Proslava Velike Gospe u Zelenoj katedrali

Središnja i, ujedno, najveća proslava Uznesenja Marijina ili Velike Gospe u Imotskoj krajini tradicionalno se proslavlja u Zelenoj Katedrali, na izvoru rijeke Vrljike, u Prološcu. Kao i dosadašnjih godine, tako se i 15. kolovoza 2018. u Zelenoj katedrali okupilo mnoštvo vjernika i Marijinih štovatelja, više od 10.000 vjernika, koji su došli iz cijele Imotske krajine, a mnogi i iz susjedne Hercegovine.

Uz načelnike imotskih Općina i imotskog gradonačelnika, na misnom je slavlju sudjelovao potpredsjednik Sabora Ante Sanader, dožupan Ante Šošić, dvojica ministara podrijetlom iz Imotske krajine, Milan Kujundžić i Marko Pavić, kao i brojni vojni i policijski predstavnici. Svetu misu predvodio je i propovijedao slivanjski župnik fra Željko Tolić.

Fotografije

****************

Propovijed fra Željka Tolića

Čuj nas Majko nado naša, k tebi vapimo mi svi.
Svak ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi!

Veli se da je neki župnik u jednom pariškom predgrađu običavao reći svojim pomoćnicima kad bi ih slao na pastoralne zadatke ovo: Molim vas, nemojte previše govoriti o Isusu i njegovoj prečistoj Majci da ne biste nagrdili njihov lik! Iza ovih neobičnih riječi krije se, možda, i velika istina. Jer pred teološkom veličinom i značajem Bogočovjeka iz Nazareta i njegovom „prečistom Majkom“ mi se osjećamo tako maleni i nedostatni da nam se šutnja, sklopljene ruke i molitva čine kao jedini i najsretniji  izlaz. Zašto? Zato što često puta i najjednostavniji pojam o Isusu i njegovoj Majci, što ga u sebi ima i nosi najpriprostija duša, koja teologiju malo ili nimalo poznaje, može biti znatno bogatiji, sadržajniji, veći, puniji i ljepši, a ponekad i ispravniji, od onoga što ga mogu dočarati naše ne znam kako nadahnute i lijepe riječi. Zato nam je pri takvoj smjelosti potrebna i molitva, ona koju svaki put potiho izgovorim u sebi kad idem za mikrofon i propovjedaonicu: pomozi, Gospodine, našoj nemoći pa se spretno posluži našom nespretnošću! Pa i ovom koja upravo slijedi.

Dragi Proložani i Imoćani – građani, okopoljci i brđani, muški i ženski, mlađi i stariji, zdravi i bolesni – svima vama od srca dozivam i nazivam starodrevni pozdrav ovog kraja i podneblja: Hvaljen budi Isus i Marija! Dozivam ga i tebi fra Vinko, župniče ove dične i ugledne prološke župe. I vama braćo misnici i, dakako, svima vama dragi hodočasnici i vjernici s onu stranu ove umjetne granice. Ako je nekoć top s imotske tvrđe rasjekao granicom jednu te istu zemlju, zrak, narod i vjeru, mi smo i dalje, u duši i korijenu, ostali ono što smo bili: jedan (isti!) narod, jedna (ista!) vjera, jedna (ista!) Crkva koja se evo i danas sabrala u ovu Zelenu katedralu proslaviti prvi i najveći blagdan Blažene Djevice Marije, majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Topovi, granice i politički dogovori (mislim na onaj pred točno 300 godina Požarevački mir, 1718.), očito je, to ne mogu rasjeći, spriječiti i poništiti. Stoga vas od srca pozdravljam i želim vam da se po zagovoru Gospe Velike vratite svojim kućama sretniji i vedriji, za jednu Gospinu svetkovinu radosniji, za jednu nadu svježiji.

