I. Fra Bruno Pezo - život i djelo

Fra Petar Lubina

Fra Bruno Pezo, svećenik splitske Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, u hrvatskim odgojno-obrazovnim krugovima poznat je kao profesor grčkoga i latinskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, a u kulturnoj i vjerskoj sredini kao pisac monografija, znanstvenih prouka i članaka objavljivanih po različitim zbornicima radova, časopisima i listovima te kao urednik zbornikâ radova sa znanstvenih skupova. Zbog uspješnih rezultata postignutih na području odgojne i obrazovne djelatnosti, među svojim učenicima ostaje zapamćen kao cijenjen odgojitelj i uspješan nastavnik. Svojom pisanom riječi ostavlja neizbrisiv trag čovjeka vješta peru, koji otkriva tolike nepoznanice iz prošlosti i približava ih novim naraštajima. Nastupima po brojnim župama, ostavlja za sobom dojam pobožna svećenika, vješta govornika i rado slušana propovjednika. Imajući u vidu društvene i vjerske prilike u kojima je rođen, odrastao i djelovao, o prvoj obljetnici njegova ranoga povratka u ”kuću Očevu”, u ovom radu pisac kani prikazati njegov životni put i djelo.

Ključne riječi: franjevac, profesor, odgojitelj, pisac, urednik, propovjednik


Uvod

Ime svećenika splitske Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja fra Bruna Peze nezaobilazno je među suvremenim hrvatskim prosvjetnim i kulturnim radnicima. Gotovo čitav svoj radni vijek posvećuje odgojno-obrazovnoj djelatnosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Sinju, najprije s franjevačkim pripravnicima za svećeništvo, a onda u suvremenoj Republici Hrvatskoj i s djevojkama i mladićima koji je pohađaju. Uz profesorski posao posvećuje se pisanju nekoliko monografija o pojedinim župama, posebno o svome rodnom Prološcu, kao i znanstvenih prouka i popularnih članaka koje objavljuje u različitim zbornicima, časopisima i listovima. Uređuje nekolicinu zbornika radova, priređuje molitveni priručnik za vjernike rodne župe, prevodi neke tekstove i s predavanjima nastupa na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Kao svećenik, češće gostuje po župama, rado je slušan propovjednik i duhovni savjetnik. Da bismo bolje shvatili njegovu osobu i djelo, posebno pak njegove znanstvene radove, ukratko ćemo prikazati društvene i vjerske prilike u kojima je rođen i rastao, a zatim živio i radio.

 

Društvene i vjerske prilike

Kada nakon II. svjetskog rata dolaze na vlast, komunisti se i u Hrvatskoj, pri učvršćivanju na vlasti i preuzimanju nadzora nad cjelokupnim društvenim životom, služe poznatim metodama revolucionarne prakse uklanjajući političke i ideološke protivnike te im onemogućuju organiziranje. Problem hrvatske politike i svi sastojci narodnoga života podvrgnuti su krutom režimu, zapravo partijsko-policijsko-vojnoj diktaturi, i uvjerenju da su uspješno i zauvijek riješeni. Centralistička praksa komunističke vlasti u svim područjima života produbljuje neravnopravnost, a državu iscrpljuje trajna politička i gospodarska kriza.[1]

Država otvara velike poljoprivredne kombinate u koje zapošljava dio pučanstva, a dio je po tvornicama. Iscrpljeno i osiromašeno ratom, pučanstvo po selima živi od poljodjelstva. S vremenom dolazi do industrijalizacije. Po gradovima se otvaraj gigantski pogoni koji ispražnjuju sela. Osnovno školovanje je obvezatno, a daljnje je zbog siromaštva brojnima uskraćeno. Siromašniji završavaju zanate, a imućniji više škole i fakultete. S procesom industrijalizacije sve više mladih bježi od poljodjelstva i prihvaća se školovanja. Odgoj i obrazovanje u komunističkom su bezbožnom duhu. Iako službeno nije proglašen, borbeni ateizam državna je religija i svjetonazor. Pod plaštem bratstva i jedinstva pučanstvo se prisiljava na ljubav prema umjetno stvorenoj državi, koja zapravo širi ideju Velike Srbije i zatire svaki nacionalni osjećaj i domoljublje. Zapostavlja se hrvatski jezik, gura ga se u umjetnu mješavinu srpsko-hrvatski, a u školama i javnim glasilima nameću se srpske riječi i srbizmi. Hrvatska se i hrvatstvo ne smiju ni spomenuti, a za pjevanje hrvatske himne i Vile Velebita ide se u zatvor. Ako je nekome netko iz obitelji bio na suprotnoj strani tijekom rata, narodni je neprijatelj, ne može obnašati državne službe, drugorazredni je građanin. Država počiva na diktaturi i špijunskoj mreži.

Komunističke vlasti pokoravaju g. 1945. sve političke strukture u zemlji i pod svoj nadzor stavljaju javni život, pa se okomljuju na Crkvu i njezine službenike, držane najopasnijim protivnicima. Brojne svećenike likvidiraju prijekim sudom, uglavnom zbog navodne ”protudržavne” i ”protunarodne” djelatnosti. Crkvenim ustanovama nameću se veliki porezi. Svećenici su pod nadzorom, prisluškuju se i progone. Iz škola su izbačeni vjerski znakovi, vjeronauk je g. 1952. zabranjen i u crkvi ograničavan. Mlade se nastoje udaljiti od Crkve, pa se nedjeljom organiziraju radne akcije, omladinski sastanci i športske priredbe. Vjerske škole su privatne i nepriznate, neke su dokinute i prostorije oduzete, kao i crkvene tiskare, izdavačka djelatnost i mnogi crkveni posjedi i zgrade. Sjemeništarci su bez zdravstvene zaštite, a roditelji im zlostavljani. Vjernicima u državnim službama, prosvjeti, vojsci, poduzećima i sl. uskraćuje se pravo na obavljanje vjerskih dužnosti, a mnoge prisiljavaju u partiju. Biskupi negoduju pismom vjernicima i traže slobode, čime se nehotice suprotstavljaju vlastima, što dovodi do još većih napetosti i napada na svećenike i biskupe. Nadbiskupa Alojzija Stepinca (†1960.) uhićuju i g. 1946. osuđuju, a Crkvu žele odvojiti od Rima. No, ona je sve jedinstvenija i jača. Uviđa da komunistička vlast nije kratka vijeka, pa traži kako preživjeti. Na njezino čelo dolazi g. 1958. papa Ivan XXIII., koji najavljuje dijalog sa svima, a g. 1960. umire nadb. A. Stepinac. Da bi pridobile naklonost zapadnih zemalja, vlasti se približavaju Vatikanu i ublažavaju svoj stav. Daju putovnice i dopuštaju gradnju crkava. Dozvole treba dugo čekati a gradovi se šire, pa se protuzakonito otvaraju kapele po kućama i stanovima.

Sveta Stolica potpisuje g. 1966. Protokol i uspostavlja diplomatske odnose s Jugoslavijom, jedinom od europskih komunističkih zemalja.

U Rimu od g. 1962. do 1965. zasjeda II. vatikanski sabor. U njegovu radu sudjeluju i hrvatski biskupi. Bogoslovima i svećenicima omogućen je nastavak studija u inozemstvu i donošenje stranih iskustava. Sabor budi liturgijsko gibanje i pokreće crkvenu obnovu, u sklopu koje se g. 1965. u bogoslužje uvodi živi jezik. Prevodi se Misal, g. 1969. počinje misa na hrvatskom jeziku, g. 1973. izlaze Lekcionar i Časoslov. Oživljava vjerski tisak. Počinje izlaziti g. 1962. Veritas i Glas Koncila, g. 1963. Marija, Zvona i obnovljena Bogoslovska smotra... Hrvatski radnici odlaze „trbuhom za kruhom“ u zapadne razvijenije zemlje, a za njima i svećenici radi duhovne skrbi za njih. Obnavlja se Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda i njegova izdavačka djelatnost. Počinju g. 1966. izlaziti Svesci - Kršćanska sadašnjost, časopis za promicanje saborskih ideja. Osniva se g. 1968. Kršćanska sadašnjost, koja razvija bogatu izdavačku djelatnost i za druge narode pod komunističkim režimom te ostavlja neizbrisiv trag u razvoju i širenju bogoslovske misli u Hrvata. Te godine izlazi i prijevod Biblije, koji uređenju bogoslovci i jezikoslovci različitih uvjerenja.

Crkva u Hrvata preustrojava g. 1968. svoje granice te uspostavlja nove biskupije i metropolije. Bl. Nikola Tavelić je g. 1970. proglašen svetim, a g. 1971. u Zagrebu i Mariji Bistrici održavaju se međunarodni Gospini kongresi, što je svojevrstan uvod u proslavu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975.-1984.). Suvremenom hrvatskom državom, g. 1992. uspostavljena je Hrvatska biskupska konferencija, a zatim i neke nove biskupije i metropolije.[2] U takvu ozračju rađa se, raste, odgaja se i školuje fra Bruno Pezo.

 

Djetinjstvo

Fra Bruno je rođen u Prološcu. Župa je to dijelom na zapadu Imotskoga polja i dijelom na sjevernoj brdskoj visoravni. Uz ostale zaselke, poljski i brdski dio uvjetuju da se uvrježuju i nazivi Donji i Gornji Proložac. Najprostranija je to i, po broju vjernika, najveća župa u Imotskoj krajini. Pučanstvom napučeniji Donji Proložac, općinsko je, župsko i školsko središte.

