Šibenik: Oproštaj od fra Bože Morića

U srijedu, 4. siječnja 2017. godine u crkvi Sv. Ante u Šibeniku na Šubićevcu biskup u miru mons. Ante Ivas, služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Božu Morića koji je preminuo u samostanu na Šubićevcu u ponedjeljak, 2. siječnja 2017., u 70. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva. Na oproštaju od fra Bože Morića bili su šibenski biskup Tomislav Rogić, provincijal fra Joško Kodžoman te 79 redovnika i svećenika.

Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Bože. Pjevanje je predvodio zbor župe Sv. Ante na Šubićevcu pod ravnanjem Kristine Pešić, a za orguljama je svirala Tina Banovac. Sprovodne obrede, uoči mise zadušnice, na groblju Kvanj u Šibeniku prevodio je fra provincijal fra Joško Kodžoman, a fra Ante Branko Periša održao prigodne riječi oproštaja.

Fotografije

 

Fra Ante Branko Periša, šibensko groblje Kvanj

Obasjani svjetlom svetoga Božića, koji nas poziva na radost zbog Spasiteljeva dolaska, sprovodnim obredom,na šibenskom gradskom groblju, upravo započinjemo slaviti Gospodinovo očitovanje, odnosno vrijeme kada se dobri Bog pokrenuo prema nama, a mi se, u međusobnom privlačenju, pokrenuli prema Bogu.

Dobri Otac opet je pokazao da od Čovjekove Zemlje do Božjega Neba nije duga staza, tek jedna prolazna mijena, koju zovemo ljudski život. Zato ovim obredom slavimo sretni susret, kada se dobri Bog pokrenuo prema naše fra Boži, i on se, u ponedjeljak, 2. siječnja tekuće godine, u hodu kroz vrijeme, u međusobnom privlačenju, pokrenuo prema Bogu, u 70. godini života, 53. godini redovništva i 44. godini svećeništva,

U Čovjekovoj Zemlji fra Božo je započeo život,20. prosinca 1947. u Crljeniku kraj Stankovaca. Od rodnoga mjesta, do Sinja i Visovca, preko Makarske i Zagreba, tekao je tijek njegova odgoja i obrazovanja za redovničko zvanje i svećeničku službu.

Od 1. srpnja 1973. do poziva za Božje Nebo, fra Božo je u Čovjekovoj Zemlji obišao povjerena mjesta u svećeničkoj i redovničkoj službi, kao što su Šibenik i Bilice, Badhausen i Düsseldorf u Njemačkoj, zatim Visovac, Crivac, Unešić, Lišane, Drniš i u posljednje vrijeme u službi gvardijana i župnika u Franjevačkom samostanu i Župi Sv. Ante Padovanskoga u Šibeniku na Šubićevcu.

Bilo je to vrijeme, tek prolazna mijena, kada je fra Božo, kao franjevac,53 godine, i kao svećenik, 44 godine, pokazao kako nas u Čovjekovoj Zemlji, prema Božjem Nebu, pokreću božanske krjeposti: pokreće nas ljubav i mir; privlači nas dobro, čuva nas istina, hrani radost i ljepota.

Rekli bismo: dobri Bog je prvi započeo, a fra Božo je nastavio. Dobri Bog mu je prethodio, pošao je njemu ususret i privukao ga k sebi: to je Božja milost, a ta milost pojavila se u Božiću. Božić je za fra Božu bio bogojavljanje, objava Božje ljubavi. I fra Božo je krenuo prema toj ljubavi, prema Božiću, i u međusobnom privlačenju, da se susretne s našim Bogom.

Od prvoga Božića pa do danas, Crkva kao vjerska zajednica, kojoj je fra Božo pripadao po krštenju, redovničkom zavjetu i svećeničkom redu, živi i ostvaruje se u ovome kretanju dobroga Boga prema nama. Zajedno s fra Božom, na ovom obredu, svjedočimo, da je Crkva zajednica onih koji su iskusili Božje privlačenje te ga nosimo u nutrini, u srcu, u osjećaju, i vjeri, u umu i razumu, u životu.

Stoga, na obredu susreta između Čovjekove Zemlje i Božjega Neba, između nas, na ovom obredu, i fra Bože i dobroga Boga, u vječnosti vremena, kao krštena djeca u ime Isusa Krista, molimo Oca milosti, da se u svakom trenutku naše slabosti i nemoći, zaustavi i krene prema nama, da se objavi, i da nas pokrene, da nas prihvati međusobnim privlačenjem, u hodu kroz mijene od Čovjekove Zemlje prema Božjem Nebu.

 


 

Biskup u miru mons. Ante Ivas

Možda bismo mogli reći kao sestra Lazarova Marta u Ivanovu Evanđelju: „Gospodine, da si ti bio ovdje moj brat ne bi bio umro." Ta fra Božo je još trebao, svojoj Crkvi, svojoj župi, svome narodu, a ti si ga tako iznenada pozvao k sebi, Gospodine. Stojimo pred nedohvatnom tajnom života i smrti... I ponovno slušamo riječ, „Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama": „Marta, uskrsnut će brat tvoj. Ja sam uskrsnuće i život. Tkogod vjeruje u mene, ako i umre, živjet će... Marta, vjeruješ li ovo?!"

