Karin: 25. godišnjica razaranja samostana

Dvadeset i peta godišnjica razaranja franjevačkog samostana Svete Marije Bezgrešne i samostanske crkve Bezgrešnog začeća BDM  u Domovinskom ratu obilježena je u utorak 13. veljače u samostanu u Karinu u zadarskom zaleđu. Tim povodom, misno slavlje za domovinu u karinskoj franjevačkoj crkvi predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Suslavili su fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, karinski gvardijan fra Petar Klarić, braća franjevci i zadarski svećenici.

Uvod i propovijed

mons. Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog

25. obljetnica akcije Maslenica

(Čitanja: 1, 12-18; Ps 94, 12-18; Mk 8, 14-21)

Uvod

Spominjemo se 25. obljetnice rušenja ovoga samostana, dana stradanja ovoga kulturnoga spomenika. Sjećanja na te dane izgledaju nam poput loših snova koje bismo najradije izbrisali i zaboravili. Sve to obilježavamo u sklopu euharistijskog slavlja koje nas vodi na Kalvariju na kojoj se dogodila žrtva po kojoj smo spašeni i otkupljeni, pa možemo bez straha i bojazni obraćati se nebu i klicati: Isuse, spasi nas! Kriste usliši nas! I dok dolazimo pred oltar skrušena srca, molimo neka nam Gospodin oprosti naše mane, propuste i grijehe.

Propovijed

1. Nitko od nas nakon prvih višestranačkih izbora (1990.) i proglašenja neovisnosti nije ni slutio kako su dani slobode odbrojani, i da će barjak Domovine doskora biti obliven krvlju naših branitelja. I često sam se tada pitao što Crkva može i treba činiti u „vremenu nepovjerenja, ratne psihoze, mržnje i destrukcije“?! Učinilo mi se normalnim i prirodnim uključiti se s narodom u trpljenju, molitvi i vapajima za mirom, kao i u osudi rata i nasilja. Tih dana, naime, naši su liječnici, pisci, kulturni djelatnici i političari diljem zemlje, kao i svećenici i sportaši, umjetnici i vojnici vapili, pisali i molili Europu i svijet neka zaštite pravo i slobodu hrvatskoga naroda. Obilježavanje ove srebrne obljetnice kojom se sjever povezao s jugom Hrvatske, znak je da ne zaboravljamo žrtvu koja je podnesene za našu slobodu.

U ovom misnom slavlju uključujemo zahvalni spomen na sve koji su položili svoje živote za obranu slobode, pa ih toplo preporučujemo Božjoj dobroti. No, mi ćemo danas moliti i za žive branitelje, kojima je potrebna ljudska i božanska pomoć, kako bi pozitivno nadvladali sve teškoće i nedaće s kojima se sučeljavaju. Posebice imamo u vidu ratne invalide i sve koji trpe u duši i na tijelu. I valja nam stoga vidati njihove rane, njegovati ih, tješiti i brisati suze, odgajati savjesti i poduzimati sve da se učvrsti miran život pojedinaca i naroda u ozračju slobode i kršćanske uljudbe.

2. Poštovani predstavnici Države, županijskih, gradskih i vojnih vlasti, dragovoljci i branitelji, braćo i sestre u Krist. Kada čitamo neke odlomke iz povijesti Izraela, posebice o oslobađanju iz egipatskog ropstva i sklapanju saveza koje je povezano s putovanjem naroda kroz pustinju, otkrivamo slične povijesne dionice. Poslije četiri stoljeća robovanja u Egiptu Jahve je oslobodio svoj narod i punih 40 godina vodio ga kroz pustinju do obećane zemlje. A onda sklopio savez i odredio neka „narod nikada ne zaboravi, nego u srcu čuva čudesne stvari koje je vlastitim očima vidio“ i neka to prenosi s koljena na koljeno, sve do „sinova svojih sinova“ (Pz 4, 9), kako smo danas čuli u prvom čitanju.

