Imotski: Oproštaj od fra Rafaela Begića

U srijedu, 2. svibnja 2017. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Rafaela Begića koji je preminuo u Imotskom u ponedjeljak, 30. travnja 2018., u 78. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva.

Na oproštaju je bilo 88 svećenika, braća-franjevci, đakoni, bogoslovi, novaci, postulanti te časne sestre. Isto tako, od fra Rafe su se oprostili njegova rodbina, župljani župa Zmijavci, Slivno, Proložac, Imotski te vjernici iz Njemačke. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đele, a na orguljama je pratila s. Sofija Vuković.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.


Fotografije

 

Oproštajne riječi provincijala fra Joška Kodžomana

Poštovana braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, dragi postulanti, cijenjena obitelji, rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Rafaela Begića, kršćanska braćo i sestre!

Kao kršćani, uronjeni smo u cjelovitost pashalnog otajstva. Zahvaljujući Isusoj Muci, Smrti i Uskrsnuću bitno drugačije razumijemo i prihvaćamo stvarnost ljudskog života, pa i same smrti. Vjera u uskrsloga Krista pruža nam odgovore i utjehu. S Kristom je ušla u svijet nepobjediva snaga. On je položio kamen temeljac našem spasenju. U vječnom životu, koji nam je obećao, neće biti smrti, boli, tuge, rastanaka, niti ičega što naš zemaljski život čini teškim, ponekad užasnim. Svima koji se osjećaju umornima, shrvanima, žalosnima, Krist je mjesto počinka, kako i kaže u današnjem Evanđelju. Stoga, ispunjeni vjerom u Krista, svi iščekujemo taj sudbonosni prijelaz iz ovozemaljskog i ljudskog u ono vječno i Božje u tihoj napetosti, ne zdvajajući da je čovjek, doista, nešto više od praha zemaljskoga.

Odlaskom ljudi koji su nam bili životno bliski, odlazi i dio nas.

Ono što ostaje, jesu sjećanja, uspomene, neki upečatljivi trenutci zajedničkog života. Od naših se pokojnika tjelesno rastajemo, ali s njima ostajemo duhovno povezani, dok i te veze vrijeme ne rastoči, dok sjećanja ne izblijede, dok rane ne zacijele, bol ne utihne… Za nas koji smo ispunjeni nadom i vjerom u Uskrsloga, ne postoji nijedno drugo nadanje niti sigurnost da i mi možemo pobijediti smrt i uživati sreću i blaženstvo svetih, osim one sigurnosti, koju nam je Bog zajamčio u svom Sinu Isus Kristu. Do tog blaženog trenutka, do tog neraskidivog zajedništva i jedinstva s Bogom i s dragim ljudima, živimo, sudjelujući u slavlju svetih sakramenata, čvrsto vjerujući da iza svakog ljudskog života stoji nedokučivi Božji promisao. Kristovi vjernici imaju u sebi privilegirano iskustvo Božje blizine i božanskog života koji u njima struji i daje im uvijek nove razloge nade, vjere i ufanja.

Nakon tolikih godina rasta u vjeri, nakon tolikih sprovodnih homilija, koje je i sam negdje izgovorio, kako bi druge utješio u njihovoj žalosti, siguran sam da je i naš brat fra Rafo, kao svećenik Kristov, kao ponizni sin sv. Franje, bio spreman za susret s neizbježnom smrću. Smiren i s velikim pouzdanjem pošao je ususret Onom, kojemu je čitavi svoj život posvetio, kojemu je vjerno na zemlji služio, u čije je ime toliko dobra učinio i po čijim su se riječima i djelima tolika djela ljubavi i milosrđa dogodila. Onaj, kojemu je, kao redovnik i svećenik, vjerno služio, davao mu je snagu da bude ustrajan službenik Evanđelja. I doista, fra Rafo je uspio ostati daleko od svega onoga što narušava čast i dostojanstvo službenika Evanđelja na zemlji.

Ljudski se život s pravom može usporediti s najljepšim mozaikom, kao vrhunskim umjetničkim ostvarenjem, koji se rađa u viziji umjetnika i koji tako često krase – nama najsvetija mjesta – crkve. Naš je fra Rafo prelijepi i bogati mozaik svoga ljudskog, redovničkog i svećeničkog života stvarao gotovo osam desetljeća.

