Pokornički i molitveni život

 

Dok je muž bio živ, Elizabeta se zavjetovala sačuvati čistoću ako bi ona njega nadživjela. Nakon njegove smrti, težila je k savršenom jedinstvu s Bogom.

Na Veliki Petak, 24. ožujka 1228. godine Elizabeta je položila svoje ruke na oltar kapele Manje braće u Eisenach-u, odričući se “raskoši svijeta, svoje vlastitie volje i svega što naš Gospodin savjetuje da se odrečemo u evanđelju”. Nekoliko mjeseci nakon toga, obukla se u jednostavno i siromašno odijelo i zavjetovala se kao pokornica u Marburgu. I taj su put bili prisutni neka Manja braća. S Elizabetom su se zavjetovale i dvije služavke ili drugarice; one su osnovale malu zajednicu molitve i pokorničkog života.

Papa, koji je kanonizirao Elizabetu, Grgur IX., napisao je: “Obukla je u franjevački habit, u kojem nije propustila, osim zadnjeg dana, da slavi otajstvo muke Gospodnje.”

Sada je Elizabeta bila u mogućnosti ispuniti želje da živi u siromaštvu. Svim srcem je ljubila siromaštvo da je rekla bratu Gerardu da bi voljela živjeti potpuno ovisna o milostinji, kao i gubavci.

Elizabeta se posvetila aktivnom životu služenja i tješenja, ali je također bila posvećena i životu molitve. Njezin ispovjednik, Konrardu Marburškom, rekao je: “Usprkos djelima ljubavi, kažem pred Bogom da nisam vidio ženu koja više provodi vremena u kontemplaciji. Jer, Elizabetu su vidjeli i drugi redovnici i redovnice kako se vraća s tajnih mjesta molitve, s licem koje čudesno sjaji, kao da sunčeva zraka dolazi s njezinih očiju”.

 

Duhovna misao

Smisao pokorničkog života jest neprestano obraćanje Bogu. Po tome, mi se odričemo starog života u sebičnosti i umiremo sebi kako bismo živjeli novim životom s Bogom. Elizabeta je ozbiljno shvatila takav pokornički način života te je nastojala potpuno umrijeti sebi da bi živjela za Boga.

Radije je to činila živeći u svijetu nego da je otišla u samostan. Međutim, život u svijetu ne bi smio umrtviti život molitve. Zapravo, neprestana molitva je potrebna da bismo održali odnos s Bogom u trenucima kad nam svijet odvlači pažnju. Elizabeta nam svjedoči da su molitva i kontemplacija moguće i onda kad živimo zauzetim životom.

 

Sveto pismo

A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. (Lk 9,23).

 

Pokornički i molitveni život. Pokora.

Kako svjetovnjaci mogu biti kontemplativni?

Kada je Elizabeta bila pokajana i predana, te kad je osnovala bolnicu u Marburgu, živjela je konstantan život u pokori i preobraćenju koji je otprije započela. Ali ovaj novi život je zahtjevao i dublju obvezu i veću žrtvu. U njenom životu brige za bolesne, izljevala je na druge plodove svoje žrtve i milosti koje je dobila.

Ove godine u lekciji 3, proučavali smo prirodu pokore i preobraćenja, a u lekciji 5 njenu aplikaciju u našoj formaciji kao svjetovnih franjevaca. Ovdje, kako gledamo Elizabetinu potpunu pokornost u životu, prikladno je raspravljati o plodovima pokore u našim životima služenja drugima, i u našem životu molitve.

Život pokore zahtjeva od nas da se ispraznimo od egoizma i grijeha, i da dopustimo biti ispunjeni Bogom. Također, zahtjeva predanje drugima. Naše pravilo (II, 14) nas podsjeća da, zato što stremimo biti što sličniji Isusu, koji nije bio samo Bog nego i savršeno ljudsko biće, mi moramo oponašati Njega u ljudskim radnjama služenja drugima, pa i najmanjima. Mi trebamo tražiti to služenje, kao što je i Isus oprao noge svojim učenicima (Ivan 13, 12-15). To je Elizabeta činila cijelog svog života, i to bi mi isto trebali raditi. Mi želimo postati više kao Isus i poboljšati se, ne samo zbog nas, nego i zbog drugih. Jer mi smo svjetovnjaci, mi služimo za našu braću i sestre u aktivnom životu u svijetu.

U svom bolničkom radu, kao i u bračnom životu, Elizabetin aktivan život sadrži konteplativnu molitvu. Naše Pravilo (II,8) nas izričito traži da „radimo molitvu i kontemplaciju u svemu što činimo i jesmo“. To znači da kontemplativna molitva mora biti velik dio našeg molitvenog života.

