Zagreb: Proslavljeno 'Antićevo – 2018.'

U Zagrebu je u svetištu Majke Božje Lurdske u nedjelju 4. ožujka svečano proslavljena 53. obljetnica svete smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića - Antićevo 2018. U ovoj godini slavimo 125. obljetnicu njegova rođenja (Prvić Šepurine 16. travnja 1983.) i njegova krštenja (Prvić Šepurine, 8. svibnja 1893.). Proslavi 53. obljetnice smrti Časnoga sluge Božjega prethodila trodnevnica kojoj su propovijedali vicepostulator fra Josip Šimić, magistar bogoslova hercegovačke franjevačke Provincije Marijina uznesenja fra Ivan Landeka mlađi i mnp. provincijal Antićeve provincije fra Joško Kodžoman. Euharistijsko slavlje na samu obljetnicu smrti Sluge Božjega predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan. U trodnevnici i na samo Antićevo izmijenili su se zborovi svetišta: u četvrtak 1. ožujka pjevao je Mješoviti zbor; u petak 2. ožujka pjevao je zbor mladih Vrba; u subotu 3. ožujka pjevao je dječji zbor, a 4. ožujka na sam Antićevo pjevao je zbor Otac Ante Antić. Na Antićevo uz oca biskupa suslavilo je još 13. svećenika uz asistenciju dvojice đakona. Posluživalo je sedam ministranata i ministrantica. Uz naše bogoslove bila su tu i dvojica karmelićanskih bogoslova, jedan iz Zatona i jedan iz Šibenika i jedan dominikanski bogoslov. Nakon euharistijskog slavlja u samostanskom blagovalištu na večeri okupilo se 70-tak osoba. Uz svećenike, redovnike i redovnice, bila je tu i brojna rodbina Časnoga sluge Božjega, zbor Otac Ante Antić, osobe iz medija, jedan ministar iz vlade Republike Hrvatske i brojni vjernici. Usprkos hladnom i snježnom vremenu svaki dan trodnevnice i na samo Antićevo okupljalo se veliko mnoštvo vjernika.

Trodnevnica

Prvi dan

Prvi dan trodnevnice euharistijsko slavlje predslavio je i propovijedao otac vicepostulator fra Josip Šimić. S njim je suslavio fra Ante Crnčević uz asistenciju đakona fra Ivana Đuzela. Tema njegove propovijedi bila je Duhovni vez Časnoga sluge Božjega s vjernicima koje je vodio. To je zapravo bio tematski uvod u slavlje trodnevnice ovogodišnjega Antićeva. Propovjednik je u svojem promišljanju krenuo od prvog čitanja iz knjige proroka Jeremije, točnije od retka 17, točnije od redaka 17, 7-8: »Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničega bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.«

Propovjednik je naglasio kako je Časni sluga Božji već zarana u svojem životu shvatio da duhovno korijenje svoga bića mora pustiti duboko u potok Božje milosti. Nakon što je to učinio u vlastitom životu i potom u životu svoji gojenaca, mladih bogoslova, shvatio je da mora poraditi i s vjernicima, pa je još zarana počeo duhovno voditi vjernike ostvarujući s njima trajni duhovni vez, kako bi ih odgojio kao produhovljene kršćane. Časni sluga Božji počeo je dosta rano u dvadesetim godinama prošlog stoljeća okupljati najprije učiteljice,  a potom i djevojke, željne dubljeg duhovnog života. Uz redovitu magistarsku službu to je nastavio i u Zagrebu.