Dopustite mi da vas u najkraćim crtama izvijestim o dugom i plodonosnom ljudskom, svećeničkom i redovničkom životu našeg fra Rafe.

Fra Rafael Begić rođen je 22. lipnja 1940., od oca Ante i majke Josipe, djevojački Koštro, u mjestu Svinjača u dijelu župe Kongora u općini Posušje. Na krštenju u rodnoj župi, 25. lipnja 1940., dobio je ime Ivan. Osnovno je školovanje završio u Posuškom Gracu i u Posušju u razdoblju od 1948. do 1956. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju, kao sjemeništarac, pohađao je i uspješno završio u Sinju i u Zagrebu od 1956. do 1961., te Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1961. do 1966. godine. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 8. srpnja 1958. Svečane redovničke zavjete, pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem, položio je u Makarskoj 8. prosinca 1962. Splitsko-makarski biskup, kasnije nadbiskup msgr. Frane Franić, podijelio mu je 14. srpnja 1965. u Makarskoj sveti red đakonata, gdje ga je samo dan kasnije 15. srpnja, zajedno s osmoricom kolega, zaredio i za svećenika. Mladu misu fra Rafael Ivan Begić proslavio je u Posuškom Gracu 1. kolovoza 1965. godine.

Za života vršio je sljedeće redovničke i svećeničke službe. Kao mladomisnik od 1966. do 1969., stanujući u Šibeniku, posluživao je župu Dubrava. Odlukom uprave Provincije, godine 1969. odlazi u Njemačku u Stuttgart za dušobrižnika među brojnim hrvatskim katoličkim vjernicima. Budući da se dobro uklopio u tamošnje crkvene prilike, te je u kratkom vremenskom roku stekao dostatno znanje njemačkog jezika, fra Rafael već 1970. godine postaje voditeljem Hrvatske katoličke misije Düsseldorf. Dvije godine kasnije pastoralne su potrebe bile takve da je fra Rafael premješten u Frankfurt na Majni za dušobrižnika. Godinu dana kasnije, 1973., fra Rafael preuzima Hrvatsku katoličku misiju Sindelfingen u svojstvu voditelja te misije. Nakon dvije godine, 1975., fra Rafael postaje voditeljem misije Berlin, gdje se zadržao dugih i plodnih sedam godina. Za voditelja misije Wuppertal imenovan je 1982. a već 1984. fra Rafael se ponovno vraća u Frankfurt na Majni, ovaj put u ulozi voditelja misije i tu ostaje do godine 1988., kada ujedno završava njemačka epizoda njegova života. Vrativši se u Hrvatsku, fra Rafael, kao župnik, preuzima župu Zmijavci. Tu će ostati punih devet godina, do 1997., kada ga uprava Provincije imenuje gvardijanom franjevačkog samostana u Makarskoj. Iz Makarske će fra Rafael kroz tri godine, kao župnik, voditi i župu Veliko Brdo. Župnikom Slivna, fra Rafael je imenovan 2000. godine, gdje je kroz punih jedanaest godina, dijelio dobro i zlo, radost i nevolju sa svojim župljanima. Tolike godine na jednom mjestu, dovoljno govore o suživljenosti i plodnoj suradnji župnika i njegovih župljana. Osjećajući na svojim leđima teret godina a sigurno i zdravstvene tegobe, fra Rafael je 2011. godine preuzeo službu župnog vikara u Prološcu. Marljivo je vršio tu službu do 2016. godine, stanujući prve tri godine u Prološcu a potom pastoralno pomažući iz našeg samostana u Imotskom. Od 2016. fra Rafael je, oslobođen pastoralnih obaveza, pomagao koliko je mogao u samom samostanu, te je bio ispovjednik naših postulanata. Potpuno iscrpljen bolešću, okrijepljen svetim sakramentima, u Imotskom, u ponedjeljak, 30. travnja 2018., u 78. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva naš je fra Rafael (Ivan) završio svoje zemaljsko hodočašće.

