Razmišljanja na Veliki četvrtak

Veliki četvrtak

Jedan poznavatelj židovske religije piše o blagdanu Pashe:" Svake godine u životu Židova ponavlja se noć koja je izabrana, da židovski otac protumači svojoj djeci, što to znači biti Židov… Tko poznaje ovu noć, taj je shvatio bit židovstva."

Bilo bi lijepo kada bismo i mi kroz ovo Vazmeno trodnevlje mogli kazati: tko poznaje ove dane i intenzivno ih slavi, shvatio je bit kršćanstva.  Taj može spoznati prijelaz iz smrti u život; taj može čuti i vidjeti, osjetiti i doživjeti, da također naš  put vodi iz tame u svjetlo; taj može sa svim osjetilima iskusiti, što znači biti kršćanin.

Znamo li što trebamo činiti?  Mi bismo znali, ako znamo što je Isus nama učinio. Lako je reći: On je svojim učenicima oprao noge. Dosjetiti se što je pri tom mislio, to nije lako prepoznati. Sam Isus kaže: "Razumijete li što sam vam učinio?"  Isus nije oprao učenicima glave nego noge. Zašto je to učinio? Koji je smisao toga znaka? U Palestini je bio običaj da se gostima koji su ušli u kuću operu noge. To je bila zadaća robova, najmanjih među kućnim osobljem. I tu službu brižljivo preuzima Isus i to nakon večere. "Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan."  Čuli smo i reakciju Petrovu i Isusovo uzvraćanje: "Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom:"  Učenici naime trebaju imati dijela s njim. Imati dijela s Isusom znači, u vlastitom životu činiti ono što je Isus učinio u ovom znaku. I kao što se na kraju večere s Isusom kod blagovanja kruha i pijenja iz kaleža čuju riječi: "Ovo činite meni na spomen!", tako se i na kraju pranja nogu slično kaže: "Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."

Petrove riječi: "Nećeš mi prati nogu nikada!", nije li i naše neshvaćanje? Mi ne želimo Boga koji gladuje s ljudima, nego Boga koji siti! Mi ne trebamo Boga koji dopušta da ga ljudi muče i nad njim čine nasilje, nego Boga koji sprema konac teroru. I ne Boga koji u ratu s ljudima dopušta da ga ubiju, nego Boga koji konačno uspostavlja  mir!

Možda sam i ja Petar: "Prati noge? Ti meni? Ne, to ne prolazi." Je li to skromnost – ili oholost? "Nisam toga vrijedan" – ili "Ja to ne trebam?" Kao i uvijek: s Petrom učim ove večeri,  moram dopustiti da se to dogodi. Ne broji se to što ja činim i  vjerujem i zastupam, nego ono što on čini, što čini na meni. On me čisti.

Možda sam Ivan, učenik koga je Isus ljubio. S Ivanom učim da je Isus blizu, osjetno blizu, a ipak je neobičan i ne dopušta da ga čvrsto držim za sebe. Ostajem li u životu vjeran ili dopuštam da me zavede novac kao Judu?

Ponuđene su i druge uloge i stavovi na Posljednjoj večeri. Isusovo držanje vrijedi za sve nas: uzmi kruh, vino, zajedništvo sa mnom, zajedništvo među ljudima.  To držanje prolazi kroz stoljeća i nadživljuje našu oholost i našu poniznost, našu potrebu za ljubavlju i našu sumnju, našu nestrpljivost i puno toga još. Mi smo gosti kod njegova stola, takvi kakvi jesmo. On nam dolazi i zove nas na zajedničku gozbu i u službu jednih za druge.

Pranje nogu i Posljednju večeru nije jednostavno shvatiti. Vjerojatno ključ nije u intelektualnom shvaćanju, nego u nasljedovanju iz ljubavi. Samo tko sebe učini malenim  iz ljubavi prema  drugome, tko je spreman oprati mu noge, može naslutiti što Bog u Isusu još uvijek čini svakome pojedinome od nas!

Fra Jozo Župić

*******

 

Izuj obuću

"Izuj obuću s nogu!" To je kratak, sažet zahtjev što ga sluša Mojsije na brdu Horebu. Mojsije je pasao ovce svoga tasta Jitra, i zagleda se u grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. On se zaputi, želeći biti blizu toga čudesnog prizora i promotriti zašto grm ne sagorijeva. Iz grma ga zovne Bog: "Izuj obuću s nogu!"

"Izujte sandale. Ja vam želim oprati noge!" To je isto tako odmjerena najava, koju su čuli Petar i njegovi drugovi. Petar je sebi zamišljao ovu svečanu večer sasvim drukčije, nego što ga Isus moli, da ispruži svoje noge i dopusti Isusu da obavi službu sluge. Jasno, da je Petru neugodno dopustiti jedan takav doticaj.

"Izujte obuću". Mojsije i Petar – oboje su tu s bosim  nogama. Oni su smeteni i bespomoćni. Tamo gdje se Mojsije i Petar odazivlju pozivu, gdje se otvaraju onomu koji ih želi dotaknuti, događa se promjena.

