Svećenici iz župe Hrvace

 

Pokojni svećenici iz Hrvaca

  1. Fra Venceslav Bilić († 1867.)
  2. Fra Karlo Bošnjak (1920. - 2007.)
  3. Fra Leon Bošnjak († 1961.)
  4. Fra Mirko Buljac  (1936. - 2009.)
  5. Fra Stanko Bradarić († 1943.)
  6. Fra Ante Doljanin († 1757.)
  7. Fra Mijo Doljanin-Stipanović († 1752.)
  8. Fra Jozo Janković († 1987.)
  9. Fra Šimun Janković          (1929. - 2005.)
  10. Fra Filip (Pile) Kanaet       († 1988.)
  11. Fra Metod Kelava († 1991.)
  12. Fra Jerko Lovrić († 2002.)
  13. Fra Venceslav Lovrić († 1952.)
  14. Fra Ivan Miljković st. († 1746.)
  15. Fra Ivan Miljković ml. († 1775.)
  16. Fra Petar Paviša († 1943.)
  17. Fra Augustin Šarić
  18. Fra Bonaventura Šarić († 1933.)
  19. Don Ivo Šarić († 1944.)

 

Živi svećenici iz Hrvaca

  1. Fra Petar Janković (1927.)
  2. Fra Bože Lovrić (1935.)
  3. Fra Nediljko Jerkan (1945.)
  4. Fra Marinko Vukman (1954.)
  5. Fra Ante Kekez (1964.)
  6. Don Šimun Doljanin (1964.)
  7. Fra Frano Doljanin (1969.)
  8. Fra Joško Kodžoman (1973.)
  9. Fra Šimun Markulin    (1987.)

 

Pokojni svećenici iz Hrvaca

Fra VENCESLAV BILIĆ,

rodom je iz Hrvaca... Čovjek učen, pjesnik po talentu. Pjevao je pjes­me na talijanskom i francuskom jeziku. Svezak rukopisnih njegovih pjesama nalazi se u bib­lioteci samostana u Sinju.1

Bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gim­naziji u Sinju. Školske godine 1866./67. pre­davao je latinski i hrvatski jezik, te zemljopis.2

Pobožno je preminuo u Sinju 8. 12. 1867. u 25. godini života.

Fra LEON BOŠNJAK,

krsno ime Jerko. Rodio se u Hrvacima 22. 8. 1909. od oca Petra (Peše) i majke Marije r. Re-nić. Pučku je školu završio u rodnom mjestu, ass franje­vačku klasičnu gim­naziju u Sinju. U franjevački je red stupio na Visovcu. Studij bogoslovije završio je u Makarskoj 1934. godine. Fra Ante Crnica piše da je 23. kolovoza 1934. u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu "O. Leon Bošnjak iz Hrvataca kod Sinja" slavio svoju mladu misu.3

Nakon završenog studija teologije uprava Pro­vincije povjerila je fra Leonu službu odgojitelja u našem sjemeništu. "Tu tešku i odgovornu dužnost vršio je požrtvovno i savjesno pune četiri godine."

Kako se odlikovao lijepim umnim sposobnos­tima, po želji svojih starješina upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu i izabrao ponajtežu grupu predmeta na tom fakultetu: grčki i latinski jezik. Iako je morao studirati za vrijeme krvavog prošlog svjetskog rata, uz gruvanje topova, zavijanje sirena, stravično mumljanje aviona i eksplozija bombi, svoj je studij sretno završio godinu dana poslije završetka rata.

Kao diplomirani profesor bio je pun poleta i želje da svoje znanje pretoči u duše i srca svojih učenika...

Predavanja su mu bila uzorna: sa stručne, me­todičke i odgojne strane, tako da je i među profesorima uživao glas odlična nastavnika. U nastavi nije štedio sebe i svoje umne sile, samo da što više koristi učenicima... tako je i od đaka tražio, da sebe ne štede u učenju... Svojim peda­goškim umijećem i intenzivnim radom znao je đake oduševiti za svoje predmete. ... Đaci su ga se bojali i poštivali. Osjećali su da iza njegovih oštrih riječi bije njegovo plemenito i dobro srce, koje ih očinski ljubi."4

Još treba nadodati da je uz svoj odgojitelj-ski i profesorski rad fra Leon rado ispovijedao u samostanu i odlazio u susjedne župe, iza rata posebno, u Potravlje i Hrvace, zamijeni­ti ne-djeljom naše župnike. Narod ga je vrlo rado slušao, jer je jasno i srcem propovijedao Božju riječ.

