Sveta misa kod Husine jame na Vagnju za žrtve komunističkog režima

U subotu 1. rujna 2018., kod Husine jame na Vagnju, planina Kamešnica, slavljeno je euharistijsko slavlje za sve nevine žrtve komunističkog režima, koje su ubijene i bačene u jamu tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Misno slavlje predsjedao je fra Miljenko Mića Stojić, hercegovački franjevac i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 braće«uz koncelebraciju dvadeset svećenika iz Cetinskog i Livanjskog dekanata, među kojima su bili don Stipe Ljubas, dekan Cetinskog dekanata, fra Petar Klapež, gvardijan Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske te župnik župe Gospe Sinjske fra Perica Maslać.

Na misnom slavlju se okupilomnoštvo vjernika iz cetinskog i livanjskog kraja među kojima su bili predstavnici političkih stranaka i braniteljskih udruga iz Cetinskog kraja, Hrvatske, Bosne i Hercegovine tepotomci nevinih žrtava koje su bačene u Husinu jamu. Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao Mješoviti zbor iz više župa Cetinske krajine pod ravnanjem s. Vjere Gulić.

Fra Bože Norac Kljajo, pokretač i organizator svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća od 1999. godine organizator komemoracija na Husinoj jami, na kraju misnog slavlja zahvalio je svima koji su na bilo koji način pripomogli u organizaciji ovog slavlja.

Molitvom odrješenja nad Husinom jamom završilo je spomen-slavlje, a vijence su položili izaslanstvo Ministarstva branitelja i Splitsko-dalmatinske županije, gradova Sinja, Trilja i Vrlike, općine Otok i Hrvace. Vijence su položila i izaslanstva Viteškog alkarskog društva, sinjskog i livanjskog HDZ-a, kaštelanskog HSP – a, HSP – a Splitsko – dalmatinske županije, članovi Mosta nezavisnih lista i mnogi drugi.


 

PROPOVIJED FRA MILJENKA STOJIĆA

Vrijeme je pokajanja

Nalazimo se na mjestu velikog zločina. Ništa nije bilo slučajno. Netko je odredio da ovi ljudi budu pobijeni, netko ih je doveo do ove jame, netko ih je u nju ubacio.

Ljudski gledano staje nam pamet. Kako su to mogli učiniti? Zar im nije zadrhtala ruka, zar im nije progovorila savjest?

Pitanja su to koja se logično nameću. Nekog posebnog razumskog odgovora nema. Ali ima onoga vjerskog.

Zlo je ovdje progovorilo u svoj svojoj ružnoći. Ubilo je naizgled one koji su ubijeni, a one koji su ubijali ubilo je stvarno. Pokušalo se narugati dobru, da bi samo bilo prokazano.

Kao kršćani opraštamo onima koji su stajali iza svega ovoga, a zlo odlučno odbacujemo. S njim nema razgovora. Mi smo Kristovi, a ono je đavolsko.

Stoga na početku ove sv. mise zadušnice zavirimo ponovno u svoju dušu. Očistimo je od svih ovozemaljskih loših naslaga, od naših grijeha, da bismo mogli moliti za one zbog kojih smo danas ovdje, da bismo mogli moliti za svoju domovinu. Ostanimo trenutak u tišini.

 

Tko smo i što smo

Na ovo mjesto u ovaj subotnji dan zacijelo nas nije dovela mržnja prema nekome, osveta, već nas je dovela ljubav prema nevinim žrtvama, ljubav prema dobru. Iskazujemo poštovanje životu tamo gdje su ga bezobzirno gazili.

Kršćanski je ovo stav od samih početaka. Ti naši predčasnici marno su zapisivali svoje žrtve, svoje mučenike, da bi kasnijim naraštajima svijetlili u životu. Zato znamo danas za njih, zato im se klanjamo i kad nam je teško sjećamo se da se sve može nadvladati vjerom u Boga.

Imajući na pameti uobičajeno ponašanje našeg hrvatskog naroda, držimo da su i ovi pobijeni umirali mučeničkom smrću. Zazivali su Boga i opraštali svojim ubojicama.

Dok o svemu tomu danas razmišljamo, odlučno odbacimo tvrdnju da je ovo neka revizija povijesti, kako se to provlači kroz medije u hrvatskom narodu. Ne, ovo je rad na istinitoj povijesti. A nismo mi krivi što se to ne podudara sa stavovima onih koji prianjaju uz totalitarizam.

 

Prijevara na djelu

Jedan od takvih suvremenih totalitarizama jest jugokomunizam. Za sebe je govorio da je napredan, da širi bratstvo i jedinstvo, da stvara novoga čovjeka, a iza sebe je ostavio pustoš. Svjedoče o tomu mnogobrojne jame diljem naše domovine s obje strane granice. Računa se da je samo u ovoj 500 – 1.500 osoba. Da bi skrili svoj zločin, pokušali su sve zatrpati otpadom. Ali nisu uspjeli, jer mi nismo zaboravili i ne zaboravljamo.

