STVARNOST GRIJEHA

Priredio: Dr. fra Luka Tomašević

Grijeh je kompleksna stvarnost svijeta, opća i osobna, o čemu postoji ljudsko iskustvo. Iskustvo grijeha je uvijek moralno, što opet znači da je posebne vrste. Svaki čovjek zoreći u svome jastvu i ljudskosti, donoseći vlastite moralne sudove i opredjeljenja, doći će i do spoznaje svoga egoizma, svoga lošeg opredjeljenja, doći će do grijeha.

Grijeh je religiozno zlo jer se opire ispunjenju spasenja i u njemu se nalazi izvor (onaj zadnji) svih drugih oblika ljudskog zla. To iskustvo jest prvotno osobno, ali je i zajedničko. To je duboka religiozna stvarnost. Bez vjere se ne može shvatiti sva tužna težina i snaga grijeha.

Međutim, mnogi danas brkaju fizičku i psihičku bol,  prirodne katastrofe, zarazne epidemije, razne obiteljske i osobne nesreće, ekološki problem s moralnim zlom. Danas su ljudi veoma osjetljivi na negativne društvene stvarnosti, kao što su to ugnjetavanje, nasilje, nepravda, korupcija, gaženje ljudskog dostojanstva, ali izvan njih oni ne vidi nikakav drugi grijeh. Možda još i dozvoljavaju da grijeh pripada našoj strukturi pale ljudske naravi, ali iskustveno ostaju sasvim daleko. Moguće da, tu i tamo, ima nekakvih osobnih doživljavanja na privatnom sektoru, bez većih utjecaja na zajednicu, odakle je i rođen naziv privatizacija grijeha, što je često puta više plod osjećaja grešnosti i krivnje, negoli samog grijeha.

Gledano teološkim očima oslobođenje od grijeha je bitni vid spasiteljskog Kristova djela (usp. Mt 20,28; Mk 2,7; Lk 7,49; 22,20; Iv 1,29; Dj 4,12; Rim 5,19; 1 Iv 4,9). No, današnjem čovjeku stvari izgledaju sasvim drukčije:

  • -uočava se nedostatak osjećaja grijeha i to u dva pravca: pokušava se protumačiti da određena opredjeljenja nikako nisu grijeh i grijeh se ne smatra velikim zlom;
  • -često su i "dobri" kršćani osjetljivi više na "socijalno" , nego li na moralno zlo;

U današnjem svijetu grijeh postaje pomalo "mit", svodi se na "slabost", te se pretvara u "dužnost" bez odgovornosti. No, da bismo uočili stvarnost i tužnu činjenicu grijeha kao pojedinačnog osobnog opredjeljenja na zlo, pođimo od Biblije.

1. Pojedinačni grijeh kao slobodno opredjeljenje

Druga Samuelova knjiga (11, 12) opisuje Davidov pad što je prava literarno majstorstvo, remek-djelo psihološke analize grijeha i grešnika.

David je postao veliki kralj čitavog Izraela. Pobijedio je sve unutrašnje (Saul i njegove pristalice) i vanjske neprijatelje (Filistejci i okolni narodi). Ostali su još samo Amonci. Upravo protiv njih David vodi rat i njegova vojska je pred pobjedom. Narod slavi Davida kao pravog svoga oca, svi ga vole, poštuju i ponose se njime i smatraju da je čestit, dobar, pošten, mudar, religiozan. On je na vrhuncu moći i vlasti. To je Davidu udarilo u glavu.

Sv. pismo kaže:» Jednoga dana predvečer usta David sa svoje postelje i prošeta se po krovu svoje palače» (11,2). Znači, poslije dugog popodnevnog izležavanja. «Opazi s krova ženu gdje se kupa. Ta žena bijaše izvanredno lijepa». Prizor je zavodljiv, a David pogođen, svladan, promijenio se i poželio tu ženu. Stoga i pita za ženu čija je. Rekoše mu da je to Bat-Šeba, žena Urije Hetita, njegova najboljeg ratnika. Ali on posla po nju veli Sv. pismo i iznosi Davidovu prljavost:«Kad je došla, leže on s njom. Zatim se ona vrati svojoj kući. Žena zatrudnje te poruči Davidu: 'Trudna sam!'»(11,5).