Svi koji su ga poznavali i s njime se družili doživljavali su ga kao jednostavna čovjeka i fratra, otvorena i iskrena, bez ukočenosti i namještenosti.

Zadnjih nekoliko godina svoga života dosta je pobolijevao. Umro je od uremije u splitskoj bolnici 7. veljače 1961. Njegov kolega profe­sor dr. fra Gašpar Bujaš istakao je na njego­vu pogrebu kako je s bolničkog kreveta sijao mir, vedrinu, strpljivost i predanje u volju Božju. Te na kraju završio ovim riječima: "Bio si... Vjeran sluga Gospodnji, odano dijete Mar­ijino, viteški sin sv. Oca Franje, Božji i narod­ni čovjek... I zato Te Gospodin primio u re­dove pravednika i mučenika".5

 

Fra STANKO BRADARIĆ

Fra ANTE DOLJANIN

iz Hrvataca6 rođen 1705. završio svoj život u 52. godini života u Sinju 2. 9. 1757.

Fra MIJO DOLJANIN-STIPANOVIĆ,7

rođen u Hrvacima 1702. Bio je župnik u više župa naše Provincije. Kao župnik Nevesta sagradio je 1745.-1746. godine novu župnu kuću uz po­moć sinjskog samostana i pokrio je pločom. U to vrijeme seljaci su kuće zidali u suhozodu i bila je rijetkost da je kuća građena krečom. U prizemlju je bila kuhinja i konoba. A uz kuću je bila krušna peć, najvjerojatnije prva u Zago­ri. Po svemu sudeći, ova kuća je bila jedna od najljepših u Zagori u to vri-jeme. Fra Mijo je umro 4. 4. 1752. godine u Sinju.

Fra JOZO JANKOVIĆ 8,

krsno ime Marko. Rodio se u Hrvacima 29. lipnja 1910., od oca Marka i majke Pere r. Sedmak-Lujin. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju-franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju.

U naš franjevački novicijat stupio je na Visovcu 1928. Svečane zavjete položio je u Zao-strogu 1932. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj. Mladu misu slavio je u Hrvacima 29. 7. 1934. Mladom svećeniku fra Jozi povjerena je služba odgojitelja u Sjeme­ništu u Sinju (1934.-1936.). Zatim je po­šao u Vrliku, gdje je vršio službu župnog vikara (1936.-1940.), a onda službu žup­nika 15 godina (1940. -1955.). Službu žup­nika još je vršio u ovim župama: Lišanima (1955.-1958.), Drnišu (1958.-1964., tu je vršio i službu dekana), zatim u Rupama (1964.-1967), u Drašnicama i Igranima (1969.-1971.), te u Vrpolju kod Knina (1973.-1975.).

Na Visovcu je u dva navrata vršio službu ispovjednika naših novaka i to 1967.-1968. i 1971.-1973. Bio je i vijećnik uprave naše Pro­vincije.

Dok je vršio službu kapelana u Vrlici fra Jozo Janković poslao je Zbirci franjevačkog samo­stana u Sinju MAČ FRA FILIPA GRABOVCA koji se čuvao u njegovoj rodnoj kući. O tome je i pismom obavijestio fra Stanka Petrova 10. studenoga 1939. godine.9

Nakon teškog pastoralnoga rada došao je u sinjski samostan gdje je preminuo u Gospod­inu 15. lipnja 1987, u 77. godini života i 53. godini svećeništva.

Iz bogatog pastoralnoga i redovničkoga života našega fra Joze pokušat ćemo iznijeti ono bitno. Naglasimo, fra Jozo je 19 godina pas­toralno djelovao u Vrlici. "Kroz rat stalno je nosio glavu u torbi, ali nije napustio svoga naroda, sjećajući se Kristovih riječi da dobri pastir ne napušta svoga stada... Za vrijeme bratoubilačkoga rata pokazala se njegova ljud­ska i svećenička veličina, tako da je on naj­poznatiji župnik u Vrlici, župnik koji je naj­više dobra učinio za vjeru i narod... bio je izvan svake politike i iznad svih politika, ima­jući pred očima Boga i narod, i to ne ovaj ili onaj narod, nego čovjeka kao čovjeka. Zbog toga je uspio ostati živ na ovoj vjetrometini i učiniti mnogo dobra. Strašno je bilo slušati njegovo kazivanje o pogibeljima i skrivanju. Noćivao je u dračama, kupinama i štalama. Po dva dana ništa nije okusio... Znali su vjer­nici natovariti magarca sijenom, i kao da gone piću, u travi su mu donosili komad kruha i lončić mlijeka. Jednom je jedna vojska pitala za nj (op. ur. tražila ga). Kad je opazio da idu k njemu, sakrio se u duplju stare vrbe. Valja priznati da su ga branili i pravoslavci i katolici.