Između Časnoga sluge Božjega i osoba koje je duhovno vodio stvarala se neka naročita duhovna povezanost. Taj duhovni vez on je doživljavao kao osjećaj dužnosti i o tom je često govorio osobama koje vodio. Kako to svjedoče njegova pisma u svom duhovnom vodstvu oni nije ostajao samo na dužnosti i odnosu vođe i vođenoga, već je to prelazilo u posebnu duhovnu bliskost, koja je ovisila i o osobama onih koje je vodio. Taj osjećaj istaknuo je propovjednik s vremenom je prerastao u poseban duhovni vez između duhovnog oca i duhovnog djeteta kad ih je nazivao »kćeri moja« i »sinko moj«. Fra Ante je taj vez ponekad podržavao pismenim, i još češće usmenim izjavama izjavljujući da ih ima na pameti, da ih svaki dan u misnoj žrtvi prinosi Bogu, da moli za njih, da trpi s njima i za njih, i u duhu s njima. Mnogi od njih bili su svjesni te povezanosti i sretni zbog toga, jer je fra Ante u svojim molitvama bio velikodušan.

 

Drugi dan

Drugi dan trodnevnice euharistijsko slavlje predslavio je fra Ivan Landeka, mlađi magistar bogoslova Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja Marijina. Uz njega su suslavili vicepostulator fra Josip Šimić i fra Leon Delaš. Na slavlju se okupio veliki broj štovatelja Časnoga sluge Božjega i drugih vjernika.

Tema njegove propovijedi bila je Duhovni vođa djevojaka. Propovjednik je najprije protumačio evanđelje toga dana o nezahvalnim vinogradarima koji su postali ubojice i razbojnici, koji su na kraju ubili i baštinika. Istaknu je da je Isus u toj prispodobi sažeo ono što se s Božjim prorocima događalo u povijesti izabranoga naroda i što će se na kraju i njemu samome dogoditi. Vinogradari ubojice su zapravo vjerska i politička elita židovskog naroda - »glavari svećenički i starješine narodne«. Sve ovo na što Isus u prispodobi o vinogradarima  iznosi jasno je i nama danas, posebno tvrdnja o baštiniku. Vjerska i politička elita u izabranom narodu umišljali su da narod pripada njima i da zato na njega imaju pravo polagati stopostotno pravo, zaboravljajući da narod pripada Bogu. Osudu, koju su ti zli vinogradari zaslužili, istaknuo je propovjednik, nije im izrekao Bog, nego su oni sami sebe osudili. Ova prispodoba je poučna i za sve nas danas, jer je i nama povjeren vinograd našega srca i duše iz kojeg trebamo čupati korov grijeha.

Časni sluga Božji otac fra Ante Antić bio je vrijedni i ponizni vinogradar i potpuna suprotnost nepoštenim vinogradarima iz današnjeg evanđelja. Njega je Gospodin postavio za vinogradara u svom vinogradu, da ga obrađuje i čuva. Dugo godina mu je vjerno služio odgajajući naraštaje mladih franjevaca, kraće vrijeme kao meštar novaka u Zaostrogu i potom kao dugogodišnji magistar bogoslova u Makarskoj i Zagrebu. Služio mu je također kao ispovjednik i duhovni vodeći očinskom i bratskom ljubavlju mnoge osobe koje su k njemu dolazile na sakrament pomirenja i tražile duhovno vodstvo. On nije prisvajao vinograd za sebe, nego je to činio za Gospodina.

Očinskom pažnjom vodio je i mnoge djevojke, osobito u izboru životnog poziva. Razlučivanje poziva u fra Antinom duhovnom vodstvu zauzimalo važno mjesto. On je zapravo preteča onoga što Biskupska sinoda u listopadu ove godine posebno proučavati. Njihova tema je Mladi, vjera i razlučivanje poziva. I mi danas, istaknuo je propovjednik, najčešće govorimo da je potrebno mlade poticati da se odluče za duhovni poziv. Iz pisama Časnoga sluge Božjega otkrivamo njegovu veliku razboritost. On nije svakoj djevojci, koju je duhovno vodio, odmah savjetovao da ide u redovnice ma koliko ona bila pobožna. Naprotiv neke je znao odvraćati, kada bi uvidio da nisu prikladne za samostanski život, savjetovao je da ne stupaju u samostan, nego da učine zavjet djevičanstva i da žive u svojim obiteljima u svijetu. On ih je nastojao i dalje duhovno voditi.