Poslije te poruke David gubi glavu. Postaje svjestan vrtloga u koji je upao s tuđom ženom. Ima strašne dvojbe, osjeća se izgubljenim. Što da učini? Počinje mudrovati i raditi sve naopako, sve licemjerno i zlo. Dozna li za to njezin muž, eto silne sramote i skandala, izgubit će ugled i poštovanje u narodu, a Urija bi mogao ženu i ubiti. A on se u nju zaljubio i prepao sa da bi je mogao izgubiti te smišlja lažnu obranu.

Je li David učinio zlo i je li slobodno sagriješio? Možda je bio «natjeran» da sagriješi! Ta, sve se poklopilo: njegova slava i vlast, poslijepodnevno ljenčarenje, njegova sklonost ženama, zavodljiv prizor gole ljepotice što ga je seksualno opčinilo. Sve to točno odgovara psihologiji pada. Ako je to sve točno, onda David i nije sagriješio. Očito se ni Bat-Šeba nije puno opirala. On je postupio prema svom nagonu i doživio trenutke užitka.

No, a je li David mogao i morao drukčije postupiti? Zar on nije bio zreo čovjek da ga samo jedna prigoda tako nisko baca? Gdje mu je u tom trenutku bio razum koji ga je upozoravao onkraj pojavnosti? Razum prodire daleko dublje kroz ljušturu pojavnosti? Zar mu vlastita savjest ništa nije rekla? Zar nije znao da nanosi ogromnu nepravdu svome vojniku? Da, David je mogao i morao odlučiti sasvim drukčije od onoga što je odlučio i učinio! Njegov razum, kao uostalom i razum svakog čovjeka, nikada nije vezan prostorom i vremenskim okolnostima. David je bio potpuno slobodan, potpuno se svjesno, voljno i slobodno odlučio da učini to gnusno djelo te je za njega kriv!

David je bio čovjek i tu leži njegova odgovornost. On se slobodno opredijelio za ono što je učinio. Nema čovjeka-osobe bez slobode, ni slobode bez odgovornosti, odnosno krivnje. No, čovjek je sklon, pogotovo današnji, na sve strane izvikivati i tražiti slobodu, dotle ne želi čuti i svojoj odgovornoj uporabi te slobode. Dobro pripisuje samome sebi, a sve loše prebacuje na druge, ponajviše na nezdrave socijalne strukture, strukture grijeha, razne psihizme i uvjetovanosti već od  rođenja.

Uostalom na koga David može svaliti krivnju? Zar njegov grijeh nije proizišao iz njegova «srca», iz njegova slobodnog raspolaganja samim sobom? Zar to djelo nije u cijelosti njegovo? Da, ali on je to učinio «iz slabosti», može netko reći. No, Sv. pismo tu slabost izričito naziva zlom:» Djelo koje učini David bijaše zlo u očima Jahvinim» (11,27).

Uostalom, zašto bi David, zašto bismo mi slušali savjest koja nam prigovara? U romanu «Braća Karamazovi» Dostojevski u usta Ivana stavlja ove riječi:» Ja je sam stvaram. Zašto se ja mučim? Po navici! Po sveopćoj ljudskoj navici… Odviknimo se od nje i bit ćemo bogovi». No, u primjeru Raskoljnikova koji je ubio babu lihvarku, Dostojevski pokazuje da nije moguće «odviknuti se» od savjesti. Raskoljnikov je morao priznati da je ipak na dnu svoga bića čuo taj glas. Bio je tih i tajanstven iz najdubljih dubina. Ali on je začepio uši da ga ne čuje, i tada mu je krenulo sve nizbrdo. «Kako sam ja smio, poznavajući sebe, predosjećajući sebe, uzeti sjekiru i okrvaviti se? Trebao sam da to unaprijed znam … Ah, to sam ja i znao unaprijed! – prošapće Raskoljnikov očajan». Kad je djelo bilo učinjeno, savjest je buknula, pekla, grizla i korila. Odakle ta tajna savjesti koja veli prije čina:» Ne čini ništa zašto bi se poslije morao kajati»!, a poslije peče i mori. I David i Raskoljnikov su to znali, ali nisu slušali. Obojica su taj glas zamračili i prekrili ga maglom svoje požude i bunta. Stoga poznati teolog A. Auer i tvrdi :“ Savjest je više od običnog razuma, više od obične volje, više od običnog osjećaja; ona je dubina ljudske opstojnosti, najintimnije žarište osobe u svome usmjerenju na Boga i na njegov bitak koju on esencijalno podržava “ (A. Auer, cit. iz K. H. PESCHKE,  Etica cristiana, Vol. I, str. 277, Roma 1986.).