Mjesto dobiva ime po usjeklini Badnjevice, što je zapravo vododerina koju ”prolama” bujica Suvaja koja se pojavi u kišnom razdoblju. Prvi put spominje se g. 1444. u povelji Stjepana Vukčića Kosače, a g. 1503. u ugovoru između kralja Vladislava II. Jegelovića i sultana Bajazita II. nazvano je gradom. Uz nekoliko jezera u Prološcu je i izvor rijeke Vrljike. Oko vode uvijek cvate život, a pretpovijesne gomile svjedoče da ga u tom kraju ima već puno prije dolaska Hrvata. Na području današnjega groblja u 5. st. sagrađena je starokršćanska ranoromanička trobrodna crkva s krstionicom. Oko Opačca (prozvanu vjerojatno po opatovu ili opatijskom vrelu), jednoga od izvora Vrljike, mnoštvo je spomenika vezanih uz okolni kraj. Čini se da kraj izvora benediktinci imaju posjed i samostan s crkvom već u 6. st. i da od njih korijen vuče i poznato Gospino svetište na Vrljici.[3] Tako su prvi tragovi kršćanstva u Imotskoj krajini, koje zatječu i novodoseljeni Hrvati, na području Prološca. Knez Ivan Nelepić utemeljuje kraj Opačca u 14. st. samostan za franjevce, koji preuzimaju duhovnu skrb za okolno pučanstvo. Pred Osmanlijama oni se odatle sklanjaju na otočić Prološkoga blata, gdje i danas na njih podsjećaju ostatci nekadašnjeg samostana s crkvom. I s otočića ih tjeraju g. 1715., a nakon oslobođenja g. 1717., kad se Imotska krajina izobilnije naseljava, oblikuje se u tom kraju i prološka župa kojoj se iste godine spominje i župnikovo ime.[4]

Na temeljima starije crkve iz 14. st., na Opačcu je g. 1719. sagrađena nova Gospina crkva. Dugo stoji kao ruševina i tek je g. 2009. obnavljaju. Prva župna crkva na groblju sagrađena je g. 1758., a današnja, trobrodna sv. Mihovila Arkanđela, 1901. godine. Nova crkva na Durmiševcu, svetište Velike Gospe, gradi se g. 1873., na mjestu kapele sagrađene umjesto crkve na Opačcu. Glavno je to hodočasničko središte Imotske krajine, u kojem se okupi najveći vjernički zbor toga područja za blagdan Velike Gospe. Osim župne i Gospine, župa dobiva u novije doba i nekoliko područnih crkava. Šumetska Kraljice Mira dovršena je g. 1992., a sv. Josipa Radnika na Podima g. 2015. na mjestu starije, podignute 1985. godine. U Bušanjama je g. 1995. napravljena crkvica Srca Marijina.

Bruno je rođen 23. studenoga 1948. kao sedmo dijete u obitelji oca Vinka Peze (†1996.), zidara, i majke Ive r. Tolić (†1996.), kućanice, u Gornjem Prološcu. Prema podacima u Stanju duša, krsti ga 5. prosincu 1948. župnik fra Metod Rudan (†1985.), a prvu sv. pričest prima 3. kolovoza 1958. Krizma ga 4. srpnja 1962. splitsko-makarski nadb. Frane Franić (†2007.), a kum mu je Ivan Šimić.

Kao istinski vjernici i rodoljubi, Brunovi roditelji Vinko i Iva ne boje se života. U skladnu braku Bog im dariva osmero djece, četiri sina i četiri kćeri, od kojih je četvero živih, dva sina i dvije kćeri. Prva na svijet dolazi g. 1936. kći Branka, koja ovaj svijet napušta 27. svibnja 1980., za njom g. 1938. druga kći Ljuba, koja 19. kolovoza 1942. gine od posljedica bombardiranja, a onda g. 1940. treća kći Slava (Damjanka), koja g. 1990. stupa u brak s Antonom Hrestvičekom i živi u Njemačkoj. Nakon triju kćeriju Bog im dariva dva sina, g. 1942. Zvonimira, koji u braku s Mirom r. Kukić živi u Baškoj Vodi, i g. 1944. Veselka, koji u braku s Milkom Kamber živi u Zadru. Na svjetlo dana dolazi g. 1946. četvrta kći, Anđa, koja živi u braku s Matom Maršićem u Prološcu, onda g. 1948. treći sin, Bruno, i g. 1952. četvrti, Mirko, koji umire 8. ožujka 1953. Tako je zapravo Bruno najmlađi u obitelji.

Mali Bruno polazi u školu 1955. godine. Prva četiri razreda pohađa u područnoj četverogodišnjoj školi u Brlogu, prvu godinu u privatnoj kući a onda u novoj školskoj zgradi, a druga četiri u Donjem Prološcu. U višečlanoj obitelji raste i odgaja se u kršćanskom duhu. Posebno od majke i sestre Branke uči ”da je poštenje utemeljeno na istini ono najvrjednije što čovjek ponese sa sobom u životu i susretu s drugim čovjekom”.[5]

U Brunovu djetinjstvu u rodnom zaseoku živi se dosta skromno i teško. Prevladavaju neimaština i siromaštvo, koje pogađaju i njegovu obitelj. Zaraditi se nema gdje ili se zarađuje teško, a živi se od onoga što se ima u vrtu, na njivi i u štali. Kamenjar s teško obradivim docima i šumom u brdu i na njegovim padinama pogodan je za uzgoj stoke, a lakše obradive njive u polju dosta su daleko. Da bi se preživjelo, stalno se i teško radi.

Život u ionako siromašnu selu dosta je otežan i stoga što u blizini nema crkve, ambulante, pošte, ni prodavaonice... Jedino četverogodišnja škola nije daleko. Ceste su loše, neprikladne za bilo kakav prijevoz. Vidjeti automobil na njima prava je rijetkost. Treba dugo pješačiti.

Usprkos objektivnim poteškoćama, pučanstvo nastoji život učiniti snošljivijim. Veselo je i puno volje za životom, što najbolje dokazuje i ganga koja se često čuje. Najčešće je njezina tematika o ljepoti življenja u rodnome mjestu, a onda ljubavna ili domoljubna. Pjeva se i kad se radi, i kad se pješači i kad se odmara.

I Bruno se djetinjstva sjeća kao sretna životnog razdoblja, pa zato uvijek o njemu govori kao o ”svomu” i ”dragomu”. Iz njega pamti ono lijepo i izvorno. Koliko god je teško, na pučanstvu se zamjećuje predanost u volju Božju i nada u bolju budućnost. To proizlazi iz vjere koja se živi u svagdanjem životu. Djeca rastu u kršćanskom ozračju i odgajaju se u obiteljima koje vjeru provode u svakidašnji život. U njima se svakog dana moli. Prije i poslije jela obvezatno, bez obzira nađe li se u kući netko strani. Tijekom listopada u večernjim satima gotovo u svakoj obitelji čuje se molitva krunice. U Brunovoj kući redovito predmoli majka. Otac je kao zidar dosta odsutan od kuće na zaradi, a ona je stalno s djecom. Nakon litanija dodaje i različite preporuke, koje su ukućanima ponekad teret poradi duljine, ali on u njima prepoznaje zapravo životnu školu u kojoj se uči vjerskim istinama i životu po njima. Nedjeljom se redovito ide na misu, što je ugodna i sveta dužnost, ali i najbolji pokazatelj vjerničke svijesti. Do crkve je pješice i natrag od 7 do 8 km, a nekima i više.

Raditi nedjeljom i svetačnim danima nezamislivo je, pače sablažnjivo. Tijekom došašća po obiteljima se osjeća dašak Božje nazočnosti. Božić se slavi u vjerničkom duhu, a i običaji uza nj vezani vjernički se proživljavaju. U korizmi se posti i čini pokora. ”Kontanje” Gospina plača jedina je pjesma koja se čuje tijekom korizmenog vremena, osobito u večernjim satima kad se u pojedinim kućama okupljaju s tom nakanom. Za uskrsnog trodnevlja na vjerničkim licima zamjećuje se ozbiljnost i uživljenost u proživljavanje najvećih otajstava kršćanske vjere. Malo tko je komunistički bezbožno orijentiran, a na takve u mjestu gledaju sa sažaljenjem.[6]

U takvoj sredini uvelike se vodi računa o moralnom odgoju djece i mladih. Pazi se na riječi koje se izgovaraju, a i psovke je manje. Drži se do čovjeka, više je druženja i međusobnog poštovanja.[7] Koliko god je dugo pješačenje teško, pruža više vremena za razgovore, dogovore i stvaranje planova s onima s kojima se putuje.

S djetinjstvom i odrastanjem Bruno malo-pomalo upija mnogo od okoliša u kojem je rođen i živi, od onoga što oko sebe čuje, vidi i doživljava. Sve to utječe na crte njegova značaja, na njegovu potpunu predanost, upornost, marljivost i revnost u obavljanju povjerenih službi kao i u svakom poslu kojega se prihvaća. Djetinjstvo ostavlja neizbrisiv trag na nj kao čovjeka, svećenika i profesora, a jednako tako i na plodove njegova rada i talenta.

 

Sjemenište

Budući da prološku župu vode franjevci, i mladi koji osjete duhovni poziv odlučuju se uglavnom krenuti njihovim putem. Upravo o Brunovu završetku osnovne škole, za svećenika se 29. lipnja 1963. redi Proložanin don Marinko Bilić, a kao svećenici već su godinama aktivni prološki franjevci, don Marinkov stric fra Nikola Bilić (†1991.) koji je župnik u Podbablju, a braću fra Josipa (†2000.) i fra Milana Mikulića (†1996.) vihor II. svjetskog rata odnio je u SAD gdje žive i rade među hrvatskim iseljenicima.