Mojsije sluša kako glas nastavlja: "Mjesto na kojem stojiš sveto je tlo." Židovski filozof religije Martin Buber prevodi: "Mjesto, na kojem stojiš, jest tlo posvećenja." Ne radi se dakle primarno o prostoru koji zahtijeva osobito strahopoštovanje, o mjestu na koje se ne  smije stupiti blatnjave obuće. Nego, ovdje se radi o mjestu, na kojemu se događa promjena: "To je tlo posvećenja."

S današnjom službom Božjom Posljednje večere mi ulazimo u slavlje uskrsne svetkovine. Kako slušamo tu riječ? Koja nas osiguranja i zaštitni mehanizmi spriječavaju u tome, da se povjerimo Božjoj ljubavi? Koje su strane našega života neugodne i mučne, te  mislimo, da se moramo sakriti? Koji "debeli đonovi" su učinili da smo postali neosjetljivi i ravnodušni za radosti i patnje naših bližnjih kao i za vlastite osjećaje? Jesmo li spremni, upustiti se u slavlje ovih dana, da se iznenada može dogoditi neočekivano? Da iziđemo drukčiji nego što smo ušli? Da dani stvarno postanu "mjesto posvećenja" i vrijeme promjene?

To ćemo sada predočiti u pranju nogu. Na dvanaestorici osoba iz naše zajednice koji nas zastupaju,  izvršit će se taj znak. Uzmimo k srcu i budimo svjesni da i mi postanemo promijenjeni i obnovljeni. "Izuj obuću. Tu je tlo posvećenja."

Fra Jozo Župić

***********

 

Predanje ljubavi

Prije nego je Isus prihvatio patnju i smrt na križu, okupio je apostole na Posljednju večeru. Pashalnu gozbu. Vjerni Židovi na toj gozbi sjećali su se izlaska iz Egipta. U svom sjećanju predočavali su sebi događaj oslobođenja, u kojem je Bog spasitelj imao utjecaj na svoj izabrani  narod.

U svezi toga kultskog izvršenja Isus znakovito pere noge i uspostavlja svetu euharistiju i svećenstvo. Kad Isus pere noge svojim učenicima, razjašnjava im mjeru  služeće ljubavi. On, Gospodin, spreman je njima služiti; on njih gleda ne kao sluge nego kao prijatelje. Spreman je za njih život predati kao službu  ljubavi. I mjerom koju on pokazuje njima u ljubavi, također i oni trebaju ljubiti jedan drugoga. Tako glasi nova zapovijed: "Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas" (Iv 13,34).

I tada se događa nešto neshvatljivo: Isus se daruje svojima u sakramentu euharistije. Pod prilikama kruha i vina on se priopćava: kao istiniti Bog i pravi čovjek, s tijelom i dušom, s mesom i krvlju. On je tajna neizrecive blizine, najdubljeg sjedinjenja ljubavi. Žrtva njegova predanja na križu bit će unaprijed predočena na sakramentalan način. To se treba sada dogoditi kod svakog slavlja svete euharistije. Isus izričito zapovijeda svojim apostolima: "Ovo činite meni na spomen." Crkva je te riječi razumjela kao uspostavu svećenstva; odsad će posvuda po svijetu biti prinošena čista žrtva Bogu, koja se razlikuje od kultske žrtve u prošlosti. Isus Krist je jedini veliki svećenik Novoga saveza, i svako ljudsko svećeništvo je sudjelovanje na Kristovom svećenstvu. Tako smije posvećeni svećenik u osobi Isusa Krista ne samo danas kod svete mise Posljednje večere, nego kod svakog slavlja euharistije ponavljati Gospodinove riječi: "Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Ovo je moja krv, koja se prolijeva za vas."

I mi smo uključeni u ljubav Otkupitelja Isusa Krista. On je svoju riječ i svoje sakramente povjerio Crkvi: mi želimo kazati DA savezu ljubavi, što ga je Bog sklopio sa svojim narodom. K tomu također pripada, da mi uvjerenje Isusova srca učinimo vlastitim.

On sam kaže nakon što je oprao noge svojim apostolima: "Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."

Puno puta u životu činilo se da je primjena laka, katkad je to bila prigoda za žrtvu i samosvladavanje. Kako vidimo nevolju rodbine, prijatelja, bližnjega i kako im možemo pomoći?  Pritom se ne radi samo o materijalnoj nevolji i pomoći, jer često naš bližnji treba prijateljski smiješak, gestu prihvaćanja, pažljivo slušanje, što on ili ona žele saopćiti. Kada mi sve to činimo u duhu Kristove ljubavi, tada donosimo Gospodina našim bližnjima.

Tako je papa Franjo u jednoj generalnoj audijenciji Velikoga Tjedna 2013. rekao: "Veliki Tjedan živjeti ne znači samo, slijediti Krista ganutim srcem, Veliki tjedan živjeti i Isusa slijediti znači: učiti, nadvladati sebe. Kao prvo ići našoj braći i sestrama, osobito onima, koji su nam najdalji, koji su zaboravljeni, koji trebaju razumijevanje, utjehu i pomoć. Velika je potreba donijeti ljudima svjedočanstvo milosrdnoga Isusa, koji je bogat u ljubavi!"

