S jasnoćom i odvažnošću

 

Izvješće generalnoga ministra fra José Rodrígueza Carballa, OFM

Izvanredni generalni kapitul La Verna – Asiz 2006.

 

Zagreb, 2006.

 

 

 

KAZALO

 

 

Pozdrav

“GOSPODIN VAM DAO MIR”

Pozdrav i zahvaljivanje

Sa strahom i drhtanjem

 

Uvod

INTIMNE SIGURNOSTI

Evanđelje je još uvijek Evanđelje

Nalazimo se u času krize

Sadašnji trenutak zahtijeva od nas hrabrost i odvažnost

Sadašnji trenutak zahtijeva od nas snagu vjere

Sveti Franjo i njegov oblik života i dalje su aktualni

 

 

Premisa

PROŠLOST, SADAŠNOST I BUDUĆNOST NAŠEGA ŽIVOTA I POSLANJA

 

 

Prvi dio

OSLOBODITI PAMĆENJE OD PROŠLOSTI

Čuvari pamćenja

Živjeti prošlost kao rast

 

 

Drugi dio

ŽIVJETI SADAŠNJI TRENUTAK SA STRAŠĆU

 

I. Duh molitve i pobožnosti

Znakovi života

Ponovno otkriće osjećaja za molitvu i liturgijski život

Ponovno otkriće središnjega mjesta euharistijskog slavlja i klanjanja

Ponovno otkriće važnosti Božje riječi

Pozivi na obraćenje

Vrijeme posvećeno molitvi u našim bratstvima

Kvaliteta naših liturgijskih slavljâ

Samotišta i samoća

U hodu od dobroga prema boljem

Prijeći od molitve koja je dužnost prema molitvi koja vodi k susretu

Prijeći iz opsluživanja molitve u kreativnu vjernost

Učiniti od molitve dušu naše djelatnosti

Dati prednost euharistijskom slavlju, molitvenom slušanju Božje riječi i sakramentu pomirenja

Umjereno se služiti sredstvima javnog priopćavanja

II. Bratski život u zajednici

Znakovi života

Novo lice naših bratstava

Posredništva u izgrađivanju bratstva

Služba gvardijana

Komunikacija

Suradnja

Pozivi na obraćenje

Razočaranje i skepticizam

Podjele

Pomanjkanja u komuniciranju

Najezda sredstava društvenog priopćavanja

Individualizam

U hodu od dobroga prema boljem

Od života u zajednici prema zajedništvu života

Od života kojem je u središtu “činiti” prema nužnom skladu između “biti” i “činiti”

Od opsjednutosti učinkovitošću prema radosti zbog sebedarne ljubavi (agape)

Od pukog prijateljstva ili srodnosti interesa prema obitelji sjedinjenoj u Kristu

Od stava farizeja prema stavu carinika

III. Malenost, siromaštvo i solidarnost

Znakovi života

Izmještanje prema rubnim područjima

Opredjeljenje za umjeren život usmjeren na ono bitno

Promicatelji pravednosti i glasnici mira

Otvorenost za suradnju

Odgovori na pozive na solidarnost

Pozivi na obraćenje

Socijalni položaji koje zauzimamo

Solidarnost

Naša baština: uzvišeno siromaštvo

U hodu od dobroga prema boljem

Produbiti shvaćanje zavjeta siromaštva

Prihvatiti rad kao milost

Prijeći iz individualističke ekonomije u bratsku, transparentnu i solidarnu ekonomiju

Biti svjedoci i promicatelji pravednosti, mira i pomirenja

IV. Evangelizacija – poslanje

Znakovi života

Potraga za novim oblicima evangelizacije

Ponovno otkriće svjedočanstva života kao prvog oblika evangelizacije

Ponovno probuditi misije ad gentes

Revitalizacija tradicionalnih načina evangelizacije

Pozivi na obraćenje

Nedostatak specifično franjevačkog projekta evangelizacije

Nedovoljna priprava za kvalitetnu evangelizaciju

U hodu od dobroga prema boljem

Od “evangelizacije očuvanja” prema “novoj evangelizaciji”

Od projekta evangelizacijske djelatnosti prema franjevačkom projektu evangelizacije

Od bratstva u poslanju isključivo “ad intra” prema poslanju koje je također i “ad extra”

V. Formacija i studij

Znakovi života

Produbljena refleksija o formaciji i studiju

Naš život kao formacija

Prioriteti trajne formacije

Temeljna načela formacije

Specifično franjevačka i zajednička formacija

Posredništva u formaciji

Pozivi na obraćenje

Trajna formacija

Praktična formacija

Pastoralna skrb za zvanja

Formacija odgojitelja i brižljivost u njihovom odabiru

Intelektualna formacija

Zajednička formacija klerikâ i laikâ

U hodu od dobroga prema boljem

Prijeći iz formacije za poslušnost prema formaciji u vjernosti i za vjernost

Odgajati u ustrajnosti i za ustrajnost u sebedarju

Odgajati u odgovornosti i slobodi

Odgajati da živimo strast za Kristom i za čovječanstvom

VI. Brojčano osipanje i krhkost zvanjâ

Brojke

Razlozi osipanja

Razlozi krhkosti zvanjâ

Odabiri za podržavanje vjernosti i pomoć u ustrajnosti

 

 

Treći dio

S POVJERENJEM SE OTVORITI BUDUĆNOSTI

Čas je za brižljivo razlučivanje

Čas je da ljubimo i svjedočimo

Čas je za pitanja i prijedloge

Čas je za slobodu i besplatnost

Čas je za bratsko zajedništvo

Čas je za suradnju

Čas je da se prestrukturiramo

Čas je za integracije i spajanja

Čas je da se konsolidiramo

 

Zaključak

DUC IN ALTUM!

 

 

 

 

Pozdrav

 

GOSPODIN VAM DAO MIR

 

 

POZDRAV I ZAHVALJIVANJE

 

1. Draga braćo, sve vas primam s velikom ljubavlju i grlim s dubokom radošću te vas pozdravljam riječima koje je Svevišnji objavio bratu Franji: “Gospodin vam dao mir” (usp. OR 23).

 

2. U ovome čudesnom okupljanju Manje braće koja dolaze iz toliko različitih zemalja i kulturâ očituje se obilje i ljepota darova Gospodina, velikoga “Milostinjara”. Za sve vas i za svakoga pojedinačno zahvaljujem Darivatelju svakoga dobra koji me u velikoj dobroti svojoj učini darom tolikoj braći.

Hvala Ti, Gospodine, za Tvoju dobrotu. Hvala Ti, Gospodine, za Tvoju vjernost jer si po izlijevanju svoga Duha obnovio među nama milost Pedesetnice i jer si nas iz mnoštva braće različitih zemalja, rasâ, jezikâ i kulturâ pozvao da oblikujemo jednu jedinu obitelj sjedinjenu u Kristu. Hvala Ti, Gospodine, jer si nam u Mariji iz Nazareta, “Djevici koja je postala Crkvom” (PMB 1), Majci milosrđa i Posrednici svake milosti dao Majku – majku divne ljubavi, i jer danas svojim sinovima dopuštaš da se susretnu u njezinoj kući, oko nje. Hvala Ti za slugu Tvoga Franju, našega brata i oca, koji i nakon osam stotina godina nastavlja biti “forma minorum, virtutis speculum, recti via, regula morum”.

 

SA STRAHOM I DRHTANJEM

3. Obraćam se vama, braćo kapitularci, te preko vas svôj braći Reda sa strahom i drhtanjem jer sam svjestan da ne raspolažem prikladnim riječima kako bih se približio istini sadašnjega trenutka te da nemam ključ za budućnost: tek vjerujem da mi je Gospodin ljubaznom providnošću povjerio službu sluge Bratstva kao i veliku odgovornost da svojoj braći budem straža noćna (usp. Iz 21, 1-12), svjedok nade koju je On po svojoj čistoj milosti i usprkos mojoj krhkosti položio u moje srce.

Obraćam vam se sa strahom i drhtanjem jer se moram osvrnuti na konkretan život braće te na povijest milosti i spasenja što ga Gospodin upisuje u naše osobne i bratske živote, a što zaslužuje samo udivljenje i poštovanje.

Obraćam vam se sa strahom i drhtanjem jer je život braće, o kojem ovdje raspravljam, daleko bogatiji no što ga itko može opisati. Sa svoje ću strane moći uzeti u obzir samo ono vidljivo, premda svi znamo da je život nadasve satkan od onoga što se ne vidi, što predstavlja najintimniji dio našega bića: naših stavova, osjećajâ, sklonostî, vjere, nade i ljubavi, kojima je dobri Bog obogatio život braće.

Obraćam vam se sa strahom i drhtanjem jer moje prosudbe, ma koliko pozornosti uložio u to da ih razložim, ne prestaju biti subjektivne. Svjestan sam da je opis života Reda kojeg kanim iznijeti nužno nepotpun te da ga je u iznesenim mišljenjima zasigurno moguće poboljšati. Može se dogoditi da u ovome što kažem neka braća ne vide odraženo svoje osobno iskustvo, da se netko ne osjeti dovoljno shvaćenim, a gdjetko i upravo povrijeđenim. S tog razloga već sad molim da mi se oprosti te vam priznajem da je, dok pišem ove stranice, moja najžarča želja da u mojim riječima odjekne samo Onaj koji je sâm Riječ, a u mojem glasu glas Krista Gospodina, koji je jedini kadar dati život čak i usred carstva smrti.

Molim nebeskog Oca da moje riječi, poput riječî Isusa iz Nazareta, donesu do vaših srdaca dašak Duha. Molim da nam nebeska milost dotakne srce, da nas oslobodi od straha, tuge i nostalgije te oživi žar zapretan pod pepelom.

Znam da se izlažem opasnosti da pokušam učiniti više od onoga za što sam sposoban: daj mi, Gospodine, pravu vjeru. Znam da se izlažem opasnosti da u iznošenju prijedlogâ za budućnost pogriješim: daj mi, Gospodine, čvrstu nadu. Znam da se izlažem opasnosti da naše mogućnosti mjerim ljudskim mjerilima: daj mi, Gospodine, savršenu ljubav. Polazeći od vjere, nade i ljubavi, želim vam se obratiti, uvjeren da se nalazimo u vremenu u kojem moramo donijeti odluke koje se tiču života Reda, u vremenu milosti kojim se trebamo okoristiti, jer nam je Gospodin bliz. Uvjeren sam da moje riječi, rođene u ljubavi za braću koju mi je Gospodin povjerio i u odgovornosti koju preuzeh, prihvativši biti vašim ministrom i slugom, milošću Gospodnjom mogu pridonijeti na način da Red, s oblicima prilagođenim potrebama sadašnjeg trenutka, sa sigurnošću napreduje u hodu svoga poziva, a da se braća priprave napisati novu, po mogućnosti još sjajniju stranicu ove naše povijesti koja je započela prije osam stoljeća. Želim koračati uz vas, a zajedno s vama želim živjeti sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista i služiti svôj našoj braći ljudima.

A ono što zbog neznanja i nepažnje nisam sposoban učiniti, neka nadomjesti vaš rad te iznad svega sila Duha Svetoga, istinskog služitelja Bratstva, koji nas potiče i usmjerava prema budućnosti, kako bi nastavio u nama ostvarivati svoja divna djela, kao što to jednom učini i sa siromašnim i poniznim Franjom te kao što je to činio s mnogom braćom i sestrama tijekom ovih osam stotina godina milosti.

 

U Rimu, 8. svibnja 2006.,

o spomendanu Blažene Djevice Marije, Posrednice

 

 

 

Uvod

 

INTIMNE SIGURNOSTI

 

 

4. Ne znam da li ih promatrati kao norme ponašanja, kao kriterije razlučivanja ili kao svjetlâ za hod u noći; katkada su doista sve ovo zajedno; ovdje ih nazivam “intimnim sigurnostima”, sigurnostima koje nam je milost našega Gospodina utisnula u ploče srca.

U mome osobnom životu, kao i u službi koja mi je povjerena kako bih poticao braću da napreduju od dobroga prema boljem, posjedujem neke sigurnosti koje me pokreću i koje bih želio podijeliti s vama, kako bi vam bile od pomoći da bolje shvatite ono što slijedi. Svjestan sam nedosljednosti mojega vlastitog života u odnosu na ove intimne sigurnosti, no one zbog toga ne prestaju biti normom moje savjesti, kriterijem mojega prosuđivanja i svjetlom koje je Gospodin postavio u moj život kako bi moje korake upravljao u pravom smjeru.

 

 

 

EVANĐELJE JE JOŠ UVIJEK EVANĐELJE

 

 

5. Ovo je prva sigurnost. Evanđelje nastavlja biti viješću, lijepom poput milosti i žarkom poput ljubavi, koja preobražava onoga koji je primi srcem djeteta: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11, 25). Evanđelje nastavlja biti izvorom blaženstva za onoga koji ga, poput Marije iz Nazareta, primi siromašnim i raspoloživim srcem: “Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38). Evanđelje nastavlja biti hodom slobode za onoga koji ga, poput Franje, primi u njegovoj neposrednosti, u njegovoj svježini i u njegovoj radikalnosti: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim” . Evanđelje nastavlja biti Evanđeljem onda kada svaki od nas, premda vodeći računa o vlastitom siromaštvu, smogne hrabrosti živjeti ga.

Na udaljenosti od osam stoljećâ mi, Manja braća, pozvani smo postaviti se pred Evanđelje poput djece, “jer takvih je kraljevstvo Božje” (Mk 10, 14); poput siromahâ, jer su oni blaženi (usp. Lk 6, 20); s radošću onoga koji je pronašao izgubljenu drahmu (usp. Lk 15, 8s); s iznenađenjem onoga koji to Evanđelje otkrije u svôj njegovoj svježini, jer ćemo ga samo tako preoblikovati u “pravilo i život” (NPr 1, 1), a da istom ne razvodnimo njegove korjenite zahtjeve.

Osam stotina godina udaljeni od Franjina iskustva mi, Manja braća, pozvani smo susresti se s Evanđeljem, slobodni i nezaštićeni; pozvani smo dopustiti da nas ono prosvijetli i propitkuje, kako bi naš život iznova postigao okus i mladost početaka; kako bi naš život sablažnjavao i propitkivao, kao što je sablažnjavao i propitkivao život Franje i njegovih prvih drugova.

Osam stotina godina udaljeni od obraćenja Franje Evanđelju, i mi, Manja braća, pozvani smo otkrivati Evanđelje kao knjigu života – a da ga pritom ne svedemo na jednu od tolikih ideologija; preuzeti ga kao knjigu koju valja često čitati, knjigu koja je temeljni tekst naše formacije, koja rasvjetljuje naše odabire te ih može opravdati.

Draga braćo, vratimo se Evanđelju, jer vratiti se Evanđelju znači vratiti se Kristu, jedinome koji može opravdati naš život. Vratimo se Evanđelju, jer vratiti se Evanđelju znači iznova oživjeti milost početaka. Vratimo se Evanđelju i u našem će se životu ponovno osjetiti poezija, ljepota i čar početaka. Vratimo se Evanđelju i naš će život biti iskupljen od naših bijedâ i ropstava, od naših strahova i tugâ te ćemo i sâmi moći iskupljivati našu braću ljude od njihovih bijedâ i ropstava, od njihovih strahova i tugâ. Vratimo se Evanđelju i ponovno ćemo udisati svjež zrak; naše će ponude biti nove; hrabrost, inteligencija, velikodušnost i vjernost tolikoj našoj braći, trošene bez zadrške i uzvrata, urodit će plodom, i to oblilnim.

Sav naš trud da otvorimo putove preutemeljidbi našega Reda, sve reforme, svi napori da institucije prilagodimo novim situacijama, sve ono što činimo kako bi u svakodnevni život utjelovili prioritetne zadaće Reda, ne vrijedi ništa – i sve je jalovo – ako se ne vratimo Evanđelju.

U ovom času, kako bismo primili milost početaka, prihvatimo Evanđelje kao snagu Božju “na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1, 16; usp. 1 Kor 1, 18), kako ono za nas ne bi postalo sablazan i ludost (usp. 1 Kor 1, 18. 21. 23), kao što je to za pogane, kako nam ne bi ostalo “zastrto” – nama, koje oslijepi “bog ovoga svijeta” (2 Kor 4, 4). Primimo ga poslušnošću vjere (usp. Rim 1, 5), otvorimo se evanđelju milosti (usp. Dj 20, 24).

Da, braćo, Evanđelje nastavlja biti Evanđeljem. U kojoj je to mjeri za nas koji ga zavjetovasmo kao Pravilo i život? Dopustimo da za nas, Manju braću, Evanđelje bude Evanđeljem. Oslobodimo Evanđelje i ono će osloboditi nas.

 

 

 

NALAZIMO SE U ČASU KRIZE

 

 

6. Živimo u času krize, štoviše, živimo u krizi. Ne u krizi Crkve i našega Reda pred svijetom, kao da je stvarnost u posjedu svijeta. Ne u krizi društva, za koje bismo Crkva ili mi imali rješenje.

U našem slučaju, kriza je prijelazni moment, označen teškim vremenima, katkada i dezorijentacijom, a zasigurno trpljenjem, u kojima se rađaju neočekivana pitanja, potrebe i hitnosti koje vode k novom odabiru i iz kojih, naposljetku, proizlazi i novi identitet. U tom smislu valjana je usporedba krize s cestovnim raskrižjem, pred kojim osoba mora izabrati ono što želi biti. Stoga je kriza razdoblje kušnje, traganja, razlučivanja i trpljenja, ali i rasta i novosti. Kriza zahtijeva specifične stavove onoga koji hodi kroz pustinju – to jest (us)trajnost hoda, tišinu kako bismo slušali, potrebu za vodičem te nutarnju slobodu i siromaštvo kako bismo se nadali i raspoložili da primimo pomoć. Krisis je razlučivanje, prosuđivanje, hitnost nadilaženja.

Nadići, prijeći na drugu obalu… (usp. Mt 8, 18; 9,1; 14,22). Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti da to učinimo? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti da stavimo novo vino u nove mješine (usp. Mk 2, 22)? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti da se “vratimo onom bitnom u našem iskustvu vjere i u našoj duhovnosti kako bismo po osloboditeljskoj ponudi Evanđelja hranili naš podijeljeni svijet u kojem vladaju nejednakosti i glad za smislom” ? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti da predložimo “poduzetnost, domišljatost i svetost” Franje «kao odgovor na znakove vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu» ? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti vratiti se na “izvor vode žive” (usp. Jr 2, 13), primiti Duha i raspoložiti se da se rodimo nanovo, odozgor (usp. Iv 3, 3)? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti dopustiti Duhu Svetom da nas njegova sila vodi sve do zaboravljenih područja? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti raširiti “prostor svog šatora” (Iz 54, 2)? Hoćemo li imati hrabrosti i odvažnosti sanjati? Hoćemo li imati hrabrosti sudjelovati u preutemeljidbi sa svim onim što taj hod nosi?

Samo će potvrdan odgovor na ta pitanja od krize učiniti milosni čas, usprkos tome što nastupa razdoblje trpljenja i bolnoga čišćenja, kako bi rekao sv. Ivan od Križa, odnosno hod kroz pustinju, izlazak (poput Abramovog) iz dotad poznate zemlje bez da znamo kamo idemo ili, što je još gore, što se ima dogoditi (usp. Post 12, 1s).

Ipak, kako bismo dali potvrdan odgovor na ta pitanja, prije svega je potrebno svladati strah – strah od nas sâmih, od slabosti našega hoda, od krajnje ranjivosti onog što želimo postići. Osjećamo potrebu za sigurnošću. Strah, za kojeg se čini da nas brani i štiti, zapravo nas vezuje uz velike odnosno male sigurnosti, uz koje se osjećamo udobno, koje nam dopuštaju da se osjećamo dobro.

Katkada, no to je zapravo vrlo često, mislimo da dostaje dobra volja, čista i jednostavna volja kako bismo išli naprijed. Ne, dobra volja nije dostatna. Nužno je imati hrabrosti riskirati našu siromašnu riječ kako bismo iz smrtne tišine oteli ono što stvara prostor životu. Stoga je nužna vjera kojoj ništa nije nemoguće (Lk 1, 37), vjera koja sve čini novim (Otk 21, 5), vjera u Onoga koji je “sjajna zvijezda Danica” (Otk 22, 6), vjera u Onoga koji hodi uz nas (usp. Izl 34, 9). Bez vjere, bez povjerenja, bez prepuštanja Gospodinu, postat ćemo žrtvama naših analizâ bez budućnosti, našeg zagušujućega realizma, naših siromaštava bez nade u njihovo nadilaženje.

S druge strane, osjećam da, ako želimo prijeći na drugu obalu, prva stvar koju moramo učiniti jest skršiti jezik koji “govori istinu” ali lažno. Nema veće laži od lažnoga iznošenja istine. Istinu lažno iznosimo onda kad, polazeći od vrednotâ, upadamo u ideologiju. Kada govorimo o bratstvu umjesto da živimo zajedništvo života u bratstvu koje, među ostalim, sa sobom nosi i to da drugoga prihvaćamo kao brata, a njegove različitosti kao očitovanje bogatstva darova Gospodnjih. Istinu lažno iznosimo onda kad govorimo o malenosti, o opredjeljenju za siromašne te o pravednosti, miru i cjelovitosti svega stvorenog, umjesto da budemo uz onog koji pati, umjesto da se osjećamo zadovoljnima kad imamo posla s neuglednim ljudima, umjesto da živimo tako svete vrednote kao što su pravednost, mir i cjelovitost svega stvorenog unutar naših bratstava i izvan njih. Istinu lažno iznosimo onda kada govorimo o Franji kao o “sinu vjetra i Duha” i proglašavamo se putnicima, da bismo potom ostali usidreni u svoju “nepokretnost”, u rutinu “tako se to oduvijek radilo”, u svoje ropstvo strukturama.

Braćo, naše vrijeme je vrijeme krize. Jesmo li toga svjesni? Vrijeme je da se probudimo, bdijemo i trijezni budemo (usp. 1 Sol 5, 6). Jesmo li raspoloženi to učiniti?

 

 

 

SADAŠNJI TRENUTAK ZAHTIJEVA OD NAS HRABROST I ODVAŽNOST

 

 

7. Živimo novo vrijeme. Prema tome, nužni su novi odabiri, alternativni odabiri: “Novo vino u nove mješine” (Mk 2, 22).

Nakon slavlja posljednjega izvanrednog Generalnog kapitula u Sv. Mariji Anđeoskoj 1976. godine, u Redu su načinjene mnoge analize na svim razinama: mjesnim, provincijskim i generalnim. Te analize bijahu nužne i, prema mojim saznanjima, izvrsne. To nam pokazuju i dokumenti proizišli mahom iz generalnih i provincijskih kapitulâ.

Sigurno trebamo nastaviti preispitivati svoj život i analizirati stanje u kojem se nalazimo, kao i stanje društva u kojem živimo, svjesni da, kao što kaže jedan moj prijatelj, kad shvatimo odgovor, promijene nam pitanje; zasigurno trebamo započeti iznova. Vjernost danas više no ikad trpi od samoće: stoga je uvijek mora pratiti kreativnost . Bez sumnje, u ovom času nije dostatno nastaviti analizirati ili se preispitivati; upravo zato što vjernost mora biti stvaralačka, nužno je prijeći iz orto-doksije u “orto-praksu” , nužno je opredijeliti se za konkretni smjer djelovanja , nužno je živjeti sadašnji trenutak “ne samo kao spomen prošlosti, već kao proroštvo budućnosti” . A za to su nužne evanđeoska hrabrost i odvažnost. Hrabrost i odvažnost kao lijek za strah: Gospodin nam danas ponavlja “Ne bojte se!”, kao što je to rekao ženama koje se prvoga dana u tjednu bijahu približile grobu (usp. Mk 16, 6). Hrabrost i odvažnost kao lijek za zagušujući realizam: poput Pavla i mi bismo trebali reći “sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4, 13). Hrabrost i odvažnost koje se rađaju iz sigurnosti da je Gospodin zauvijek s nama: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?” (Lk 24, 38), “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Da, potrebni smo hrabrosti i odvažnosti koje se rađaju iz vjere obnovljene u Onome kojem ništa nije nemoguće (Lk 1, 37).

Jesmo li raspoloženi prihvatiti kreativnost kao suputnicu vjernosti?

 

 

 

SADAŠNJI TRENUTAK ZAHTIJEVA OD NAS SNAGU VJERE

 

 

8. Prihvatiti Evanđelje kao Radosnu vijest, prijeći na drugu obalu, živjeti sadašnji trenutak s evanđeoskom odvažnošću i hrabrošću, započeti hod – sve to pretpostavlja vjeru. Bez vjere ništa od toga nije moguće. Bez vjere, opasnost da se “uhljebimo”, da se počnemo ponavljati, da raskinemo sa svojim najdubljim snovima, da malo-pomalo izgubimo radost koja isklijava iz strasti da živimo svoje zvanje i poslanje, daleko je više od puke mogućnosti.

Svi vjernici – Abraham, praotac naše vjere; Marija, žena-vjernica; Isus, Početnik i Dovršitelj naše vjere (usp. Heb 12, 2); Franjo, ponizni sluga siromašnog i raspetog Krista; Crkva koja se, sjedinjena po Trojstvu i na njegovu sliku, javlja pred licem svijeta kao tijelo Kristovo i hram Duha - bijahu pozvani, a u njima smo pozvani i mi, da iziđemo iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskog, i da započnemo hod prema zemlji koju će nam Gospodin pokazati (usp. Post 12, 1).

Poput njih, i mi započinjemo svoj hod pokrenuti jedino vjerom u Božju riječ. Po vjeri u njezina obećanja izići ćemo a da ne znamo kamo idemo; po vjeri ćemo se, poput stranaca, naseliti u obećanoj zemlji; po vjeri ćemo postati ljudima putova i prebivati pod šatorima, iščekujući “onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog” (usp. Heb 11, 8-10).

Pokrenuti vjerom u Božju riječ, motrit ćemo stvarnost očima vjere i micati se u njoj vođeni svjetlom vjere, a kada jednog dana dosegnemo željeni cilj, tada će iščeznuti vjera koja je sada naše svjetlo i naše oči. Doista, nada “koja se vidi i nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?” (Rim 8, 24); a na drugom mjestu čitamo: “A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11, 1).

Neće nas pokrenuti opisiva i prolazna ljepota onog što vidimo, već neizreciva i trajna ljepota onoga čemu se nadamo. Stoga odbijamo razapeti svoje šatore u gradu u dolini, premda nam se ona može pričinjati vrtom Božjim (usp. Post 13, 10-12), i odlučujemo biti nasljedovateljima siromašnoga i raspetoga Krista u kojem se nadamo susresti puninu Božjih blagoslovâ za svoj život.

Čas je da se pokrenemo polazeći od vjere, čas našega vježbanja u vjeri, življenja vjere. Jedino nam vjera dopušta vidjeti da je sve milost te da se u svemu očituje beskonačna ljubav kojom nas Bog ljubi. To je vjera koja premješta brda, nada koja pokreće sinove Crkve, ljubav koja otvara putove prema budućnosti. To je život koji ispunja mirom srca sviju nas.

 

 

 

SVETI FRANJO I NJEGOV OBLIK ŽIVOTA I DALJE SU AKTUALNI

 

 

9. Sveti Franjo zasigurno nije najpopularniji svetac, ali je nesumnjivo najuniverzalniji i najaktualniji. O njegovoj univerzalnosti svjedoče milijuni nasljedovateljâ diljem svijeta, ne samo katolikâ, nego i pripadnikâ drugih sestrinskih Crkava. Sveti Franjo nije ekskluzivna baština franjevaca, odnosno katolikâ; on je zapravo svetac za sve muškarce i žene dobre volje. O njegovoj aktualnosti progovorio nam je i Ivan Pavao II. u svojoj poruci Kapitulu za Duhove 2003: “Privlačnost sv. Franje je veoma velika» . S pravom je izabran za osobu drugoga tisućljeća.

Pred jednom takvom tvrdnjom logično je da se i mi zapitamo: “Zašto hrle baš k tebi? Zašto k tebi?” Osobno sam se to upitao mnogo puta, a odgovor koji sam nalazio bio je uvijek isti: tajna privlačnosti koja iz Franje nastavlja izbijati čak i nakon osam stotina godina leži u njegovoj “neaktualnosti”. Franjo je, kao i svaki prorok, “neaktualan”, uvijek ide mimo, anticipira budućnost, ne da se zarobiti u sadašnjost.

To je vrsta stražara (usp. Iz 21, 11-12) i onoga koji se uistinu osjeća putnikom i pridošlicom ovoga svijeta (usp. 1 Pt 2, 11; PPr 6, 2); to je stanje hominis viatoris, odnosno onoga koji je in statu viae, stanje vjernika u neprestanom traganju, stanje Kristova nasljedovatelja i onoga koji, poput Franje, od Evanđelja čini pravilo i život (usp. PPr 1,1); to je sudbina svakoga hodočasnika koji se drži ovoga kodeksa: “skupljati se pod tuđim krovom, čeznuti za domovinom, dodati u miru” . Ono što je sada prisutno prolazi, ali Evanđelje, kao oblik života, ne prolazi: “Isus Krist (Očevo Evanđelje čovječanstvu) jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13, 8). Onaj tko, poput Siromaška, prihvati Evanđelje kao pravilo i život, kao zahtjev za totalitetom – ne izlazi iz mode.

Franjo nas iz te svoje aktualnosti, ili bolje reći “neaktualnosti” izaziva, poziva nas da Isusovu poruku živimo u njezinoj radikalnosti, da priklonimo uho svojega srca i pokorimo se glasu Sina Božjega (PBr 6), i poziva nas da sebe i svoje snage posve posvetimo stvari Kraljevstva Božjega. Polazeći od te svoje “neaktualnosti”, Franjo nas poziva da dopustimo da nas ruka Kristova dotakne, njegov glas vodi a njegova milost podržava.

Hoćemo li prihvatiti te izazove? Hoćemo li imati hrabrosti dopustiti da nas Krist dotakne, da Evanđelje uistinu prihvatimo kao pravilo i život? Od odgovora koji ćemo dati na ta pitanja ovisit će naša aktualnost, ili bolje rečeno, naša “neaktualnost”, ovisit će naša sposobnost da budemo znakoviti i da izazivamo.

 

10. To su neke sigurnosti od kojih ću poći pokušati napraviti dijagnozu našega života i poslanja danas te dati neke prijedloge za budućnost. Predlažem vam, draga moja braćo, da i vi pođete od njih.

Molim Gospodina da me obdari jasnoćom kako bih načinio što je moguće objektivniju analizu stanja u kojem se, u ovim osjetljivim i teškim vremenima nalazi naš Red, i u isto vrijeme molim za evanđeosku hrabrost i odvažnost kako bih iznio prijedloge koji bi mogli pomoći braći da održe živim proročki žar našega oblika života, milost početaka, kako bi na taj način naš oblik života mogao i dalje biti živim Evanđeljem “te kako bismo, po osloboditeljskoj ponudi Evanđelja, hranili naš podijeljeni svijet u kojem vladaju nejednakosti i glad za smislom, kao što su to u svoje vrijeme činili Franjo i Klara” .

