Zaostrog: Oproštaj od fra Srećka Vekića

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM u Zaostrogu mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, u petak, 26. kolovoza 2016. u 17 sati, služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Srećka Vekića koji je preminuo u Zaostrogu u srijedu, 24. kolovoza 2016., u 79. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva. Na oproštaju su bili vikar Provincije fra Ante Udovičić, kolega i umirovljeni profesor fra Stjepan Čovo, zaostroški gvardijan fra Branko Brnas, generalni vikar hvarske biskupije don Stanko Jerčić i još 92 fratra-svećenika među kojima su bili i franjevački bogoslovi. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Srećka. Pjevanje je predvodio Župni zbor iz župe Sv. Ilije u Metkoviću pod ravnanjem Roka Veraje, a za orguljama je svirala Ivana Petrov.


Sprovodne obrede, nakon mise zadušnice, na samostanskom groblju u Zaostrogu za pok. fra Srećka predvodio je gvardijan fra Branko Brnas.

O. Nadbiskup je na početku mise zadušnice povodom smrti fra Srećka Vekića izrazio sućut braći i sestrama, rodbini, vikaru Provincije i braći franjevcima te vjernicima u kojima je djelovao pok. fra Srećko. Zatim je o. Nadbiskup rekao kako u ovom trenutku, koji je i radostan i žalostan, fra Srećka pratimo k milosrdnoj ljubavi Božjoj. Pratimo ga u trenutku prijelaza kada se opraštamo od fra Srećka sa željom da doživi u punini sjaj Božje ljubavi, završio je uvodne riječi o. Nadbiskup.


Na početku propovijedi mons. Barišić je rekao kako smo stvoreni za život, a Bog je izvor života. Međutim, u tu stvarnost života ušla je smrt koja je neizbježna za nas, ali nije tragična. Sv. Franjo je smrt nazivao 'sestrica smrt'. Sv. Franjo je shvatio smrt kao puninu uskrsne dimenzije. Tu dimenziju ljubavi i pažnje mnogo su pokazale osobito sestre prema pok. fra Srećku. U tom pogledu posebnu ulogu imaju i medicinske sestre koje nam pomažu u prijelazu iz ove stvarnosti u stvarnost s Gospodinom. Nama je teško shvatiti kada i kako se događa taj prijelaz o kojem lijepo govori sv. Bonaventura koji kaže da je Krist put i vrata toga prijelaza. Krist je ostvario prijelaz i pobijedio ljudsku ograničenost. U Kristu i mi pobjeđujemo jer se to događa po milosti, a ne kroz neke studije. To je tajna koju izražavamo vjerom i vjera je ta koja nas drži budnima i otvorenima za ovaj susret prijelaza iz smrti u život. O toj budnosti i otvorenosti slušali smo i u evanđelju koje nam otkriva dar milosnog spasenja po Isusu Kristu. Isus Krist je povjerio samoga sebe po svećeniku i po njemu nas s povjerenjem postavlja u svojoj kući da budemo domaćini. Pok. naš fra Srećko živio je tu vjeru povjrenja. Bio je domaćin u tri biskupije – šibenska, hvarska i splitsko-makarska. U sve tri biskupije, kao pravi domaćin, bio je fratar s malim ulogama, ali je bio veliki duh požrtvovnosti i služenja. Imao je ljubavi prema drugima. Ta ljubav je bila prožeta ljudskošću, služenjem i požrtvovnošću, a time ostavio primjer pravoga domaćina i bio odraz milosnog lica Kristova. To pokazuje i samo njegovo ime – Srećko. Takav je bio u životu.

U ovom trenutku želimo zahvaliti fra Srećku kao čovjeku, redovniku i svećeniku. Opraštamo se od njega u Godini milosrđa i vjerujemo da će doživjeti veliko Božje milosrđe. Fra Srećko, hvala ti na svemu što si upisao u naše živote. Neka te milosrđe Božje prepozna i neka te kao domaćina primi u puninu života, završio je o. Nadbiskup.