Gospodin, koji nas je evo, okupio oko (iznenadne) smrti našega brata, svećenika, redovnika, župnika fra Bože, pred tajnom koju ne može rasvijetliti nikakva mudrost i umijeće ljudsko.., ponavlja nam isto temeljno pitanje: Vjerujete li vi da „tkogod živi i vjeruje u me, sigurno neće umrijeti nikada !?"

Isus je zato i došao na svijet, zato je postao Božić (mali Bog), Emanuel - Bog s nama i za nas zauvijek. Umro je za nas i uskrsnuo... Sve to na slavu Očevu i za mir ljudima u svim nemirima i nesigurnostima i beznađima i umiranjima zemaljskim...

Ovom svetom Misom zahvaljujemo Bogu -- Božiću, za sav život i marnu svećeničku službu Bogu i ljudima, kojoj je brat naš fra Božo darovao cijeli svoj život. Rekao bih, u znaku imena koga je dobio ria sv. krštenju: Božo, Božji, Bogu posvećen, posvema: ljudski, redovnički, svećenički... Sve do ovog posljednjeg Božića ( koji je njegov imendan), kad je (sad vidimo) svojim zadnjim snagama navijestio Božić svojoj braći i sestrama, svojim župljanima.., svome narodu. Radost života s Bogom, kako ovdje na zemlji tako i na nebesima, zauvijek... (Sretan ti vječni imendan, fra Božo !)

Slavljem ove svete Mise zahvaljujem i zahvaljujemo Bogu za naše dugogodišnje poznanstvo, zajedništvo i iskrenu suradnju u služenju puku Božjemu, u Crkvi koja je u našoj (i kako je često isticao, njegovoj) biskupiji šibenskoj. Najveći dio svoga života i svećeničkog i redovničkog služenja (gotovo 37 godina), od Dubrave i Bilica, od Visovca.., evo do Šibenskog Šubućevca, fra Božo je s ljubavlju i poznatom upornošću i ustrajnošću, svim svojim snagama i sposobnostima, neumorno ugrađivao u ovu Crkvu Božju, koja je vjekovima odgajala i hranila dušu i svekoliku kulturu našega Hrvatskog naroda na ovom našem (često) nemirnom tlu. Zahvaljujemo Bogu za njegovu sinovsku ljubav i brigu koju je iskazivao, blage uspomene našem biskupu Arneriću u godinama njegovog boravka ,,u miru" u Unešiću.., kao i za njegovu gostoljubivost, podršku i skrb koju je kao župnik i dekan Unešića iskazivao našim braniteljima u onim teškim i ponosnim godinama stvaranja i obrane naše Domovine...

Zahvaljujem Bogu za uzornu suradnju i dobar, prijateljski i svećenički odnos koji je fra Božo iskazivao prema meni, i kao kolegi i kao prema svome biskupu, u svakoj prilici.

Svaki susret sa smrću je ujedno velika prilika da u svjetlu vjere u Boga Trojedinoga, pogledamo i prosudimo svoj život i svoju službu. Da pred Bogom priznamo svoje nevjere, svoje grijehe i životne propuste, vjerničke, svećeničke, redovničke, biskupske.

I dok molimo da Bog bude milostiv bratu našemu.., skrušimo se, pokajmo se.., da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta Otajstva.

 


 

 

Homilija mons. Tomislava Rogića

Ni život ni smrt ne pripada meni - Ja sam samo onaj koji je u sjeni - Onog što mu smrt ne mogaše ništa - Onog što pretoči se u stub …  sunčani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni - Iz zatoka tvari iz te tvarne muke

U ona daleka sunčana počivališta – Pruža – Ruke.

Tako piše pjesnik razmišljajući o uskrsnuću Kristovu. Iste nas misli obuzimaju dok se ovom misnom žrtvom opraštamo i za dušu fra Bože, molimo i za njegov život i svećeničko – redovničko služenje Bogu zahvaljujemo.

Svakom je čovjeku stati i suočiti se s činjenicom smrti, bilo tuđe ili jednog dana svoje. Konac života je neminovnost od koje nitko ne može pobjeći. Došla ona posve očekivano u velikim godinama ili nakon bolesti, ili posve iznenada.

Stati pred smrt kao čovjek gledajući u njoj kraj svega, nepodnosiv je teret koji pritišće dušu još za života.

Kršćanin se suočava sa smrću po vjeri u uskrsnuće, po vjeri u vječni život s Bogom, bez svršetka. To su posve dva različita pogleda i nose u sebi posve drugačije gledanje i cjelokupni ljudski život.

Vječni život nije samo neka ideja kojom bi se zavaravali da lakše prebrodimo životne poteškoće. Vjera u uskrsnuće predstavlja najveću životnu snagu jer u životu računamo s Bogom, na njega se oslanjamo i k njemu idemo. Vjera u uskrsnuće daje smisao ljudskom postojanju i baca posve novo svjetlo i na iznenadne rastanke od ljudi s kojima smo dijelili život, koji su nas oplemenili, koji su nas zadužili.

Veli sv. Pavao: kad bi se samo u ovom životu oslanjali na Boga, a bez vjere u vječni život s Bogom bili bi najbjedniji od svih ljudi. Kad bi naša vjera bila samo ljudska zamisao, sve bi bilo uzalud.

