Split: 'Dan mučenika Provincije'

Prigodom obilježavanja 'Dana mučenika Provincije' u nedjelju, 24. rujna 2017. u 19 sati, u crkvi Gospe od Zdravlja provincijal fra Joško Kodžoman služio je svetu misu za ubijene franjevce žrtve komunističkog progona. U koncelebraciji su bili vikar Provincije i župnik fra Ante Udovičić, gvardijan fra Jakov Begonja, fra Stjepan Čovo, fra Ante Jurić, fra Ante Grčić i fra Božo Lovrić.


Na početku slavlja gvardijan samostana Gospe od Zdravlja fra Jakov Begonja pročitao je imena svih ubijenih franjevaca. Uvodeći u misno slavlje provincijal fra Joško Kodžoman je, osvrćući se na podatke iz Hrvatskog martirologija, istakao kako su preko 600 svećenika, redovnika i časnih sestara ubijeni za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, među kojima su 44 franjevca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. O. Provincijal je zatim, obraćajući se svima u crkvi, pozvao da „svi skupa molimo za ubijenu braću franjevce, za sve nas da budemo otvoreni istini i za sve one koji nisu suglasni našem mišljenju“. Osvrćući se na riječi sv. Pavla „Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću“ (Fil 1,20c), o. Provincijal je naglasio kako su se naša braća proslavila ne samo svojim životom nego i mučeničkom smrću jer su ostali vjerni Bogu, Crkvi, Provinciji i svom hrvatskom narodu kojem su služili.

Liturgijsko pjevanje za vrijeme euharistijskog slavlja predvodio je Mješoviti zbor Gospe od Zdravlja pod ravnanjem mo fra Stipice Grgata i za orguljama s. Zorislave Radić.

Na završetku euharistijskog slavlja vikar Provincije i župnik Gospe od Zdravlja najavio je predstavljanje knjige fra Stjepana Čove „Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkog progona“.

Nakon predstavljanja fra Ante Akrapa, riječi zahvale uputio je autor knjige fra Stjepan Čovo, a svim sudionicima zahvalio je provincijal fra Joško Kodžoman.

Fotografije

********

Predstavljanje navedene knjige fra Ante Akrapa donosimo u cijelosti:

 

Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkog progona

Split, 24. rujna 2017.

Knjiga Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkog progona, stavlja u središte franjevce Provincije Presvetoga Otkupitelja koji su u poraću Drugoga svjetskoga rata bili žrtve mržnje komunističke vlasti.

Susret Hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata s komunizmom, protukršćanskom totalitarnom ideologijom imao je za posljedicu veliki egzodus, križne putove, masovne osude i strijeljanja nevinih ljudi.

Godine 1945. komunistička vlast u Hrvatskoj pokorila je najprije sve političke strukture u zemlji, a poslije toga došla je na red i Katolička Crkva, jedini oslonac progonjenih i ustrašenih vjernika i svih domoljuba. Komunisti su od samoga početka svoje vladavine sustavno progonili Crkvu i onemogućavali njezino djelovanje. Napeti odnosi između državne vlasti i Crkve doživjeli su svoj vrhunac uhićenjem dr. Alojzija Stepinca 18. rujna 1946. godine. U njegovoj osobi na optuženičku klupu sjela je Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. godine na šesnaest godina strogoga zatvora, uz gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina. Nakon nadbiskupa Stepinca, godine 1947. na red dolaze franjevce Provincije presvetoga Otkupitelja u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Osnovni cilj lažnih optužbi i progona franjevaca bijaše zabrana djelovanja, a krajnji cilj dokinuće Provincija Presvetoga Otkupitelja koja je stajala "na liniji nadbiskupa Stepinca", što je bio neoprostivi krimen u to vrijeme.

Drama fratara u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu započela je 19. travnja 1947. godine u ranim jutarnjim satima. Agenti su ušli u samostan, prozvali članove samostana te pretresli sobe i cijeli samostan. Poslije prozivke i pretresa prostorija i svih soba uhićeni su i odvedeni na ispitivanje: fra Matej Vodanović, župnik, fra Albert Bukić, bivši župnik, fra Serafin Rajić, kapelan, i fra Mijo Anušić, student na Filozofskome fakultetu. Oko podneva istoga dana ponovno su došli službenici Udbe i odveli fra Josipa Viskovića, kapelana, a navečer fra Leonarda Bajića, gvardijana. Sutradan su došli po fra Antu Antića, magistra bogoslova i po sestru Janju Nazor, starješicu sestara franjevki u samostanu. Nakon uhićenja odvedeni su u istražni zatvor.