Fotografije

Oproštaj provincijala fra Joška Kodžomana

(Oproštajne riječi pročitao je vikar Provincije fra Ante Udovičić)

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, draga braćo svećenici, časne sestre, rodbino, prijatelji i znanci našeg pokojnog fra Srećka! Jako mi je žao što nisam u mogućnosti osobno prisustvovati ispraćaju našeg fra Srećka na posljednji počinak. Razlog je, naravno, neodgodiva obaveza.

Nikada nije lako govoriti pred nečijim odrom. Samo nam molitva i vjera mogu pomoći pronaći utješne riječi u susretu sa smrću, tom neizbježnom ali i teško prihvatljivom stvarnošću ljudskog života. Bez obzira na naše godine, na naše planove, na naše zdravstveno stanje, smrt nas uvijek iznenadi i zateče. No, ipak, uronjeni u otajstvo kršćanske vjere, prihvaćamo stvarnost smrti, mislimo da je bolje razumijemo. U svojoj vjeri pronalazimo odgovore. Isus Krist je, za sve, koji u Njega vjeruju, jamac vječnoga života u kojem smrt ne caruje, života u kojem neće biti tužnih i bolnih rastanaka. Baš kao što se i kaže u knjizi Otkrivenja: „I otrt će im (Bog) svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu.“ (Otk 21,4)

Ohrabren tim nadahnutim novozavjetnim riječima, čovjek vjere iščekuje svoj kraj u pozitivnoj napetosti, nerijetko preplavljen ljudskim sumnjama da se u njemu, doista, krije nešto više od zemljanog praha.

Ipak, nakon tolikih godina rasta u vjeri, nakon tolikih razmišljanja o životu i smrti, nakon tolikih sprovodnih homilija, koje je i naš fra Srećko kao svećenik izgovorio, siguran sam da je i on svoj sudbonosni susret s neizbježnom smrću prihvatio smiren i s velikim pouzdanjem u Isusa, svoga jedinog Učitelja.

Fra Srećko Vekić rođen je 20. prosinca 1937. u župi Metković od oca Stjepana i majke Marije r. Dumičić. Na krštenju je dobio ime Mate. Osnovnu je školu fra Srećko pohađao u rodnom Metkoviću, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Makarskoj. U franjevački je novicijat stupio 5. srpnja 1955. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj u razdoblju od 1959. do 1964. godine. Svečane je zavjete položio 8. prosinca 1961. u Makarskoj, gdje je, po rukama msgr. Frane Franića, zaređen i za svećenika 30. ožujka 1964. godine. Mladu je misu je fra Srećko proslavio 5. travnja 1964. u rodnoj župi Metković. Izmoren teškom bolešću u 79. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva fra Srećko je u ovom samostanu sv. Marije, okrijepljen svetim sakramentima, dočekao kraj svoga ovozemaljskog hodočašća.

Kao svećenik i redovnik fra Srećko je vršio slijedeće pastoralne i redovničke službe:

Od 1964. do 1968. bio je župnik župe Dubravice. Od 1968. do 1971., kao župnik poslužuje župu Lećevica, nakon čega postaje župnikom Promine, u kojoj ostaje do 1982. godine. Nakon Promine, nova postaja njegova života bila je Sumartin na o. Braču, gdje u istoimenom franjevačkom samostanu preuzima službu gvardijana i župnika. U Sumartinu fra Srećko ostaje dvanaest godina (od 1982. do 1994.) Početkom Domovinskog rata, u samostan na Sumartin, prispjeli su i prognani novaci s Visovca sa svojim odgojiteljima. Fra Srećko se u tom napetom razdoblju izrazito dobro snašao i kao domaćin i kao onaj koji je svojom vedrinom rastjerivao tamne oblake briga i nevolja. Nakon Sumartina fra Srećko se preseljava u župu Igrane/Drašnice, gdje će praktično ostati do svoga umirovljenja 2012. godine. Kroz to je razdoblje fra Srećko obnašao i službe vikara i ekonoma samostana u Živogošću. Zadnje četiri godine svoga života, proveo je u samostanu u Zaostrogu, živeći u miru i prijateljstvu sa svom braćom. Kroz to je vrijeme često posjećivao braću svećenike, posebno svoje živuće kolege. Radovao se svakom susretu s njima i sa svakim fratrom. On je u dubini svoje duše imao nešto iskonsko fratarsko, nešto djetinje i nepatvoreno.