Ovu sam propovijed započeo stihovima Gospine pjesme koju poznaje svatko: i starac i dijete. Toliko je osobna i zajednička, intimna i vjernička da se svatko u njoj pronalazi. I upravo stoga što se svatko u njoj pronalazi, zato se vrlo brzo nauči i često pjeva. I sjećam se – a ne bi tome davno kad još ne bijaše mobitela, interneta, instagrama, twittera i facebooka, kad ne bijaše ništa od ove čudesne tehnike već tu i tamo po koja crno-bijela televizija i tranzistor – sjećam se da se Čuj nas Majko posvuda pjevala i da ju je pjevao svatko: pjevala se po docima i vrletima, po utabanim putima i kozijim oputinama, po dernecima, svadbama i sijelima; pjevala se uz komišanje kukuruza i pačenje duvana. Da, posvuda se ova divna vjernička pjesma čula i pjevušila. Pjevao je čoban i školarac, i muško i žensko, i staro i nejako. Pjevao je svatko; u gradu i na selu. Pjevalo je polje, odgovaralo je brdo.

No, danas je neko drugo vrijeme. Danas pušu posve drugi i drukčiji vjetrovi, brinu se drukčije brige i pjevaju neke nove pjesme, prečesto i one uvozne, istočne, koje s hrvatskom glazbenom kulturom i baštinom, kako s onom starijom tako i sa današnjom, nemaju nikakve veze i poveznice. Mnogo se toga – nekima na žalost, a nekima na radost – izmijenilo ili netragom nestalo. Ali ipak, ostalo je nešto što nas iz godine u godinu povezuje, skuplja, mami i dozivlje. Ostala je Gospa naša Velika, ovdje na izvoru Vrljike. Običaji i vremena, ljudi i događaji dolaze i prolaze, ali ova k nebu zapućena stabla, ova ledina i hladovina, ovaj izvor i rijeka, ova Gospina crkva i njezina sveta ikona ostali su trajni posjed našega srca i pamćenja zbog čega smo i ove godine došli i, tko zna po koji put, opet se okupili oko ovog čistog, nevinog, dragog, milog, nježnog i bliskog nam Gospina lika. A kamo će suza ako neće na oko? Kamo će dijete ako neće materi svojoj? I zato smo opet tu. Opet smo se oko Gospe natiskali, opet smo joj u pohode došli. Tu ni godine ni sjedine, ni žega ni vrućina, ni granica ni daljina ne mogu ništa. Velika Gospa jednostavno zove, mami i privlači. Zove tiho i nenametljivo, privlači snažno i neodoljivo. I grijeh je to danas čuti, a prečuti; osjetiti, a zatomiti; biti pozivan, a poziv odbiti. Grijeh je danas ne odazvati se, ne pokrenuti se i ne poći i, u Zelenu katedralu, Gospi u pohode doći. I uz to joj nešto reći, šapnuti, preporučiti. Da, upravo to.