Prološka župa u doba Brunova djetinjstva ima vrijedne župnike. Nakon fra M. Rudana (1941.-1951.) koji Bruna krsti i kao nadaren glazbenik utemeljuje prološki zbor, godinu i četiri mjeseca vodi je (1951.-1952.) mladi i poletni pjesnik fra Mirko Validžić kojega komunističke vlasti zatvaraju. Zbog njegova odlaska u zatvor, župničku službu u Prološcu preuzima (1952.-1953.) fra Aleksandar Ribičić (†2005.), dugogodišnji imotski župni pomoćnik i poznati vjeroučitelj koji okuplja mlade dok još nema osmogodišnjih škola po okolnim selima. Đaci dolaze u Imotski, pa ih ima po tisuću upisanih na vjeronauku, što vlastima nije po volji, pa i njega zatvaraju.[8] Za to zna cijela Imotska krajina. O tome svi govore i sažalijevaju ga. Pače, fratar je za njih predstavnik Božji, njegov je poziv uzvišen, zaslužuje posebno poštovanje, vjernički svijet do njega drži, cijeni ga i brani. Nakon fra Aleksandra, u Prološcu je osam godina (1953.-1961.) župnik fra Ivan Bilušić (†1997.), koji brojnima ostaje u lijepoj uspomeni. Toga uzorna pastoralnog radnika i propovjednika gromka glasa pamte kao ”pravog pastira svoga stada, duhovnog oca i neiscrpna hranitelja”, čovjeka široka srca koji duhovno i tjelesno hrani brojnu sirotinju koje u njegovo doba ima mnogo.[9] Bruno za njegova župnikovanja polazi u školu pa mu je on i prvi vjeroučitelj. Pripravlja ga na sakramente prve sv. ispovijedi i pričesti. Stoga mu je njegov svećenički lik posebno blizak, toliko da ga uzima za kuma na Mladoj misi. Nakon fra I. Bilušića fra Stanko Radić (1961.-1967.) u Proložac dolazi iz Zagreba i kao župnik ostaje šest godina. Proložac mu ostaje ”jedna od najljepših uspomena” njegova ”pastoralnog rada, mada u to vrijeme nije bilo nimalo lako biti župnikom u Prološcu”.[10] U doba njegove župničke službe Bruno pohađa više razrede osnovne škole u Donjem Prološcu. Vjeronauk se održava u crkvi svakog tjedna, a drži ga župnik. Brunovu dobrotu i pobožnost već u djetinjstvu primjećuju mještani, pa mu neki proriču da će biti ”pratar”. To dobro zamjećuje i župnik, osobito videći ga svake nedjelje neizostavno na misnom slavlju s izlizanim molitvenikom Kruh nebeski u ruci, pa mu se ne ustručava pripomenuti kako bi bilo dobro da se i on odluči da bude svećenik franjevac. Tvrdi da u životu nije susreo ”onako plemenita, dobra i pobožna dječaka” kao što je Bruno. Tako sveukupno vjersko ozračje u rodnom mjestu, dobar primjer proloških župnika i franjevaca iz imotskoga samostana, a posebno majka, kako priznaje i sam Bruno, utječu na njega da se odlučuje za svećeničko zvanje.[11] Tako po završetku osnovne škole dolazi nepozvan 2. srpnja 1963. u prološki župni ured i pred župnikom fra Stankom izjavljuje, kao što su dotada ”govorili preko vjeronauka, a i u privatnom razgovoru”, da ”želi postati svećenik”. Moli ga zato ”da sve učine, kako bi bio primljen” u ”Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje” će ”se spremati za svećeničko zvanje, za koje” se ”odlučio sasvim slobodno bez ičijeg pritiska, prijetnje ili nagovaranja”.[12] Natipkanu izjavu potpisuje, a župnik je zatim upućuje na Provincijalat u Splitu.

Početkom rujna g. 1963. odlazi Bruno u Franjevačko sjemenište u Sinju.[13] Stupa u odgojni zavod koji franjevci provincije Presv. Otkupitelja drže za dječake koji se nakon osnovne škole odlučuju na spremanje za svećeničku službu. Od utemeljenja Provincije g. 1735., po svojim samostanima okupljaju franjevci kandidate za svećeništvo, dječake koji će ih, nakon završena školovanja, naslijediti na području između Neretve i Zrmanje. Da bi bili pripušteni na svećeničko ređenje, trebaju završiti i određene škole. Budući da na tom području još nema ni osnovnih, dječacima po svojim samostanima pružaju osnovna znanja kako bi mogli završiti studij bogoslovlja. Iz pera pojedinih franjevaca nastaju tako i prvi udžbenici za humanističku izobrazbu. Za čitavu Provinciju utemeljuju g. 1854. u Sinju i Franjevačku klasičnu gimnaziju, poznatu kao prvu gimnaziju na nastavnomu hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Humanističku naobrazbu stječu u njoj najprije franjevački pripravnici za svećeništvo, a zatim i drugi đaci koji je pohađaju. U njoj se stječe znanje, ali se živi i uči se živjeti. Stvara se time temelj svjetovnoj inteligenciji, a osiguravaju se i kadrovi za organizaciju države i društva. Gimnazijski profesori suosjećaju s narodom iz kojega dolaze, za nj žive i rade, utvrđuju ga u vjeri, prosvjećuju ga i u njemu njeguju ljubav prema narodu i Domovini, a u tom duhu odgajaju i svoje učenike. Predvode borbu za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, čega je začetnik fra Ante Konstantin Matas (†1884.). Tijekom povijesti kroz tu ustanovu prolazi i u njoj se odgajaju stotine franjevaca, biskupijskih svećenika, kulturnih i znanstvenih radnika, koji daju svoj obol hrvatskoj književnosti i umjetnosti.[14]

U sjeni Gospina svetišta u Sinju i Bruno pohađa Franjevačku srednju školu za spremanje svećenika, što je zapravo nametnuti naslov staroj poznatoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Komunističke vlasti, naime, nakon II. svjetskog rata ukidaju joj pravo javnosti, nacionaliziraju zgradu, uhićuju profesore, a neke i bez suđenja ubijaju. Izopćuju je time iz javnoga kulturnog i društvenog života te joj ne dopuštaju nositi stari naziv. Da joj ne bi potpuno onemogućile školovanje redovničko-svećeničkih pripravnika, uprava Provincije organizira privatni rad Gimnazije, po jedan dio u sinjskomu, makarskomu, visovačkom i zagrebačkom samostanu. Tek se g. 1962. svi razredi vraćaju u Sinj, a da bi mogla normalno raditi gradi se školske godine 1966./67. nova zgrada, zasebno krilo u sklopu samostana.[15]

Dok u sjemeništu moli i uči, odgaja ga i poučava na mnogim životnim područjima iskusan odgojitelj fra Gabrijel Nikolić (†1988.), kojemu je Bruno 22 generacija sjemeništaraca, a duhovnik mu je fra Nikola Radić (†2010.), koji je ujedno i profesor. Kroz gimnazijsko školovanje predaju mu profesori fra Mijo Anušić (†1974.), fra Bernardo Borić (†1971.), fra Vjenceslav Glibotić (†1998.), fra Frano Nimac (†1986.), fra Josip Ante Soldo (†2005.), fra Marijo Stipić (†1988.), fra Stjepan Šandrić (†1992.), fra Jeronim Šetka (†1990.) i fra Stanko Vidić (†1973.). Neko vrijeme među njima je i fra Karlo Bašić (1963./64.), a profesorskom zboru šk. godine 1965./66. pridružuje se fra Krsto Bralić i g. 1966./67. fra Gabrijel Jurišić. Mahom su to uzorni franjevci svećenici, neki od njih poznati duhovnici i ispovjednici, traženi voditelji duhovnih vježbi i obnova, vrsni propovjednici i pučki misionari. Kad im školski raspored dopušta, propovijedaju po okolnim župama, pomažu u ispovijedanju pred Božić, Uskrs i blagdane zaštitnikâ župâ, zamjenjuju spriječene župnike... Nakon što Provincija g. 1962. pokreće marijanski časopis Marija, jedan od njih, fra V. Glibotić, preuzima njegovo uređivanje od samog početka izlaženja 1963. godine. Budući da profesorima nije dopušteno objavljivati u društvenim stručnim izdanjima, počinje g. 1967. izlaziti zbornik Kačić, koji uređuje fra G. Jurišić.

Osim molitve i učenja, sjemeništarci imaju i slobodna vremena koje koriste za šetnju i igru. Godišnje pripremaju i nekoliko priredbi, kao za blagdan Bezgrješnog Začeća, zaštitnice Sjemeništa, a onda za poklade, spomendan Zrinskih i Frankopana i u svibnju. Posebnu pozornost posvećuju Gospinu svibnju i svibanjskoj pobožnosti vježbajući se u određenim krjepostima i svladavanju čineći određene cvjetiće Gospi u čast. Glume, pjevaju, sviraju... Tako se vježbaju i oslobađaju za nastupe. I u Brunovo vrijeme sjemenište u Sinju žarište je znanja i duha, vjere i domoljublja. Sve to oblikuje njegov značaj uredna mladića, vrsna učenika i primjerna sjemeništarca.

 

Novicijat

Svaka redovnička zajednica za svoje kandidate ima odgojno-obrazovno razdoblje koje se naziva novicijatom. To je važna ustanova i vrijeme tijekom kojega se kandidat, koji želi postati članom dotične zajednice, pobliže upoznaje s duhom reda i kuša svoje snage, sposobnosti i spremnost da vidi može li prihvatiti način života i obveze koje ga čekaju. Stoga tijekom novicijata svaka redovnička zajednica posebnu skrb posvećuje duhovnoj izgradnji svojih kandidata. U Franjevačkom redu on traje godinu, a započinje pripuštanjem u ustanovu oblačenjem redovničkog odijela do prvih zavjeta po njegovu završetku. Da bi što bolje upoznali franjevački život, tijekom novicijata pripravnici za Red upoznaju život sv. Franje Asiškoga, proučavaju Pravilo, spise sv. Franje i druge franjevačke izvore, kao i Generalne konstitucije sa statutima te povijest Reda i Provincije s njezinim običajima i životom.[16]

Od utemeljenja Provincije g. 1735. do danas, splitski franjevci imaju svoj novicijat. Uslijed teških političkih i društvenih prilika, držan je najviše na Visovcu, a neko vrijeme u Živogošću, Makarskoj i Zaostrogu te kraće u Karinu, Sinju, Omišu, Imotskom, Šibeniku, Splitu i na La Verni u Italiji.