Pričao mi je kako je jednom trebalo biti ubijeno 43 čovjeka... uz pogibelj vlastitoga života... na kraju je uspio spasiti im živote... Kad sam narod obavijestio o njegovoj smrti, svi su uzdišući govorili: 'Umro je naš dobri fra Jozo!'" (Fra Celestin Belamarić)

Fra Jerko Lovrić je istakao kako je fra Jozo po naravi bio veseo i razgovorljiv čovjek. Ljudi su ga rado susretali i pred njime otvarali dušu. Vjernici su ga doživljavah kao svog duhovnog oca, učitelja, pravog Kristova pastira. Ljubio je Crkvu kao svoju majku i Učiteljicu. Njegova duhovna zgrada sagrađena je na ka­menu živcu, a to je Krist i njegovo Evanđelje. Zadnjih 12 godina proživio je u sinjskom samostanu ispovijedajući kad god je trebalo i pomažući svakome u svako doba.

Gvardijan fra Luka Livaja istaknuo je: "Kru­nica mu nije bila samo o pascu, već i u ruka­ma i po više puta dnevno. Časoslova nikako nije ispuštao i redovito je sudjelovao u zajed­ničkom moljenju... Gvardijanova riječ bila mu je svetinja!"

Fra Jozo zaista bijaše uzor čovjek, svećenik i redovnik!

 

Fra FILIP (PILE) KANAET11,

krsno ime Stjepan. Životno pu­tovanje fra Pile po­čelo je u Hrvacima 20. prosinca 1908. godine. Roditelji su mu bili otac Luka i majka Marija rod. Doljanin, koji su svoga sina odgajali s ljubavlju i u postojanosti vjere. Mali Stipe prihvaćao je svom dušom i srcem sve što je bilo crkveno. Župnik fra Andrija Matutinović dobro je to uočio pa je dječaka Štipana, poslije završetka osnovne škole, prihvatio da bude "župnikov momak". U to vrijeme biti župnikov momak značilo je: svako jutro dvoriti župnika kod sv. mise i u kući pomagati sve što treba. Momak Štipan marljivo je i uredno radio sve što mu je žup­nik naložio. I bio je ponosan što je u to vrijeme služio župniku.

Momak Štipan, prateći život dobrog i krepos­nog župnika fra Andrije, jednog je dana i sam izrazio želju da postane redovnik franjevac, kao brat laik (nesvećenik). I to je postigao obukavši franjevački habit u Zaostrogu 1. studenoga 1925. godine. Tada je uzeo fratar­sko ime Filip, a svi su ga zvali fra Pile. Kroz 63 godine fratarskoga života vršio je razne službe u našim samostanima: Zaostrogu, Zagrebu, Omišu, Imotskom, Sinju i Splitu. Najčešće je vršio službu sakristana te dvorio stariju i bolesnu braću fratre. Osobita fra Pilina odlika bila je prijaznost i ljubaznost pre­ma ljudima. Njegova otvorenost i nasmijanost ljude je osvajala. Bio je to redovnik prave vjere i molitve. Kad je osjetio da mu se smrt naglo približava, uskliknuo je: "ISUSE, UMIREM?

PRIMI DUŠU MOJU!". S ovim riječima pošao je iz ovoga u vječni život. Umro je u 80. go­dini života 25. ožujka 1988. godine. Pokopan je na splitskom groblju Lovrinac 28. ožujka.

 

Dr. fra METOD KELAVA,

krsno ime Jo­sip. Rodio se u Hrvacima 30. prosinca 1913. od oca Šimuna i majke Ive rod. Kodžoman, gdje je i kršten 1. siječnja 1914. Imao je brata i pet sestara. Os­novnu je školu završio u Hrvacima, fra­njevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, teologi­ju u Makarskoj, novicijat u Zaostrogu i uzeo redovničko ime fra Metod. Svečane zavjete položio 30.11.1935. u Makarskoj, u ruke sluge Božjeg o. Ante Antića, magistra. Svećenički mu je red podijelio dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitski biskup, 12. ožujka 1938., u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Mladu je misu slavio 13. ožujka 1938. u Hrvacima.

Po završetku teoloških studija u Makarskoj poslan je u Rim 1938. na specijalizaciju iz moralne teologije. Studij je morao prekidati radi slabog zdravlja. Za vrijeme rata nalazio se neko vrijeme u Zagrebu, odakle je koncem travnja 1945. najprije otišao u Austriju, a po­tom u Rim da završi studij.