Iz fra Rafina kratkog životopisa vidimo da je kao svećenik i redovnik, možda i najznačajnije godine svoga života proveo među našim iseljenicima u Njemačkoj. U znak sjećanja i nadasve zahvalnosti za svu ljubav i dobrotu, koju je kao mlad svećenik pronosio u toj tuđini, danas su na ovaj ispraćaj došli mnogi upravo iz njemačkih gradova u kojima je on djelovao. To nam je svima znak da se ljudska dobrota ne zaboravlja. On je bio blizak i od pomoći mnogima kada im je bilo najteže i ljudi su mu na tome zahvalni. Fra Rafo nije bio samo uspješan u izgradnji povjerenja prema svojim vjernicima, on je volio i svoju Provinciju, svoje kolege fratre s kojima se rado susretao i družio. Kad je počeo ozbiljno pobolijevati i kada je svima bilo jasno da se bliži kraju svoga zemaljskog putovanja, mogu i osobno posvjedočiti, mnogi su fratri znali upitati kako je fra Rafo. Ljudi ga nisu zaboravili. Stekao je simpatije i kod mladih i kod onih starijih, znao se svakome približiti. Narodnim jezikom kazano fra Rafo je bio ljudina i to mu se nije moglo poreći. U župama gdje je služio, fra Rafo je bio duhovni pastir ali i zauzeti graditelj, crkava, kapela, kao i pokretač mnogih drugih vrijednih projekata, koji će ostati iza njega kao spomenik čovjeku, koji je volio svoj redovnički poziv, svoju Crkvu, svoju Provinciju, svoj hrvatski narod… Na svemu tom dobrom i pozitivnom, što je fra Rafo učinio, u ime te iste Crkve, Provincije, hrvatskog naroda, ja mu od srca zahvaljujem. Njegova su zemaljska postignuća značajna, mnoga od njih ostat će nam skrivena i nepoznata, ali nema dvojbe, fra Rafin je život bio bogat i plodonosan, i stoga će ostati upamćen u svijesti i sjećanjima svih koji su ga poznavali kao vrijednog radnika na njivi Gospodnjoj.

Hvala i vama, poštovana obitelji Begić i rodbino pokojnog fra Rafe.

Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste bili krvno povezani. On je pronio najbolji glas o vama, o svom plemenu, s kojim se ponosio, obitelji, roditeljima i rodnoj posuškoj grudi koju je iznimno volio. Zbog njega ćemo, kao Zajednica i prijatelji s vama i nadalje ostati trajno povezani.

Neka Ti, dragi fra Rafo, dobri Bog bude vječna nagrada a sve, koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka s Tobom, neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima.

Počivao u miru Božjem!

****************

Fra Kristian Stipanović, imotski gvardijan

Mnogopoštovani oče Provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Rafe, draga braćo i sestre u Kristu!

Dužnost mi je, ali i velika čast govoriti na oproštaju od svima nama dragog čovjeka, fratra, svećenika. Fra Rafo je bio uistinu drag čovjek: jednostavan i skroman, vrijedan i uslužan, komunikativan, uvijek spreman za bratsko druženje, razgovor, šalu i pjesmu.

Kao dekan Imotskog dekanata zahvaljujem pokojnom svećeniku fra Rafi na njegovu uzornom i predanom služenju u Zmijavcima i Slivnu, gdje je bio župnik, te u Prološcu, gdje je bio župni vikar. U svakoj od tih župa fra Rafo je ostavio ljudski i svećenički trag, a osobito je bio cijenjen zbog svoje društvenosti i lijepog propovijedanja. Mnoge vjernike njegove su propovijedi oduševljavale bogatstvom sadržaja i jasnoćom.

U samostan je došao krajem ljeta 2013. te se, u skladu sa svojim mogućnostima, stavio na raspolaganje za pomoć u pastoralu. Rado je u brojnim prigodama propovijedao, a posebno ističem da je, dok mu je god zdravlje dopuštalo, svaku večer za vrijeme krunice bio vjernicima na raspolaganju za ispovijed. Sudjelovao je u svim materijalnim pothvatima u samostanu te se radovao uređenju samostana, crkve i njihova okoliša, uvijek govoreći: „Sve je to naše.“ Za njega je samostan uistinu bio dom pa je stoga bio pravi primjer i nama fratrima i postulantima kako voljeti svoj samostan i živjeti za nj.