Jer davno su, braćo i sestre, bogobojazne usne kroz starozavjetni psalam i molitvu izgovorile: moje mi srce govori traži lice Njegovo (Psalam 27, 8), lice Boga svetoga. Uz današnju Gospinu  svetkovinu to bi značilo i ovo: traži lice Njezino, traži lice Majčino, vidi i poljubi danas to sveto lice Gospino. Traži, vidi i poljubi; nešto joj reci, šapni i preporuči. Što god, samo vai la dove il cuore ti porta – idi tamo gdje te srce vodi, kako kaže jedna talijanska izreka. Možemo tu izreku preinačiti pa reći: mladiću i djevojko, oče i majko, djede i bako, vjerniče i hodočasniče, dični Proložani i svi Imoćani, idite tamo gdje se danas na ime Isusovo prigiba koljeno, gdje se od rane zore zaziva ime Marijino. Idi, pokaži se svećeniku i ispovjedi se, u Božju providnost izruči se i pod zaštitu Djevice iz Nazareta, Prološke Gospe, stavi se. Idi i ne oklijevaj, požuri se i ne sumnjaj! Imaš li bolesnog oca, majku, dijete, muža, dragog prijatelja ili susjeda, nije važno koga samo idi i za njihovo zdravlje pomoli se! Imaš muža koji puno pije, psuje i prostači; koji stalno kocka, koji ništa ne namiče, nego sve krčmi i rastače; imaš muža čija ruka nije navikla da pomiluje, dade i podari, nego je uvijek u zraku i zamahu da kao čekićem mlatne i udari – idi i Gospi za njegovo obraćenje uteci se! Imaš dijete koje je bilo dobro, pravi anđeo, ali je u loše društvo upalo i po zlu putu krenulo – idi i Gospi povjeri se! Imaš momka za kojega nisi baš sigurna je li vrijedan tvojega života, ljubavi i povjerenja; za kojega nisi sigurna da ga možeš uzeti za svoga trajnog i životnog supruga s kojim ćeš pred oltar kleknuti, desnu mu ruku pružiti i na križ sveti se zakleti: s tobom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u danu i noći, i u svakoj nevolji; nisi u to sigurna, zato – idi i s Majkom dobrog savjeta posavjetuj se! Imaš djevojku kojoj je od svega na svijetu najvažnije ogledalo, koju ništa ne zanima osim vlastitog dojma i izgleda – idi k Mariji i za razboritost pomoli se! Imaš suprugu koju si zanemario i djecu koju si zapustio; imaš radnike kojima si plaću uskratio i prijatelja kojega si izdao; imaš državu za koju ništa nisi učinio, ali si od nje sve iskoristio i uzeo – idi i pred ovom Gospinim slikom pokaj se! Idi – i pred Gospom pomoli se! Idi – i na primjeru njezina života nadahni se i promijeni se. Tako nam nekako danas tuče i sugerira srce.

I evo, vođeni tim glasom našega srca i savjesti, naše vjere i pobožnosti došli smo i stali smo pred Onu koja znade najbolje sve naše nevolje, koja je najblagoslovljenija među svim ženama. Pred onu koja je Božja miljenica i, kako piše sv. Ivan, suncem zaogrnuta; pred Onu koja je radi nas i našega spasenja, koje je ostvario njezin sin Isus Krist, u Božjim očima i planovima od iskona bila zamišljena, a kad je prispjelo vrijeme Božjom ljubavlju stvorena, Božjom milosti ispunjena i Božjom istinom osvijetljena; pred Onu kojoj Bog, i u ranom djevojaštvu i u kasnijem zaručništvu s Josipom, bijaše jedino Sunce iz kojeg je izvirao sav sjaj, sva ljepota, veličina i divota njezina bića koja se milosno razlijeva na sva stvorenja, na duhovni plod utrobe njezine, na nas, djecu njezinu; pred Onu koja je bez grijeha začeta i rođena, koja je Duhom Svetim osjenjena i u svetoj božićnoj noći Krista rodila; pred Onu koja je s voljom Božjom uvijek surađivala i svjetlo njegovo trajno slijedila; pred Onu koja je, nakon što je usnula, tijelom i dušom u nebo, u Božju slavu, uznesena i za kraljicu neba i zemlje okrunjena; pred Onu koja je strah zlodusima, hrabrost ljudima, radost anđelima, nada onima koji su u pogibelji, utjeha bijednima, utočište svima, kako napisa „otac hrvatske književnosti“, slavni „Marul“ († 1524.); pred Onu koja je Zvijezda mora i Kraljica Hrvata, koju Hrvatski sabor i sabornici davno proglasiše svojom Zagovornicom i najvjernijom Majkom: Advocata Croatiae – Fidelissima Mater; pred Onu kojoj pjesme pjevamo, u čiju čast crkve gradimo i svoje najintimnije želje i nade u nju polažemo.

