Prof. dr. fra Luka Tomašević: INTEGRALNA EKOLOGIJA PAPE FRANJE

 

Prof. dr. sc. Fra Luka Tomašević

Katolički bogoslovni fakultet

Sveučilište u Splitu

 


Od samih početaka čovjek je bio istražitelj prirode i proučavao njezine dinamičke procese, manifestacije i poveznice između uzroka i posljedica. Tako je ja i nastajalo znanje koje je u antičkom svijetu smatrano vrlinom (Aristotel)

Razvojem eksperimentalnih znanostinastala je nova znanost koja je odbacila klasičnu filozofiju (Marino, 2007:13), a razum postavila kao motor znanja i moći(Bacon=znanje je moć), a prirodu je svelana objekt znanstvenog istraživanja. Čovjek je svojom razumskom moću postao nadmoćan prirodi i može joj nametnuti svoju volju, može ju mijenjati i usmjeravati jer može spoznavati i odlučivati.

U taj kontekstvalja postaviti i papinsku encikli „Laudato si“ pape Franje od prošle godine.Ona ima integralni pristup ekološkom problemu i zagovara tzv. Treći put ekologije tzv. Integralnu ekologiju.

Ekologija je i za nas katolike orjentativna znanost, odnosno znanješto se može izraziti kao ekofilozofija (Whitehead) i kao ekoteologijau religioznom vidu što ovom enciklikom papa i čini. U kršćanskom svijetu, nadalje, razvio se posebice franjevački put u odnosu prema prirodi, što je prepoznat kao integralni vid što ga je preuzeo i sam papa u enciklici Laudato si.

Ključne riječi: ekologija, ekobioetika, ekoteologija, religija, franjevaštvo, sv. Franjo, papa.

 

1. Orjentativna znanosti

Naš svijet je postao ugrožen znanstveno-tehničkim pristupom nadmoći nad prirodom koji se, u konačnici, sveo na korisnost. Stoga se i počelo govoriti o dovršenosti znanstveno-tehničke i o početku nove «bioetičke epohe».[1]

Dva su osnovna obilježja suvremenog društva: sve društvene promjene pokreće tehnologija sa svojom logikom koja veli da imamo sredstva, hajde da im nađemo kakvu primjenu. U drugim vremenima tehnološki razvoj je ispunjavao želje društva, a danas je tehnologija toliko snažna da stvara vlastiti svijet.

Drugo je obilježje velika uloga prošlih ratova u sve bržim trendovima. Prisjetimo se: digitalno računalo, ciljani biocidi, antibiotici, radar i niz drugih dostignuća bi možda dostigli ovaj stupanj razvijenosti i uporabe, ali su ratovi, pogotovo II. svjetski rat, dali itekakav poticaj njihovu ubrzanom nastanku (Simmons, 2010:186).

U ovom razdoblju stvoren je i individualni moral u kojemviše nema vrlina(Macintyre: 1981). Čovjek je okrenut isključivo samome sebi i smatra da samo sebi odgovara. To je kontekst u kojem nastaju ekofilozofija[2] i ekoteologija[3]

U tom kontekstu se, dakle, rađa ekologija, a šire i bioetika, na štokršćanski teolozi brzo reagiraju, nadasve franjevci, osobito poslije pobudnice pape Ivana Pala II. „Mir s Bogom, mir sa čitavim stvorenjem“.[4]


1.1. Nastanak orjentativne znanosti u kršćanstvu

Kršćanstvo je religija koja se utjelovljuje u svako vrijeme, prostor i kulturu, koja se uvijek iznova susreće sa izazovima svoga vremena. Osnovni problem kršćanstva ostaje uvijek isti: život u svijetu se ne odvija prema iskonskoj Božjoj nakani te uvijek iznova valja davati nove odgovore u svjetlu objavljene istine na uvijek nove izazove koji su za njezinu teologiju ujedno i "znakovi vremena".

Prva istina koja proizlazi iz takva promišljanja je: priroda i nije baš harmonična, uređena i sakralizirana nekakvim nepromjenljivim božanskim nacrtom koji bi bio neposredni odraz njegove slave. Takva vizija je danas zastarjela i pripada srednjovjekovnom kršćanstvu kao i društvima u kojima je nastajala. Svijet i društveni razvoj čovječanstva je ipak nešto drukčiji. Istina je da je priroda veličanstvena, ali je ona istovremeno i nasilna i zla i u njoj postoji neprestana borba (Leopardi i Darwin). Mnoge vrste su nestale i bez čovjekova zahvata u prirodu, a varijacije klime oduvijek postoje neovisno od čovjeka. Istina jei to da kulturalna evolucija uvijek dominira nad onom biološkom jer materija i život nastaju prema onome što ljudi misle i žele i to ubrzanijim ritmom. Slika prirode koja se buni protiv čovjekove moći više je plod utopijske, nego stvarne misli i činjenice.

Konačno, i teologija je počela shvaćati da ljudski zahvati u okoliš mogu imati suprotne vrijednosti, npr. imaju negativne posljedice samog staklenika (zatopljivanje klime; podizanje razine mora), ali postoje i znanstvenici koji smatraju da se time usporava proces zahlađivanja i zahlađenja zemlje. Nešto slično je i s ekonomskim napretkom koji se temelji na tehnologiji i na kapitalističkoj produktivnosti koja nam donosi i štete, ali i ogromne koristi. Istina, tehnologija zagađuje, ali nam financira bolnice; uništava biodiverzitet, ali stvara i nove vrste, zagađuje vode tako da je sve manje zdrave vode za piće, ali i stvara resurse za studij ekologije i novih održivih tehnologija, pa neka je za negativne stvari najveći krivac naš „socijalni razvoj“ i neka je postao „izvorom zla“ (Latouche, 2007:77).