Bez vjere u Isusa Krista, utjelovljenog Bogo-Čovjeka, koji je naša prethodnica u vječni život, nezamislivo je gledati s onu stranu groba. On je taj po kojem se potvrđuje stvarnost života vječnoga i po kojem naša vjera doseže onostrano, nadzemaljsko.

U otajstvu Božića, Isusovog rođenja, slavili smo tajnu vjere i neizmjernu ljubav Božju za čovjeka. On, Besmrtni uzeo je naše smrtno tijelo da nas ljude uvede u besmrtnost, da nam podari vječnost.

Samo nam vjera u uskrsnuće može dati snagu da već sada imamo čvrst temelj pod nogama, može dati smisao i odgovore na sva pitanja, može pomoći da prevladamo sve poteškoće, može nas podići da ostvarenje konačne pravde, istine i savršene ljubavi u Bogu.

S tim pouzdanjem i u toj vjeri opraštamo se od pokojnog fra Bože koji je svojim redovničkim i svećeničkim služenjem ostavio traga u mnogim župama naše Šibenske biskupije. Molimo se svemogućem Bogu da se i na njega odnose Isusove riječi iz evanđelja: Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja!

Neka mu dobri Bog podari mjesto u kući Oca nebeskog. Amen.

 

 


Oproštajni govori

U vezi sa svetim Božićem, koji upravo slavimo, možemo reći: premda je više ovozemnih čina završeno, kao što je bilo unaprijed uređeno u vječnom naumu, ipak se neprestano klanjamo istom Božiću, koje nam je donijelo spasenje. Tom Božiću klanjao se i fra Božo dok je živio u Čovjekovoj Zemlji; klanjao se u slici, u božićnim jaslicama, na oltaru, u obredu misnoga slavlja; a sada se klanja u Božjem Nebu, u stvarnosti, u vječnosti vremena.

Fra Božo je svoj životni vijek predao franjevačkom Bratstvu. Stoga, u ime redovničke zajednice, kojoj je pripadao, od njega će se oprostiti, u ime Bratstva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, provincijal fra Joško Kodžoman, a nakon njega i bivši provincijal fra Željko Tolić.

 

Provincijal fra Joško Kodžoman

Preuzvišeni o. biskupe Tomislave, preuzvišeni o. biskupe u miru Ante,  draga braćo svećenici, novaci, bogoslovi, časne sestre, cijenjena rodbino i prijatelji pok. fra Bože, braćo i sestre u Kristu!

Božićno i novogodišnje slavlje probudi u nama ljudima novu nadu i potakne energiju kojoj treba zahvaliti mnoge lijepe geste ljudske solidarnosti, izraze ljubavi i pažnje. Slaveći u zahvalnosti svetkovinu Božjega rođenja, puni smo mira, sreće, dobrih želja, ispunjeni smo radošću i spokojem, jer nam je Bog obznanio svoju ljubav i blizinu.  To naše pozitivno raspoloženje i iskustvo Božje blizine i ljubavi, koje čovjeku uvijek iznova otkriva neslućene mogućnosti njegovog rasta u dobru,  na trenutak je utihnulo, nakon što smo primili  vijest o fra Božinoj smrti. Poput trojice izabranih učenika na brdu Taboru, koji su poželjeli da potraje trenutak njihovog blaženog gledanja, tako smo i mi, sigurno, u ovo božićno i novogodišnje vrijeme gajili nadu da ćemo dugo ostati u blaženom osjećanju, zaštićeni od svega onoga što nam u životu izaziva strah, tjeskobu ili potiče suze i bol.

Biti s Isusom, osjećati Njegovu blizinu, ne znači i biti istrgnut ili potpuno odvojen od života i ovozemaljske stvarnosti. Zemlja, i nakon Isusovog čudesnog utjelovljenja,  za nas ostaje mjesto u kojem se nepredvidljivo miješaju naša svakodnevna iskustva radosti i žalosti. Onaj isti Isus, s kojim smo zadnjih dana dijelili radost, sreću i mir, i u ovim je trenutcima sa svima nama, koji u tuzi i s nevjericom ispraćamo našeg pokojnog brata fra Božu na njegov vječni počinak. Njemu, koji se, kao svećenik, u stotinama ispraćaja molio nad odrima pokojnika i za spokoj njihovih kršćanskih duša, Gospodin i samom želi udijeliti svoj mir, a svima nama koji tugujemo zbog iznenadnog rastanka s njim, vjeru i nadu u ponovni susret. Isus nam i sada poručuje da se ne bojimo, već da ostanemo hrabri i da utjehu nađemo u Njemu, koji i nadalje ostaje naš mir i naša sigurnost.

Dopustite mi, braćo i sestre, da vas u najkraćim crtama upoznam s pojedinostima fra Božina plodonosnog ljudskog, svećeničkog i franjevačkog života.

Fra Božo (Boro) Morić rođen je 20. prosinca 1947. u dijelu župe Stankovci u Crljeniku, od oca Jakova i majke Danice r. Klarić. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi, gdje je između 1954. i 1962. godine pohađao i osnovnu školu. Srednje je školovanje nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, u kojoj uspješno maturirao u školskoj godini 1966./67.  U franjevački je novicijat na Visovcu fra Božo stupio 14. srpnja 1964. godine. Prve jednostavne zavjete položio je 15. srpnja 1965. na Visovcu a svečane zavjete u Makarskoj 8. prosinca 1970. pred provincijalom fra Petrom Čapkunom.