U Austriji je 1946. pronašao mnogo hrvatske djece za hrvatski kolegij u Grottammare, po­tom se posvetio završetku i obrani doktorske disertacije. Doktorirao je tezom: Doctrina J. Duns Scoti de dispensabilitate Decalogi Antonianum, 1947.). U prosincu 1947. stigao je u Argentinu koja je širom otvorila vrata hr­vatskim iseljenicima u poratnoj emigraciji, kojima je trebala duhovna asistencija. Fra Metod je, uz druge svećenike, došao u Ar­gentinu, gdje je bila najveća koncentracija hrvatskih intelektualaca, da radi u toj misiji. Uz to nije zaboravljao ni druge svoje dužnosti i obveze koje mogu koristiti vjerničkom i kul­turnom okupljanju i uzdizanju Hrvata u Ar­gentini.

U travnju 1948. godine pokrenuo je vjerski mjesečni list Gospa Sirijska. Glasnik je prestao izlaziti u prosincu 1950. godine. Zamislio je i gradnju Hrvatskog zavjetnog svetišta u čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u mjestu Moreno u provinciji Buenos Aires, gdje je kupio i zemljište. Do tog ostvarenja, nažalost, nije došlo. Priredio je i izdao knjigu Dva hrvats­ka jubileja. Spomen-knjiga povodom 250. godine rođenja fra Andrije Račića Miošića (1704.-1954) i 100. god. prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854.-12. XII. 1954.).

U Argentini je ostao gotovo punih 20 godi­na, do travnja 1967. Povratkom u Europu naj­prije se zadržavao u Italiji, a onda, u srpnju 1967, dolazi u Njemačku, u Munchen, a od listopada 1967. u biskupiju Rottenburg-Stuttgart kao vikar u Bad Niedernau. Početkom siječnja 1968. imenovan je hrvatskim dušobriž­nikom u Stuttgartu, gdje je organizirao razne vidove rada u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Vo­dio je brigu o radnicima: posjećivao ih po gradilištima i barakama, donosio im katolič­ki tisak te za njih organizirao socijalnu službu. Njegov nesebični rad privukao je pozornost svih onih kojima nije bilo na srcu dobro vjerni­ka ni hrvatskoga naroda. Proglasili su ga emigrantskim svećenikom te neprikladnim za tu službu. Jugoslavenska je Udba tražila da se ukloni kao nepoželjna osoba iz hrvatske pastve. Za nj se zauzeo dr. Alfons Hufnagel,. referent za duhovnu pastvu stranaca u bisku­piji Rottenburg, i ondašnji naddušobrižnik za Hrvate u Njemačkoj dr. fra Dominik Šušnjara. Kako Udba u tom nije uspjela, ona ga optužuje za suradnju s ekstremnom emigracijom i nje­zinim pothvatima. I te optužbe nisu imale ni­kakvih dokaza pa su završile neuspjehom. Očito je bilo da je iza toga stajao ondašnji jugoslavenski konzulat. Fra Metod je iskreno volio Hrvatsku, o njoj je govorio i druge poti­cao da rade za "našu stvar". Od 1970. skrbio se za misiju u Ludwigbsburgu, a od 1972. tamo se preselio u novootvoreni Hrvatski dom. Otvorenju je u novinama bio dan veliki pub­licitet. Fra Metod je nastojao organizirati kako duhovni, tako i kulturno-zabavni rad u mis­iji. Svečano je proslavio 7. listopada 1979.10. obljetnicu misije i potom se povukao u mirovinu, ali je i dalje ostao u misiji i bio na ispomoći svećenicima u pastoralu.

Za svoj nesebični svećenički rad, u prigodi 70. obljetnice života, dr. Georg. Moser, rottenburški biskup, piše mu: "Svoje čestitke pove­zujem sa srdačnom zahvalnošću za Vašu neu­mornu svećeničku službu u korist naše hr­vatske braće i sestara u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Vi ste, doduše, vođenje Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg predali u ruke mlađega subrata. Ali to Vas ne priječi da i dalje radosno i predano djelujete među svojim sunarodnjacima. To me tim više veseli što znam kako su Hrvatima nužno potrebni takvi dobri pastiri". Bio je predstavnik hrvatskih svećenika u biskupiji Rottenburg tri godine te član Svećeničkog vijeća. Stvarao je dobru suradnju i skladnu atmosferu između misije i biskupije u Rottenburgu, pa ga je zato bis­kupija rado imala u svojoj sredini i poslije nego što je pošao u zasluženi odmor.