Suvremenu teologiju bolno pogađa životna istina: život u svijetu je na "grub i bolan način" ugrožen od znanosti i tehnike tako da prijeti katastrofa. Naša zemlja jasno pokazuje svoje rane, kako upozoravaju neki teolozi (Aramini, 2010.), kao i papa Franjo (Enciklika Laudato si).

Drugo što teologija otkriva jeda okoliš treba biti usmjeravan načelima poštivanja čovjeka i njegova ambijenta jer se tako poštuje današnje i buduće čovječanstvo. Ljudska osoba[5] razvija svoje sposobnosti upravo u svijetu prirode te se stoga nikada ne smije rastaviti čovjek i njegov ambijent. Čovječanstvo ima moralnu dužnost da sačuva zdrav ambijent, pače i da ga popravlja za buduće generacije koje na to imaju pravo.[6]

Time smo ušli u područje ekoteologije kao nove teologije koja je zbog različitih motiva došla u žarište zanimanja suvremenog čovjeka, njegove antropologije i teologije (Th. Berry, 1988). Valja istaći i činjenicu da govor o ekološkoj krizi općenito, kao i stvaranje ekoteologije, nastaje u Americi i Zapadnoj Europi u razdoblju hladnoga rata i oporavka od posljedica razaranja II. svjetskog rata. Naime, krajem šezdesetih godina je započeo ogromni ekonomski rast, ali i populacijski boom (Simmons, 2010:8-16), dok se sredstva javnog priopćavanja (mediji) brzo šire (mediji) i stvaraju novo javno mnijenje. San o neograničenom rastu i razvoju s početka 60-tih godina zamjenjuje razmišljanje o problemima i šteti koju nanosi takav razvoj. U tom kontekstu se rađa i ekološki pokret, ali i religiozni pristup prirodi jer su kritike upućene religiji, posebice kršćanstvu,bile ozbiljne (Sillc, 1988).

Prava veza između teologije i ekologije započinje poslije negoli je Lynn White, Jr.,[7] optužio kršćanstvo da je sa svojom idejom „dominiuma terrae“ glavni krivac za nastanak krize kroz devastaciju prirode.[8]Samo dvije godine poslije teolog Jack Rogers je reagirao na taj članak i pokušao stvoriti „odgovarajući teološki model“ koji bi mogao odgovoriti na izazov i biti usklađen s biblijskim izvješćem o odnosu Boga, čovjeka i prirode, u čemu su ga slijedili i drugi teolozi.[9]Tako je ekološka kriza izazvala teologiju na ozbiljno razmišljanje i na stvaranje ekoteologije. U katoličkoj teologiji razvila se i diskusija o teologiji stvaranja ili o stvaranju kao dovršenoj ekologiji, diskusija koja još uvijek traje.[10] Novija teologija stvaranja želi nas upozoriti na tužnu činjenicu ekološkog problema i svakodnevno želi da se prisjećamo naše solidarnosti u trpljenju „sinova Božjih“ s čitavim ne ljudskim bitkom u našemu svijetu. Naime, ljudska aktivnost i djelovanje u stvore nju oštetilo je i narušilo naš planet i pretvara ga u roblje što vodi ka uništavanju, ali i samom samouništavanju čovječanstva.[11]

Tako je nastalaekoteologija kao nova grana praktične ili konstruktivne teologije. Naime, katolički su se  teolozi najprije okrenuli idejama T. de Chardina o evoluciji i stvaranju i o čovjekovu mjestu u prirodi (Teilhard de Chardin, P.,1976.),[12]kao i idejama koje je u Americi produbio i širio katolički teolog Thomas Berry,[13] a potom i britansko – američki filozof Alfred North Whitehead, a danas franjevačkoj ideji integralne ekologije što ju promovira papinska enciklika „Laudato si“.

I u Europi katolički teolozi[14] sve više uviđaju da je prošlo vrijeme agresivnog pristupa prirodi, po kojemu ekonomski razvoj i gomilanje bogatstava mogu ići na štetu prirode i ljudi.


1.2. Nastanak katoličke ekologije

Prva se kršćansko-katolička ekologija rađa s idejom obnoveteologije stvaranja kada su posthumno bila objavljena djela Teilharda de Chardina (Landron 2008.).

Katolički teolozi su se počeli pitati: kako živjeti u “kući” svijeta, kakav je ispravan odnos prema svemu što nas okružuje i koje je čovjekovo mjesto u svijetu? Time je teologija otkrila ljudsko, odnosno moralno značenje čovjekova bivstvovanja u svijetu. I to se može smatrati početkom nove teološke discipline koja se može nazvati novom teologijom stvaranja iliekoteologijom.