Časni sluga Božji otkriva nam nove poglede, posebno svoju veliku razboritost, posebno kada su u pitanju bili životni izbori osoba koje je vodio. U njegovu životu i djelovanju otkrivamo razborit odnos prema djevojkama i ženama. On ne bježi od njih, već im ostaje duhovno blizak izgrađujući svoj zdravi stav prema njima i u isto vrijeme nastojeći pomoći im da se duhovno razviju. Fra Ante je i na ovom području io vrijedni odani vinogradar u vinogradu Gospodnjem. On je poziv i poticaj svima nama da svakodnevno radimo u vinogradu svoga srca, čupajući iz njega korov grijeha.

 

Treći dan

Treći dan trodnevnice euharistijskom slavlju predsjedao je mnp. o. provincijal fra Joško Kodžoman. Uz njega su suslavili o. vicepostulator fra Josip Šimić i samostanski ekonom fra Ivan Maletić. Tema njegove propovijedi bila je: Duhovni vođa obitelji.

Propovjednik je pošao od misnih čitanja dotičnog dana. Prvo čitanje iz knjige proroka Miheja, u jako teško vrijeme za izraelsko kraljevstvo (Mih 7, 14-15). Prorok opisuje teško stanje naroda moleći Boga da pase svoj narod - stado svoje baštine, koje živi osamljeno u šikarju usred plodnih voćaka, kao u davne dane u Bašanu i Gileadu, kada su nakon što su izišli iz Egipta uz pomoć Božjih čudesa. Misli iz prvog čitanja propovjednik je povezao s odlomkom iz Evanđelja po Luki, točnije s prispodobom o izgubljenom sinu (Lk 15, 11-32); upozoravajući na Božju zauzetost za svoju djecu i kao pojedince i kao članove obitelji.  Izgubljeni sin nije svojim postupkom nanio štetu samo sebi, već je prouzročio i svojoj obitelji. Na koncu kada je spiskavši sve propao u i upao u silnu bijedu, uviđa da se mora povratiti svojem ocu, svojoj obitelji.

U svojem duhovnom djelovanju Časni sluga Božji susretao je i pojedince i obitelji koje su zapale u krize, koji su se »izgubili« poput izgubljenog sina. Nastojao im je pomagati da se ponovno pronađu, kajući se i povraćajući se Nebeskom Ocu, koji ih, njihovim grijesima usprkos, čeka raširenih ruku.

Propovjednik je istaknuo kako je Časni sluga Božji vodeći pojedince, često pokušavao proširiti svoje duhovno vodstvo na ostale članove njihove tjelesne obitelji. To je razvidno iz njegovih pisama u kojima on želi pokazati da i na njih misli. Takav stav pridonijeti će da se u Antićevo duhovno vodstvo više puta uključuju osobe iz iste obitelji, braća, sestre, muž i žena ili čitava obitelj. Za njega nije bilo sumnje u poziv na svetost kršćanske obitelji u kojoj se rodio sam Božji Sin i koja ima zadaću održanja ljudskog naraštaja. Vrijednost svakog ljudskog staleža u Crkvi, Časni sluga Božji promatra kroz njihov odgovor na Božji poziv. Mladić i djevojka pri stupanju u brak to čine iz ljubavi prema Bogu. Oni ispunjaju Božju volju i proslavljuju Boga i uključuju u veliku božansku obitelj. Za Časnoga slugu Božjega Bračni život je način slavljenja Boga i sredstvo posvećenja. Prema njemu osobe stupanjem u brak ne gube djevičanstvo, već ga kao ures donose na oltar i u sakramentu ženidbe zamjenjuju bračnim vezom, kako bi ispunili volju Božju i bračnim životom proslavili Boga. Kod oca Antića možemo govoriti o teologiji braka, u kojoj on za polazište uzima primjer Tobije i Sare (Tob 3, 16-18) i koju razrađuje na evanđeoskim načelima. Od bračnih drugova on traži da budu podložni volji Božjoj i da s radošću primaju djecu koju im Bog daje. Tražio je da međusobno budu obazrivi, uslužni i strpljivi, da iz srca istjeraju svaku samovolju i samodopadnost, kako bi ih Duh Sveti ispunio svojom milošću i krepostima. Poticao je na srdačnost i sklad, jer se tako stiče i jača međusobno ljubav.