Pisao je u raznim revijama: Gospa Sinjska (Sinj), Gospa Sinjska Nuestra Senora de Sinj (Buenos Aires), Hrvatska misao (Buenos Aires), Glas sv. Antuna (Buenos Aires), Hrvatska Revija (V. Nikolić),12 Vjesnik Hrvatske katoličke misije (Munchen).

Drugovao je s mnogim intelektualcima u Ar­gentini koji su se okupljali oko Hrvatske revije, koju su osnovali Antun Bonifačić i prof. Vinko Nikolić. Neki su nam njegovi pismeni zapisi zaista dragocjeni, kao što je npr. zapis o pokojnom fra Venceslavu Lovriću ili o brizi oko sakupljanja djece za sjemenište u Grottammare. Pisao je o poznatim ljudima iz hr­vatske kulturne ili religiozne sredine, npr. o prof. Zlatku Tanodiju, fra Dioniziju Lasicu, don Luki Pavlinoviću, dr. fra Karlu Baliću (kritič­ko izdanje Skotovih djela i mariološki kongres u Zagrebu 1971.), dr. Tomislavu Šagi-Buniću, mons. Ivi Gugiću, Krunoslavu Draganoviću i dr. Fra Metod je cijeloga života bio krhka zdravlja, radi čega je morao dva put preki­dati studij, i radi čega se pred kraj života povukao u samostan Sv. Gabrijela u Münchenu. Osim opće malaksalosti počeo mu je naglo slabiti i vid. Dugo se borio s bolešću i nije htio otići u bolnicu, želeći što duže os­tati u svojoj redovničkoj zajednici pod brižnom skrbi fra Bože Ančića, st., gvardija­na. Kad mu se više nije moglo pomoći na kućnoj njezi, smješten je u kliniku Bogenhau­sen-München u kojoj je umro 2. svibnja u 78. godini života, 60. godini redovništva i 54. godini svećeništva.

Za njega i za fra Dominika Šušnjaru prof. Vinko Nikolić je napisao da su "svojim neu­mornim i radom kroz puno godina emigracije bili i postali pojam za Crkvu i Domovinu, jer ih je neprijatelj vjere i rodoljublja kroz sve godine imao posebno na udaru (...) koji su bili najviše napadani, najviše proganjani, i najviše izloženi pogibelji, čak i fizičkoj". Isti prof. Nikolić zapisao je za fra Metoda: "Bio je silno privržen, zaljubljen u svoju Hrvatsku, radi nje je mnogo patio, i neumorno radio. No, njegov je životopis ostao lišen tog dra­gog podatka o povratku."13

Prema vlastitoj želji sahranjen je u domovi­ni, u samostansku grobnicu na groblju sv. Frane u Sinju, 8. svibnja 1991. Na kraju obre­da ispjevana je Marijina pjesma Salve Regina i Lijepa naša. Time se željela izraziti fra Metodova ljubav i pobožnost prema nebeskoj Majci Mariji i zemaljskoj Majci Domovini. Za jednu i drugu fra Metod je radio cijeli život i trošio svoje znanje i snage.

Pokoj vječni neka nađe među svojom braćom u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj!

Fra JERKO LOVRIĆ14,

krsno ime Frano. Rođen je u Hrvacima 30. ožujka 1911. od oca Marka, koje­ga su zvali "Pejak", i majke Ane r. Božinović. Pučku ško­lu završio je u rod­nom mjestu. U to vrijeme u Hrvacima je bio vrlo poduzetni i pobožni župnik fra Andrija Matutinović, koji je kod malog Frane probudio poziv za re­dovnički život. Franjevačku klasičnu gimna­ziju završio je u Sinju, a filozofski i teološki studij u Sinju i Makarskoj. U novicijat je stu­pio 17. 9. 1931. u Zaostrogu, a svečane je zav­jete položio 30. 11. 1935. u Makarskoj. Za svećenika je reden 12. ožujka 1938. u Splitu, a mladu je misu proslavio u Hrvacima 13. ožujka 1938. godine.

Prva dužnost kao mladog svećenika bila mu je služba odgojitelja u našem sjemeništu u Sinju (1938.-1941.). Potom odlazi na Visovac (1941.-1955.) gdje je kao učitelj novaka (me­štar) odgojio plejade budućih franjevaca. Kroz ovo vrijeme posluživao je župu sv. Kate u Dubravicama. Komunističke su vlasti na ra­zličite načine vršile pritisak na visovački sa­mostan. Sjećam se kad su komunisti dobro opljačkali samostan, odnijeli sve, čak i bačve. Frajerko je tada s gvardijanom fra Joakimom Friganovićem dao izjavu: "Ako treba i travu ćemo pasti, ali nas nećete uništiti!"