Da, braćo i sestre, došli smo pred Gospu Prološku, jer nas tuku razni vitri i nevolje. Ali, ruku na srce, i jer smo umorni. Vrlo smo umorni od tužbalica i tugalica super flumina – nad rijekama i gorama, nad ovim nebom imotskim i narodom hrvatskim; umorni smo od ideološki obojanih, medijski eksponiranih i svjetonazorski osjetljivih i „zapaljivih“ tema koje se svako malo, ciljano i programatski, kao pas s lanca, driješe i puštaju da jal i jaz među Hrvatima bude što veći, a ponor dublji; umorni smo od sportskih, navijačkih, političkih i društvenih podjela na prave i lažne, lijeve i desne, naše i njihove, partizane i ustaše; umorni smo od namještenih i „napirlitanih“ faca i njihovih bajki o tržišnom kapitalu i „prirodnim resursima“, o izvanrednoj geostrateškoj poziciji i „sjajnoj“ budućnosti, a narod, narod i dalje vrlo siromašan, neobrazovan, nezadovoljan, nesretan, nezaposlen i, kao nikad, raseljen; umorni smo od televizijske obmane i demagogije, i  pojedinih „pametnjakovića“ koji se javno i učestalo rugaju cijeloj naciji, omalovažavajući, umanjujući i poništavajući njezine, primjera radi, nedavne nogometne  uspjehe i podvige, kao i ono svehrvatsko zajedništvo i veselje koje se pri tome dogodilo: i da tragikomedija bude još veća, za taj cinizam i ironiju, za tu destrukciju i drsku uvredu moramo još i 80 kuna na mjesec plaćati. Umorni smo, zbilja smo umorni. I presita nam je duša podsmjeha obijesnih i poruga oholih, kako veli Psalam (123, 4).

[Ovdje pravim digresiju te pozajmljujem riječi imotskog virtuoza pera, Tina Ujevića, koji veli: O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi (…) i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti (Svakidašnja jadikovka). Kao i slavnog Tina, i mene žeže ta ista riječ i, uz nju, svećenička dužnost i, k tome,  građansko pravo da javno kažem: ja znam da je Hrvatska danas demokratska država. I ja sam ponosan da svatko u današnjoj Hrvatskoj može slobodno misliti, govoriti i pisati, pa i protiv Hrvatske i hrvatskih interesa. To je cijena demokracije, ali i veličina Hrvatske. I upravo stoga – naspram svakoj demagogiji i manipulaciji, vrijeđanju, trovanju i gađenju; naspram svim  razarajućim podjelama koje truju narod i opasno ugrožavaju hrvatsko društvo i državu  – ja s ovog povišenog mjesta hoću i želim jasno reći: dosta nam je svega što je negativno, crno i promašeno; dosta nam je obmane, manipulacije i demagogije, laži i hvastanja,   „blještavog“ europeizma, sveprisutnog licemjerstva i ljigavog poltronstva; dosta nam je   lažne i iskrivljene slike. Hrvatskoj, Hrvatima i svim hrvatskim građanima treba škola, treba televizija, trebaju mediji, treba Crkva (i u njoj svećenici i biskupi), treba politika i političari na obadva zagrebačka brda, koji promiču vrjednote, a ne napetosti, trzavice, svađe, podjele i ideologije. Da, treba nam Hrvatska vrjednota, a ne ideologija: ni ustaška, ni partizanska, ni Pavelićeva ni Titova, već ova današnja demokratska i jedinstvena Tuđmanova i braniteljska Hrvatska iznikla iz Domovinskog rata, u koju se sve ulaže i za koju se sve daje, a nju nipošto i nizašto. Treba nam mlada, a ne staračka, perspektivna i poletna, a ne umiruća Hrvatska. Treba nam naseljena, a ne raseljena Hrvatska. Treba nam Hrvatska u Hrvatskoj, a ne u Europskoj uniji i „bilome  svitu“. Vi kojima je to posao i dužnost, učinite to: okrenite ovaj hrvatski brod koji se vidno nakrivio; ispravite ga i usmjerite u ispravnom smjeru: politički, kulturološki, upravno, zdravstveno, obrazovno, akademski, demografski i ekonomski; u dvije riječi: perspektivno i egzistencijalno. Jer kako svi vidimo i sa žalošću promatramo, mnogi su, na tisuće njih, zajedno s djecom i cijelom obitelji, iz tog broda već iskočili i negdje pod „tuđim nebom“ svoju perspektivu našli. Pred vama su samo dvije opcije, koje sam nedavno spomenuo, ali i danas ću: ili ćete, kako i dolikuje, svu svoju pamet, energiju, sposobnost i svu svoju ljubav pokloniti njoj, svojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj, kako kaže jedna navijačka pjesma, ili ćete na svome čelu nositi trajni ožiljak srama, što niste tako postupili. Oh, kako vas željno želim vidjeti i pamtiti po prvoj, a nipošto po drugoj opciji!]

