MILOSNA DIMENZIJA OBRAĆENJA

Pripredio: Dr. fra Luka Tomašević

Postoji Božji poziv na obraćenje upućen svim ljudima, ali prvotno svim vjernicima. Ako ga malo ozbiljnije pogledamo riječ je o upozorenju i opomeni. Začuđuje, ipak, spoznaja da je to ipak dar Božje milosti, odnosno bit radosne vijesti. Nama je i to sasvim naravno jer jedino Bog može grešnika spasiti i opravdati. S jedne strane Bog ponovno poziva čovjeka-grešnika iz stanja gubitnika, iz stanja opiranja Kristu i njegovoj milosti, iz samouništavajućeg egocentrizma, iz svoga društveno infektivnog i destruktivnog stanja.

S druge strane poziv na obraćenje otvara mogućnost da se promjeni srce, da se doživi novo rođenje, da se uđe u Kraljevstvo Božje koje je nastalo u nadi da će biti konačno i da će se nanovo zadobiti izgubljeno opravdanje i Očevo prijateljstvo, kako bi se izbjegla konačna osuda i postiglo konačno spasenje. Obraćenje je uvijek Božji poklon čovjeku (Dj 3,26; 5,31; 11,18; Iv 6,44). Središnja je istina kršćanske vjere da unutarnji poziv i poticaj milosti prethodi početku i svakom koraku na putu obraćenja.

Bog nas na obraćenje ne poziva samo svojom riječju, već i svojom milošću. Svatko dobiva dostatno milosti za obraćenje (Denz 173 sl; 793 sl). Milost potiče čovjeka grešnika k obraćenju i prati ga na svakom koraku obraćenja (Dj 5,31; Iv 4,14; Otk2,21). Djelovanje milosti pri obraćenju posebno lijepo opisuje sveti Augustin u svojim “Ispovijestima” (X,4). Posebno obilje milosti za obraćenje daje Bog u raznim prigodama: u sakramentu pomirenja, za vrijeme misija i duhovnih obnova, u teškim životnim kušnjama, itd. Zbog toga psalmist i opominje: “Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda” (Ps 94,7).

Obraćenje nije nešto izvanjskoga, nego nešto što čovjeka iznutra preoblikuje, ono čini da je čovjek rođen za Boga (Iv 1,11-13; 3,3), da je rođen odozgor, od Duha (Iv 3,5). Obraćenje je poklon novoga života, postanak i rođenje iz Božje klice. Ne samo da se opraštaju raniji grijesi, nego se iznutra prekida veza s grijehom i s robovanjem svijetu (1 Iv 5,4. 18). Rođenje od Boga znači usađivanje novoga srca u čovjeka-obraćenika koji započinje božanski osjećati. Stoga se ono može i mora pokazati i potvrditi u svom novom odnosu ljubavi prema Bogu i svemu što je od Boga rođeno. Za svetog Pavla obraćenje je unutarnja obnova, novo stvorenje (2Kor 5,17), djelo s kojim se može usporediti samo stvaranje svijeta. Obraćenik je novo stvorenje posredstvom Duha Božjega koji uništava smrtnog, putenog čovjeka: “Ako je tko u Kristu, on je novi stvor. Staro je nestalo novo je nastalo.” (2 Kor 5,17). Obraćenik je s Kristom umro grijehu i s Kristom ustao na novi život u kraljevstvu Božjem, stoga sada može živjeti s Kristom (Rim 6; Ef 2,1; Kol 3,1 sl). U življenju s Kristom njegova je posebna dužnost biti neprestano budan pred zlom i produbljivati svoje obraćenje snagom Božje milosti i osobnom suradnjom s njom.

