OKRUŽNO PISMO O. PROVINCIJALA

Iz provincijalata

 

Svoj braći u domovini i u inozemstvu

DUH PROMJENE

Draga braćo!

Evo nas i ove godine u privilegiranom vremenu Korizme koje iznova poziva vjernika – klerika, redovnika i laika – da se vrati Bogu, da mu okrene svoje lice i svoje srce. Liturgija korizmenog vremena ponovno nam predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas koliko je moguće što bolje i dostojnije pripremila za Svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega u kojoj ćemo iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati u Vazmenom bdijenju, „ništi grijehe, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje“ (Vazmeni hvalospjev).

Osim te tri pokorničke vježbe, kroz liturgiju korizmenog vremena dominira još jedan aspekt. To je poziv na obraćenje. „Obrati se i vjeruj Evanđelju“, ponavljali smo bezbroj puta na Pepelnicu dok smo u obliku križa posipali pepelom glave našim vjernicima. „Obratite se…“, ponavljamo mnogo puta, uvjeravamo i potičemo tijekom korizmenog vremena. Želimo da oni koji nas slušaju shvate i usvoje duh promjene koji je tako svojstven korizmenom vremenu. A što je s nama? S nama propovjednicima obraćenja i promjene, s nama svećenicima i redovnicima? Je li taj poziv na obraćenje i promjenu duha samo za vjernike koji nas slušaju ili taj poziv i nas treba uznemiriti? Trebamo li mi propovjednici, mi svećenici i redovnici u tom pogledu imati istu obvezu, isti duh, želju i prigodu?

Obratite se… i primit ćete dar Duha Svetoga“ - propovijeda Petar na blagdan prvih Duhova (Dj 2, 38). To je sažetak dvaju događaja (obraćenja i primanja Duha) koji su u ovom korizmenom vremenu vrijedni našega razmišljanja. Obraćenje, kao promjena mišljenja koja seže do dna srca, pretpostavka je za primanje Duha koji sa sobom nosi sveti nemir, jer on vodi (Gal 5, 18; Rim 8, 14); on obnavlja lice zemlje (Ps 103); on je sloboda (2 Kor 3, 17); on je život, a ne slovo – danas bismo rekli „paragraf“ (Rim 12, 11). On je duh Crkve, s jedne strane, nerazorive, najjače „konzervativne“ moći na svijetu koja se teško mijenja, u kojoj se sve već zna i poznaju sva pravila, a istodobno je, s druge strane, duh Crkve Duha Svetoga i zbog toga Crkve vječnog nemira. Stoga je i obećanje njezine nerazorivosti istodobno i obećanje za trajnost i ustrajnost njezina kretanja u svim vremenima; u svakom vremenu s novim zamasima.  

A mi? Što je s nama? S nama propovjednicima, svećenicima, redovnicima i službenicima Crkve koji bismo trebali biti živi nemir te Crkve? Čini mi se da smo se umislili u mišljenju kako se ne trebamo više obraćati jer smo, umišlja se, svećenici koji su sa sakramentom svetog reda dosegnuli obraćenje jednom zauvijek, jer smo redovnici koji su redovničkim odijelom i zavjetovanjem ušli u „posjed Boga“ koji kao da treba više nas nego li mi njega. A ipak je, gledajući načelno, svaki dan jedna nova situacija koja se iznova treba prebroditi, koja ima svoje posebne zahtjeve koji se na daju srediti s receptima od jučer ni s činjenicom da pripadamo svećeničkom i redovničkom staležu; situacija koja u sebi nosi zahtjev koji iznova, dan za danom, teško pogađa našu uskoću, našu udobnost i našu samovolju. Ukratko: situacija koja ponovno traži duh promjene i naš redovnički i svećenički svakodnevni ispit savjesti. Budimo iskreni: nismo li često u napasti pomisliti: mi smo se već odavno obratili, makar što se tiče cjeline i našega optio fundamentalis. Nije li to dovoljno i nije li s time stvar u redu?! Nismo li mi već odavna „beati possidentes“ Duha Svetoga? Što nam više treba i čemu stalni poticaji i uzbune? Dakle, može se mirno i bez uzbune! Tako mi često i rado brkamo živo trajanje Crkve s ustaljenim navikama u kojima smo se našli i ugnijezdili, mentalno i egzistencijalno. Odveć lako opravdavamo svoju nepokretljivost i inertnost duha i srca za vjernost dobroj starini i prema već odavno prokušanim stvarima i navikama. Ne volimo svete ludosti, pa makar one bile i jedini spas. Razlog takvom našem uvjerenju da ostanemo oni stari, potomstvo starih naraštaja i sljedbenici stoljetnih običaja, gledamo u činjenici da ne možemo izmijeniti vanjske okolnosti. Ako smo dobri, eto nam obrazloženja da nemamo potrebe postati i bolji. Jedna nas krepost ovlašćuje za drugu pogrešku! Mi pripadamo ljudima koji se rado i često tiskaju oko ispovjedaonice i koji često misle da kad priznaju neku pogrešku da je ne trebaju i ostaviti. Što je već oduvijek bilo tako, mislimo, nema potrebe da danas bude drukčije i što se prije od drugih nije tražilo, ne bi smjeli ni Bog, ni poglavar, ni vrijeme ni od nas danas tražiti. Budući da više ne činimo grijeha prošlih vremena tako upadljivo, u napasti smo da nam se pričini da ih više ni nemamo. Ali, iako oni nisu tako jasno kodificirani u crkvenom pravu i ispitu savjesti, ne znači da ne postoje i da s njima nismo okovani.

