Split: Sestre klarise zaslužne da je beskućniku održan sprovod dostojan čovjeka

Svakodnevno se u dnevnom tisku objavljuju obavijesti o smrti različitih osoba koji su preminuli a u čijim su osmrtnicama redovito navedeni članovi  obitelji koji za svojim pokojnikom „tuguju“, koji su „ožalošćeni“, ili „ostaju u tuzi“ , ili će ga se „vječno sjećati“ … Tako roditelji pokapaju svoju djecu, djeca roditelje, supruzi svoje supruge i tome slično. Rijedak je slučaj da je objavljena osmrtnica osobe za kojom nitko ne žali, odnosno da na osmrtnici nema ožalošćenih članova ni bliže ni dalje obitelji; ni bake, djeda, oca, supruge, djece, rodbine;  da nisu čak navedena imena  znanaca ni prijatelja, jer kao da je živio sam na ovome svijetu. Rijetke su osmrtnice na kojima su navedeni samo osnovni podaci: godina rođenja, datum smrti i podaci o datumu i vremenu sprovoda.


Jedna takva osmrtnica objavljena je u Slobodnoj Dalmaciji u četvrtak, 15. ožujka 2018. godine u kojoj se obavještava „rodbina i prijatelji“ da je u ponedjeljak, 12. ožujka 2018. godine u 72. godini života preminuo Vladimir Milić.

Sadržaj osmrtnice Vladimira (Vlade) Milića, na čijem je kraju pisalo: „Počivao u miru Božjem!“, kao i činjenica da na njoj nema podataka o njegovim bližnjima, veoma su me zainteresirali te sam htio saznati kakav će biti sprovod nekome tko nema nikoga. Pitao sam se tko je taj čovjek? Tko je dao objaviti njegovu osmrtnicu, a on nema nikoga? Je li ju naručio i uplatio za svoga života? Tko će i koliko ljudi doći na njegov ispraćaj, i tome slično.

Za neki sprovod kaže se da je veliki jer je umrla poznata osoba na kojem bude redovito puno ljudi, na drugom bude možda malo manje ljudi, ali bude limena glazba ili pak trubač koji odsviraju prigodne skladbe prilagođene datom trenutku ili pak bude neka poznata klapa koja svojim pjevanje stvori ozračje za dotični trenutak. Svi su oni dio ceremonije odnosno obreda kojim se ispraća pokojnika i na taj mu se način iskazuje poštovanje u očima svih koji takvom sprovodu nazoče.

Sprovodni obredi za pokojnog Vlado započeli su u kapelici na Lovrincu u petak, 16. ožujka u 11 sati, uz nazočnost tridesetak ljudi, od kojih su njih nekoliko nosili cvjetne aranžmane, neki su nosili cvijeće i svijeće, a oni kao i svi ostali sudionici dostojanstveno i s poštovanjem su prisustvovali obredu sprovoda. Lijes sa lijepim i bogatim cvjetnim aranžmanom bio je postavljen na za to predviđenom mjestu, ispred njega križ na kojem su na metalnoj ploči upisani Vladini osnovni podaci koji se na takve ploče stavljaju, zatim upaljene svijeće što je značilo da je sve spremno za početak sprovodnih obreda. Na suprotnoj strani je i ambon s mikrofonom, što mi je dalo zaključiti da će sprovod biti u vjerskom obliku jer su podaci na osmrtnici očito na to ukazivali. I bi tako. Svećenik je započeo obred sprovoda i na samom početku je rekao: „Skupili smo se ovdje oko pokojnog Vladimira Milića kako bi ga ispratili na ono mjesto kamo ćemo svi mi poći. Na tom mjestu, ili na tom putu možemo ponijeti samo jedno, a to je duša. Duša, kao ono što mi jesmo, identitet. Netko može biti skrušene duše, netko može biti široke duše, netko može biti radosne duše. Možemo reći da ovom sprovodu po nekim zakonima života sam trebao biti samo ja. Ali tu ste i vi koji ste dobre duše. I sigurno to je jedna od najvećih stvari koje ćete u nebo ponijeti. Da vi. On je svoju dušu Bogu dao. On je za svoju dušu Boga izmolio. On je u svojoj duši u Boga vjerovao. On je u svojoj umornoj duši sebe tako Bogu ponio. Nosio je svoj križ života, teškoću života, osamljenost života, ali nije umro sam. Po svim zakonima možda je trebao umrijeti sam. A nije, i hvala Bogu da nije. U svim susretima Isusa i čovjeka mi vidimo božansku ljubav, božansko milosrđe. Isus svakog gubavca kojega je susreo ozdravlja. Isus svakog bolesnika kojeg je susreo ozdravlja, mrtve uskrisuje. Pa neće li onda Vladimir još više, kad u konačnici susretne Isusa, biti živ. Tamo nema više ni muke, ni jauka, ni samoće, ni tuge, nego vječno gledanje ljubljenoga Boga Oca. I zato mogu reći hvala vam što ste ovdje sa mnom, što ste ovdje s Vladimirom, što ste ovdje slika Crkve koja nikoga ne napušta samoga. I što svoj život revnujete po Božjem zakonu ljubavi i milosrđa. Molimo danas za brata našega da mu Bog oprosti sve njegove slabosti i grijehe, a svako njegovo dobro djelo i njegovu žrtvu nagradi vječnim životom“.