Negativno formulirani zakon ima i nadalje svoje značenje za obraćenika: on nije više podložan najnižem stupnju zakona u smislu da bi preko volje podnosio ropstvo i optužbe. On mora biti na čistu s upozorenjima zapovijedi i s graničnim linijama između dobra i zla. On uopće ne smije u tome gledati potpuni sadržaj novog moralnog života. Održavanje zapovijedi mora mu biti po sebi razumljivo. Ono što obraćenog čovjeka vodi nije sami izvanjski i slovima formulirani zakon, nego nutarnji zakon milosti, Kristov zakon, zakon Duha Svetoga. To nipošto ne znači se obraćenik nalazio u suprotnosti s izvanjskim zakonima i zapovijedima. Za njega je i izvanjski zakon unutarnji. On nakon obraćenja spoznaje s djetinjom sviješću, a savjest mu je nepogrešivi glas nutrine. On preko takve svoje savjesti zna da zakon dolazi od Boga ili da vodi k Bogu. Zakon je u tom smislu mudro očinsko vodstvo koje se najbolje očituje po zakonu milosti, tj. po zakonu bezgrešne ljubavi, poniznosti i križu.

1. Sakramentalna dimenzija obraćenja

U objektivnom redu spasenja obraćenje je bitno povezano sa sakramentima, osobito sa krštenjem, pokorom i euharistijom. Svako spasonosno obraćenje ima svoju snagu i svoje središte u prasakramentu, u Kristovoj smrti i uskrsnuću, izvori svih sakramenata. Isto tako svako spasonosno priznanje nekog sakramenta, osobito krštenja i pokore, predstavlja duh obraćenja, tj. duh nutarnjeg aktivnog preobražaja. S druge pak strane, sami sakramenti potiču, izražavaju, usavršuju i posvećuju naše nastojanje oko obraćenja.

Polazeći od strukture sakramenata jasno se očituje osobni susret s Kristom kao pravi cilj i smisao obraćenja: obraćenje je bitno kristocentrično. Sakramenti,  kao veliki znakovi vjere, omogućuju  i ostvaruju naše jedinstvo s Kristom u vjeri. Činjenica je da iz njihova slavlja uvijek slijedi jaki poticaj na obraćenje. Rad na obraćenju treba gledati pod vidom sakramenata i na njih treba biti upravljen, jer su oni znak vjere i jer se u njima za oči i uši vjernika osigurava i ostvaruje susret s Kristom.

Prva predpostavka obraćenja kao puta i početka osobnog susreta s Kristom jest grešnikova pouzdana vjere da ga Bog zove po imenu kako bi ga spasio njegove izgubljenosti. Sakramenat koji nas poziva jest svakome dano osiguranje da je Krist i za njega umro i uskrsnuo koja nas budi jest prvi korak k obraćenju (Heb 6,1; 11,6; Dj 20,21). U vjeri nam je sam Krist svjetlo koje vodi do svijesti o njegovom ozbiljnom stanju, pokazuje nam put nade, put koji se zove Krist, put koji se nudi svim zemaljskim putnicima u sakramentima. Pravi susret s Kristom zahtjeva uvijek pravu vjeru, jer je puna nade i pouzdanja.

Obraćenje se zbiva za oproštenje grijeha (Lk 3,3; 24,47; Dj 3,19), tj. s ciljem i nadom u oproštenje grijeha koje nam Krist nudi u sakrmentu kao milosni plod njegove patnje i njegova uskrsnuća. Tako možemo reći: obraćenje se zbiva u vidu sakramenta gdje nas Krist očekuje pod vidljivim znakom. Pozivom sakramenta pretvara se obeshrabrujući osjećaj nemoći i ponizno povjerenje u svemoćno Božje milosrđe u Kristu.