 

 

 

Premisa

 

PROŠLOST, SADAŠNOST I BUDUĆNOST NAŠEGA ŽIVOTA I POSLANJA

 

 

11. Prošlost, sadašnjost i budućnost se uzajamno uključuju i upućuju jedna na drugu. Ako je prošlost tekst, a sadašnjost njegovo tumačenje, tada je budućnost ono što pokreće sadašnjost i prošlosti daje puni smisao. Prošlost tvori korijene sadašnjosti te je, barem u nekoj mjeri, uvjetuje; sadašnjost, sa svoje strane, rasvjetljuje prošlost koja pak otkriva svoj istinski smisao polazeći od sadašnjosti; budućnost je pak, s druge strane, u određenom smislu prošlost. Nema prošlosti bez sadašnjosti, niti sadašnjosti bez otvorenosti prema budućnosti. Prošlost, sadašnjost i budućnost su neodvojive.

Prošlost, sadašnjost i budućnost nas, Manje braće, intimno su povezane snažnim dinamizmom koji proizlazi iz njihove sposobnosti dolaženja-izlaženja, susretanja, utvrđivanja i svjedočenja. Ta četiri izričaja, koji redovito slijede jedan za drugim i koji su zasigurno komplementarni, kvalificiraju našu prošlost te se moramo nadati da će jednako tako kvalificirati i našu sadašnjost i budućnost.

Dolaženje-izlaženje objavljuje svojevrsno fizičko i duhovno putovanje koje je obilježavalo te mora i dalje nastaviti obilježavati one koji su obećali živjeti sine proprio. Susretanje, posljedica dolaženja, upućuje na stav i program života, tipičan za Manju braću, oživljen htijenjem da dijalogiziramo s “drugim”, ma koliko različit on bio, iz uzajamnog upoznavanja, iz razmjene gledištâ, iz dijeljenja iskustava. Utvrđivanje je kreativan stav koji čini mogućim otvorenost dolaženja i susretanja prema budućnosti i koji ih u isto vrijeme čini postojanima. Svjedočenje je cilj prethodna tri pokreta – ono što ih opravdava i daje im snagu, ono što uistinu otvara naš život i poslanje prema budućnosti.

Ivan Pavao II., prigodom zaključenja godine Velikoga jubileja (2000.), u svom apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće pozivao nas je da “se zahvalno spomenemo prošlosti, da živimo gorljivo sadašnjost i da se s povjerenjem otvorimo budućnosti” . To je hod kojim bih želio proći zajedno sa svôm braćom i shema koju ću slijediti.

 

 

Prvi dio

 

OSLOBODITI PAMĆENJE OD PROŠLOSTI

 

 

12. Upravljajući pogled u svoju prošlost, vođeni zauzetošću za budućnost, moramo prepoznati učinjene pogreške, ali i to da je naša povijest puna herojskih stranica koje su ispisivali naši predšasnici, mnogo puta s krvlju, a uvijek sa svjedočanstvom. Dok za počinjene pogreške ne oklijevamo zamoliti oprost, za sve dobro koje je Gospodin ostvario u ovih osam stotina godina povijesti našega Bratstva želimo zahvaliti “svevišnjemu Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro” (OP 7, 4) i uzvratiti mu pjesmom hvale.

Pokrenuti tom potrebom iz naših se srdaca i iz naših usana spontano uzdižu riječi iz Knjige Otkrivenja: “Zahvaljujemo ti, Gospodaru, Bože, Svevladaru” (Otk 11, 17). Vjerujem da je ispravno i potrebno živjeti ovaj jubilej utemeljenja našega Reda kao “jedinstven, neprekinut hvalospjev Trojstvu”, «svemogućem, presvetom, svevišnjem i najvišem Bogu» (NPr 23, 1). Stoga otvorimo svoje srce pohvali i zajedno s psalmistom ponavljajmo: “Misericordias Domini in aeternum cantabo” (Ps 88, 2).

U toj se dimenziji hvale i zahvalnosti kreće svaki autentičan odgovor vjere na djelovanje Gospodinovo u povijesti našega Bratstva. Naša je povijest – povijest milosti, čudesna objava Boga koji ne prestaje izvršavati čuda u braći i po braći, čineći mogućom velikodušnost sebedarja i očitujući slavu božanske milosti u našim očitim krhkostima.

 

 

 

ČUVARI PAMĆENJA

 

 

13. Ovo nije mjesto da nudimo sintezu osamstoljetne povijesti našega Bratstva. Imamo veliku i lijepu povijest koju valja pripovijedati i prenositi, no potrebno je iskazati zasluženo poštovanje i zahvalnost svima onima koji su nam prethodili i ispisali slavne stranice povijesti koju danas s ponosom zovemo našom.

S najvećom zahvalnošću spominjemo se sve braće koji, počevši od sâmoga svetog Franje, iziđoše iz svoje zemlje i dođoše ususret drugima: počevši od 1217. godine braća iziđoše iz Italije prema Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Mađarskoj i Portugalu; poslije se upraviše na sjever Afrike, gdje Berard i njegovi drugovi dadoše svjedočanstvo za Krista; potom se zaputiše prema Dalekom istoku, osobito Kini, gdje je prvi prispio Ivan di Pian delle Carpine 1246. godine, a za njim dođe Ivan iz Montecorvina 1305. godine; a kada se otvoriše putovi za američki kontinent, braća krenuše prema tim zemljama kako bi donijela jedino blago kojim raspolagahu, a to je spoznanje Gospodina našega Isusa Krista.

Zatim se želim prisjetiti Odorika iz Pordenonea, evangelizatora Armenije, Perzije, Indije, Indonezije, Kine, Tatarije i Tibeta; Tome Tolentinskoga, evangelizatora Perzije i Armenije; Jakova Markijskog, evangelizatora Dalmacije, Hrvatske, Albanije, Bosne, Austrije, Češke, Saske, Prusije, Poljske, Danske, Norveške, Švedske i Rusije; Ivana iz Dukle, evangelizatora Rutenije i Armenije; Ladislava iz Gilniowa, koji je evangelizirao Rusiju i Litvu. To su tek neki od najsvjetlijih likova koji iziđoše iz svoje zemlje kako bi naviještali Evanđelje u zemljama daleko od svoje domovine.

 

14. Iskažimo duboko priznanje svima onima kojima susret s drugima bijaše prvi i osnovni oblik njihove misijske djelatnosti. Povrh spomenute braće te sâmoga brata Franje koji se potaknut evanđeoskom ljubavlju nastojao susresti sa Sultanom, polažući na taj način temelje naših misija ad gentes, potrebno je prisjetiti se, među ostalima: Ivana iz Montecorvina, koji je na tatarski jezik preveo Novi zavjet i psaltir; Tome iz Firence i Alberta iz Sarteana, koji je na saboru u Firenci bio zadužen za Kopte; Martina Ignacija Loyolskog, koji se na sinodi u Asunciónu služio jezikom naroda Guarani kako bi im navijestio Evanđelje; svetoga Diega iz Alcalà, katehista na Kanarskim otocima; Ivana iz Silve, misionara na Floridi, koji nam je ostavio prve zapise o plemenu Timucua kao i o njihovu jeziku na koji je preveo različite pobožne knjige; Petra iz Ganda, glazbenika koji je skladao himan sv. Franji na jeziku nahatl; Ivana iz Zamarraga, utemeljitelja Crkve u Meksiku; Toribija “Motolinia” iz Benavente i Jeronima iz Mendiete koji su poznati po svojim etnografskim i lingvističkim radovima o američkim Indijancima; Pedra iz Alvara i Pavla od Isusa, sastavljačâ domorodačkih gramatikâ i rječnikâ; Luisa Bolañosa kojemu se pripisuje ideja osnivanja “redukcija”; Junipera Serre, utemeljitelja misijâ u Kaliforniji; Bernardina iz Sahanguna, odgojitelja aristokratske klase među domorodcima i velikog poznavatelja klasične meksičke kulture; Jeronima Mendiete, Ivana Torquemade i Andrésa de Olmosa, velikih evangelizatorâ Meksika; Petra de la Piñuela, koji je prvi objavio katekizam na kineskom; i, našemu vremenu bližega, Gabriela Maria Allegre, prevoditelja Biblije na kineski.

 

15. Naše zahvalno sjećanje ide i onima koji su utvrđivali dajući svojom prisutnošću među narodom čvrstoću. Naši apostoli odmah su dobro shvatili potrebu za određenom kreativnošću na polju strukturâ. Shvatili su kako nije moguće konkretizirati učinkoviti projekt kulturnih vezâ bez prilagođenoga organiziranog aparata. Ne mogavši ovdje navesti sva “iznašašća” koja su naša braća što su nam prethodila ostvarila, jednostavno želim spomenuti neke od njih koji mi se čine najznačajnijima: utemeljenje Kolegija u Rimu za objavljivanje povijesti našega reda i spisâ Ivana Duns Scota što ga poduze Luka Wadding, jedan od velikih franjevačkih “enciklopedista”; utemeljenje Kolegija sv. Bartolomeja i sv. Petra in Montorio u Rimu, za formaciju misionara koji polaze put Srednjega i Dalekoga istoka; Kolegijâ Priega de Cuenca te Kolegija Santiaga de Compostela i Chipiona u Španjolskoj, za formaciju misionara koji kreću za Maroko; Kolegija Propaganda Fide, za misionare Latinske Amerike u Herbónu, Querétaru, Guatemali, Zacatecasu, Meksiku, Pachuci…; zatim je potrebno podsjetiti na osnivanje brojnih centara za studij, između kojih valja spomenuti Sveučilište Alcalà de Henares, u Španjolskoj, osnovano zaslugom Francisca Ximéneza, humanista i reformatora, pod čijim se skrbništvom ostvario projekt višejezične Biblije iz Alcalà; Antonianum u Rimu i Kolegij u Quaracchiju, danas Kolegij sv. Bonaventure u Grottaferati, osnovan zaslugom generalnoga ministra Bernardina iz Portoguara; Kolegij od kojega je poteklo Sveučilište sv. Bonaventure u SAD-u, osnovan zaslugom Panfilija iz Magliana; Skotističku komisiju i Međunarodnu marijansku akademiju, osnovanu zaslugom Karla Balića.

U ovome kontekstu vazda dolikuje da posebno spomenemo Petra iz Ganda, osnivača prvih školâ za male Indijance u Meksiku te osnivanje Monti di Pietà u 15. stoljeću zaslugom franjevaca, za borbu protiv lihvarstva i za humaniziranje odnosâ vezanih uz dobrâ. Duše ove institucije, među ostalima, bili su Petar Ivan Olivi, jedan od začetnika promišljanja o etici ekonomije, te sv. Bernardin Sijenski, veliki promicatelj Monti di Pietà.

 

16. Naposljetku želimo izreći svoju zahvalnost svima onima koji, bilo učeni ili priprosti, pastiri ili pustinjaci, književnici ili seljaci, metematičari ili zidari, filozofi ili vratari, teolozi ili milostinjari, svjedočiše “ljepotu nasljedovanja Gospodina”, siromašnog i raspetog Krista u najrazličitijim životnim okolnostima, pridonijevši tako da naša povijest bude povijest svetosti, okrunjena s više od 300 mučenika, 128 blaženika i 68 svetaca. Crkva je prepoznala svetost mnogih, a narod ih je “kanonizirao” daleko više. Braća sa svih kontinenata pokazuju kako je svetost dimenzija koja bolje izriče nasljedovanje Krista, onako kako je to Franjo živio i htio.

 

17. Ovo je dio naše povijesti, povijesti našega Reda i naše obitelji. Povijest je to koju ne poznajemo uvijek i koju često ne uspijevamo ispripovjediti i prenijeti. U toj povijesti ne nedostaje, kao što ne nedostaje ni u našoj sadašnjosti, trenutaka i stavova za koje moramo zamoliti oprost. Da, tijekom ovih osamsto godina ne nedostaje nevjernosti kojom su naša braća, a katkada i mi sâmi, potamnjivala tu “veliku povijest” koju valja ispripovjediti i prenijeti. Pozvani slaviti divna djela Gospodnja u našoj povijesti, želimo također očistiti naše pamćenje kako bi osnažilo “naše korake na putu prema budućnosti čineći nas i poniznijima i budnijima u našem prianjanju uz Evanđelje” .

 

 

 

ŽIVJETI PROŠLOST KAO RAST

 

 

18. Priznajući da je naša povijest “iskustvo Duha” i prepoznajući u njoj iznova življeno izvorno iskustvo, koje su braća tijekom ovih osam stoljeća čuvala stvaralačkom vjernošću te ga produbljivala i dalje razvijala, ne smijemo zaboraviti da se naša vjernost ovoj povijesti ne sastoji u tome da čuvamo prošlost, nego da je transcendiramo, da je unesemo i živimo u sadašnjosti te ju usmjerimo prema budućnosti.

Istinska vjernost našoj tradiciji jest nastavljanje i produživanje, a ne tek oponašanje ili ponavljanje. Istinska vjernost nije ponavljanje jednoga trenutka povijesti, ma koliko ga povlaštenim smatrali, nego je to život, predavanje, rast. Osobina je vjernosti biti uvijek mlad. Vjernost je ono što svakom trenutku daje svoju svježinu. Vjernost je stvaralačka, učiniti našim “danas” ono što su Franjo i naša braća koja su nam prethodila učinili u svoje vrijeme i na taj način učiniti da mi sâmi “budemo čitljivim znakovima života za svijet koji je željan ‘novih nebesa i nove zemlje’ (usp. Iz 65, 17)” .

Najbolji način na koji možemo služiti našoj povijesti jest prikupiti ono najbolje iz prošlosti i to aktualizirati, a da to nakon svega doslovno ne ponavljamo. Najbolji način na koji možemo i moramo služiti Franji i njegovim nasljedovateljima u ovih osam stoljećâ povijesti jest činiti ono što bi oni učinili da žive danas. Najbolji način na koji možemo služiti našoj povijesti jest da “ponovno hrabro predložimo poduzetnost, domišljatost i svetost” Franje i mnoge braće koja su nam prethodila. Dakle, ni prekid s prošlošću, niti puko ponavljanje, nego stvaralačka vjernost živom stavu bezuvjetnoga prianjanja Kristu i poučljivosti Duha, u djelatnoj poslušnosti Crkvi i u velikodušnoj službi ljudima, s povlaštenim opredjeljenjem za najsiromašnije od najsiromašnijih, kao što su to činili Franjo i tolika naša braća.

 

U kakav se odnos na osobnoj i institucionalnoj razini postavljamo prema našoj prošlosti? Iz koje perspektive tu prošlost čitamo? Kako je prenosimo? Što od nas traži stvaralačku vjernost u odnosu na našu povijest? Često konstatiramo kako postoji slabi osjećaj pripadnosti Redu. Ne ovisi li od nemara prema prošlosti i našoj povijesti jedan od uzroka ovoga pomanjkanja ljubavi za sveopće Bratstvo?

 

 

 

 

Drugi dio

 

ŽIVJETI SADAŠNJI TRENUTAK SA STRASTVENOŠĆU

 

 

19. Strastvenost je odgovor onoga koji osjetivši se ljubljenim ljubavlju koja je nad svakom ljubavlju započinje hod kako bi izbližega slijedio stope Isusa Krista, sve do krajnjih posljedica. Strastvenost izriče svjedočanstvo naših mučenikâ i svetaca, dolaženje i izgradnju naših evangelizatora, čar i oduševljenje životom tolike naše braće – klerikâ i laikâ, “učenih i neukih” – koji našu povijest čine slavnom.

Budući da se strastvenost za Krista nužno preobražava u su-osjećanje za čovjeka, strastvenost je u temelju služenja, tako često šutljivog i poniznog, no upravo zbog toga vrijednog u očima Gospodnjim, tolike naše braće koja se, poput Samarijanca iz prispodobe, brinu za one koji leže polumrtvi uz rub puta (usp. Lk 10, 30s).

Tako strastvenost koja izvire iz duboko zaljubljenoga srca (kao što je to, između ostalih, bilo Franjino i Klarino srce) daje smisao i vidljivost onome što jesmo i upravo činimo, te nas ujedno ohrabruje da s povjerenjem pripravimo našu budućnost. Bez strastvenosti život gubi kvalitetu te se u našem životu i poslanju lako pokaže rutina, zamor, dosada, bezvoljnost i komotnost.

 

20. U ovim časovima u kojima su pesimizam i nezadovoljstvo zbog neostvarenih očekivanja i nadanja, potpomognuti društvenom i političkom situacijom koja vlada u mnogim zemljama, brojčanim osipanjem zaređenih službenika i izokrenutom “dobnom piramidom” u zemljama takozvanog “prvoga svijeta” prisutni čak i u životu Crkve kao i u životima mnoge braće, ne oklijevam tvrditi kako je najveći izazov koji stoji pred nama živjeti naš život i poslanje s istinskom strastvenošću i, na taj način, povratiti sav čar našega života i poslanja sa svim onim što čar i poslanje nose: radošću koja oduševljava, privlačivom snagom, ugodnom svježinom i potičućim optimizmom.

 

21. U ovim časovima u kojima neki govore o zalazu posvećenog života i njegovom mogućem raspadu, mi, Manja braća, moramo se upitati: što učiniti kako bi naš život i dalje bio privlačan i budio simpatije, ne samo zato da mu se divimo nego i zato da mu dopustimo da nas očara te da se na nj obvežemo? Gdje se nalazimo? Koje je stvarno stanje našega života i poslanja? Jesmo li prožeti strastvenošću i očaranošću ili pak raz-očaranjem?

Odgovoriti na ova i slična pitanja nije lak pothvat. Život i poslanje nas, Manje braće, participira na nestalnosti, težnjama i krizama društvenoga, političkoga i crkvenoga života u koji je uronjen. To znači da ako želimo odgovoriti na prethodno postavljena pitanja moramo imati u vidu stanje u našem društvu te osobito stanje u Crkvi. Ne mogavši načiniti analizu stanja u društvu ni Crkvi u sadašnjem trenutku, no imajući tu situaciju vazda u vidu i prihvaćajući da rizici koje ona sa sobom nosi daju određeni sud o sadašnjem trenutku u Redu, želio bih, bez pretenzija da budem potpun i iscrpan, ponuditi Braći svoje viđenje Reda danas, uzimajući kao polazišnu točku prioritete koje je posljednji Generalni kapitul prihvatio ukoliko su ti prioriteti “‘ključ čitanja’ da bismo živjeli svoj identitet i da bismo razumjeli očekivanja ovoga svijeta” a koje je Generalni definitorij na početku ovoga šestogodišta iznova uobličio. Dok naznačujem svjetla i sjene, znakove života i pozive na obraćenje, nastojat ću predstaviti neke korake koje smatram nužnima kako bismo započeli svoj hod i napredovali od dobrog prema boljem.

 

 

I. Duh molitve i pobožnosti

 

Bratstvo sa srcem upravljenim Gospodinu

kako bi svijetu riječju i djelom navijestilo kako je samo On Svemogući.

 

 

22. Dokumenti Reda već neko vrijeme inzistiraju na predstavljanju kontemplativne dimenzije kao prioriteta nad prioritetima našega života i poslanja, kao “kao središnje okosnice našega načina života” . Manja braća, pozvana da u Crkvi žive Evanđelje sukladno obliku života kojeg je predložio i sâm obdržavao Franjo Asiški moraju poput njega biti ljudi molitve, ili, bolje rečeno, ljudi koji su sâmi postali molitvom, koji imaju milost upoznati, živjeti i radovati se susretu s Gospodinom.

Od Franje, Klare i velikih mistikâ franjevačke tradicije, zajedno sa slašću bratstva i radošću malenosti, naslijedili smo i čežnju za Bogom, strast da ga tražimo, upoznamo, uzljubimo i služimo mu. Imati svoj um i srce kod Boga (usp. NPr 22, 19), ne trnuti “duh svete molitve i pobožnosti” (PPr 5, 2), prva je i najvažnija zadaća svakog Manjeg brata, izbor koji daje temelj drugim izborima koje u svom životu mora učiniti i koji sve te ostale izbore rasvjetljuje.

Održati živim duh molitve i pobožnosti jest neophodno kako bi se trajno zadržala svježina i autentičnost milosti početaka te kako bi na znakove vremenâ odgovorili odvažno i stvaralački. Održati živim duh molitve i pobožnosti jest neophodno kako bi dopustili da nas Duh vodi uvijek novom susretu s Ocem nebeskim i s njegovim Sinom, Isusom Kristom, gorljivoj ljubavi za Gospodina i za čovječanstvo te sve potpunijem shvaćanju naše karizme. Održati živim duh molitve i pobožnosti jest neophodno ukoliko želimo otkriti naše korijene i otvoriti putove prema budućnosti. Održati živim duh molitve i pobožnosti jest neophodno kako bi dali polet našem bratskom životu, budući da se u kontemplaciji bezdana ljubavi trojstvenoga života, gdje učimo sa sinovskom poslušnošću, nalazi ljubav koja daje postojanost životu u bratskom zajedništvu. Održati živim duh molitve i pobožnosti jest neophodno ukoliko želimo koračati za Kristom te biti svjedocima njegove ljubavi među muževima i ženama našega vremena. Samo ukoliko očuvamo duh molitve i pobožnosti, kao zbiljski prioritet našega života, moći ćemo otkriti Krista te biti njegovim svjedocima i apostolima: “Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Dj 4, 20).

Naš identitet Manje braće, kako je opisan u Pravilu i Konstitucijama, zahtijeva od nas da u našim životima damo prioritet duhu molitve i pobožnosti, i to tako da se svaki brat prometne u duhovnog učitelja, a naša bratstva postanu škole duhovnosti, privilegirana mjesta molitve, kontemplacije, razmatranja, “blagovalištem” traganja i susreta s Gospodinom, kao i “zajednicom” koja s radošću slavi ono što Bog učini za nas.

Kako živimo ovaj prioritet nad prioritetima?

 

 

ZNAKOVI ŽIVOTA

 

 

23. Posljednjih godinâ u Redu su ostvareni veliki napori da se u našem životu dadne prioritet duhu molitve i pobožnosti. Znakovi života su očiti. Neke između njih želio bih istaknuti.

 

 

Ponovno otkriće osjećaja za molitvu i liturgijski život

 

24. Mnoga braća i mnoga bratstva učinili su veliki napor kako bi uskladili svoje planove i aktivnosti s uistinu izrazitim molitvenim životom. Mnoga su se braća i mnoga bratstva vratili uživanju u liturgiji časova kao molitvi kojom se «slavljenjem Boga posvećuje cijeli tijek dana i noći” ; jednako su tako u euharistiji iznova počeli gledati sakrament po kojem se obnavlja savez Gospodina s ljudima, sakrament stvarnoga i istinskoga zajedništva s Kristom i braćom. Također, mnoga braća i mnoga bratstva umnažaju prigode susretâ kako bi promišljali o molitvi i prakticirali dane sabranosti kao i duhovne vježbe. U mnogim provincijama stvorene su ili nanovo uspostavljene kuće sabranosti ili molitve. Svi ovi napori daju vrlo pozitivne rezultate obnove.

 

 

Ponovno otkriće središnjega mjesta euharistijskog slavlja i klanjanja

 

25. Euharistijsko slavlje i klanjanje zauzimali su prvo i najvažnije mjesto u životu Franje Asiškoga te moraju zauzeti i prvo i najvažnije mjesto u franjevačkoj duhovnosti. “Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama.” (OP 1, 16-18). U euharistiji nam se Gospodin očituje. U euharistiji, dok tjelesnim očima gledamo posvećeni kruh i vino, očima duha vidimo i čvrsto vjerujemo da su to Presveto tijelo i Presveta krv Gospodina našega Isusa Krista. Franjevačka duhovnost je euharistijska duhovnost. Mnoga braća i bratstva trude se živjeti ovu duhovnost onako kako to, u čudesnom skladu s karizmom brata Franje, zahtijevaju Generalne konstitucije Reda: “Braća neka iskazuju ‘sve poštovanje i svu čast sakramentu Presvetoga tijela i krvi Gospodnje… i neka prikladnim sredstvima gaje u sebi ljubav i brižljivu skrb prema tolikome Otajstvu. Neka sva braća… po mogućnosti dnevno, dolično i s poštovanjem slave Presvetu euharistiju zajednički. Neka braća u svakoj kući imaju barem oratorij u kojemu se čuva Presveta euharistija” . Mnoga su si braća i bratstva posvijestila da je u euharistiji sadržano sveukupno duhovno dobro Crkve te im je euharistijsko slavlje i klanjanje ovome divnom sakramentu središte i vrhunac bratskoga zajedništva, središte i vrhunac njihova duhovnog života.

 

 

Ponovno otkriće važnosti Božje riječi

 

26. Brat Franjo i za nas je ostavio napisane ove riječi: “A budući da tko je od Boga Božje riječi sluša, mi koji smo određeni posebnije za božansku službu, moramo ne samo poslušati i izvršiti što Gospodin govori, nego također zato da u sebi naslutimo uzvišenost našega Stvoritelja i da mu se pokoravamo, čuvati posuđe i ostale predmete za božansku službu što u sebi sadrže njegove svete riječi. Stoga opominjem svu svoju braću i potičem u Kristu da napisane božanske riječi, gdje god ih nađu, poštuju koliko mogu i, koliko je do njih, ako nisu dobro smještene ili nedolično leže razbacane na kakvomu mjestu, neka ih pokupe i spreme, poštujući Gospodina u njegovim riječima koje je govorio. Mnogo se toga posvećuje riječju Božjom i snagom se Kristovih riječi tvori oltarski sakrament” (PBr 34-37).

Mnoga braća i bratstva koja nastojeći slušati riječ Božju vjerom brata Franje nađoše u njoj središte svojega života i naučiše od nje načiniti molitveno čitanje, povlašteno vrijeme susreta s Gospodinom. Doista ima mnogo braće kojima je lectio divina u osobnom obliku postala dnevna praksa a u zajedničkom obliku tjedna praksa.

Na taj način riječ Božja postaje hranom braće za molitvu i život. Zato je slušanje Riječi za mnoga bratstva ujedno počelo ujedinjenja i važna pomoć pri razlučivanju, posredništvo da stignu do jedinstva misli. Na taj se način ta bratstva pretvaraju u “mjesta ponovnoga buđenje vjere” i iskustva Boga.

 

 

 

POZIVI NA OBRAĆENJE

 

 

27. Upravo zato jer smo pozvani da oduševljeno živimo potragu i susret s Gospodinom u molitvi, da se potpuno posvetimo Bogu, da u molitvi slijedimo Krista, da živimo sveto Evanđelje na način koji je predložio i sâm obdržavao sveti Franjo, prepoznajemo razdaljinu koja postoji između našega primljenog zvanja i življene stvarnosti, između ljubavi koja očarava i razvodnjene ljubavi, između ideala molitve i stvarnosti naše osobne i zajedničke molitve. Naš život označavaju odviše raspršen način života i zahtjevi našega rada, mnoštvo pastoralnih obveza i gomilanje odgovornosti unutar bratstva. Molitva često zbog toga trpi. Izlažemo se uvijek prisutnoj opasnosti da molitvu gurnemo u drugi plan osobnih i zajedničkih prioriteta, a u nekim je slučajevima braća i bratstva guraju na posljednje mjesto u svojim projektima života.

Premda prepoznajemo napredak i pozitivne rezultate na području kontemplativne dimenzije našega poziva, ipak ne smijemo zaboraviti da nam je ipak prijeći još veliki put.

Pozivi na obraćenje su mnogi, a ja se ograničavam na to da ih naznačim nekoliko.

 

 

Vrijeme posvećeno molitvi u našim bratstvima

 

28. Ono što govorimo o središnjemu mjestu molitve u životu bratstva i u evangelizaciji često je u protuslovlju s našom praksom, na što, čini se, upućuje vrijeme koje braća i bratstva realno posvećuju praksi takozvanoga razmatranja (mislene molitve).

Istina je da se, polazeći od vremena na koje upućuju naši životni projekti, nešto tako osobno kao što je posvećenje u ljubavi Gospodinu kroz molitvu ne može kvantificirati niti mjeriti, no ipak držim da to vrijeme predstavlja rječit dokaz toga posvećenja u ljubavi. Iz partikularnih statuta 108 različitih provincijâ (odnosno kustodijâ) koje smo uzeli u obzir proizlaze sljedeći podaci: 20 provincijâ propisuje jedan sat razmatranja dnevno; 67 provincijâ – pola sata; 1 provincija – četvrt sata; 20 provincijâ ne propisuje određeno trajanje već se ograničava na nekoliko općenitih poticaja ili, da budemo precizniji, ispušta ovaj vid bratskoga života. O načinu razmatranja podaci su ovakvi: 30 provincijâ izričito nalaže da se razmatranje obavlja zajednički; 8 provincijâ – da se obavlja pojedinačno; 70 provincijâ prepušta odluku mjesnome kapitulu.

27. Drugi značajan podatak nude izvještaji koji se šalju u Generalnu kuriju nakon kanonskih vizitacijâ. Nije rijetko susresti ovakve izričaje:

- ima braće koja su, uronjena u frenetični aktivizam, ugušila duh molitve; ima braće koja zbog nebrojenih dužnosti ograničavaju prakticiranje molitve na tek neke liturgijske čine preoblikujući životnu nužnost susreta s Bogom u običnu formalnost;

- ima braće koja su ne obraćajući pozornost na kvalitetu svojeg života u zvanju napustila svaku sakramentalnu i molitvenu praksu;

- ima braće koja se muče sa službenom molitvom Crkve, sa psalmima, te su je napustili ne našavši bolji oblik.

Druga zamka u koju se upada jest zamijeniti molitvu bratstva s molitvom s narodom. Ono, što bi u početku moglo izgledati kao prednost, kasnije se zapravo pokazuje kao nedostatak, budući da se u mnogim slučajevima, kao što konstatiraju vizitatori, molitva s narodom ograničava na Jutarnju i Večernju, a u njoj sudjeluju samo ona braća ili brat koji slavi euharistiju koja slijedi ili prethodi spomenutim liturgijskim časovima, ili u koju su ti časovi umetnuti.

Mislim da je u ovom kontekstu prijeko potrebno vrednovati okruženje (vrijeme i načine) mislene molitve na planu osobnoga i bratskoga života. Vjernost dnevnome redu i ustrajnost su neophodni preduvjeti molitvenoga života. Smatram također temeljnim ozbiljno vrednovati našu sakramentalnu praksu – euharistiju i pomirenje – kao i kvalitetu, te štoviše i učestalost naših euharistijskih slavljâ te vjernost slavlju liturgije časova, svjesni razlike koja postoji između recitiranja božanskog časoslova i slavlja liturgije časova. Poput bratskoga života i molitveni je život potrebno podvrgnuti redovitom provjeravanju. Rast molitvenog života ovisi o konstruktivnoj kritici: vremenu, ritmu, osjećaju za sveto… Riječ je o tome da se franjevački projekt utemelji u vremenu Božjem te da ga se preobrazi u molitveno iskustvo (usp. NPr 22, 27).

 

 

Kvaliteta naših liturgijskih slavljâ

 

29. Na sinodi o euharistiji, koja je 2005. godine bila u Rimu, među ostalim se reklo kako je najbolja kateheza-evangelizacija o euharistiji sâmo euharistijsko slavlje ostvareno na dostojan način. U kojoj mjeri naša slavlja evangeliziraju? Mnoga braća i mnoga bratstva brižljivo skrbe o slavljima, no isto se tako mnoga braća i bratstva daju voditi improvizacijom, rutinom i nemarom.