Nešto slično i mi smo prošli. Najprije petsto godina u obrani pred otomanskim osvajanjima kad je veliko hrvatsko kraljevstvo bilo svedeno na „Ostatke ostataka“ (Reliqiae reliquiarum). A onda pedeset godišnji hod kroz ideološku pustinju komunizma kojega smo se oslobodili prije 25 godina. Dok se neki pitaju treba li se vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo, čuli smo kako Jahve određuje neka se to ne zaboravlja. I neka se svake godine obilježava. Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A spomen važnih povijesnih događaja govori o našem ishodištu i ukorijenjenosti. Obljetnica akcije Maslenica u vidu stjecanja slobode dobra je prigoda sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih zahvata. I uputiti nebu zahvalnu molitvu za sve one koji su se s krunicom oko vrata suprotstavili se agresiji, borili se i izborili mir i slobodu.

3. Obljetnice, dakle, obvezuju građane Lijepe Naše da se sjete svih koji su zaslužni za sve što danas imamo, te u slozi i odgovornosti izgrađuju zemlju na temeljima pravde, istine i ljubavi. Sveta Misa, kao veliki spomen i sjećanje na svetu gozbu ljubavi, osobito je mjesto našeg urastanja u hod pamćenja i spasenjske povijesti. Ona je znak i naše kršćanske odgovornosti za lice Domovine koje treba odsijevati u njezinim uredbama i zakonima, u njezinoj kulturi i socijalnoj odgovornosti. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127, 1). Naš vrli pjesnik i istaknuti rodoljub Strahimir Kranjčević, koji počiva na Koševskom groblju u Sarajevu, pisao je kako on „ima domovinu čija brda dol u svom srcu nosi“.

A da bi dočarao njezine kozmičke dimenzije on ovako sanja: „Kad jednom s dušom po svemiru krenem, zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene; to moj je, moj je dom!“ Domovina, dakle, nije samo zemljopisni prostor, već i onaj „svijet naših emocija, druženja i čežnji, slavlja i uspjeha“. Istina, ima ih koji misle kako je „domovina ostatak nekog romantičarskog doba“. Mi sljednici starozavjetnih obećanja i svjedoci uskrsnih zbivanja vjerujemo da Domovina ima svoje teološko mjesto u našem hodočasničkom životu. Naime, otkad je Krist ušao u ovaj svijet i prošao zemljom čineći dobro, on je usmjerio ljudski hod prema Nebeskoj domovini. Tako je domovinu vremenitoga i prolaznog života otvorio Bogu Ocu i njegovu spasenjskome naumu. Stoga, u našem „ovozemnom hodu prema Nebu“ domovina ima svoje „svete dane“ ispunjene spomenom i zahvalnošću, koji usmjerava i bistri naše poglede prema Bogu i budućnosti.

4. Euharistija koju slavimo „napunja dušu milošću i daje nam zalog buduće slave“. Kao eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje ona najavljuje uskrsno svjetlo i postaje sigurnim obećanjem buduće nade. I dok ovom euharistijskom gozbom zahvaljujemo Bogu za dar mira i slobode, molimo za svoju Domovinu i njezine žitelje kako bi trajno bili zahvalni za silna djela koja nam je iskazao Gospodin. U slobodu, naime, „koju nam višnji Bog je dò“ ugrađeno je puno suza, žrtava i krvi. No, brojna stradanja, žrtva i patnja za našu slobodu ima puni smisao samo ako je povezana s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega koji nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio i oslobodio. I utemeljio Crkvu u kojoj nastavlja po euharistiji živjeti među nama. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo.

Isus je, dakle, među nama; naša popudbina i neprolazna hrana koja nam je potrebna na putovanju u ovom prolaznome svijetu. U svakoj svetoj Misi obnavlja se milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Njemu, jedinom Otkupitelju i Spasitelju čovjeka, danas kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi  u Lijepu Našu i pohodi sve naše obitelji. Ponovi i nama ono što si rekao svojim učenicima u Dvorani Posljednje večere: Vi ste prijatelji moji! Prijateljstvo s Tobom u dobrim i teškim danima bilo nam je izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti. U duhu one starodrevne pjesme i molitve: „Isukrste srcu tvom, s nama naše se kune dom! Dušom, tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj! Slava ti kralju, slava ti Kriste. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji, tko nam što može. Ti si nam snaga ljubav i strah“. Amen.