Fra Rafo je godinama bio narušena zdravlja, zbog čega se i povukao sa župe u samostan. Nažalost, s vremenom je bolest jačala, osobito u posljednjoj godini njegova života. Postajao je sve ovisniji o drugima, čiju je pomoć primao strpljivo i zahvalno, ne gubeći ni u tome svoj smisao za humor. Kada bismo ga upitali kako je, odgovorio bi s laganim osmijehom: „Srednja žalost.“ Križ bolesti i nemoći, čije težine možda mnogi nisu bili ni svjesni, nosio je vjernički strpljivo.

Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su fra Rafi olakšali vrijeme njegove bolesti. U prvom redu zahvaljujem medicinskom osoblju Doma zdravlja u Imotskom, osobito liječnici Nediljki Dropljić i med. sestri Mariji Mišević. Zahvaljujem časnim sestrama Dobroslavi, Jasni i Filipi; zatim med. sestri Ivi Kujundžić; fra Lazaru Perici i fra Zoranu Kutleši, gospođama Jadranki Kutleša i Nadi Kutleša.

Na poseban način u ime pokojnog fra Rafe zahvaljujem našim postulantima koji su mu rado bili u svemu na raspolaganju, osobito u zadnje dane njegova života. Posljednjih deset dana života fra Rafo danju i noću ni trenutka nije ostao sam zahvaljujući najviše postulantima koji su stalno bili uz njegov bolesnički krevet.

Zahvaljujem svima koji su ga posjećivali te mu na bilo koji način pomogli. Zahvaljujem svima vama, draga braćo i sestre, što ste došli na ovaj oproštaj od našeg dragog brata fra Rafe.

Poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Rafe, u ime samostana, župe i dekanata primite iskrenu sućut. Iz Vaše obitelji – obitelji pok. Ante i Joze Begić - potekla su tri duhovna zvanja: č. s. Dobroslava, fr. Veselko, koji je preminuo u veljači ove godine, te naš i Vaš fra Rafo od kojega se danas opraštamo. Znam da Vam je fra Rafo puno značio i da ste ga voljeli, o čemu najbolje svjedoče Vaše česte posjete, osobito kad je njegova bolest i nemoć uznapredovala. Nadam se da ćemo i nadalje ostati povezani jer bi to sigurno i naš pokojni fra Rafo želio.

Fra Rafo je kao društven čovjek volio razgovarati o svemu, a osobito o vjerskim temama. Često se pitao i razmišljao kakav će biti vječni život ili „dika nebeska“, kako je znao reći.

Dragi naš fra Rafo, neka ti milosrdni Bog oprosti sve tvoje ljudske slabosti i nagradi te za tvoje redovničko i svećeničko služenje dikom nebeskom, a ti nama oprosti ako ti nismo iskazali dovoljno ljubavi i poštovanja! Uživaj u radosti Gospodara svoga do našeg ponovnog susreta i zajedništva u ljubavi Trojedinog Boga!

**********

Mons. Marin Barišić

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

Split, 1. svibnja 2018.

Br. 143/2018.

 

Poštovani gospodin

FRA JOŠKO KODŽOMAN

Provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja

 

Poštovani oče Provincijale,

primio sam vijest da je subrat, pokojni fra Rafael Begić, preminuo s ovog svijeta i preselio u kuću Oca Nebeskog. Svoje ovozemno hodočašće završio je u vazmenom vremenu, a sada kao vjerni sluga, u zajedništvu sa svetim Franjom i svima svetima iskazuje svemogućem Bogu čast i slavu.

Fra Rafael je dobar dio svog svećeničkog i redovničkog života proveo u pastoralnom služenju i radu među našim ljudima u inozemstvu. Ipak, nije mogao bez svoje Domovine i svoje braće i sestara, kojima je poklonio svoje zrelije i zadnje godine. Posebnu zahvalnost izričem pokojnom fra Rafaelu za njegov požrtvovni rad u više župa naše Splitsko-makarske nadbiskupije. Neka ga njegov sveti zaštitnik arhanđel Rafael, oslobođena od svake bolesti i ograničenja, uvede u radost i zajedništvo
nebesnika.

Izražavajući svoju ljudsku i vjerničku blizinu Vama oče Provincijale, braći franjevcima, rodbini i prijateljima, a zahvalan pokojnom fra Rafaelu za njegov predan i uzoran svećenički i redovnički život, rado ću ga se sjetiti u svojim molitvama.