Godine 1953., kada je Tito podigao lažnu uzbunu oko Trsta, frajerko je pozvan u JNA, te tada, kao vojnik, osuđen na sedam mjese­ci zatvora. Na Vojnom sudu ispitivao ga je neki pukovnik, koji je vikao glasno želeći ga zas­trašiti, na što mu je frajerko odgovorio: "Što vičete na mene? Nisam dijete da me plašite vikom. Ja sam zreo čovjek!" Tada je oficir snizio glas i nadodao: "Možete biti suđeni sedam godina!" Fra Jerko mu je odgovorio: "Suda se ne bojim, jer nisam kriv!'15

Od 1955. do 1967. godine frajerko je bio pro­vincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

U okviru proslave 750. obljetnice franjevačkog reda, u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, 1. listopada 1959., zbio se veliki crkveno-kulturni događaj. Te večeri otkrivena je velika freska (slika na zidu) "KRISTA KRALJA", djelo velikog hrvatskog slikara Ive Dulčića iz Dubrovnika. Veliki pobornik likovne umjetnosti bio je gvardijan samostana Gospe od Zdravlja fra Stanko Romac. Za ovaj projekt dobio je su­glasnost Kongregacije za nauk vjere iz Rima i pristanak nadbiskupa dr. Frane Franića. Ovaj projekt još je trebalo odobriti vrhovno up­ravno tijelo naše Provincije. To se i dogodilo na provincijskom kapitulu u Omišu pod pred­sjedanjem fra Jerka Lovrića. Rezultat glasovan­ja za fresko-sliku "Krista kralja" bio je: 9 glas­ova "Za", 5 suzdržanih i 2 glasa "Protiv". Od­lučujuću ulogu za ostvarenje toga velikog pothvata odigrao je frajerko Lovrić kao pred­sjednik kapitula.

Treba još naglasiti da su samostan Gospe Sinjske, cijela Cetinska krajina i Hrvatska slavili 250.-tu obljetnicu pobjede nad Turcima (1715.-1965.); fra Jerko je, kao provincijal, uz po­moć nadbiskupa dr. Frane Franića, odigrao značajnu ulogu u pripremi i proslavi te ve­like obljetnice. Misno slavlje uz veliko mnoš­tvo naroda predvodio je kardinal dr. Franjo Šeper. "Glas koncila" ispravno je naglasio da je to slavlje bilo "najveća manifestacija vjere u našoj zemlji poslije rata".

Velika je milost da su se u to vrijeme dr. Frane Franić, nadbiskup Splitsko-makarske nadbiskupije, i fra Jerko Lovrić, provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, nalazili na kormilu dviju velikih vjerskih zajednica. Među­sobno su se slagali i svoje stavove usklađiva­li, sve na veću slavu Božju te duhovno i ma­terijalno dobro povjerenih duša.15

Za vrijeme provincijalstva fra Jerka sagrađe­na je "zgrada naše gimnazije u Sinju". Sada je ta zgrada dio sinjskog samostana.

Nakon završetka službe provincijala, fra Jer­ko je po drugi put imenovan meštrom nova­ka na Visovcu (1967.-1968.), a 1969./70. bio je ispovjednik novaka na La Verni u Italiji. Kao gvardijan u Sinju (1970.-1973.) sagradio je dvije filijalne crkve: u Glavicama, u čast sv. Ivana, i u Brnazama, u čast sv. Nikole Tavelića. Tako je riješio veliki materijalni i pastoralni problem župe Gospe Sinjske.

Još je vršio službu gvardijana u Omišu (1973.-1979.), zatim je premješten u Split, gdje vrši službu kapelana časnih sestara klarisa (1979.-1981.). Više godina bio je provincijski asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Svim se žarom srca posvetio toj službi, te je za vrijeme Fran-jine godine, 1982., organizirao više susreta zajednica svjetovnog reda po župama naše Provincije. Tada je i opisao postanak i razvoj Trećega reda po svim župama naše Provincije.

Potrebno je naglasiti da je fra Jerko bio pri­jateljski povezan sa slugom Božjim o. Antom Antićem, i da se otac Antić pred fra Jerkom, provincijalom, javno ispovjedio u nazočnosti sve braće samostana Gospe Lurdske u Zagrebu.

Godine 1982. fra Jerko se ponovno vraća u omiški samostan, gdje postaje desna ruka gvardijanima sve do svoje smrti.

Frajerko je volio svoje rodno mjesto Hrvace. Ostavio je i rukopis (bilješke) ŽUPA HRVACE k/Sinja: prošlost i sadašnjost.