Filozofsko-teološki studij fra Božo je pohađao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i u Zagrebu, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i diplomirao 25. lipnja 1974. godine. Fra Božo je zaređen za đakona 29. lipnja 1972. u Drnišu po rukama msgr. Josipa Arnerića, a za svećenika je zaređen u Sinju 1. srpnja 1973. po rukama nadbiskupa Frane Franića. Mladu je misu proslavio 15. srpnja 1973. u župi Stankovci.

Vršio je sljedeće službe u Crkvi, Redu i Provinciji; kao mladomisniku mu je povjerena služba župnog vikara u župi Gospe van Grada u Šibeniku. Fra Božo je, kroz prve tri godine svoga svećeništva,  pastoralno djelovao i u župama Bilice i Dubrava.  Godine 1975. uprava ga Provincije određuje za dušobrižnika u Njemačkoj. Nakon višemjesečnog pohađanja tečaja njemačkog jezika, fra Božo je godine 1976. imenovan dušobrižnikom u njemačkoj župi  Türnich – Badhausen  s rezidencijom u Düsseldorfu. U Njemačkoj ostaje do 1982. godine, kada preuzima službu gvardijana na Visovcu. Nakon trogodišnje gvardijanske službe, fra Božo je 1985. imenovan župnikom u župi Crivac-Ramljane, Postinje Donje. U novim personalnim promjenama na razini Provincije, godine 1988. fra Božo je određen za župnika u župi Unešić. Tu je fra Božo ostao punih dvanaest godine. Kroz to je vrijeme vršio i časnu službu dekana unešićkog dekanata. Nakon Unešića godine 2000. postaje župnikom ravnokotarske župe Lišane. U razdoblju od godine 2000. do 2003. fra Božo je vršio i službu definitora Provincije.

Godine 2009. fra Božo je postao župnikom Drniša, gdje ostaje do Kapitulskog kongresa 2012., kada preuzima službu gvardijana i župnika na Šubićevcu. Fra Božin životni put završio je iznenadno, u ponedjeljak, 2. siječnja 2017., u 70. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva.

Iz svih iznesenih datosti fra Božina života, vidljivo je njegovo naglašeno pastoralno djelovanje. Tu se je kao čovjek, kao svećenik i fratar najbolje ostvarivao, nastojeći svaku povjerenu službu vršiti predano i odgovorno. Trinaest postaja njegovog života, osim radosti i ispunjenja, nosilo je sa sobom i svu muku i zahtjevnost rada s ljudima. Nižući značajne datume iz njegovog ljudskog i svećeničkog života, čovjek se na trenutak zapita i pomisli, kako li je sve to tako logično i jednostavno i kako bi se lako mogla previdjeti sva kompleksnost i dramatičnost jednog ljudskog života. I njegov je život, siguran sam, kao i život svakog drugog čovjeka, imao mnoge drame koje su se duboko utiskivale u dubine njegove plemenite duše, ostavljale svoj trag, pritiskale umorne kosti, a koje su bile poznate samo njemu i Bogu.

Iz mojih osobnih susreta i razgovora s fra Božom, mogao sam iščitati, ponekad umor, zabrinutost pred onim što dolazi, ali i ono bitno, a to je zadovoljstvo životom, te nadasve želju i nastojanje da u mjestu gdje djeluje, ostavi pozitivan primjer i vidljivi trag na materijalnom i duhovnom polju. Iza njega je nemali broj crkvenih i župnih objekata u koje je utkao dio sebe, svoga znanja, svoje ljubavi i želje da doprinese poboljšanju materijalnih uvjeta vjerničkog naroda, za koji se pastoralno skrbio.

Susreti s tolikim potrebnima, iskustvo barbarskog divljanja i uništavanja po Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, koje je osobno proživljavao s  narodom i pripadnicima hrvatske vojske – posebno članovima 142. drniške brigade, kao župnik Unešića, moralo je ostaviti duboki trag u duši, u pameti, u srcu.  U  fra Boži je, bez sumnje, kucalo hrabro srce Domoljuba i zauzetog duhovnog pastira, koje se nije ni pred kim i ni pred čim predavalo niti uzmicalo.  I u najtežim danima Domovinskog rata, fra Božo je ostao uza svoj narod. Njegovu vjernost i požrtvovnost vodstvo 142. brigade HV htjelo je, u znak zahvalnosti, nagraditi i dodjelom vojnog čina, zašto je tražena suglasnost njegovog redovničkog poglavara. Ta je suglasnost, iz opravdanog razloga  izostala, budući da u to vrijeme još nisu bili uređeni i formalizirani odnosi između Hrvatske vlade i HBK, a kojima bi, između ostaloga, bile definirane i dušobrižničke nadležnosti i uloga katoličkih svećenika u Hrvatskoj vojsci. Ali i bez čina i vojnih odlikovanja, vjerujem da to priznanje, zahvalnost i živo sjećanje i danas traje u srcima protagonista onog surovog vremena u kojem se rađala, branila i stvarala mlada Hrvatska država.