Zakoni propisuju da pripravnici za novicijat trebaju imati određenu naobrazbu, koju stječu tijekom nekoliko godina školovanja u samostanskim školama. Tek nakon položenih ispita mogu ući u novicijat. Tako je uhodano da pripravnici za svećeništvo splitskih franjevaca prekidaju gimnaziju i odlaze u novicijat, a danas po njezinu završetku, nakon ispita zrelosti. Budući da već u sjemeništu može malo nazrjeti kako izgleda život svećenika franjevca, Bruno u II. razredu gimnazije, nakon polugodišta, upućuje molbu na Provincijalat da ga prime u novicijat.[17]

Godinu novicijata započinje Bruno nakon II. razreda gimnazije oblačenjem franjevačkog habita koji prima iz ruku provincijala fra Jerka Lovrića (†2002.) u crkvi Gospe Sinjske u Sinju, 9. srpnja 1965. zajedno s 33 kolega: Ćiro (fra Bože) Bakić,  Stanko (fra Roko) Bašić,  Josip (fra Leonardo) Bebić, Duško (fra Rafael) Botica, Stipe (fra Josip) Botica, Jakov (fra Ante) Cikojević, Neven (fra Stjepan) Filipović, Miljenko (fra Miroslav) Grgat, Mirko (fra Milan) Grgić, Dušan (fra Jerko) Jukić, Ivan (fra Dinko) Jukić, Josip (fra Branimir) Klarić, fra Ivan Križanović, Josip (fra Filip) Mačina, Mirko (fra Pavao) Marić, Stipe (fra Ivan) Mandac, Ivan (fra Frano) Mijić, Miro (fra Petar) Modrić, Ljubo (fra Šimun) Muslim (†2007.), Bože (fra Ignacije) Norac, Nedjeljko (fra Bonaventura) Norac, Josip (fra Miro) Nosić, Josip (fra Andrija) Perica, Bruno (fra Nikola) Pezo, Stanko (fra Vjekoslav) Skakelja, Jakov (fra Karlo) Skočibušić, Jakov (fra Mario) Udovičić, Marijan (fra Spasoje) Vugdelija, Branko (fra Augustin) Vujić, Petar (fra Zvonimir) Vuleta, Luka (fra Serafin) Žižić, Nedo (fra Luka) Žižić.[18] Za 50. obljetnicu toga događaja, kolege koji postaju svećenici ponovno se nalaze 9. srpnja 2015. na istome mjestu pod okriljem Gospe Sinjske da proslave jubilej oblačenja. Iako već tada fra Bruno ima plan i za jubilej 50. obljetnice prvih zavjeta, eto ga ne doživljava. U vezi s oblačenjem Bruna i kolega, ljetopisac bilježi zanimljivost kako se ”ne pamti da je ikada bilo red. oblačenje u crkvi Gospe Sinjske”.[19] Ono se redovito obavlja u mjestu novicijata, a da se ta generacija novaka iznimno oblači u Sinju, razlog je jubilej 250. obljetnice oslobođenja Sinja od Osmanlija po Gospinu zagovoru koje se te godine svečano slavi.

Ulazeći u novicijat, novak mijenja ime. Umjesto krsnoga, dobiva novo, redovničko. Taj običaj održan je u Provinciji sve do g. 1966., otkada se, iz praktičnih razloga, ime ne mijenja, osim na izričit osobni zahtjev. Promjena imena simbolički označava napuštanje staroga čovjeka, a prihvaćanje novoga života i nasljedovanje krjeposti svoga novog zaštitnika kojega ime dobiva.[20] Ulazeći u novicijat, Bruno izabire ime fra Nikola, što znači, da započinje novi život, želi postati novi čovjek, slično kao i kršćanin po krštenju.

Godinu novicijata provodi na Visovcu, otočiću nasred rijeke Krke, gdje ona, između Skradinskog buka i Roškog slapa, tvori jezero. Na otočiću nekoć žive pustinjaci sv. Augustina, ali ga, uslijed bojazni pred osmanlijskim provalama, oko g. 1440. napuštaju. Bježeći pred Osmanlijama iz Bosne, franjevci ga g. 1445. ponovno nastanjuju i s vremenom proširuju. Nakon pada pod osmanlijsku vlast g. 1522. s njega pastoriziraju okolne krajeve. U duhu svoga sv. Utemeljitelja, među pukom posebno šire pobožnost prema Gospi. Tako njihova crkva prerasta s vremenom u Gospino svetište toga kraja, pa ga s pravom nazivaju Gospinim otočićem. Uz male prekide, na njemu od g. 1568. imaju franjevci i svoj novicijat sve do danas. Za takvu ustanovu traži se osama, što veća udaljenost od svjetske buke i vreve, sabranost i tišina, pa je visovački samostan za to veoma prikladan. Stoga je novicijat na Visovcu najduljeg vijeka. Dio svoga života provode rado na njemu franjevci preminuli na glasu svetosti, kao Pavao Silov (†1730.), Stjepan Brakus (†1751.), Jako Pletikosić (†1769.), Petar Baćić (†1931.)... Osim toga, u sjeni Gospe Visovačke neko vrijeme žive i rade pučki pisac fra Toma Babić (†1750.), povjesničari fra Gašpar Vinjalić (†1781.) i fra Stjepan Zlatović (†1891.)...

Daleko od buke svijeta, pod okriljem Majke od Milosti, Bruno u tišini moli, radi i uči pod budnim okom revna svećenika, prokušana redovnika i iskusna učitelja novaka sa župničkim iskustvom fra Celestina Belamarića (†1997.), a njemu pomaže mladi misnik fra Stjepan Čovo. Za učitelje novaka redovito se traže franjevci koji se odlikuju uzornim životom, temeljnom naobrazbom te pedagoškim i apostolskim iskustvom kako bi novake mogli sveobuhvatno odgajati i usmjeravati. Njih u provinciji Presv. Otkupitelja od davnine nazivaju ”meštrima”, što bi u puku značilo stručnjaci za svoj posao, pa je do danas u narodu najcjenjenija zadaća koju obavlja neki fratar na Visovcu. ”Meštar” odgaja buduće redovnike i svećenike, one koji će sutra biti predvodnici naroda Božjega, i odgovoran je za njihovu stegu.[21] Brojne od njih povijest pamti kao svećenike koji se odlikuju uzornim redovničkim životom, a vjerojatno je fra Dane Klarić (†1919.) jedinstven slučaj u Franjevačkom redu, koji na toj službi izdržava 34 godine. On upućuje u redovnički život tolike uzorne franjevce i za sobom ostavlja brojne spise i prijevode duhovna sadržaja.[22] Tako je učiteljima novaka fra Celestinu i fra Stjepanu povjeren zadatak formirati fra Bruna i kolege u vrjednotama koje će biti temelj njihove redovničke budućnosti. Stoga svoje dane novaci provode pod njihovim vodstvom i nadzorom moleći i radeći. Dan započinju molitvom časoslova, razmatranjem i slavljem sv. Mise. Nakon doručka slijedi škola franjevačke duhovnosti i povijesti, a po završetku objeda i odmora nastavljaju rad u vrtu ili šetnju, zatim molitvu krunice, pa Večernju i večeru. Budući da ih većinu nakon svećeničkog ređenja čeka pastoralni rad po župama, vježbaju se također u pjevanju i sviranju. Dan završavaju ispitom savjesti i molitvom prije odlaska na počinak. Učitelj novaka i njegov pomoćnik novacima su tako prvi uzori u franjevačkom životu.[23]

Po završetku godine novicijata, za misnog slavlja u crkvi Gospe od Milosti 11. srpnja 1966. na Visovcu, zajedno s 27 kolega, polaže Bruno prve redovničke zavjete i time se uključuje u franjevačku zajednicu.[24] To je javni čin kojim, zavjetujući evanđeoske savjete, prihvaća da će, na određeno vrijeme, živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći po Pravilu sv. Franje Asiškoga, čime se posvećuje Bogu po službi Crkve i pritjelovljuje redovničkoj ustanovi s određenim pravima i dužnostima.[25] Taj sveti čin obavlja u ruke poizbor gosta, za tu svečanost posebno prispjela iz Rima, generalnog prokuratora Reda fra Angelica Lazzerija, izaslanika generalnog vikara Reda. Za istoga misnog slavlja, redovničko odijelo oblači i godinu novicijata započinje 35 sjemeništaraca. Takva veličanstvena slavlja Gospin otočić ne pamti.[26] Predvoditelj visovačke svečanosti ganut je do suza te ističe kako to ”slavlje prelazi granice provincije Presv. Otkupitelja, i naći će odjeka u cijelom Franjevačkom redu”.[27] Obećaje o njemu obavijestiti vrhovnoga poglavara Reda u Rimu, a i Papu kad mu se za to pruži prva prigoda. Nakon povratka u Rim, piše provincijalu fra J. Lovriću kako mu je srce ”prepuno radosti i svetih utjeha” koje nosi iz posjeta Provinciji, ističući posebno događaj za pamćenje na Visovcu: ”Neću moći nikada zaboraviti brojnu skupinu mladića koje sam u svojoj vizitaciji imao sreću pripustiti na oblačenje. Onaj je dan bio za me od neizmjerne radosti.” [28]

Novozavjetovanici već popodne kreću prema Sinju, gdje će nastaviti III. godinu gimnazije. U klerikatu, kako nazivaju zavod za učenike III. i IV. razreda Franjevačke gimnazije koji su već redovnici s privremenim zavjetima, dočika ih školske godine 1966./67. i prati odgojitelj, među fratrima obično nazivan ”magister”, fra Paulin Vuković (†1986.), koji odgojiteljsko iskustvo ima već kao nekadašnji odgojitelj sjemeništaraca. Međutim, mjesto da se spremaju za školu i počnu je pohađati početkom rujna, odmah po slavlju blagdana Velike Gospe ”naši klerici i sjemeništarci pod vodstvom svojih profesora i dogojitelja ziđu nove prostorije koje su jako potrebne da bi se život u klerikatu i sjemeništu mogao odvijati normalno”.[29] Među tima za koje kažu da ”ziđu” je i fra Bruno sa svojim kolegama pristiglim iz novicijata. Do sredine rujna svakog dana rade, asistiraju majstorima i uspijevaju za 80-ak dana pripraviti teren i potreban materijal te podignuti trokatnu zgradu, dugu 45, široku 9 i visoku 10 metara.