Ovo je jedan od vidova na kojima vizitatori ponajviše inzistiraju:

- ima braće koja vjernost normama Crkve miješaju s nedostatkom kreativnosti koju Crkva ne samo da priznaje, već, štoviše, i preporučuje;

- ima ih koji molitveni život miješaju s molitvama;

- postoje bratstva koja se ne brinu oko priprave prikladnoga ozračja za slavljenje;

- postoje situacije u kojima je očito omalovažavanje crkvenih normi s obzirom na broj euharistijskih slavlja koja se svakodnevno umnažaju, a bez ikakvoga pastoralnog razloga.

Nužno je prisjetiti se kako dobro liturgijsko slavlje zahtijeva pripreme, a jednako je tako nužno prisjetiti se i kako se vjernost ne protivi kreativnosti, a spontanost nema ništa zajedničkog s improvizacijom. Mislim da je također važno prisjetiti se kako je Franjo bio vrlo pozoran na čistoću crkava, na poštovanje i čašćenje s kojima su se braća morala ophoditi prema tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista te prema Gospodinovim imenima i riječima, bez obzira na to gdje su ih našli (usp. 1PKl 11-12). Naposljetku smatram da moramo biti pozorni na to da pomirimo službu koju pretpostavlja euharistijsko slavlje za druge sa središnjim mjestom sâmoga slavlja za pojedinca i za naš cjelokupan bratski život.

 

 

Samotišta i samoća

 

30. Hagiografija i franjevačke kronike pokazuju osobitu ljubav Franje i njegove braće za povučena mjesta kao što su brda, pećine, šume i otoci. S druge strane, sve od početaka našega Bratstva javlja se napetost između poziva na povlačenje u samoću i poziva da se pođe u poslanje ulicama svijeta. Pravilo za samotišta govori o potrebi da svaki brat i svako bratstvo imaju projekt života koji promiče korjenita iskustva samoće i molitve, kako bi se nahranili Evanđeljem i potom čovječanstvu mogli ponuditi Riječ koja je duh i život, svjesni da radikalnost i valjanost toga iskustva ne ovise toliko o njegovu trajanju koliko o njegovoj kvaliteti.

Bez obzira na to što se posljednjih godina toliko pisalo o projektu samotištâ ili o kućama molitve, ostaje otvorenim pitanje o zanimanju braće za takve projekte kao i za pohađanje takvih mjestâ. U stvari, tek malobrojna braća sudjeluju u iskustvu takvoga tipa. Vizitatori konstatiraju da se na nekim mjestima čak i tako jednostavni propisi o jednome danu sabranosti mjesečno, godišnjim duhovnim vježbama ili kapitulu revizije života, ne ostvaruju bez poteškoćâ. To nas navodi da se upitamo: vjerujemo li uistinu u nužnost “povlačenja u pustinju”, daleko od sviju, kako bismo tražili Boga i potom ga donijeli u svijet?

Braća su često žrtve iluzije produktivnosti njihovog života (služba, zadaće). Nužnost iskustva samotišta, samoće, moratorija, nekima se može učiniti luksuzom pridržanim “rijetkoj” braći, dok bi to za “normalnu”, odnosno “zaposlenu” braću predstavljalo tek gubitak dragocjenog vremena.

Vjerodostojnost projekata ovakvog tipa ovisi o kontinuitetu, vidljivosti i pristupačnosti. Pastoralni rad i zadaci ne uklanjaju potrebu da se svako toliko povučemo, da težimo uspostaviti ravnotežu između zadaćâ i prostorâ samoće. Primjeri Isusa i Franje su jasni. Moramo priznati da je život u samoći potreban, danas možda više no ikad, kako bismo hranili, preobražavali i integrirali svoje svakodnevne aktivnosti.

 

 

U HODU OD DOBROGA PREMA BOLJEM

 

31. Naše Bratstvo koje s poniznom ustrajnošću želi ustrajati u hodu obnove vlastitoga života i poslanja, povratka na izvore, preutemeljidbe, spašavanja onoga što je temeljno, svjesno je da se taj obnoviteljski impuls može rastopiti u riječi bez stvarnoga značenja, završiti u aktivizmu, pasti u malodušnost. Ako želimo napredovati na tome putu, “molitva, kao sredstvo za crpljenje uvijek nove snage od Krista, postaje urgentna i sasvim konkretna potreba” .

Naše Generalne konstitucije naglašavaju dužnost braće da hrane kontemplativni život, intenziviraju volju i odluku za molitvu, da jačaju i njeguju duh molitve i pobožnosti te s najvećom mogućom brigom nalaze mjesta za sabranost i samoću, kao svjedočanstvo našega kontemplativnog života . Činjenica je da molitva, poput ljubavi i prijateljstva, mora uvijek biti predmetom pozornosti i brige jer će se inače istrošiti, postati navikom i izgubiti okus, snagu i kvalitetu. Što moramo učiniti kako bi duh molitve i pobožnosti, molitva i kontemplacija bili životom za naš život? Evo nekih koraka koje smatram nezaobilaznima.

 

 

Prijeći od molitve koja je dužnost na molitvu koja vodi k susretu

 

32. Ne niječući našu obavezu da molimo, budući da smo pozvani biti s Gospodinom kako bi nas on potom poslao (usp. Mk 3, 14-15), moramo učiniti ono što je moguće, kako bismo u molitvi mogli vidjeti povlašteno vrijeme susreta s Onim za kojeg znamo da nas ljubi. Molitva koju vršimo iz puke dužnosti naposljetku postaje molitvom koju napuštamo jer se dosađujemo. Čežnja da susretnemo Onoga koji nas ljubi, daleko od toga da bude uzrokom zasićenja, probudit će u braći svaki put sve veću čežnju da obnove življeno iskustvo.

Molitvu ne smijemo promatrati samo kao obavezu, nego kao hranu nužnu za naš život. Ako je život ljubav i ako ljubi samo onaj koji se osjeća ljubljenim, zahvaćenim i preobraženim ljubavlju, taj, kroz molitvu, dopušta da ga Bog ljubi, te se rađa za ljubav i život. Uranjanje u Boga jest ono što nam svakog dana daje snagu, to je čežnja u odnosu na koju svaki gubitak, promjena ili napor postaju prihvatljivima.

U ovim časovima u kojima mnogi trpe posljedice stresa i u kojima je među nas ušao sekularizam, intenzivan molitveni život postaje još nužnijim: “Došao je trenutak da se ponovno potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizmu i rastućem sekularizmu” . Svaki put kad je koji brat ili bratstvo paralizirano tjeskobom, dezorijentirano i demoralizirano, tada je potrebno da uđu u dvoranu “na gornjem katu”, u blagovalište, na intimno mjesto, gdje Boga priznaju i klanjaju mu se, gdje se do Boga uzdiže naša ponizna molba i naše zahvaljivanje. U vremenima u kojima se među nama snažno može osjetiti napast da svatko stvara svoju strategiju i pali svoj mali plamen, nužno je razmatrati i moliti da svi zajedno primimo jedan jedini Plamen Pedesetnice, Duha koji dolazi od Boga. Kad god se u našim životima uprisutne površnost i raspršenost, nužno je da čitava naša egzistencija uroni u ozračje molitve, kontemplacije, klanjanja, prepuštanja djelovanju milosti. U svim tim situacijama nužno je dopustiti da nas molitva preobrazi. Molitva i kontemplacija će učiniti razliku u životu našega Bratstva kao i u životu evangelizacije. Ideja da smo tragatelji za Bogom, i jedino za Bogom, daje našem životu snagu koja inače ne bi postojala.

U krajnjoj liniji, riječ je o nadilaženju mentaliteta koji shvaća molitvu kao gotov čin kao i o tome da se stekne novi mentalitet u kojem su braća, kao i svi vjernici, pozvani moliti bez prestanka.

 

Smatram li molitvu pukom obavezom, teretom i izgubljenim vremenom ili pak životnom potrebom? Koje mjesto naš osobni i zajednički život konkretno ostavlja molitvi?

 

 

Prijeći iz opsluživanja molitve u kreativnu vjernost

 

33. Molitveni život je povijest odnosa ljubavi, te je kao takav podložan vjernosti. Ta se vjernost ne sastoji toliko u opsluživanju kakve zapovijedi ili norme, makar i važne, nego u stvaralačkoj vjernosti. Riječ je o vjernosti prema ljubavi “koja nema oblik” i koja zato uzima različite oblike u svakome pojedinom bratu, u svakom bratstvu i u svakom trenutku te povijesti odnosa. S druge pak strane, kad je ljubav živa i kadra da očara, ona je ujedno i stvaralačka te će se tada roditi i novi oblici molitve.

Ako molitva treba rasvijetliti naš život, tada i život treba potaknuti braću i bratstva na neprestano traganje za novim oblicima molitve. Samo će tako molitva dotaknuti život i preobraziti ga, samo ćemo se tako moći poistovjetiti s Gospodinom i suobličiti mu se, što je konačni cilj našega poziva na posvećeni život.

Uvjeren sam da moramo obratiti veliku pozornost da ne upadnemo u rutinu i manjak kreativnosti. Znakovi i jednoga i drugoga su odsutnost prethodne pripreme za slavlja, improvizacija, ritualizam i rubricizam. U tim bi se situacijama molitva neizmjerno osiromašila a čin i obred ugušili bi iskustvo i život.

Obogatiti našu molitvu novim oblicima izražavanja i sudjelovanja, a koji odgovaraju na osobne i bratske situacije kao i na današnju senzibilnost je vrlo važno, ukoliko doista želimo biti vjerni tome zahtjevu našega života.

 

 

Rasvjetljuje li molitva koju prakticiramo naš život? Koliko je mjesta u našoj molitvi ostavljeno za kreativnost? Kako obnoviti molitvu i dati joj novi polet kako ne bi bila jednolična i prešla u naviku? Kakvu važnost u molitvi pridajemo gestama i simbolima?

 

 

Učiniti od molitve dušu naše djelatnosti

 

34. Veoma često odvajamo molitvu od apostolskoga rada, “vrijeme za molitvu” od “vremena akcije”, zaboravljajući pritom da kvaliteta i plodnost naše aktivnosti, pa i naše evangelizacije, izravno ovise od kontemplativnoga iskustva te se na taj način izlažemo opasnosti da “činimo tek zato da se čini”. Čas je da postanemo svjesni kako sve mora biti “duboko ukorijenjeno u kontemplaciju i molitvu”; čas je da se odupremo napasti da se zadovoljimo s “činiti” bez da vodimo računa o “biti”, o kvaliteti života.

Ono što posvećenu osobu, pa tako i franjevca, čini posebnim, nije tek ono što on čini, već kako i zašto to čini. Nije riječ samo o tome da se prije ili nakon kakvog posla na trenutak pomolimo. Sve ono što činimo mora biti prodahnuto i podržavano molitvom, mora biti ukorijenjeno u neprestanoj, strpljivoj i ustrajnoj molitvi.

To će nas dovesti do susreta s Bogom u zbijenosti i gustoći života. Kao u Franjinu slučaju, tako i u našemu: molitva mora tvoriti supstrat, humus na kojem se hrani sadnica našega života, pa tako i našega apostolskog života. Jedino ćemo na taj način, poput Franje, i mi moći postati ne samo ljudi koji mole, već ljudi koji su sâmi postali molitvom .

U tom kontekstu svoj smisao nalazi i marijanska molitva. Kad se rađa Crkva, onda je ondje Marija, baš kao što je i danas. Kako bi bilo moguće da se Crkva rodi i raste bez prisutnosti jedne majke? S druge je strane Marija prva koja bijaše izgovorila “da” vjere. U Marijinu “da” primamo Evanđelje: u tom “da” naše svjedočanstvo donosi plod.

Ako ne želimo da nas na koncu umori i iscrpi naša aktivnost koja je postala tjeskobna i nemirna, moramo naučiti odvojiti vrijeme za Boga, vacare Deo. Moramo odvojiti vrijeme za molitvu jer se moliti uči jedino moleći, i samo se moleći može uživati u molitvi i steći potreba da svaki put molimo sve više.

 

 

Davati prednost euharistijskome slavlju, molitvenome slušanju Božje riječi i sakramentu pomirenja

 

35. Dopustite mi da ovdje podsjetim na riječi brata Franje: “Molim vas većma nego za samoga sebe da, onda kad bude zgodno i kad vidite da je prikladno, ponizno zamolite klerike da Presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i sveta imena i napisane njegove riječi koje posvećuju tijelo moraju štovati iznad svega. Kaleže, korporale i sav ures oltara koji treba za žrtvu, neka imaju dragocjeno. I ako bi u kojemu mjestu presveto Gospodinovo tijelo bilo jako siromašno smješteno, neka ga prema zapovijedi Crkve postave na dragocjeno mjesto, neka ga zatvore i neka ga s velikim poštovanjem nose i s ozbiljnošću drugima dijele. Napisana Gospodinova imena i riječi, gdje god ih nađu na nečistim mjestima, neka pokupe i smjeste na pristojno mjesto. U svakoj propovijedi koju držite opominjite narod na pokoru i kako se nitko ne može spasiti osim koji prima Presveto tijelo i krv Gospodinovu. I kad svećenik na oltaru žrtvuje i kad na koju stranu nosi, neka sav narod klečeći na koljenima oda poštovanje, slavu i čast Gospodinu Bogu živomu i pravomu” (1 PKu 2-7).

S kolikom ljubavlju moraju braća sudjelovati u svakodnevnome slavljenju presvete euharistije koju nam je ostavio Gospodin, a koja je čudesni sakrament Isusova darovanog života, Isusove sinovske poslušnosti i njegove smrti za nas grešnike. S kolikom ljubavlju moramo primati Onoga koji nam se u ovom božanskom sakramentu nudi s neizmjernom ljubavlju. S kolikom ljubavlju moramo štovati, častiti i klanjati se Onome koji je u vrlo poniznome obličju ovoga neizreciva otajstva ostao s nama kako bi bio našom hranom.

Zatim bih želio podsjetiti braću kako postoji duboka i intimna veza između Božje riječi i euharistijske zajednice, između poslušnosti Božjoj riječi i života zajednice koja slavi euharistiju, između snage vjere i privrženosti Gospodinovoj riječi, između razabiranja što je volja Božja i trajnoga razmatranja njegove riječi. Želim snažno podvući kako ne može biti istinske zajednice vjere u kojoj se ne sluša Božja riječ, kako se ne može iskusiti vlastita sloboda djece Božje bez poslušnosti Božjoj riječi, kako ne može biti dugotrajne i istinske radosti bez vjernosti onoj riječi od koje dolazi vječno blaženstvo.

Prema tome, s obzirom na to da je naše prianjanje Gospodnjoj riječi, a koje je vazda siromašno i ograničeno, označeno slabošću naše naravi i zloćom naših grijeha, te štoviše, s obzirom na to da Gospodnja riječ, osim što nas daruje prisutnošću Onoga koji nam govori, osim što je za nas riječ koja nas oslobađa, vodi i tješi, ujedno i riječ koja nas rasvjetljuje, traži od nas objašnjenje, potiče nas i optužuje, moram podsjetiti svu braću kako smo dužni dopuštati da nas Božja milost popravlja i na taj se način u sve dane preispitivati, imajući pred očima iznad svega obrazac zavjetovanja, često pristupati sakramentu pomirenja i svaki dan započinjati služiti Gospodinu.

 

U svjetlu ovoga što smo rekli moramo se upitati koje mjesto zauzima slavlje i sudjelovanje u euharistiji na planu osobnoga i bratskoga života; koje mjesto u osobnome životu kao i u životu bratstva zauzima molitveno čitanje Riječi; koju važnost na našemu osobnom duhovnom putu ima sakrament pomirenja?

 

 

Umjereno se služiti sredstvima društvenog priopćavanja

 

36. Svima nam je poznat utjecaj sredstava društvenog priopćavanja na život bratstava i braće. Često ta sredstva uvjetuju, i to ne u maloj mjeri, kvalitetu međusobnih odnosa kao i ozračje sabranosti koje bi trebalo vladati u našim bratstvima kako bi se promicala molitva, studij, počinak, a da i ne govorim o tome koliko ta sredstva mogu utjecati na životni stil svakoga pojedinog brata te na življenje njegovih obveza kao posvećene osobe i kao Manjeg brata.

Prepoznajemo važnost koju sredstva društvenog priopćavanja imaju na moderna društva, ali nam iskustvo govori da se moramo odgajati za duhovno razlučivanje prilikom služenja s njima. Konstitucije od nas traže da se sredstvima društvenog priopćavanja služimo s “nužnom razboritošću”, kako bi braća mogla “u svom srcu sačuvati dobra koja im Gospodin nadahnjuje”

Ako poput Franje želimo sve upraviti prema Gospodinu, “sav um i osjećaje” , ne smijemo se služiti sredstvima društvenog priopćavanja suviše nesmotreno. Ako želimo, poput Jeremije, gutati riječi Gospodnje (usp. Jr 15,16), moramo ograničiti prostor drugim riječima.

 

Promiče li naše služenje sredstvima društvenog priopćavanja komunikaciju među braćom ili stvara distance? Pomažu li nam doista sredstva društvenog priopćavanja da živimo svoje odgovornosti Manje braće i posvećenih osobâ ili su nam zaprekom? Na koji način se odgajamo, a na koji mi odgajamo, kako bi nam sredstva društvenog priopćavanja mogla pomoći da što bolje živimo našu formam vitae?

 

 

 

II. BRATSKI ŽIVOT U ZAJEDNICI

 

Bratstvo u poslušnoj ljubavi i uzajamnome služenju kako bi naviještalo pomirenje u Kristu onkraj svakoga loma

 

 

37. Ključna riječ za tumačenje života i poslanja nas, Manje braće jest bratstvo. Mi smo bratstvo. U bratstvu prihvaćamo braću koju nam Gospodin daje; njegujući ljudske vrednote, hodimo prema ljudskoj, kršćanskoj i franjevačkoj zrelosti; prihvaćamo riječ Gospodnju te iz bratstva, kao braća, hodimo svijetom kako bismo naviještali Radosnu vijest. Kad bismo upitali Franju Asiškoga: “Tko si ti?”, on bi nam odgovorio: “Brat Franjo”. Jednako tako, kad bismo ga zamolili da nam progovori štogod o svojem životu, on bi nam, riječima iz svoje Oporuke, nakon što mu je Gospodin dao da počne činiti pokoru, govorio samo o darovima svoga Gospodina, o djelima Božjim, o milosti Božjoj, o vjeri u crkvama, o svećenicima koji žive po uzoru svete Rimske Crkve – i o braći. Kao što ne bismo mogli shvatiti život blaženoga Franje bez milosti pokore te jednostavnosti i sigurnosti njegove vjere, jednako ga tako ne bismo mogli shvatiti ni bez prisutnosti braće koju mu je udijelio Gospodin. Život i poslanje Manjega brata ne mogu se shvatiti bez milosti pokore, bez snage vjere, bez braće koju mu Gospodin želi darovati.

Franjevačko je bratstvo, poput sveukupnoga bratskog života u zajednici, sudjelovanje na trojstvenome zajedništvu te se rađa iz žive svijesti da smo “sinovi Oca nebeskoga i braća Isusa Krista u Duhu Svetome” . Osim toga, bratstvo je, prije svega drugoga, dar koji nam je prihvatiti sa zahvalnošću, ali u isto vrijeme i zadaća koja pretpostavlja napor i zauzetost kako bi ga se gradilo, poštujući uvijek osobu brata, dara Božjeg, takvog kakav jest .

Ovaj oblik života, bratski život u zajednici, kao vrednote koje nas ujedinjuju ima jedinstvo vjere i plana evanđeoskoga života, koji se za nas konkretiziraju u Pravilu i Konstitucijama . U isto vrijeme taj bratski život kao osnovnu “strukturu” pretpostavlja osobu brata, ukoliko se nalazi u odnosu, te osobu gvardijana, animatora života braće koju mu je Gospodin povjerio.

Najviši čovjekov poziv jest “ući u zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima koji su njegova braća” . Crkva “je od prvoga časa označena kao bratstvo i zajedništvo u jedinstvu jednog srca i jedne duše” . “Povijest posvećenog života svjedoči o različitim modalitetima jedinoga zajedništva – crkvenoga - već prema naravi pojedinih ustanova… Bratski se život u zajedništvu uvijek pojavljivao kao radikalizacija zajedničkoga bratskoga duha koji ujedinjuje sve kršćane” . Za nas, Manju braću, bratski život u zajedništvu predstavlja jedan od bitnih elemenata oblika života, nezaobilazni kriterij razlučivanja kako bismo se približili istini našeg prianjanja uz Krista te je također jedna od središnjih točaka autentičnoga svjedočanstva evanđeoskog života. Upravo je stoga bratski život u zajednici jedan od stupova preutemeljidbe našega Reda koji se definira kao “bratstvo” .

 

Koji smo hod s obzirom na bratski život poduzeli posljednjih godinâ? Koji su izazovi s kojima se susrećemo?

 

 

 

ZNAKOVI ŽIVOTA

 

 

38. Naš je red zajedno sa svim drugim ustanovama posvećenog života sudjelovao u procesu obnove kojeg su promicale sila Duha kao i riječ Drugoga vatikanskog sabora. Jedan od vidova našega života u kojem se bolje mogu vrednovati znakovi obnove koja je plod poslušnosti braće Duhu i Crkvi jest upravo plod bratskog života u zajednici.

 

 

Novo lice naših bratstava

 

39. Usprkos teškoćama s kojima smo se susreli, možemo mirno načiniti analizu koju sa svoje strane, kao i za posvećeni život u cjelini donosi dokument Bratski život u zajednici. Dokument tvrdi: “Rašireno je mišljenje da je napredak u ovim godinama pridonio dozrijevanju bratskoga života u zajednicama. Ozračje se suživota u mnogim zajednicama poboljšalo: prepušteno je mnogo prostora djelatnoj suradnji sviju, prešlo se iz života u zajedništvu koji se odviše zasnivao na obdržavanju propisa na život koji je pažljiviji prema potrebama pojedinaca i brižljiviji na ljudskoj razini” .

Da, poboljšalo se sudjelovanje braće u donošenju odluka, napredovali smo u poštivanju osobe, u sposobnosti da se kao braća suočimo s konfliktima, u zajedničkom razlučivanju, u kvaliteti ljudskosti. Naše su zajednice danas “manje formalističke, manje autoritativne, bratskije i sklonije udioništvu” . Došli smo do toga da stavimo naglasak na zajedničarski vid unutar bratske dimenzije, shvaćajući bratstva sve više kao mjesta zajedništva, “gdje su odnosi manje službeni i gdje je olakšano prihvaćanje i uzajamno razumijevanje” .

 

 

Posredništva u izgrađivanju bratstva

 

40. Između posredništava koja su nam pomogla u poboljšanju kvalitete bratskoga života potrebno je istaknuti: projekt bratskog života, razrađen u mnogim jedinicama Reda, u ne malom broju slučajeva sa žarom i aktivnim sudjelovanjem braće, vrednuje se periodički: molitveno čitanje Riječi u bratstvima, koje si malo-pomalo krči put u mnogim bratstvima, očitujući se u njima poput sredstva milosti za nutarnji rast bratstva i njegovo pastoralno djelovanje; mjesni kapitul i drugi susreti bratstava, koji već daju divne plodove za ona bratstva koja ih ne svode na susrete kako bi se riješili administrativni problemi, već zato kako bi se tim susretima okoristili za formaciju, za razradu i vrednovanje projekta bratstava te autentično i duboko komuniciranje, ne samo s obzirom na djelatnosti, nego također i s obzirom na život braće. Vrlo se važnima i plodnima pokazuju također i susreti na provincijskoj razini, odnosno kapituli na rogožinama te međuprovincijski susreti, osobito oni formativnoga karaktera.

 

 

Služba gvardijana

 

41. Služba gvardijana se na temeljni način objavljuje u zgradi bratstva. Ove godine iskustva i refleksije pomogle su nam da u gvardijanu gledamo službu na služenje zajednici braće s Bogom i međusobno; službu koja u braći promiče nasljedovanje Krista; službu služenja Evanđelja – najvišeg autoriteta u Bratstvu – karizme i svakoga brata; službu duhovnoga vodstva preko koje gvardijan treba nadahnjivati, podizati i zahtijevati intiman, iskren i odgovoran odgovor kako bi svaki brat i cjelokupno bratstvo živjelo i dovodilo do ispunjenja svoje zvanje i poslanje.

 

 

Komunikacija

 

42. I komunikacija nam se pokazuje neophodnom u izgradnji bratskog života. Ako je nužno poznavati jedan drugoga da bismo bili braćom, onda je nužno komunicirati da bismo se upoznali. Kad postoji komunikacija, onda je zrak koji se udiše u bratstvu čist i zdrav, odnosi postaju prisniji i obiteljski, hrani se duh sudjelovanja te raste osjećaj pripadnosti. Naprotiv, nedostatak komunikacije kvari bratsko zajedništvo i ide čak do toga da ga uništi.

Nesumnjivo je da smo narasli u sposobnosti komunikacije zahvaljujući obavijestima svakog tipa, uključujući i obavijesti što stižu do nas putem interneta, zahvaljujući mnogostrukim oblicima bratskih susreta, osobnim susretima s gvardijanima, ministrima ili definitorima. U životu svakoga brata ti susreti predstavljaju dragocjene trenutke da bismo druge slušali, dijelili s njima vlastite ideje i zajedno vrednovali prijeđeni put. Između mnogih bratskih susreta posebno će biti istaknuti: susreti Generalnoga ministra i Generalnoga definitorija s predsjednicima konferencijâ provincijalâ, sa svakom pojedinom konferencijom, s provincijalnim ministrima i s vizitatorima; kontinentalni susreti konferencijâ, definitora različitih jedinica Reda, ministara i odgojiteljâ jedne konferencije, animatorâ i koordinatorâ raznih područja aktivnosti u konferenciji provincijalnih ministara; susreti provincijalnih ministara i definitora s braćom, osobito s gvardijanima; posebni susreti, poput kapitula na rogožinama ili duhovnih kapitulâ… To je sve ono što je promicalo sudjelovanje i interes za život mjesnih i provincijalnih bratstava.

 

 

Suradnja

 

43. Braća su veoma poboljšala svoju sposobnost da zajedno rade kako bi ostvarili zajedničke ciljeve. Dovoljno je navesti suradnju na početnom stupnju formacije u zajedničkim ili međuprovincijskim kućama, osobito tijekom razdoblja novicijata; međuprovincijski centar za studij; iskustva trajne formacije i zajedničke evangelizacije u različitim jedinicama Reda. Na ovome području potrebno je osobito spomenuti međuprovincijska i međunarodna bratstva. U svijetu podijeljenom etničkom mržnjom ili ludim ubojstvima, ta bratstva imaju proročko poslanje “svjedočiti osjećaj zajedništva među narodima, rasama, kulturama” . S tim u vezi, znakovito je spomenuti kako su sve kuće izravno ovisne o generalnome ministru u Rimu – Santa Maria Mediatrice (kurija), Antonianum, fr. Gabriele Maria Allegra, Lateran – zatim u Grottaferrati, u Bruxellesu, Istanbulu i u Waterfordu (SAD) – međunarodne kuće.

Važna je suradnja koja se živi u Redu za ostvarenje naših misijskih projekata ovisnih o generalnome ministru: Rusija-Kazahstan, Tajland, Sudan i Mianmar; kao i suradnja za druge projekte vezane uz misije poput Svete zemlje, Maroka i Afrike.

 

 

 

POZIVI NA OBRAĆENJE

 

 

44. Hod koji smo ovih posljednjih četrdeset godina zajedno poduzeli što se tiče obnove bratskog života bio je dugotrajan i vrlo pozitivan, ali je cilj – doći do toga da se oblikuje bratstvo na onaj način na koji je to zahtijevao Franjo (usp. PPr 6, 8) - još uvijek daleko.

U bratskome životu, kao i u drugim dimenzijama našega franjevačkog života, nije moguće jasno odvojiti svjetla od sjenâ; stoga “znakovi života” ne prestaju biti pozivima na obraćenje. Između njih ću izdvojiti nekoliko.

 

 

Razočaranje i skepticizam

 

45. Nad naš bratski život u zajednici nadvile su se i osobito ga tište tamne sjene razočaranja i skepticizma koje su nerijetko hranjene premalo zadovoljavajućim rezultatima koji ne odgovaraju uloženom naporu. Prijeći od “reći” na “učiniti”, od dijagnoze na terapiju, iz programa života i karizme u stvarnost svakodnevnog života nipošto nije lako.

Govoreći o bratstvu katkada smo odveć naivni, misleći kako bi dostajalo osloboditi naše zajednice od nekih zapreka, od odviše krutih shema da bi ljubav tada pronašla slobodni izričaj, uspijevajući da na taj način raste i razvija se. Umjesto toga, s iznenađenjem smo vidjeli kako su se često najprije očitovale upravo različitosti i napetosti: neprihvatljive razlike u mentalitetu, mišljenju i karakteru koje stvaraju napetosti, a koje su prije bile sakrite ili zakrite jednoobličnošću zajedničkoga života. Kad su iznijete na svjetlo, u život su se mnoge braće uslijed obeshrabrenja uvukli razočaranje i skepticizam.

Ako ne želimo podlegnuti toj napasti, moramo biti realni i prihvatiti da graditi bratstvo nipošto nije lako jer sa sobom nosi askezu i žrtvu te nije moguće ako se svaki pojedini brat u to ne uloži; poteškoće moramo prihvatiti kao izazove a ne kao poraze; konflikte suočiti sa zrelošću, takt s oprezom, a da pritom ništa ne forsiramo. To zahtijeva poštivanje, razumijevanje, poniznost i dijalog, a da se istom nikada ne podcijeni afektivna komunikacija niti da se traži žrtveni jarac. Izgradnja bratstva nosi sa sobom potrebu da s vedrinom prihvatimo zdravi i legitimni pluralizam.

Nije riječ o tome da živimo u idealnim bratstvima, koja ne postoje, nego da provodimo život zasnovan na ljubavi, vjeri, praštanju, prihvaćanju svakoga po onome što on jest – s njegovim vrlinama i slabostima. Zapalo nas je živjeti u vremenu izgradnje i trajne gradnje. Jedinstvo koje smo pozvani izgrađivati učvršćuje se pod cijenu pomirenja. Vjerujem da je od početka formativnoga hoda veoma hitno pripraviti našu najmlađu braću da budu graditelji bratstva, a ne samo njegovi potrošači, da budu odgovorni jedni za druge te da prihvaćaju druge u njihovoj različitosti kao dar Božji.

 

 

Podjele

 

46. Usprkos već prijeđenom putu u izgrađivanju naših bratstava, još uvijek postoje podjele između nas unutar različitih jedinica Reda koje postaju očitima prilikom kapitulâ; podjele između provincijskih ili kustodijskih definitora koje katkada sprečavaju vršenje vlasti u pojedinoj jedinici; podjele u mjesnim bratstvima.

Podjele uvijek izviru iz grijeha oholosti. To rađa podjelama među braćom s obzirom na različita viđenja franjevačkog života ili različitih načinâ shvaćanja poslanja. Oholost je grijeh koji rađa podjelama onoga što je moglo predstavljati legitimne osobne ili grupne interese te nagoni pojedinu braću da stvore skupine moći kako bi između sebe postigli ekonomske privilegije ili pozicije moći.