Susreo sam puno fratara, ali naš je fra Srećko bio doista originalan. Izrazito vedar, nasmijan, uvijek spreman na šalu, uvijek željan susreta i druženja… Svi ćemo ga se sjećati makar po jednom njegovom obilježju – nikada mu nisu promakle prigode da nekome čestita imendan ili rođendan. Ja takvog čovjeka nikada nisam susreo. Svi se možemo sjetiti, kao što lako možemo i zaboraviti na druge ljude i njihove životne prigode, ali fra Srećko je u tim stvarima bio, kao malo tko, pedantan, ustrajan i neumoljivo točan. To je za mene jasan pokazatelj koliko je on zapravo bio čovjek za druge, čovjek koji je mnoge ljude, a posebno svoje fratre nosio u srcu i pameti, a siguran sam i da ih je pratio u molitvi. Tuđa radost, bila je i njegova radost, tuđa žalost, bila je i njegova žalost! Znao je on to često pokazati i na najemotivniji način – riječima i suzama.

Negdje sam vidio sliku, gdje kao mlad svećenik, fra Srećko sjedi na motoru, okružen brojnom djecom. Kao mladić bio je vrlo naočit, ali ono što je kod njega sigurno osvajalo, to je njegov smijeh, od kojeg se nije ustručavao, kao da ga i sada čujem a mislim da ga neću nikada ni zaboraviti. Znao se svima približiti i sa svakim, na primjeren način, razgovarati. Koliko su mu pri srcu bili svi oni ljudi, s kojima je dijelio život, govori i sama njegova Oporuka u kojoj napisa: „… kada se izmire svi moji eventualni dugovi, želja mi je da se polovica moje ostavštine razdijeli župama u kojima sam djelovao.“ Zna se da je posljednjih godina svoga života fra Srećko obilato i nesebično pomagao kako kulturne projekte, tako i potrebne u svojoj sredini a i u svim mjestima svoga služenja.

Moja godina novicijata na Sumartinu, za vrijeme njegova gvardijanstva, potvrdila mi je i drugu njegovu bitnu oznaku – ljubav prema prirodi i svemu stvorenom. Fra Srećko se u tom oskudnom vremenu nije ustručavao uzeti u ruke i motiku, kako bi u škrtoj zemlji uzgojio plodove od kojih smo se svi zajedno prehranjivali. Znao je, dakle, i vlastitim primjerom ljudima ukazivati na dostojanstvo ljudskog rada i nužnost da se svatko prihvati posla i da privređuje u okvirima svojim mogućnosti.

Zbog plodnog i uzornog svećeničko-redovničkog života, u ime Provincije, u ime Crkve katoličke, u ime Hrvatskog naroda, izričem najdublju i najiskreniju zahvalnost našem fra Srećku, za njegov autentični primjer bratskog suživota, za izvanredan angažman na svim poljima ljudske djelatnosti, čime nas je sve skupa zadužio.

Veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Vekić, koja nam je dala fra Srećka i po kojem ćemo s njom ostati trajno povezani, kao i svoj fra Srećkovoj rodbini, svim njegovim prijateljima i znancima.

Braćo i sestre, ovo je pravi i jedinstveni trenutak da zahvalimo voljenoj osobi našeg pokojnika, za svako dobro djelo kojim nas je Bog po njemu obdario.

Upravo u susretu sa smrću naših dragih pokojnika, najbolje uviđamo koliko smo važni jedni drugima i koje bogatstvo svaki pojedinac znači za svijet i za Crkvu Božju u njemu. Neka nas milost Božja potakne u ovom trenutku na odluku da ubuduće predanije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Srećku neka udijeli vječni počinak i mir duše, za kojim je čitavi život tragao i čeznuo.