Uz molitvu i školu i u klerikatu gimnazijalci imaju vrijeme za igru i šetnju, a slično kao i u sjemeništu spremaju i određene priredbe. Posebnu pozornost posvećuju crkvenomu zbornom pjevanju. S njima fra J. Soldo uvježbava prigodice i ozbiljnije glazbene komade, pa tako tijekom g. 1967. i oratorij ”Misterij smrti i uskrsnuća”. Nakon što ga 14. veljače 1967. izvode u Sinju, 9. ožujka gostuju u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, gdje je, uz brojne svećenike i redovnice, među slušateljstvom nazočan i nadb. F. Franić.[30]

Fra Paulina naslijeđuje školske godine 1967./68. već iskusan odgojitelj mladih, bivši fra Brunov učitelj novaka fra C. Belamarić. Budući da jedni od fra Brunovih kolega odlaze u vojsku, drugi se iz nje vraćaju - a i služenje u mornarici dulje traje negoli u kopnenoj vojsci - treći napuštaju zajednicu, njihov broj do ređenja nikad nije stalan. I fra Bruno gimnaziju prekida g. 1967. i odlazi na odsluženje vojnog roka 18 mjeseci, dio u Trebinje i dio u Prozor u Bosni i Hercegovini. U odluci da jednoga dana bude svećenik franjevac, ne smeta ga što vlasti drže franjevačku školu privatnom i ne priznaju je pa se prema njezinim učenicima odnose kao prema onima koji škole ne pohađaju i pozivaju ih u vojsku nakon navršene 18. godine. Nakon odslužene vojske nastavlja i završava IV. razred gimnazije u Sinju te zajedno s 14-oricom kolega g. 1969. maturira.

 

Filozofsko-teološki studij

Nakon završene gimnazije, fra Bruno započinje filozofsko-teološki studij. Već je davno rečeno da je filozofija službenica teologije. Filozofija, naime, čovjeka uči misliti. Tako i fra Brunu studij filozofije pomaže logično misliti i zaključivati. I Crkveni zakonik kaže da je, prije bogoslovnog studija, svećeničkom pripravniku nužna filozofska izobrazba kako bi usavršila ”ljudski odgoj i obrazovanje” te ”da oštri duh i da ih učini sposobnima za bogoslovni studij” (kan. 251).[31]

Filozofski studij Provincija Presv. Otkupitelja u početku ima u Šibeniku i u Makarskoj, a od g. 1907. jedino u Makarskoj. No, za tri školske godine 1969./70. - 1971./72. ima ga iznimno ad experimentum u samostanu Male braće u Dubrovniku, zajedno s franjevcima zadarske provincije sv. Jeronima, kojoj samostan i pripada. Tako fra Bruno studij prvih dviju godina bogoslovlja pohađa u Dubrovniku, a preostale dvije godine u Makarskoj. Službeni mu je naslov Franjevačka visoka bogoslovija Makarska-Dubrovnik, a pravno je pridružen franjevačkom sveučilištu Antonianum u Rimu i od školske godine 1971./72. Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.[32] Kako u međuvremenu iskrsavaju određene poteškoće, među profesorima i odgojiteljima iz Sinja, Makarske, Dubovnika, Visovca i Zaostroga razmišlja se i zaključuje o potrebi preorijentaciji studija Makarska - Zagreb.[33] Tako uprava Provincije, na temelju ”tendencije Provincije, a posebno stava i mišljenja profesora i odgojitelja u Makarskoj i Sinju” na svojoj izvanrednoj sjednici u Splitu, 24. svibnja 1972. jednoglasno odlučuje ”da se od početka šk. godine 1972./73. klerici bogoslovi naše Provincije kroz prve četiri godine studija smjeste u samostan Makarska kao studenti naše bogoslovije, a kroz zadnje dvije godine u našem samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu kao studenti Kat. bogoslovnog fakulteta”.[34] Otada V. i VI. godinu svoga studija bogoslovi Provincije pohađaju na zagrebačkomu KBF-u, na kojem i diplomiraju. Od školske godine 1980./81. uvodi se VI. godina kao pastoralna, pa dijelom borave na praksi po župama. Tako je nastavljeno sve do g. 1999. kad je makarska Bogoslovija sjedinjena sa splitskom u Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu.[35]

Školske godine 1969./70. fra Bruno s 18-oricom kolega nastavlja studij filozofije u samostanu Male braće u Dubrovniku. To je prvi naraštaj koji započinje studij u dubrovačkom samostanu. Ondje nad fra Brunovim životom i radom bdiju odgojitelji fra Pio Pejić, zadarski franjevac, i njegov zamjenik fra Stanko Anić-Milić (†1997.). Njih dvojica i predaju filozofske predmete na dubrovačkom odjelu Bogoslovije, a uz njih i profesori zadarske provincije fra Jerko Bakotin (†1991.), fra Mario Šikić (†2015.) i fra Rafael Romić. Glazbeni odgoj drži im i pjevanje s njima uvježbava sl. Božji fra Ivo Peran (†2003.) koji je ujedno i poglavar samostana Male braće.

Nakon II. godine filozofsko-teološkog studija u Dubrovniku, fra Bruno polaže svečane, doživotne zavjete. Tim javnim činom prihvaća da će tijekom čitavoga života obdržavati evanđeoske savjete kao zavjete živeći u poslušnosti poglavaru, bez vlasništva i u djevičanskoj čistoći po Pravilu sv. Franje Asiškoga, čime postaje punopravan član sa svim pravima i dužnostima redovničke ustanove u kojoj je život već iskušao.[36] Na pripravu za tu važnu životnu odluku odlazi zajedno s 15 kolega iz Provincije i trojicom iz zadarske provincije, 16. srpnja 1971. u samostan na brdu La Verna nedaleko od Arezza u Toskanskoj franjevačkoj provinciji u Italiji.[37] Ondje, u njihovoj kući novicijata i na njihovu ponudu, redovnički kandidati provincije Presv. Otkupitelja sa svojim učiteljem novaka i ispovjednikom imaju svoj novicijat tijekom dviju školskih godina, 1968./69. i 1969./70., kako bi se obogatili na autentičnim izvorima Franjina duha na brdu Stigmata.[38] Jednako tako, dio naših klerika iz Sinja provodi dio ljetnih praznika u istom samostanu u kojem ranije provode i svoj novicijat.[39] Prije doživotnih zavjeta, u taj samostan povlači se i fra Bruno sa svojim kolegama, daleko od buke i vreve ovoga svijeta, kamo se i Asiški Siromašak nekoć povlači i u molitvenom zanosu jedne noći dvije godine prije prjelaska u vječnost od Gospodina biva obdaren njegovim svetim ranama. Na tom mjestu, posvećenu životom sv. Franje, sv. Bonaventure i brojnih drugih njihovih svetih sljedbenika, pripravlja se u tišini i sabranosti za presudnu životnu odluku pod vodstvom iskusna duhovnika fra Gabrijela Tomića (†1999.). Od blagdana Velike Gospe njima se pridružuju i sedmorica hercegovačkih bogoslova, pa njihovu pripravu obogaćuju tijekom nekoliko dana prigodnim predavanjima i razmatranjima potkrijepljenim osobnim iskustvom hercegovački franjevci Ljudevit Rupčić (†2003.) i Tomislav Vlašić. Nakon dvomjesečnog promišljanja i razmatranja, na blagdan Rana sv. Franje, 17. rujna 1971. u svetištu Rana sv. Franje, uz 12-oricu kolega fra J. Bebića, fra D. Boticu, fra I. Jukića, fra J. Klarića, fra I. Križanovića, fra S. Lemca, fra M. Marića, fra Lj. Muslima, fra N. Norca, fra N. Šabića, fra J. Udovičića i fra M. Vugdeliju, doživotne zavjete polaže i fra Bruno u ruke fra G. Tomića, kojega za predvođenje misnog slavlja i zavjetovanje posebno delegira provincijal fra Petar Čapkun (†1979.). Dijelovi obreda odvijaju se na hrvatskom i talijanskom, a litanije su pjevane na latinskom jeziku.[40] Nesvakidašnji je to događaj u starome franjevačkom svetištu i velika svečanost koji okupljaju brojnu braću talijanskih provincija i petnaestak braće Hrvata. Toliko mladića koji se stavljaju u službu Bogu u njegovoj Crkvi, na La Verni već odavno nije viđeno.

Sa svetoga brda 18. rujna novozavjetovanici se zapućuju u Asiz. Koriste vrijeme za razgledavanje franjevačkih svetišta, a zatim proslijeđuju u Gospino talijansko nacionalno svetište sv. Kuće u Loretu i brodom se iz Ankone vraćaju u Domovinu.