Njezin prvi problem je jednak osnovnom teološkom problemu koji se sastoji u gorkoj činjenici da naš ljudski svijet ne odgovara iskonskoj Božjoj dobroti i nakani. Svijet je pun siromaštva, nasilja, tlačenja, nepravdi svih vrsta, trpljenja pravednih i nevinih, kao i uništavanja same prirode oko nas.[15]

Naime, kršćanstvo uči da je Bog stvorio svijet i čovjeka i da je sve stvoreno prepustio čovjekovoj upravi. No, zanimljiva je činjenica da Bog čovjeku nije dao nikakav radni program, već razum i slobodu da sam pronalazi i slijedi zakone i oblike života. Time je sam Bog sve stvoreno prepustio čovjeku i njegovu slobodnom djelovanju. Čovjek je tako dio svijeta, u njemu se otkriva i razvija. Svijet postaje njegov ambijent, tj. kontekst njegove opstojnosti i čovjek bez svijeta ne postoji. Sama Objava govori o podrijetlu i svrsi svijeta, ali i o čovjekovoj odgovornoj opstojnosti u njemu.


1.3. Čovjek gospodar stvorenoga

Teološko razmišljanje počinje s biblijskom objavom o stvaranju čovjeka. Taj čovjek je imao dvostruko iskustvo prirode: iskustvo ovisnosti i prijetnje.Značajno je naglasiti da biblijska vjera kroz svoj nauk o stvaranju desakraliziraprirodu. Priroda je jednako Božje stvorenje kao i sve ostalo. (Post 1, 28).

To prvo izvješće o stvaranju daje i osnovnu istinu: čovjek je vrhunac stvaranja, stvoren na sliku Božju zato da bi njime upravljao. Time je čovjek postavljen u srce svijeta i u žarište svih stvorenja jer je on biće zbog kojega je svijet stvoren i bez kojega nema smisla.[16]

To znači da je priroda kao takva profana, a ne sakralna stvarnost. Ona je autonomna i u odnosu na Boga, premda je on njezin tvorac. Tako među njima postoji odnos međuovisnosti jer je priroda podvrgnuta čovjeku i bez njega nema smisla, ali i čovjek ima zadaću da je razvija i usavršava, a ne da je gazi i uništava.[17]

To je ogromna novina nove teologije jer je tradicionalna teologija jzaboravila na kozmološki vid čovjeka i svijeta. Kršćanski teolozi su, osobito poslije nicejskog sabora, svu svoju pažnju usmjerili na stvaranje “ex nihilo” radi borbe s metafizičkim dualizmom dvaju principa. Dobra i zla u tumačenju podrijetla svijeta i čovjeka. Za takvu teologiju stvaranje  je bilo protološka, a ne ontološka činjenica (konstitutivni odnos s Bogom). Time je kršćanstvo odstupilo od kozmičkog kristocentrizma što je kao posljedicu imalo razdvajanje stvaranja i spasenja. U modernom razdoblju stvorenje se svelo samo na prirodu, a od prirode je čovjek odijeljen kao više biće koje posjeduje neumrlu dušu. Stoga će i pastoralni zov ići zatim da se spasi duša, a ne priroda koja ostaje po strani kao nešto izvanjskoga.

Teologija sve više naglašava drugu ideju: čovjek je “slika Božja”. Bog je, pak, stvoritelj, a ako je čovjek njegova slika, onda i on mora biti sustvoritelj (concreator). Ako se toj ideji pridoda i augustinska ideja o “trajnom stvaranju”, onda se kršćanska teologija jasno približava evolucionizmu koji čovjeka prvotno gleda kao sustvoritelja u božanskom naumu stvaranja..

Uz to, treba gledati i na “političku” i “društvenu” vrijednost stvaranja. Naime, po knjizi postanka čovjek je slika Božja ukoliko je muško i žensko, tj. ukoliko je biće osobnih međuodnosa. Osobni Bog, Bog komunikacije, pred sebe stavlja čovjeka-osobu koji je kao takav bitno usmjeren na odnos s drugim (Bog, brat, priroda). Za razliku od grčkog čovjeka koji nastoji da sve stvari definira, da im odredi bit i da ih gleda uvijek odijeljeno i u ontološkoj perspektivi, biblijski čovjek nastoji pričati i opisivati svoje odnose (povijesna perspektiva). Stoga u Svetom pismu nikada nema nikakve definicije, ni Boga, ni čovjeka, ni svijeta, već samo serije priča koje govore o odnosima s Bogom, s čovjekom i sa svijetom. Čovjek je čvorište svih tih odnosa:[18]

Taj nauk o čovjeku kao “slici Božjoj” nastaje u vrijeme progonstva kada je izraelac osjetio nečovještvo u odnosu prema sebi što mu ga je nametnula ondašnja logika moći i vlasti.[19]

 

2. Teološki vid ekološkog problema

Već smo naglasili da su u katoličkoj teologiji o ekološkom problemu prvi progovorili rimski teolozi njemačkog podrijetla B. Häring i A. Auer, a u Hrvatskoj  i su prvi upozorili  fra Jure Radić (Makarska)  i dr. Marijan Biškup (KBF-Zagreb.[20]

Na razini papinstva Crkva je o ekološkom problemu prvi put progovorila 1971. godine u Apostolskom pismu Octogesima adveniens(Pavao VI). Njegov nasljednik Ivan Pavao II. je o istom problemu progovorio u svojim enciklikama Redemtor hominis, Solicitudo rei socialis i Centesimus annus, kao i u porukama za dan mira (Nova godina), što se može smatrati začetkom službene katoličke rteologije.

Prema papinskoj teologiji ekološka kriza je prouzrokovana područje nedostatkom moralne odgovornosti, odnosno papa samog čovjeka stavlja u odnos prema prirodi koji je odgovoran za njezino stanje. Svjestan da su uzroci ekološke krize vezani uz velika industrijska postrojenja, tehnološka iznašašća i prevelike ekonomske interese, on upozorava na nedovoljnu moralnost tih odnosa, jer upravo je to dovelo do gubitka odgovornosti prema prirodi.

