Fra Miroslav Modrić postao vitezom reda Svetoga groba jeruzalemskoga

Na prijedlog kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, a dekretom Velikog meštra Viteškog reda Svetoga groba, kardinala Edwina Fredericha O'Briena, uspostavljena je Hrvatska magistralna delegacija Viteškog reda svetoga groba jeruzalemskoga.

Prvo uvođenje u Viteški red Sv. groba jeruzalemskoga u Državi Hrvatskoj zbilo se u zagrebačkoj prvostolnici, u Katedrali bl. Alojzija Stepinca, u subotu 13. svibnja 2017. god. No, sve je započelo duhovnom pripravom kandidatâ prije tri godine koju je inicirao i pratio gospodin Claude Grbeša, Vitez Sv. groba jeruzalemskoga, do sada vitez i član Namjesništvo Reda u Francuskoj. Duhovnu pripravu za devet kandidata vodila su dvojica franjevaca – srcem, dušom i životom povezana sa Svetom Zemljom Isusovom domovinom: fra Darko Tepert, za sjever i fra Miroslav Modrić, za jug Hrvatske.


Sam obred uvođenja u Red započeo je u petak 12. svibnja večernjim bdijenjem i blagoslovom viteške opreme u Crkvi sv. Katarine u Zagrebu, na Gornjem gradu. Kako i predviđa od Crkve odobreni obrednik, dok su orgulje svirale a zbor pjevao, kandidati i gosti vitezovi drugih Magistralnih delegacija i predstavništava, ušli su u crkvu u procesiji s križem i stijegom Magistralne delegacije na čelu te odličjima novih vitezova, mačem i ostrugama. Križ i stijeg postavljen i su na časno mjesto u prezbiteriju crkve. Predmeti za blagoslov: odličja, plaštevi, mač i ostruge također. Svećenik predslavitelj je uveo u obred poslije čega se bdijenje nastavilo liturgijom Riječi koju je ceremonijar koordinirao i uvodio u čitanja. Tri liturgijska čitanja i psalme čitali su kandidati vitezovi. Evanđelje o Isusovoj smrti na križu, pokopu i uskrsnuću (Mk 15,33 – 16,8) čitao je đakon. Prigodnu homiliju održao je svećenik predslavitelj.

Poslije jednosatnog bdijenja predslavitelj je blagoslovio barjak, plašteve i druga znakove Reda, a kandidati pred oltarom naglas izrekli svoje svečano obećanje:

- da ću svoj život upravljati po kršćanskim moralnim i vjerskim načelima tako da uvijek budem vrijedan časti koja mi je dodijeljena i dostojanstva u koje sam zaodjeven;

- da neću svije ime nikada uprljati nedostojnim djelima koja bi mogla štetiti ugledu i dostojanstvu Reda;

- da ću slijediti odluke uprave Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga i obdržavati konstitucije koje uređuju njegovo djelovanje,

- da ću pridonositi za potrebe i inicijative Reda kao i pomagati kršćansku nazočnost u Svetoj Zemlji.

Poslije svečanih obećanja na oltaru su potpisali povelju pristupa Redu. Na završetku su bile završne molitve i svečani blagoslov. Iz crkve se izišlo u procesiji, na isti način kao što se i ušlo u nju.

Sutradan, u subotu 13. svibnja, u 10 sati ušlo se u svečanoj procesiji u Katedralu bl. Alojzija Stepinca U procesiji je, uz procesijski križ, nošen stijeg Magistralne delegacije u Hrvatskoj i stijeg kojega je bl. Alojzije Stepinac, tada zagrebački nadbiskup, nosio na hodočašću u Svetu Zemlju 1937. god., te odličja i oprema za oviteženje. Uz vitezove Sv. graba bili su i njihovi gosti, Dame i Vitezovi iz Slovenije, Italije, Austrije, Kanade, Engleske i Welsa, Belgije, Francuske, Švicarske i Poljske. Također i izaslanici Suverenoga malteškog vojnog reda, kojega Sveta Stolica, uz Viteški Red Sv. graba Jeruzalemskog, još jedino priznaje kao viteški red.