Temeljni sakrament obraćenja je krštenje (Dj 2,38). On je kupelj obraćenja, uči sveti Justin. U krštenju čovjek umire grijehu i ustaje na novi život s Kristom (Rim 6; 1 Pt 2,21-25). Već kod Ivana Krstitelja propovjedanje obraćenja i krštenje za obraćenje tvore jednu cjelinu, izrazitu sliku budućeg pravog krštenja, koje je pravi pečet i garancija obraćenja (Mk 1,4; Lk 3,3.16; Dj 13,24; 19,4 sl). Krist naziva svoju vlastitu otkupiteljsku smrt krštenjem (Lk 12,50): Iz Kristove smrti proizlaze spasavjuće i posvećujuće moći krštenja. Kao što je Krist svojom smrću zapečatio svoju ljubav prema Ocu i svojoj braći, tako i mi u krštenju primamo novi zakon da nas čuva u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Krštenjem nam postaje spasonosna Kristova  smrt sadašnje osiguranje koje produbljuje nadu: I za tebe sam umro, i istovremeno neodgodivi nalog: »inite jedan drugome kao što sam vama ja činio! Sam je Krist taj koji u sakramentu krštenja očekuje obraćenog grešnika da ga učini sudionikom plodova otkupljenja. Već time on daje svim budućim koracima obraćenika snagu i sigurnost. Krštenje i skupa s njim obraćenje znače povratak Kristu, prihvaćanje sa strane Krista, postajanje sličnim Kristu i njegovoj muci i uskrsnuću, postajanje sličnim koje u sebi već nosi klicu i zlog konačnog zajedništva u kraljevstvu Božje slave.

Drugi sakrament obraćenja je sakrament pomirenja, koji je, kako tumači sv. Toma, “druga daska spasa u brodolomu grijeha” (III, q.84,a.6). Obraćenje snagom sakramenta pokore moguće je zbog beskonačnog Božjeg milosrđa i zbog Kristove vjernosti otkupiteljskom djelu: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1Iv 1,9). Crkveni oci prvih stoljeća odlučno su branili mogućnost pomirenja s Bogom po sakramentu pokore protiv rigorista. Ipak je Crkva u prvim stoljećima pravila veliku razliku između obraćenja po krštenju i obraćenja po sakramentu pokore. Teške grešne čine učinjene poslije krštenja smatrala je velikom nevjernošću prema Kristu i Crkvi. Stoga za obraćenje po sakramentu pokore nije bilo dostatno samo pokajanje kao za obraćenje po krštenju, već je osim njega još bilo potrebno  priznati grijehe pred Crkvom i činiti za njih pokoru koju je naložila Crkva.

Ostali sakramenti, osobito euharistija, imaju snagu i cilj da dopune prvo još nezrelo obraćenje i da što više obogate čovjeka svojom milošću. Uvjet je za to da je čovjek bez smrtnoga grijeha i da sakramenat prima čistom savješću i dolično. Sveti Toma uči da sakramenat euharistije oprašta i teške grijehe, čak i u slučaju da grešnik nema savršeno pokajanje, samo ako se tih grijeha ne sjeća, i da euharistiju primi s poštovanjem (III, q.79,a.3). To isto vrijedi i za ostale sakramente. Praktična razlika između euharistije i ostalih sakramenata jest ta, da za primanje ostalih sakramenata, npr. krizme, ženidbe, dostatno je probuditi pokajanje i imati pravu volju i nakanu kasnije se ispovjediti; za dostojno primanje euharistije pak potrebna je predhodna ispovijed svih svjesnih teških grijeha, osima ako postoje zaista teški razlozi, npr. ako nema ispovjednika, a treba se pričestiti, odnosno slaviti svetu misu.

2. Obraćenje u odnosu na Božje kraljevstvo i Crkvu

Istinsko obraćenje znači: najprije tražiti kraljevstvo Božje (Mt 6,33), primiti kraljevstvo Božje u bezazlenosti i poniznosti kao što djete prima darove svojih rofitelja (Mt 8,3; Mk 10,15). Kraljevstvo Božje znači mač i borbu protiv kraljevstva ovoga svijeta, stoga nitko ne može sudjelovati u Božjem kraljevstvu, tj. smatrati se obraćenikom, koji hoće lijeni mir s duhom ovoga svijeta (Mt 10,35). U božje kraljevstvo se ne ulazi s nezrelim osiguranjem ili s ispraznim formulama, nego samo s ozbiljnom voljom da se izjednačimo s voljom Očevom (Mt 7,21). “Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega?” (1Kor 6,9 sl; Ef 5,5; Gal 5,19). Tako jako isključuje iz Božjeg kraljevstva grijeh u kojem netko ustraje, jer je grijeh po svojoj biti nespojiv s njime, te ruši i sprečava njegov dolazak.