Tu ideju su predstavnici Crkve iznosili na svim skupovima na kojima su bili  prisutni. Stav Crkve je izrazito religioznog obilježja, s jasnim naglaskom na tijesnu povezanost između ekološke i moralne krize, sveopću namjenu dobara zemlje i nužnu dužnost solidarnosti u ovom svijetu. Sve je to jasno naglašeno u papinoj poruci za dan mira pod naslovom Mir s Bogom Stvoriteljem - mir s cjelokupnim stvorenjem[21].. U njoj Ivan Pavao II. problem okoline stavlja u kontekst promicanja mira među ljudima. Prijetnja čovjekovoj opstojnosti i miru u svijetu jest i iskorištavanje prirode bez odgovornosti prema njoj[22].

Sam papa je naglasio kako da treba skrbiti ne samo za čovječanstvo nego za čistoću čitavoga kozmosa jer je uništenje u tijeku,[23] te naglasio da nije smisao ekologije samo u zaštiti biljaka, životinja i čistoće okoliša i atmosfere, nego više u tome da uspostavi solidarni i ispravni odnos između čovjeka i prirode. Stoga nam je najprije potrebna ekologija uma i srca kako bismo uspjeli svi zajedno kontrolirati svoj nagon agresivnosti i uništavanja i razvijati suradnju i harmoniju sa svojim svijetom. Potrebno nam je razviti osjećaj istinskoga bratstva sa svime što nas okružuje: svi imamo isto kozmičko podrijetlo, svi istu svrhu i svi se moramo osjećati bićima koja zajedno putuju prema vječnosti, kako je nekoć sanjao sv. Franjo Asiški. [24]

I papa Benedikt XVI. je ekološkom problemu i etici posvetio je poruku za XLIII dan mira 2010. godine pod naslovom „Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno“.[25] U središtu poruke nalazi se pitanje stvorenoga, prirode, kozmosa ili planeta Zemlja. Papa i katolička teologija najradije rabe termin stvorenje jer taj pojam priziva onaj Boga Stvoritelja. Ovaj papa naglašava da se mir može ostvariti preko obrane i očuvanja stvorenoga što je pitanje naše kolektivne, religiozne i laičke savjesti. Naime, papa je uputio poruku ne samo kršćanima već i „svim ljudima i ženama dobre volje“.

Konfrontirajući aktualnu situaciju duboke krize odnosa (u ovom slučaju saveza) između čovjeka i ambijenta, papa ne samo da opisuje fenomen degradacije ambijenta, već traži i uzrok:“ Valja u obzir uzeti da se ekološka kriza ne može procjenjivati odvojeno od pitanja koja su s njom povezana, budući da je snažno povezana sa samim shvaćanjem razvoja i viđenjem čovjeka i njegovih odnosa sa sebi sličnima i sa stvorenim. Stoga je mudro provesti duboku i dalekovidnu reviziju modela razvoja, kao i razmišljati o smislu ekonomije i njezinih svrha kako bi se ispravile njezine disfunkcije i iskrivljenja. To zahtjeva ekološko zdravstveno stanje planete; to traži i nadasve kulturna i moralna kriza čovjeka, čiji simptomi su već dugo vremena očigledni u svim dijelovima svijeta“ (Benedikt XVI, 2009:5).

Da bi se postiglo pravedno ponašanje prema stvorenome, valja razvijati međugeneracijsku i unutargeneracijsku solidarnost (br.8). U tom kontekstu posebno pitanje se odnosi na energetske resurse, dok degradacija okoliša proziva ponašanje i proizvođača i korisnika (br.11).


3. Franjevačka integralna ekologija

Sadašnji je papa Franjo svoju ekološku ideju bazirao na franjevačkoj koncepciji integralne ekologije u svojoj enciklici „Laudato si“.[26]Enciklika je plod dugog rada zajedno s mnogim stručnjacima u ekologiji, a započinje riječima „Pjesme stvorenja“ sv. Franje Asiškoga, da bi vrlo brzo prešla na probleme i zla što ih je ljudski rod nanio „sestri našoj majci Zemlji“ koja zbog toga sve više sliči „ogromnom spremištu nečistoće“. Papa Franjo u ovoj enciklici jasno ukazuje na činjenicu da je za globalno zagrijavanje odgovorno čovječanstvo, te treba biti svjestan „ljudskog razloga ekološke krize“, kao i „antropocentričnog ekscesa“. Papa naglašava kakoi znanstvene studije upućuju na činjenicu da je za globalno zatopljenje zadnjih decenija krivo umnažanje otrovnih plinova što ih sam čovjek stvara.