Nikada nije lako portretirati nečiji psihološki ili duhovni profil, ali bih u ovoj prigodi ipak istaknuo da je fra Božo u svojoj ljudskoj prostodušnosti u svakom  trenutku bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, u kojem je bio do kraja sretan i ispunjen, svjestan svoga svećeničkog dostojanstva koje je obranio i očuvao neokaljanim, svjestan svoje uloge da  živi bliskost s običnim malim ljudima, posebno u njihovoj nevolji,  da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…

Dužnost mi je i kao predstojnika naše redovničke Zajednice, od svih Vas nazočnih, ali i onih koji nisu danas s nama a koji su za života poznavali fra Božu, zatražiti iskreno oproštenje, za svaku pa i najmanju uvredu, koja Vam je došla s njegove strane, ili bilo što drugo što je naškodilo Vašem  ili njihovu ugledu ili dobrom glasu.

Siguran sam da je i on svima oprostio, koji su mu na njegovu životnom putu nanijeli ili učinili namjernu ili nenamjernu uvredu ili štetu. Ljubav je Božja ona koja poravnava sve naše dugove, nakon što završimo svoje ovozemaljsko putovanje.

Poštovana obitelji Morić, u ovim trenutcima boli i tuge, Vama i svoj Vašoj rodbini, prijateljima i znancima, u ime naše franjevačke obitelji izražavam iskrenu sućut. Hvala Vam, na daru našeg brata, čija nas je smrt danas sve ovdje okupila. Vjerujem da nas njegov odlazak s ovog svijeta neće učiniti strancima, već da ćemo i nadalje, u duhu i molitvi, ostati prijateljski povezani.

Dragi fra Božo, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.

Počivao u miru Božjem!

****************


Fr. Željko Tolić, bivši provincijal

Iako (nad)biskupije i franjevačke redovničke zajednice, odnosno Provincije, u našim krajevima u mnogočemu imaju istu zadaću i poslanje, one se ipak i razlikuju. Biskupije su prostorno manje crkvene jedinice i njihovi članovi, u pravilu, potječu iz istog krajevnog okruženja i mentaliteta; istih su običaja i navika. U franjevačkim provincijama, u granicama kojih se nalazi i više biskupija, stvar je sasvim drugačija: u taj fraternitas pristižu ljudi iz različitih krajeva i mentaliteta, običaja i navada. Jer i prostor je mnogo širi: u slučaju Provincije s naslovom Presvetog Otkupitelja to je od Neretve do Zrmanje i od mora pa preko velebitskih gora, gdje je jedan iz Neretve a drugi iz Cetine; treći je od mora, a četvrti iza biokovskih i mosorskih gora; peti je sa zagorske sike i kamenjara, ci šesti iz Ravnih Kotara. Zbilja, različito cvijeće, a isti perivoj - Otkupiteljeva Provincija.

Dio toga miomirisnog Perivoja bijaše i ravnokotarski cvijet, fra Božo-Boro Morić, koji je svojom pojavom i vanjštinom „mirisao" na ozbiljnost, dok mu nutrina bijaše plaha i mekana, decentna i ugodna. Bio je, rekao bih, cvijet s pokrićem.

Preskačem uistinu puno lijepih i ugodnih trenutaka s njime. Ipak, ima jedan zbog kojega danas uzimam riječ i govorim. Bilo je to u jesen 2009., nakon njegova premještaja iz Lišana u Drniš. Niti je pošto-poto želio ići iz Lišana, niti je silno žudio za Drnišom. No, brojne su promjene te godine, nakon devetogodišnje službe u Lišanima, „zakačile" i njega. I nakon premještaja, u tom jesenskom razgovoru, fra Boro mi veli: „Provincijale, kao dijete sam otišao u sjemenište, završio propisane studije i postao svećenik. Pročitao sam puno teološke i franjevačke literature. No, što je franjevaštvo, ja nisam naučio toliko iz knjige, koliko iz života, a osobito iz premještaja, posebno ovoga u Drniš". „Možeš li mi onda reći što je

franjevaštvo?", upitah ga. „Mogu", reče, uz onaj njegov prepoznatljivi osmjeh. I nastavi: „To je da ja koji sam iz Kotara Tebe, kao svoga provincijala, koji si rođen nekoliko stotina kilometara od mojih Kotara, u ovoj promjeni gledam i doživljavam kao brata koji mi i s ovom promjenom na nimalo lako mjesto želiš dobro. To je, Provincijale, moje franjevaštvo. Tako gaja zamišljam". Stiskao sam mu ruku i poljubio ga. Srdačno i iskreno, kakva su, uostalom, bila sva naša druženja i susreti.

Ljudi iz kilometrima udaljenih krajeva, različitih, mentaliteta, običaja i navika, ali životno naslonjeni jedni na druge u jednom opredjeljenju, koje se zove franjevaštvo, svakog do sebe smatraju bratom. I sve sagledavaju i tumače dobronamjerno i pozitivno, nikada crno i destruktivno. I ja s ovih nekoliko rečenica samo želim istaknuti: takav je bio fra Boro. I njegovo franjevaštvo. Cvjetno i miomirisno franjevaštvo. Nimalo apstraktno, nikada bučno i glumljeno; nikada neuredno, ruševno i bojovno već uvijek, u svakoj prigodi, pa čak i u nesimpatičnoj promjeni, otmjeno, trijezno i ozbiljno. I istodobno mekano, nježno i posve životno. Franjevaštvo s pokrićem. Franjevaštvo fra Bore Morića!