U sklopu priprave za zavjete, imaju prigodu 2. rujna otići na izlet u Firencu, a 7. i 8. rujna posjetiti Vječni Grad. Po Rimu ih vodi i s njegovim najvažnijim znamenitostima upoznaje njihov nekadašnji podmagister iz novicijata fra S. Čovo. Na blagdan Male Gospe imaju čast sudjelovati u generalnoj audijenciji u Castel Gandolfu, gdje ih papa Pavao VI. posebno i pozdravlja. ”A sada ćemo početi s pojedinim grupama koje su nam predbilježene, i to, prema našem običaju, s grupama koje govore talijanskim jezikom. Prednost ćemo dati jednoj posebnoj grupi, a to su mladi studenti teologije franjevačkih provincija u Hrvatskoj.” Na to se bogoslovi ustaju na noge i kliču ”Živio Papa!”, a dvoranom se prolama pljesak. Zatim Papa nastavlja: ”Žao mi je što ne poznajem njihova jezika, ali zato oni poznaju naš i znadu koliko mi cijenimo njihov stoljetni apostolat, i čitavu franjevačku obitelj u Hrvatskoj, u toj zemlji koja je dala očiti dokaz svoje nepokolebljivosti i ustrajnosti, pune vjerske odanosti, prigodom euharistijsko-marijanskog kongresa u Mariji Bistrici. Primite naš pozdrav i ponesite vašoj franjevačkoj provinciji naše čestitke, naše dobre želje, s nadom da će se one praznine koje još zijevaju i koje su još otvorene zbog raspodjele službe biti sretno i bratski riješene. Dakle, posebni blagoslov čitavoj franjevačkoj obitelji u Hrvatskoj.”[41] O tome sutradan na svojoj 1. stranici izvješćuje i vatikanski dnevnik Osservatore romano.[42] Kad Papa dolazi do naših studenata na završetku audijencije, njihov mu odgojitelj fra G. Tomić veli: ”Sveti Oče, mi nismo donijeli nikakva dara, ali zato mi Svetoj Crkvi i Vašoj Svetosti poklanjamo 23 klerika koji do nekoliko dana polažu svečane zavjete. Već dva mjeseca pripremaju se na La Verni za svečano zavjetovanje, koje će biti 17. rujna, na svetkovinu Rana sv. Franje.”[43] Papa mu na to odgovara: ”Vaša prisutnost za me je najbolji dar.”[44]

Vrijeme priprave za zavjete na La Verni novozavjetovanicima dobro dolazi i za učenje talijanskog jezika.[45]

 

Franjevac i svećenik

Nakon doživotnih zavjeta, 6. listopada 1971. fra Bruno nastavlja bogoslovni studij. Stupa u bogoslovno učilište koje splitski franjevci osnivaju za svoje studente g. 1736. u Makarskoj, gdje djeluje, s manjim prekidima, sve do 1999. godine. Nakon II. svjetskog rata radi u više samostana, uglavnom u Zagrebu i u Makarskoj te se g. 1957. preseljava u Makarsku. Kao ustanova franjevačkog nadahnuća, posebnu pozornost posvećuje proučavanju otajstva bl. Djevice Marije. Studenti koji završavaju na njemu, kao svećenici upravljaju Gospinim svetištima u Sinju, na Visovcu, u Splitu, Imotskomu... Vode župne zajednice diljem Provincije, poučavaju vjeronauk i predaju po školama i izvan Provincije, na redovničkim ili dijecezanskim školama.[46] Bogoslovija u Makarskoj ima učene profesore, koji su marljivi radnici i pisci bogoslovnih kao i društvenih raspri. Oni uređuju vrijednu Novu reviju, pokreću Bogoslovnu biblioteku, a kasnije i liturgijski časopis Služba Božja. Svoje specijalizacije stječu na poznatim europskim učilištima i prate bogoslovna kretanja po svijetu ne zanemarujući pritom domaću problematiku, kako vjersku tako i društvenu. Iz makarske Bogoslovije izrasta poznati škotist i mariolog svjetskoga glasa fra Karlo Balić (†1977.), koji svojim idejama obogaćuje opću Crkvu. U Rimu je na čelu Komisije za kritičko izdanje djela bl. Ivana Duns Škota u kojoj djeluje dugo s više članova Provincije, a utemeljuje i Papinsku međunarodnu marijansku akademiju koja proučava otajstvo bl. Djevice Marije i promiče pobožnost prema njoj organiziranjem međunarodnih kongresa i simpozija te tiskanjem radova s njih. Pod vodstvom revnih makarskih profesora, poput fra Jure Božitkovića (†1938.), fra Leonarda Bajića (†1948.), fra Ante Cikojevića (†1956.), fra Petra Grabića (†1963.), fra Ante Crnice (†1969.), fra Karla Nole (†1973.), fra Bože Vuce (†1984.) i drugih studij bogoslovlja završavaju brojni franjevci koji u hrvatskom narodu slove kao poznati sakupljači narodnog blaga, pjesnici i prosvjetitelji, popularni pisci i znanstveni radnici...

Bogoslovni studij upoznaje fra Bruna s dogmatskim bogoslovljem oslonjenim na Sveto pismo i Predaju, s pomoću kojih uči prodirati dublje u otajstva spasenja, a tako i s moralnim kao i pastoralnim bogoslovljem, kanonskim pravom, liturgikom, crkvenom poviješću te drugim pomoćnim i posebnim predmetima.[47] Pod vodstvom profesorâ osposobljava ga i vježba da i sam može proučavati pitanja prikladnim vlastitim istraživanjem i znanstvenom metodom[48] te ga poučava o promicanju duhovnih zvanja, misija, ekumenizma i drugih važnijih, pa i društvenih pitanja.[49] Svrha je svega toga osposobiti fra Bruna za pastoralni rad, za vjeronaučnu pouku i propovijedanje, bogoštovlje, napose za slavljenje svetih sakramenata, postupanje s ljudima, upravljanje župom i obavljanje ostalih zadataka.[50] A da bi u pastoralnom radu uspio, mora svoju vjeru dobro upoznati, u njoj se učvrstiti, steći pobožnost i osjećaj za potrebe vremena, kao i ljubav prema svom zvanju.

U Makarskoj fra Brunov život i rad tijekom prve godine prati odgojitelj fra Bože Lovrić, a druge fra S. Čovo. Kao profesori na Bogosloviji u to doba predaju fra Frano Carev (†1994.), fra S. Čovo, fra Ivan Glibotić (†1987.), fra Karlo Jurišić, fra Krsto Kržanić (†1973.), fra Marijan Mate Mandac, fra Jure Radić (†1990.), fra J. A. Soldo, fra Milan Šetka (†1983.), fra Šimun Šipić (†1992.), fra B. Vuco, fra Stjepan Vučemilo (†1996.), fra Ignacije Vugdelija (†1997.) i fra Pavao Žmire (†2014.). Njima se u školskoj godini 1972./73. pridružuje fra S. Anić Milić nakon dokidanja dijela studija u Dubrovniku. Većina od njih stručnu naobrazbu stječe u Zapadnoj Europi. Svojim inozemnim iskustvom i duhom II. vatikanskoga sabora obogaćuju preko svojih predavanja mlade franjevce koji se spremaju za rad na njivi Gospodnjoj u hrvatskom narodu. Žmire i Vugdelija fribourški su studenti, Anić Milić milanski, Čovo rimski, Mandac louvainski... Redom su to ljudi marljivi, s akademskim naslovima. Mnogi od njih neumorni su u pisanju, a Mandac radišan i nadasve plodan u prevođenju otačke baštine, čime pruža nemjerljiv prinos hrvatskom bogoslovlju. Brojni iza sebe ostavljaju knjige i znanstvene prouke kojima obogaćuju hrvatsku bogoslovnu literaturu, kao i članke popularna sadržaja po tolikim časopisima. U Makarskoj od g. 1960. izlazi Služba Božja, stručni časopis za liturgijska pitanja, koji promiče liturgijsko-pastoralnu obnovu u Crkvi u Hrvata. Uređuju je profesori Bogoslovije, a brojni od njih objavljuju u njoj i svoje radove. Odlaze po okolnim župama i Hrvatskim katoličkim misijama diljem Njemačke te nastupaju kao propovjednici za blagdanska slavlja, pomažu u ispovijedanju pred Božić i Uskrs kao i za veće blagdane, drže duhovne vježbe i obnove, pučke misije, propovijedaju za trodnevnice i devetnice. Time pružaju najbolji primjer svojim studentima u onom za što ih osposobljuju.

U Makarskoj nadb. F. Franić podjeljuje 14. travnja 1972. fra Brunu i kolegama tonzuru i sutradan dva niža reda, ostijarijat i lektorat.[51] U skladu s Apostolskim pismom Ministeria quaedam, godinu kasnije, 17. svibnja 1973., provincijal fra P. Čapkun podjeljuje njemu i desetorici kolega bogoslova IV. godine službu akolitata, što je zapravo početak konačnog uspona prema svećeništvu.[52]

Iako je u Bogosloviji prvotno da uči i moli, fra Bruna ne mimoilaze radovi u samostanskom vrtu ni uređivanje perivoja. Kao gorljiv nogometaš, među kolegama je dobro poznat i za igru u svako doba spreman. U njegovo doba za makarske bogoslove čuje se po pasionskoj igri ”Muka Isusova”, kojom u korizmene dane nastupaju po župama diljem Domovine. Nakon što nastupaju u Prugovu, Lovreću, Imotskom, Makarskoj i Metkoviću, na poziv franjevaca iz Provincije dušobrižnika u Zapadnoj Njemačkoj, s tom svrhom od 13. do 24. travnja 1973. njih 23 borave pod vodstvom i ravnanjem fra J. Solde i fra S. Čove u nekim centrima među hrvatskim radnicima u Njemačkoj.[53] Tako mladi bogoslovi nastavljaju ”staru predaju crkvenih skazanja, koja je u srednjem vijeku, i kasnije, osobito cvala u našim južnim krajevima, pa i u Zagrebu, što je za tadašnju kulturu hrvatskog naroda imalo veliko značenje”.[54] Svojom glumom na vidljiv i opipljiv način približavaju muku i smrt Isusovu hrvatskome vjerničkom puku, a time se vježbaju i oslobađaju za nastupe koji ih čekaju pred narodom Božjim kao svećenike. Među njima jedan je od glumaca i fra Bruno. Osim toga, priređuju bogoslovi povremeno i prigodne priredbe, nastupaju s njima za kućno gledateljstvo, s nekim komadima obilaze i po župama. Vježbanja radi, propovijedaju u crkvi tijekom mjeseca svibnja u sklopu svibanjske pobožnosti.