Pred takvim činjenicama, koje ne oklijevam definirati kao vrlo ozbiljne, moramo se upitati zbog čega smo ušli u Red te zbog čega i dalje ostajemo u Bratstvu.

Podjele između nas su sablazan koju ne možemo opravdati svojim izborom bratskoga života u zajednici. Podjele su vidljivo nijekanje onoga što naš identitet zahtijeva: biti i očitovati se braćom koja prihvaćaju “drugoga” kao Gospodinov dar bratstvu (usp. OR 14).

 

 

Pomanjkanja u komuniciranju

 

47. Kao što je rečeno, veoma smo se usavršili na području komunikacije, no još je uvijek dug put pred nama kako bismo dosegli onaj stupanj komuniciranja koji će nam pomoći da rastemo zajedno. Ne zaboravljajući postignute rezultate na ovome području, želio bih istaknuti potrebu hoda prema boljem, intenzivnijem, širem i dubljem komuniciranju.

Naše komuniciranje trpi od površnosti. Navikli smo komunicirati ono što činimo, ali daleko manje ono što mislimo, a još manje ono što osjećamo ili planiramo. Osobito nam manjka komuniciranje dobara Duha, komuniciranje vjere i u vjeri. Gorka posljedica svega toga je uzajamno “nepoznavanje” braće. Doista se ne poznajemo dovoljno na onoj razini koju bi bilo razumno pretpostavljati – pa prema tome i zahtijevati od sebe – da smo pozvani uzajamno se ljubiti i skrbiti jedni za druge “brižnije nego što majka ljubi i hrani svoga tjelesnoga sina” .

Ne zavaravajmo se, nedostatak i siromaštvo komuniciranja prije ili kasnije rađa oslabljenjem bratstva, “zbog nepoznavanja onoga što živi drugi, a to čini brata strancem i odnos bezličnim, osim što stvara prava pravcata stanja odvajanja i samoće” . Nedostatak komunikacije lišit će naša bratstva radosti koja je istinska mjera zajedništva među nama, te će se naša bratstva malo- pomalo gasiti a mnogi će biti u napasti da ono što ne nalaze u svojoj kući potraže izvan nje.

Za istinsko komuniciranje nije dosta razgovarati; moguće je razgovarati a da se doista komunicira tek malo ili ništa. Nije dosta niti razgovarati o marginalnim temama i problemima; još manje pridonosi komuniciranju među braćom kad ono što se posreduje ne nadilazi kategoriju brbljanja. Nužno je u našim bratstvima stvarati sustave otvorenoga, iskrenoga i poniznoga komuniciranja. I budući da ne postoje magični recepti i ovdje moramo biti kreativni, podsjećajući se kako bez normalnoga, tečnoga i iskrenoga komuniciranja jedno bratstvo ne napreduje ni ljudski niti duhovno. Moramo također imati u vidu kako se takvo komuniciranje ostvaruje na različitim razinama. Postoji, primjerice, komuniciranje koja zauzima 70% naših odnosa, a to je ono koja se ne izriče riječima (već gestama, šutnjom, izrazom lica…). Katkada tišina više govori od mnoštva riječi.

Da bismo dosegli to autentično komuniciranje, nužno je stvarati prostor povjerenja, iskrenosti i transparentnosti, čineći se ranjivim jedni drugima. Bez tih elemenata te ako se ne žive ljudske vrednote dobroga odgoja, samokontrole, finoće, smisla za humor, sposobnosti za dijalog, uljudnosti… nikada nećemo doći do komuniciranja koje će učiniti da rastemo u nasljedovanju Isusa Krista.

 

 

Najezda sredstava društvenog priopćavanja

 

48. “Napadnuti” smo sredstvima društvenog priopćavanja, osobito televizijom, internetom, mobitelima. To nerijetko snažno uvjetuje komuniciranje i, prema tome, bratski život. Gdje se to događa, potrebno je uteći se pomoći. Sredstva društvenog priopćavanja su dobra ukoliko se njima služimo umjereno, a zla ukoliko postanemo njihovim robovima. Osobito štetnim može biti upotreba interneta bez nužne razboritosti.

Danas se među nama, a osobito na nekim zemljopisnim područjima, nalaže skromnost i umjerenost u upotrebi sredstava društvenog priopćavanja. Jednako se tako nalaže primjeren odgoj za upotrebu tih sredstava s obzirom na osobni i bratski rast u obliku života koji smo zavjetovanjem prigrlili. Osobno sam uvjeren da je došao čas da ozbiljno razmotrimo naše ophođenje i služenje tim sredstvima koja, ako se njima služimo odgovorno, ne oklijevam nazvati izvrsnima za naviještanje Evanđelja i franjevačkih vrednota, za olakšavanje studija i istraživanjâ, te za razvijanje što tješnje komunikacije među braćom.

 

Zašto se na mjesnim i provincijskim kapitulima ne razmotri i vrednuje naše služenje sredstvima društvenog priopćavanja?

 

 

Individualizam

 

49. Individualizam je napast prisutna u svakom vremenu, no čini se da se u našemu vremenu težnja za izolacionizmom i egoizmom u našim odnosima očitovala s obnovljenim žarom, pa čak i u franjevačkome životu. Katkad imam utisak da nemamo vremena misliti na druge jer smo previše zaokupljeni svojim vlastitim problemima ili zato jer u nama caruje zakon “nek’ se spašava tko može”. Često sam konstatirao kako nam nedostaje vrijeme da bismo bili s drugima: da bismo molili, blagovali, bili zajedno na rekreaciji. S tugom vidim kako individualizam mnoge braće poput raka razara njihov franjevački identitet; isto tako primjećujem kako se određeni posao koji su braća preuzela može prometnuti u priliku za izoliranje te s negodovanjem opažam kako se koji put područja poslanja izabiru s neprihvatljivim kriterijem zadovoljenja interesa pojedinaca, zaboravljajući pritom kako smo uvijek poslani iz bratstva i kao braća.

Pred kulturom subjektivizma koja nas odvlači u individualizam, moramo odabrati kulturu bratstva, koja vodi k svjesnosti da “ja” ne može postojati bez “ti” te da ostvarenje nas kao posvećenih osobâ i kao Manje braće izravno prolazi kroz bratski život. Moramo nastaviti rasti u smislu uzajamne pripadnosti: drugi mi pripadaju i ja pripadam drugima. To je vid našega života koji moramo ponajviše imati u vidu prilikom početne i trajne formacije.

 

 

 

U HODU OD DOBROGA PREMA BOLJEM

 

 

50. Da bismo premostili katkada veoma izražen jaz između onog što jesmo ukoliko smo Manja braća i onog što uistinu jesmo, između veličanstvenoga ideala bratstva, onako kako ga je živio i predložio Franjo, i skromne stvarnosti u kojoj se nalazimo, ograničit ću se na to da ukažem na neke korake za koje smatram da ih je u ovim časovima nužno poduzeti, kako bi život zajedništva u bratstvu bio uistinu proročki.

 

 

Od života u zajednici prema zajedništvu života

 

51. Mnogi od nas više su formirani da provode život zajedno nego zajedništvo života, više za opsluživanje propisa i normi nego za život u bratstvu.

Ako je jasno da je stigao trenutak da od Crkve učinimo “dom i školu zajedništva” i ako se za istu tu Crkvu zajedništvo predstavlja kao velik izazov na početku trećega tisućljeća, ista je stvar i za posvećeni život u cjelini i za franjevački život napose: pozvani su da kao takvi budu “iskusni u zajedništvu” i znakovi zajedništva u Crkvi.

Naš “osobit poziv na zajednički život u ljubavi” zahtijeva od nas da budemo osobe “oblikovane Bogom, milosrdnim i punim ljubavi zajedništvom te zrelom zajednicom gdje je duhovnost zajedništva životno pravilo” .

Da bi dostigli tako visok i značajan cilj, nije dosta planirati aktivnosti, već je osobito nužno “promicati duhovnost zajedništva” predlažući ga kao temeljnu i neophodnu dimenziju na svakoj etapi početne i trajne formacije.

Taj hod predstavlja, da se poslužim riječima Ivana Pavla II., “pogled srca, usmjeren na otajstvo Presvetoga Trojstva koje boravi u nama i čije svjetlo treba vidjeti također na licu braće i sestara koji su pokraj nas”; “sposobnost da se čuje brat u vjeri u dubokomu jedinstvu mističnoga tijela, dakle kao ‘netko tko mi pripada’”; “ sposobnost da se vidi poglavito ono što je pozitivno u drugome, da se to prihvati i vrednuje kao Božji dar: ‘dar za mene’, a ne samo dar bratu koji ga je izravno primio”; “znati ‘dati prostora’ bratu, noseći ‘jedni bremena drugih’ (Gal 6,2) i odbijajući sebeljubne napasti koje nas neprestance napadaju i stvaraju suparništvo, karijerizam, nepovjerenje, ljubomore“. Papa na vrlo realističan način zaključuje govoreći: “Nemojmo si umišljati: bez toga duhovnoga hoda malo bi služila izvanjska sredstva zajedništva. Postala bi naprave bez duše, krinke zajedništva, više negoli njegovi putovi izražavanja i rasta” .

Zajedništvo o kojem govorimo ne smije se shvaćati samo kao zajedništvo “unutar bratstva”, nego se mora proširiti i na van, na zajedništvo s Crkvom te konkretno s pastirima Crkve, na prvom pak mjestu zajedništvo s “gospodinom papom”. Zajedništvo “dušom i srcem”, “iskreno življeno i jasno svjedočeno” , koje pretpostavlja istinski i afektivan odnos. Zajedništvo s drugim ustanovama posvećenoga života, osobito s onima okupljenima u franjevačku obitelj. To će nam dopustiti da otkrijemo zajedničke evanđeoske korijene te da s većom jasnoćom prihvaćamo ljepotu specifičnoga identiteta u različitosti dotičnih karizmi. Stoga je nužno promicati susrete između tih ustanova, uzajamnu solidarnost i suradnju u projektima evangelizacije. Ako su žalosti, radosti i brige zajedničke, nije dopustivo da se suočimo s budućnošću razjedinjeni. Naposljetku, zajedništvo s laicima, na osobit način s Franjevačkim svjetovnim redom. Crkva je jedna te različita zvanja moraju biti prihvaćena i življena u otajstvenome jedinstvu Božjega naroda.

Taj “hod zajedništva” moraju pratiti određeni “sakramenti zajedništva” koji ga katkad očituju i osnažuju. U tom je smislu potrebno voditi računa o prostorima za međusobni susret i slušanje braće, za susret braće sa svojim pastirima, za susret braće s drugim redovnicima, osobito s onima koji su najbliži našim karizmatskim korijenima, te za susret braće s laicima.

 

Prijelaz od života u zajednici prema zajedništvu života zahtijeva obraćenje i promjenu mentaliteta, osobito srca. Jesmo li raspoloženi za to? Promiče li naša odgojna pedagogija-metodologija formaciju za promatranje zajedničkog života ili za život zajedništva u bratstvu? Koji prostor u duhovnosti zajedništva života u bratstvu ostavljamo za formaciju?

 

 

Od života kojem je u središtu “činiti” prema nužnome skladu između “biti” i “činiti”

 

52. Za sve jedinice Reda i za većinu braće može se reći da žive pod praktičkom prevlašću imperativa djelovanja (“činiti”). To i sâm iskušavam kad slušam braću i pohađam pojedine jedinice, a to opažaju i mnogi vizitatori u svojim izvješćima nakon kanonskih vizitacija. Braća rade mnogo i uglavnom dobro, ali su često žrtve aktivizma. S druge se strane može lako konstatirati kako se, dok se u jedinicama Reda smanjuju snage, jer nas je sve manje i jer smo sve stariji, još povećava posao kojeg treba obaviti budući da smo sve zaposleniji, a naši pothvati sve ambiciozniji.

Aktivizam stavlja u opasnost ne samo evanđeoski projekt života, onako kako ga predlažu Pravilo, Konstitucije i Prioriteti, nego i sâmo tjelesno i duševno zdravlje braće. Mnogi nemaju vremena za Gospodina, za drugu braću svojega bratstva, a ni za sebe sâme.

Pred tom “navikom” upitao sam se u više zgoda, a sada se ponovno pitam zajedno s vama: koja to opredjeljenja stoje u temelju različitih oblika aktivizma? Što li se unutra skriva? Volio bih misliti kako aktivizam u većini slučajeva očituje velikodušnost braće koja ne štede nikakvog truda u službi za druge. U isto me vrijeme osjećaj za stvarnost navodi da pomislim kako je u temelju tolikih aktivnosti često osobna potreba da se “osjetimo ostvarenima”, da ostavimo neko “djelo” za budućnost, određeni protagonizam ili jednostavno bijeg od sâmih sebe i od zahtjevne zauzetosti franjevačkog života. Sigurno je kako i u jednome i u drugome slučaju naša “apsorbirajuća aktivnost” i, katkada, naša “patološka velikodušnost” čine da druge dimenzije koje daju temelj našem životu postanu nebitne, osobito bratski život u zajednici. To je normalno: snage su ograničene te ako uronimo samo u jednu dimenziju, ostale dimenzije trpe.

Ne braneći one koji, “‘odradivši’ ‘svoju’ misu”, nisu više ni za što raspoloženi, ne opravdavajući besposličarenje, kad smo “čitav dan zaposleni time da ne radimo ništa” – prava “braća muhe”, koji su oduvijek bili i nastavljaju biti prisutnima u našim bratstvima i koji nemaju ama baš ništa zajedničkog s oblikom života kojeg smo prigrlili , moramo hitno ponovno uspostaviti ispravnu ravnotežu između “činiti” i “biti”. Smatram hitnim da se opredijelimo za uravnotežen “ekološki projekt života”, koji sve stavlja na svoje mjesto, sukladno hijerarhiji koja u našem obliku života postoji za svaku stvar.

S druge strane, aktivizam produbljuje jednu od tipično franjevačkih vrednota: besplatnost (gratuitas). Braća često bivaju vrednovana prema onom što čine i po onome što pridonesu za zajednicu, kao što se i aktivnosti promatraju po svojoj učinkovitosti. Ti kriteriji nasmrt ranjavaju besplatnost koja mora biti prisutna u našim poslovima i službama, kao i vrednovanje ljudi na temelju onoga što oni jesu sâmi u sebi.

Ako želimo napredovati u bratskome životu u zajednici, između ostalog se nameće potreba za ozbiljnom revizijom vrijednosnih kriterija koji utemeljuju našu zajednicu ne samo na temelju osobnih, nego i zajedničkih kriterija, kao i kriterija Reda. U isto vrijeme, na osobnoj i bratskoj razini nužno je opredijeliti se za ekološki dan koji će biti prožet projektom osobnoga i bratskoga života; dan u kojem će se naći vremena za osobnu i bratsku molitvu, za studij, za “besplatno” vrijeme kako bismo ostali s braćom, za promišljanje, za uspoređivanje, za sebe sâme. U izgradnji ekološkoga dana projekt osobnoga i bratskoga života se predstavlja kao vrlo važno posredništvo, jer potiče osobno i zajedničko preispitivanje i razlučivanje, kao i sve ono što ide s tim: biti zajedno, komunicirati, slušati s poštovanjem, doći do određenoga konsenzusa. U tome je smislu projekt osobnoga i bratskoga života snažan lijek protiv jednog od “tumora” našega bratskog života: individualizma.

 

Imamo li u svome svakodnevnom životu ekološki dan ili smo “ovisni” o poslu (aktivizmu)? Koja su životna opredjeljenja temelj našeg aktivizma, odnosno naše neodgovornosti prema “milosti” rada? Što u našoj konkretnoj svakodnevici od nas traži prijelaz od života kojem je u središtu “činiti” prema poželjnome skladu između “biti” i “činiti”? Hoćemo li imati hrabrosti dati nove dimenzije našim aktivnostima kako bismo mogli živjeti ekološki dan? Kako nadilazimo rastući individualizam čiju prisutnost tako često osjećamo?

 

 

Od opsjednutosti učinkovitošću prema radosti zbog sebedarne ljubavi (agape)

 

53. Naše društvo mjeri rezultat napora postignutim učinkom. I ne samo to: prečesto vrednuje osobe na temelju onog što one doprinose, odnosno daju, ili pak na temelju onoga što predstavljaju. Takva logika može dovesti do isključenja mnoge braće koja, premda vrijedna, ne doprinose, ne daju i ne predstavljaju.

Pred tom više nego hipotetskom opasnošću vrlo je važno, ukoliko želimo istinski potencirati bratski život u zajednici, otkriti vrijednost brata na temelju onoga što on uistinu jest: dar Gospodnji (usp. OR 14). Također se nameće potreba da se otkrije i prikladno vrednuje besplatnost: brata se ljubi ne zbog onoga što je on sposoban učiniti ili proizvesti, nego zbog toga jer je brat “netko tko mi pripada”, “dat Božji: ‘dar za mene’” .

Samo će onaj tko dođe do toga dvostrukog otkrića moći iskusiti radost sebedarne ljubavi (agape): ljubavi koja je besplatna i koja se žrtvuje i koja vodi k tome da dijelimo radosti i patnje braće, “nesebične ljubavi” , koja se zanima drugim i za drugoga . Samo će onaj tko dođe do ovoga dvostrukog otkrića moći “dati prostora bližnjemu”, pružiti drugome “istinsko i duboko prijateljstvo”, kako bi se srušile barijere koje bi inače razlike učinile nepremostivima . Nije riječ o tome da izgrađujemo bratstva koja će nas zadovoljiti, nego da ljubimo brata čak i onda kad s njegove strane nema nikakvog odgovora.

Držim hitnim da se okrenemo onome tipu odnosa kojega Novi zavjet naziva agape, a on uključuje: osobnu ljubav, ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu, uzajamnu ljubav, ljubav za brata; držim hitnom potrebu da potvrdimo njezin primat u našem franjevačkom životu. Kako bismo inače mogli izvršiti Franjinu želju da uvijek ljubimo jedni druge (usp. OpS 3)? Samo se onaj tko vjeruje u ljubav (koja je Bog) i koji živi u toj ljubavi ozbiljno se zauzima i uključuje u izgradnju bratstva. Naš život, kao i sve ono što on sa sobom nosi, moguće je razumjeti jedino kao iskustvo zajedništva u ljubavi.

Riječ je o istinskome obraćenju koje uključuje um, naš način mišljenja, postavljanje u odnosu na život i njegove probleme, opredjeljenja i kriterije na temelju kojih prosuđujemo druge. Riječ je o tome da ostanemo pozorni na sebe sâme kako u svijetu za kojeg se čini da odobrava ono što gazi tu ljubav (agape) ne bismo upali u napast učinkovitosti. Riječ je o tome da u svakodnevnome životu usvojimo uvjerenje kako se istinska kršćanska i franjevačka duhovnost krije upravo u agape kojoj sve ostalo treba služiti.

 

Jesmo li raspoloženi za to? Što očekujemo od bratstva? Gradimo li bratstvo polazeći od agape ili smo tek puki potrošači bratstva? Za što odgajamo sebe i druge: da bismo se u bratstvu osjećali dobro ili zato da budemo slični Kristu te činimo ono što je on činio i ljubio kao što je on ljubio?

 

 

Od pukog prijateljstva ili srodnosti interesa prema obitelji sjedinjenoj u Kristu

 

54. Među ljudskim vrednotama koje bi trebale karakterizirati naša bratstva, Generalne konstitucije označuju “uzajamno prijateljstvo” . Prijateljstvo može igrati važnu ulogu u izgrađivanju bratskoga života u zajednici, i to uvijek onda kad “grupa prijateljâ” nije zatvorena grupa, nego otvorena tome da prihvati “drugoga”, “različitoga”, “drukčijega”, dopuštajući mu da bude ono što jest; uvijek onda kad je prožeto opredjeljenjem vjere. Također i zajednički interes ili poslanje mogu pomoći da se ujedine snage, pod uvjetom da interesi nikada nisu pojedinačni, a da je poslanje plod zajedničkoga preispitivanja i razlučivanja te uzajamno podijeljeno s ostatkom provincijskoga, odnosno sveopćega bratstva.

U životu naših mjesnih i provincijskih bratstava, ili pak sveopćega bratstva, lako se može konstatirati postojanje zatvorenih grupâ stvorenih radi grupnih interesa ili pukoga prijateljstva, a da se ne vodi računa o dimenzija vjere koju naše bratstvo pretpostavlja. U oba se slučaja rađaju podjele koje gotovo da i nemaju ništa zajedničkog s franjevačkim bratstvom koje sâmo sebe definira kao “obitelj sjedinjenu u Kristu” , u kojoj ponajprije valja težiti tome da se ljubi Bog i u kojoj braća moraju težiti tome da prihvate jedni druge u njihovoj vlastitoj stvarnosti, takvi kakvi jesu, i na temelju jednakosti, “iako različitih karaktera, kulture, ćudi, talenata, sposobnosti i kvaliteta” ; iznad prijateljstva i interesa.

Kako bi se sve to slijedilo, nužno je iskusiti da smo svi sinovi istoga Oca, da se svi osjetimo uključenima u avanturu Sinovljeve ljubavi i da osjetimo ujedinjujuću snagu Duha Svetoga. Istinsko franjevačko bratstvo rađa se i hrani iz iskustva trojstvenoga života te je razmjerno dubini toga iskustva.

Iz rečenoga se izvodi primat kojeg se mora dati sinovskom i molitvenom slušanju Božje riječi koja nam vazda objavljuje Boga koji nas ljubi i poziva nas da ljubimo kao što je on ljubio. Kako je moguće i zamisliti ozbiljnu zauzetost za bratstvo u osobama koje redovito izostaju od pažljivoga osluškivanja Riječi koja nas uvodi u božansko ozračje sebedarne ljubavi (agape)? Pored svakodnevnoga slušanja riječi moramo živjeti intenzivnim sakramentalnim i molitvenim životom kako bismo primili Duha. Samo Duh Sveti može stvoriti bratstvo, bratstvo u kojem “različite” osobe mogu živjeti zajedno i u kojih je samo “jedno srce i jedna duša” (Dj 4, 32). Bez Duha Svetoga bratstvo postaje čista utopija, puko prijateljstvo ili interesna grupa. Ali Duh Sveti dolazi kad smo “jednodušno postojani” (Dj 1, 14). Odavde proizlazi potreba autentičnoga molitvenog života u bratstvu koji se ne svodi na puko ispunjavanje normi ili pravilâ, nego je istodobno očitovanje i hrana našega bratskog života. Napredak u bratskom životu u zajednici ide malim koracima usporedo s hodom vjere svakoga pojedinog brata kao i s hodom vjere bratstva. Ako nedostaje vjera kao temelj bratstva, ono će prije ili kasnije nestati, a njegovo će mjesto zauzeti grupa prijateljâ, poslovni tim ili zajednica pojedinacâ s ciljem da zadovolje vlastite interese i koja će se ako se ti interesi ne ostvare pretvoriti u “bojno polje” u kojem će uvijek biti poraženi oni najslabiji.

 

Što se nalazi u osnovi našega bratskog života? Kako naša bratstva njeguju ozračje vjere?

 

 

Od stava farizeja prema stavu carinika

 

55. Bratstvo je dar i zadatak. Kao dar ga sa zahvalnošću prihvaćamo, a ukoliko je zadatak, moramo se ozbiljno založiti za njegovu izgradnju i njegov rast. “Zajednica bez mistike nema dušu, a bez askeze nema tijela. Potrebna je ‘sinergija’ između Božjega dara i osobnog zauzimanja da bi se izgradila zajednica, to jest da bi se dalo tijelo i konkretnost milosti i daru bratskog zajedništva” .

S radošću moramo priznati kako su među nama mnogi koji bez prestanka rade na tome da steknu taj sklad, no smatram također nužnim priznati da ne nedostaje ni “potrošača” bratstva, koji misle kako se sve duguje njima. Zapravo često možemo konstatirati kako su upravo oni koji od bratstva najviše zahtijevaju ti koji to isto bratstvo najviše ignoriraju. Takvi zaboravljaju kako ne postoji istinsko bratstvo“bez žrtve svakoga.”

Da bismo aktivno sudjelovali u izgradnji bratskog života u zajednici, neophodno je imati hrabrosti i prepoznati rane koje jedni nanose drugima. Nužno je živjeti zahvalnost zbog onoga što se prima i poniznost zbog onog što ne umijemo dati. To je stav carinika koji se osjeća grešnim, a ne farizeja koji za sebe vjeruje da je pravedan. Takav ponizan stav izgrađuje bratstvo. Nužno je priznati kako idealno bratstvo ne postoji i kako mu se približavamo u onoj mjeri u kojoj znamo cijeniti milost ljudskih slabosti i u onoj mjeri u kojoj smo raspoloženi ponovno učvrstiti slomljeno jedinstvo, po cijenu pomirenja. Važno je upamtiti kako će samo onaj koji je svjestan da je potreban oprosta taj isti oprost moći ponuditi i drugima.

To da smo svjesni svojih slabosti mora nas dovesti do toga da tražimo bratsko ispravljanje. To je važno kako bismo otvorili oči, objektivizirali ponašanje i stavove i sjećali se “svoje odluke” te kako bismo “lakim korakom” , a da se ne damo voditi maglom gorčine , mogli s većom sigurnošću stupati “putem Gospodnjih zapovijedi” .

Prepoznati ono što se prima i biti svjestan vlastitih slabosti temeljno je za učvršćenje autentičnoga bratskog života u zajednici. To su stavovi koje je potrebno usvojiti već na početku formacije i njegovati ih u svakoj etapi života.

 

Kako odgajamo sebe i druge za stjecanje tih stavova? Na koja je druga sredstva u izgradnji bratskog života u zajednici moguće ukazati?

 

 

 

III. MALENOST, SIROMAŠTVO I SOLIDARNOST

 

Bratstvo malenih, siromašnih i solidarnih, hodočasnika i stranaca na putovima svijeta slijedi Isusove stope kako bi naviještalo vrijednost čitavog čovjeka i svekolikoga stvorenja.

 

 

56. Malenost (nutarnje siromaštvo, poniznost srca), siromaštvo (živjeti sine proprio) i solidarnost (odgovornost za sudbinu drugih) karakteriziraju i kvalificiraju naš bratski život u zajednici jer opisuju način na koji mi jesmo braća, naš osobiti način življenja i naviještanja Evanđelja u srcu Crkve i po napuštenim područjima svijeta. Mi smo bratstvo “malenih”.

Živjeti u malenosti, bez ikakvoga vlasništva i solidarni jest naš oblik života u kojem je Franjo nekoć živio svoje opredjeljenje za Evanđelje, oblik života kojeg je “riječju i primjerom pokazao” (usp. Okl 5) i koji se u krajnjoj liniji sastoji u tome da osjećamo ono što je osjećao i Krist koji se, premda bijaše božanske naravi, nije “kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik: ponizi sâm sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2, 5-8), te se “za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha” (PBr 27).

Biti maleni, živjeti bez ikakvoga vlasništva i solidarni zasigurno ima socijalne posljedice, budući da zahtijeva određeno nutarnje i izvanjsko “oplijenjenje”, zatim da se osjećamo kao sluge sviju te budemo na službu svima (usp. 2 P 2), da se odreknemo moći nad drugima te budemo sa siromašnima i gledamo svijet njihovim očima. U svakome je od tih slučajeva duboka motivacija uvijek ekskluzivno evanđeoska, budući da ukazuje na pokret onoga koji izabire “Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista izbližega slijediti” , a to sa sobom nosi: oplijeniti se kako bismo služili te se poniziti kako bismo slušali, pokoravali se i uzajamno dijelili.

S druge strane, od časa u kojem se Bog u osobi Isusa Krista očitovao kao malen, bez ikakvog vlasništva i solidaran sa svima, malenost, život bez vlasništva i solidarnost postali su povlaštenim mjestima susreta s Bogom te će prema tome samo onaj tko ništa ne zadržava za sebe (usp. PBr 29) biti sposoban za prihvaćanje i služenje.

 

 

 

ZNAKOVI ŽIVOTA

 

 

57. Naše je bratstvo nakon Drugoga vatikanskog sabora učinilo veliki napor kako bi u životu i djelatnostima braće vjerno slijedilo Isusov hod, kao što je to učinio Franjo, pravi Kristov “ljubitelj i nasljedovatelj” , nadahnjujući se na projektu što ga predlaže Pravilo, projektu što ga u prioritetima za ovo šestogodište nalazimo sročenog ovim riječima: “Bratstvo manjih, siromašnih i solidarnih, bratstvo hodočasnika i pridošlica stopama Kristovim na putovima svijeta da proglašava vrijednost cijeloga čovjeka i svakoga stvorenja” .

Do te formulacije došli smo zahvaljujući sve dubljem upoznavanju franjevačke karizme i zahvaljujući slušanju i tumačenju (u svjetlu Evanđelja) znakova vremena i mjestâ, koji nam ukazuju na to da nam se Bog obraća i da nas poziva kako bismo mu dali evanđeoski odgovor .

 

 

Izmještanje prema rubnim područjima

 

58. Među znakovima života vezanim uz malenost, siromaštvo i solidarnost možemo naznačiti činjenicu kako posljednjih godina dolazi do izmještanja braće prema rubnim područjima, graničnim područjima, prema «zaboravljenim i nehumanim samostanima» , napuštanja struktura koje su nas predstavljale kao velike (a što je u suprotnosti s našim “biti manji”), moćne (što je u suprotnosti s našim opredjeljenjem da živimo u siromaštvu) i kao gospodare (što je u suprotnosti sa solidarnošću s posljednjima). U tom bih kontekstu želio istaknuti važnost putujućih bratstava kao i bratstava uklopljenih u rubne situacije kojih broj u posljednje vrijeme raste. Ta bratstva, ako su rođena kao plod zreloga razlučivanja provincijskih bratstava koja stoje iza njih, ne oklijevam nazvati vrlo pozitivnom, znakovitom i nužnom stvarnošću, kako bih podsjetio svu braću na nužnost da se osjećamo kao “putnici i pridošlice” (PPr 6,2) te da dijelimo svoj život sa siromasima i potrebnicima ovoga svijeta (usp. NPr 9, 2).

 

 

Opredjeljenje za umjeren život usmjeren na ono bitno

 

59. Važan znak života je opredjeljenje mnoge braće i različitih bratstava (uključujući i neke jedinice Reda) da vode umjeren život usmjeren na ono bitno, potaknuti evanđeoskom radikalnošću te pozivom na solidarnost s onima kojima nedostaje ono nužno za život. To je mnogu braću navelo da u svoje kuće smjeste siromahe i da im ponude hranu (pučke kuhinje), gostoprimstvo, osobito za one bez krova nad glavom, osnovnu zdravstvenu skrb, profesionalnu pomoć…

 

 

Promicatelji pravednosti i glasnici mira

 

60. Drugi pozitivan znak našega opredjeljenja za malenost, siromaštvo i solidarnost jest činjenica da se mnoga braća sve više zauzimaju za pravednost, mir i cjelovitost svega stvorenog, pokazujući na taj način osobitu solidarnost s onima koji nemaju glasa u današnjem svijetu u kojemu vladaju novac i nasilje te aktivno sudjelujući u obrani ljudskih prava i razotkrivanju područja u kojima se ona krše. Očitovanja solidarnosti vidljiva su također i u mnogim našim odgojnim i pastoralnim aktivnostima koje promiču čovjeka. U tom je kontekstu posebno značajan napor mnoge braće koja rade s oboljelima od side, gube ili onima koje su zarobile štetne ovisnosti (droga, alkohol…), kao i u odgoju u školama, na sveučilištima…

 

 

Otvorenost za suradnju

 

61. Još jedan važan vid našeg izbora malenosti jest otvorenost za suradnju s laicima, sa svekolikom franjevačkom obitelji, s drugim crkvenim tijelima te sa samom državom u pothvatima u kojima smo do nedavno imali apsolutnu odgovornost, a u isto smo vrijeme otvoreni za suradnju s drugima u projektima kojih djela ne ovise o nama.