Nemojte misliti, draga braćo, da u ovom prikazu stanja i prilika pretjerujem. Ja uopće ne prikazujem današnje prilike, nego one koje su bile oduvijek, koje se najčešće i ne primjećuje ili ih se ne želi priznati, a tu su s nama i u nama. Ja, naime, stvaram samo jedan aprioristički zaključak koji je za nas, kao i za svako vrijeme, vrlo neugodan. Naime, ako nam Božja riječ kaže da nam je potrebno svagdašnje obraćenje, da stalno griješimo, onda mora biti nešto što baš nije u redu i za što je potrebno obraćenje. A to što se mora pokorom promijeniti nije stoga beznačajno i manje bitno, jer je tobože uvijek bilo tako. Prije svega, mi ne možemo braniti Bogu da zahtjeva od jednog vremena više nego od drugoga. Ostaje istina: mi smo Crkva grešnika koji, kao riba vodu, danomice iznova trebaju obraćenje, jer se danomice zatvaraju nemiru Duha Svetoga i poticaju da od dobroga krenu prema boljemu i savršenijemu.

Draga braćo, duhovski Duh je Duh svetog nemira i vječne nedostatnosti, Duh koji stalno tjera „Grandis tibi restat via“, Duh koji i sveca čini nezadovoljnim sa samim sobom i pretvara ga u vlastitog optužitelja. Duhovski Duh je Duh uvijek nove pokore koji srce čini poniznim i satrvenim. On je Duh koji želi obnoviti lice zemlje, Duh uvijek novog života u novim izražajima i oblicima, na novim putovima, s novim oduševljenjem i odvažnošću u vremenu koje nam je darovano. Takav se on predstavlja i redovniku i svećeniku; i takav želi biti i kao Duh Crkve.

Ako smo mi redovnici ove Provincije i svećenici ove Crkve drukčiji, u grčevitoj borbi da po svaku cijenu našu prošlost i običaje branimo, sve naše navike opravdavamo, sadašnje vrijeme ne uvažavamo, prema budućnosti se ne okrećemo…ako mi redovnici ove Provincije kucanje i poticaje Očeva Duha ne prepoznajemo ili, još gore, pred njima se zatvaramo, je li onda začudno da sud „započne od doma Božjega“ (1 Pt 4, 17)?

