Dr. fra Bonaventura Radonić

 

UVOD

Već smo zakoračili u sedmu godinu trećega tisućljeća čiju smo simboličnu granicu prekoračili s posebnim osjećajima i raznim slavljima. Crkveno smo se spremali prema uputama sada već preminulog pape Ivana Pavla II. († 2. IV. 2005.). Vrednovali smo vrijeme i događaje zadnjeg stoljeća, a vjerojatno smo se najprije sjećali negativnih strana proteklih vremena. Dvadeseto stoljeće bilo je, nažalost, bez obzira na napredak i pozitivne uspjehe i pomake, koje ne smijemo zaobići ni prešutjeti, poprište dvaju strašnih ratova koji su nazvani svjetskim ratovima, jer su svojim posljedicama, a još poraznije po svojoj razornoj moći donijela mnogo žalosti, političkih podjela i blokova, strašnih nepravda i ranâ u cijelome svijetu. Minulo stoljeće zato možemo nazvati i mračnim stoljećem, užasnim vremenom nasilja i krvavih obračuna.

Ipak, moramo s radošću kazati da je za Katoličku crkvu proteklo stoljeće bilo, uz druge sastojnice, važno radi održavanja II. vatikanskoga koncila (1962.-1965.), na kojem se Crkva predstavila svijetu i pokazala svoje pravo lice u povratu i pozivu na izvore božanske objave i svoga očitovanja svijetu. Za nas je Hrvate minulo stoljeće pri svom kraju ostvarilo vjekovni san osamostaljenja i uspostave neovisne hrvatske države, ali je, nažalost, donijelo i veliko iskušenje nametnutog obrambenog Domovinskog rata u kojem smo veličanstvenom pobjedom nad zatiračima hrvatske slobode očuvali tek uspostavljenu neovisnu državu. Zato trebamo posebno zahvaliti Bogu što nas zlo nije uništilo i neprijatelj pokorio!

Bilo je više zaslužnih i zapaženih franjevaca koji su djelom obilježili proteklo stoljeće. Neću ih ovdje spominjati, iako je njihova uspomena dična i vrijedna. Neki su dobili časno mjesto u pisanoj riječi braće i hrvatske javnosti, jer su iza sebe ostavili tragove ljudskih, kršćanskih i redovničko-svećeničkih vrlina ili pisanih djela. Da se ne zaborave trebalo ih je oživjeti, sačuvati uspomenu na njih i uvijek upirati prstom da se znade zašto su tragično završili, gdje su i kako stradali, ako je to moguće, i na njih sačuvati uspomenu koja će nas uvijek podsjećati na njihova djela i žrtvu.

Ovaj je rad tiskom trebao izići mnogo ranije da naš “zaboravljeni” brat bude opet među nama, ako ne živ, a ono bar označen pisanom riječju. Svjesni smo da se to nije moglo ostvariti za vrijeme komunističke vladavine, ali je demokratskim procesom i padom Berlinskoga zida došlo do pada komunizma u Europi i do demokratskih promjena u tim zemljama i kod nas, pa se pružila velika prilika da se propušteno ispravi. Uspostavljena je neovisna i slobodna država Hrvatska, a time i mogućnost iskupljenja duga prema žrtvama rata i poraća da se naš brat može pojaviti među nama i izići iz prisilnog “progonstva”. Osoba i djelo o. dr. fra Bone Radonića uglavnom je ostala u sjeni drugih i vrijednih fratara. On je jedan u legiji od onih 44-ice mučenika franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja (Split) koji su nestali u vihoru Drugoga svjetskog rata i još strašnijih poratnih istrebljenja. Ne samo da mu se do danas ne zna za grob ni gdje je i kako nestao nego se sve do nedavno nije smjelo kazati da je žrtva komunističkih progona i još strašnije revolucije koja se nazivala pravednom i slobodnom. Samo jedan šturi, nemilosrdni papir, označio je da je osuđen na smrt strijeljanjem. To je suđenje bilo bez suđenja i dokaza, bez svjedoka i javnosti, bez ispitivanja, a konačna odluka osude sastavljena je i napisana, vjerojatno čak kasnije nego što je smrtna kazna izvršena. Zaista užasno, jer nema dokaza o krivnji za koju je optužen da ju je počinio, a tako je nemilosrdno osuđen! Sve su to razlozi da se njegov lik pojavi među nama, da iziđe iz tajnosti i anonimnosti, da ga otkrijemo kao dragocjeno blago. Njegovu pravu vrijednost i zasluge za Crkvu i svoju franjevačku zajednicu treba istinito, pravedno i objektivno prikazati.