Božje kraljevstvo ima svećenički i oslobodilački značaj: njegov je cilj štovanje Boga i otkupljenje ljudi. Svako istinsko obraćenje Kristu, svaki odlučni ulazak u kraljevstvo Božje, također, je odluka za ustrajno štovanje Boga i spasenje duša. Stoga i uči Sveto pismo: “Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo, da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu... A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili” (1 Pt 2,4-10).

Božje kraljevstvo postaje vidljivo u Crkvi koja je živi Krist. To ne znači da je Božje kraljevstvo potpuno isto kao i Crkva. Svakako pak znači da ono djeluje po Crkvi i da Crkva djeluje za njega. Povezanost s Božjim kraljevstvom znači povezanost s Crkvom i obrnuto. Obraćenje se, dakle,  nužno odnosi na Crkvu. Duboki odnos između obraćenja i Crkve utemeljuju sakramenti. Samo su oni otkupiteljski znak Crkve, produljuju Kristovo otkupiteljsko djelo. Sakramenti omogućuju i izvode obraćenje, istodobno izgrađuju Crkvu, posvećuju Božji narod i proširuju ga. Što se netko više trudi da postane živi, djelatni i uzajamno osjećajni član Crkve, tko s njom ne osjeća i s njom se ne bori i trpi taj se još nije obratio. prvo obraćenje uvijek je i obraćenje Crkvi, njezinom radu i životu.

Smrtnim grijehom grešnik šteti čitavom Kristovu Tijelu, Crkvi, jer je kao ud toga Tijela tijesno povezan s ostalim udovima. Stoga je također isključen od primanja euharistije koja je gozba djece Božje. Stoga mora svoju grešnost priznati pred Crkvom, pred njenim posebnim predstavnikom, svećenikom. Stoga po tom skrušenom priznanju i po pokori, koju mu Crkva nalaže, dobiva po Crkvi oproštenje grijeha. Pokornički obred jasno ukazuje na socijalni značaj obraćenja i na vrhunac tog obraćenja u crkvenom zajedništvu pri blagovanju euharistijskog kruha (1 Kor 5,4 sl).

3. Potreba i radost obraćenja

Po teškom grijehu čovjek dovodi u pitanje svoje spasenje i otuđuje se od Boga. Toj njegovoj situaciji javlja se ozbiljni i radosni Kristov poziv na obraćenje: “Obratite se, jer je blizu kraljevstvo Božje!” (Mt 4,17 sl; Mk 1,15). Kristov poziv na obraćenje za grešnika je radosna vijest Božjeg kraljevstva koje nadolazi, on očituje neizbježnu hitnost. ponuđena je mogućnost povratka, božje spasenje stoji tu u Isusu Kristu. Ne okrenuti se, ne povratiti se, ne obratiti se, znači prezreti Božje kraljevstvo, znači prezreti Krista.

Krist  ne povezuje nužnost obraćenja samo sa svojim dolaskom u milosti, već i sa svojim izvanrednim dolaskom u čas u koji se ne nadamo i sa svojim dolaskom na sudnji dan (Mt 11,20 sl; 24,26; Lk13,3; 19; 41 sl). Naš sadašnji čas je posljednji čas (1 Iv 2,18), vrijeme i čas odluke i dijeljenja, kad moramo odložiti djela tame i obući se u oružje svjetlosti (Rim 13,11). “Kako ćemo izbjeći ako zanemarimo takvo i toliko spasenje?” (Heb 2,3). Obraćenje je uvijek u djelokrugu eshatološke istine dolazećeg Božjeg kraljevstva.