Papa, dakle, govori o aktualnoj krizi i obraća se „svim ljudima dobre volje“ te traži pravo „ekološko obraćenje“ i jednu „novu opću solidarnost“. Enciklika „Laudato si“ govori o skrbi za zajedničku kuću“ i upozorava da „mi nismo Bog. Zemlja nam prethodi i ona nam je darovana.“

Papin pojam ekologije je onaj klasični i integralniod grčkog oikos što znači kuća svih stvorenja (sv. Bonaventutra). Papa naglašava i odgovornost za „opće dobro“ te veli da „privatno vlasništvo“ nije apsolutno i nedodirljivo pravo jer „postoji socijalna funkcija bilo kojeg oblika privatnog prava“, što je on jasno naglašavao i kao nadbiskup Buenos Airesa. Radi tog on i citira sv. Franju Asiškoga jer je on bio „zaštitnik“ i „svjedok“ tzv. „integralne ekologije“ čime nam je omogućio da u prirodi prepoznamo „sjajnu knjigu u kojoj nam Bog govori“ i u kojoj svako stvorenje ima vrijednost i svrhu u sebi.“

Papa Franjo nabraja i sve probleme „ekološke krize“: globalno zatopljenje, klimatske promjene, zagađivanje, dizanje razine mora, osiromašenje biodiverziteta, nejednaku raspodjelu hrane, nedostatak vode i nedostatak prava svih na vodu. Papa potom ukazuje na planetarnu nejednakost, na vanjski dug siromašnih zemalja koji se pretvorio  u pravo  iskorištavanje. Tu je i nerazumno korištenje zaliha zemlje što stvara ekološki nered, posebice između Sjevera i Juga. Papa se dotiče i slabosti međunarodne politike te veli:“ Nužno je stvoriti normativni sustav koji će uključiti nepremostiva ograničenja i osigurati zaštitu ekosustava, prije negoli novi oblici moći koji proizlaze iz tehničko-konzumističke paradigme unište ne samo politiku nego i slobodu i pravednost.“ Tako on optužuje „globalizaciju tehnokrativne paradigme“ koja se odražava u današnjem svijetu kao „ekscesivni konzumizam“ koji nastoji „zagospodariti i ekonomijom“.

Kako su neki komentatori naglasili ovo je novi koncept ”dobrog življenja“ što ga papa Franjo prezentira.

Prvim konceptom se smatra način života andskih naroda (ekonomija naroda Anda ne vodi se akumuliranjem, nego proizvođenjem samo onoga što je potrebno i dostojno za svakoga i sve), drugi je eko-socijalizam kakav predlažu James O’Connor i Jovel Kovel (ekonomija u funkciji društvenih potreba i nužnosti zaštite životnog sustava i planeta kao cjeline te demokratski socijalizam kakav bi uključivao demokratsku kontrolu, društvenu jednakost i prevladavanje upotrebne vrijednosti). I sam papa u ovoj enciklici upozorava da je sve) uzajamno povezano. Poziva na transparentan i otvoren dijalog, a onda i na posve konkretne akcije. Svima nam je nužno radikalno ekološko obraćenje. Enciklika daje vjetar u leđa ekološkim udrugama i ohrabrenje svima koji se s pravom brinu o planetu. A alternativa uvijek ima, samo nisu uvijek bučne i nametljive pa ih stoga i možemo promašiti.

No, papa u ovoj enciklici ipak  predlaže model kulture koji uključuje i koncept ”dobrog življenja“ i eko-socijalizam. Mogli bismo ga nazvati ”franjevačkim putom“. Franjevački put siromaštvo shvaća ne kao stanje nemanja ničega, nego kao čovjekovu sposobnost odvajanja od sebe kako bi mogao davati. Takav čovjek prihvaća jednostavnost života, potrošnju kao dijeljeno bratstvo, brigu za siromašne, univerzalno pobratimstvo svih stvorenja, a nimalo manje i jednostavne radosti života… Političkim rječnikom: bio bi to više socijalizam dostatnosti i obzirnosti nego obilja te podvrgavanja privatnog vlasništva općoj raspodjeli dobara.

 

4. Glavne oznake franjevačke ekologije

Već je papa Ivan Pavao II. Proglasio sv. Franjo Asiškog zaštitnikom ekologije, i kršćanima ga postavio kao najbolji primjer pravog i punog poštivanja integriteta stvorenoga, i to po njegovu stavu bratstva i siromaštva: "Prijatelj siromaha, obljubljen od Božjih stvorenja, sve ih je pozvao - životinje, biljke, prirodne sile, kao i brata sunce i brata mjeseca - da časte i hvale Gospodina. Asiški nam siromah najbolje svjedoči da se možemo bolje posvetiti promicanju mira sa stvorenim ako smo u miru s Bogom. A mir sa stvorenjima nerastavljiv je od mira medu narodima. Želim da nam njegovo nadahnuće pomogne da uvijek sačuvamo živ osjećaj bratstva sa svim dobrim i lijepim stvarima stvorenim od Boga svemogućega, i da nas podsjeća na tešku dužnost da ih poštujemo i pažljivo čuvamo, u sklopu šireg i većeg ljudskog bratstva." [27]

Sv. je Franjo uspio pronaći ključ po kojemu se divio svemu stvorenome i ostavio nam poruku kako mu se približiti. Sve stvoreno ima u sebi svoju vrijednost i treba biti u suglasju sa stvorenim stvarima, imati srca za sve što živi.  On je u svakom obliku postojanja ovozemaljske stvarnosti promatrao djelo nevidljivoga Boga Stvoritelja, svako mu je stvorenje bilo stepenicom više na putu prema Bogu i objava Božjeg veličanstva, izvor hvalospjeva Bogu Ocu. Međutim, svijet za Franju nije bio jednostavno most do Boga. On je svijet shvaćao kao mjesto na kojem slavimo Boga i kao kuću u kojoj susrećemo Boga.