 

Antićevo

Na Antićevo euharistijsko slavlje predslavio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan. Suslavili su mnp. o. Jure Šarčević, provincijal franjevačke kapucinske provincije i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, vicepostulator kauze sluge Božjega oca fra Alekse Benigara fra Ratko Radišić, vicepostulator kauze sluge Božjega oca Gerarda Stantića otac Mato Miloš. Uz mons. Bogdana suslavilo je 14 svećenika, uz asistenciju dvojice đakona. Obiteljska televizija TV Laudato snimala je euharistijsko slavlje i objavila reportažu u svojem programu vijesti i događanja u ponedjeljak 5. ožujka u 18.15 sati.

Fotografije (1)

Fotografije (2)


****************

53. obljetnica smrti Časnog sluge Božjega

oca Ante Antića OFM

Zagreb, svetište Majke Božje  Lurdske,

nedjelja, 4. ožujka 2018., 19.00 sati

Msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH

Treća korizmena nedjelja, god. B;

Izl 20, 1-3.7-8.12-17;Ps 19, 8-11; 1 Kor 1, 22-25; Ev: Iv, 2, 13-25

 

Dragi poštovatelji osobe i djela

Časnog Sluge Božjega

– dobrog oca Ante Antića OFM

Draga braćo i sestre!

1.Rado sam prihvatio poziv vicepostulatora o. fra Josipa Šimića OFM predvoditi ovu sv. Misu na 53. obljetnicu smrti Časnog Sluge Božjega o. Ante Antića, franjevca provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu.Obljetnica spomena smrti – Antićevo ove godine pada na treću korizmenu nedjelju.

Svako misno slavlje, poglavito nedjeljno misno slavlje – na dan Gospodnji, povlašteni su trenutci susreta vjerničke zajednice s Gospodinom koji nam govori u svojoj riječi, i koji pod prilikama kruha i vina dolazi k nama. Ovo je i prigoda kad zahvaljujemo Gospodinu na daru Crkvi i našem narodu za krjeposnog redovnika franjevca, svećenika Časnog Slugu Božjeg oca Antu Antića.

2. U današnjem evanđeljuslušali smo Gospodinove riječi: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Riječi su to kojima Gospodin odgovara na zahtjev židovskih poglavara da im dade znak koji ga autorizira da on smije činiti ono što je bio učinio, tj. istjerati trgovce i mjenjače iz jeruzalemskoga Hrama.

Riječi su to kojima je Gospodin upravo ukazao na ono što je njegov raspoznajni „znak“, a to je njegovo Tijelo, koje će biti razapeto ali i koje će uskrsnuti. Križ, dakle, kojim će biti obilježeno njegovo sveto tijelo, te Uskrsnuće, u kojem će ono slavno uskrsnuti od mrtvih da više nikada ne umre, njegov su raspoznajni „znak“. Tim smo njegovim znakom i svi mi, koji smo kršteni, obilježeni; jer, zaista, kako nas poučava sv. Pavao: „(...) koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim, 3-4). To je temeljna istina kršćanskog života, života obilježena sv. krštenjem, koje nas osposobljava da hodimo u novosti života, kao novi ljudi, Božjom snagom i Božjom milošću preobraženi ljudi. To je logika koja proizlazi iz Kristova križa, a svoj smisao i svrhu nalazi u njegovu slavnom Uskrsnuću, logika koju mnogi teško shvaćaju i još teže prihvaćaju, jer onitraže i hoće znamenje - znak po svojoj mjeri.Traže i hoćemudrost po svojoj mjeri. A mi s apostolom Pavlom takvog znaka i takve mudrosti ponuditi ne možemo, osim znaka Krista raspetoga: „Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima - Krista Gospodina - Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor. 1, 23-25).