 

 

Odgovori na pozive na solidarnost

 

62. Vezano uz solidarnost, uvijek je lijepo konstatirati velikodušan odgovor na pozive Generalne kurije na suradnju za pomoć žrtvama prirodnih katastrofâ i siromašnim jedinicama Reda. U tom je kontekstu nužno prisjetiti se – a i zahvaliti – jedinicama Reda koje su pridonijele fondu za formaciju i studij, fondu solidarnosti “Sveti Franjo” kao i fondu za misijsku evangelizaciju.

 

 

 

POZIVI NA OBRAĆENJE

 

 

63. Pozitivni elementi kojih smo se podsjetili i na koje bi se zasigurno još moglo podsjetiti svjedoče o hodu koji su braća prešla živeći u malenosti, siromaštvu i solidarnosti. Ipak, moramo naznačiti kako se oko te bitne dimenzije našega života još nadvijaju sjene, ali i kako nam milost Božja daje svjetlo kako bi ih prepoznali i snagu kako bi ih pobijedili.

U nastavku ću naznačiti neke smjernice za promišljanje.

 

 

Socijalni položaji koje zauzimamo

 

64. Neosporivo je izmještanje mnoge braće od središta k rubnim područjima. Mnogi konkretni odabiri idu u tome smjeru. Pohađajući pojedine jedinice Reda, Gospodin mi je dao milost da se s tim izravno upoznam. No jednako je tako neosporivo (i trebalo bi biti slijep da se to ne uoči) kako se naš socijalni položaj u većini slučajeva uopće ne mijenja: i dalje pripadamo višemu srednjem sloju.

Nasuprot tome, naše Konstitucije od nas traže da podnosimo “vedrom dušom da nas smatraju neznatnima, jednostavnima i prezrenima”; da prigrlimo “život i položaj malenih, boraveći uvijek među njima kao manji” i da iz svojega društvenog položaja pridonosimo uspostavi Kraljevstva Božjega ; da živimo takvim stilom života da se nitko, a ponajmanje siromašni, ne oćute udaljenim od nas ; da pružimo “proročku sliku kako bismo pobijali ‘lažne vrednote’ našega doba” .

U tom je kontekstu važno da se često pitamo: koji nas socijalni položaj karakterizira, iz kojeg socijalnog položaja govorimo i planiramo? Na što nas potiče Duh?

 

 

Solidarnost

 

65. Istina je da činimo mnogo toga dobrog u korist siromašnih i potrebitih. Mislim da se sve to treba nastaviti pa čak i potencirati. No to nije dovoljno. Puka pomoć nije dostatna jer, kao što smo rekli, može stvoriti različite oblike ovisnosti te prema tome i ropstva. Dok pomažemo potrebitima, moramo ih poticati da svoj život i svoju budućnost uzmu u svoje vlastite ruke.

U isto vrijeme je nužno nastaviti biti budan kako bismo izbjegli da naša djela solidarnosti ne posluže opravdanju stavova koji nemaju ništa zajedničkog s našim oblikom života kao što je životni stil srednje klase, traženje sigurnosti, nedostatak nutarnje i izvanjske slobode, navezanost na mjesta, djela, osobe, stvari i bivše položaje.

Solidarnost se također očituje “iznutra”: solidarnost s braćom vlastitoga bratstva, solidarnost mjesnih bratstava s provincijalnim bratstvom, solidarnost provincijalnih bratstava s Redom.

Što vezano uz naš poziv na dijeljenje dobara od nas zahtjeva Gospodin? Dok jedni rasipaju, drugi su u potrebi. Kako možemo opravdati tolike nejednakosti unutar istog bratstva te među kućama u istoj provinciji ili Redu?

 

 

Naša baština: uzvišeno siromaštvo

 

66. Moramo brižljivo bdjeti kako bismo sačuvali udio u lijepoj baštini uzvišenog siromaštva koju nam je ostavio Franjo i čiji su nerazdvojni dio malenost, materijalno siromaštvo i solidarnost. Ta se dragocjena baština kojoj moramo potpuno prianjati (usp. PPr 6, 4-6) može izgubiti uslijed borbe za moć koja je prisutna u nekim jedinicama Reda, nutarnjih podjelâ unutar istih, te unutar sâmoga definitorija; uslijed nezainteresiranosti i neodgovornosti neke braće za potrebe drugih. Baština uzvišenoga siromaštva gubi se kad njezino mjesto zauzmu “privatne ekonomije”, novčane zalihe koje su stečene nepravednim lišavanjem onoga što prema “franjevačkoj pravednosti ” pripada bratstvu. Baština uzvišenoga siromaštva se gubi kad braća odbijaju živjeti jedni za druge, u uzajamnoj ovisnosti, to jest kad odbijaju živjeti u “istinskoj poslušnosti”. “Uzvišeno siromaštvo”, sa svime onim što ono nosi, označavalo je Franju te isto tako treba označavati i nas, Manju braću.

 

 

 

U HODU OD DOBROG PREMA BOLJEM

 

 

67. Možda je malenost, zajedno sa siromaštvom i solidarnošću, ona dimenzija našega života na koju bismo u ovome času mogli primijeniti riječi našeg oca i brata Franje: “Do sada smo jedva malo ili ništa napredovali” .

Da bi nas sve zajedno potaknuo da od dobroga idemo prema još boljem, predlažem sljedeće:

 

 

Produbiti shvaćanje zavjeta siromaštva

 

68. Za mnogu braću zavjet siromaštva posjeduje tek individualnu dimenziju, koja se potom praktički srozava na individualistički pojam – što lako uzrokuje da i sav njihov život postane individualistički – te je gotovo bez iznimke mišljen u odnosu na stvari – što sa sobom nosi da se taj zavjet živi samo na formalan, materijalno mjerljiv način. Mnoga braća s obzirom na siromaštvo ostavljaju izvan svojega života afektivni i efektivni vid solidarnosti sa siromašnima te se prema tome niti ne osjećaju zauzeto uključeni u karizmatski poziv da sa siromasima budemo siromasi, da iskazujemo milosrđe gubavcima našeg vremena (usp. OR 3).

Istina je, zavjet siromaštva nadilazi ozračje našeg odnosa sa stvarima ali ga isto tako nužno uključuje. U ekološkoj perspektivi zavjet siromaštva nas stavlja u pokret međuovisnosti i solidarnosti prema nutrini te prema onima kojima je uskraćeno dioništvo u stvorenim dobrima i sudjelovanje u lancu života. Iz te se perspektive zavjet siromaštva pokazuje kao lijek protiv napasti da gomilamo zalihe za godine mršavih krava . Zavjet siromaštva je također lijek protiv neodgovornosti koju sa sobom nosi kultura rasipanja koja je među nama bez sumnje prisutna.

Zavjet siromaštva valja tumačiti i živjeti kao zavjet solidarnosti koju prati uzajamnost. Dajem i primam.

Solidarnost lišena uzajamnosti mogla bi uzrokovati ovisnost i na kraju postati nezgodnom za one – u Redu ili izvan njega – koji su “objekt” neke pseudo-solidarnosti. Ivan Pavao II. kaže: “Vrijeme je ‘maštovitosti ljubavi” koja vodi do približavanja posljednjima i rubnima, k “bratskome zajedništvu sa svim manjima svijeta” , kako bi se davalo i primalo.

Zavjet siromaštva mora se tumačiti i živjeti kao zavjet slobode koji nas vodi k tome da uistinu živimo bez vlasništva, onako kako je Franjo htio, a mi obećali. Evanđeosko i franjevačko siromaštvo oslobađa od svega onoga što koči i predstavlja zapreku potpunom predanju Gospodinu kao i oslobađajućem služenju braći, osobito onima najpotrebnijima. U tom smislu samo siromah poput Franje može biti otvoren Gospodinovim iznenađenjima jer je autentično slobodan od tjeskobne zabrinutosti za sutrašnjicu, glavne brige pogana (usp. Mt 6, 31-32); od suviška koji se gomila u našim “žitnicama”; od tolikih ideja koje nas čine robovima prošlosti; od individualnih projekata koji se ostvaruju na rubovima bratstva.

 

Kako poimam zavjet siromaštva? Kako ga živim? Osjećam li se slobodno zato što sam siromašan ili uvjetovano zato jer ne mogu zadovoljiti sve svoje potrebe? Kako se postavljamo s obzirom na one strukture koje su nerazmjerne u odnosu na naše stvarne životne potrebe? Kako se njima služimo i u čiju službu ih stavljamo?

 

 

Prihvatiti rad kao milost

 

69. Rad pripada čovjekovoj naravi prema naumu Božjem, a za nas, Manju braću, rad je iznad svega “milost”.

Rad je milost prije svega zato jer je dar od Boga (usp. PPr 5, 1) “koji govori i čini svako dobro” (OP 8, 3). Rad je milost zato jer nas stavlja u odnos s drugima, osobito s najsiromašnijima. Rad, osobito fizički (uključujući najniže poslove), jedan je od najrječitijih znakova koje mogu shvatiti siromasi (i ne samo oni) među kojima živimo i s kojima dijelimo svoj život i uvjete života. Stoga moramo dati prednost onome radu u kojem blista “svjedočanstvo franjevačkoga života…” i vidik solidarnosti i služenja prema siromasima . Rad je milost zato jer nam, osim što nam ne dopušta da drugima budemo na teret, pruža stvari potrebne za tijelo (PPr 5,3) i čini da izbjegnemo ”da nam u besposlici ne bi i srce ili jezik lutali po onom što je nedopušteno“ . Naposljetku, rad je milost jer nas čini suradnicima Boga Stvaratelja.

Upravo zato što je rad milost, nitko nema pravo lišiti se bilo koje vrste rada jer bi si na taj način nezasluženo prisvojio ono što mu ne pripada te bi to tada bila hula na Svevišnjega. Zbog toga se rad bez obzira na to kakav bio mora obavljati u stavu uzvraćanja Gospodinu onoga što primismo: “Blago onom sluzi koji se zbog dobra što ga Gospodin govori i čini po njemu ne uznosi više negoli zbog dobra što ga govori i čini po drugome” (OP 17, 1). To znači da moramo ostati slobodni i ostaviti jedan posao te se prihvatiti drugoga, čak i ako je to posao koji iziskuje određenu specijalizaciju ili smo ga vršili kroz dugo vremena. U tome će smislu stav uzvraćanja, koji nas čini istinskim putnicima, biti pravi lijek za mnoge oblike ovisnosti i ropstva koji koče naše napredovanje prema slobodi siromaha i istinskog vjernika, koji žive i uživaju prisutnost Duha. S druge strane, ako nam rad ne pripada, još nam manje pripadaju plodovi rada. Za braću je pravedno da druge učine dionicima u plodovima svoga rada, što je u tijesnoj vezi sa solidarnošću.

U franjevačkoj viziji rad se mora ostvariti “vjerno i pobožno” (PPr 5, 1). Imam dojam da preko ta dva izričaja, koja moraju označavati sve aktivnosti braće (fizički, pastoralni i intelektualni rad), Franjo od nas traži da se ozbiljno zauzmemo u poslu kojega obavljamo (vjernost), a da ne zaboravimo kako posao ne može zamijeniti “duh molitve i pobožnosti kojemu sve ostalo treba da služi” (PPr 5, 2). Drugim riječima, rad za Manjega brata nije proizvoljno opredjeljenje, nego odgovor na dar, odgovor zvanja koji mora biti velikodušan i ustrajan. S druge strane, rad u životu braće nije “apsurd”, jer postoji hijerarhija vrijednosti. Duh molitve i pobožnosti zauzima prvo mjesto (usp. PBAnt 2), on je prvi posao i zadaća Manjega brata.

Jasno shvaćajući tu hijerarhiju vrijednosti te združujući rad s malenošću i siromaštvom, Franjo nas uči da “franjevački” rad teži tome da konsolidira bratstvo utemeljeno na “biti”, tj. na kvaliteti života, u kojoj veliku važnost imaju malenost i siromaštvo i gdje je dobro, od kojega sve proizlazi i kojemu se sve vraća – Bog, “sve naše bogatstvo do zasićenosti” (usp. PoBLe 4).

Sloboda u susretu s poslom kojeg obavljamo, tako da u svakom trenutku s Božjim blagoslovom možemo započeti novi, odgovornost u susretu s darom kojega smo primili, zadaćom koja nam je povjerena i s obzirom na hijerarhiju vrijednosti, sve to tvori okvir unutar kojega moramo smjestiti svoje djelatnosti, bilo pastoralne, bilo profesionalne.

U svjetlu te sinteze Franjina razmišljanja o radu, logično je upitati se:

 

Kako se postavljamo s obzirom na posao koji nam je povjeren – kao gospodari ili kao jednostavni radnici u vinogradu Gospodnjem? Kako konkretno živimo “uzvraćanje” milosti rada u odnosu s Bogom, s braćom našega bratstva, sa siromašnima? Rad nije proizvoljno opredjeljenje. Vodeći računa o vremenu koje provodimo radeći, može li se reći da smo siromašni? Koja je moja odgovornost prema poslu koji mi je povjeren? Kojem nas društvenom sloju približavaju poslovi koje obavljamo?

 

 

Prijeći iz individualističke ekonomije u bratsku, transparentnu i solidarnu ekonomiju

 

70. Mi, franjevci, odveć lako odvajamo relativne odabire u ekonomiji i u svakodnevnom životu od temeljnih franjevačkih vrednota. U najboljem slučaju ekonomiju dovodimo u vezu sa siromaštvom. S druge strane lako pomislimo kako su evanđeoska opredjeljenja koja smo zavjetovali gotova stvar, kako se žive i moraju biti vrednovani isključivo individualistički, ostavljajući po strani njihove zajedničarske i bratske implikacije. Bez sumnje, iz ekonomskih opredjeljenja koje poduzimamo moći će se jasno izvesti jesmo li ili nismo započeli stil života sukladan onome kojega smo zavjetovali.

Kao što smo već ranije rekli, moramo konstatirati kako među nama postoje prevelike ekonomske nejednakosti, što je istinska nepravda. Postoje paralelne ekonomije, privatni bankovni računi, kao i braća koja zadržavaju kod sebe plaću za posao koji obavljaju. Postoje braća koja upotrebljavaju velike svote novca za svoje vlastite interese ili za pomoć svojoj obitelji, a da ministar i bratstvo ne razluče konkretne okolnosti, što je nužno. Stanje je u mnogim slučajevima teško. Pojedini vizitatori su me na to upozorili u svojim izvješćima nakon kanonskih vizitacija. Od nepravedno stečenoga novca potom proizlaze mnoge druge stvari koje su nespojive s našim oblikom života i koje svi mi poznajemo. Kako se sve to može opravdati? Naravno, to se ne može opravdati polazeći od toga da smo braća, od našega Pravila ili Generalnih konstitucija. Nijedan tip paralelne ili tajne ekonomije se ne može opravdati. I? Što učiniti?

Tako se ne može nastaviti. Moramo nešto promijeniti. Moramo prijeći iz ekonomske tajnosti u posvemašnju transparentnost. To u bratskim odnosima stvara slobodu i vedrinu. Paralelna ili tajna ekonomija uvijek će biti motivom napetosti i očitovanjem nedostatka slobode, osim što je to već po sebi grijeh protiv življenja “bez vlasništva”, kao što smo obećali. Ovisno o tome kako braća upotrebljavaju novac i kako za njega polažu račune, u bratstvima će se stvarati povjerenje ili napetosti.

S druge strane, nije dovoljno da ekonomija bude transparentna. Ona ujedno mora biti i bratska te se stoga zahtjeva da bude i solidarna. Solidarnost će biti posljedica korjenitoga opredjeljenja da živimo sine proprio, to jest lišeni vlastite ekonomske sigurnosti.

Započnimo hod. Ekonomsko prestrukturiranje je nužno i hitno, ako želimo hoditi u smjeru na koji nas potiče naš identitet Manje braće i na koji nas podsjeća dokument Milost početaka.

 

Kako smo već od prvih godinâ formacije pripremljeni na to da živimo bratsku, transparentnu i solidarnu ekonomiju? Kako se ponašamo prema zloupotrebama na tome području? Kako živimo solidarnost na osobnoj i bratskoj razini?

 

 

Biti svjedoci i promicatelji pravednosti, mira i pomirenja

 

71. Živimo u vremenu rastrganom svakovrsnim nepravdama, šibanom nasiljem i izlomljenom nedostatkom pomirenja. Završni dokument Kapitula za Duhove 2003. godine Gospodin ti dao svoj mir donosi, premda nužno nepotpun, popis znakova koji svjedoče tu tužnu i dramatičnu stvarnost .

Pred tom situacijom nije dosta rastužiti se zbog “nasilja te potrebâ svakodnevnoga života u svim područjima na zemlji” ; još bi neprihvatljivije bilo ostati nijemim svjedocima drame u kojoj žive toliki muškarci i žene, a koji su naša braća i sestre. Pred tom situacijom moramo se osjetiti ozbiljno prozvanima da uzmemo u obzir dinamizme koji takvu situaciju stvaraju kao i sredstva koja bismo morali upotrijebiti na osobnoj i institucionalnoj razini da bismo se s njom suočili.

Bogu hvala, a na to podsjeća isti taj dokument s Kapitula, ne nedostaju “svjetlila prisutna u tamnoj noći narodâ, svjetionici nade” koji ukazuju na novo vrijeme što se pomalja među nama . Kako se mi, Manja braća, postavljamo u toj situaciji? Umijemo li uočiti ta svjetla čak i usred noći?

Naše nas Konstitucije pozivaju da sudjelujemo “pothvatima ljubavi, pravde i međunarodne solidarnosti” , da propovijedamo, “djelima pomirenje, mir i pravdu” i da pokazujem «najviše poštovanje prema stvorenomu» , da budemo “promicateljima pravednosti i glasnicima i tvorcima mira” , “da uspostavimo društvo pravednosti, oslobođenja i mira u uskrslom Kristu” , da izaberemo “stranu rubnih, siromašnih i potlačenih, progonjenih i bolesnih” .

Imam dojam da te pozive ipak ne uzimamo ozbiljno. Dapače, čini mi se da vrlo često okrećemo leđa surovoj stvarnosti u kojoj žive mnogi naši suvremenici. Trebamo “otvoriti vrata i prozore” kako bismo čuli vapaje siromašnih, kako bismo vidjeli nepravde od kojih trpe toliki muškarci i žene, naša braća i sestre. Imam dojam kako na rubu staze kojom prolazimo leže mnogi ranjeni, polumrtvi, a mi ili ne marimo za njihovu prisutnost ili ih, prečesto, uopće nismo svjesni te nastavljamo svojim putem. Bio bi dobar početak kad bismo to prepoznali. To bi bio prvi korak na našemu hodu obraćenja.

Naše svjedočanstvo malenosti, siromaštva i solidarnosti također podrazumijeva da se založimo za pravednost, mir i pomirenje. To je konstitutivni element našega identiteta. Ne smijemo se odreći te dimenzije našega života. Ne smijemo prekrižiti ruke pred povredama ljudskih pravâ, ostati pasivni gledatelji pred različitim oblicima nasilja. Potrebno je posvijestiti si ono što vele Konstitucije: “neka se braća, dok se bore za prava potlačenih, klone nasilja i neka posižu za sredstvima koja su inače na raspolaganju slabijima… neka odlučno prokazuju svaku vrstu rata i utrke u naoružanju… neka ne žale truda i žrtava da bi izgrađivali Božje kraljevstvo mira” .

 

Što u trenutnoj situaciji od nas zahtijeva Evanđelje kako bismo sada i ovdje bili svjedoci i promicatelji pravednosti, mira i pomirenja? Koji je specifični doprinos nas, Manje braće, u promicanju pravednosti, mira i pomirenja? Kako odgovaramo na pozive koje nam upućuje naš svijet i naše zakonodavstvo, na osobnoj razini kao i na razini Bratstva? Koje promjene traže od nas stvarnost u kojoj živimo kao i naše zakonodavstvo? Kako oblikujemo Vijeće za pravednost, mir i pomirenje u našim jedinicama Reda i kako pratimo njegov rad?

 

 

 

IV. EVANGELIZACIJA – POSLANJE

 

Bratstvo koje se hrani Evanđeljem kako bi nemirnom čovječanstvu koje je u potrazi za smislom života ponudilo Riječ koja je “duh i život”

 

 

72. Pozvani smo evangelizirati. Postojimo za poslanje: “I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati “ (Mk 3, 14-15). Kao Manja braća koja, potaknuta “po Božjem nadahnuću” (NPr 2, 1) žele slijediti ovo zvanje, prigrlili smo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista kao “pravilo i život” (PPr 1, 2). U isto vrijeme osjećamo kako je naše poslanje, kao što je bilo i Franjino poslanje, “ispuniti zemlju Kristovim Evanđeljem” . Slijedeći “stope Gospodina našega Isusa Krista” (NPr 1, 2), otkrivamo kako je naše poslanje živjeti i naviještati Radosnu vijest svakome ljudskom biću, osobito siromasima, sužnjima i slijepima” (usp. Lk 4, 18-19) .

Stoga govoriti o evangelizaciji znači govoriti o našem zvanju i našem smislu bivstvovanja u Crkvi i u svijetu. Poslanje je jedno: Otac koji šalje Sina i Sin koji šalje svoje (usp. Mt 10, 1s). Kao krštenici i kao franjevci poslani smo snagom Duha Svetoga živjeti i naviještati Evanđelje dijeleći povjereno nam poslanje s čitavom Crkvom: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28, 19).

Ako poslanje nije tek obična djelatnost Crkve nego spada na sâmu njezinu bît, evangelizaciju ne smijemo shvaćati samo kao jedan zadatak više u životu franjevačke zajednice, već kao zadatak te iste zajednice u kojem se do dna izriče njezin kršćanski poziv.

Evangelizacija nije neko poslanje koje moramo izvršiti, nego poslanje po kojem postojimo: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15, 16).

Duh je onaj koji nas na to potiče. Na nama je da odgovorimo na taj poticaj. Prema tome, kad govorimo o evangelizaciji kao zvanju Manje braće, ne govorimo o pojedinim pastoralnim zadacima, nego o odgovoru na poziv koji se rađa iz dubokoga dijaloga između Boga i čovjeka, iz svijesti da smo poslani ljudima zbog onog što je za njih Radosna vijest Očeva, te iz prihvaćanja Kraljevstva Božjeg u srcu svakoga pojedinog brata.

 

 

 

ZNAKOVI ŽIVOTA

 

 

73. Od Drugoga vatikanskog sabora do naših danâ naše je Bratstvo učinilo znatan napor obnove u svemu onom što se odnosi na evangelizaciju-poslanje. Kao što je to na svjetlo iznijelo Plenarno vijeće reda u Guadalajari, uznapredovali smo u svijesti da Bratstvo oblikujemo in missione; jasnija je također i naša svijest da posvetiti se evangelizaciji-poslanju jest naš razlog bivstvovanja, budući da proistječe iz sâmoga identiteta našega života. U svemu su nam tome mnogo pomogli dokumenti Crkve i našega Reda.

Između najočitijih znakova života ukazat ću tek na neke.

 

 

Potraga za novim oblicima evangelizacije

 

74. Kao što su to učinile mnoge ustanove posvećenog života, željni da i mi “franjevačku karizmu živimo u novim oblicima” , potaknuti da tražimo evangelizacijske aktivnosti “koje odgovaraju novim zahtjevima” te da otkrijemo, cijenimo i slavimo one inicijative koje teže tome da s kreativnošću i radikalnošću utjelovimo Evanđelje, i naše je bratstvo promijenilo područja interesa te smo otvoreni novim službama i novim crkvenim i društvenim potrebama: radu s etničkim manjinama, ovisnicima o drogama, oboljelima od AIDS-a i svim vrstama novih gubavaca našeg doba kao i s onima koji su isključeni iz društva.

Budući da obnova našega života ne prolazi samo kroz iščitavanje znakovâ vremenâ, nego i kroz iščitavanje znakovâ mjestâ, svakoga dana raste svijest o nužnosti toga da potvrdimo gdje smo bili prisutni, a gdje bismo trebali biti. Tako su se rodila uklopljena bratstva kao i putujuća bratstva, izvršena je revizija struktura, podijelila su se mjesta te je došlo do svojevrsnoga izmještanja djelâ.

Sve nas je to navelo na to da budemo svjesni činjenice kako ne možemo “svojevoljno birati gdje ćemo se nastaniti”, ali da je nužno “da se dajemo zavesti od zaboravljenih samostana, od neljudskih samostana gdje su ljepota i dostojanstvo osobe stalno zatamnjene” . Na taj smo se način malo više približili siromasima, prvima naslovnicima Isusovog poslanja (usp. Lk 4, 18-21) kako bismo im bili milosrdni (usp. OR 2).

Posljedica toga jest da danas mnoga braća žive u kulturnim, društvenim i religijskim kontekstima u kojima evangeliziraju putem dijaloga, solidarnosti te zauzimanja za mir, pomirenje i pravednost.

 

 

Ponovno otkriće svjedočanstva života kao prvog oblika evangelizacije

 

75. “Osobiti doprinos posvećenikâ i posvećenicâ evangelizaciji stoji prije svega u svjedočanstvu života potpuno darovanoga Bogu i braći, po uzoru na Spasitelja koji je, iz ljubavi prema čovjeku, postao slugom” . Ovih godinâ, zahvaljujući produbljenju poznavanja franjevačkih izvorâ, bolje smo razumjeli nerazrješivo jedinstvo koje postoji između evangelizacije i svjedočanstva života onih koji su pozvani evangelizirati. Naviještanje Kraljevstva Božjega u šutnji uz svjedočanstvo vlastitoga života jest prvi način evangelizacije koji braća pružaju ondje gdje žive. Evangelizacija-poslanje mora poći od našega egzistencijalnog jedinstva s Kristom, znajući da koliko smo više sjedinjeni s Njim, toliko će plodnija biti naša evangelizatorska djelatnost i da “što se više živi od Krista, to mu se više može služiti u drugima, probijajući se do izbočenih položaja poslanja, pa i preuzimajući rizike” . Želim reći kako sve ono što činimo u pogledu evangelizacije mora nalaziti svoju hranu u životu neprestane molitve: to je čitav život koji mora biti uronjen u ozračje molitve, klanjanja, prepuštanja i djelovanja milosti.

To se postiže i tako da se asimilira čvrsta veza koja postoji između evangelizacije-poslanja i zajedništva života u bratstvu. Franjo je, kao i Isus, slao svoju braću dvojicu po dvojicu, nikada same. Polazimo iz bratstva i u bratstvo se vraćamo. Barem na načelnoj razini uvjereni smo kako ne može biti franjevačkoga bratstva bez poslanja, niti franjevačkoga poslanja bez bratstva.

Imajući na umu naš oblik života, također je očito kako se naše djelo evangelizacije ne može odvojiti od našega poziva na malenost, siromaštvo i solidarnost. Budući da smo manji, sluge smo sviju, te se odričemo vršenja bilo kojeg oblika moći ili gospodstva nad drugima; budući da smo siromasi, dopuštamo da nas siromasi evangeliziraju; budući da smo solidarni, proširujemo svoj šator kako bismo “radosti i tuge najsiromašnijih kao i onih što najviše trpe učinili svojima” .

Naposljetku, posljednjih godina nam je postalo jasnije kako se evangelizacija ne smije odvajati od formacije prilagođene zahtjevima današnjice. Jedino će nam čvrsta formacija dopustiti da Evanđelje položimo u sâmo srce aktualne kulture. Bez kvalitetne formacije nije moguća ni kvalitetna evangelizacija.

 

 

Ponovno probuditi misije ad gentes

 

76. Naše se Bratstvo osjetilo pozvanim da ide sve dalje kako bi bilo sve bliže svima, kako bi sve susrelo i svima služilo, bez obzira na rasu, jezik, kulturu ili religiju. To mu je omogućilo da već nekoliko godina bude otvoreno za različite projekte Reda: Afrika, Tajland i Rusija – Kazahstan, te da, nakon Generalnoga kapitula 2003. godine, otvori nova područja misijskoga djelovanja prisutnošću u Mianmaru, Burkini Faso, Namibiji i Sudanu. U nekima od tih mjesta Gospodin nas blagoslivlje novim zvanjima, a neke su nove jedinice Reda preuzele odgovornost za implantatio Ordinis na novim područjima. U isto su vrijeme poduzeti značajni napori da se intenzivira naša misijska prisutnost u za nas tako značajnim mjestima kao što su Maroko i Sveta zemlja.

Ljepota tih misijskih projekata je u tome što su to projekti Reda u kojima sudjeluju braća koja potječući iz različitih provincijâ i iz toliko različitih kultura oblikuju međunarodno i interkulturalno bratstvo.

U tome smislu posebno zaslužuje spomenuti bratstvo Notre Dame des Nations u Bruxellesu za formaciju onih koji, potaknuti božanskim nadahnućem polaze u misije ad gentes, kao i podizanje novoga bratstva Santa Maria Draperis u Istanbulu koji kao specifičan cilj ima rad na međureligijskom i ekumenskom dijalogu, što predstavlja novi oblik poslanja ad gentes.

 

 

Revitalizacija tradicionalnih načina evangelizacije

 

77. Ne može se zanijekati kako u Redu imamo neizmjerno bogatstvo prisutnosti i evangelizatorskoga djelovanja koje je tipično franjevačko. U mnogim jedinicama Reda poduzima se hvalevrijedan napor da se stvore istinska evangelizatorska bratstva. Općenito se može reći kako se braća nastavljaju približavati ljudima, a na osobiti način siromasima. Može se također reći kako radimo u tijesnoj suradnji i zajedništvu s Crkvom. Mnoga braća nastoje dati novi život i franjevački izgled tradicionalnim područjima djelovanja: župama, svetištima, školama, socijalnome djelovanju… Prepoznajući njihovu važnost, žele se pojasniti njihovi ciljevi i konkretizirati sredstva koja mogu pomoći periodičkoj provjeri, kako bi bolje odgovorili na današnje pastoralne potrebe i našemu obliku franjevačkog života, izbjegavajući rizik ponavljanja.

Projekt evangelizacije, ondje gdje djelujemo, u mnogome je pomogao toj revitalizaciji.

 

 

 

POZIVI NA OBRAĆENJE

 

 

78. Kao i za druge vidike našega života, tako i u evangelizaciji i poslanju postoje svijetli i mračni momenti i ako je sigurno da smo prevalili veliki put jednako je tako sigurno da nam isto tako veliki put tek predstoji. Između mnogih poziva na obraćenje koje bismo mogli naznačiti, podcrtat ću neke.