Brzo su počela duga, mučna i teška ispitivanja. Udbini agenti nisu bili nimalo obazrivi, niti su poštivali ljudska prava, smatrali su da se mogu služiti svim sredstvima prisile koja im idu u prilog. Iz okrivljenika su cijedili informacije, iznuđivali priznanja i kojekakve "istine" koje su htjeli čuti, kako bi ih mogli što više optužiti i donijeti što drastičnije presude. U istražnim ispitivanjima unaprijed se ogledala bit optužnice koju su udbaši izmislili: nepostojeći dolasci o. fra Joze Mikulića u Zagreb. (Za vrijeme rata bio vojni kapelan a poslije pobjegao u Ameriku gdje je i umro u 102. godini života). Proglašen je državnim neprijateljem zbog bijega iz Hrvatske u svibnju 1945. Fra Jozo Mikulić je, prema njihovim optužbama, dolazio iz Austrije i njemu su fratri iz samostana, navodno, davali određene informacije za inozemni tisak, koje bi služile kao propaganda protiv Jugoslavije. Mikulić je po njihovim lažnim tvrdnjama u Zagreb donio i "pakleni stroj" za rušenje tvornice trikotaže i pletene robe koja se nalazila u blizini samostana, kojoj je vlasnik bio Cezar David Gaon. Na početku mjeseca veljače 1947. u tvornici su od eksplozije smrtno stradala tri djelatnika. Ubrzo nakon toga događaja za navodno podmetanje eksploziva osumnjičena su i lažno optužena dvojica radnika tvornice, Ivan Matošić i Ivica Salamon, a u mjesecu travnju i gospođa Jolanda Bauer, vjernica koja je navraćala u samostan. Tako je stvorena mreža u koju je trebalo povezati događaj u tvornici Gaon i djelovanje franjevaca samostana Majke Božje Lurdske. Događaj u tvornici Gaon politički je osmišljen i izveden kako bi se optužilo franjevce. Neosporno je, naime, da franjevci o spomenutome događaju nisu imali nikakvih prethodnih saznanja nego su o njemu bili upoznati tek iz podignutih optužnica i izrečenih presuda. Franjevcima je u optužnici za krivnju navedeno: da su nakon dolaska partizanske vlasti započeli neprijateljsko-špijunske aktivnosti i stvorili špijunsko-terorističku organizaciju čiji je cilj bio smišljanje i provođenje diverzija i ubojstava; da su sudjelovali u izmišljanju i širenju laži o stanju u zemlji i zauzimali se za nasilno obaranje postojećega režima; da su govorili kako nema slobode u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji, da nema slobode vjere; da se Katoličku Crkvu progoni, svećenike ubija, imovinu oduzima, stoga je potrebno stanje u zemlji promijeniti, a narodnu vlast srušiti. Optuživalo ih se da su širili letke s lažnim sadržajima, a u samostanu stvorili centar ustaško-terorističko-špijunske djelatnosti; da su u propovijedima lažno prikazivali jugoslavenske prilike s ciljem da unesu nemir i zabunu u narod, klevećući Jugoslaviju i zauzimajući se otvoreno neprijateljski prema narodnoj vlasti. Prema lažnoj optužbi svaki je optuženik, navodno, imao posebnu zadaću povezati se s raznim ustaškim i terorističkim elementima i s njima surađivati. Suđenje franjevcima trajalo je tri dana. Počelo je 23. srpnja 1947. godine, a sudska je rasprava završena 25. srpnja 1947. godine. Suđenje je bilo potpuna negacija prava te smisla sudskoga postupka. Takav je postupak nezamisliv u demokratskim sustavima u kojima sudstvo djeluje nezavisno, koje prema utvrđenim argumentima i dokazima izriče presudu ili oslobađa od optužbe. Braniteljima je onemogućena obrana njihovih branjenika, a neki ih nisu ni branili, nego su za njih tražili najveće kazne, pomagali tužilaštvu i sudu da ih što strože kazni. Budući da okrivljeni fratri do tada nisu bili na nekome sličnom sudskom procesu, ispadali su u nekim trenucima potpuno izgubljeni i naivni.

Teško su zvučale riječi presude. Na smrt strijeljanjem osuđeni su gospodin Ivan Matošić, gospodin Ivica Salamon, fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić. Fra Albert Bukić osuđen je na sedam godina prisilnoga rada s gubitkom slobode. Fra Josip Visković osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 zatvora s prisilnim radom. Fra Petar Grabić, (naknadno uhvaćen u Omišu) provincijal, na 14 godina i fra Leonard Bajić na 12 godina zatvora. Osuđenici na vremenite kazne, nakon osude, upućeni su na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni dom Stara Gradiška (KPD). Fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić, osuđenici na smrt, najprije su zadržani u pritvoru u Zagrebu, a potom su strijeljani 4. rujna 1947. godine na nepoznatome mjestu u Zagrebu. Za grobove im se do dana današnjega  ne zna.