Ali što je kontemplativna molitva? Mi koji slijedimo aktivan život znamo često čuti da je sve što činimo i radimo, ako je ponuđeno Bogu, molitva. Mi također imamo Misu i naše dnevne obrede, liturgijske molitve Crkve. Obije su različite od kontemplacije, podizanja naših misli i srca Bogu. To je tip molitve kojeg često smatramo teškim. Kako možemo, okrenuti brizi za obitelj i posao, dekoncentirani televizijom, internetom i dnevnim razgovorima, naći dovoljno vremena da podignemo dušu k Bogu?

Možemo naći utjehu u činjenici koje su Isusove odlučujuće riječi dale u Evanđelju o životu u kontemplaciji, upućenima zaposlenoj kućanici. Isus je došao posjetiti Martu i Mariju. Marta, koja je bila vješta kućanica-to su aktivnosti koje radimo za Isusa, predstavljaju aktivni život služenja drugima u svijetu. Marija, s druge strane, izabire sjesti poredi Isusovih nogu, slušati njegovu riječ i biti konstantno u njegovoj prisutnosti. Ovo je kontemplacija.

Marta inzistira Isusu kako se Marija ne trudi, kako bi se trebala ustati i pomoći posluživati. Isus kaže Marti: „Ti si ona koja je uplašena i zabrinuta oko mnogo stvari“, ali dodaje kako je samo jedna stvar uistinu bitna-slušati njegove riječi (Luka, 10, 41-42). Kontrast između dvaju sestara je često korišten u crkvi kako bi razdjelio aktivni i kontemplativni život, kao dva poziva-jedan za laike i one religiozne koji provode vrijeme u služenju drugima, i drugi za religiozne upuštenima u živote kontemplativne molitve. Ali Isus također kaže Marti, koja živi aktivni život, da treba više mjesta u životu da ga sluša i razmišlja o Njemu.

Svi kršćani bi trebali kombinirati ove dvije sfere. Kao što Sv. Augustin kaže: „Nitko ne treba biti toliko kontemplativan da ne misli dobro o svojim susjedima, niti toliko aktivan da ne traži kontemplaciju u Bogu!“

Bog je prisutan u svakodnevnom životu i u svim fazama života. Možemo se najbolje pripremiti da ga nađemo i uživamo u Njegovoj prisutnosti pojednostavnjujući vanjske aspekte naših života i izbjagavajući površne, bespotrebne, sebične i tašte stvari. Moramo prosuđivati što je zapravo važno u našim životima i eliminirati ili smanjiti druge stvari.

U svom kratkom životu, Elizabeta je razdijelila važno od nevažnog. Mi osjećamo, čitajući njen život, da nikad nije tratila vrijeme, tako da bi imala dovoljno vremena za dobra dijela drugima, kao i za život u prisutnosti Boga.

Možemo podići naša srca Bogu u kontemplaciji za vrijeme naših dnevnih zadataka. Elizabeta je ušla u ovaj tip molitve dok je čekala hranu. Mnogi od nas imaju periode u radnom danu kada naše misli nisu zaokupljene. Često dok peglamo, radimo u vrtu, idemo na posao vlakom ili čekamo u auto dijecu da izađu iz škole, pronaći ćemo vrijeme da podignemo svoja srva Bogu, nego da budemo zaokupljeni Tvom, radiom, magazinima... To zahtjeva disciplinu i predanost. Također zahtjeva shvaćanje da kao predani kršćani, dugujemo to vrijeme našem Gospodinu.

Molimo se da možemo uvijek oponašati Sv. Elizabetu u obje strane njene pokore: molitvi i služenju.

 

Duhovna misao

Što smatram najvažnijom stvari u mom životu? Ima li Bog važnost koju bi trebao imati? Koje beskorisne ili bespotrebne stvari ispunjavaju moj život? Kako mogu eliminirati neke od njih u svom životu da imam više vremena za molitvu i služenje drugima? Dajem li se u služenje drugima u pravom duhu Krista? Postoje li momenti u mom danu koji su osobito pogodni za kontemplaciju Bogu?

 

Iz Svetog pisma

Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 38-42)

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Iv 13, 12-15)

 

Iz pravila FSR-a

“Kao što je Isus bio pravi Očev klanjatelj, neka tako i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša života i rada. Neka sudjeluju u sakramentalnome životu Crkve, osobito u Euharistiji; i neka se pridruže liturgijskoj molitvi u jednome od oblika koje je Crkva predložila, proživljavajući na taj način iznova otajstvo Kristova života.” (Pravilo, II, 8).

“Pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje što bratskijega i evanđeoskijega svijeta da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, svjesni da “svaki onaj koji ide za Kristom, savršenim čovjekom, i sam postaje više čovjek”. Neka stoga s punom odgovornošću obavljaju vlastite dužnosti u kršćanskome duhu služenja.” (Pravilo II, 14).

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas976
Ovaj mjesecOvaj mjesec61728
UkupnoUkupno7051459

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 54