Stoga se danas ljudski spontano i kršćanski iskreno pitamo može li nam Gospa Prološka, i ona od Anđela Imotska i ona od Karmela Runovićka, kao i ona Sinjska, Bistrička, Solinska i Trsatska – ta proslavljena Žena s više nadimaka, ali jedna i jedinstvena Majka Kristova i Majka naša, čija slava žeže, gori i vijori pred Bogom i u srcima ljudi – može li nam Ona danas kazati nešto utješno, uvjerljivo, poučno i životno? Ne za jučer, nego za danas, ovo čudno i nepredvidljivo danas? Danas, kad su mnoge stvari do kojih se do sada držalo uzdrmane, mnoge vrednote ponižene i mnoge misli zgažene; danas, kad svjetski moćnici – uz neviđenu podršku sredstava za javno priopćavanje, za stvaranje i nametanje javnog mnijenja i mišljenja – stvaraju nove oblike ljudskog življenja u kojem ništa nije pošteđeno od one izvorne veličine i dostojanstva čovjekova; danas, kad se preko reklama, televizije, interneta, džamboplakata, čega li već ne, stvara novi „model“ čovjeka, ali čovjeka razdvojena, oljuštena, ogoljena, otkinuta i odijeljena od svoga Boga i Stvoritelja; danas, kad se sve, čak i čovjekova intima, svodi na materiju i materijalno, na potrošačko i uživalačko; danas, kad se silan svjetski kapital obrće u nečasnoj igri s ljudskim dostojanstvom i njegovom sudbinom od začeća do smrti; danas, kad agresivni potrošački mentalitet, pod geslom kruha i ruha, igre i zabave, bez ikakva stida i ukusa, mjere i granice potiskuje i izruguje, štoviše, protjeruje one temeljne kršćanske vrednote ljubavi, poštenja, pravednosti, odricanja, žrtve i vjernosti; danas, kad se umjesto nekadašnjeg internacionalnog pokliča Proleteri svih zemalja ujedinite se, nameće novi internacionalni diktat globalizacije koja bezdušno melje i dijeli svijet na bogate i siromašne, na moćne i nejake, na site i kruha gladne, na vladajuće i obespravljene; danas, kad se ono što je moralno dobro, vrijedno i prokušano proglašava mračnim, nazadnim, konzervativnim i staromodnim, a ono što je bolesno, zaista bolesno, perverzno i nastrano, postaje napredno i poželjno; danas, kad se bez žrtve i truda želi pošto poto uspjeti, i to uspjeti odmah: silom, propagandom, perom, novcem, položajem, politikom, vlašću… nije važno kako ni čime, važan je cilj – uspjeti i samo uspjeti i, dakako, imati; danas, kad čovjek, čini se, može živjeti i uspijevati samo uz uvjet da bude sve manje čovjek!

Eto, i to su problemi koji su nam na život nalegli. I to su pitanja kojima smo ispunjeni. Problemi i pitanja zbog kojih se, kako rekoh, ljudski spontano i kršćanski iskreno pitamo: može li nam Gospa naša, Prološka i Velika, kazati što utješno, vedro i poletno? Može li nas čemu poučiti, može li nas čime nadahnuti?