Tragični i neosvijetljeni završetak fra Bone Radonića bio je dodatni poticaj da ga istražim i ocrtam, bez mržnje i osvete prema bilo komu, a najmanje da raspirujem nove podjele među nama ili prema mučiteljima ili njihovim nasljednicima. Cilj mi je bio isticanje veličine lika i djela čovjeka koji je nevino podnio progon i mučeništvo, ali i upozorenje da se stradanja, poput onih koja su se dogodila na koncu II. svjetskog rata na raznim stranama, ne bi više nikada ponavljala i činila “u ime naroda”. te službeno provodila s pokušajem ozakonjenja i opravdanja takvih ili sličnih čina. Mnogima te žalosne sudbine nisu poznate ili ih ne žele znati, pa je zato potrebno da iziđu na vidjelo kako bi se ispravila dosadašnja šutnja o njima.

Bit ćemo istinski radosni ako ovaj skromni rad imalo osvijetli fra Bonino životno djelo, jer on zaslužuje da mu među nama ostane trajna, časna i živa uspomena. Pisati o njemu danas je zahtjev, a ne zabrana ili grijeh kao što je nekoć bilo. Komunisti nikada nisu imali hrabrosti i moralno-intelektualnog poštenja progovoriti o crnim stranicama vlastite povijesti. Pače, nastojali su i te točke prikazati kao imperativ povijesti koji je opravdavao zlo te ono, prema njima, nije ni postojalo, jer se nekim eliksirom želja pretvorilo u slavna i herojska djela. Danas je potrebno sagledati, raspravljati, pisati, učiti i proučavati te ljude i činjenice, ali smireno, znanstveno i objektivno, te imati poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi na kojoj se god strani ona nalazila. O fra Boni se malo govorilo, pa ga zato malo i poznajemo. Šutnju je o njemu prekinuo je svojim pisanjem dr. fra Petar Bezina.

Svi koji su poznavali fra Bonu sa strahopoštovanjem su spominjali njegovo ime. Tomu je bilo više razloga. Ponajprije, bio je izraziti franjevac, intelektualac u pravom smislu riječi, čovjek riječi i pera, dubinske filozofije i primjerena načina življenja. U svoj je život utkao istinska kršćanska i redovnička načela. Mučenički je završio svoj život. Nevin, ubijen je od komunista, bez optužbe, skrovito, podlo, zločinački, da mu se i danas ne zna za grob. Njegovi zatirači – komunisti kasnije su dokazivali da nisu učinili nikakav zločin, pljačku, palež, kriminal ili nasilje, jer su bili “pobjednici” i “antifašisti”. Poput Pilata prali su ruke iako su prolili nevinu krv. Upravo zato želimo osvijetliti dugo potiskivanu istinu i osvježiti povijesno pamćenje koje je zabranom htjelo izbrisati i označiti te ljude nečasnim i ratnim zločincima, ali na koncu istina i pravednost pobjeđuju i već sada slavi svoju pobjedu.

Rad je podijeljem u četiri glavna dijela. I. dio: Život i rad o. fra Bonaventure Radonića (1888.-1945.); II. dio: Spisateljski rad; III. dio: Konac fra Bonina života; IV. dio: Pokušaj prosudbe i Zaključak. Radu smo nadodali i tri priloga. Prilog I.: Bibliografija fra Bonaventure Radonića; Prilog II.: Osuda fra Bone Radonića; Prilog III. Propovijed na Prvoj sv. misi.

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Ludwigshafen am Rhein: Susret zborova djece i mladih iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica iz Njemačke, 23. 11. 2019.

Šibenik / Šubićevac

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2587
Ovaj mjesecOvaj mjesec59014
UkupnoUkupno7269947

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 74