Od ovih nekoliko rečenica urezala mi se ova: „Možda je trebao umrijeti sam, a nije“, rečenica koja me je navela na zaključak da se radi o čovjeku koji nije imao ni svoj dom, ni svoju kuću. Imao je samo sebe, a imati sebe bez svoje kuće znači živjeti kao beskućnik. Ispraćen je kao čovjek, koji je imao svoje dobročinitelje i svoje prijatelje i nije ispraćen kao beskućnik. Zvuči jednostavno i kao da se nameće pitanje: i što je tu neobično. Ali vjerojatno bi bilo neobično, i vjerojatno bi „po službenoj dužnosti“ bio pokopan kao beskućnik da se za to nisu pobrinule sestre Klarise, koje su svojom upornošću, potaknute kršćanskom ljubavlju i milosrđem, uz svesrdnu pomoć dobrih ljudi kao i mjerodavnih institucija, učinile sve da Vlado dobije medicinsku skrb u KBC-u Firule, a nakon što je preminuo, nije ni ostavljen, ni zaboravljen, nije ga „pojela“ ulica nego mu je organiziran sprovod dostojan čovjeka. Svoju raspoloživost i spremnost pokazali su i dvojica svećenika salezijanaca; jedan je vodio sprovod (don Anto Adžamić), a drugi (don Mirko Barbarić) je nakon sprovoda slavio misu zadušnicu u samostanskoj crkvi svete Klare.

Vlado  je bio obrazovan i školovan čovjek koji je po struci bio kemijsko-geološki tehničar, pa je onda radio kao konobar na brodovima. Dio svoga života proveo je u Njemačkoj, a onda se nastanio u Splitu gdje je neko vrijeme tj. do početka Domovinskog rata, s obzirom na to da je poznavao nekoliko stranih jezika,  radio je kao turistički vodič. Životne okolnosti koje mu nisu bile sklone, prisilile su ga da živi bez svoje kuće i bez svoga doma. Od toga vremena pa sve do svoje smrti Vladu su svakodnevno na razne načine pomagale sestre Klarise. Pomagale su mu u hrani. Svakodnevno su mu davale topli doručak i ručak dostojan čovjeka, a on je za njih spremno, revno i ustrajno, praktično sve do nekoliko dana prije svoje smrti, obavljao usluge i poslove koje one, imajući u vidu njihov način života u klauzuri, nisu mogle. Želio je biti koristan, želio je zaslužiti nešto što mu je bilo neophodno. I ako koji dan nije za njih ništa učinio, a to je bilo rijetko, bilo mu je teško zatražiti od njih nešto za jelo. Osim toga, Vlado je stekao prijatelje kojima je također, za ono što je mogao, rado izlazio u susret i u tome nije posustajao. Zahvaljujući zauzetosti sestara Klarisa Vlado je, kada se razbolio, primljen u Klinički bolnički centar Split, gdje je medicinski i ljudski zbrinut, prilikom čega je prethodno trebalo srediti papire vezano za socijalno osiguranje, što je i učinjeno. Da nije tako, mogao je završiti tko zna gdje i tko zna kako. I to ne bi bilo pravedno, humano, a nadasve on to svojim ponašanjem i željom da uvijek bude koristan, nije zaslužio. Ovo je pozitivan primjer kada ljudska dobrota biva nagrađena. (M.M.)

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2018.

***********

Sinj: Proslava Gospe Sinjske

27.7.-19.8.: Hodočašća i devetnica Gospi Sinjskoj

15. kolovoza: Svetkovina

***********

15. kolovoza: Visovac - Proslava Velike Gospe

***********

18. kolovoza: Sinj - Proslava 50. obljetnice mature

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1521
Ovaj mjesecOvaj mjesec36827
UkupnoUkupno6161907

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 72 

Administrator

franodoljanin@gmail.com