Počivao u miru Božjem!

Mons. Marin Barišić

****************

Oproštaj fra Željka Tolića

Mnogopoštovani O. Provincijale, braćo redovnici i redovnice, dragi svećenici i vjernici!

Ono što je u posljednje vrijeme bilo tako izgledno, to se pred dva dana, na spomendan energičnog postridentskog pape svetog Pia V. (1566.- 1572.), i dogodilo: fra Rafo Begić rastao se s ovim svijetom te se jednom dugom cestom, bez skretanja i osvrtanja, zaputio pred sudište Božje. Za njega, a jednoga dana i za svakoga od nas, švere su se poklopile i vrijeme je isteklo. Svoj svećenički Katekizam, Časoslov i Misal, što ih je svojedobno objavio spomenuti Papa, a fra Rafo se po njima ravnao, zamijenio je nebeskom liturgijom pred prijestoljem i Jaganjcem Božjim. Ovozemnu brigu što ćemo jesti i u što se obući odsada ispunja obilje neusporedivo veće od Salomonova; trku i vrevu zamijenila je nebeska utiha; vjeru i nadu neprolazna ljubav, a ovozemnu Crkvu, Provinciju, braću fratre, svećenike, rodbinu i brojne prijatelje zamijenilo je društvo Božjih svetih i izabranih. Ukratko, ovo nebo i ova zemlja za njega su u ponedjeljak navijeke uminuli i on se pridružio stanovnicima novog reda i poretka u kojem smrti više nema! I gdje je, kako vjerujemo, radost vječna.

Fra Rafo je bio službeni predstavnik naše Provincije na mnogim mjestima u domovini i inozemstvu. Jedna od njegovih postaja, čuli smo, bila je i Slivno, gdje je bio župnik punih jedanaest godina (od 2000. do 2011.). I to je razlog, premda ne i jedini, zbog kojega u ovom trenutku stojim pred vama i govorim. I što ću reći, bit će samo i jedino istina.

Dolaskom u Slivno za župnika primio sam župu s njezinim duhovnim plodovima, materijalnim stanjem i uredskim poslovanjem. Svakodnevni život u Slivnu, druženje s ljudima, prelistavanje župnih knjiga i, - svega ostaloga čime su se bavili i oko čega su nastojali prethodni slivanjski župnici, kao aktualni župnik s velikim ponosom i pune duše za fra Rafinih jedanaest godina u Slivnu mogu i želim reći slijedeće:

Fra Rafo Begić kod naroda: voljen, cijenjen i poštovan, a prema narodu blag, jednostavan, mirotvoran, druželjubiv, nenametljiv i susretljiv. Kako kao fratar nije oblačio samo jedan habit ili kao svećenik samo jednu misnicu izvana, nego diskretno nosio i stotine tuđih problema iznutra, njegova je slika, lik i rukopis ostao takav kakav bi svaki župnik poželio da ostane među svojim vjernicima kad odlazi iz neke župe. Da, voljen, cijenjen, poštovan - tri velike riječi koje se u Slivnu ovih dana izgovaraju otkad se pročulo daje njihov bivši župnik preminuo. A kao njegov nasljednik mogu samo nadodati: Blagoslovljen budi Bog!

Fra Rafo Begić u uredskim stvarima: pedantan, savjestan i uredan. Sve što je trebalo upisati i zapisati uredno je napravio, zaveo i posložio. Župna administracija bila je njegova dužnost i on ju je savjesno vodio i obavljao. Suptilnost, sređenost i veličina jedne duše nije u tome kako se na vani predstavlja, već kako svoje dužnosti vrši i obavlja. Zbog te njegove uredske pedantnosti i savjesnosti, što drugo doli opet reći: Blagoslovljen budi Bog!

Fra Rafo Begić u pastoralnom djelovanju: marljiv, gorljiv i zanimljiv. U propovijedima, pričaju mi, nikad dug, nespreman i dosadan, već uvijek zanimljiv, jasan i za slušanje poželjan. Zbog toga: Blagoslovljen budi Bog!