Savjest je vlastita, posebna stvarnost i sposobnost koja je različita od svega drugoga u ljudskom biću. To je onda sposobnost koja je postavljena u dubinu ljudskog bića, ona je njegovo žarište na čemu se temelji čovjekovo značenje i sudbina, spoznaja Božjeg poziva i osobnog odaziva. Kao takva ona onda obuhvaća čitavu strukturu ljudske osobe i u njezinom sudu skupljen je čitav čovjek. Ta čovjekova intuitivna sposobnost dobra i zla (Pavao VI) je «srčika» ljudske osobe, «glas Božji» koji odzvanja u njegovoj nutrini (GS, 16). To je čovjekova ontološka ili fundamentalna stvarnost.

2. Grijeh je zlo koje se i skupo plaća (socijalna dimenzija)

No, učinjeno zlo se množi. Širi, solidarizira. Biblijska priča o Davidu ide dalje. David smišlja plan kako zatajiti posljedice grijeha. Bat-Šebin muž je na ratištu. On će ga pozvati kući, nagraditi ga da mu posluži kao «paravan» za grijeh. Stoga i piše zapovjedniku svoje vojske:» Pošalju k meni Uriju Hetita» (11,6). Urija žurno dolazi i iznenađen je kraljevom dobrotom prema njemu i osjećajnošću za vojsku:» Kako je Joab, kako vojska i kako napreduje rat?» (11, 7). To je samo uvod, a potom slijedi pravi razlog:» Siđi u svoju kuću i operi svoje noge!» (11,7). Drugim riječima: pođi svojoj ženi i s njom spavaj, ta dugo si odsutan. Na taj način bi on prikrio svoj grijeh, a dijete koje se ima roditi bit će Urijino po zakonu. No, Urija je pravi vojnik i želi ostati solidaran sa svojim drugovima na ratištu. On ne gleda ni «dar s kraljeva stola» već «osta da spava pred vratima kraljeva dvora sa stražarima svoga gospodara, i ne ode svojoj kući» (11,9).

Davida hvata panika i očaj. Postaje mrzovoljan, neprijazan, osoran i težak svima oko sebe. Ne zna što učiniti. Još jednom pokušaje finim putem:»Zar nisi došao s puta? Zašto ne ideš svojoj kući»? Ali Urija je čovjek čvrsta karaktera i jake volje i ne može pogaziti svoj ideal vjernosti svome vojskovođi i drugovima. No, Davidu to još više smeta. Prava je muka s tim tvrdoglavim Urijom i odluči se poslužiti lukavošću:» Sutradan David pozva Uriju da jede i pije pred njim, i on ga opi». No, i u pijanstvu Urija nije mogao izdati sebe i svoje ideale te osta spavati sa stražarima.

David je postao snužden i zabrinut te ni s kim ne govori. Doživio je neuspjeh i to ga proždire. I to je duboka istina: nakon pada bilo koje vrste, čitav se život pretvara u licemjerje i laž i nikako naći malo sreće i mira. Tada se smišlja strategija samoobrane i ne preže se ni od kakvih sredstava. Da je imao na raspolaganju modernu medicinu, sigurno bi od Bat-Šebe zatražio da abortira. Ta, danas je pobačaj tako banalna stvar da velimo:»Otišla se očistiti»! Poslije svega, David je ispunjen strahom i nije više sposoban da čini dobro, već samo zlo. A zlo, onda, pogađa nedužne, pogađa Uriju, zakonitog muža njegove ljubavnice.