Tako nas Duh Sveti svakodnevno sili na ponovna preispitivanja i pretresanje unutrašnjeg čovjeka. Ako smo mi tzv. „dobri redovnici i svećenici“ često u napasti da podlegnemo mučnom dojmu da je Bog „zašutio“, da nas je Božji Duh ostavio, da smo uvjereni da se u vlastitom životu, u našim bratstvima, u Provinciji i u Crkvi premalo osjeća Božji Duh i njegovo slobodno i snažno upravljanje, ako smatramo da oko sebe nalazimo mnoštvo paragrafa a malo Duha, mnogo zapovijedi a malo slobode, mnogo izvanjskih djela a malo ljubavi srca, mnogo betonskih zahvata i spomenika po našim župama a premalo oduševljenih kandidata za svećeničko i redovničko zvanje, mnogo zabrinutosti a malo smjelog pouzdanja, mnogo službe a malo karizme u nama samima i oko nas, mnogo plašljivog straha pred Bogom a malo radosnog povjerenja u njegovu dobrotu, mnogo ljubavi prema svijetu a malo prema vječnosti, mnogo vremena za novine i zabave a nikakva za Božanski časoslov i korisne studije, puno vremena na isprazne razgovore a gotovo nikakva za klecalo pred Presvetim, mnogo vremena za prijatelje izvana a premalo ljubavi za braću iznutra, mnogo interesa za svjetovno i profano a zanemarivo malo za sakralno i transcedentno, mnogo energije za vlastite riječi i stavove a samo mrvice za Božju riječ i njezin primat, više nadute svemoćnosti nego duha poniznosti i redovničke samozatajnosti, više „egologije“ nego teologije… ukratko: mnogo duha svijeta a malo Očeva Duha u nama i oko nas, onda je taj dojam često opravdan. Ali ponajčešće dijelom i pogrešan, jer nam nedostaje oka da vidimo Duha u nama, našim bratstvima, u Provinciji i u Crkvi. I ukoliko s nekim pravom osjećamo kako smo malo „duhovni“ ljudi, ponajčešće smo opet u krivoj predodžbi o Božjem Duhu i njegovu djelovanju, o načinu njegova života u nama i u Crkvi. I tu je potrebno danomice se ispitivati i pretresati.

Navodno tražimo jasnoću nikad pokolebane vjere, a zapravo želimo nedvojbenost koja nas oslobađa vjere i njezinih odluka. Mislimo da gledamo duh vjere, a tražimo samo jasnoću zemaljske samorazumljivosti, umjesto Duha koji stanuje u tami vjere. Navodno tražimo moć Duha koji pobjeđuje svijet, a u stvari težimo, kao i apostoli dok još nisu razumjeli, za zemaljski uvjerljivim prodorom Božjeg kraljevstva koje bi nam prištedjelo strpljenje i ustrajnost do kraja. Navodno tražimo „slobodu djece Božje“ u Duhu slobode, a težimo zapravo za slobodom našega individualizma i komoditeta unutar samostanskih zidova. Ako se danomice u njemu mijenjamo, ako ne tumačimo pogrešno svoja životna iskustva kako je sam Božji Duh tobože dalek i slab, nego iz njih uvidimo da ga uvijek iznova tražimo na krivom mjestu i na pogrešan način, da ga neprestano želimo zamijeniti s nečim drugim, onda ćemo uvijek nanovo s radošću primijetiti: on je tu! On je sa mnom, u mom bratstvu, mojoj Provinciji i u mojoj Crkvi: Duh vjere u tami, Duh pobjede u slabosti, Duh slobode u redovničkoj i svećeničkoj poslušnosti. Tada će nas u svekolikoj zemaljskoj skrovitost, u kojoj Duh u nama i u Crkvi djeluje, ispuniti sveto uvjerenje: on je zaista tu, sa mnom, on moli u meni „neizrecivim uzdisajima“, on tješi i krijepi, on liječi i pomaže, on „obnavlja lice zemlje“, Provincije i Crkve. Sve i svakoga, uz uvjet: da svakodnevno moramo nanovo promijeniti mišljenje, da nas danomice mora mijenjati Duh promjene.

Draga braćo! Ovu korizmu slavimo i u Svećeničkoj godini, koju je Sveti Otac u povodu 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya proglasio na svetkovinu Presvetog Srca Isusova prošle godine. Svećeničkim ređenjem Bog se duboko dotaknuo našega života, dao je puninu našem postojanju i povjerio nam iznimno važnu zadaću. I kao svećenici mi nikada ne možemo odvojiti osobni život od poslanja koje smo primili da služimo Božjem narodu. Pozvani smo za njega, ali i od njega živjeti. I ne prestajati moliti: Dođi Duše, Očev i Sinov Duše, dođi duše ljubavi, Duše posinstva, Duše mira, pouzdanja, snage, svete radosti i gorljivosti. Ostani s nama Duše Sveti! U ovoj korizmi, u našim Uskrsima i Božićima, našim noćima i svitanjima. Svakodnevno. Nadahnjuj nas, vodi nas, mijenjaj nas. I promjeni nas! Veni, Sancte Spiritus!

Draga braćo, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs!

Fra Željko Tolić,

provincijal

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas411
Ovaj mjesecOvaj mjesec15767
UkupnoUkupno7307630

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 109