Da bih na to odgovorio, vraćam se malo u povijest Imotske krajine, u povijest koja je uvijek bila i ostala najbolja magistra vitae – učiteljica života. I samo letimičan pogled u tu povijest jasno nam svjedoči da su se ovdje, pod ovim nebom i podnebljem, u Imoti našoj, učestalo burkala vremena i događaji, a Imota stalno visjela između ponora i pomora. Povijesna je činjenica da su se od 11. stoljeća, od zadnjega hrvatskoga kralja i, ujedno, benediktinskog monaha Stjepana II. iz loze Trpimirovića, pa sve do naših dana, do nezaboravnog nam predsjednika Tuđmana, izmijenile nad njom razne krune, dinastije i vladari. Sve odreda tuđinci i gospari, koji su za Krajinu malo marili, ali su je zato bestidno pljačkali i cijepali, trgali i otimali. Ma tko bi mogao pobrojiti sva ona ugarska presizanja, turske fermane i mletačke dukale, sve francuske odredbe, austrijske ukaze, jugoslavenske depeše i prijezire. Svaki je od njih bio neizmjerno težak, kao „Bijakova“ težak, kao pelin gorak; i svaki je značio biti ili ne biti, opstati ili nestati. Ali ponosni narod ove Krajine – na sve moguće načine onemogućavan, umanjivan, proganjan, zatvaran, raseljavan, batinan i ubijan – sve je to izdržao, preživio i opstao. Kako? Draga braćo i sestre, dragi Imoćani: Bog i Blažena Djevica Marija, Gospa naša. Opet ću ponoviti: Bog i Gospa naša. Eto kako je i uz čiju je pomoć sve to izdržao, preživio i na ovim prostorima opstao: Bog i Gospa. To je bio njegov časni znamen i sveti „amen“; znamen i amen ovog kraja i podneblja. To je bio njegov, kao živac kamen, jaki, čvrsti, stameni, nesalomljivi i nerazrušivi temelj. U temeljima naših časnih i ponosnih Imoćana stajao je dakle trojedini Bog – Bog Otac, Bog Sin, koji je ujedno homo verus i homo perfectus (pravi i savršeni čovjek), i  Duh Sveti – a u životu njihovu – s njihove lijeve i desne, ispred njih, iza njih i iznad njih, u svakom dahu i izdahu, u njihovu rađanju i umiranju – bila je Presveta Djevica, Bogorodica. I zato su preživjeli. Zato su opstali. Treba li nam jači, veći i uvjerljiviji dokaz. Ne, uvjeren sam da ne treba, jer sve nam sada pred očima puca. I sve nam je tako jasno. I kao suza čisto. I zato mi  spontano dolazi: Hvala vam! Hvala vam oci i pređi naši. Hvala vam za Krajinu ovu, Imotu našu, prekrasnu Vilu, koju ste srčano branili, krvlju natopili i svetom vjerom posvetili. I tako je – tako svetu i časnu, lijepu, dragu i milu – s vašom posvetom, pečatom i časnim potpisom nama u naslijeđe dali. Uz šapat i svetu oporuku: čuvajte je dico! Čuvajte je Imoćani! Do zemlje se klanjam vašem htijenju  i ponosu. I posveti vašoj. I pečatu vašem. Imenu i potpisu vašem. I duši vašoj – vi gordi, vi časni, vi ponosni pređi naši.