 

 

Nedostatak specifično franjevačkoga projekta evangelizacije

 

79. Naznačili smo napor u mnogim jedinicama Reda kako bi se stvorila evangelizatorska bratstva koja bi odgovarala Projektu evangelizacije s jasnim franjevačkim identitetom. Međutim, u isto je vrijeme potrebno prepoznati kako u mnogim drugim jedinicama Reda taj projekt nedostaje, i kako u mnogim slučajevima naše djelatnosti nemaju “obilježje” jasnoga franjevačkog identiteta. Još je uvijek mnogo, previše, braće koja žive kao samci, osobito na župama; mnoga su braća koja se laćaju izvanrednih pothvatâ koji se međutim ne smiju smatrati kao djela bratstva, čak i kada ta braća žive u zajednici. Postoje bratstva sastavljena od velikoga broja braće, ali u kojima se svatko posvećuje “svojim” aktivnostima bez ikakve povezanosti s drugom braćom. Individualizam i aktivizam vrlo često sprječavaju zajedničku molitvu, programiranje i provjeravanje naših evangelizacijskih djelatnosti.

Nedostaje specifično franjevački Projekt evangelizacije, to jest stil života u kojem su prisutne središnje vrijednosti franjevačke karizme: duh molitve i pobožnosti, zajedništvo života u bratstvu, malenost, siromaštvo i solidarnost, zauzetost za pravednost, mir i očuvanje svega stvorenog, ne samo na osobnoj, već i na bratskoj razini.

 

 

Nedovoljna priprava za kvalitetnu evangelizaciju

 

80. Istina je da postoje braća koja su dobro pripremljena za obnašanje različitih poslova vezanih uz evangelizaciju, bilo s intelektualnoga gledišta ili gledišta praktične provedivosti, ali je jednako tako i istina da u mnogim slučajevima nedostaje adekvatna priprava, i teorijska i praktična, koja označava naš rad.

Nastavlja se improvizirati, gotovo pretpostavljajući da mi, franjevci, služimo svemu i možemo učiniti sve te se prečesto zaboravlja da je intelektualna formacija “temeljni zahtjev evangelizacije” jer će nam samo solidna formacija, koja također podrazumijeva i adekvatnu intelektualnu formaciju, omogućiti “da razumijemo probleme suvremenog čovjeka” te će se pojaviti mogućnost plodnog dijaloga s aktualnom kulturom, tako da se Evanđelje može postaviti u njezino srce, kao i u suvremenu povijest .

 

 

 

U HODU OD DOBROG PREMA BOLJEM

 

 

81. Trajnu zadaću da budemo vjerni milosti početaka mora pratiti također i trajan napor da provjeravamo znakove vremena i znakove mjestâ, kako bismo mogli bolje odgovoriti Duhu Svetom koji nas poziva da “svoj franjevački identitet iznova smjestimo i iznova stvorimo u novome kontekstu povijesti” , kako bismo na taj način bili svjedocima Evanđelja, odlučno prihvaćajući izričiti navještaj Isusa Krista.

U evangelizaciji, koja tvori temeljnu dimenziju našega života, pozvani smo da neprestano započinjemo svoj hod kako bismo prešli od dobroga prema boljem. Taj pokret, među ostalim, nosi sa sobom neke prijelaze.

 

 

Od “evangelizacije očuvanja” prema “novoj evangelizaciji”

 

82. Kad govorimo o potrebi opredjeljivanja za novu evangelizaciju, nije riječ o tome da je suprotstavimo tzv. tradicionalnoj evangelizaciji, već o tome da iznađemo nove putove kako bismo svima donijeli Evanđelje, kako bi svi upoznali Kraljevstvo Božje.

Potreba stavljanja naglaska na novu evangelizaciju – a to je trajan poziv koji nam upućuje Crkva – jest posljedica naše spremnosti kojom dopuštamo da nas objavljena Riječ te potrebe ljudi kao i njihova pitanja o smislu egzistencije izazovu, budući da Riječ, potrebe i pitanja zahtijevaju od nas razradu “novih odgovora za nove probleme… novih projekata evangelizacije za današnje situacije” .

Ostajući pozorni na liturgijsko događanje, na podjeljivanje sakramenata i praksu pobožnosti, moramo raditi kako bi vjera ponovno zadobila središnje mjesto, motivirajući krštenike da budu djelatni posrednici evangelizacije. Ne zaboravljajući na kršćane koji su uključeni u izgradnju Kraljevstva, moramo upraviti svoj pogled osobito prema mnoštvu onih koji su kršteni, ali nisu evangelizirani, prema novim stvarnostima našega vremena, neizmjernoj pokretljivosti ljudi kao i neobičnom fenomenu migracije. Ne zaboravljajući “devedeset i devet ovaca koje su u ovčinjaku”, moramo izaći kako bismo potražili “izgubljenu ovcu”, jer je i ona određena za Kraljevstvo.

U ovim trenucima nije riječ toliko o tome da kvantitativno intenziviramo poruku, nego da je kvalitativno obogatimo, čineći je čitljivom, transparentnom, oduševljujućom i učinkovitom. Stoga je nužan novi žar, nove metode i novi izričaji. U ovoj želji da svoju poruku kvalitativno obogatimo, smatram bitnim da naviještanje Evanđelja polazi od svoga središta, od vječno nove Božje ljubavi, očitovane u Isusu. On, ukoliko je spasitelj sviju ljudi, mora biti glavni cilj i bitni sadržaj naše evangelizacije. U tom mi se smislu čini neophodnim da naša evangelizacija polazi od Evanđelja, da joj središte bude Božja riječ, utjelovljena Riječ koja je Isus Krist, Radosna Očeva vijest čovječanstvu. U isto vrijeme u aktualnome kontekstu sekularizma koji se živi u mnogim zemljama u kojima smo prisutni kao dominantni element potrebno je smatrati prisutnost živih i transparentnih znakova, sposobnih da očituju Gospodinovu prisutnost i na taj se način obraćaju savjestima ljudî.

U tome zauzimanju da poruku učinimo kvalitativno bogatijom prijeko je potrebno živo svjedočanstvo ljubavi, budući da je ljubav, življena s evanđeoskom radikalnošću, najtransparentnija Božja prisutnost, ona koja najviše izaziva i koja najlakše dovodi do otkrića blaga vjere. Ukratko, svjedočanstvo evanđeoskoga života i ljubavi, u svojoj evanđeoskoj zahtjevnosti, jest ono što ponajviše daje kakvoću poruci koju putem evangelizacije kanimo prenijeti.

Novi areopagi koji nas izazivaju i zahtjev da svi budemo svjedoci ljubavi od nas traže maštovitost sebedarne ljubavi koju u našem slučaju s pravom možemo prevesti pojmovima apostolska kreativnost ili novi oblici evangelizacije.

Ako se od nas kao posvećenih osobâ zatraži proročka prisutnost u Crkvi i u svijetu, ne smijemo prestati iznenađivati novim oblicima prisutnosti i evangelizacije sukladno potrebama našega vremena . Svijest da smo poslani u svijet kako bismo svjedočili i naviještali Evanđelje daje nam pokretljivost i odvažnost kako bismo išli među muškarce i žene našega vremena i s njima u konkretnim situacijama dijelili uvijek mladu Radosnu vijest Kraljevstva Božjeg .

Ovo je čas kreativnosti, odvažnosti, davanja odgovora ljudima našega vremena, uvjereni kako nismo drugo do služitelji Riječi koja nas nadilazi . Došao je čas da idemo na granice evangelizacije , u “zaboravljene samostane”, u “neljudske samostane”. Došao je čas da raširimo prostor svog šatora (usp. Iz 54, 2), “kako bismo radosti i tuge najsiromašnijih, kao i onih koji najviše trpe, učinili svojima” .

 

Jesmo li raspoloženi otvoriti se novoj evangelizaciji i prigrliti nove oblike evangelizacije? Što činimo u ovome trenutku? Provjeravamo li s vremena na vrijeme naše strukture i naše evangelizacijske aktivnosti?

 

 

Od projekta evangelizacijske djelatnosti prema franjevačkom projektu evangelizacije

 

83. S obzirom da je “naš izvorni oblik evangelizacije svjedočenje Bratstva”, evangelizacija se ne smije misliti na rubovima našeg oblika života. Drukčije rečeno, ako želimo da naše evangelizacijske djelatnosti budu uistinu plodne, moramo brižljivo njegovati evanđeosku kvalitetu svoga života.

Za nas, Manju braću, zvanje i poslanje oblikuju jednu jedinstvenu stvarnost, i nipošto nisu dvije različite stvarnosti,. Suobličivši se obliku evanđeoskoga života na koji smo se zavjetovali, naviještamo i evangeliziramo te kad evangeliziramo, odgovaramo na svoj poziv. S razlogom tvrdi završni dokument Kapitula za Duhove 2003. g.: “naše je temeljno poslanje ‘upisano u sâmo središte’ našega oblika života u bratstvu i malenosti ” .

Osim toga, franjevačka evangelizacija-poslanje zahtijeva trajan dijalog između onoga što živimo i onoga što naviještamo. Plodnost naše evangelizacije ne ovisi toliko o tehnikama ili o sredstvima kojima se služimo – evangelizacija nije javna kampanja – koliko od vatre Duha Svetoga, koji ražaruje srca onih koji se ne zadovoljavaju time da poznaju riječi i umiju ih drugima tumačiti (usp. OP 7, 3) nego onih koji usvajaju Riječ prije nego što je idu naviještati i koji, prije nego što ju propovijedaju, kušaju živjeti ono što će reći drugima, uzvraćajući na taj način svevišnjem Gospodinu Bogu, od kojega je svako dobro (usp. OP 7, 4) za sve ono što znaju. Nema života bez poslanja niti poslanja bez života.

Osim toga, možemo reći da franjevačka evangelizacija treba biti osvijetljena našim Prioritetima, treba je vrednovati u svjetlu prioriteta, osobito prioriteta kontemplacije, “središnje okosnice našega načina života” , i bratskoga života u zajednici, u kojoj i iz koje živimo i naviještamo Evanđelje. “Nijedan brat nije jedinka” . Evanđeoska kvaliteta života je presudni element dosljednosti navještaja .

U tom kontekstu valja nam promisliti potrebu da se dopustimo evangelizirati kako bismo i sâmi mogli evangelizirati. Evangelizacija je iznad svega svjedočanstvo – svjedočanstvo vlastitoga života – a ne “predavanje”. “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje” . U odlomku o slanju apostola (usp. Mk 6, 7-13) Isus kao da je daleko više zabrinut za to kako se treba ponašati nego za ono što treba reći. Kad se precijeni “činiti”, moramo smoći hrabrosti provjeriti (verificare, dosl. “činiti istinu”) ono što činimo i vratiti se onom bitnom (usp. Dj 6, 2).

“Uzvjerovah, zato besjedim” (2 Kor 4, 13). Svaki evangelizator mora živjeti to iskustvo o kojem Pavao govori. Nije dosta izvršiti dužnosti evangelizacije: nužno je biti živim evanđeljem. Ne smijemo se zadovoljiti da drugima predlažemo i propovijedamo Riječ jer bi to značilo da nas je slovo ubilo (usp. OP 7), već moramo dopustiti da se Riječ u nama utjelovi, tako da učinimo svojim ono što čitamo u Prvoj poslanici sv. Ivana: “…što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše…, što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama” (1 Iv 1, 1.3).

Ako je jedan od glavnih ciljeva evangelizacije prijelaz iz vjere koju smo baštinili kao vjerovanje u poosobljenu vjeru, tada taj proces mora živjeti u prvom redu sâm evangelizator. Nije moguće biti evangelizatorom ako se osobno ne susretnemo s Onim koji je Radosna vijest, Očevo Evanđelje čovječanstvu. Evangelizator, kao i Pavao, mora biti osoba koju je Evanđelje dotaklo i preobrazilo, i koju uvijek iznova motivira. Danas nije riječ samo o tome da naviještamo Evanđelje, nego osobito da ga ispovijedamo i prenosimo, a to nije moguće bez osobnog susreta evangelizatora s Gospodinom. Budućnost evangelizacije u mnogome će ovisiti od sposobnosti da Božju Radosnu vijest svjedočimo čovječanstvu.

 

Što znači tvrdnja da Manji brat evangelizira ponajprije svojim životom? Kakve posljedice to načelo ima za naš život kao i za život naših bratstava? Imamo li u vidu, u času kad planiramo evangelizacijske djelatnosti, evanđeosku kvalitetu svoga života?

 

 

 

Od bratstva u poslanju isključivo “ad intra” prema poslanju koje je također i “ad extra”

 

84. Zbog različitih uzroka – opadanja broja braće, snažne pastoralne zauzetosti u mjesnim Crkvama s dugom tradicijom, nestajanja misijâ koje su povjerene pojedinoj provinciji kako bi ih potom Red prihvatio, različitih kulturâ i sl. – u opasnosti smo da misijsku dimenziju Reda svedemo na pastoralnu evangelizaciju, s opravdanjem da je svako područje – misijsko područje, ili pak da smo svi mi misionari, razvodnjujući na taj način misije u redoviti pastoral i ne obraćajući dovoljno pozornosti na specifična misijska zvanja.

Kao i drugi članovi Crkve, i mi se izlažemo opasnosti da pridonesemo introvertiranoj Crkvi koja se želi baviti i biti pastoralno usmjerena prema onima koji pohađaju crkve, dok bismo, vjerni svojoj misijskoj dimenziji ad extra, trebali nastaviti snažno pridonositi životnosti misijske Crkve koja je ozbiljno zauzeta time da naviješta Evanđelje svima onima koji do sada za nj nisu čuli.

U ovom času moramo intenzivno raditi na tome da nadiđemo egocentričnu težnju za povlačenjem i zatvaranjem, za rješavanjem samo neposrednih i hitnih potrebâ u našim zajednicama, težnju koja paralizira otvaranje i raspoloživost osoba i sredstava za potrebe Reda u misijama ad gentes.

Pohađajući različite zajednice susreo sam mnogu braću koja su izrazila želju “poći u misije”, želju koju pastoralne strukture Reda tako često guše. Red, kao i sâma Crkva, ne može se odreći izričitoga naviještanja Evanđelja ondje gdje ono još nije naviješteno. Stoga smo potrebni misionarâ koji dolaze iz “starih” kao i iz “mladih” jedinica Reda. Osobito te posljednje, koje često Gospodin blagoslivlje darom obilnih zvanja, moraju se prestati smatrati “pasivnim subjektima” poslanja i doživjeti se kao “aktivni subjekti”. Ovo je vrijeme “mladih Crkava”, “mladih zajednica”.

U tom kontekstu prihvatiti milost početaka znači prihvatiti izazov polaženja, izlaženja, susretanja. Misije nas nastavljaju pozivati. Ne smijemo se oglušiti na taj poziv. S druge strane, on za nas nije nešto opcionalno. Tko polazi u misije potaknut je božanskim nadahnućem. Tom nadahnuću braća koja su primila taj dar moraju odgovoriti velikodušno, a ministar ili kustod “neka im dade dopuštenje ako vidi da su sposobni za poslanje; morat će, naime, Gospodinu polagati račun, bude li u ovome ili u drugim stvarima postupao nerazborito” (NPr 16, 4).

 

U kojoj se mjeri oslanjamo na misijske projekte Reda? Na koji način prosuđujemo o pozivu onih koje šaljemo u misije? Koji nas motivi navode da kažemo “ne” bratu koji moli za dopuštenje da pođe u misije? Kako ohrabrujemo mladu braću da usvoje misijski duh te kako promičemo njihovu raspoloživost za franjevačke misije?

 

 

 

V. FORMACIJA I STUDIJI

 

Bratstvo koje se rađa po božanskom nadahnuću, pozivano svakoga dana na obraćenje i novi život, kako bi raslo kao “Bratstvo u poslanju”

 

 

85. Od formacije koju dajemo i primamo ovisi duboka obnova posvećenog života ; doista, od kvalitete formacije ovisi autentična “preutemeljidba” Reda. Na području formacije, ukoliko je ona proces obraćenja i zahtjev za vjernošću, u igri je istina o onom što jesmo i o onome što činimo kao posvećene osobe i kao Manja braća.

Jedino formacija koja dolazi iz srca, u onom najdubljem smislu kojeg toj riječi pridaje biblijski govor, omogućit će nam da postupno otkrivamo veličinu i ljepotu svoga poziva te će učiniti mogućim da budemo oduševljeni živim licem Isusa Krista. Samo će solidna integralna formacija osobe omogućiti braći da odgovore na pozive koje upućuje društvo i čovjek današnjice. Formacija će održati visokom sposobnost da dajemo smisao franjevačkom životu te će ga, kao uvijek novi proročki znak, postaviti “na očigled sviju”, pod uvjetom da bude potpuna, integralna i u skladu s različitim sociokulturnim kontekstima; da bude usidrena u otajstvo trojstvenog zajedništva; da bude sposobna prigrliti ove četiri vjernosti: a) Isusu Kristu i Evanđelju; b) Crkvi i poslanju; c) redovničkom životu i našoj karizmi; d) čovječanstvu i znakovima vremenâ; da bude zacrtana polazeći od modela integracije.

Što poduzimamo na području formacije i studija?

 

 

 

ZNAKOVI ŽIVOTA

 

 

86. Znakovi života na području formacije i studija su mnogi. Ne mogavši se zaustaviti na svakom od njih, istaknut ću samo najvažnije.

 

 

Duboko promišljanje o formaciji i studijima

 

87. Formacija i studiji bili su jedan od prioritetâ na kojemu se zadnjih godinâ mnogo radilo. Objavljeni dokumenti kao što su Iznad svega moraju željeti da posjeduju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje (šesto poglavlje Generalnih konstitucijâ iz 1987.), Formacija u Redu Manje braće (1971. i 1981.), Uredba franjevačke formacije (1991., drugo izdanje 2003.), Trajna formacija u Redu Manje braće (1995.), Ratio studiorum OFM (2001.), Smjernice za pastoral zvanja (2002.), kao i različite međunarodne konferencije koje su održane na tu temu , jasno su svjedočanstvo važnosti koju je Red pridao formaciji i studijima u godinama koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskog sabora.

 

 

Naš život kao formacija

 

88. To promišljanje koje je nastajalo u suradnji s drugim ustanovama posvećenoga života dovelo nas je, među ostalim, do toga da svoj franjevački život shvatimo u sebi sâmom kao formativni proces koji traje čitav život i koji, prema tome, “ne prestaje nikada” . Tako se više ne smije govoriti o vjernosti franjevačkom pozivu, a da se nužno ne govori o procesu formacije koja se nikada ne shvaća kao završena, niti se može govoriti o formaciji misleći pod tim samo prve godine života u bratstvu, početnu formaciju, kao da je formacija tek puki pedagoški proces priprave na svečane zavjete.

 

 

Prioriteti trajne formacije

 

89. To novo poimanje formacije kao hoda obraćenja koje traje čitav život, dovelo nas je do toga da razvijemo svijest o prioritetima o kojima je potrebno voditi računa u trajnoj formaciji života svakoga pojedinog brata, i u svakom životnom razdoblju, s osobitom pozornošću na vodstvo braće u prvim godinama nakon svečanih zavjetâ, na prikladnu pripravu na službe i svete redove, kao i na specifičnu formaciju za druge službe.

 

 

Temeljna načela formacije

 

90. To isto razmišljanje pomoglo nam je također da steknemo neka temeljna načela formacije, to jest: formacija mora biti integralna, poosobljena, trajna, utemeljena na iskustvu, progresivna i postupna . U isto vrijeme dolazimo do određenog konsenzusa oko franjevačke metodologije koju je potrebno slijediti, a koju definiramo kao “provokativno-interpretativnu” i koja, među ostalim, sa sobom nosi osobno i grupno vodstvo, polazeći od nedostataka .

 

 

Specifično franjevačka i zajednička formacija

 

91. Veće poznavanje franjevačkih izvora dovelo nas je do toga da upozorimo na potrebu i hitnost specifično franjevačke formacije koja se neće ograničiti samo na formaciju o našim počecima, nego onu koja promiče svijest o našoj karizmatskoj, duhovnoj, filozofskoj i teološkoj tradiciji, kako bismo iz nje mogli “izvući prikladne odgovore također za dramatična pitanja čovječanstva ” i kako bismo “Evanđelje stavili u srce suvremene kulture i povijesti” . Rastu zajednice koje su tijekom razdoblja jednostavnih zavjetâ uvele tzv. franjevačku godinu u kojoj se polaže važnost kako na praktičnu formaciju (življenje vrednota), tako i na intelektualnu formaciju (poznavanje naše tradicije).

U tijesnoj vezi s franjevačkom formacijom potrebno je da braći klericima i laicima ponudimo zajedničku formaciju koja, imajući u vidu darove svakog kandidata kao i različitost službi, zbiljski osigurava “istinsku jednakost” između svih onih koji su dio Bratstva.

 

Posredništva u formaciji

 

92. Iskustvo skupljeno ovih godina sa svoje nam je strane dopustilo da postanemo svjesni nekih temeljnih posredništava u formaciji: prikladna formacija odgojiteljâ koja ih priprema za osjetljivu službu koja im je povjerena, izbjegavajući, koliko je moguće, improvizaciju u njihovom imenovanju; stvaranje istinskih formativnih bratstava kako odgojitelja u njegovoj službi ne bismo ostavili samim; institucionalizirani lik tajnika za formaciju i studije, ukoliko je on koordinator formacije i studija te promicatelj dubokog promišljanja o njima u Redu, provincijama i kustodijama; i, naposljetku, ali ne manje važni zbog njihove specifične zadaću, moderatori trajne formacije.

Zahvaljujući iskustvu i promišljanju, kao i susretima s drugim institutima, uspjeli smo bolje odrediti specifičnost svake etape u razdoblju formacije: pastoralna skrb za zvanja, kao prvi moment razlučivanja i prosuđivanja motivâ; postulatura, kao etapa u kojoj se osobito ima poraditi na ljudskoj zrelosti; novicijat kao etapa u kojoj se mora dati prednost iskustvu Boga i bratskom životu; te etapa privremenih zavjeta kao odlučujuća etapa u procesu razlučivanja i prosuđivanja o zvanju.

Kao posljednje potrebno je dodati kako si braća posvješćuju potrebu da prodube istraživanje naše karizmatske, duhovne, filozofske i teološke baštine kao i potrebu da steknu solidnu intelektualnu formaciju .

 

 

 

POZIVI NA OBRAĆENJE

 

 

93. Ako je ovih zadnjih godina nakon Drugog vatikanskog sabora zajedno s čitavom Crkvom, osobito s ustanovama posvećenog života, prevaljen velik dio puta što se tiče formacije i studija, cilj je u svakom slučaju još daleko. Mnogi aspekti, koje vidim kao “znakove života”, i koje sam kao takve i označio, u isto vrijeme predstavljaju i poziv da nastavimo s hodom.

 

 

Trajna formacija

 

94. Kao prvi poziv na području formacije i studija vidim to da se dadne realni prioritet trajnoj formaciji u našim bratstvima, u pojedinim jedinicama Reda kao i u sveopćem Bratstvu. Od onoga što učinimo na tome polju zasigurno će ovisiti i vitalnost naše formae vitae kao i njezina sposobnost da i za druge bude znakovita.

Budući da je trajna formacija humus početne formacije , ova, bez trajne formacije, neće nikada prikladno doseći ciljeve koji su joj vlastiti. Usprkos ostvarenim naporima i dosegnutim rezultatima i dalje postoji veliki ponor između početne i trajne formacije ili, što je u konačnici isto, između onog što predlažemo tijekom godina početne formacije i onog s čim se zbiljski susreću naša najmlađa braća prilikom njihove integracije u stvarna bratstva naših jedinica Reda. I ja sâm konstatiram težinu te situacije. Taj jaz između početne formacije i života u bratstvu – prvoga i glavnoga mjesta trajne formacije – često je motiv napuštanja franjevačkog života u prvim godinama nakon svečanih zavjetâ. Šteta koju uzrokuje lom između početne i trajne formacije je osobito teška među našom najmlađom braćom.

I dalje postoji mnogo braće – čak i previše – koja misle da formacija završava sa svečanim zavjetima, odnosno ređenjem. Takav je pojam poguban za naš život i za naše svjedočanstvo i poslanje. Ako doista želimo preutemeljidbu Reda, zahtijeva se kvalitativan skok uvis, u trajnu formaciju. Tada je neophodan projekt trajne formacije u kojem se jasno ukazuje na ciljeve i sredstva kao i na odgovarajuće posrednike.

 

 

Praktična formacija

 

95. Smatram nužnim da razvijemo ideju formacije koja je više u suglasju s dokumentima Crkve i Reda. Naša je formacija i dalje odveć teorijska – pojmovna – a premalo praktična. Ona možda i može na zadovoljavajući način hraniti naš um, ali malo ili ništa ne dotiče srce i osjećaje te ima malo toga zajedničkog s rukama, to jest, premalo utječe na našu svakodnevicu. Vjerujem da često ne dotiče niti noge, jer ne polazi od stvarnosti subjekata u formaciji, a niti ne preobražava njihovu najdublju stvarnost.

Ako je formacija “hod postupne asimilacije Kristovih osjećaja prema Ocu“ , početna i trajna formacija ili utječe na život i preobražava ga, ili to uopće nije formacija.

Budući da formacija utječe na život potrebno je steći snažna, dugotrajna, dobro pripremljena i praćena iskustva koja podliježu kritičkoj provjeri, i koja dopuštaju da u konkretnosti svakodnevice živimo temeljne vrednote našeg oblika života. Tijekom početne formacije, za vrijeme razdoblja privremenih zavjetâ, može biti prikladno posredovanje tzv. franjevačka godina. Nakon završetka razdoblja početne formacije shodna pomoć mogu biti i tzv. subotnje godine, kao i razdoblja moratorija. Ta će posredovanja pridonijeti da formacija rasvjetljuje, prati i preobrazi život braće.

 

 

Pastoralna skrb za zvanja

 

96. Što se tiče pastoralne skrbi za zvanja, vjerujem da smo negativno uvjetovani često oskudnim brojem kandidata za redovnički život. Plaši nas opadanje broja braće u mnogim našim jedinicama Reda, dok se povećavaju zadaci i umnažaju djelatnosti. Najočitija napast jest da na primjeren način ne razlučimo aktualne zahtjeve franjevačkog života. Moramo ozbiljno shvatiti poziv Crkve da “je nužno izvršiti ozbiljno razlučivanje, oslobođeno napasti broja i učinkovitosti, kako bi se utvrdilo, u svjetlu vjere i mogućih kontraindikacija, istinitost zvanja i ispravnost nakane” .

U tome je kontekstu potrebno također ozbiljno shvatiti važnost etape postulature koja, osim što traje dvanaest mjeseci, kao što smo odlučili na posljednjemu Generalnom kapitulu , mora biti usredotočena na ljudsku zrelost kandidata, na kršćansku formaciju i na duboku analizu motivacijâ za zvanje .

 

 

Formacija odgojitelja i razlučivanje u njihovom odabiru

 

97. Drugi važan nedostatak na području formacije i studija te, prema tome, i još jedan hitan poziv koji odjekuje u našim savjestima vezan jer uz formaciju onih koji su pozvani vršiti službu odgojitelja. Osjeća se potreba za formacijom odgojitelja, ali do sada nismo bili sposobni primjerno odgovoriti na taj zahtjev koji je i dalje važan prioritet.

Generalno tajništvo za formaciju i studije već nekoliko godina organizira tečajeve za odgojitelje. To je važno, ali ne i dovoljno, kao što je i napomenuo Kapitul za Duhove 2003. godine, naime, da te tečajeve treba usvojiti svaka Konferencija . Papinsko sveučilište Antonianum pripremilo je studij u trajanju dvije godine (magisterij) za odgojitelje, koji će započeti sljedeće akademske godine, kako bi se odgovorilo na potrebe franjevačke obitelji na ovome području te kako bi se odgovorilo na zahtjeve posljednjega Generalnog kapitula . No pitam se: hoće li biti upisanih?

Jedinice Reda će morati dati prioritet toj potrebi koja nalaže između ostaloga: da se načini profil franjevačkoga odgojitelja danas; da se s pomnom brigom preispita i razluči raspoloživost kandidatâ za tu službu, izbjegavajući svaku improvizaciju i osiguravajući im specifičnu formaciju (nije dosta tek bilo koji akademski naslov); da im dadne mogućnost da steknu prikladan “instrumentarij” za vodstvo, kako osobno tako i na razini grupe, braće koja su im povjerena.

Između temeljnih kriterijâ razlučivanja i odabira kandidatâ za odgojitelje prije svega je potrebno uputiti na to da budu sposobni odgajaniku pokazati “ljepotu nasljedovanja Gospodina”. Stoga se zahtijeva da to budu braća iskusna “u hodu traženja Boga, da bi bili sposobni i druge pratiti na tome hodu” . Također je bitno da to budu braća čvrsto ukorijenjena u svoje zvanje i sa snažnim osjećajem pripadnosti Redu.

 

 

Intelektualna formacija

 

98. Drugi poziv na “obraćenje” tiče se intelektualne formacije braće. Mislim da aktualna formacija ne odgovara zahtjevima današnjeg vremena i izazovâ koji se postavljaju. Osim toga, vjerujem da našoj najmlađoj braći ne dajemo dovoljno solidnu formaciju kako bi ona mogla obrazložiti svoju vjeru i nadu, svoj odabir zvanja, svoju egzistencijalnu zauzetost, svoj način postavljanja u svijetu. Uvjeren sam da je u korijenu mnogih napuštanja redovničkog života, između ostalog, manjkava intelektualna formacija, kao što sam i uvjeren da nije moguća “preutemeljidba” Reda bez čvrste intelektualne formacije braće.

Moramo mnogo više uložiti u intelektualnu formaciju braće kako bi im se, u suglasju s kriterijima na koje je u tom pitanju označio Red , dala mogućnost ne samo da ostvare plodan dijalog sa suvremenom kulturom, nego i da kompetentno i na način prikladan današnjim potrebama izvrše službu koja im je ili će im tek biti povjerena. Moramo također osigurati da Red raspolaže dobro formiranom braćom kako bi mogla izvršavati službu poučavanja na višoj razini i u istraživanju, osobito u vlastitim centrima za istraživanje i studij. Nedostatak braće i pastoralne obaveze nisu valjani razlozi da pojedina jedinica Reda ograniči intelektualnu formaciju braće na osnovne tečajeve koji su nužni kako bi ta braća mogla vršiti povjerenu im službu. Ako ne možemo skrbiti o svemu, poželjnije je da napustimo neke prisutnosti i službe, nego da se odreknemo solidne intelektualne formacije, što bi nam moglo zatvoriti vrata novoj evangelizaciji.

U tijesnoj vezi s onim što je gore rečeno držim potrebnim da braći osiguramo što je moguće dublje upoznavanje s našom intelektualnom i duhovnom baštinom. To će nam pomoći da istaknemo osjećaj pripadnosti Redu te će nam, zahvaljujući aktualnosti naše tradicije, pomoći u našemu evangelizacijskom radu. Katkada nas pitaju zašto braća traže druge vrste duhovnosti koje, ponekad, imaju malo ili ništa zajedničkog s našom? To je veliki izazov kojem sve jedinice Reda moraju dati prikladan odgovor, osobito naši centri za studij kao i sveučilišta.