Počivao u miru Božjem!

***********

Don Stanko Jerčić, generalni vikar hvarske biskupije

(govor u pripremi)

***********

Fra Ante Buljan, župnika župa Igrane i Drašnice

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, vikaru Provincije, braćo svećenici, rodbino i prijatelji pok. fra Srećka!

Najviše godina u svojoj svećeničkoj službi fra Srećko je proveo u Drašnicama i Igranima (18 godina), gdje je svojim neumornim radom, kako na materijalnom, tako i na duhovnom polju, ostavio neizbrisiv trag. Mnoge su oči u Drašnicama i Igranima pustile suzu na vijest o smrti "Njihova fra Srećka".

Ovom prilikom dok se, kao sadašnji župnik, opraštam od fra Srećka, želim mu u ime svih župljana Drašnica i Igrana zahvaliti na svemu što je učinio za te dvije župe, a učinio je mnogo - obnova i uređenje župne kuće i crkava, uređenje okoliša "Sematorja" u obje crkve, koje i danas ostavljaju predivan dojam na sve one koji u njih dođu, a posebno za postavljanje Gospina kipa "Majke obitelji i Kraljice mora" u Igranima ove godine.

Želim mu zahvaliti i u osobno ime, jer me je po dolasku na župe podržao - materijalno i duhovno, kad to drugi nisu htjeli. Hvala ti kao bratu, prijatelju i svećeniku u kojem sam našao podršku i pomoć, jer i ako si otišao iz Drašnica i Igrana, Drašnice i Igrane nisu otišle iz tebe, tvoga srca i tvoje ljubavi. Uvijek si nalazio način kako doći i kako pomoći.

Drago brate, neka ti dobri i milosrdni BOG, u kojeg si vjerovao i za kojega si živio, bude nagrada za svu ljubav i svako dobro djelo koje si učinio.

U ime svih Drašničana i Igranaca, koji će i dalje moliti za tebe, a ujedno se i moliti tebi da nas preporučiš kod Boga, neka ti je POKJOJ VJEČNI i SVIJETLOST VJEČNA neka ti svijetli. Do susreta u VJEČNOSTI - POČIVAO u miru BOŽJEMU. Amen.

***********

OPROŠTAJNI GOVOR DR. DARKA ŠOŠIĆA

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, poštovani oče Vikaru Provincije Presvetog Otkupitelja, poštovani oče Gvardijane, poštovane sestre, brate i rodbino dragog nam fra Srećka!

Dragi kolege iz sjemenišnih dana, svi franjevci i svećenici, tužni zbore!

Osjećam se posebno počašćenim što se mogu oprostiti od dragog nam i plemenitog fra Srećka u ime svih prisutnih i odsutnih kolega kao i u svoje ime.

Dragi naš kolega fra Srećko!

Često si nas pozivao i okupljao na razna bratska i kolegijska druženja i proslave. Bio si pokretač ili supokretač brojnih naših susreta. Iz Tebe je zračila prirođena franjevačka darežljiva duša, otvorena za istinsku nesebičnost i susretljivost.

Danas si nas pozvao na drugi način: bez pozivnice ili telefona, ali privlačno i bratski, na svoje ovozemaljsko oproštajno slavlje. Pozvao si nas da nam svima kažeš, posebno svojim dragim kolegama, ovo nije kraj naših susreta. Ovo je tek početak novog, puno drukčijeg i ljepšeg slavlja koja će vječno trajati u zagrljaju Oca Nebeskoga. Mi, tvoji kolege, jer smo svi tvojih godina, možemo isto brzo očekivati da Gospodin pokuca na naša vrata i da nas pozove k sebi. Tada će i za nas početi novi početak u Onome koji nas je u jednom vremenu poslao na ovaj svijet sa zadatkom: „Budite mi svjedoci.“ Tebe i ostale kolege, Gospodin je pozvao da mu budete svjedoci u redovništvu i svećeništvu, a mene u kršćanskoj obitelji.