"FRA JERKO JE NADASVE VOLIO ISUSA KRIS­TA I SV. FRANJU ASIŠKOGA.

U svom svećeničko-redovničkome pozivu sve svoje umne, psihičke i fizičke sile i sposob­nosti stavio je u službu Kristu, Crkvi i svom franjevačkom redu. Dobro ga poznajem od 1953. godine, kada sam došao u novicijat, i od tada smo stalno bili bliski. Često smo razgovarali o mnogim problemima u životu Crkve i Reda.

Bitna karakteristika fra Jerkova bila je STALNI RAST CIJELOGA ŽIVOTA U VJERI, MOLITVI, POBOŽNOSTI I KULTURI. Svaku svoju re­dovničku i svećeničku službu revno je i savje­sno vršio. Frajerko bijaše čovjek molitve, reda i rada. Prvi u koru na molitvi božanskog časoslova, te prvi i u ispovjedaonici kao pro­vincijal u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu.

Na kraju dodajem još i ovo: 12. ožujka 1998. godine frajerko je s kolegama u Omišu slav­io svoj dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva. Koncelebraciju je predvodio dr. fra Pavao Melada, a propovijedao je dr. fra Stjepan Čovo. Na svršetku euharistije frajerko je svi­ma nama uputio kratku poruku parafrazira­jući riječi sv. Pavla: "RADUJTE SE, BOGU ZAHVALJUJTE I MOLITE!" - rekao je fra Mir­ko Buljac na misi zadušnici.

Umro je u Omišu osvit Krštenja Gospodnje­ga u nedjelju 13. siječnja 2002. godine. Poko­pan je na groblju sv. Frane u Sinju 6. siječnja.

Dr. Frane Franić, splitsko-makarski nadbi­skup u miru: "Duboko se žalujem čitavoj Provinciji Presvetoga Otkupitelja nad smrću dra­gog mi prijatelja i suradnika o. fra ferka Lovrića."

Sestre Klarise: "Sjećamo se o. Jerka s dubokom zahvalnošću i poštovanjem kao našega dugogodišnjega kapelana. Njegovo predano služenje ostavilo je veliki blagoslov našoj zajednici. Uvijek je zračio dubokim mirom i duhovnošću.

Svaka njegova riječ, nadahnuta Duhom Svetim, ispunjala nam je duše nebeskom svjetlošću i radošću. Uistinu je bio pravi sin sv. Oca Franje - istinski svećenik po Srcu Božjemu.

Svetost njegova života skriveno je blago i tra­jno bogatstvo, najdragocjenija baština, koju nam je ostavio".

Fra VENCESLAV LOVRIĆ,

krsno ime Mate. Rodio se u Hrvacima 10. 10. 1910. od oca Marka i majke Ane r. Buljac. Osnovno školo­vanje završio je u rodnom mjestu, franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a zavr­šni ispit položio je u Šibeniku. Imao je brata Stipu (poginuo 1944. na Kninu) i jednu sestru. Stu­pio u novicijat 30.8. 1929. na Visovcu i uzeo ime Venceslav. Teologiju je završio u Makarskoj. Zare­đen za svećenika 5. srpnja 1936. u Trilju. Službe u Provinciji: tri godine kapelan u župi Gospe van grada u Šibeniku i četiri go­dine župnik u Rupama kod Skradina. Godi­ne 1945. odlazi u emigraciju. Najprije se za­država u Austriji, a potom u Italiji gdje se spre­mao za odlazak u Argentinu učeći španjolski jezik da se lakše uključi u pastoralni rad medu Argentincima. Dolaskom u Argentinu 1947. svestrano se posvetio pastoralnoj službi ar­gentinskih vjernika; povremeno je pomagao i hrvatskim svećenicima u njihovom duhov­nom radu medu hrvatskom emigracijom.

Bavio se i znanstvenom kozmologijom, poseb­no Suncem, središtem našeg planetarnog sus­tava, i o tome na španjolskom (kastiljanskom) objavio knjižicu znanstveno-esejističkog ka­raktera La vida del Sol, te dvije pjesme pod pseudonimom Hanski (prema majci Ani!); Mojoj majci i Sjećanje na Svetoga Oca.16

O njegovoj smrti o. fra Pijo Crivellario ovako je izvijestio provincijala o. Nolu: "Nije bolovao ni dvadeset dana od bolesti čira na bubrezi­ma, koji se izrodio u paralizu bubrega, o. Ven­ceslav Lovrić preselio se u bolji život. Imao je 41 godinu i bio je jedan od najboljih između hrvatskih otaca. Tražio je da stanuje u samo­stanu Sv. Frane u La Plati, gradu udaljenom 60 km od Buenos Airesa. U tome samostanu je i umro u subotu 15. ožujka 1952., u krugu ar­gentinske braće, koji su ga cijenili. Umro je sa svim utjehama vjere, potpuno raspoložen..."17