Upravo to su sveci shvaćali.U taj su Znak duboko uranjali, i od te Mudrosti živjeli! Živjeli pak ne samo za sebe, nego u potpunom i nesebičnom predanju za bližnjega, za druge, za sve one s kojima su dolazili u doticaj. I upravo su po tomu, po takvom svojem dosljednom, krjeposnom načinu života svima nama bili i ostali uzorima. Ako su tako mogli oni, zašto ne bismo mogli i mi? Ako su mogli oni ljubiti Krista u potpunom, nesebičnom, ustrajnom predanju, zašto to ne bismo mogli i mi? To je poruka svetih, Bogu predanih ljudi, i njihovih života koju nam sv. Crkva želi stavit pred oči kad ih javno, zbog njihova krjeposna života, časti naslovima: Sluga Božji, Blaženi, Sveti. U tu skupinu spada i naš dobri otac Ante Antić. To je poruka i oporuka njegova života, života - po primjeru sv. Franje - svega uronjena u otajstvo Krista raspetoga, života koji je računao, ne sa svojom vlastitom, nego s Božjom snagom i propovijedao, ne svoju osobnu, nego Božju mudrost, jer je otac Antić vrlo dobro znao da je ono „lûdo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače od ljudi“(1 Kor 1, 25).

3. U tom dakle svjetlu večeras promatramo lik oca Antića., kao onoga koji je poučavao ljude takvoj Božjoj mudrosti, upućivao ih u predanje takvoj Božjoj snazi. Napose je on to znao činiti u jednom izvanredno važnom dijelu svojeg svećeničkog djelovanja i to kao savjetnik i duhovni vođa učiteljica. Osobno se sjedinjujući i suobličujući s Kristom Gospodinom, koji je naš jedini Učitelj i vođa (usp. Mt, 23, 8 - 11), znao je da je posebno važnou Božjoj mudrosti poučavati upravo one koji djeluju u odgoju i poučavanju mladih hrvatskih naraštaja. Jer je u svojim mislima, riječima i dijelima bio duboko sjedinjen s onim koji je, kako nam kaže današnje Evanđelje, „sam dobro znao što je u čovjeku“, znao je otac Antić da je od neizmjerne važnosti čestit kršćanski odgoj mladih naraštaja, autentičan primjer zauzetog kršćanskog života koji na mladima, napose djeci, ostavlja duboki trag, te ih oblikuje za sav kasniji život. Stoga je imao posebno sluha za duhovno vodstvo, duhovnu izgradnju nastavnika, učitelja, odgojitelja, učiteljica ….

O njegovim osjećajima poštovanja, pa čak, kako će to lijepo istaknuti njegov životopisac, i nekom vrstom zanosa kojim je pristupao duhovnom vodstvu učiteljica, svjedoči jedno njegovo pismo upućeno im za korizmu 1940. u kojemu je on istaknuo da u duhu gleda obnavljanje Kristove muke, a njih kao jeruzalemske žene koje se ne plaše pogrda koje neprijatelji upućuju Isusu, nego ga smjelo slijede, premda ih drugi, pa čak i njihove kolegice, prezirno gledaju i rugaju im se, i hrabri ih da poput Veronike nastave svaki dan brisati Kristovo znojno i okrvavljeno lice na braći ljudima, napose na djeci i mladima, izloženim svakovrsnim opasnostima[1]. U takvim svojim naporima otac Antić nije posustajao ni u vremenu bezbožnog komunizma koji je na svaki način, upravo s područja odgoja i izobrazbe naše djece i mladih, na svaki način nastojao potisnuti kršćansku vjeru, načela i odgoj te sve one koji su se u svojem ljudskom i profesionalnom djelovanju njima ravnali. O. Antić je znao naći načina ne samo duhovno, nego i materijalno priskočiti u pomoć onima koji su, često, bili obespravljeni i marginalizirani u svojim osnovnim ljudskim, vjerničkim i profesionalnim pravima uslijed trajnih pritisaka komunističkih ideologa, a u nemalom broju od tih istih izbacivani na ulicu sa svojih radnih mjesta, sokoleći ih da ne posustaju, da svjedoče Boga, da ustraju u patnjama sjedinjeni s Kristom koji trpi, s Blaženom Djevicom i Crkvom[2].