**************

S ciljem čuvanja sjećanja na žrtvu hrvatskog naroda i franjevaca u tom kraju, ta se godišnjica, drugu godinu u nizu, obilježila u spomen na 13. veljače 1993. g., kad su pobunjeni Srbi učinili veliki kulturocid rušenjem crkve i karinskog samostana koji je hrvatski spomenik kulture nulte kategorije, kao osvetničku odmazdu za poraz koji su doživjeli po djelovanju hrvatske vojno redarstvene oslobodilačke akcije 'Maslenica' u kojoj je poginulo 127 hrvatskih branitelja. Rušenjem samostana srpski pobunjenici htjeli su zatrti katolički i hrvatski identitet i trag u tom kraju. „Taj događaj nije važan samo za franjevce, nego za cijeli hrvatski narod, osobito za katolike Ravnih kotara, Bukovice i šire. Dogodilo se zločin, obilježavanjem činimo znak sjećanja u želji da se takvo zlo više ne ponovi. Želimo čuvati spomen u zahvalnosti Bogu, braniteljima i svima koji su nam omogućili da živimo u Hrvatskoj u miru. Zbog svog povijesnog, ustrajnog duhovnog i domoljubnog svjedočenja, samostan i njegovi franjevci kroz burnu i patničku prošlost doživljavali su teške križeve, razaranja, pljačkanja, prognanstva, ali se samostan uvijek iznova dizao iz pepela i obnavljao, usprkos razaranjima neprijatelja i protivnim vjetrovima. U tome je uvijek imao snažnu zaštitu svojih duhovnih pastira franjevaca, provincijala, nadbiskupa i hrvatskog naroda“ rekao je fra Petar Klarić.

Karinski samostan jedan je od 122 sakralna objekta u sastavu Franjevačke provincije presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je stradao u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. To je bilo najveće razaranje u njegovoj šest stoljeća dugoj povijesti. Najstariji je samostan od njih petnaest u sastavu te provincije. U taj samostan franjevci su došli 1429. g. i uvijek je imao veliku duhovnu i nacionalnu ulogu. Npr. uprava Provincije sa svog je zasjedanja u Karinu 1797. g. poslala zahtjev caru u Beč da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom.

Samostan je bio mjesto pohoda katoličkih i pravoslavnih vjernika. Provincijal Kodžoman istaknuo je svjedočanstvo pravoslavnog paroha Vladimira Garića iz 1974. g., da je „kao nekadašnji svećenik za pravoslavne vjernike u Karinu, više puta spriječio da samostan bude srušen i zapaljen. Nažalost želja nekih u 1990.-im godinama da učine taj barbarski čin se i ostvarila“ rekao je provincijal Kodžoman. „Htjeli bismo pamtiti samo lijepe događaje, ali život nas prisiljava da čuvamo uspomenu na ono što nas je i ražalostilo, povrijedilo. Na ovom je svetom mjestu ljudska mržnja progovorila na najokrutniji način. Samostan koji je bio poznato i priznato mjesto mira, pomoći i utjehe svakom putniku, pao je u osvetničkom pohodu dezorijentiranog agresora. Događaji kojima svjedočimo posljednjih dana i godina, još nas više utvrđuju u vjeri i nastojanju da nikad ne zaboravimo što se tu dogodilo. Ljudski se sjećati, ljudski je i kršćanski moliti za sebe i za druge, kako se više ne bismo morali suočavati sa sličnim iskušenjima“ rekao je provincijal Kodžoman u pozdravnoj riječi, istaknuvši da smo kao narod i Crkva pretrpjeli velika zla, nepravde i nevolje.

Nakon mise, nadbiskup Puljić i provincijal Kodžoman otkrili su prigodnu spomen-ploču na zidu samostanskog dvorišta, na kojoj je uklesan tekst o stradanju i obnovi samostana. U toj je prigodi Kodžoman podsjetio kako je 26. kolovoza 1991. g. karinski gvardijan fra Albert Marić pješice s vrećicom u ruci, prema Pridrazi, napustio karinski samostan u 18,30 sati. Njegov zadnji čin bio je ulazak u samostansku crkvu u pratnji dvojice naoružanih srpskih vojnika. Kleknuo je pred oltar, izmolio Zdravo Marijo, rekao: 'Gospe, čuvaj ovu našu crkvu i naš samostan' i pustio suzu. „Bio bi grijeh i zločin zaboraviti tu prošlost i te strašne događaje, jer vidimo što se s tom poviješću i našom prošlošću događa. Kako je ljudi olako zaboravljaju. Ljudi s tom prošlošću manipuliraju. Tu ploču otkrivamo da ostane trajni znak i podsjetnik što se s crkvom i samostanom dogodilo. Neka taj čin bude pouka da budemo zahvalni svim ljudima koji su nam omogućili slobodu i život u našoj slobodnoj Hrvatskoj. Pozivam sve da čuvaju uspomenu na sve naše poginule branitelje“ rekao je provincijal Kodžoman, poželjevši da se hrvatska povijest nikad ne zaboravi, u osobitoj zahvalnosti Hrvatskoj vojsci i policiji.