Dragi naš fra Srećko, prošao si ovom zemljom kao istinski Božji svjedok čineći dobro i kao poslušni sin Sv. Oca Franje noseći mir i radost kuda si se kretao. Mojim mislima prolaze sličice našeg zajedničkog života. Od prvog susreta kao dječaka od jedanaest godina u sjemeništu u Makarskoj, kad te je u kratkim hlačicama doveo pok. fra Marijo Stipić. Poslije su se redali događaji duboko urezani u naša sjećanja koja se ne zaboravljaju. Bio si fini i otmjeni mladić, pun urođene finoće a kao zreli čovjek cijeloga života pokazivao si otmjenost i privlačnost. Ovog časa gledam Te na brodu iz Ploča za Split kad smo putovali u sjemenište, kad smo te Čambo (fra Marijo Jurišić) i ja čekali u Baškoj Vodi da se Tebi pridružimo i nastavimo putovanje brodom do Splita, a iz Splita dragom i starom „Rerom“ do Sinja. Kad si postao svećenik naši su susreti bili puno bratskog i duhovnog bogatstva koji su se nastavili u župama gdje si službovao: u Dubravicama, Promini, Sumartinu, Igranima, itd. Uvijek i svagdje pokazivao si velikodušnost, darežljivost i iznosio najbolje što si imao, a tvoja osobnost je iz tebe zračila. Susretali smo se kod mene u Njemačkoj i na obiteljskom ognjištu u Brelima. Hvala ti za tvoje unutarnje bogatstvo kojim si me obdario i ne samo mene nego sve oko sebe. Naši česti kolegijalni susreti uvijek su očekivani kao posebno duhovno i bratsko osvježenje sve do posljednjeg našega susreta u lipnju ove godine kod mene u Brelima. Sve ih nosimo kao nešto što ne želimo da se izbriše iz naših sjećanja.

Dragi naš fra Srećko za sve Ti veliko HVALA od mene i od svih Tvojih kolega! Dok Ti izražavam hvalu, od Boga prosim vječnu nagradu! Ako nam zdravlje i dragi Bog dopusti mi koji ostajemo, nastavit ćemo se družiti ovdje na zemlji, a ti s kolegama koji su otišli ispred nas nastavi druženje u nebeskim prostranstvima.

Na kraju, rado bih ti rekao doviđenja, ali tamo gdje ti ideš ja nisam dostojan, jer tebi je mjesto među anđelima i zato ti kličem: „Zbogom dragi fra Srećko!“ Neka Ti je laka hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio i za koju si se žrtvovao. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Dr. Darko Šošić Zaostrog, 26. kolovoza 2016.

***********

Oproštaj gvardijana fra Branka Brnasa

Dragi fra Srećko, kad sam te prije četiri godine posjetio u bolnici u Makarskoj, sjetno si gledao s bolesničke postelje prema makarskom samostanu. Još nisi znao gdje ćeš provesti starost kada te liječnica otpusti. Rekao sam ti: ja dolazim u Zaostrog, pa ako želiš možeš i ti dolje, blizu svoga rodnog Metkovića. Ti s Provincijalom odluči kamo ćeš, a ja te, ako želiš, čekam. I izabrao si ovaj stari samostan u kojem si proveo zadnje godine.