4. Vidjevši ogromnu opasnost kojima su u takvom sustavu bili izloženi djeca i mladi te oni koji su ih trebali odgajati i poučavati, organizirao je ovaj časni sluga Božji, unatoč opasnostima i neimaštini, godine 1946. i trodnevne duhovne vježbe za učiteljice u Makarskoj. Otac Antić je bio neumoran u svojoj brizi za te duše učvršćujući ih, usmeno i pismeno, da svojim kršćanskim životom djeluju apostolski, da se oslone na Boga i na Crkvu, koju vrata paklena neće nadvladati, da molitvom daju Bogu zadovoljštinu za grijehe naroda, da mole za zavedene bezbožnim načelima da se obrate, te za vlastiti narod da ostane vjeran Bogu. I danas odišu jednakom kršćanskom svježinom i uvjerljivošću ove divne riječi koje je o. Antić napisao u jednom svojem pismu jednoj učiteljici: „S pomoću Božjom opet započinjete novu školsku godinu. Poslije malog odmora nastavljate Vaš težak, mučan, ali i ugodan rad. Zovem ga teškim jer to najbolje zna Vaše srce, Vaši živci, Vaše tijelo, koliko umora i truda osjetite tijekom školske godine. Vama je taj rad i sladak, jer ga ljubavlju Božjom oživljavate, posvećujete i podižete na vrhunaravni red, na zaslužna djela. S njime ispunjavate Vaš životni zadatak, slijedite svetu volju Božju, služite Isusu u osobi malene djece, vršite Vašu dužnost prema Domovini, a sebi pletete vijenac neumrle slave, jer sveto Pismo kaže: “Oni koji druge poučavaju sjat će kao zvijezde na sve vijeke“. Pomislite da Vas sam božanski Učitelj šalje u školu i da Vam predaje djecu govoreći: „Povjeravam Ti ove malene, brini se za njih, kad se povratim ja ću Ti platiti“[3].

Jednoj pak drugoj osobi naglasit će otac Antić važnost svijesti o tomu da sve što u našemu životu radimo uvijek prati trud i bol, i da za to nema drugog lijeka i utjehe osim one koja dolazi iz vjere, utjehe koja dolazi od pogleda na Križ – Ljubav Isusovu: „Jedno sigurno neće izbjeći ove godine, kao ni dosada, jer oni vas uvijek prate, a to je trud i bol. Trudu nećete izmaknuti, jer je nerastavljiv od Vašega zvanja, posebno na selu; a bol Vas čeka zato, jer je ona učinak ljudske zloće i slaboće. Tko će Vam davati utjehe u vašim naporima i teškoćama? Vjera, pogleda na križ – ljubav Isusovu. Ta On je rekao: „Što učinite jednom od mojih malenih meni ste učinili, a Vaše je zvanje najviše posvećeno odgoju i izobrazbi nevinih. Ovaj isti cilj imao je i sam božanski Učitelj Isus![4]

Iz ovih redaka zračiAntićeva duboka vjera, njegova prožetost evanđeoskim načelima, njegova žarka želja da druge oduševi za život po Gospodnjem zakonu koji je, kako nam današnji Psalam, poručuje „savršen, i dušu krijepi, i čije „svjedočanstvo neuka uči“ (Usp. Ps 19, 8-11).