I ja ne ispričah ovo da bih ta naša časna pokoljenja samo slavio i veličao, da bih se njima  samo divio. Ne samo zbog toga, već prvenstveno zbog pouke i poruke: da bih vam primjer iznio i da bih se na primjeru njihova života nadahnuo; da bih iz njihova stava, njihove vjere i pobožnosti nešto naučio i u vlastiti život primijenio. Eto zašto je povijest zanimljiva i poučna; eto zašto je magistra vitae. Ne stoga da bismo je samo prepričavali i godine nabrajali, već da bismo iz nje, iz bogatstva i dubine njezine, nešto i zaključili, da bismo štogod i danas u život primijenili te se jasnije prema budućnosti odredili. I ta nas učiteljica života, na primjeru naših časnih pokoljenja, danas poučava, zapravo dovikuje: Imoćani, sadašnjosti i budućnosti nema vam bez Boga i Blažene Djevice Marije, Gospe naše; ni za vas ni za cijeli svijet. Oni su bili u temeljima vašega opstanka i oni su, Bog i Gospa, siguran temelj i jamac vašega daljnjeg trajanja. I neće vas fra Željko obmanuti ako vam kaže i dovikne: gdje Boga i Gospe nema, gdje se Bog ne poštuje i sveto ime Marijino ne časti i svetkuje – ne može dobro biti.  Gdje nama straha Božjega i uzdarja Gospina – ne može dobro završiti. Gdje Boga i Gospe nema – nema ljubavi, jer Bog je Ljubav i izvor svih ljubavi, a Gospa je „Majka lijepe ljubavi“. Gdje Boga i Gospe nema – tu više nema ni sunca ni mjeseca, ni dobra, ni ljubavi, ni radosti, ni plodnosti; nema ništa čime biste srce vaše nahranili, ništa čime bi dušu svoju ispunili, ničega čemu biste se radovali i odakle bi snagu crpili. Gdje Boga i Gospe nema – ondje  kolo vodi Sotona, onaj Zmaj iz današnjeg čitanja koji hoće da proždre Ženu i čedo njezino (čovjeka!), koji civilizaciju kršćanske ljubavi želi pretvoriti u civilizaciju groze i užasa u kojoj je, i trenutačno i dugoročno, dopušteno sve što ti koristi i odgovora; u civilizaciju koja preko bližnjega svoga gazi kao preko pokidanih krpa; u civilizaciju, u svijet i društvo bez Boga. A tko gradi svijet bez Boga (i bez Gospe!), sve nas je nekoć opomenuo sveti i dragi papa Ivan Pavao II., gradi ga protiv čovjeka!

I zato nam Ona – koja je osjenjena Duhom Svetim, koja je začela jedinorođenoga Sina Božjega, koja je sačuvala slavu djevičanstva i obasjala svijet vječnim svjetlom, Isusom Kristom, Gospodinom našim (Predslovlje o BDM) – nema što drugo reći nego što je rekla onim svatovima u Galilejskoj Kani: Što god vam moj Sin rekne, učinite (Iv 2, 5). A što Isus kaže? Isto što je kazao i svojim učenicima: Duc in altumIzvezi na pučinu (Lk, 5, 4), zaveslaj na otvoreno, na dubinu! Htio im je reći: ne tražite smisao u plićaku, jer tu nema života. Taj izričaj često je rabio već spomenuti Ivan Pavao II. kad je sve Kristove vjernike i sljedbenike pozivao da svojim životima i djelima otkrivaju sveto Božje lice. Taj izraz koristim i ja danas te svima dovikujem: Duc in altum!

Duc in altumizvezi na pučinu, zaveslajte na dubinu, dovikujem ponajprije vama draga braćo svećenici. Vama koji ste se potpuno posvetili i darovali Bogu. Zaveslajmo na dubinu i širinu, izvezimo na otvoreno: ne ostajmo uz kraj i na kraju, na pličini, gdje se možemo i nasukati! Mi smo predstavnici Božji na zemlji, njegova riječ i poruka. Za nas nema radnog vremena: ono nam traje od jutra do sutra, od svećeničkog ređenja pa do smrti. Na nama je velika odgovornost, jer su nam mnoge duše povjerene. Stoga, draga moja braćo u svećeništvu, ugledajmo se se u Presvetu Djevicu: kao što je ona svu svoju ljubav poklonila Bogu, tako i mi, po primjeru njezinu, svu svoju ljubav pamet i energiju poklonimo njoj, svetoj Crkvi Kristovoj. Njoj prije svega, i iznad svega. Dok nas bude, dok nam zadnja suza ne klizne niz lice. Do posljednjeg daha! Na slavu i hvalu Presvetoga Trojstva i na čast Svete Bogorodice.