Sv. Franjo je, zapravo, obnovio i produbio augustinsku ideju pjesme stvorova. Sv. Augustin je shvatio prirodu kao nešto što je Bog stvorio, sve stvoreno nosi njegove tragove, sve pjeva svoju harmoničnu pjesmu, ali Bog sve nadilazi. Sve što postoji u sebi nosi biljeg prolaznosti i vremenitosti i na kraju svog vremena prestaje pjevati pjesmu svome Stvoritelju. On napominje u Ispovjestima: "Mi nismo stvorili sami sebe, nego je nas stvorio Bog koji je zauvijek" (9:10,25). To je taj tzv. religiozno-sakramentalni stav kršćanstva prema prirodi.

Premda je oko Franje stvorena jedna čitava mitologija, dvije stvari iz njegova života upadaju u oči kad je riječ o njegovu odnosu s prirodom: siromaštvo i jedinstvo sa svim stvorenim u duhu poslušnosti. Tvorac Pjesme stvorova sve nazivlje braćom i sestrama: sunce i mjesec, zemlju i zrak, vodu i vatru, životinje i biljke, vlastito tijelo i samu smrt. Taj isti Franjo ulazi u mistični brak s Gospođom Siromaštinom. Taj Franjin stav, koji svoju potvrdu nalazi u legendama o govoru pticama i vuku iz Gubija, zasnovan je na osnovnom stavu: sva su stvorenja jednaka jer su sva stvorena.

Samo shvaćanje Franjina siromaštva ima i dublje značenje od onog življenog. Kad biće sebe shvati kao stvorenje, kao nešto konačnoga i ograničenoga, tj. kad shvati da ne postoji samo po sebi i vlastitom snagom, onda se, doista, mora i osjećati potpuno siromašnim. Biti siromašan u tom smislu postaje definicija stvorenja, a ne deskripcija. Istinsko siromaštvo, siromaštvo duha, postaje tako unutarnji razlog samog opstanka svakog pojedinog bića. Na tom osnovnom siromaštvu svih stvorenja temelji se i njihova jednakost. U tom smislu ni čovjek nema nikakvu veću snagu bitka doli životinja ili biljka, što ne znači da čovjek nije uzvišenije i dostojanstvenije biće po svojoj razumskoj naravi i kristološkom pozivu u povijesti spasenja. Sam Bog je čovjeku dao određenu ulogu u stvorenome, on je upravitelj, ali isto tako svoju dobivenu ulogu ima i svako stvorenje. Pače, čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja, ali čovjek uvijek ostaje stvoreno biće i nikada ne može sam sebe stvoriti.

Tu se očituje i velika kršćanska ideja stvaranja iz ničega (creatio ex nihilo), koja nam ne govori kako je nastao svijet, već zašto. A na to se nadovezuje vječno metafizičko pitanje: zašto je bolje biće negoli ne-biće (ništa)? U tom smislu ideja creatio ex nihilo ukazuje na osnovni stav siromaštva čitavog svemira jer on nema u sebi unutarnji razlog opstojnosti. To su krasno shvatili Augustin, a posebice Franjo kada nije vidio nikakvo poniženje da svako stvorenje nazove bratom ili sestrom.

Oni su bili svjesni da je jedini razlog opstojnosti svega čista Božja ljubav i sve je njegov dar. Stoga su i shvatili da stvorenje Bogu pjeva zahvalnu pjesmu, a sv. Franjo joj se i pridružio. Stoga taj Franjin stav siromaštvapovezanog uz bratstvo, jest u potpunosti kršćanski i duboko je mističan.[28]

Istinskim duhom poslušnosti stupa se u jedinstvo sa svim stvorenim. I to je izvorna Franjina misao. Kad on želi biti poslušan svima, papi, biskupima, svećenicima, svim ljudima, svoj braći i svakom stvorenju, to nikako ne uključuje samo odnos pokornosti i služenja, već želi biti poslušan svima zato što svatko, pa i stvorenje, postaje sredstvo Božjega glasa. Božji glas je za Franju nešto što se mora čuti i odmah u djelo provesti bez ikakva razmišljanja, radikalno kako je sve činio. U tom kontekstu treba shvatiti i njegovo izvršavanje svetog Evanđelja u doslovnom smislu. Tako za Franju i čovjek i stvorenje prenosi Božju poruku koju on, budući je u svijetu prisutan, pozorno sluša i ostvaruje. Tako je je Franji uspiospiritualizirati ili oduhoviti materijalnu stvarnost, a istovremeno i naturalizirati duhovnu stvarnost.


5. Bitne oznake franjevačke teologije  prisutnosti u svijetu

Jedna od osnovnih karakteristika franjevca jest da bude neposredan sa svim bićima, božanskim i ljudskim, racionalnim i iracionalnim. U njemu bi trebala postojati kategorija prisutnosti Tvorca, prisutnosti na koju ukazuje čitav svemir  i sva bića. Tako nas franjevačko iskustvo prenosi u ontologiju samog totaliteta gdje se Franjo nalazi u bratskom zagrljaju s bićima, s ljudima i s Bogom. Na taj način za Franju stvari nikako nisu više anonimne, već sve poprima osobnu narav. Takva njegova prisutnost postaje afektivno sjedinjenje s Bogom, s ljudima i s prirodom. I naša se opstojnost, onda, u svijetu nikako ne dade svesti na stajanje jednog uz drugoga bez osobnih odnosa već prelazi u sudjelovanje, solidarnost i bratstvo kozmičkih razmjera.

Gledan Franjinim očima, ovaj svijet onda nije negostoljubiv i nije nikakva tamnica za čovjeka, već je to "kuća napravljena za čovjeka", kako se krasno izražava sv. Bonaventura. Sam pojam kuće nužno uključuje obiteljske, tople i ugodne odnose. Svijet je naše prebivalište u kojem se živi, razvija i ljubi.