«Ujutro napisa pismo Joabu i posla ga po Uriji. A u tom pismu pisao je ovako:'Postavite Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine'»!. Urija sam nosi svoju smrtnu osudu, a da to niti ne zna. Nevin ispašta za tuđi zločin samo zato što David ne želi izgubiti svoju ljubavnicu, ne želi izgubiti svoj dobar glas, svoj prestiž «kralja po Božjem srcu». On glumi, a njegova gluma postaje licemjerstvo koje ubija nedužna čovjeka. Zar to nije širenje zla na druge, zar to nije socijalni grijeh, zar se nije tako rodila grešna struktura? Ta, David u svoj grijeh uvlači svoga vojskovođu koji ga mora poslušati ili će izgubiti položaj. Ovaj vrši direktno ubojstvo, ali u smrt ne šalje samo jednog čovjeka već više nedužnih vojnika. Joab se sigurno pravdao da je to morao učiniti, ali zločin se širi i postaje kolektivni. Nema tu zapovjedne odgovornosti, već osobne jer je dobro znao što je u igri. A David, radostan što je riješio problem svoga grijeha, čini još veći grijeh kad poručuje Joabu:» Nemoj to uzimati toliko k srcu, jer mač proždire sad ovoga, sad onoga, Udaraj još jače na grad i obori ga»! Umjesto da bude kažnjen zbog smrti nedužnih ljudi, Joab biva pohvaljen. To je najočitiji «grijeh struktura».

Zanimljivo je da čovjek grijehom postaje potpuno slijep za dobro i spreman je učinit svako zlo samo da se spasi i sačuva svoj obraz. To je bijedno stanje duše gdje jedna «provalija izaziva drugu». U takvim trenutcima smo svi mi slični Davidu. A što drugi trpe, ispaštaju zbog moga grijeha i egoizma, ništa zato jer «mač proždire sad ovoga, sad onoga».

Grijeh jednom učinjen nije samo sam u sebi zlo, već i zlo koje se skupo plaća. Krivnja i grijeh najprije umanjuju i degradiraju čovjeka, razaraju ga kao osobu, ali grijeh jednom učinjen ima svoje posljedice i prelijeva se na druge, na neki čudan i sudbonosan način utječe na obitelj, narod, čitav svijet i «sav svemir».

Evo nekoliko primjera.

Otac obitelji je odlučio oduzeti sam sebi život jer je upao u silne materijalne probleme i sam sebi prereže žile. Dok je krv curila iz njega, on se pokaja, ali su žile ostale prerezane, i on je umro. Žena je izgubila muža, djeca oca i hranitelja obitelji. Prije smrti on je povukao svoju zlu odluku, ali nije mogao povući i «objektivaciju» te svoje odluke. Ona je ostala, on zapamćen kao samoubojica i ta činjenica će trajno utjecati i na odluke njegove žene i djece.

Mlada žena u bolnici umire od raka. Posjećuju je muž i dva sina na koje je ona ponosna. No, u bunilu šapće:» Bio je još i treći». Ali, ona ga nije donijela na svijet iz raznih obzira i pritisaka. To ju je promijenilo i zagorčilo život. Ispovjedila se za to, ali dijete nije mogla povratiti u život. Ta rana i na samrti peče.

Jedna djevojka se ispovijeda:» Bila sam jako gruba s majkom na samrti. Nisam za nju imala lijepe riječi, a pred drugima sam stalno loše govorila o njoj. Sad je mrtva, a ja strašno osjećam taj grijeh nepoštivanja i ogovaranja. Što da radim»?

To su tipični primjeri posljedica grijeha koji u našem svijetu stvaraju «grešnost», «grešno stanje», «grijeh svijeta» kako je obrazložio teolog Piet Schoonenberg. To je dokaz da je svaki čovjek poput otpadnog kanala iz kojega, čim se digne ploča, suklja k nebu užasan smrad koji druge omamljuje (G. Papini).

I kako vidimo, čovjek može svoj unutrašnji stav izmijeniti, pokajati se i promijeniti volju, ali ono što je učinjeno više se ne može opozvati. Tako nastaje «opća krivnja svijeta» koja zasebno djeluje i onda kada čovjek promjeni svoj put. Sloboda jednoga utječe na slobodu drugoga i snažno je suodređuje. Tako svi zajedno postajemo krivi za grijehe svoje braće i sestara, premda ostajemo nekažnjeni.