****************

Fra Marko Nimac, župnik Stankovaca

Kršćanski Božić je znak da je Božja ljubav prethodila našoj ljubavi. Dobri Bog se, u ljubavi prema nama, pokrenuo. Poslao je sebe, svoga Sina, Isusa Krista, u znaku naše vjere. I taj znak nas je privukao do Božića. Taj znak, privukao je fra Božu u redovnički i svećenički život. Fra Božo je ponikao iz Župe Uznesenja Marijina u Stankovcima. Stoga će se u ime rodne župe, u ime vjernika, svećenika i časnih sestara, od njega oprostiti župnik fra Marko Nimac.

 

Preuzvišeni o. Biskupi, mnogopoštovani o. Provincijale, draga obitelji, braćo svećenici, draga braćo i sestre!

U ime fra Božine rodne župe Stankovci,  u osobno ime opraštam se od našega fra Bože Morića.

Ja, Ivan, začujem glas s neba: „Piši! Već odsada, blaženi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova, - jer ih prate djela njihova!“ (Otk 14, 13)

Dragi fra Božo, poznavao sam te 32 godine. Bio si mi gvardijan na Visovcu, župnik u Lišanima. Zadnjih godina sam župnik tvoje župe Stankovci.

Doživio sam te kao čovjeka, fratra, svećenika, naoko strogog izraza lica iza kojeg se krije meko, dobro, plemenito srce. Mnogi te bivši a vjerujem i župljani ove župe pamte kao dobrog svećenika,  dobrog srca,  predanog Bogu, Crkvi i narodu. Svećenika koji je govorio direktno, jasno, bez celofana i s propovjedaonice i općenito u životu.

Iza tebe su 70., god. života, 53., god. redovništva i 44., god. svećeništva. U tom vremenu koliko ti je Bog dao učinio si puno dobrih djela.

Gospodin te pozvao  da otpočineš od svojih trudova, prate te djela tvoja.

Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio!

****************

Fra Marko Prpa – u ime kolega

Kada se rodio Isus Krist, postali smo svjesni da je sveti Božić točka susreta svih međusobnih privlačenja između Čovjekove Zemlje i Božjega Neba, a u ovom dvostrukom privlačenju, sveza i savez je vjera u Boga, u Božić i Isusa Krista. Na putu svjedočenja vjere u jednoga Boga, fra Božo nije bio osamljen. Imao je uza sebe svoje odgojitelje, profesore i kolege. Upravo, u ime kolega, od njega će se oprostiti fra Marko Prpa, dušobrižnik za hrvatske vjernike u Sloveniji.

"Braćo! Nećemo da budete u neznanju glede onih koji su usnuli, da ne tugujete, kao ostali koji nemaju nade." Ova Pavlova poruka i pouka Solunjanima i danas osmišljava ovo bogoslužje, osmišljava fra Božim prelazak u vječnost i ispraćaj njegovih zemenih ostataka.

Poštovana fra Božina rodbino, braćo Tome i Stanko, sestro Smiljo i ostala najbliža rodbino izražavam vam iskrenu sućut povodom fra Božine smrti.

Preuzvišeni oci biskupi Ante i Tomislave, mnogopoštovani provincijale fra Joško, poštovane časne sestre redovnice, kolege u svećeništvu, subraćo franjevci, cijenjeni prijatelji i poštovaoci pok. fra Bože!

Od nas desetorice franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja koji smo 1973. godine bili zaređeni za svećenike, nakon fra Ante Brčića i fra Petra Vučemila, danas se u ime nas sedmorice još živućih kolega opraštam od subrata i kolege fra Bože.

Vežu nas daleke, lijepe i bogate uspomene još tamo od mjeseca rujna 1962. kada smo zajedno sjeli u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Zahvaljujući odgojiteljima i profesorima tijekom školovanja u Sinju, na Visovcu, u Makarskoj i u Zagrebu te kasnije kroz život, živeći u uzajamnom i bratskom povjerenju i suradnji, rasli smo i dozrijevali za vremena, događaje i izazove koje je život donosio i stavljao pred nas.

Između nas desetorice fra Božo je bio, usuđujem se reći, uporan i tih mrav. Sin sv. Franje – otvoren Bogu, zauzet za ljude s kojima ga Providnost susretala i međusobno povezivala. Spoznavši sebe znao je prepoznati one kojima je tiho i nenametljivo trebalo posvjedočiti Božju ljubav i dobrotu, kršćansku otvorenost u neiscrpnoj franjevačkoj jednostavnosti, dubini i širini. I takvi su njega prepoznavali kao takvoga. A takvo je sjeme u njemu zasigurno bilo posijano i proklijalo već u ozračju obiteljskog doma i roditeljskog odgoja. S toga se s poštovanjem prisjećamo njegove pokojnih roditelja, majke Danice i oca Jakova te danas molimo i za pokoj njihovih duša.

U fra Božinom svećeničkom vijeku nakon Boga uvijek mu je na prvom mjestu bio čovjek, pojedinac. Onaj koji je dolazio po utjehu, po savjet, po nadahnuće. Ta ga je odlika resila u svim službama koje je obnašao na radnim mjestima u domovini i izvandomovinstvu gdje je živio i službovao. Također i u onim teškim vremenima srbočetničke agresije.