Fra Jozo Župić

*************

 

BOG TREBA LJUDE

T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da  najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem.

Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“.  I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je  stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.

Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!

Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom  Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.

Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!

I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!

Fra Luka Tomašević

***********

Je li Učitelj mogao nešto ljepše učiniti nego okupiti svoje učenike za obiteljskim stolom? U kućnoj blagovaonici, slaveći najveći blagdan svoje vjere, blagovanje pashalne večere, sjedeći za stolom, uz janje i zelje, kruh i vino, pjevajući psalme i čitajući riječi Svetoga pisma, razmatrali su djela spasenja koja je dobri Bog učinio kada je izveo svoj narod iz ropstva u Obećanu zemlju.

Upravo u blagdanskom ozračju, Učitelj je ustao, i kao domaćin, obratio se svojim učenicima. Ustajanjem, Predsjedatelj stola, u ovoj svetoj noći, najavio je novo jelo i novo piće. Njegovo ustajanje u očima učenika označilo je zalazak prošlosti i noćne strahove, jer drugoga dana osvanut će sunce pomrčine koje će učenike sablazniti u tami njihove sigurnosti i razočarati u vjeri njihove postojanosti. Da ne smalakšete, kao da im reče, u sljedeća tri gladna dana i tri žedne noći, večeras ćete blagovati kruh moga Tijela i piti vino moje Krvi.

Jer, ovo je Njegova posljednja pashalna večera sa svojim učenicima. Jer, ovo je njihova prva euharistijska gozba sa svojim Učiteljem. Posljednja pasha i prva euharistija, u ovoj svetoj noći, ujediniše se preko njegove oporuke, kad im reče: Ovo činite meni na uspomenu.

Oproštajna pasha i oporučna euharistija, u ovoj svetoj noći, janje i zelje, kruh i vino; egipatsko janje iz ropstva, gorko zelje iz pustinjskih lutanja, kruh od uzorane podvornice i vino od obrađenoga trsa, odsada se razdvajaju. Pojedimo janje i zelje Staroga saveza, jer im reče, neka novi Kruh i novo Vino označe Novi savez u mom Tijelu i u mojoj Krvi.

Nakon posljednje blagovane pashalne večere, u ovoj svetoj noći, zatvorena je zadnja stranica Staroga saveza. Nakon prve euharistijske gozbe, u ovoj svetoj noći, otvorena nova stranica Novoga saveza.

On je svojom pashalnom večerom, u ovoj svetoj noći, dokinuo prijelazni obred, a svojom euharistijskom gozbom, u ovoj svetoj noći, otvorio novi Savez u svom Tijelu i u svojoj Krvi.

Novo Pismo, u ovoj svetoj noći, postalo je nova Knjiga ispisana u Njegovoj otkupiteljskoj muci i posvetnoj žrtvi na križu.

Na pashalnoj večeri, u svetoj blagovaonici, kruh pšenični je ogladnio. Da se nasiti tijela Njegova. Na pashalnoj večeri, u svetoj blagovaonici, vino trsovo je ožednilo. Da se napije krvi Njegove. Jer, u Njemu je pashalni kruh ogladnio. Da postane tijelo Njegovo. Jer, u Njemu je pashalno vino ožednilo. Da postane krv Njegova.

Nakon blagovanja pashalne večere, u svetoj blagovaonici, učenici su ogladnjeli, da bi se nasitili živim Kruhom; učenici su ožednjeli da bi se napojili živim Vinom. Njega su učenici bili gladni. Da bi se nasitili tijela Njegova. Njega su učenici bili žedni. Da bi se napojili krvi Njegove.

Učitelj je svoju zadnju pashalnu večeru, u ovoj svetoj noći, blagovao zajedno sa svojim učenicima. Da bi osobno pojeo svoj životni kruh i ispio svoj životni kalež, drugoga dana, na Svetom brdu, u svojoj muci i smrti na križu.

Oni, Njemu na uspomenu, kao zahvalnicu, do svršetka svijeta, prinose euharistijsku gozbu, govoreći: Tvoju smrt naviještamo; tvoje uskrsnuće slavimo; tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Je li Učitelj mogao nešto ljepše učiniti nego okupiti svoje učenike za obiteljskim stolom? U kućnoj blagovaonici, slaveći najveći blagdan svoje vjere, blagovanje pashalne večere, sjedeći za stolom, uz janje i zelje, kruh i vino, pjevajući psalme i čitajući riječi Svetoga pisma, ustanovio je novu žrtvenu gozbu svoga Tijela i svoje Krvi, da se preko Kruha i Vina, u svetom prostoru Božjega hrama, na Njegovu oltaru, nastavi djelo spasenja, kojim će dobri Otac darivati svoju vjernu djecu, svaki put kada budu blagovali euharistiju svoga otkupljenja. Amen.

fra Ante Branko Periša


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas38
Ovaj mjesecOvaj mjesec55640
UkupnoUkupno5360177

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 190 

Administrator

franodoljanin@gmail.com