U procesiji se nalazio glavni guverner Reda grof Agostino Borromeja; magistralni delegat gosp. Claude Grbeša; glavni administrator Latinskog jeruzalemskog patrijarhate P. Imad Twal; veliki meštar Reda, kardinal Edwin O'Brien te Veliki prior Magistralne delegacije u Hrvatskoj, kardinal Josip Bozanić.

Na početku obreda oviteženja, prije sv. Mise, pročitan je Dekret kojim je kardinal i veliki meštar Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga imenovao vitezove koji će biti oviteženi:

Plemeniti Viteški red Svetoga groba, utemeljen još u davna vremena kako bi čuvao i častio Grob božanskoga Otkupitelja u Jeruzalemu, uvijek je bio predmetom posebne naklonosti rimskih prvosvećenika, kao što to jesno pokazuju brojna svjedočanstva.

Papa Pio IV. i njegovi nasljednici odlučili su prilagoditi Red stvarnim potrebama vremena, određujući da se može dodijeliti kako klericima tako i laicima koji su zaslužni za zemaljsku domovinu Gospodina Isusa ili su spremni darovati svoje djelovanje, određujući također da se počasni naslovi Reda mogu dodijeliti i onim pobožnim ženama koje se odlikuju pobožnim osjećajima i dragovoljnim djelima.

To je dodatnom uredbom potvrdio papa Leon XIII. Imajući sve to u vidu i vlašću koju nam je kao Velikom meštru dodijelio rimski prvosvećenik, da udjeljujemo priznanja klericima i laicima koji se trebaju upisati u Viteški red Svetoga groba, izabiremo, imenujemo i proglašavamo vas, ovdje nazočne vitezove Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga, dodjeljujući vam dopuštenje da nosite viteška odličja prema vlastitom stupnju vašeg dostojanstva, zajedno sa svim povlasticama, ovlastima i pravima koja uživaju i koja će uživati članovi koji, poput vas, u spomenutom Redu imaju jednako dostojanstvo.

Kao jamstvo svega navedenoga, dali smo sastaviti ovu ispravu, te smo je vlastoručno potpisali i opremili pečatom Našega Gospodina Isusa Krista uskrsloga, i odredili da vam bude predana.

Dano u Rimu, u Dvoru Reda, 23. ožujka 2017.

Kardinal Edwin O'Brien, Veliki meštar.


Poslije upita Velikog meštra, izjašnjavanja kandidata i postavljanja ruke na mač, pristupilo se obredu oviteženja. Svaki kandidat je došao ispred oltara, pred Velikog meštra kardinala O'Briena, te kleknuo na jastučić. Veliki meštar, držeći u ruci uspravljen mač izgovara je ove riječi „Po ovlasti koju sam primio, postavljam te i proglašavam vitezom Svetoga groba Gospodina našega Isusa Krista.“ Zatim položi mač na jedno i drugo rame kandidata uz riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ – na što oviteženik odgovara: „Amen.“ Potom Veliki meštar stavlja jeruzalemski križ oko vrata vitezu i pri tom govori: „Primi križ Gospodina našega Isusa Krista da te čuva. Stoga neprestano ponavljaj: Klanjam ti se, Kriste, i blagoslivljam te, jer si svojim križem otkupio svijet.“ Poslije toga vitez ustane i ide do magistralnog delegata koji mu stavlja viteški plašt.

Za dvojice svećenika franjevaca oviteženje je malo drugačije. Ne koristi obred s mačem a viteškim ih plaštem, kratkim, zaogrne sam Veliki meštar.

Poslije oviteženja započela je sv. Misa, na latinskom, hrvatskom i engleskom jeziku, koju je predslavio kardinal O'Brien, Veliki meštar Reda. Na kraju su i novi vitezovi, zaogrnuti plaštevima, u procesiji izišli iz katedrale.

U Poslijepodnevni satima, poslije zajedničkog ručka vitezova i uzvanika, ‘Mimara’ bilo je razgledanje izložbe u predvorju zgrade o povezanosti hrvatskog naroda sa Svetom Zemlju.