Duc in altum – dovikujem i vama općinske, gradske, županijske i državne vlasti. Smisao vlasti nije goropadno vladanje, već nesebično služenje, jer deo servire regnare sitBogu služiti isto je što i kraljevati, davno je (1075.) u svojoj prisezi u Solinu izjavio i poučio slavne uspomene hrvatski kralj Dmitar Zvonimir. Vaš interes i vaš zadatak, vaš plan i sveta obveza treba i mora biti najprije čovjek. Zato, kao Gospa u Kani Galilejskoj koja je imala srca za one svatove, i vi imajte srca i razumijevanja za čovjeka i njegove potrebe. Dobro je, što više, i poželjno je graditi, ulagati i investirati u bolnice i škole, u ceste i tunele, u dječje vrtiće i staračke domove… Ulažite, gradite i obnavljajte; bilo vam blagoslovljeno i uspješno! Ali se ne smije zanemariti i previdjeti da je čovjekova prva i osnovna potreba posao, kruh i voda. Da, kruh i voda; jednom riječi: egzistencija.  To svi trebaju imati. I to im morate osigurati. To je prioritet i to stoji nad svime. Jer čovjek nije radi društva, nije radi države, radi neke stranke i bilo koje političke i društvene zajednice. Naprotiv, društvo, država, stranka i zajednica – sve, ukratko i doslovno sve, sve je radi čovjeka. Iznad svega je čovjek, njegova osoba, život i sudbina. I, k tome, ne zaboravite staro pravilo: Vox populi, vox DeiGlas naroda, glas je Božji. Marljivi i radišni, pošteni i čestiti, pravedni, nepristrani i brižni – to je glas naroda, i glas Božji. Takve vas želimo vidjeti i doživjeti, s takvima surađivati i samo na takve ponosni biti. Neka vas u vašoj časnoj i odgovornoj službi i zadaći nadahnjuje, štiti i prati neupitni zagovor i zaštita Presvete Bogorodice, Velike Gospe, Isusove Majke. To vam najiskrenije i od srca želim.

Duc in altumzaveslaj na dubinu, dovikujem i vama, dragi vjernici. Velim svakome posebno i svima zajedno. Zaveslaj punom snagom. Ne štedi se, ne izmiči se. Nemaš pravo gunđati, kritizirati i napadati ako samo sjediš ispred kafića i – uz pivu, kavu, konjak, što li već –  „rješavaš“ svu svjetsku, državnu, županijsku i lokalnu politiku;  samo sjediš, raspravljaš i „rješavaš“ i očekuješ da ti mana padne s neba. Manu, čovječe, treba zaslužiti, za manu treba rukave zavrnuti; za manu se treba pokrenuti, a ne povazdan ispred kafića sjediti i pivu „guliti“. Zato, ljubljeni moji Imoćani, dragi moj narode hrvatski, narode vjernički: sklopi ruke i moli, ljubi i radi! Kao Gospa ustrajno, kao Gospa  nesebično, kao Ona blagotvorno. Ne znam što vas sve u životu može snaći, nisam prorok ni proročki sin. Ali jedno znam i to je sigurno: ako tako bude, sve je spašeno i ništa izgubljeno. I sadašnjost je vaša i budućnost je vaša. I sve je vaše. Vaše i naše! Imotsko i hrvatsko; Božje i Gospino.

I na kraju, samom kraju: Gospe draga Prološka, molim te za ovaj narod da mi ga čuvaš, da ga uvijek vidim i gledam u što većem broju. Da  mi bude pun radosti, ljubavi i dobrote; oličenje prave ljudskosti i poštenja. I molim te Gospe: svojom lijevom rukom ga zagrli, svojim nježnim licem punim ljubavi ga obasjaj i cjelivaj, a desnom svojom rukom podržavaj u njemu sveti plam vjere, kako si ga podržavala u pređima našim. Blagoslovi Presveta Majko ovaj imotski narod, koji Ti i danas pjeva i pjesmom Te moli: Čuj nas Majko nado naša! Blagoslovi ga! Zagrli ga! Okruni ga krunom svoje svete ljubavi! I vodi ga, Gospe! Usliši ga, Gospe! I štiti ga, Gospe! Budi s njim kad pjeva, kad se Bogu moli i kad pati. Ti čista, Ti nevina, Ti draga, Ti mila, Ti nježna, Ti bliska, Ti  sveta Prološka Mati. Amen!

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas390
Ovaj mjesecOvaj mjesec35360
UkupnoUkupno6380464

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 35 

Administrator

franodoljanin@gmail.com