Fra Rafo Begić na materijalnom polju: aktivan i poduzetan. U dekretu svakoga fratra kad odlazi na neku župu, među ostalim, stoji i to da, uz duhovno-pastoralno djelovanje, treba voditi brigu i o materijalnim dobrima u župi. Fra Rafi to i nije trebalo pisati niti mu to napominjati, jer je na tom području uvijek bio marljiv i aktivan, nikada bezbrižan, indiferentan i pasivan. U Slivnu se, zajedno sa svojim vjernicima, trudio, popravljao i gradio; i vidljiv trag ostavio. Zbog te njegove brige i mara: Blagoslovljen budi Bog!

Fra Rafo Begić na kulturnom polju: svjestan i djelatan. Osim pastoralnog, župnička služba pretpostavlja i kulturno djelovanje. Fra Rafo je toga bio svjestan: kulturno uzdizanje bila je potreba njegove duše i ono je kod njega bilo permanentno. Uostalom, to se i na njemu vidjelo: bio je odista kulturan čovjek. Kao takav je bio prema svima obazriv, prema nikome uvredljiv I kao takav je, u prigodi 250. obljetnice crkve Presvetog Trojstva, objavio vrlo vrijedan zbornik Slivno i svake je godine objavljivao Župni list Slivno. Za njegov kulturnu pojavu i nastojanja: Blagoslovljen budi Bog!

Fra Rafo Begić i kulturna baština: osjetljiv i brižan. Volio je kulturnu baštinu i narodne običaje, a na poseban način ,,gangu“, koju je često volio i zapjevati, osobito onu: Teci vodo ispod Kamen mosta... Ljubav prema tom napjevu navela ga je da u Slivnu pokrene i „Ganga Fest“, manifestaciju koja je danas poprimila regionalne obrise. Za tu njegovu ljubav i nastojanje da se hrvatska baština očuva, da ne propadne, već i danas živi, cvjeta i raste: Blagoslovljen budi Bog!

Dragi fra Rafo! Mnogi su tvoji bivši župljani, tvoji dragi Slivanjci, danas na tvome sprovodu: jer su te voljeli, jer su te poštivali. Vijest o tvojoj smrti otišla je diljem svijeta. I svi Slivanjci, ovi u domovini i oni u inozemstvu, danas su s tobom. I tužni su, jer si bi dio njih i njihovih obitelji. Kao čovjek, fratar i svećenik, ostavio si divnu sliku kod njih i dubok dojam među njima. To je teško izbrisati, baš kao i suze koje im danas klize niz lice. Zato, u ime njih i za sve njih izgovaram: Hvala ti, fra Rafo! I nadodajem: Bog te dao, Bog te 2000. godine u Slivno doveo, Bog te sada k sebi uzeo. Blagoslovljen budi Bog!

*********************

Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Zagreb, 2. svibnja 2018.

 

Mnogopoštovani

Fra Joško KODŽOMAN, provincijal

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

 

Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega,

ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan. (Iv 6,40)

 

Mnogopoštovani Oče,

Povodom smrti Vašega subrata fra Rafaela Begića, u zajedničkoj molitvi za njegovu vječnu dušu i Vama i cijeloj Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja izražavam kršćansku sućut.

Fra Rafael je tijekom svoga gotovo šezdesetogodišnjeg redovničkog i pedesetrogodišnjeg svećeničkog djelovanja značajno vrijeme od 1969. do 1988. služio i našim iseljenicima u Njemačkoj. Krećući od Stuttgarta kao dušobrižnik pa zatim kao voditelj misije u Dusseldorfu, kao dušobrižnik u Frankfurtu, te ponovno kao voditelj misija u Sindelfingenu, Berlinu, Wuppertalu, s povratkom u Frankfurt ostavio je trag svojeg svećeničkog služenja u godinama naročito velikog priljeva naših radnika u Njemačku. Neka ga Gospodin nagradi za sve dobro što je učinio!

vlč. dr. Tomislav Markić,

nacionalni ravnatelj

*********************

Poštovani Oče provincijale,

povodom smrti fra Rafaela Begića, Vama i svim franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja u ime Župnog vijeća i svih vjernika HKM Berlin želimo izraziti iskrenu i duboku sućut.