____________

[1]Usp. Čović, A. (2004), Etika i bioetika. Razmišljanja na pragu bioetičke epohe str.12), Zagreb: Pergamena.

[2] Jedan od značajnijih filozofa koji je uočio te usmjerio pitanja na filozofski problem bio je  Roger S. Gottlieb profesor filozofije na  Worcester Polytechnic Institute.  Napisao je 14 knjiga o filozofskim, etičkim i ekološkim pitanjima, kao i o duhovnosti i religiji i religioznom životu. Najpoznatija mu je bila knjiga  A Greener Faith: Religious Environmentalism and our Planet's Future (Oxford University Press, 2006).

[3] Cobb, John B., Jr. Is It Too Late? A Theology of Ecology, rev. edition. Denten, Tex.: Environmental Ethics Books, 1995; Edwards, Denis. Jesus and the Wisdom of God. Maryknoll, N.Y.: Orbis, 1995; Fowler, Robert Booth. The Greening of ProtestantThought. London and Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1995; Fox, Matthew. The Coming of the Cosmic Christ: The Healing of Mother Earth and the Birth of a Global Renaissance. New York: Harper, 1988; French, William. "Subject-Centered and Creation-Centered Paradigms in Recent Catholic Thought." Journal of Religion 70 (1990): 48–72.

[4] Usp. IVAN PAVAO II., Mir s Bogom Stvoriteljem - mir sa cjelokupnim stvorenjem, hrvatski prijevod u: AKSA, 22. 12. 1989., str. 13 - 15.

[5]L. Tomašević, Bioetika iz teološke perspektive, Pergamena, Zagreb, 2014, str. 131-159.

[6] Usp. Ivan Pavao II, Ondje, br.13-15.

[7] Lynn Townsend White, Jr. (April 29, 1907 – March 30, 1987) was a professor of medievalhistory at Princeton from 1933 to 1937, and at Stanford from 1937 to 1943. He was president of Mills College, Oakland, from 1943 to 1958 and a professor at University of California, Los Angeles from 1958 until 1987.[1] Lynn White helped to found The Society of History and Technology (SHOT) and was president from 1960 to 1962. He won the Pfizer Award for "Medieval Technology and Social Change" from the History of Science Society (HSS) and the Leonardo da Vinci medal and Dexter prize from SHOT in 1964 and 1970. He was president of the History of Science Society from 1971 to 1972.[2] He was president of The Medieval Academy of America from 1972-1973, and the American Historical Association in 1973.

[8] L.T. White, jr., The Historical Roots ourEcological Crisis, u: Science CLV/3767 (1967) 1203-1207.

[9] Usp. Ch. BOUREUX, Dio e' anche giardiniere, La Creazione come ecologia compiuta, Queriniana,Brescia 2016.

[10]Usp. Isti., str. 8-9.

[11] Usp. Isti, 7-8.

[12] Il Posto dell’Uomo nella Natura-Il Gruppo zoologico umano,  Il saggiatore. Teilhard de Chardin, P. (1969). Comment je crois, Paris 1969. (spis je iz 1933. godine),

[13]Thomas Berry(1914-2009), je bio američki svećenik-redovnik, pasionist oji je bio predsjednik od 1975.-1987. američkog Teilhard Udruženja kada je i dobio ideju da širi de  Chardinove ideje. S Brianom Swimme-om napisao je i The Universe Story (Harper San Francisco, 1992). Njegove knjige su sljedeće: The Dream of the Earth (Sierra Club Books, 1998),The Great Work: Our Way Into the Future (Random House/Bell Towers, 1999), and Evening Thoughts: Reflecting on Earth as Sacred Community (Sierra Club/University of California Press, 2006). Zadnja knjiga mu je izišla u godini smrti, September 2009: The Sacred Universe: Earth, Spirituality, and Religion in the Twenty-first Century by Columbia University Press and The Christian Future and the Fate of Earth by Orbis Books.

[14] Prvi europski katolički teolozi su bili rimski profesori njemačkog podrijetla B. Haering, redemptorist i A. Auer, isusovac.

[15] Usp. J. RATZINGEER, Relativismo problema della fede, u: “Il Regno documenti”, 1(1997)5.

[16] Usp. W. KERN, Interpretazione teologica della fede nella creazione, “Mysterium salutis”, vol.IV, Brescia 1970, str. 187.

[17] IVAN PAVAO II, Ondje, br.6.

[18] J. ENDRES, L'uomo manipolatore, Ed. Paoline, Roma 1974, str.14-15.

[19] Usp. G. PANTEGHINI, Il gemito della creazione. Ecologia e fede cristiana, Messaggero, Padova 1992, str.12-15.

[20] J. RADIĆ, Sakralna ekologija znak vremena,uSlužba Božja3-4 (1982) 214-238; M. BIŠKUP, Spasavanje svijeta: ekološki problemi,uBogoslovska Smotra4(1982)583-593.

[21] Usp. V. POZAIĆ, Teološki naglasci na skupu u Rio de Janeiru, u: Socijalna ekologija, Vol. 1, (1992), br. 3., str. 382.

[22] IVAN PAVAO II., Mir s Bogom Stvoriteljem - mir sa cjelokupnim stvorenjem, hrvatski prijevod u: AKSA, 22. 12. 1989., str. 13 - 15. (dalje: Mir s Bogom ...)