Bliži se kraju IV. godina bogoslovlja u Makarskoj, a time i vrijeme za đakonsko ređenje. Nakon što se uvjerava da fra Bruno želi ”red đakonata primiti slobodno i svjesno”, što hoće reći da je ”spreman na sve službe” i ”služenje Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije, propovijedanja i ljubavi” (Lumen Gentium, 29), provincijski vikar fra S. Vučemilo uvažava njegovu molbu i o tome ga, zajedno s ostalim kolegama, 21. lipnja 1973. pismom obavješćuje da ga pripušta na ređenje za đakona.[55] Svečanost ređenja je 1. srpnja 1973. u svetištu Gospe Sinjske u Sinju tijekom večernje mise. Da bi se izbjegla prevelika gužva i nesnosna vrućina, koncelebracija i obred ređenja odvijaju se za improviziranim oltarom u samostanskom dvorištu. Za istoga slavlja, nadb. F. Franić redi fra Bruna s desetoricom kolega za đakone i desetoricu drugih, godinu starijih mladih franjevaca za misnike.[56] Nazočni su brojni klerici i svećenici, redovnice, roditelji i rodbina ređenika... Obrede tumači fra S. Čovo, a uz ređenike je fra B. Lovrić. Po završetku slavlja u ime Provincije čestitke izražava provincijski vikar fra S. Vučemilo, a u ime ređenika zahvaljuje fra Jozo Župić.

Umjesto u odgojnim zavodima, uobičajilo se obavljanje ređenja po različitim mjestima diljem Provincije. Tome je svrha promidžba zvanja. Ponekad se to odlučuje prema tome odakle je većina ređenika, a ponekad je tome kakav drugi povod ili prigoda. Tako je fra Bruno za svećenika zaređen na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1974. u crkvi sv. Franje Asiškoga u Imotskom. Nadb. F. Franić s njime za svećenike redi još desetoricu kolega - fra Josipa Bebića, fra Duška Boticu, fra Ivana Jukića, fra Josipa Klarića, fra Ivana Križanovića, fra Mirka Marića, fra Ljubu Muslima, fra Nedjeljka Norca-Kevu, fra Nedjeljka Šabića i fra Jakova Udovičića te za đakone petoricu bogoslova, četvoricu franjevačkih i jednoga dijecezanskoga.[57] Za taj sveti čin pripravlja se fra Bruno s kolegama od 22. do 27. lipnja u tišini i sabranosti duhovnim vježbama na Visovcu, koje im drži profesor s makarske Bogoslovije fra P. Žmire. Odatle upućuje 24. lipnja Provincijalatu molbu za pripuštanje na svećeničko ređenje u kojoj izjavljuje: ”Rado, slobodno, tj. bez ičije i ikakve prisile, i dragovoljno pristupam u taj red crkvenih službenika, nadajući se da ću svojim životom i radom, uz pomoć Svevišnjega, dostojno ispovijedati svoju vjeru, podizati slavu Božju, raditi za spas duša i dobro svete Crkve te tako opravdati povjerenje mojih predpostavljenih. Zato, molim navedeni Naslov da me pripusti na ređenje, a nadajući se povoljnom rješenju unaprijed se zahvaljujem i bratski pozdravljam.”[58] Provincijal fra P. Čapkun priopćuje mu dopisom 27. lipnja kako ”usvaja” njegove motive i pripušta ga na ređenje, priznajući da u njegovoj molbi vidi ”čitav jedan životni program” i pripominje ”da sve gore rečeno mora aktivizirati u tri važne dimenzije: MOLITVA - TRPLJENJE - Rad. Čovjek zapravo i ne zna i ne može znati, što je od njih najvažnije.”[59]

Pred završetak ređeničkog slavlja, nazočnima se prigodnom riječi obraća provincijal fra P. Čapkun, a prije zahvale župnika i gvardijana domaćina fra Mirka Buljca (†2009.), čast da progovori u ime novoređenika zapada fra Bruna. Po završetku njegove pravo ”vatrene” zahvale, u znak odobravanja cijela crkva prolama se gromoglasnim pljeskom.[60]

40 godina kasnije, u istoj crkvi gdje se i rede, 29. lipnja 2014. desetorica kolega slave 40. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja, a misno slavlje predvodi i propovijeda provincijal fra Joško Kodžoman.[61]

Mladu misu slavi fra Bruno 21. srpnja 1974. u župnoj crkvi sv. Mihovila u rodnom Prološcu. Misni kum mu je nekadašnji prološki župnik fra I. Bilušić, uz kojega kao dječak raste od g. 1953. do 1961. hraneći svoju dušu njegovim dobrim propovijedima. Na Mladoj misi propovijeda mu fra S. Radić, rado slušan propovjednik zvonka glasa, koji mu je župnik u doba kad odlazi u sjemenište, od g. 1961. do 1967. Svojim ”već poslovičnim govorničkim stilom, riječima punim blagoslova”,[62] kako bilježi ljetopisac, propovjednik izmamljuje svojom propovijeđu brojne suze radosnice nazočnim vjernicima. Nakon slavlja kod oltara, rodbina, prijatelji, kolege i braća svećenici nastavljaju druženje kod obiteljskog stola.[63]

V. godinu bogoslovlja nastavlja fra Bruno g. 1973./74. na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje 7. ožujka 1975. diplomira pišući diplomski rad kod poznatoga kapucina, prof. Tomislava Šagi-Bunića. Živi u samostanu Majke Božje Lurdske, a odgojitelj mu je fra Luka Livaja. Splitski franjevci imaju u zagrebačkom samostanu neko vrijeme filozofsko-bogoslovno učilište (1946.-1957.), a onda i dio svoje Gimnazije (1957.-1964.). Samostanska crkva ujedno je i župna. Dok stječu potrebno znanje za diplomu i kasniji rad uglavnom po župama južnohrvatskog kamenjara, u crkvi Gospe Lurdske stječu bogoslovi i prva pastoralna iskustva. Župa je dosta aktivna pa se i fra Bruno, jednako kao i ostali bogoslovi, uključuju u njezin rad. Sudjeluju predvodeći u crkvi različite pobožnosti pa se tako imaju prigodu vježbati u nastupima prije svećeničkog ređenja.

 

Studij u Rimu

Nakon Mlade mise, uprava Provincije na svom sastanku od 23. do 27. kolovoza 1974. određuje fra Bruna u samostan u Split i dodjeljuje mu službu katehete za studente koji se okupljaju u splitskoj župi Gospe od Zdravlja. U njoj je u to vrijeme župnik fra Tihomir Grgat (†2004.) i župni vikar fra Jozo Župić. Fra Brunovoj skrbi povjerena su, uz to, prije početka školske godine, dvanaestorica klerika koji nakon ljetovanja u Karinu od 26. kolovoza 1974. rade na popravljanju splitskoga samostanskog krova. Ono što uči otkako g. 1963. stupa u sjemenište, fra Bruno ima prigodu tijekom prve godine misništva prenositi na studente koji se sastaju u Gospe od Zdravlja. Godinu kasnije, kao nadarena studenta, uprava Provincije na zasjedanju od 15. do 19. srpnja 1975. u Vrlici određuje ga ”poslati u Italiju da se ondje u Rimu na fakultetu 'Latinitas' kod Salezijanaca ili drugdje posveti studiju klasika i kad završi povrati se u Provinciju za profesora istih klasika na našoj gimnaziji u Sinju”. Dok ga provincijal 25. srpnja o tome obavješćuje, preporučuje mu neka odmah pođe i do početka školske godine negdje pohađa tečaj talijanskog jezika, kako bi mu bilo lakše slijediti predavanja na sveučilištu. Izražava pritom uvjerenje da će ”svojom poznatom voljom, ustrajnošću i aplikacijom lako uspjeti savladavati sve poteškoće” i upućuje ga da u Rimu bude u vezi s našim fratrima.[64] Tako već 1. kolovoza odlazi u Rim, gdje od akademske godine 1975./76. do 1979./80. pohađa Fakultet kršćanske i klasične književnosti na Salezijanskom sveučilištu i završava studij latinskoga i grčkoga jezika i književnosti. Radnjom Senecae doctrina de vita ac morte cum eadem s. Ambrosii doctrina comparata postiže 19. lipnja 1978. akademski naslov magistra,[65] a disertacijom De vita et operibus Iacobi Bunić 23. listopada 1980. akademski naslov doktora klasične i kršćanske latinske književnosti. U doktorskom radu zapravo je riječ o dubrovačkom pjesniku Jakovu Buniću.

Za vrijeme studija u Rimu fra Bruno stanuje u franjevačkom zavodu Antonianum, u kojem franjevci imaju svoje središnje učilište. U istoj zgradi s njime su brojni studenti iz Provincije - fra Frano Laco, fra Dušan Moro, fra Miljenko Odrljin, fra Krešo Samardžić, fra Luka Tomašević i fra M. Vugdelija, kao i mnogi hrvatski franjevci iz drugih provincija, među kojima je i pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren. U drugom krilu zgrade je i nekoć poznata ”rimska kolonija” na čelu s fra K. Balićem, utemeljiteljem Skotističke komisije i Marijanske akademije, koja g. 1959. prerasta u Papinsku međunarodnu marijansku akademiju. U tim ustanovama rade već desetljećima franjevci splitske provincije fra Pavao Melada (†2003.), fra Stanko Bušelić (†1987.), fra P. Čapkun, fra Ivan Jurić (†1983.) i fra Luka Modrić (†1999.), kojima se, prije fra Brunova dolaska u Rim, pridružuju fra Petar Babić i fra Dinko Aračić. Tako se i u rimskom prebivalištu osjeća provincijsko ozračje, pa se može i sam osjetiti svoj među svojima.