Nakon desetogodišnje ponovne gradnje, obnovljeni samostan i crkva u Karinu posvećeni su na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 2006. g. Nekad je u njemu postojala biblioteka od pet tisuća primjeraka knjiga, tu je djelovao studij filozofije i humanističkih znanosti i svojevremeno živjelo osamnaest profesora. Sadržaj sve te bogate i vrijedne biblioteke, dragocjene inkunabule, knjige, umjetničke slike, zavjetni darovi vjernika primani tijekom šest stoljeća njegovog postojanja su opljačkani. Arhiv više ne postoji. Nadbiskup Puljić, provincijal Kodžoman i gvardijan Klarić pozvali su odgovorne da učine napor da se opljačkano sakralno i kulturno blago vrati, jer još ništa nije vraćeno. U tom smislu, to je sad najsiromašniji samostan provincije.

Srbijanski agresor najprije je samostan opljačkao, devastirao, a onda ga razorio minama kojima se ruše avionske piste. Nekoliko neeksplodiranih mina kasnije su otkrivene na ruševini samostana. Provincijal je najavio da će odlikovati francuskog časnika koji je, nakon dvije godine neizvjesnosti franjevaca koji nisu znali što se dogodilo sa samostanom, Provinciju izvijestio o devastaciji samostana u Domovinskom ratu. Taj otac osmero djece spasio je vrijednu sliku Gospe od Anđela, čuvao je u svom francuskom domu i nakon puno godina vratio je samostanu. „To je jedini samostan izvan Zadra u Zadarskoj nadbiskupiji koji je miniran, razoren, a bio je stjecište vjernika toga kraja. Planiramo urediti samostansku zbirku i biblioteku kako bismo samostan više otvorili kulturnoj i svekolikoj javnosti. Jubilarna, 25. obljetnica poveznica je naše mukotrpne prošlosti, razaranja i obnavljanja naše domovine i duhovne snage hrvatskog naroda u prošlosti i budućnosti. Zato hvala svima koji sudjeluju u tom obilježavanju“ rekao je gvardijan Klarić.

Provincijal Kodžoman je zahvalio ondašnjoj Vladi RH koja se zauzela da se samostan obnovi i provincijskoj upravi toga vremena na čelu s tadašnjim provincijalom fra Željkom Tolićem, tadašnjem karinskom gvardijanu fra Frani Samodolu, Miljenku Domjanu koji je bio glavni konzervator i nadgledao proces restauracije, Ministarstvu kulture RH, Konzervatorskom zavodu Zadar, znanim i neznanim dobročiniteljima koji su pomogli da samostan otvori novu stranicu.

Cijeli događaj glazbeno je animirala klapa HRM-a 'Sveti Juraj'. Među uzvanicima su bili i general bojnik Mladen Fuzul, izaslanik Ministarstva obrane RH, gradski i općinski čelnici, među kojima zadarski gradonačelnik i župan Branko Dukić i Božidar Longin te hrvatski branitelji. Za sve sudionike Hrvatska vojska je pokraj samostana podigla šator i skuhala grah. Obljetnica je počela hodnjom sudionika sa stjegovima postrojbi od raskrižja u Donjem Karinu do samostana. Potom su izaslanstva položila vijence i svijeće na franjevačku grobnicu ispred samostana, a fra Petar je izmolio molitvu odrješenja za sve pokojne i preminule franjevce. Inače, iz Provincije Presvetog otkupitelja sa sjedištem u Splitu, između 1942. i 1948. godine ubijeno je 44 braće franjevaca, mnogi među njima u mladoj životnoj dobi.

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1665
Ovaj mjesecOvaj mjesec55475
UkupnoUkupno6259864

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 52 

Administrator

franodoljanin@gmail.com