 

 

Zajednička formacija klerikâ i laikâ

 

99. Kao posljednje, vidim da je nužno iznova istaknuti potrebu da osiguramo formaciju zajedničkih temelja i za klerike i za laike, imajući u vidu uvjete svakoga pojedinog brata: narav, intelektualne sposobnosti, kvalitete i sklonosti.

Čas je da prijeđemo s načela koja smo proglasili Konstitucijama iz 1970. godine na praksu sukladnu istome pozivu kojeg smo svi mi primili da budemo Manja braća i koji, zavjetovanjem, čini da svi budemo “posve jednaki” . U tome se pozivu utemeljuje potreba za zajedničkom formacijom. Iz našeg zvanja i zakonodavstva ne može se opravdati usporedni i odvojeni hod formacije. Tako ćemo staviti na kocku jednakost koja mora vladati među nama, te stoga i sâmo bratstvo. S druge strane, moramo bez sumnje imati u vidu različitost službi koje su braća pozvana izvršavati: stoga niti odvojena formacija, jer bi među braćom mogla stvoriti “slojeve”, niti jedinstvena formacija, jer se izlažemo opasnosti da formaciju braće laika “klerikaliziramo”, kao što se događa u nekim jedinicama Reda.

 

 

 

U HODU DA SE PRIJEĐE OD DOBROG BOLJEM

 

 

100. Mnoga su otvorena područja za rad braće, no također su i mnogi motivi koji nas potiču na rad. Formacija je po sâmoj svojoj naravi usmjerena na budućnost. Upravo zbog toga formacija ne označava samo probleme i poteškoće, ukoliko polazi od složenoga i zahtjevnoga procesa, nego i vitalnost, kreativnost, novost, obećanje života, jamstvo budućnosti.

Ne smijemo se zaustaviti. Moramo nastaviti tragati. Sigurno moramo poći od iskustva nakupljenog u Redu i izvan njega posljednjih desetljećâ, no jednako tako moramo održati živom volju da bez umaranja nastavimo traganje za novim putovima formacije koji će nas dovesti obnovljenoj vjernosti zvanju kao i još znakovitijoj prisutnosti Reda u Crkvi i društvu. Nalazimo se u času koji za sve može biti prigoda za milost – kairós, milosno vrijeme – kako bismo ponovno promislili i ponovno oživjeli svoj proces formacije i odgovorili na ono što Duh Sveti zahtijeva od nas. Nema sumnje da smo potrebni nove formacije za novi oblik redovničkog života, za novi oblik franjevačkog života.

Da bismo nastavili dalje u tom hodu, nužno je izvršiti određene korake.

 

 

Prijeći iz formacije za opsluživanje u formaciju u vjernosti i za vjernost

 

101. Čak i ako je očito da bi bilo pogrješno suprotstaviti opsluživanje i vjernost, isto bi ih tako bilo pogrješno ne razlikovati. Vjernost uključuje opsluživanje, ali se s njome ne poistovjećuje, nego je nadilazi. Drugim riječima, opsluživanje je samo jedan vid vjernosti. Moguće je biti opslužitelj, ali pritom ne i vjeran; dok se vjernost, kao i vjera, pozivaju na osobu, opsluživanje se poziva na zakon, a sastoji se u njegovu izvršavanju.

Konačni cilj našega života jest izbližega slijediti Krista . Prvi zahtjev formacije je, prema tome, formirati u vjernosti i za vjernost osobi Isusa Krista. Ne želimo slijediti ideologiju, nego osobu: Isusa Krista. Isus se stoga mora smjestiti u središte čitavoga procesa formacije. Iz tog proizlazi da prvotno i temeljno služenje koje formacija treba i može pružiti bratu jest to da mu se pomogne otkriti Isusa kao osobu, kako bi ga potom ljubio kao prijatelja.

Nigdje nije zajamčeno da se taj osobni susret brata s Isusom Kristom mora dogoditi. Netko može položiti svečane zavjete a da se nije susreo s Isusom. U tome će slučaju Isusovo mjesto zauzeti ideologija, a ideologija još štošta može donijeti sa sobom: fundamentalizam, lom između života i “nauka”, frustraciju… S druge strane, otkriti Isusa kao osobu nije dovoljno. Nužno je otkriti ga kao prijatelja. A ni to se ne mora nužno ostvariti. Možemo formirati, jer su i nas jednom tako formirali, za ideju Isusa kao osobe koja samo zahtijeva a ne kao prijatelja koji “je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13, 1) i predao se za naše spasenje.

Samo će onaj tko Isusa otkrije kao osobu i kao prijatelja moći potpuno mu se predati. Samo će tako najkorjenitiji zahtjevi nasljedovanja Isusa moći postati izvorom radosti. Isus u očima braće ne smije postati suparnikom njihovom vlastitom ostvarenju, već prijateljem koji sve traži jer je već prije sve dao. Samo će tako biti moguće ispovjediti s apostolom Tomom: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20, 28) ili s Franjom: “Deus meus et omnia”: moj Bože, dobro moje, sve dobro moje, najviše dobro (usp. PoBLe 4). Samo će onaj tko se istinski susretne s Kristom, tko se dade očarati ljepotom Gospodina i tko je iskusio njegovo prijateljstvo, biti u mogućnosti rasprodati sve kako bi nasljedovao Gospodina radikalnošću koju takvo nasljedovanje sa sobom nosi: sve do smrti (usp. Lk 18, 28).

 

Formiramo li za stvaran, istinit i dubok susret s Isusovom osobom? Koja sredstva i metodologiju koristimo za to? Koje mjesto zauzima Isusova osoba u čitavome procesu formacije? Živimo li iz snage koja se rađa iz susreta s Isusom ili tek živimo iz religiozne ideologije?

 

 

Odgajati u ustrajnosti i za ustrajnost u sebedarju

 

102. Vjernost o kojoj smo govorili uključuje ustrajnost u sebedarju. Naše “zauvijek” jest bitna dimenzija dara koji teži biti potpun. Ono što je potpuno, to je vječno, definitivno, barem u svojoj intencionalnosti. Po svojoj sličnosti s Kristovim predanjem, i naš je franjevački život, da se poslužimo riječima Pavla VI., “potpun i neopoziv” dar.

To postavlja problem od prvorazredne važnosti. Ako je ljudsko biće uvjetovano i označeno vremenitošću, čini se da su današnji mladi to još više. Čini se da je u opisu moguće kvalitete njihovih odabira riječ “zauvijek” – zaboravljena. Štoviše, događa se da daju prednost onome što se smatra razumnim, da su to odabiri “na određeno vrijeme”, privremene dužnosti, frenetično skakanje iz jednog iskustva u drugo.

Prema tome, javljaju se pitanja: je li u današnjem društvu, s mladima koji nam se obraćaju, razumno pretpostavljati da je njihov angažman “definitivne” naravi? I ako je tome tako, kao što je Crkva oduvijek tvrdila, na koje snage računamo? I još, kako formirati mlade kako bi zauvijek živjeli riječ koju su dali, ono na što su se obvezali?

Osobno ne vidim drugog izlaza osim da motrimo posvećeni život iz Božje perspektive, to jest, kao zvanje odnosno poziv Božji da “iz bližega” slijedimo Isusa. Prema tome, “pozvati” u Bogu znači “darovati”, te je to, s obzirom da je zvanje dar Božji, definitivno, zauvijek: “neopozivi su dari i poziv Božji” (Rim 11, 29). Dajući dar zvanja Bog ujedno daje i trajnu sposobnost odgovora, jer “vjeran je Bog” (1 Kor 1, 9). Dakle, naša vjernost se ne oslanja na “bojna kola” ili na “konje”, pa niti na našu “mudrost” ili naše snage. Bog izabra slabe da posrami jake… “da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1, 29). “Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4, 13), kaže Pavao. Ustrajnost u daru vlastitog života ne temelji se na našim snagama, već na nepokolebljivoj Božjoj vjernosti.

To pruža neke izazove za formaciju, bila ona početna ili trajna. Ograničavam se na to da istaknem glavne.

Prije svega, od početka pastoralne skrbi za zvanja, u naviještanju zvanja, naše zvanje i poslanje mora se predstaviti u svoj svojoj ljepoti, ali i u svoj svojoj radikalnosti i sa svim svojim zahtjevima. Moramo biti vrlo iskreni sa sâmima sobom i s drugima, kao što moramo biti dosljedni i u provjeravanju i razlučivanju zvanjâ. Formacija za ustrajnost u zvanju nosi sa sobom formiranje za bitno, ili, što je u konačnici ista stvar, formiranje za neprestano traganje za Bogom, formiranje za strastvenu odluku i odgovornost, za rizik, za bratstvo i zajedništvo, za skromnost i samoću ukoliko je sve to sastavni dio našeg opredjeljenja za celibat.

 

Pred ovim zahtjevima logično je upitati se: za što formiramo? Kako kandidatima predstavljamo zahtjeve našeg oblika života?

 

 

Odgajati u odgovornosti i slobodi

 

103. Odgovornost i sloboda idu zajedno. Sloboda sa sobom nosi odgovornost, a sa svoje se strane odgovornost rađa iz slobode. Projekt formacije mora imati u vidu ovaj dvostruki zahtjev. Mora pomoći rasti u slobodi koja dovodi do toga da s ozbiljnošću i odgovornošću prihvatimo opredjeljenje za zvanje te da, prema tome, živimo “dosljedno i u punine preuzete obveze” , kao posvemašnje sebedarje.

Formacija u isti mah mora pružati i zahtijevati odgovornost. U toj je perspektivi jasno kako formacija, bez sumnje, mora biti zahtjevna, a da pritom ne upadne u krutost. Riječ je o tome da integriramo “evanđeoski zakon radikalnosti i poštivanje osobne slobode i izvornosti” . Ono što stvara odgovornost i vodi k istinskoj slobodi nije ni popustljivost ni osrednjost. Zahtjevnost je dio rasta osobâ koje su, kako bi dosegle traženu zrelost, potrebne toga da ih se potiče, pokreće i oživljava kako bi dale ono najbolje od sebe, u skladu s vlastitim mogućnostima. S druge su strane zahtjevnost i radikalnost sastavni dio nasljedovanja Isusa, kao što ga predlažu evanđelja i franjevački oblik života.

U tome kontekstu formacije za odgovornost moramo vrlo dobro imati u vidu kako naše zvanje nužno ima zajedničarsku i bratsku dimenziju koja nas dovodi da živimo u bratstvu, “okrenuti” jedni prema drugima, u uzajamnosti. Iz toga slijedi da franjevačka formacija mora formirati za su-odgovornost, za “oživljavanje zvanja” drugih.

Franjevac sve od početka mora biti svjestan da je pozvan živjeti u bratstvu koje, između ostalog, sa sobom nosi da svatko bude odgovoran ne samo za dar koji je primio, nego također i za zvanje brata kojeg je Gospodin postavio kraj njega da živi istim oblikom života. Prema tome, nužno je formirati za davanje i primanje bratskog ispravljanja, tako da brat, dok s poniznošću prihvaća da ga brat ispravlja, ima hrabrosti i sâm, potaknut ljubavlju, ispravljati brata koji griješi.

 

Formiramo li za evanđeosku radikalnost ili je naša formacija radije “bez kofeina” i “light”? Jesmo li zahtjevni ili nepopustljivi?

 

 

Odgajati da živimo strast za Kristom i za čovječanstvom

 

104. Posvećeni i franjevački život bit će istinski znakovit tek ako je prodahnut velikom strastvenošću za Krista i za čovječanstvo; bit će znak “vidljiv svima”, razumljiv muškarcima i ženama današnjice jedino ako bude prožet velikim žarom za Krista i za čovječanstvo, silnom željom da sve ljude približimo beskrajnoj Božjoj ljubavi za čovječanstvo, ljubavi koja se očitovala u osobi njegova Sina.

Čini se da okolnosti nisu naklonjene kako bi strastvenost za Krista i žar za čovječanstvo prodro u naše živote. Neoliberalna ideologija koju podržava kultura medija potiče osobito najmlađe da prijeđu iz harda vjere na soft religijskog sinkretizma i subjektivizma koji, daleko od toga da vode osobnom susretu s Bogom koji se objavio u Isusu, vode u ezoterični misticizam, holizam ili duboki ekologizam, a da, prije ili kasnije, ne isključe ni sâmu Božju smrt. S druge strane, postmoderna, naglašavajući “ja” i smještajući ostvarenje osobe na područje užitka, subjektivističkog i emocionalnog iskustva, ne pomaže da se stekne strastvenost prema čovječanstvu, već potiče da se u drugome traži vlastito ostvarenje kao i da se preko drugog zadovolje vlastite potrebe.

Stoga je nužno formirati se i formirati kako bi u sâmima sebi i u drugima probudili strastvenost i žar za Kristom i čovječanstvom. Stoga će biti važno pomoći našim mladima da otkriju Gospodina kao dobro, svako dobro, vrhovno dobro, ljepotu, radost, nadu, veselje, bogatstvo do zasićenosti (usp. PoBLe 4). Bez toga otkrića koje zahvaća srce neće biti moguće zaljubiti se, a bez toga, pak, ne može biti strastvenosti. U isto vrijeme, budući da nema strastvenosti za Krista bez strastvenosti za čovječanstvo, franjevačka se formacija mora proširiti na egzistencijalno zalaganje (strastvenost) za čovječanstvo, osobito za “raspeto čovječanstvo”, za malene, siromašne, one koji pate, isključene i najpotrebitije, ukoliko su to mjesta na kojima smo pozvani motriti živo lice Krista .

Da bismo probudili i potencirali strastvenost za Kristom, smatram neophodnim: formirati se i formirati za iskustvo vjere koja je korijen, srce i temelj našega života i poslanja; formirati se i formirati za nutarnjost pred općim pre-vrednovanjem izvanjskosti; zamijetiti osobne trenutke samoće i kontemplacije kao zahtjev za susretom s vlastitom nutrinom, kao dar i zahtjev susreta s Gospodinom i s drugima; produbiti vlastito zvanje i poslanje putem bliskosti sa Svetim pismom, tako da osobni i bratski hod – osobno i zajedničarsko razlučivanje – možemo utemeljiti na riječi Božjoj; iskusiti sakramentalni život – osobito sakrament pomirenja i euharistije – kao snažne momente susreta s Gospodinom, sa sâmima sobom i s drugima.

Da bismo probudili i potencirali strastvenost za čovječanstvo čini mi se nužnim: formirati i formirati se za bitnosti (prioritete); formirati i formirati se za skromnost u malenosti; formirati se i formirati za kulturu dijaloga, za prihvaćanje i gostoljubivost; formirati se i formirati za utjelovljenu duhovnost; činiti izbore, a ne tek privremena iskustva, koji nas dovode da podijelimo svoj život s ljudima, osobito s najsiromašnijima koji nas dovode da u ljubavi prigrlimo gubavce naših danâ.

 

Promiče li stil života u našim bratstvima buđenje i trajni razvoj strastvenosti za Kristom i za čovječanstvom? Pomažu li predstavljanja naše karizme i života u našim odgojnim kućama da probudimo tu strastvenost ili da je uspavamo? Što nam u tome smislu valja promijeniti?

 

 

VI. BROJČANO OSIPANJE I KRHKOST ZVANJÂ

 

 

105. Ovo poglavlje želio bih započeti s jednim temeljnim uvjerenjem: ne vjerujem previše u statistike. Moje se nepovjerenje rađa iz onoga što Sveto pismo veli o tome kao i iz iskustava proživljenih zadnjih godinâ.

Sveto pismo, kao što znamo, nije protiv statistikâ kao takvih, nego protiv onoga što one mogu označavati: doista, umjesto da velimo “moja je snaga, moja pjesma – Gospodin” (Izl 15, 2), lako bismo mogli pomisliti: imamo kola i konje. Za svetog pisca konji i kola nisu ti koji daju snagu (usp. Ps 32, 16-17), nego ispružena Gospodinova ruka (usp. 2 Kr 17, 36); pobjedu ne osigurava povjerenje u vlastite snage, nego povjerenje u Gospodina (usp. Ps 19, 8-9).

S druge strane, statistikama se služimo s dvostrukim rizikom. U mnogim slučajevima, ako je statistika s obzirom na rast povoljna, lako možemo upasti u napast da štedimo svoje snage i ne preispitujemo kvalitetu života u našim jedinicama Reda te svjesno ili nesvjesno mislimo kako je rezultat koji je brojčano pozitivan – plod našega dobrog djelovanja te je, prema tome, dovoljno nastaviti činiti ono što se oduvijek činilo. To mišljenje koje nikako nije franjevačko moglo bi nas dovesti do stava i ponašanja samodostatnosti koja bi nas spriječila da surađujemo s drugima, potrebnijim jedinicama Reda ili bi opravdalo hod paralelan onom kojeg je predložio Red. Nasuprot tome manjak bi zvanja, ondje gdje je prisutan, mogao stvoriti osjećaj krivnje: možemo početi misliti kako nemamo zvanjâ jer ne živimo sukladno onome što smo se zavjetovali. Nedostatak zvanjâ može također utjecati na osjećaj frustracije i rezignacije, koji je utemeljen na gušećem realizmu koji nas navodi da mislimo: “Ništa se ne može učiniti. Zašto uopće nastaviti? Brojčano osipanje ionako nitko ne može zaustaviti.”

Naravno da moramo biti vrlo oprezni kako ne bismo upali ni u jednu od tih napasti još jednom potvrđujući kako broj ne jamči nužno i kvalitetu koju treba tražiti iznad svega. Sada bih ukratko želio predstaviti statistike ovih posljednjih trideset i jednu godinu kako bismo malo promislili nad tim podacima koji, iako nisu apsolutno presudni, bez sumnje mogu motivirati naše promišljanje.

 

 

BROJKE

 

106. Godine 1973. bilo je 22 888 braće. Krajem 2004. službeno nas je bilo 16 493. Za 31 godinu smanjili smo se za 6 395, to jest, za 27,94%, što predstavlja prosječno smanjivanje od 206,29 braće godišnje . To brojčano osipanje osobito je izraženo među braćom laicima: 1973. bilo ih je 3 985, a 2004. – 2 283: u tome se razdoblju njihov broj smanjio za 42,74%. U istom se razdoblju broj braće svećenika smanjio za 32,34%, odnosno s 15 605 (1973.) na 10 559 (2004.).

S druge strane, lako je predvidjeti da će se to smanjivanje nastaviti i u narednim godinama zbog povećanja prosječne starosti braće. Za 1973.godinu nemam podataka, no krajem 2004. prosječna dob braće iznosila je 56,52 godine: 7 365 braće između 18 i 55 godina, što je 48,06% od ukupnog broja braće, a 7 961 braće iznad 55 godina, što je 51,94% ukupnog broja braće. U tom je razdoblju u 22 jedinice Reda prosječna dob bila veća od 65 godina, a u osam njih čak veća i od 70 godina. To će reći da će u narednim godinama “sestra naša tjelesna smrt” nastaviti odnositi znatan broj braće.

 

 

RAZLOZI OSIPANJA

 

107. Visoka prosječna dob te prema tome i velika smrtnost, premda su važan podatak kojeg treba imati u vidu i koji bi u pojedinim područjima u kojima smo prisutni mogao objasniti razlog brojčanoga smanjivanja, ne objašnjavaju posve fenomen osipanja u globalnim razmjerima, osobito ako smo svjesni da je posljednjih godina broj postulanata i novakâ u blagome porastu. Doista, 1973. godine u Redu je bilo 613 postulanata i 459 novakâ, dok je 2004. bilo 652 postulanta i 462 novakâ. Pred tim se podacima javlja pitanje: kako je moguće da se, unatoč tome što imamo više postulanata i novakâ, Red ipak tako značajno smanjuje?

Po mojem mišljenju dva su faktora koja utječu na opadanje broja braće. Jedan je povezan s mjestima gdje smo najviše prisutni, a drugo su istupanja iz Reda.

Danas najveći postotak zvanja za posvećeni život daju Azija i Afrika. Mi, Manja braća, prisutni smo na oba kontinenta, no naša su prisustva u mnogim slučajevima mlada, krhka i malobrojna, ako se usporedi s drugim ograncima franjevačke obitelji. S druge je strane naša prisutnost bila vrlo jaka, a brojčano to nastavlja biti i danas, u zemljama Europe i Sjeverne Amerike koje danas oskudijevaju sa zvanjima, osim u slavenskim zemljama, i gdje zbog toga prosječna dob u Redu znatno raste, a osipanje je sve brže.

Zajedno s tom objektivnom činjenicom moramo spomenuti još jednu ne manje značajnu: krhkost zvanjâ koja u mnogo slučajeva završava istupanjem iz Reda, posebno među najmlađima. Istina je da je riječ o pojavi koja je općenito prisutna u posvećenome životu, ali sigurno je da u našem slučaju istupanja predstavljaju pravo “krvarenje” za Red, budući da zbog toga ne samo da gubimo znatan broj braće, nego i najmlađih snagâ.

Istupanja iz Reda posebno se opažaju tijekom razdoblja početne formacije (između 1994. i 2004. Red je napustilo 1 226 novakâ i 2 170 braće s privremenim zavjetima), no ono što je još tužnije i što još više zabrinjava su istupanja iz Reda braće sa svečanim zavjetima, osobito prvih godina nakon njihova polaganja. U posljednjih deset godina izgubili smo 982 svečano zavjetovane braće i 581 svećenikâ koji su napustili Red, što je sve zajedno 1 563 braće.

 

 

RAZLOZI KRHKOSTI ZVANJÂ

 

108. Imajući u vidu neprestane odlaske iz Reda logično je upitati se: čemu se imaju dugovati tolika istupanja iz Reda, osobito svečano zavjetovane braće? Teško je dati zadovoljavajući odgovor na to pitanje, a još je teže ponuditi potpunu sliku obrazloženja zašto tako veliki broj braće istupa iz Reda. Svatko od njih ima svoju povijest i svoje osobne razloge.

Istina je da su u današnjemu svijetu vjernost i postojanost u krizi, pri čemu su razlozi psiho-kulturalne naravi. Sve je do nedavno ustrajnost bila bitan dio kulture. Danas živimo potrošačku kulturu “uzmi i baci”, kulturu pada ideologijâ, kulturu mahnitih promjena i light kulturu. Sve to je istina, kao što je istina i to da su naši mladi krhki i da im je teško zauvijek se opredijeliti za nešto, no postoje još dublji i osobniji razlozi. Također je istina da završna faza krize općenito poprima fizionomiju afektivne veze koja je nespojiva s izborom zvanja. To je najvidljiviji aspekt, no svesti sav problem na činjenicu zaljubljivanja bila bi nedopuštena simplifikacija. Uvijek postoji neko prije, a prazno srce kreće u potragu za ljubavlju.

Ne niječući utjecaj aktualne kulture i misleći na već spomenute “još dublje” i “prije”, kao glavne uzroke krhkosti zvanjâ vidim: nedostatak ljudske zrelosti na skrivenim područjima, kao što je identitet, osjećajnost, seksualnost; nedovoljnu motivaciju vjere, koja se potom očituje u slabosti vjere, molitve, nutarnjeg života…; odveć slaba zahvaćenost procesom formacije koja kao posljedicu ima nesposobnost da ostvarimo poosobljenje koje bratu pomaže da usvoji vrednote ljudskog rasta, vjere i karizme; neraspoloženje u bratstvu koje tvori implicitan i skriven odgojni hod nedovoljno motiviran stimulirajućom bratskom kulturom koja je katkada premalo usklađena s ozračjem u bratstvima početne formacije.

 

 

ODABIRI ZA PODRŽAVANJE VJERNOSTI I POMOĆ U USTRAJNOSTI

 

109. Ako su mnogi i različiti uzroci krhkosti zvanjâ, isto su tako mnogi i različiti odabiri koje je potrebno izvršiti ako se želi podržati vjernost i pomoći ustrajnost. Između ostalih vjerujem da su ovi koji slijede najvažniji.

 

110. Započeti ozbiljno i nepristrano promišljanje o tome kako se živi vjernost u svim našim jedinicama Reda. Izlazak brata iz Reda treba pomoći mjesnom i provincijskom ili kustodijskom bratstvu da se preispita način življenja vlastite vjernosti, stavljajući se u stav razlučivanja. Živimo li, ili barem težimo živjeti, sukladno Evanđelju i našoj karizmi? Pred krizom nekoga brata koji izabire napustiti nas logično je upitati se zašto odlazi, ali je jednako tako potrebno i upitati se zašto mi ostajemo? Kako živimo vlastito posvećenje?

 

111. Ulagati u pastoralnu skrb za zvanja. To je zadaća u kojoj se ne smijemo odmarati – duc in altum – čak i ako se povijesni trenutak na nekim područjima Zemlje ne čini odveć povoljnim za ribolov (usp. Lk 5, 4). Ne smijemo se pomiriti sa sudbinom, odreći se naviještanja ljepote svoga zvanja i poslanja, naravno, ako ga doista držimo lijepim. Onaj tko je otkrio blago ne može sakriti ga, već je pozvan da priopći to svoje otkriće. Pustimo da se Gospodin brine za plodove, a na nama je da sijemo. Od toga uvelike ovisi plod sveopćeg Bratstva.

U tome kontekstu moramo se truditi kako bi naša bratstva bila otvorena mladima, kako bi im ponudila bogato ljudsko iskustvo, snažan kršćanski život i mogućnost da s njima dijele franjevački život i poslanje. S druge je strane nužno da provincije i kustodije imaju kuće za prihvaćanje ili za kandidaturu, zajednice za pokusni boravak ili druge slične strukture koje bi osigurale prijelaz od pastorala mladih prema razlučivanju zvanjâ. Ovdje postoji mogućnost velike fleksibilnosti i raznolikosti iskustavâ; važno je osigurati sposobnu braću koja te mlade mogu pratiti kao i da oni, koji uđu u postulaturu, provedu nešto vremena u tim pred-odgojnim strukturama u kojima je moguće načiniti prvi korak u procjeni i razlučivanju zvanja.

 

112. Druga temeljna mogućnost je “ozbiljno raspoznavanje, oslobođeno napasti broja i učinkovitosti” . U vremenima oskudice lako je upasti u napast “broja” ili misliti na regrutiranje novih zvanjâ kako bi se nastavili zadaci koje mi sada obavljamo. Nije riječ o tome. Nije riječ o tome da primimo sve jer se to prije ili kasnije pokazuje kontraproduktivno, od trenutka kad je, spuštajući kriterije, jedina stvar koja se postiže zapadanje u osrednjost, s posljedicom da se izgubi znakovitost. Još je manje riječ o tome da tražimo samo učinkovitost. Evanđeoska znakovitost i prepoznatljivost ne ovise o broju ili učinkovitosti naših djelâ, nego o kvaliteti našega života. Stoga je prilikom procjene i razlučivanja najvažniji (i ništa mu se ne smije pretpostaviti!) odgovor na Gospodinov poziv (nisu svi pozvani slijediti ga prihvaćajući naš oblik života) kao i kvaliteta toga odgovora, ne zaboravivši pritom da osrednjost doziva osrednjost. Nastojeći oko razlučivanja već od sâmoga početka uštedit ćemo si mnogo energije, a katkada i mnogo problemâ.

 

113. Neophodno je ozbiljnije shvatiti postulaturu, ukoliko ona tvori temelj cjelokupne formacije. Etapa postulature je ključna etapa kako bi se zvanje provjerilo i učvrstilo, osobito u granicama ljudske zrelosti. To je temeljna etapa za upoznavanje i prihvaćanje sebe, za posvješćivanje vlastite povijesti, za osnaživanje afektivnog i spolnoga života, za provjeravanje fizičkoga i psihičkoga zdravlja…, uzimajući život u svoje vlastite ruke. To je vrlo važna etapa kako bi se kroz osobnu molitvu osnažila vjera i kršćanski život. To je ključna etapa kako bi se steklo iskustvo duhovnoga vodstva i bratskoga života, stječući kvalitetnu sposobnost za ljudske odnose i interpersonalnu komunikaciju. Moramo se čuvati da postulatura ne postane anticipirani novicijat, još jedan akademski kolegij ili jednostavno uludo potrošena godina uslijed nedostatka prikladnih programa.

 

114. Još jedan izbor, jedan od glavnih, jest opredijeliti se za personalizaciju kao odgojnu metodologiju kako bi na taj način formacija dosegla osobu u njezinoj dubini. Stoga moramo obratiti pozornost na motivacije, emocije, osjećaje i čuvstva u procesu identifikacije s franjevačkim zvanjem i poslanjem, na odgojnu inkulturaciju…

 

115. U formativnoj metodologiji personalizacije vrlo je bitno osobno duhovno vodstvo i vodstvo u zvanju i to već i prije svečanih zavjetâ, a osobito u prvim godinama nakon njih. Prije zavjetâ zato da se dade mogućnost prikladnog upoznavanja sebe, kako se ne bi dogodilo da “ja koji polaže zavjete” bude drukčiji od “stvarnog ja”, i kako bi se otkrile istinske motivacije koje kandidate dovode do toga da prigrle naš oblik života, kako se ne bi dogodilo da ta motivacija ne bude evanđeoska. U početnoj formaciji nije dostatno “grupno vodstvo”, nego je nužno osobno duhovno vodstvo kao i vodstvo u zvanju. Nakon svečanih zavjetâ to vodstvo je nužno kako se ne bi dogodilo da se novozavjetovanik osjeti prepušten sebi i svojoj sudbini, što su mi najmlađa braća znala povjeriti. Znakovito je da se veliki broj izlazaka iz Reda događa u prvih pet godina nakon polaganja svečanih zavjetâ, često zbog posvemašnjega nedostatka osobnog duhovnog vodstva i vodstva u zvanju. I prije i nakon zavjetâ vodstvo mora biti u ravnoteži između duhovnosti i humanističkih znanosti, između razumijevanja i zahtjevnosti.

U čitavome odgojnom procesu potrebno je obratiti pažnju na to da se usklade život u Duhu, apostolska iskustva, intelektualna formacija i ljudska zrelost. Život u Duhu mora biti hranjen slušanjem Božje riječi, iskustvom osobne molitve, razmatranjem križa i intenzivnim sakramentalnim životom. Stoga moramo uložiti u “kulturu nutrine” kako bismo ostavili mjesta djelovanju Duha u srcu; moramo uložiti u život vjere te osobne i zajedničke molitve. Formacija mora pomoći da u našim mladima probudi duboku evangelizatorsku i misijsku svijest. Ako je takva svijest slaba, lako se mogu pojaviti problemi identiteta zvanja. Stoga je naše odgajanike nužno staviti u situacije u kojima će moći steći apostolska iskustva, koje će njihove pameti i srca oblikovati za evangelizaciju pomoću promišljanja o radu, dijeljenju i molitvi; pritom ne zaboraviti da apostolska iskustva moraju biti dobro pripremljena, neprestano praćena, a s vremena na vrijeme i podvrgnuta kritičkoj provjeri. Duboka intelektualna formacija pomoći će učvrstiti zvanje. Stoga se bez sumnje zahtijeva da ozbiljno shvaćen studij bude integriran u odgojni proces te da se ostvari unutar zahtjevâ našega života i poslanja . Naposljetku, ljudska je zrelost nužna na putu vjernosti te je moguća samo onda kad se osoba u dubini suoči sa sâmom sobom, tako da bude sposobna pomiriti se s vlastitom poviješću, otkriti prolaz Božji u našem životu i štititi vlastitu budućnost u Božjem svjetlu i svjetlu vlastitih iskustava.