Sveti pavao posebno ističe sveopću potrebu spasenja. Nema spasa osim u poniznom priznanju da nam je potrebno otkupljenje i Otkupitelj sviju, Krist. On propovijeda obraćenje od  lažnog i ispraznog razmetanja zakonom na istinsku pravednost srca po milosti i  u  milosti, propovijeda obraćenje od lažne mudrosti svijeta k Božjoj mudrosti križa, propovijeda odricanje od svakog poroka, jer je sudioništvo u Božjem kraljevstvo nespojivo sa životom u grijehu.

Obraćenje je potrebno osobito onim kršćanima koji su pali u grijeh, opačinu i mlakost. Sjećanje na divno i spasonosno Božje djelovanje kod prvog obraćenja za grešnika je, koji ponovno pada u grijeh, snažan poziv na pokoru, ako je pao u grijeh koji isključuje iz Božjeg kraljevstva. Sjećanje na promjenu koju je Bog izvršio u krštenju, potresna je opomena za onoga koji se nalazi u smrtnome grijehu. On pripada životu a ne smrti (1 Kor 6,11). Preporođeni, koji je okusio Božje darove, mora se bojati da mu pri ponovnom potpunom padu uopće ne ostaje više nikakav put za povratak bez Božje pomoći i milosti (Heb 6,4 sl; 1 Iv 5,16 sl).

Obraćenje je potrebno i zbog lakih grijeha, koji su mogući u životu pravednoga i spašenoga čovjeka. Doduše, opredjeljenje za ljubav prema Bogu ne mijenja se lakim grijesima, jer su oni egzistencijalno površni čini. Ipak je potrebno da obraćenje od malih grijeha bude dovoljno jako da se ne bi sve češće ponavljali i povećavali težnju koja se suprotstavlja temeljnom opredjeljenju, inače će i sama temeljna kršćanska orijentacija postajati sve slabiji izvor moralnog života i opasnost da se u dubini promijeni i samo temeljno opredjeljenje.

Kao što kršćanin koji je proigrao milost svoga prvog obraćenja teškim grijehom sada mora još ozbiljnije nastojati oko njezine obnove, isto tako i za kršćane koji žive u milosti još uvijek vrijedi poziv na obraćenje. Taj poziv je za njih opomena za produbljivanje onoga što je započelo sa obraćenjem, opomena i poziv na “drugo obraćenje”. Taj poziv na neprestano usvajanje i produbljivanje obraćenja posebno je snažan i milosni imperativ, poruka Božjeg kraljevstva: Vi ste djeca svjetla, živite dakle kao djeca svjetla! Vi ste preneseni u Kraljevstva njegova Sina, živite dakle na način dostojan tog poziva! Vi ste umrli grijehu, uništite dakle u sebi sva djela grijeha! Vi ste uskrsli s Kristom, živite dakle u snazi uskrsnuća!

Evanđelist Marko prije nego je napisao poziv: “Obratite se jer je blizu kraljevstvo Božje”, kaže da je Isus “propovijedao radosnu vijest” (Mk 1,14 sl). Kristov poziv na obraćenje bitno je radosna i usrećujuća vijest. Krist time zove grešnika u njegov pravi dom, u Božje kraljevstvo,  “u vječno i opće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira” (predslovlje na svetkovinu Krista Kralja).

Radost obraćenja uvjerljivo nam predočuje prispodoba o izgubljenom sinu (Lk 15,11 sl). Tom prispodobom Gospodin nam kaže da je obraćenje osobni radosni susret s nebeskim Ocem: “Dok je bio još daleko, opazi ga njegov otac, ganu se, potrča, zagrli ga i izljubi ga” (ondje,20). Obraćenjem se čovjek predaje voljenom Kristu i radosti otkupljenja: “On koji u tijelu svome grijehe naše ponese na drvo križa da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Dosita, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih” (1 Pt 2,24-25). Kateheza o obraćenju uvijek mora biti radosna vijest, poruka koja usrećuje, a ne samo poziv na pokoru. Tako uči Sveto pismo.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas226
Ovaj mjesecOvaj mjesec71634
UkupnoUkupno4905355

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 68 

Administrator

franodoljanin@gmail.com