Onaj lopov ne bi krao kad bi srce bogataševo bilo malo mekše i kad bi «pravda u svijetu» bila pravednija, o čemu danas svi raspravljaju, ali nitko se ne odreče nepravde bogatstva i nikako da bogatima omekša srce. Radnici u željezari ne bi štrajkali da jr vlasnik pravedan i da isplaćuje pravedne plaće. Onaj ubojica i terorist ne bi ubijao da prije s njime nisu gadno postupali, vrijeđali, ponižavali i u njemu izazvali ogorčenje. Onaj se ne bi dao alkoholu da ga je žena razumjela i da su ga djeca poštivala. Psovač ne bi psovao da nije zadobio osjećaj manje vrijednosti i postao žrtva bezobrazluka drugih. Ona preljubnica ne bi to postala da je ljudi nisu napastovali i da joj je muž pokazivao više pažnje i ljubavi. Ona bi djevojka ostala nevina da je njezin mladić znao obuzdati svoj seksualni nagon. Sve je to dokaz da naša krivnja i grijeh ruše ne samo vlastitu osobu nego prelaze i na druge i uvlače ih u zlo izazivajući u njima onu tajanstvenu sklonost za zlim koja na grijeh navodi. Stoga prorok Jeremija i pita svoje sunarodnjake koji su se navikli činiti zlo:» Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite»? (Jer 13,23).

Postavimo i mi sami sebi danas nekoliko takvih pitanja.

Kamo nas danas vodi naša «imoralnost», naš nećudoredni život u kojem zlo u svijetu sve više raste, pojavno i kvantitativno. Danas smo već prešli iz ere «bezboštva» u eru «areligioznosti» i eru nesposobnosti uočavanje bilo kakvih vrednota osim onih interesnih i hedonističkih. Nema više ni ateizma, ali ima agnosticizma. Živimo u vremenu kada je sve dopušteno, pa čak je dopušteno i zlu da glasno govori i viče. Što se nekoć radilo u tajnosti danas se izvodi javno, pod svjetlima pozornice, na ekranima, javno na ulici i po trgovima, na općoj sceni ovog našeg tužnog potrošačkog društva. Publicitet moralnih padova donio je pomračenje svih etičkih vrijednosti. Stoga zlo i svi njegovi oblici postaju nešto sasvim prirodnoga. Tako se zlo širi na sve slojeve, snažno grabi djecu, mlade i mnoge odrasle. Sablazni je danas nestalo. Pa čak i zakoni dopuštaju zlo: legaliziraju pobačaj, najrazličitije bračne slabosti kao i vjenčanje homoseksualaca. Tako ljudi postaju «masa» koji više ne misle niti se ponašaju samostalno. «Sine, zašto s Marijom živiš nevjenčan»? «Pa, tata, danas to svi čine i nama je lijepo»! Zar to danas nije degradacija ljubavi, tiranija «erosa». Seksualnost više nije dar Božji, najintimnije darivanje u ljubavi, već je ona postala «produkt za potrošnju». Tako je čovjek postao razdijeljen u svojoj srži: odbacio je iskrenu ljubav i predanje voljenoj osobi gdje je izvor novih života, a prihvatio samo užitak i zadovoljstvo koje mu seks donosi. A time je seksualnost, zapravo, degradirana i postala je «infantilna», što postaje glavobolja današnjeg čovjeka kojega sjetilni užici progone, ali daleko manje uzbuđuju.

Što danas reći o povećanju općeg nasilja? Svi želimo potpunu slobodu, bojimo se ograničenja u svom djelovanju, ali zapravo postajemo robovi propagandne mašinerije i mode. Zapravo, čitava «komercijalna mašinerija» živi na podlozi nasilja. Ratovi su postali samo otvoreni dio smrtonosnih igara. Naše društvo živi samo iz interesa ili požude te je postalo nesposobno da štiti, čuva i razvija život. Danas smrt odasvud vreba, ne samo od oružja, zračenja i bioloških bakterija, nego i od zasjeda i terorizma svake vrste.