 

116. U učvršćivanju vjernosti zvanja vrlo je važna “kultura zvanjâ” u jedinicama Reda, a osobito u kućama formacije. Redoviti život bratstava u pojedinoj jedinici Reda snažno određuje putove formacije i vjernost zvanju. Osim toga je važno osigurati da svakodnevni ritam bratstva i okruženja te odnosi u kojima se nalaze budu vidljivi. U tome kontekstu ne mogu ne tvrditi kako je hitno dati prostora i važnosti bratskome životu, sa svim onim što on sa sobom nosi, osobito u odnosu na ozračje vjere i ljubavi među onima koji taj bratski život oblikuju te na ozračje ljubavi za naš život i poslanje.

 

117. Osobno sam uvjeren kako ni sva ta sredstva neće spriječiti da više ne bude istupanja iz Reda, ali sam jednako tako uvjeren da će se odlasci iz Reda, ako usmjerimo pozornost na ono što smo malo prije naznačili, reducirati, ili će se barem umanjiti naša odgovornost.

 

 

 

Treći dio

S POVJERENJEM SE OTVORITI BUDUĆNOSTI

 

 

118. “Vi imate veliku povijest koju treba izgraditi ” . te riječi Ivana Pavla II. zvuče kao pohvala i izazov. Ne smijemo se zadovoljiti time da ispjevamo pohvale prošlosti, pa niti našim mučenicima i svecima; “ne smijemo se zadovoljiti time da slavimo djela naših predšasnikâ; naprotiv, na njima se moramo nadahnjivati kako bismo izvršili zadaću koja nam je povjerena u ovom našem djeliću povijesti” .

Mi smo braća i sestre “divovskoga” oca čija su svetost, odvažnost, srčanost i kreativnost ostali živima kroz osam stoljeća i još su uvijek žive u srcima mnoge naše braće. Svetost, odvažnost, srčanost i kreativnost koje smo svi mi pozvani “hrabro predložiti” , dopuštajući da nas vodi Duh koji nas potiče prema budućnosti i koji nam daje snagu stvaralačke vjernosti kako bismo iznašli nove odgovore na nove izazove.

U ovome povijesnom času u kojem živimo, kao i mnogi naši predšasnici koji su oduševljeni za Isusa Krista i njegovo kraljevstvo djelovali tako da njihov život ražaruje umjesto da gasi, tako i mi: daleko od toga da trošimo svoje sile kako bismo sačuvali i održali posvećeni i franjevački život kojemu nedostaje borbenosti i oštrine, te stoga čara i zavodljivosti, pozvani smo da ostanemo vjerni i aktualni, i to tako da Franjina karizma nastavi biti znakovitom za današnjeg čovjeka.

Kad bismo se hvatali za prošlost nostalgično je oplakujući, to bi nas dovelo do neizbježnoga srozavanja. Nije riječ o tome da budemo pustolovi, ali niti da budemo nostalgičari. Za posvećeni i franjevački život ne postoji druga alternativa osim da se otvorimo Duhu. Jedino će sila Duha Svetoga skršiti među nama polovičan život, gušen rutinom i inercijom, podvrgnut funkcioniranju struktura. Jedino ćemo se tako moći s povjerenjem otvoriti budućnosti.

Kakav bi, prema tome, trebao biti naš život i poslanje? Već sam ranije ukazao na neke korake koje smatram prijeko potrebnima ukoliko doista želimo da naš život bude izražajniji i privlačniji. Kao dar Duha Crkvi i svijetu možemo biti sigurni da naš franjevački život ima budućnost. Ali je jednako tako sigurno i to da će ta budućnost u velikoj mjeri ovisiti o nama: ukoliko budemo sposobni (ili ne) obnoviti svoj život, iznova ga stvoriti i preutemeljiti ga; ukoliko budemo sposobni (ili ne) da mu dadnemo svjedočki i znakovit karakter.

Hitno je da se pokrenemo. Došao je čas da sanjamo i krenemo u akciju. Stoga donosim neke naznake koje mi se čine temeljnima u času dok započinjemo svoj hod te konkretnim linijama djelovanja dajemo oblik našim dobrim željama i snovima.

 

 

ČAS JE RAZLUČIVANJA

 

119. Kao što sam rekao na početku, živimo u vremenu krize u odnosu na svijet i u odnosu na duboke i brze procese promjena koje pogađaju kako društvo tako i posvećeni i franjevački život, osobito u zemljama najstarije kršćanske i franjevačke tradicije.

Pod prividnim mirom često se u srcima nas braće odvija drama osobne nesigurnosti, nesposobnosti da damo smisao onome što živimo i okus onome što jesmo, drama nepriznatoga straha prema neizvjesnoj budućnosti. Odavde potreba jasnoga i odvažnoga razlučivanja, osobnih i zajedničkih odabirâ koji nam dopuštaju da iznova otkrijemo karizmatski temelj našega života, da se susretnemo s Evanđeljem – da budemo evangelizirani, da iznova steknemo proročku dimenziju našega života te mognemo donositi Evanđelje muškarcima i ženama u okruženju u kojem živimo.

Često ponavljamo da živimo u vremenima krize, no kako je razlikujemo, gdje je smještamo, kako mislimo suočiti se s njom?

Pred iskustvom krize mogući su vrlo različiti stavovi: praviti se kao da kriza ne postoji; ograničiti se na to da krizu protumačimo vanjskim faktorima, a da se osobno ne založimo; ići naprijed snagom volje kako bismo očuvali ranije stečeni status quo; tražiti značenje onoga što se događa i kušati razabirati znakove vremenâ, prije nego što donesemo prikladne odluke u svjetlu zahtjeva naše karizme i izazovâ sadašnjega trenutka.

Dopustite mi da s vama podijelim neke od mojih iskustava za ovo vrijeme krize.

- Želim, nadam se i molim da se ne pomirimo s tim da samo pripovijedamo djela svetaca, nego da svi započnemo pozorno gledati Dobroga Pastira naših dušâ i slijediti ga u nevoljama i progonstvu, u preziru i u gladi, u bolesti i kušnji (usp. OP 6).

- Želim, nadam se i molim da, pobijedivši umor, razočaranje i skepticizam, prihvatimo svoje odgovornosti te svi zajedno poradimo na tome kako bismo izgradili budućnost sukladnu Božjem planu i živimo sadašnji trenutak kao stranci i pridošlice na zemlji, kao hodočasnici koji se, potaknuti vjerom, zapute tražiti mjesto koji imaju primiti u baštinu (usp. Heb 11, 8.13).

- Želim, nadam se i molim da, izliječivši nostalgiju braće za starim svijetom koji je iščezao pred našim očima snagom Duha započnemo hod prema novom svijetu, boljoj domovini, prema budućnosti koju, premda je još daleko, možemo izdaleka vidjeti i pozdraviti (usp. Heb 11, 13).

- Želim, nadam se i molim da braća, zauzeta u osluškivanju i razabiranju znakova vremenâ te novih oblika života i poslanja, u stvaralačkoj vjernosti našoj formae vitae, ne malakšu u svojoj nakani, da budu zadovoljni saznanjem kako je naš čas onaj u kojem se sije, a kako će sjeme koje je danas posijano sutra donijeti plod, pa makar ga oni i neće kušati.

 

 

ČAS JE DA LJUBIMO I SVJEDOČIMO

 

120. Tijekom naše povijesti ispravno smo i nužno išli za tim da spasimo ortodoksiju svoga oblika života. Taj je cilj, u više zgoda, razbuktao spoticanja i lomove, plodove kompleksa nadmoći. Ispravno i nužno smo naglasili ljepotu i radikalnost svoga oblika života, no u toj smo se zadaći izložili više nego hipotetskoj opasnosti da život i vrednote svedemo na ideologiju, da pomiješamo prenošenje života s prenošenjem nauka, da iskustvo zamijenimo formulom koja nas, ma koliko lijepa bila, ne približava srcima naših suvremenikâ.

Nije vrijeme da se zadovoljimo parolama i lijepim riječima. Čas je da ljubimo i svjedočimo! Čas je da zakoračimo na putove koji će nas dovesti do susreta s ovim svijetom koji se teško odlučuje na vjeru, i koji je s pravom sumnjičav prema ideologijama i govorima koji mogu ispuniti misli, ali koje srce ostavljaju praznim i hladnim. Čini se da je došao čas u kojem će samo svjedoci i oni koji istinski ljube biti autoriteti u ovom našem svijetu koji je više potreban svjedokâ nego učiteljâ. Čas je da svoj život učinimo “evanđeoskijim”, u istinskom značenju te riječi; da se potrudimo što više znati, kako bismo mogli bolje ljubiti i svjedočiti.

Dopustite mi da i ovdje podijelim s vama svoje snove.

- Sanjam Bratstvo, Red u kojem ćemo se kao braća ljubiti sebedarnom, a ne posesivnom ljubavlju, koja će nam pomoći da iziđemo iz sâmih sebe i susretnemo se s Bogom i drugima .

- Sanjam Bratstvo, Red u kojem će se naš život sve više suobličavati Evanđelju Gospodina našega Isusa Krista; u kojem naša djelovanja neće protusloviti onome što učimo i u kojem ćemo svakoga dana biti sve autentičniji.

- Sanjam Bratstvo, Red u kojem ćemo biti istinski svjedoci onoga “što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše” – to jest, Riječ života (1 Iv 1, 1).0

- Sanjam Bratstvo, Red u kojem ćemo dopustiti da svježina Isusovog života, dodir s “malenima” te intenzivna ljubav Očeva iznova ispuni naše živote.

- Sanjam Bratstvo, Red u kojem ćemo osjetiti hitnu potrebu da ljubimo: strastvenost za Boga i čovječanstvo.

 

 

ČAS JE ZA PITANJA I PRIJEDLOGE

 

121. Pred čovjekom današnjeg društva, kao vjernici, ne smijemo se pojaviti s isključivom istinom, jer je na tom području moguća tek prisutnost mišljenja koje je ujedinjeno s drugim mišljenjima. Za čovjeka post-moderne riječi više nisu nositeljice vječnih istinâ, nego hirovite posrednice tek jednoga mišljenja od mnogih. Oni koji vjeruju u Krista, ako se žele približiti takvom čovjeku, ne smiju se pojaviti pred njim s formulama istine, nego moraju pružiti istinu do koje su došli u svome traganju, istinu svojih pitanjâ, istinu svojih nesigurnostî, kako bi tragali s onim koji traga, hodili s onim koji hodi, bili solidarni s nemirom onoga koji je nemiran i ljubili ovo čovječanstvo jer ga Bog ljubi.

Naše vrijeme je vrijeme dijaloga i prijedloga, a ne nametanja.

Naše vrijeme je vrijeme da živimo u stavu malenosti, shvaćajući kako nismo drugo do tek jedan glas među mnogima, da nismo drugo do braća gladna i žedna istine.

Naše vrijeme je vrijeme da budemo braća u hodu koja se predstavljaju drugima s istinom svoga traženja, svojih pitanjâ, svojih strahovâ i nesigurnostî.

Dosljedno tom “trenutku” nadam se, želim i molim:

- Bratstvo, Red u kojem ćemo tragati s onim koji traga, hoditi s onim koji hodi, propitkivati s onim koji propitkuje;

- Bratstvo, Red u kojem ćemo biti uistinu solidarni s nemirima onoga tko je nemiran;

- Bratstvo, Red u kojem ćemo dijalog smatrati istinskim poslanjem Crkve i našega Reda;

- Bratstvo, Red u kojem ćemo mi franjevci osjećati kao hitnu zadaću da se učinimo riječju, porukom i razgovorom u svijetu u kojem živimo .

 

 

ČAS JE ZA SLOBODU I BESPLATNOST

 

122. Učinkovitost, proizvodnja… Današnji čovjek, a također i mi, žrtvom smo svega toga. Robovi smo sustava vrijednosti u kojem su učinak i korisnost “dogme” o kojima se ne raspravlja. Robovi smo funkcionalnosti: sve mora nečemu služiti. Konačno, žrtve smo velike prijevare: prijevare da se u svijetu robova osjećamo slobodnima.

Čas je za slobodu i besplatnost; čas je da sebe i druge odgajamo za solidarnost i istinsko zajedništvo koje se rađa iz sebedarja, bez egoističnih ili interesnih računica; čas je da sebe i druge odgajamo za istinu i autentičnost koje će nas jedine učiniti zbiljski slobodnima.

Ponovno ću biti slobodan sanjati i moliti:

- Bratstvo, Red u kojem ćemo se istinski ljubiti zbog onoga što jesmo, a ne samo zbog onog što činimo ili nosimo;

- Bratstvo, Red u kojem ćemo živjeti slobodu i besplatnost naših interpersonalnih odnosa;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo biti sretno slobodni, sa slobodom koju čovjeku daje samo istina i ljubav;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo svoj život i poslanje živjeti “ugodnije”, a da se ne prezasitimo zadaćama i teretima koji nas pritišću.

 

 

ČAS JE BRATSKOG ZAJEDNIŠTVA

 

123. Živimo u podijeljenom, rastrganom svijetu, koji je obilježen lomovima i strahovima, a ipak žedan zajedništva i bratstva. I mi živimo tu istu napetost. Prepoznajemo bratstvo kao bitni element svoje formae vitae, ali u sebi osjećamo poteškoću da doista budemo braća. Osjećamo potrebu za bratstvom i zajedništvom, ali smo često više potrošači bratstva i zajedništva nego li graditelji istih. Na sav glas govorimo kako smo braća, a zatim se dijelimo u grupe, dijele nas ideologije i podižemo etničke ili generacijske zidove.

Čas je za bratstvo i zajedništvo. Bratstvo i zajedništvo čija izgradnja nikada neće biti dovršena; bratstvo i zajedništvo podignuto na ljudskoj slabosti, na pomirenju, na praštanju i milosrđu, i sagrađeno na temelju žrtve, umiranja sebi, kako bi se iznova rodio bratski život; bratstvo i zajedništvo kojega podržava radostan i uistinu bratski odnos između njegovih članova; bratstvo i zajedništvo koje se hrani u ozračju ljudskih kreposti, širokog i intenzivnoga zajedništva, osobne i zajedničke molitve u čijem se središtu nalaze Božja riječ i euharistija.

Želim, nadam se i molim:

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo dijeliti i širiti naše goleme snage zajedništva, otvorenosti drugome, darivanja;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo nadići strah od toga da dijelimo svoju osobnu povijest, svoju intimu, svoju vjeru i dobra Duha; u kojem ćemo stići do komunikacije vjere i u vjeri;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo se uzajamno prihvaćati kao “dar od Gospodina” jedni drugima i zajedno iskusiti spasenje;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo dijeliti svoje ideje, preispitivati i vrednovati prijeđeni put, te zajedno razmišljati i planirati;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo živjeti duboko prijateljstvo, utemeljeno na Božjoj ljubavi, koje ćemo svi iskusiti i dijeliti sa svima, kako bismo i na taj način mogli izliječiti rane jedni drugih vinom praštanja i balzamom pomirenja;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo se osjećati dužnicima jedni drugih i sazvanima zajedno u jednu obitelj koja nas ujedinjuje i u kojoj se osjećamo vrijednima i izliječenima brižnom ljubavlju koja je trajna i ne umara se;

- Bratstvo, Red, u kojem ćemo neprestano slaviti dar zvanja i poslanja; u kojem ćemo živjeti radost što smo zajedno i što oblikujemo “obitelj sjedinjenu u Kristu”.

 

 

ČAS JE ZA SURADNJU

 

124. Generalni kapitul 2003. godine označuje “međuprovincijsku suradnju” kao izbor za koji se valja opredijeliti, odnosno kao strategiju koju valja slijediti, tvrdeći kako je ta suradnja “budućnost Reda” . Već je 1992. godine brat Hermann Shalück govorio o zahtjevu stjecanja “kulture solidarnosti na službu zajedničke budućnosti”. Posljednjih godinâ učinjeni su značajni koraci na području međuprovincijske suradnje, što je ispravno prepoznao Generalni kapitul 1977. godine i Plenarno vijeće Reda, što stoji prepoznato u izvješću brata Giacoma Binija Generalnome kapitulu 2003. godine, što sam već gore istaknuo. Bez sumnje, nužno je da ta nova kultura suradnje i solidarnosti susreće uvijek nove prostore u jedinicama Reda, konferencijama, bratstvima pojedine jedinice te u sveopćem bratstvu. Doista, u svijetu koji je postao globalno selo, rizik promišljanja, planiranja, bavljenja i zaokupljenosti svojom vlastitom situacijom još je uvijek prejak. Kako bismo neutralizirali tu napast, Prioriteti od nas traže veću suradnju.

Ta kultura suradnje i solidarnosti nije važna samo za napredak onih jedinica u Redu koje su potrebne suradnje i solidarnosti, nego i zato kako bismo odgovorili na svoj poziv da budemo signum fraternitatis i kao takvi živimo svoje zvanje u Crkvi i svijetu.

Kao odgovor na taj zahtjev, nadam se, želim i molim:

- Bratstvo, Red, u kojem će se njegove jedinice, bez ikakve razlike, otvoriti međuprovincijskoj dimenziji, iznova stvarajući univerzalni duh u Redu i osnažujući osjećaj pripadnosti istom;

- Bratstvo, Red, u kojem će se zbiljski živjeti ta kultura solidarnosti i međuprovincijske suradnje u formaciji i studijima, u misijama ad gentes, u situacijama lomova i u zajedničkim projektima;

- Bratstvo, Red, u kojem će se njegove jedinice, u kojima je sve manje i manje braće, osjećati obveznima da pojedince između sebe velikodušno stave na raspolaganje Redu, kako bi oni sudjelovali u aktivnostima i projektima sveopćega bratstva.

 

 

ČAS JE DA SE PRESTRUKTURIRAMO

 

125. U ovim časovima u kojima, posebno u nekim jedinicama Reda, snage sve više slabe, čas je da ih ujedinimo; čas je da se prestrukturiramo, ako ne želimo da nas strukture uguše a naš život bude na službu tih struktura, što uzrokuje trošenje i propadanje karizme.

Mnoge jedinice Reda danas više ne mogu nastaviti zadržati svoju prisutnost koju su imale do prije nekoliko godina, zbog oskudice i visoke životne dobi braće. Ponekad je nužno “zatvoriti se” kako bi se ojačali. S druge strane, novi zahtjevi od nas traže nove odgovore. Često odgovori neće biti mogući ako ne prestrukturiramo neke prisutnosti i aktivnosti kojima se bavimo danas. U tom će slučaju biti nužno zatvoriti se kako bismo se otvorili.

U tom kontekstu dopustite mi da iznova s vama podijelim svoj želje.

- Želim, nadam se i molim da se ozbiljno razmotre naših prisutnosti i naših aktivnosti, vodeći računa o znakovima vremenâ i znakovima mjestâ.

- Želim, nadam se i molim da u času prestrukturiranja prisutnostî i aktivnostî glavni kriterij bude osobno i institucionalno oživljavanje našeg odgovora na poziv, naš evanđeoski projekt života.

- Želi, nadam se i molim da u času restrukturiranja prisutnosti i aktivnosti ne mislimo toliko na svoje osobne interese, koliko na zaboravljene i neljudske samostane u kojima se ljepota i dostojanstvo osobe trajno gaze.

 

 

ČAS JE ZA INTEGRACIJE I SPAJANJA

 

126. Slabost različitih jedinica Reda sprečava ih da u potpunosti dosegnu sve ciljeve koje im je naš franjevački projekt zadao. Potrebno je misliti na moguća spajanja i rađanje novih stvarnosti. Ako se budućnost s obzirom na zvanjâ pokaže teškom, nećemo smjeti dugo čekati da započnemo te procese integracijâ i spajanjâ koji, ako se dobro izvrše, zahtijevaju vremena. Ti procesi se u povijesti našega Reda ne javljaju prvi put.

Takvi se procesi ne smiju promatrati samo kao posljedica progresivne smrti. Ne smiju se vrednovati samo kao posljedica negativnog procesa, nego se trebaju promatrati kao nova mogućnost za veću suradnju i za ponovno rađanje franjevačkog života i poslanja.

To, jasno, nije uvijek lako postići, ali katkada nema drugoga rješenja. Zbog toga bih želio, nadam se i molim:

- da ne čekamo kako bismo ujedinili snage kada one više ne postoje;

- da se bez žurbe, ali i bez prevelikog odgađanja, takvi procesi prihvate polazeći iz perspektive vjere, kao poziv znakova vremenâ, preko kojih nam Gospodin – gospodar povijesti nastavlja govoriti.

 

 

ČAS JE DA SE KONSOLIDIRAMO

 

127. Zajedno s opisanim situacijama Red živi i druge situacije s izvjesnijom budućnošću, barem ljudski govoreći. Ima zemalja gdje je naša prisutnost krhka zato jer je svježa, ali gdje se budućnost u pogledu zvanjâ čini obećavajućom. U tim slučajevima jedinice Reda zajedno s drugim mogućnostima moraju priskočiti u pomoć tim novim stvarnostima. Samo će sa na taj način te nove stvarnosti moći konsolidirati i započeti svoj vlastiti hod, nastavljajući pružati drugim jedinicama Reda pomoć koju su do sada sâmi primali.

Pred tim procesom nadam se, želim i molim:

- da jedinice Reda, u skladu s ekonomskim mogućnostima, surađuju u fondu solidarnosti kako bi pružili pomoć drugim jedinicama s manje sredstava a, vjerojatno, više zvanja. To je način da surađujemo s implantatione Ordinis na novim područjima;

- da jedinice Reda s ljudskim resursima ne oklijevaju ponuditi braću za te nove projekte Reda, osobito za pomoć na području formacije;

- da se nove jedinice Reda konsolidiraju, imajući pred očima jasan evanđeoski projekt franjevačkog života i dajući u životu braće prvo mjesto prioritetima koji izviru iz naše formae vitae.

 

 

 

ZAKLJUČAK

 

DUC IN ALTUM!

 

 

128. Naš život i poslanje u ovim godinama između Drugoga vatikanskog sabora i ovoga Izvanrednoga generalnog kapitula obilježeni su svjetlima i sjenama te su upoznali, i još uvijek upoznaju, svijetle i tamne trenutke, znakove života i pozive na obraćenje. Ovo je sudbina pa, zašto ne, i milost putnika i hodočasnika: iskusiti vlastite poteškoće hoda te u isto vrijeme i slavu dolaska na usputne ciljeve što nas navodi da još jače čeznemo za konačnim ciljem.

Katkada u tim trenucima imamo više pitanjâ nego li odgovora. To nije problem. Problem, i to težak, bio bi kad bismo prestali postavljati pitanja, preispitivati se, tragati. Gdjekad u tim časovima ne vidimo jasno, ali je sigurno da nam budućnost pripada, no ne našom zaslugom, nego zahvaljujući milosti koja dolazi do nas, doseže nas i ponovno nas šalje. Budućnost nam pripada jer naš oblik života nije ljudsko iznašašće nego dar Duha koji nas potiče prema budućnosti . Naša pustolovina je pustolovina Duha.

 

129. Recimo to još jednom: potrebno je da u budućnost gledamo s povjerenjem, da je anticipiramo, da budemo proroci, a da pritom na prošlost uvijek gledamo sa zahvalnošću i da nikada ne zaboravimo kako se budućnost njeguje i oblikuje u onoj mjeri u kojoj se uspijeva sa strastvenošću živjeti sadašnji trenutak. Potrebno je da hodimo prema zori, prema mjestu odakle izviru svjetlost i život i gdje se proširuje obzor, sigurni da će se budemo li koračali zajedno, naš život i poslanje osnažiti. Dio puta koji nas očekuje nije lak. Stoga ga moramo prijeći u zajedništvu s Gospodinom, u zajedništvu nas braće međusobno te s Crkvom, u zajedništvu sa svim muškarcima i ženama, našom braćom i sestrama.

Budemo li koračali zajedno, to će nam pomoći da nadiđemo neizbježne kušnje na putu, da rastemo kao Manja braća, Isusovi nasljedovatelji. U ovom času milosti ne smijemo koračati sami. Naše zvanje je su-zvanje, naš život je zajedno živjeti a naše poslanje je uzajamno dijeliti, stvarati zajedništvo. Odgovoriti na taj poziv jest najveći znak vjerodostojnosti da smo Isusovi nasljedovatelji.

 

130. U ovom času milosti potrebno je da gledamo prema budućnosti, kako bismo vidjeli prema gdje Duh traži od nas da idemo i kako bismo iz vjere u obećanja naslutili obećanu zemlju. U ovim osjetljivim i teškim časovima, ali koji su također puni milosnih prigodâ, potrebno je da preutemeljimo svoj život i poslanje te da svoje središte postavimo u Onoga koji je sve (PoBLe 2), da se usredotočimo na ono bitno u svome životu i poslanju, onako kako je to predstavljeno u Pravilu, Konstitucijama i Prioritetima, kako bismo potom išli ususret ljudima, svojoj braći. Samo ćemo na taj način nadvladati raspršenost, površnost i zatvorenost u sebe sâme. Samo će tako naš oblik života biti kvasac za masu čovječanstva koja je gladna smisla .

Naše vrijeme, ovo vrijeme u kojem nam je dano da živimo, vrijeme je nade. Ono je vrijeme između noći Velikoga petka i zore slavnog uskrsnoga jutra. Naše vrijeme je vrijeme budnosti, vrijeme noćnih straža i mudrih djevicâ. Naše vrijeme je vrijeme izlaska te stoga vrijeme onih koji, poput prorokâ, znaju čuvati sjećanje i slušati šapat Gospodinovog glasa kao i vapaj naroda; poput prorokâ koji pretječu budućnost, koji su strpljivi i raspoloženi da ih odbiju kako bi iščekivali ono što se ne vidi.

Naše je vrijeme prikladno da raskinemo s rutinom, da iziđemo iz svojih zatvorenih okruženja i slušamo Gospodinov glas u znakovima vremenâ i mjestâ. Stoga je to vrijeme brižljivoga razlučivanja, nerazdvojnoga pratitelja na našem putu, vrijeme stvaralačke vjernosti i jamstvo istinske preutemeljidbe . Naše vrijeme je vrijeme prikladno da se živi čas pohoda (usp. Lk 1, 39-56): otajstvo susreta Boga s čovjekom, zahvaljujući kojem se neplodnost preobražava u život. Naše vrijeme je vrijeme za sanjanje i djelovanje. Nema veze ako nećemo vidjeti rezultate, jer, kako kaže jedna istočna poslovica, “nijedno sjeme nije kadro vidjeti cvijet”. Važno je prihvatiti se posla. I Talmud nas podsjeća: “Niste dužni dovršiti svoje djelo, ali ste dužni započeti ga ostvarivati”. To je odgovornost koju moramo prihvatiti s hrabrošću i kreativnošću, osjećajući se poput straže noćne i radeći na tome kako bismo izgradili budućnost punu nade, s očima koje su uvijek upravljene u Gospodina.

 

131. Braćo, osjećam kako nam Gospodin govori: “Ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on (Gospodin) nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku. Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje” (Job 8, 6-7).

S povjerenjem u Gospodina, gospodara povijesti koji korača s nama, započnimo svoj hod. Marija, Majka Isusova i naša Majka, bit će također naša pratiteljica na putu, poučavajući nas kako da budemo učenici, kako da izbližega slijedimo Isusa, kako da budemo vjerni Gospodinu, svojoj karizmi i suvremenom čovjeku. Ona, sveta Majka nade, poučit će nas kako da ostanemo uspravni s križem na ramenima i kako da iščekujemo uskrsno jutro. Franjo, naš otac i brat, forma minorum, želi i dalje biti živ među nama. On će bdjeti nad svakim od nas koji smo prigrlili njegov oblik evanđeoskog života.

“Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” (Iv 5, 8); “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?” (Lk 24, 38); “Ne plašite se!” (Mk 16, 6); “Ja sam s vama” (Mt 28, 20). Ustanimo, hodimo s jasnoćom i odvažnošću. Duc in altum!

 

 

 

 

 

KRATICE

 

 

A. SPISI SV. FRANJE ASIŠKOGA

 

2P Pismo svim vjernicima II (2. redakcija)

1Pkl Pismo klericima o poštivanju tijela Gospodinova (1. redakcija)

1Pku Pismo kustosima I

NPr Nepotvrđeno Pravilo

OP Opomene.

OR Oporuka

OpSi Mala Oporuka iz Sijene

PBAnt Pismo bratu Antunu

PBr Pismo općem saboru braće.

PoBLe Pohvale Bogu za brata Leona.

PPr Potvrđeno Pravilo.

PMB Pozdrav Majci Božjoj

 

 

SPISI I DOKUMENTI SV. KLARE ASIŠKE

2PAg Drugo pismo sv. Klare sv. Agnezi Praškoj

3PAg Treće pismo sv. Klare sv. Agnezi Praškoj

OKl Oporuka sv. Klare

 

 

BIOGRAFIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŽANA

1Čel Toma Čelanski., Prvi životopis sv. Franje

2Čel Toma Čelanski ,Drugi životopis sv. Franje,

LM Sv. Bonaventura, Legenda Maior – Životopis sv. Franje.

OS Ogledalo savršenosti

 

 

DRUGE KRATICE

BratŽiv Bratski život u zajednici. CIVCSVA, Rim – Zagreb, 1994.

DCE Benedikt XVI., Bog je ljubav, Zagreb, 2006.

EN Pavao VI., Evangelii nuntiandi, Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Zagreb 1976.

ES Pavao VI., Ecclesiae sanctae, 1966.

ESu Pavao VI., Ecclesiam suam, 1964.

ET Pavao VI., Svjedočanstvo Evanđelju. Apostolski nagovor, Zagreb 1973.

GG KK Generalne konstitucije Reda Manje braće, Zagreb 2005.

GGSS Generalni statuti Reda Manje braće, Zagreb 2005.

MuR Mutuae relationes, Kriteriji o odnosima između biskupa i redovnika u Crkvi, Zagreb 1979.

NMI Ivan Pavao II., Novo Millennio Ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće, Zagreb 2001.

PI Potissimum institutioni, Istruzione su “La formazione negli Istituti Religiosi”, CIVCSVA, 1990.

PorKap ‘91. Ivan Pavao II, Poruka Generalnom kapitulu OFM, 1991.

RdC Ponovno krenuti od Krista. Instrukcija CIVCSVA, Rim – Zagreb 2002.

RFF Uredba franjevačke formacije, Rim - Zagreb 2005.

RS Ratio Studiorum OFM, In notitia veritatis proficere, Rim 2001.

RT Hermann Schalück, Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem. Pismo za Duhove, Zagreb 1997.

SC Sacrosanctum concilium, Konstitucija o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora

Sdp Gospodin ti dao mir. Dokument Generalnog kapitula OFM, Asiz 2003.

SSVC Statuti per la Visita Canonica e la Presidenza del Capitolo provinciale, 1995.

VC Ivan Pavao II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, Zagreb 1996. 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1693
Ovaj mjesecOvaj mjesec44683
UkupnoUkupno5272894

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 133 

Administrator

franodoljanin@gmail.com