Nimalo nije čudno da se sve ovako dogodilo. Poslušajmo kratko što otac komunizma, Karl Marks, kaže u jednoj svojoj pjesmi. »Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i davajući svojim riječima snagu djela/ osjetit ću se jednak stvoritelju.« Da, on je to htio, biti stvoritelj, pa je stvorio proletersku vjeru u Boga u čijem je središtu božanstvo čovjeka.

 

Suvremene osude

Ovakav protuljudski stav nismo prepoznali samo mi vjernici, nego i oni koji žele promicati demokraciju u svijetu. Zbog toga je Europski parlament u nekoliko navrata osuđivao suvremene totalitarizme. Jedna od najznačajnijih uredbi je rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. Njome je između ostaloga 23. kolovoz proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarizama: komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma. A toga dana 1939. komunizam i nacionalsocijalizam sklopili su poznati pakt Ribbentrop–Molotov o podjeli interesnih područja u Europi. I osvajanje je moglo početi.

Stvari su se zakomplicirale kada je nacionalsocijalizam, s Hitlerom na čelu, napao komunistički Sovjetski savez, sa Staljinom na čelu. Jugokomunisti su se svrstali zna se uz koga te danas sebe pokušavaju nazivati antifašistima, iako ništa ne baštine od demokratskog pokreta otpora u porobljenoj Europi.

 

Što učinismo?

Ova europska rezolucija nije zamišljena tako da ostane mrtvo slovo na papiru. Pozvala je na uspostavljanje platforme za Europsko sjećanje i savjest te pružanje podrške za umrežavanje i suradnju među nacionalnim istraživačkim institutima specijaliziranima u predmetu totalitarne povijesti. Pozvala je i na jačanje postojećih novčanih sredstava sa svrhom podržavanja profesionalnog povijesnog istraživanja pitanja navedenih u rezoluciji. U njoj se, pak, iskazuje uvjerenje da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina što su ih počinili komunistički totalitarni režimi pomirenje koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje ćudoredne obnove.

Što su do sada učinile vlasti u našoj domovini s obje strane granice? Moglo bi se reći ništa ili gotovo ništa. Sve se nastoji zabašuriti, prekriti floskulom antifašizma i tako svima začepiti usta.

 

Odgovor Crkve

Međutim, Katolička Crkva u hrvatskom narodu, kao uvijek kroz povijest, nije se dala i ne da se ušutkati. Nastavlja onim stopama koje joj je u novije vrijeme zacrtao bl. kardinal Alojzije Stepinac. Oprašta svakome, ali ljubomorno čuva svoje mučenike.

Moram ovdje dodati da su tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i mostarski biskup Petar Čule itekako zaslužni da je mučeništvo hercegovačkih franjevaca, kojima i sam pripadam, ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Stavili su glavu na panj kako bi zaštitili istinu. A jugokomunizam je tada bjesnio. Tako je između ostaloga ocrnjivao hercegovačke franjevce na sve moguće načine, dok je za onih nekoliko dana koliko mu je trebalo da pregazi Široki Brijeg i ode prema Mostaru, iza sebe ostavio oko 330 što većih što manjih stratišta i grobišta.

Danas Crkva u Hrvata kroz Komisiju HBK i BK BiH za hrvatski martirologij nastoji popisati sve svoje pobijene i nakon toga među njima pronaći kandidate za oltar. I bit će ih. Za sve su opet najzaslužniji pojedinci, poglavito biskup dr. Mile Bogović koji je sagradio i onu Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini te nastavlja i dalje djelovati.

Prepričat ću vam jedan događaj. Nakon pada komunizma jedna obitelj je saznala tko im je zaklao njihova predaka. Dotični je bio na samrti u bolnici. Oprostili su mu, ali su otišli saznati štogod o posljednjim trenutcima svoga člana.

Vrlo malo su toga mogli iščupati. Kada su ga upitali kako je mogao polizati krv s noža kojim je ubio, odgovorio je ponosno da bi to opet učinio.

Ispričao sam vam ovo da bih pokazao kako se nažalost još vladaju neki od onih koji su činili strašne zločine u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uvjereni su da su radili kako treba i da su imali pravo na to. U tome ih podržavaju čak i neki povjesničari, pa i oni najmlađi. Što je zapravo na stvari?

 

Opsjednutost

Odgovor nije težak. Takvi ljudi potpali su pod đavolsku opsjednutost. Umjesto Bogu vjerovali su Karlu Marksu i drugim komunističkim božanstvima koji su se predali đavlu i tako stvarali svoju zamamnu pseudoreligiju, pravi opijum za narod. Vani je sve izgledalo lijepo, a unutra je bilo zlo i naopako.