[23] Usp. L.BOFF-N. VAN SI, N.dj, str. 14.

[24] Usp. Isto, str. 23-24.

[25] Benedikt XVI, (2009). Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno. Zagreb: IKA, 31.12.2009;

[26]Enciklika je objavljena 18. lipnja 2015. i posvećena je  ekologiji pod  naslovom „Laudato si - Hvaljen budi'“. Puni naslov je na talijanskom „Laudato si, sulla cura della casa comune – o skrbi za zajedničku kuću“. (Hrvatsko izdanje glasi: Laudato si. Enciklika o brizi za zajednički dom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015.) Kako upućuju same početne riječi enciklike na sv. Franju Asiškoga, a pojam kuće na sv. Bonaventuru, može se reći da je papa bio inspiriran franjevačkim duhom i karizmom u pisanju ove enciklike. Riječ je o 192 stranice i 246 brojeva enciklike pape Franje koju su prezentirali jedan pravoslavni metropolita i poznati pravoslavni teolog Joannis Zizioulas, (i to je jedna od karakteristika: papinski dokument prezentira pravoslavni episkop), kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson, te stručnjaci John Schellnhuber, osnivač i direktor Potsdam Institute for Climate Research i Carolyn Woo s Catholic Relief Services della University of Notre Dame (SAD).

[27] Mir s Bogom, br. 16.

[28] Usp. K. HIMES-M.HIMES, The Sacrament of Creation - Toward an Enviromental Theology, u: Commonweal 1(1990) 12-14.


*************

LITERATURA

L.BOFF-N. VAN SI, Sorella madre terra, EL,Roma 1995.

Stefano Colucci, IL PENSIERO ECOLOGICO NELLA DOTTRINA CATTOLICA, Salvae, I, n.3, 25-30.

Čović, A. (2004), Etika i bioetika. Razmišljanja na pragu bioetičke epohe

str.12), Zagreb: Pergamena.

Cobb, John B., Jr. Is It Too Late? A Theology of Ecology, rev. edition. Denten, Tex.: Environmental Ethics Books, 1995;

ECOTEOLOGIA in CONCILIUM n. 3/2009, (numero monografico dedicato all’Ecoteologia),

Fowler, Robert Booth. The Greening of ProtestantThought. London and Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1995;

Fox, Matthew. The Coming of the Cosmic Christ: The Healing of Mother Earth and the Birth of a Global Renaissance. New York: Harper, 1988;

Ivan Pavao II, Discorso ai partecipanti ad un convegno su ambiente e salute (24 marzo 1997), 5 in Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XX, 1 (1997) 522.

IVAN PAVAO II., Mir s Bogom Stvoriteljem - mir sa cjelokupnim stvorenjem, hrvatski prijevod u: AKSA, 22. 12. 1989., str. 13 - 15.

Serge Latouche, Petit traité de la décroissance sereine, (Mille et Une Nuits, 2007)

Meštrov, M. (1991), Ekologija, Sadržaj i domet. Ekologija - znanstveno - etičko - teološki upiti i obzori. (uredio: Valentin Pozaić).

G.B. GUZZETTI-E.GENTILI, Cristianesimo ed ecologia, Ancora, Milano1989, str. 103-111.

L.R. BROWN-C. FLAVIN, The Earth's  Vital Signs, u L.R. BROWN, State of the World  1988, New York 1988, W.W. Norton, str. 3-21;

T. STROJIN, Između Stockholma (1972) i Rio de Janeira (1992) - između nade i strahovanja za budućnost, u: Socijalna ekologija, Vol. 1, (1992), br. 3. str. 371-374;

Wesley Granberg-Michaelson's. Redeeming the Creation: The Rio Earth Summit - Challenges for the Churches, published by the World Council of Churches, a major presence at Rio, in 1992.

Teilhard de Chardin, P. (1969). Comment je crois, Paris 1969. (spis je iz 1933. godine),

Thomas Berry. The Dream of the Earth (Sierra Club Books, 1998);

The Great Work: Our Way Into the Future (Random House/Bell Towers, 1999), Evening Thoughts: Reflecting on Earth as Sacred Community (Sierra Club/University of California Press, 2006).

The Sacred Universe: Earth, Spirituality, and Religion in the Twenty-first Century by Columbia University Press and The Christian Future and the Fate of Earth by Orbis Books 2009.

J. RATZINGEER, Relativismo problema della fede, u: “Il Regno documenti”, 1(1997)5.

W. KERN, Interpretazione teologica della fede nella creazione, “Mysterium salutis”, vol.IV, Brescia 1970, str. 187.

Papinsko vijeće „Iustitia et pax“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Koncil 9, Zagreb, 2005.

Drummond C (2004), The Ethics of Nature, Blackwell

Edwards D (2006), Ecology at the heart of faith,  Orbis Books

Fox M (1988), The Coming of the Cosmic Christ,  Collins Dove



 

Pretraži sadržaj

Najave

2. - 13. prosinca: Sinj - Karitativna akcija "Daruj Božić"

*********

13./16./20. prosinca: Koncerti pjevačkog zbora „Neuma“ iz Drniša

**********

14. - 17. prosinca: Sinj - Duhovna obnova

*********

Trstenik: Mjesečne teme u OFS-u 'Blagovijest' - 2018.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1338
Ovaj mjesecOvaj mjesec38602
UkupnoUkupno5574109

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 85 

Administrator

franodoljanin@gmail.com