Četiri godine smo nas četvorica franjevaca zajedno živjeli, radili, molili, smijali se, ljutili se, praštali i dijelili životna iskustva… Prije pola godine na putu prema Zagrebu, rekao si mi:“ Nikad nisam imao u planu ostarjeti u ovom Kačićevu slavnom samostanu, ali povukla me blizina moje Neretve.“ Na to sam dodao:“ Kad možda neplanski zadnje životne godine živiš u Zaostrogu, budi ponosan što će ti, kada umreš, tijelo počivati  u fratarskoj grobnici nedaleko od groba velikana fra Andrije Kačića Miošića koji je umro nakon jedne kišovite i burne vožnje s brodicom punom hrane koju je dovozio iz naše plodne Neretve napaćenom puku u Zaostrog“. A on me dopuni:“Lijepo je to čuti, moj gvardijane, ali meni isto znači, ne puno, ali znači,  da će mi kosti počivati ovdje blizu mojih, pa im neće biti daleko doći, donijeti kitu cvijeća i izmoliti molitvu za pokoj moje duše…“. Poštovana i draga rodbino, znam da ćete poštivati ovu  njegovu skromnu želju…

U prošli utorak, medicinska sestra Ivka koja je njegovala fra Srećka, dotrčala je vičući: dođite, fra Srećko je jako loše! Dva puta je skoro prestao disati, ali smo ga masažom vraćali u život. Kad je došao k sebi, nekoliko je puta u kratko vrijeme, moleći da ga ne prekidamo, ispričao životnu zgodu. Naime, davnih godina, u vrijeme hrvatskog proljeća,  posjetio je u jednoj župi starca bolesnika koji mu je odmah bez pozdrava povikao: fratre, treba biti na liniji. Kojoj liniji? - upita ga oprezno fra Srećko? Na liniji Boga Svemogućega, na liniji Srca Isusova i Srca Marijina. Onda smo na dobrom putu i idemo sigurno gori – jasno će starac. Spominjući ovaj događaj, možda se fra Srećko propitivao: Bože, jesam li ja bio na pravoj - tvojoj liniji? Dragi fra Srećko, ti si zaista, uza sve ljudske pogrješke, nastojao  biti na Božjoj liniji, ljubio si Boga i posebno Majku Božju. Bio si i na liniji sv. oca Franje i po njegovu primjeru sve si ostavio i slijedio Božji zov.  Život si potrošio živeći za druge. Zahvaljivao si Bogu što ti je dao život da Stvoritelja tražiš ovdje na zemlji u svemu oko sebe. Danas mu u tvoje ime zahvaljujemo što ti je podario i sestricu smrt da ga po njoj susretneš - gore - kako reče pobožni starac - u vječnosti.

Desetak sati prije smrti, sjedeći na stolici umoran i blijed, bolno izusti da mu je hladno. Svejedno je, sa smiješkom u očima, kao puna puta prije, potiho pjevušio staru narodnu pjesmu: kad bi ove ruže male za bol srca moga znale, pustile bi suzu koju, da ublaže tugu moju…Onda smo se zajedno nasmijali… Upitao sam ga u šali: hoćemo li sada jednu duhovnu? – a on tiho odgovori: nećemo - duhovne ću cilu vječnost pivat! Dragi fra Srećko, uskoro ćemo tvoje napaćeno i potrošeno tijelo položiti u zemlju i vratiti ga odakle je i uzeto. Na tvoju grobnu ploču položit ćemo tebi drage ruže, a umjesto njih mi ćemo zaplakati i pustiti ne samo koju, već puno suza. Nakon toga ćemo složno i radosno zapjevati: Kraljice neba, raduj se… jer čvrsto se nadamo da će tvoja raskajana i dobra duša počinuti u Božjem krilu gdje nestaje svaka tuga i bol. I cijelu vječnost pjevaj duhovne pjesme do mile volje! Fra Srećko, počivaj u miru!

***********

Fra Josip Bebić

Mnogopoštovani provincijale, fra Joško!

Jučer, nakon molitve oficija, uzeo sam u ruke Holandski katekizam sa željom da pročitam kakvu duhovnu misao i u tome trenutku iz njega je ispala mala spomen-sličica. Na prvoj stranici ugledao sam sliku na kojoj su kalež, iznad njega hostija, a ispod kaleža misal. Na poleđini sličice, na svoje iznenađenje, pročitah: "Bože, Ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja" (Ps 7, 15-17).