Fra Vendelin Vasilj, koji je uspio izbjeći smrt na Križnom putu, zbog toga s pravom govori o komunističkoj mistici. Prognali su Boga i na njegovo mjesto postavili sebe preuzevši i vanjska očitovanja religije. Pa sjetimo se samo ulaska u pionire, ulaska u omladinu. Bila je to njihova prva pričest i krizma. A ispovijed im je bila kritika i samokritika, kako su zvali pranje svojih grijeha prema Partiji. Ona je imala svoje dogme o kojima pravi komunist nije smio dvojiti, o njima raspravljati niti ih preispitivati, nego je morao u njih slijepo vjerovati i javno ih ispovijedati. Imali su i svoje posebno ćudoređe po kojem je sve dopušteno što je dobro za komunističku stranku, a zlo i nedopušteno što je protiv stranke i proletarijata. Zašto se onda čudimo da im ništa nije bilo ubiti i vlastitog brata ili roditelje kako bi dokazali svoju pravovjernost?

 

Božje postupanje

Kod Boga je znamo sve drukčije. Voli čovjeka i sve će učiniti za njegovo dobro. Samo je do njega hoće li pružiti svoju ruku ili će izabrati i dalje ostati u tami.

Sveto nam pismo to neprestano pokazuje, kao i oni koji su pošli Božjim putem. Nije važno tko smo i što smo, važno je samo hoćemo li s Bogom ići kroz svoje dane ili ćemo slušati neke glasove okoline umišljajući sebi da smo nešto posebno.

Danas ti glasovi najviše govore kroz određene medije. To je bezboštvo u svom čistom obliku. Komunizma više nema, ali ima drugih oblika toga bezboštva. Zbog toga kao kršćani trebali bismo smjesta odbaciti one medije koji postupaju na taj način. Umjesto toga rabiti nam je i pomagati one koji su na Božjoj strani.

Ne trebamo se ničega bojati. Bog je s nama i pomoći će nam ne samo prozreti koji su mediji pravi nego nam i pomoći podizati takve.

 

Svehrvatski grob

Na tragu ovakvog razmišljanja, ne samo o medijima, i namisao je Svehrvatskog groba. O njoj godinama govori biskup dr. Mile Bogović. Znamo da su naši pobijeni razasuti ne samo diljem nam domovine s obje strane granice, nego i u inozemstvu. Nisu to nikakvi uređeni grobovi, to su jame, rudnička okna gdje su ih zakapali žive, vododerine... A na nama je, kao nekada na Tobiji u Svetom pismu, sve takve pokopati pa makar i po cijenu žrtve.

S tom namjerom na platou Bile između Mostara i Širokog Brijega podiže se Groblje mira. Već su tamo pokopani prvi neidentificirani i podignuti prvi križevi za sve pale iz Herceg Bosne, BiH. Biskup Bogović na Udbini kreće u izgradnju Svehrvatskog groba, kao bitnog dijela Crkve hrvatskih mučenika. Sektor za Drugi svjetski i Domovinski rat Ministarstva hrvatskih branitelja, unatoč nedostatno dodijeljenom im okviru za djelovanje, trudi se pronaći i dostojno pokopati mnogobrojne pobijene. Mogli bismo jednostavno zaključiti: Kosti smiraj traže.

 

Strujanja u demokratskom društvu

Demokratska strujanja u društvu izražavaju sve ovo na drukčiji način, ali opet isto u srži. Navedimo još nekoliko stavova iz spomenute rezolucije.

Između ostaloga izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast svima onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja. Naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živima, jer ne može biti pomirdbe bez istine i sjećanja. Žali što ni desetljećima nakon raspada komunističkih diktatura u Srednjoj i Istočnoj Europi pristup dokumentima, koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja, još je uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama. I još je puno toga tu, ne možemo sada o svemu.

Kada neki među nama govore o bajnim europskim vrijednostima, onda bi se najprije trebali ovoga sjetiti. Ali oni nažalost obično misle na nešto drugo, jer su ostali nepokajani u svojoj nutrini.

 

Pokajanje

Naša domovina ne će krenuti boljim smjerom sve dok na pozornicu ne stupi pokajanje. To bi trebalo učiniti na obje strane.

Mi, čije su članove ubijali, trebali bismo se pokajati ako smo učinili nešto iz osvete, ako smo mrzili, ako ne možemo oprostiti. Drukčije ne možemo biti pravi kršćani i pravi ljudi.

Pokajati se naravno trebaju i oni koji su činili ove strašne zločine. Istina je da ih je sve manje i manje, ali takav je život.

Međutim, pokajanje se tu ne zaustavlja. Isto moraju učiniti i njihovi bližnji koji su dopustili da ih zavede komunistička ili slična ideologija zla. Moraju prekinuti đavolske verige u kojima se nalaze. Dok to ne učine, te verige nastavljaju svoj put i prema njihovim potomcima.

Jesmo li svjesni svega ovoga i možemo li mi to, kao pojedinci i kao zajednica u cjelini? Odgovor je na svakome od nas i svatko će sam Bogu polagati račun. Amen!



 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas186
Ovaj mjesecOvaj mjesec25437
UkupnoUkupno6370541

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 49 

Administrator

franodoljanin@gmail.com