Iako do sada nisu imali Namjesništvo ili Magistralnu delegaciju, Hrvati su imali svoje Vitezove Svetoga groba Isusova. Najistaknutiji hrvatski vitez je svakako bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.), kardinal i nadbiskup zagrebački, mučenik i zaštitnik Hrvatske magistralne delegacije. Vitez Svetoga groba postao je prije osamdeset godina, 15. srpnja 1937. godine, za vrijeme Hrvatskog nacionalnog hodočašća u Svetu Zemlju, što ga je predvodio kao zagrebački nadbiskup koadjutor i zastupnik cijelog hrvatskog episkopata. Glavni je cilj hodočašća bio posveta oltara tada blaženog Nikole Tavelića, hrvatskog franjevačkog misionara. Fra Nikola Tavelić je hrvatski i franjevački prvomučenik u Svetoj Zemlji. On je, s još trojicom braće iz Francuske i Italije, u Jeruzalemu propovijedao Evanđelje te zbog toga 1391. godine bio mučen i ubijen. Tijela su im bila raskomadana i spaljena pred Jafskim vratima u Jeruzalemu. Svetima ih je proglasio papa Pavao VI. 21. lipnja 1970. godine. Time je Nikola Tavelić postao prvi hrvatski svetac. On i drugovi u mučeništvu zaštitnici su franjevačke Kustodije Svete Zemlje. Spomenuti oltar bl. Nikole Tavelića, kojeg je izradio hrvatski kipar Ivo Kerdić, bio je smješten u ondašnjoj češkoj Crkvi sv. Ćirila i Metoda na Maslinskoj gori – danas kapela u Apostolskoj delegaturi u Jeruzalemu. Tom duhovno-povijesnom projektu 1937. godine pridružio se cijeli hrvatski narod, pruživši znatnu financijsku potporu. To je ujedno bio i prvi zavjetni dar Hrvata katolika Svetoj Zemlji.

Blaženi Alojzije Stepinac je tijekom hodočašća dobio odličje viteza Zapovjednika sa zvijezdom (Veliki časnik) Svetoga groba. Osobno mu ga je uručio tadašnji Latinski jeruzalemski patrijarh mons Luigi Barlassina (1920.-1947.), koji je obnašao i funkciju rektora i administratora Reda. Odličje se danas čuva u Muzeju bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Drugi svjetski rat i zatim bezbožni komunizam, ugasili su svaku nadu za osnivanje Magistralne delegacije viteškog Reda u Hrvatskoj. Svoju vjernost Isusu Kristu i Svetoj Stolici nadbiskup Stepinac je platio životom, odbijajući odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i uspostaviti tzv. ‘Narodnu crkvu’. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Očekujemo i njegovo skoro proglašenje svetim.

Uloga i zadaća Vitezova Sv. groba Jeruzalemskoga je da svojim životom svjedoče važnost Svete Zemlje – Isusove domovine, osobito pak Bazilike Svetoga groba i onoga što ona čuva u svom krilu: Kalvariju – mjesto mučeničke smrti Pravednika i sv. Grob – mjesto gdje je Život nadjača smrt.

Ja osobno još uvijek u srcu nosim iskustvo jednogodišnjeg života u Bazilici Sv. groba. Izvana zatvoren, ključem i poviješću, a iznutra slobodan za susret u molitvi, u tišini i samoći noći, s najsvetijim mjestima povijesnog susreta Boga i čovjeka. Susreta koji, u ljubavi, ide do smrti – na Križu. To je povlastica koja otvara vrata za ostvarenje čežnje ljudskoga srca za Vječnim. U to povlašteno vrijeme sam više puta sudjelovao u svečanom i molitvenom ulasku Vitezova Sv. groba u Baziliku i njihov susret s franjevačkim poglavarom Kustodije Sv. Zemlje. Već tada sam osjećao važnost toga prastarog obreda jer on sa sobom nosi želju Vitezova da, ne mačem i silom nego, kao sv. Franjo, svojim životom i djelom, pomažu da Život ne umre u srcima onih koji su prihvatili Isusov Križ i Uskrs kao put Ocu. Bez kršćana sa Zapada kršćani u Isusovoj domovini teško mogu opstati na svom putu prepunom životnih teškoća i pritisaka od onih koji ih ne žele. Franjevci to čine već osam stoljeća, darujući sebe Svetim mjestima, Isusovim učenicima i hodočasnicima. Bez te žrtve kršćani bi davno bili nestali na tim prostorima, a Sveta mjesta postala ne spomen Života nego ruševine i kamenje koje se tek pokazuje znatiželjnim turistima.