Mržnja je jedini prvi razlog progona i osude franjevaca. Komunističke vlasti smatrale su samostan u Vrbanićevoj ulici ustaškim gnijezdom. U poratno vrijeme u crkvi i u samostanu Majke Božje Lurdske dolazilo je mnoštvo ljudi svih uzrasta, u njoj su nalazili duhovnu utjehu u životnim iskušenjima. Mnogi su bili u neizvjesnosti i u velikoj brizi za svoje najbliže, a vijesti poslije Bleiburga i Križnoga puta mnoge su obitelji zavile u duboku žalost. Teško je bilo takozvanoj "narodnoj vlasti" gledati narod koji ide u crkvu, pristupa sakramentima, živi svoju vjeru koja je "opijum naroda", najveći neprijatelj i prepreka priklanjanju "tekovinama revolucije" koja je obećavala raj na zemlji bez vjere i Boga. No, propovijedanje i drugi oblici pastoralnoga djelovanja nisu mogli biti dovoljno uvjerljiv "razlog" za progon službenika Crkve; nego im je trebalo podmetnuti kriminalne radnje, optužiti ih i osuditi. To je bio način djelovanja i jedina hrana preživljavanja jednoga totalitarnog sustava.

Hvala Bogu, ideologija koja je sustavno zatirala istinu doživjela je svoj poraz i stoga je obveza i potreba da se na vidjelo iznesu i razotkriju sva zlodjela jednoga sistema kojeg mnogi pokušavaju i danas glorificirati. ŽIVIMA DUGUJEMO POŠTOVANJE, A MRTVIMA ISTINU - riječi su francuskog esejista i filozof prosvjetiteljstva Voltaire.

Doista, dugo je vremena prošlo da konačno istina progovori da se vrati snaga izgovorenoj i pisanoj riječi, stoga smo zahvalni autoru ove knjige što je objelodanio zagrebački slučaj, živote i stradanje nevinih i nedužnih ljudi. Svjestan sam da bi neki danas ovu knjigu stavili na Index Librorum Prohibitorum ("popis zabranjenih knjiga"), jer se svaki pokušaj otkrivanja istine naziva povijesnim revizionizmom. Suočavanje sa prošlošću vrši se selektivno, komunistički zločini slave, smatraju prijeko potrebnom nuždom, zasluženom kaznom, uklanjanjem korova, čira sa zdravoga tkiva. U ovaj njihov čarobni svijet, pun snova, bajki, iluzija i utopija nitko nema pravo zalaziti, jer je to prostor rezerviran samo za ideološki obojene povjesničare koji se boje istine i stoga smišljeno i vješto Hrvatskom narodu namećući kompleks krivnje. Hoće li i kad će doći konačno vrijeme buđenja i otriježnjenja, hoćemo li konačno dati priliku pravoj istini, slobodnoj od poklonstva, ideološke idolatrije u kojoj su dokaz i argument jedina istinska snaga obrane? Promatrajući svakodnevnicu, dnevnu politiku, snagu i hrabrost najznačajnijih, društvenih, političkih, kulturnih i znanstvenih institucija moramo sa žalošću reći da čovjeku ne ulijevaju povjerenje jer neke od njih prednjače u zatiranju istine.

Čitajući stranice ove knjige nameće se jedno teško pitanje - zar je doista mržnja toliko snažna i razorna, zašto tolikima i danas smeta ova Domovina krvlju tolikih nevinih žrtava natopljena, zašto im smeta vjera, ljubav prema Bogu i Crkva, zašto čovjek, najveći dar od Boga - svoju slobodu tako divljački zloupotrebljava i neljudski postupa prema drugima? Knjiga koju večeras predstavljamo nudi odgovor na ova teška i mučna pitanja!

Fra Stjepan Čovo, umirovljeni profesor teologije velikim djelom svoga bibliografskog opusa bori se protiv zaborava i za istinu. Njegova knjiga Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunistričkog progona nije poziv na mržnju. Jednostavno moramo znati što se dogodilo i zašto se dogodilo. Nema te gumice koja može izbrisati zločine. Uzalud je potiskivati vlastitu prošlost u zaborav, jer ono što čovjek želi najbrže zaboraviti, najduže ostaje u sjećanju - a istina, pravda mada spora, i ljudskom pogledu često nedohvatljiva - ipak ima posljednju riječ. Knjiga je napisana s ciljem ispravljanje nepravde i razotkrivanja zločina koji su nam dugo vremena bili servirani pod plaštem istine ali i s nakanom da uspomena na ove heroje duha i mučenike ljubavi čije nam životopise autor u drugo dijelu knjige donosi, nikada ne izblijede iz memorije našega naroda.

Čestitam autoru fra Stjepanu Čovi na ovoj knjizi, zahvaljujem izdavaču Samostanu Majke Božje Lurdske, gvardijanu Fra Mati Matiću i uredniku fra Anti Crnčeviću.

Knjiga je vrijedna čitanje i kao svjedočanstvo jednog mračnog povijesnog vremena svima je toplo preporučujem!

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas944
Ovaj mjesecOvaj mjesec39850
UkupnoUkupno6454467

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 57 

Administrator

franodoljanin@gmail.com