Kao kolege i subraća takvu smo njegovu odliku davno prepoznali. Među nama bio je pobudnik naših okupljanja povodom važnijih obljetnica. Stoga se sve bogatstvo i jednostavnost života kakvog je proživio tijekom svojih sedamdeset godina može smjestiti u širok biografski okvir: zaljubljenost u Boga i Gospu, ljubav prema narodu, ljubav prema Crkvi i ljubav prema domovini.

Fra Božo, hvala ti za takvo kršćansko svjedočanstvo. Uz izraze zahvalnosti, ovdje ti izričem i riječ isprike za poneki križ koji si od nas kolega i subraće ponekada morao podnijeti i ponijeti. S tim u svezi! Davno sam kao dječak zapamtio pjesmicu:

Kad se rodih glas mi jedan reče: tko se rodi križu ne uteče.

Otkad gledam, gledam svijet cio još bez križa nitko nije bio.

U ime još šestorice naših kolega zahvaljujem ti na strpljivom podnošenje takvih križeva.

S takvom zahvalnošću tvoju dušu preporučamo Bogu, Presvetoj Djevici Mariji i sv. Ocu Franji da te prime u svoj zagrljaj nakon što smo tvoje tijelo s poštovanjem predali majci zemlji.

Počivaju u miru. Preporučamo se u tvoje molitve za sve nas u nadi ponovnog susreta u vječnosti.

Subrate i kolega, pokoj ti vječni!

****************

Doista, dok slavimo sveti Božić, kao vjernici, svjesni smo, da nam ovaj blagdan pokazuje dvostruko kretanje. S jedne strane događa se kretanje milosnoga Oca, iz Božjega Neba, prema Čovjekovoj Zemlji, prema čovječanstvu. To svjedoči čitava povijest našega spasenja, koja je svoj vrhunac doživjela na kršćanski Božić. S druge strane, događa se kretanje čovjeka prema Bogu, kretanje od Čovjekove Zemlje prema Božjem Nebu, koje se očituje u traganju za istinom, u hodu prema miru, pravdi i slobodi.

U posljednjim trenutcima kada mu se približila Sestrica Bolest u društvu Sestrice Smrti, koje su došle da ga zajedno povedu u Božje Nebo, fra Božo je živio u društvu braće redovnika u franjevačkom samostanu i vjernika u Župi sv. Ante Padovanskoga u Šubićevcu. Stoga će se od njega, u ime župljana oprostiti vjernica Mirjam Tomljanović, a nakon nje i samostanski vikar fra Mirko Klarić.

****************

Župljani

(tekst pročitala Mirjam Tomljanović)

„Plemenitu sam borbu izvojevao, trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4,7)

Tako, sv. Pavao bratu Timoteju pred svoju smrt! Tako bismo i mi mogli reći suočeni smrću revnog Kristova apostola, malog Franjinog brata, sluge Božjega, dragog nam župnika, fra Bože!

Oče, došao je čas! Proslavi sina svoga!

Da, dozrio je ovozemaljski život, došao je čas rađanja za Nebo … plemenitu je bitku izvojevao, trku završio … Otišao je u zagrljaj Oca nebeskog, u smiraj Ljubavi …

Hvala Ti,dragi naš brate i oče, fra Božo! Hvala Ti na Tvome: Evo me, Gospodine! Hvala na onom prvom, kad si se odlučio ostaviti sve i poći za Kristom, hvala Ti na ovom zadnjem: Evo me! – kad si uistinu ostavio sve i dobio Sve – zagrljaj Presvetog Trojstva i krilo Majke Marije! Bog moj i sve moje – sad je Tvoja vječna stvarnost – izobilje!

Hvala Ti na Tvojoj istinoljubivosti i pravednosti, na Tvojoj skromnosti smeđeg habita, hvala Ti na Tvojoj vjeri, nadi i ljubavi! Hvala Ti na Tvojoj neumornoj želji i nastojanju da nas učiniš boljim ljudima i boljim vjernicima – Kristovim i Marijinim svjedocima!

Nismo Te uvijek razumjeli … Oprosti nam.

A, Ti „trijezan u svemu, podnosio si patnje, vršio djela propovjednika Radosne vijesti i ispunio svoju dužnost do kraja“ (2 Tim 4,5)! Hvala Ti!

Hvala Ti na Tvome domoljublju!

Neka Te Gospodin nagradi, neka Te ovjenča vijencem slave kojeg si zaslužio svojom predanošću žrtvovane Hostije ljubavi!

Ostaješ u našim srcima i u našim molitvama! Obećavamo Ti u ovom svetom trenutku oproštaja da ćemo češće dizati pogled gore – k Nebu – i tražiti znak – Tebe – novu zvijezdu koja će nam iz Kristove blizine osvjetljavati put u mrklini ovog vremena.

Hvala Ti, odmori se … zaslužio si Nebo!

Svojim „Fiatom –neka mi bude“ - obogatio si nas i zadužio.

Mir duši Tvojoj!