Tu je i grijeh moderne znanosti i želje za «znanstvenom jasnoćom» gdje se znanost shvaća samo ono što potvrđuje pet osjetila. Time je došlo do «razbožanstvenjenja» svijeta (K Jaspers), do demistifikacije svega (R. Bultmann), kada više ništa nije sveto, ni sam čovjek, a kamoli Bog.

Današnji čovjek je, naprosto, napustio svaki etos, svaki moral i sve životne vrednote. On više ne živi svoj život niti ispunja svoje određenje čovjeka, jedinoga razumnog bića u prirodi. To je «iskonski grijeh svijeta», a Biblija nas uči da je on prouzročio opći potop (Post 6,5). Spasio se samo Noa koji je bio čovjek pravedan (sadiq) i čestit (tamin) i koji je vjerno vršio Božje zakone. Prorok Izaija vapi:» Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam» (6,5). Kada, pak,  gleda svoje sunarodnjake,  onda plače:» Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih li sinova»! Takvi su postali jer su zaboravili Boga:» Jahvu ostaviše, njemu leđa okrenuše» (1,4). Eto, to je najveći i najteži grijeh: ostaviti Boga, okrenuti mu leđa, živjeti kao da ga nema, kao da se Krist nije rodio, kao da nije umro na križu, kao da nije utisnuo svoje zakone u narav i savjest, kao da se nije objavio. (To je upravo koncepcija II. vatikanskog Koncila: samouništavajući nerazumni čin!) Drugi prorok jadikuje:» Teško meni! Vjernici su iščezli sa zemlje. Nijednoga pravednika među ljudima!» (Mih 7,1-3.

Stoga je grijeh naša užasna stvarnost od koje nas može osloboditi samo nevini Jaganjac Božji «koji odnosi grijeh svijeta» (Iv 1,29).

Grijeh je uvreda Bogu jer je nijekanje Boga i samo ga Bog može oprostiti. To su dobro znali i farizeji koji predbacuju Isusu da otpušta grijehe: "Tko je ovaj što huli na Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga?" (Lk. 5, 21). Svijest da Bog oprašta grijehe prožima čitav Stari zavjet.

Isus je na zemlju donio radosnu vijest, vijest konačnog spasenja koja glasi: grijeh je pobijeđen, a grešnik otkupljen,  jer je Bog svemogući i milosrdni Otac. S Kristom po prvi put odzvanja riječ na zemlji: "Otpušteni su ti tvoji grijesi" (grešnici koja mu je prala noge Lk. 7, 48; uzetom Lk. 5, 20). Isus to svjesno čini, iako se protiv njega diže negodovanje (Lk. 5, 21). A to znači: samo Bog oprašta grijehe, ako Isus oprašta grijehe onda je on Bog. To je zaključak naroda i farizeja. No ovi potonji će to odbiti kao nešto nemoguće.

Poslije uskrsnuća Isus se ukaza učenicima: "Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas". Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: "Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 21 - 23).

Iz toga se vi Kristova nakana da svojim učenicima preda vlast koju je njemu dao Otac: "Kao što je mene poslao Otac tako i ja šaljem vas". Snagom Duha Svetoga, što ga on simbolički na njih izljeva, oni primaju tu moć. Dakle, Krist svoje poslanje otpuštanja grijeha prenosi na učenike, tj. na Crkvu.

Ali otpuštenja grijeha nema bez priznanja i kajanja: "Tad grijeh svoj tebi priznah ... i ti si mi krivnju grijeha oprostio" (Ps. 32, 5). To jasno uključuje svijest grijeha i njegovu spoznaju u savjesti. Bez toga se ostaje u svjesnoj izopačenosti koja je navela Isusa da izreče tešku opomenu:» A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora. Jao svijetu zbog sablazni!» (Mt 18,6-7).

 

Pretraži sadržaj

Najave

27.-29. listopada: Stuttgart - VI. susret hrvatskih studenata iz Njemačke

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas638
Ovaj mjesecOvaj mjesec55480
UkupnoUkupno5426950

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 104 

Administrator

franodoljanin@gmail.com