5. Draga braćo i sestre. I danas je u našemu narodu velika potreba takvih muževa i žena, prožetih kršćanskim svjetonazorom i načelima, očeva i majki, učiteljica i učitelja, odgojitelja i sveučilišnih nastavnika… I ne samo njih, nego i drugih muževa i žena - kršćanskih laika na svakom području ljudskog rada, prožetih kršćanskim načelima u svojem životu i djelovanju. Jer, kako nas poučava Drugi Vatikanski sabor, upravo je laicima vlastito da žive u svijetu, te su oni pozvani da kršćanskim duhom svjedoče u svijetu poput kvasca[5]. Ni danas onima koji poučavaju i odgajaju hrvatsku djecu i mladež, a čine to prožeti kršćanskim duhom, ljubavlju prema njegovom zakonu i zakonu njegove Crkve, nije lako. I danas su mnogi od njih izloženi, doduše ne onakvom javnom potiskivanju i marginaliziranju kako je to bio slučaj u doba bezbožnog komunističkog režima, ali svakako najrazličitijim i vrlo suptilnim oblicima omalovažavanja, pa i progona zbog njihovih stavova i načela. I danas se vodi borba za duše i srca mladih hrvatskih naraštaja. O ishodu takve borbe ovisi sudbina našeg naroda i Domovine. Božji ljudi, poput našeg Časnog Sluge Božjega, uvijek imaju jasno znanje da se upravo na tom području sučeljavaju dobro i zlo, plemenitost i sebičnost, altruizam i individualizam, vedrina kako zdrave sadašnjosti tako i zdrave budućnosti te, tomu nasuprot, beznađe nihilizma… Ukratko: civilizacija života i civilizacija smrti… I danas je školski sustav i odgoj naše djece i mladih ono područje u kojemu se ove silnice sučeljavaju, u kojima se pod vidom odgojnih, školskih i vanškolskih programa, pouka i aktivnosti žele provući protu-naravni, protu-ljudski, a onda i protu-Božji, protu-evanđeoski sadržaji, koji udaraju na samo temeljno dostojanstvo ljudske osobe, napose onih koji su u najosjetljivijim godinama svojeg ljudskog i duhovnog razvoja, i koji se, ako ih se prepusti samima sebi pred takvim nastojanjima i pokušajima, sami ne mogu skloniti i zaštiti. Molimo se Gospodinu Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, a po zagovoru Časnog Sluge Božjega oca Ante Antića da nam izmoli takvih muževa i žena, takvih očeva i majki, takvih odgojiteljica i odgojitelja i učitelja i učiteljica, nastavnika i nastavnica, koji će se svjesni svoje ljudske i vjerničke odgovornosti znati othrvati takvim pokušajima te znati zdušno prionuti zdravom ljudskom i kršćanskom odgoju i podizanju naše djece i mladeži, koji će biti potpuno svjesni da im je „povjerena uzvišena zadaća da vječno pomlađuju stablo naroda svoga“, kako je to isticao otac Antić, „u odgoju i umova ali i srdaca naše mladeži“, koji će usađivat u njih „plemenite misli i osjećaje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema Domovini[6].

Časni slugo Božji, dobri oče Antiću, moli Gospodina Boga i Blaženu Djevicu Mariju da tako bude! Amen.

______________

[1] Usp. Vicko Kapitanović, Kristu suobličen. Život i vrline fra Ante Antića, Split. – Zagreb 2004. str. 246.

[2]Usp. V. Kapitanović, Kristu suobličen, 246.

[3]Pismo o. Antića učiteljicama - katehetama, Arhiv Postulature, III/13,7.

[4]Pismo o. Antića učiteljicama - katehetama, Arhiv Postulature III/13,5.

[5]Usp. Dekret o apostolatu laika Apostolicam Actuositatem,2.

[6]Pismo o. Antića učiteljicama i katehetama, Arhiv postulature III/41, 2.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2121
Ovaj mjesecOvaj mjesec43501
UkupnoUkupno6036626

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 103 

Administrator

franodoljanin@gmail.com