Da Sveta mjesta ne postanu tek hrpa kamenja, a kršćani netragom nestanu, dio odgovornosti preuzimaju i Vitezove Svetoga groba jeruzalemskog. Svoje poštivati i čuvati nipošto ne znači druge ne prihvaćati, jer svi su ljudi djeca Božja. Ipak, najprije valja pomoći najugroženijima i najslabijima. A to su, u ovom slučaju, kršćani kojih u Sv. Zemlji nema niti dva posto. Uglavnom su dio palestinskoga naroda, koji su gotovo isključivo muslimana, nerijetko nasilnih i prema svojim sunarodnjacima kršćanima. S druge su pak strane Židovi koji su se, poslije dvotisućljetnog izgnanstva, vratili svojoj kući. Baš kao nekad iz Egipatskog ili Babilonsko sužanjstva. Zbog neugodnih povijesnih iskustava u ‘kršćanskoj Europi’, sinovi Izraelovi su još uvijek osjetljivi kad su kršćani u pitanju jer i oni snose dio odgovornosti za njihova progonstva. Danas im kršćani razumijevajući njihovu prognaničku prošlost i silna zla koja su im učinjena, ljubavlju i strpljivošću žele biti svjetlo Isusove dobrote i Božje blizine.

U naše se dane vide pomaci međusobnoga razumijevanja i prihvaćanja. Kršćani Židove polako prihvaćaju i kao svoju ‘stariju braću’ – kako ih je proročanski i s neskrivenim ganućem u vjeri nazvao papa Ivan Pavao II. – i kao izvorište vlastitog izabranja. A u svijest Izraelaca polako prodire istina da im kršćani nisu neprijatelji, nego tek njihova, usuđujemo se vjerovati, ‘mlađa braća’. Zato danas kod mnogih Izraelaca Isus više nije ‘izdajica’ ili ‘otpadnik’ – kao nekada, nego pripadnik njihova naroda. Jedan od njih. Ako im Isus postaje prihvatljiv, onda će to polako biti i njegovi učenici. Ali, samo ako i životom, a ne tek imenom, doista i budu Isusovi učenici!

I franjevci u Kustodiji, ne zapostavljajući do sada povjereno im stado – Arape, prepoznaju i prihvaćaju svoju ‘stariju braću’ – Židove jer znaju da su oni Izabrani narod – jednom zauvijek (Rim 11,28-29). Ali također znaju da Bog, ako je jedne izabrao, nije druge odbacio, jer Bog ne može sebe zanijekati. Ta on je Otac svih naroda.

Znak da franjevci Židove/Izraelce žele bolje razumjeti i onda lakše prihvatili, jest i to da u naše dane uče ne samo arapski nego i hebrejski jezik, oživljen židovskim povratkom u njihovu prastaru Domovinu. Možda upravo zbog te otvorenosti kršćana postoje male kršćanske zajednice hebrejskoga jezika u Isusovoj domovini.

U ovom procesu zbližavanja i razumijevanja imaju svoje mjesto i hrvatski Vitezove Sv. groba jeruzalemskoga. Neka im bude sretno i blagoslovljeno!

Izvori: www.gospa-sinjska.hr  i  www.zg-nadbiskupija.hr


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas407
Ovaj mjesecOvaj mjesec85744
UkupnoUkupno5084623

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 47 

Administrator

franodoljanin@gmail.com