Te riječi iz Svetoga pisma izabrao je naš pok. fra Srećko Vekić u prigodi svoje 50. obljetnice mlade mise. Mlada misa bila je na Mali Uskrs 1964. godine u crkvi sv. Ilije u Metkoviću. Na početku sam i osobno mladomisnika pozdravio u ime svih tadašnjih sjemeništaraca.

Nakon čitanja duhovne misli, tijekom šetnje kroz jedno lijepo polje, nazvao me fra Branko Brnas s viješću da je fra Srećko toga jutra u njegovoj nazočnosti preminuo. Nastavio sam šetnju u molitvi za pokojnika, koju sam prekidao lijepim i brojnim sjećanjima na susrete s fra Srećkom.

Slike su mi se vrtjele kao na filmu: slavlje njegove mlade mise, susreti s njime na Visovcu i u Dubravicama, u Promini, Igranima, Sumartinu i Zaostrogu. Naši su susreti bili u prigodama raznih slavlja, na oproštajima braće iz župa gdje je djelovao. Nekoliko sam godina dolazio na  odmor u Sumartin, gdje je on bio gvardijan i župnik. S radošću je ugošćivao braću, pripremajući za nas, s velikim oduševljenjem, specijalitete samo njemu svojstvene. Budući da je dugo godina pastoralno djelovao zajedno sa svojim kolegama u Dalmatinskoj zagori, svi su od pok. biskupa Josipa Arnerića dobili odmilja naziv "dragi prašinari".

S ljubavlju je po kiši i suncu obilazio obitelji svojih župnih zajednica, godinama je slavio svake nedjelje tri do četiri svete mise i tako svojim vjernicima "naviještao čudesa Božja",  usprkos mnogim nedaćama koje su ga godinama pratile. Volio je Boga, braću ljude, volio je prirodu, sadio voće i povrće u svojim vrtovima, osobito u samostanskome vrtu u Sumartinu. Zajedno s fra Jozom Dodigom podizao je ograde i zidao srušene zidove. Imam sreću što sam prije njegove smrti s njime nekoliko puta razgovarao u njegovoj sobi. Prije nekoliko dana, dok smo ga fra Branko i ja držali da ne padne, rekao je: "Dragi moji,  neću vam ja još dugo." "Sve dok Ti Gospodin život ne namota i ne presiječe" – rekao sam mu tada.

Drago mi je što je moj zadnji susret s njime bio u nazočnosti vlč. Slavka Rake, koji mu je  nakon svete mise nosio svetu pričest. Molili smo zajedno predložene molitve. On je preuzeo inicijativu i dok je vlč. Rako držao pričest, fra Srećko je govorio: "Evo Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta", a kad ga je vlč. Rako htio blagosloviti, on je preuzeo riječ i blagoslovio nas. Taj blagoslov bio je ujedno i moj oproštaj od našega fra Srećka.

U nemogućnosti dolaska na njegov ispraćaj s ovoga svijeta, opraštam se od dragoga pokojnog sumještanina i subrata molitvom: "Pomozite sveti Božji i u susret iziđite, anđeli Gospodnji. Primite ga i ponesite pred lice Svevišnjega."

Poštovani Provincijale, Tebi i svoj braći franjevcima, osobito braći u zaostroškome samostanu, fra Branku, fra Mariju i fra Niki, kao i samostanskom osoblju te fra Srećkovim sestrama Nadi, Rozariji, Mariji, bratu Ivi i svoj rodbini izražavam iskrenu sućut.

Pokoj vječni neka mu podari Onaj koji ga je stvorio, pozvao i kojemu je vjerno i nesebično služio više od pedeset godina svoga svećeničkoga života. Neka mu je laka hrvatska gruda!


 

Pretraži sadržaj

Najave

21. listopada: Susret odgojnih zavoda Provincije

*********

27.-29. listopada: Stuttgart - VI. susret hrvatskih studenata iz Njemačke

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1260
Ovaj mjesecOvaj mjesec45790
UkupnoUkupno5417260

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 83 

Administrator

franodoljanin@gmail.com