****************

Fra Mirko Klarić, samostanski vikar

Pet godina smo proveli s Tobom u ovome samostanu sv. Ante na Šubićevcu, gdje si bio gvardijan i župnik. Specifičan samostan u našoj provinciji, pet župnika živi zajedno, žive u samostanu i poslužuju župe. Trebalo je pomiriti i obveze u župi i red u samostanu. Mislim da smo u tome s tobom uspijevali. Ljudi smo, nismo anđeli, bilo je sigurno propusta.

Ti danas ode u vječni sada i to naglo i nenadano. A još smo na Tebe računali. Nažalost imao si vremena za svakoga, a za sebe ga nisi imao. Izgorio si u ovome bi. kuća. Srce nije moglo više izdržati. Bio sam prisutan kad je ekipa Hitne pomoći učinila sve da te zadrži s nama, ali nisu uspjeli i rekoše: kasno smo došli. Nakon pola satne borbe isključili su aparat na komu nije bilo više nikakva znaka. Srce je stalo, ž'a pruženu pomoć im iskreno zahvaljujemo

Za sve propuste s naše strane, kažemo oprosti nam! A mi za tebe molimo milosrdnog Boga Oca govoreći: Oče, primi ga kod sebe u društvo tvojih odabranih!

****************


SUĆUTI

s. Svemirka Matić,OFS

ministra Zadarsko-Šibenskog PB OFS-a

"Svevišnji, svemogući,dobri Bože, tebi pripadaju hvale, slava i čast i svaki blagoslov."

Hvala Gospodine na bratu fra Boži Moriću,

Fra Božo Morić svoju službu u Franjevačkom svjetovnom redu započeo je 2009 godine kao duhovni asistent u mjesnom bratstvu“ Gospe od Ružarija“ u Drnišu.

Odlaskom u župu Sv. Ante, na Šubićevc- Šibenik okuplja braću i sestre, koji žele upoznati i nasljedovati  Gospodina po uzoru na sv. Franju i koji svoje prvo "Evo me" potvrđuju dana 11. prosinca 2016.g. u svojoj župnoj Crkvi Sv. Ante na Šubićevcu.

Hvala na zauzetosti  za življenje OFS-a na  području naše Biskupije. Hvala na poticajnim i ohrabrujućim riječima , koje  ostavljaju težinu a ne sladunjavost  u životu bratske zajednice.

U ime Zadarsko-Šibenskog  područnog bratstva,  u ime vijeća područnog bratstva,  u ime duhovnih asistenata područnog bratstva“ Sv. Nikole Tavelića“  i u svoje osobno ime izražavam  sućut braći Provincije Presvetog Otkupitelja i rodbini pok. fra Bože.

Počivao u miru  Božjem!

****************

Ivo Aleksić

Štovana družbo, štovana braćo u Kristu

Upravo sam na Vašoj stranici pročitao vijest o smrti

Fra Bože Modrića. To je još jedan moj sugimnazijalac

Iz Sinja i sunovak sa Visovca.

Potaknut sam pošto je nenadano napustio „našu“ zajednicu.

Blaga utjeha je da imamo još jednoga koji će nas zagovarati kod Svevišnjeg.

Primite moju sućut. Vaš uvijek u Kristu odani, uz pozdrav sv. Franje

MIR  I  DOBRO

****************

Dinko Aračić

Povodom preminuća fra Bože Morića izražavam braći franjevcima i rodbini pokojnika iskrenu kršćansku sućut. Dragog pokojnika preporučujem Božjoj milosrdnoj dobroti i ljubavi. U mislima slušam njegov gromki glas kao nekoć pri recitalu na temu «Pjesan stvorenja» o spomendanu Doborg Oca Antića u Zagrebu. Između ostalog tada je fra Božo svojim zvonkim glasom zborio:

«Gospode, kako je krasno sve onošto si stvorio!

Ipak u srcu ti samo ljupka krasota

i daruj ljubav iz koje onaj koji ljubi,

za onaj je rođen život što tek smrću je milota».

Svojim životom i radom fra Božo je svjedočio Božju istinu, dobrotu i ljepotu,

svjedočio je onaj život što tek smrću u Gospodinu je ljepota i krasota.

Uskrsnuće je naša vjera, ponovni susret naša nada, spomen je znak našeg zajedništva u Kristu.  Počivao u miru Božjemu!

****************

Franjevački svjetovni red

Mjesno bratstvo Drniš

Draga braćo,

izražavamo iskreno žaljenje zbog smrti našeg i vašeg brata  dragog fra Bože Morića. Ostavio je veliki  i svijetli trag u našoj župi i u našem bratstvu.

Mir i dobro !

****************

Podušje

Obredom na šibenskom mjesnom groblju Kvanj i misnim slavljem u crkvi Sv. Ante Padovanskoga,častili smo objavu Božju, koja se, nama vjernicima, objavila rođenjem i životom fra Bože Morića, kao kršćanina, redovnika i svećenika. Bila je ovo uistinu njegova prava objava Božića svima nama, koji smo ga poznavali.

Nakon završnoga misnoga blagoslova, samostanska obitelj pozvala je oce biskupe, svećenike, redovnice i redovnike, rodbinu i prijatelje,u župnu dvoranu na podušje.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1923
Ovaj mjesecOvaj mjesec80155
UkupnoUkupno4913876

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 118 

Administrator

franodoljanin@gmail.com