Fra Rafo će nama u Berlinu ostati u trajnom sjećanju kao vjeran navjestitelj evanđelja i poseban dušobrižnik, župnik i čovjek, - koji se isticao velikom ljubavlju prema svom hrvatskom narodu i neumornim radom.

Bio je pokretač i osnivatelj različitih grupacija - pastoralnih, kulturnih, čak i sportskih, kako bi okupio svoj narod, te mu pružio dijelić doma kojega su tada toliki sa svojim obiteljima napustili. U sjećanju će nam ostati kao pravi pastir koji je okupljao svoje stado, uvijek uz lijepu riječ za svakoga i spreman pomoći u svim situacijama – pravi "prijatelj i brat".

A nas, tadašnju djecu i mlade, svojim je pristupom, radosti, zalaganjem, otvorenošću za ljude, te svjedočenjem vjere oduševio i postavio temelj na kojem smo mogli graditi i izgrađivati našu vjeru te ljubav prema svom narodu i Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin, u kojoj smo i danas aktivni. Uistinu je bio fratar koji je ostavio duboki trag kod nas osobno i u našoj misiji.

Pokoj mu vječni podario Gospodin, neka mu bude nagrada! Na njegov sprovod nažalost ne možemo doći, ali u duhu želimo biti sa svima Vama na svetoj misi zadušnici, koja će se slaviti za pokojnog fra Rafaela u nedjelju u našoj misiji u svim crkvama.

U ime Župnog vijeća HKM Berlin

Anica Krstanović

predsjednica Župnog vijeća HKM Berlin

*****************

Hrvatsko kulturno društvo

Fran Vladimir MAŽURANIĆ

Feldstr. 4 13355 Berlin

Berlin, ponedjeljak, 30. travnja 2018.

Provincijal fra Joško Kodžoman

Uprava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Franjevački provincijalat

Poštovani oče provincijale fra Joško Kodžoman!

Povodom završetka zemaljskog hodočašća našeg dragog svećenik fra Rafaela Begića, izražavamo svoju ljudsku i kršćansku sućut Vama, oče Provincijale, svoj braći i sestrama velike franjevačke obitelji, rodbini, prijateljima i svima koji su voljeli, poštivali i poznavali pokojnoga fra Rafaela.

Fra Rafael je bio 7 godina svećenika naše HKM Berlin od 1975 - 1982. godine. Bio je voditelj misije Sv. Clemens od 1975-1982. u Berlinu - Kreuzberg Stressemannstr. 66E.

Prvi je predsjednik i osnivač Hrvatskog kulturnog društva Vladimir Fran Mažuranić iz Berlina od 1980-1982. godine, te kasnije l.počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Vladimir Fran Mažuranić i uvijek rado viđen na svim našim velikim danima u Berlinu.

Sućut izražavamo, ja kao osmi predsjednik HKD-a V.F. Mažuranić iz Berlin, članovi našeg upravnog odbora i svi članovi društva vrijedni štovatelji lika i dijela VFM iz Berlina.

Bio je ugledan svećenik u nekadašnjem Zapadnom Berlinu u godinama kada je Berlin bio okružen željeznom zavjesom komunizma, te je kao član Provincije Presvetog Otkupitelja dao veliki doprinos dušobrižništvu Hrvata u Berlinu, te se s ponosom sjećamo njegovog rada i djelovanja, koje nećemo nikada zaboraviti.

Nesebično se darivao Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, kako tada u Berlinu, tako i kasnije u najtežim godinama povijesti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, po povratku iz Njemačke 1988. godine iz Frankfurta u domovinu a posebno u teškim godinama Domovinskog rata.

Fra Rafael Begić bio je veliki svećnik, domoljub i Hrvat.

U sjećanju na osnivanje HKD VF Mažuranić Fra Rafael je napisao: „Kad se more uzgiba valovi šume. Srce je more a riječi su valovi.“

Neka našeg dragog Fra Rafaela Begića Krist raspeti i uskrsli kao svoga svećenika primi i uvede u kuću Oca nebeskoga! Počivao u miru Božjemu!

Predsjednik HKD-a V.F. Mažuranić - Berlin

Stjepan Lozančić, Vorsitzender

Željko Matić, Geschäftsführer

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas448
Ovaj mjesecOvaj mjesec54258
UkupnoUkupno6258647

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 70 

Administrator

franodoljanin@gmail.com