Pokopan je 17. ožujka 1952. na groblju u La Plati, u grobnicu č. sestara kongregacije Hijas de Nuestra Señora de la Misericordia,18 a sprovodne obrede je vodio fra Pijo Crivellari, franjevački delegat za Argentinu. Na groblju se od pokojni­ka oprostio o. fra Vlade dr. Bilobrk. Na spro­vodu su bili, osim nekoliko hrvatskih svećeni­ka, pokojnikov stric Jozo, brojni prijatelji Hr­vati i predstavnice hrvatskih časnih sestara milosrdnica i franjevaka s Danca (Dubrovnik).

Za nj rekoše da je bio "uzoran redovnik sv. Franje i vedra franjevačka duša. Njegova do­brota i iskrenost su se osjećale neposredno na svakom susretaju s njim". To potvrđuje i makarski Nekrologij: "Isticao se kao muž do­bre naravi i primjerom redovničkog života".

Fra IVAN MILJKOVIĆ st.

Rodio se u predjelu župe Hrvace koji se zove Miševica (oko Jezera). Stupio je u franjevački red na Visovcu 1725. Kao svećenik vršio je službu odgojitel­ja i učitelja mladih u Sinju (1738.-1740.), te službu gvardijana, također u Sinju (1742.-1745.). Umro je u Sinju 25. prosinca 1746. u 48. go­dini života.

Fra Ivan Miljković ml. - vidi: hrvatački župni­ci br. 3

Fra Augustin Šarić - vidi: Hrvatački župnici br. 1.

Fra Bone (Bonaventura) Šarić - vidi: Hrvatački župnici br. 33.

Fra Petar Paviša

Don Ivo Šarić

 

_____________

Bilješke:

  1. Usp. Vjesnik Provincije, br. 1. Split, 1971, 431-433.
  2. Fra Petar Krstitelj Baćić: NEKROLOG, 41.
  3. Fra Petar Bezina: SREDNJE ŠKOLSTVO U FRAN­JEVAČKO! PROVINCIJI PRESVETOGA OTKUPITELJA (1735.-1920.), U SPLITU, 1989, 152.1 159.
  4. Fra Ante Crnica: NAŠA GOSPA OD ZDRAVLJA, "Kačić", Šibenik, 1939, 541.
  5. Dr. fra Karlo Kosor: VJESNIK PROVINCIJE, br. 3-4, Split. 1961, 25-27.
  6. VJESNIK PROVINCIJE, br. 3-4, Split, 1961, 24.
  7. Fra Petar Krstitelj Baćić: Nekrolog, 72.
  8. Vicko Kapitanović: Nevest, Split, 1992., 40.
  9. Usp. VJESNIK PROVINCIJE, br. 4., Split, 1987, 283.-293.
  10. Vidi bilješka 200: KAČIĆ, br. 17, Split, 1985, 200.
  11. VJESNIK FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETO­GA OTKUPITELJA, br. 2-3, SPLIT, 1988, 145-153.
  12. V. Nikolić, Smrt dvojice zaslužnih franjevaca mision­ara fra Metod Kelava (1913.-1991.) - fra Dominik Šušnjara (1915.-1991.), u Hrvatska revija XLIII/1992, br. 2. 329-330.
  13. V. Nikolić, Smrt dvojice zaslužnih franjevaca mi­sionara, isto, 330.
  14. VJESNIK PROVINCIJE, br. 1, Split 2002, god. 51, 36-46.
  15. Fra Šimun Čugura: OMIŠKI LJETOPIS, god. 1,1, br 2002, 245-247.
  16. Usp. M. Kelava, iz ostavštine o. fra Venceslava Lovrića, u Hrvatska revija II 3/1952, 3, 308-309.
  17. Osmrtnica o. V. Lovrića, Vjesnik Provincije Presv. Otkupitelja I br. 5, 1.
  18. Kćeri naše milosrdne Gospe
 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Odgođeni su susreti trajne formacije (regionalni susreti)

************

Dan otvorenih vrata Klerikata

************

Adresa e-pošte:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Muka po Ivanu (provincijski napjev /zapisao fra Stipica Grgat)

Muka po Ivanu (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Marku (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Mateju (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Luki (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2234
Ovaj mjesecOvaj mjesec69815
UkupnoUkupno7612316

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 75