Studentske navike iz mlađih dana nije lako prekinuti. Uza svagdanju redovitu molitvu i učenje, normalno je fra Brunu tako i zaigrati na balote u zavodskom dvorištu, kao i otići na nogomet negdje s nekom od rimskih ekipa iz kojega drugog zavoda ili naroda. A druženje u Bratstvu, zasebnim prostorijama nacionalne zajednice, kruh je svagdanji svakog studenta, gdje se malo opusti, osobito u pojedinim prigodama, kao što su imendani, rođendani, položeni ispiti... No, i na Salesianumu i na Antonianumu međunarodna je atmosfera. Među studentima očita je raznolikost narodâ i jezikâ, običajâ i navikâ, kao pripadnosti različitim biskupijskim i redovničkim zajednicama. Takvo ozračje proširuje fra Brunu obzor i obogaćuje ga susretom s vršnjacima iz različitih krajeva svijeta s kojima izmjenjuje mišljenja, iskustva i prijateljstva. Rim napušta 21. lipnja 1980. i vraća se u Domovinu.

 

Profesor

Po završetku studija u Rimu, uprava Provincije na zasjedanju od 14. do 18. srpnja 1980. imenuje fra Bruna profesorom na Gimnaziji u Sinju. Dok ga o tome provincijal fra S. Vučemilo 22. srpnja 1980. obavješćuje, najprije mu čestita ”na rekordno završenom studiju u Rimu. Istina, još nisi postigao titul doktora, ali je to - koliko mi je poznato - u Tvom slučaju samo još jedna formalnost. Radi toga nije trebalo čekati na imenovanje za Sinj tek poslije polaganja, već je ono uslijedilo već sada na redovitim promjenama, a Tebi se ostavlja mogućnost da na svoje vrijeme pođeš malo u Rim i to okončaš.”[66] O detaljima službe upućuje ga neka to uredi na rasporedu predmeta na školskoj sjednici, na kojoj i on ima biti te zaključuje: ”U svakom slučaju zna se da ćeš predavati klasike, a koliko sati i kojim razredima, mi to ne možemo odavle odrediti, posebno zato jer tamo postoje već dva profesora istih predmeta. Kako čujem, bit ćeš zamoljen da predaješ koji sat talijanskoga, pa Te molim da to rado preuzmeš.”[67]

Po dolasku u Sinj 19. srpnja 1980., fra Bruno se posvećuje odgojno-obrazovnom radu. Ondje gdje nekoć započinje svoj hod kao sjemeništarac, sada kao svećenik s poslijediplomskim studijem nastavlja. U sjeni svetišta Gospe Sinjske, na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji od školske godine 1980./81. predaje klasične jezike, grčki i latinski, a neko vrijeme uz to i talijanski jezik kao i sociologiju. Osim toga, od g. 1991. do g. 1998. profesor je latinskoga jezika i na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Od 24. srpnja 1982. do 21. srpnja 1985. u Sinju obavlja i službu ravnatelja Gimnazije.

Ravnatelj Gimnazije u doba fra Brunova dolaska za nastavnika je fra Karlo Bašić (1976.-1982.), a u profesorskom zboru zatječe profesore fra G. Jurišića, fra J. A. Soldu, fra M. Stipića, fra S. Šandrića, fra Jakova Udovičića, fra Augustina Akrapa (†2012.) i fra Juru Župića, a u isto vrijeme s fra Brunom na Gimnaziju dolaze fra Mijo Ćaleta (†2005.) i fra Frano Laco. Kako pojedini profesori iz nastavničkog zbora odlaze, novi dolaze. Tako dolazi i dopunjava ga g. 1983. fra Jure Šimunović, g. 1985. fra Josip Grbavac, g. 1986. fra Ante Branko Periša, g. 1989. fra Blaž Toplak, g. 1990. fra Stipe Šušnjara i fra Bože Vuleta, g. 1991. fra Žarko Maretić, g. 1992. fra Mladen Marić, g. 1993. fra Ivan Udovičić, g. 1998. fra Stjepan Grgat, fra Nedjeljko Jukić i fra Joško Kodžoman, g. 1999. fra Ante Akrap, g. 2000. fra Željko Tolić... Kao gimnazijski nastavnici nekih predmeta, uglavnom vjeronauka, rade i još neki fratri, ali kraće vrijeme. S demokratskim promjenama u nastavnički zbor g. 1993. uključuju se na dulje vrijeme kao predavači Zoran Ljubić, g. 1994. Antun Pavlović, Snježana Radan i Radmila Klarić, g. 1995. Angelina Gašpar, g. 1996. Gordana Pletikosić, Diana Župić i Velimir Borković, g. 1999. Ivana Balajić (Pavić), g. 2001. Brankica Jerkan, g. 2003. Darijo Klarić..., a više ih djeluje povremeno kao zamjena.

Fra Bruno je svjestan činjenice da je odgoj jedna od najtežih i najodgovornijih zadaća, a naobrazba vrlo važna za život svakog pojedinca i naroda. Veliku važnost odgoju mladih i njihovoj školskoj naobrazbi pridaju tijekom povijesti mnogi, jer narodi s odgojenim i svjetlom znanosti prosvijetljenim naraštajima prednjače u kulturi i podaruju svijetu najveća djela. U odgoj i obrazovanje ugrađuje fra Bruno najviše svojih životnih snaga i ljubavi. U takvu radu s mladima na Gimnaziji vidi pače velik Božji dar. Najprije to mu je prigoda da ih duhovno i intelektualno odgaja za život, a zatim poziv da im ulije potrebno znanje, kako bi se lakše i bolje snalazili u životu koji je pred njima. Taj poziv dolazi posebno do izražaja u školi u kojoj odgaja i poučava sjemeništarce, one koji će ga sutra naslijediti kao svećenika i profesora. Zato mu veći užitak pritom priređuju radosti koje zbog toga osjeti negoli ga ražalošćuju boli koje doživljava u pojedinim trenucima radeći s njima. Budući da je ozbiljan i odgovoran, očekuje da takvi budu i njegovi đaci, posebno sjemeništarci koji se spremaju biti sutra svećenici. Radišnost nosi sa sobom iz roditeljske kuće, jer bi se bez nje u njegovu djetinjstvu teško moglo preživjeti, pa ga je ”najviše smetala nezainteresiranost, nebriga, neodgovornost i omalovažavanje školskih obveza”.[68] Primjećuje da ”to je u posljednje vrijeme sve češće pojava”. Da toga nema među njegovim učenicima, profesorski život pružao bi mu ”još više radosti i zadovoljstva” unatoč ostalim poteškoćama na koje nailazi.[69]

S demokratskim promjenama gimnazijski plan i program usuglašavaju se s planom i programom ostalih škola istog ranga, pa Gimnazija 9. travnja 1991. stječe pravo javnosti. Stoga je donesena odluka da se uz sjemeništarce, za koje se g. 1991./92. na starim temeljima iznova podiže sjemenišna zgrada kraj zvonika, mogu upisati u nju i zainteresirani dječaci. No, tijekom ljeta g. 1991. u Sinj prodire osjećaj nemira koji navješćuje dolazak obrambenoga Domovinskog rata (1991.-1995.). Kako se stanje pogoršava, s nekih područja hrvatsko pučanstvo napušta svoje domove i sve što posjeduje te traži sigurnost u mirnijim krajevima. Uslijed jeke ratnih nemira i Franjevačka gimnazija iz Sinja prelazi u Živogošće. Što sa smještajem u samostanu sv. Križa što u susjednom hotelu ”Nimfa”, nastava te godine započinje 18. studenoga. Nakon završene školske godine, Gimnazija se ponovno vraća u Sinj te je nakon obavljenih formalnosti s mjerodavnim ministarstvom, 24. srpnja 1992. zapravo ponovno utemeljena. Smještena je u staru zgradu kraj Alkarskog trkališta iz koje je g. 1944. istjerana zajedno sa Sjemeništem. Dosta oštećene prostorije Provincija na vrijeme uređuje, pa, nakon pola stoljeća, sa školskom godinom 1993./94. ponovno ima prostor primjeren za normalan rad. Osim toga, ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti. Uz redovničko-svećeničke pripravnike, otada nastavu u njoj mogu pohađati također mladići i djevojke koji se pripravljaju za različita zvanja, pa ima i više razrednih odjeljenja.[70] Tako ispada da fra Bruno kao sjemeništarac uči u jednim prostorijama, kao klerik (III. i IV. r.) u drugima u kojima i kao profesor započinje predavati, da napokon usred Domovinskog rata prijeđe u one od prije II. svjetskoga rata. Sve te novine donose i još jednu važnu novost, da na Gimnaziji započinju predavati i civilni profesori, jer ih treba više, koji s vremenom i prevladavaju u nastavničkom zboru.

Radnu naviku, smisao za red i volju za rad nosi fra Bruno iz djetinjstva. Te odlike dobro uočavaju njegovi učenici, ali i oni kojima ne predaje. Tijekom odmora rijetko zalazi u zbornicu jer potrebne formalnosti sređuje u njoj već prije nastave. Teško da ranije od njega netko u nju uđe. Već prvi svojim krasnopisom unosi u razredne knjige nastavne jedinice i priprema materijale. Profesorstvo je za njega poziv, a ne posao. Tijekom petominutnih predaha između satova redovito šeta ispred učionice i na vratima se pojavljuje na glas zvona za početak nastave. Njegova točnost postaje s vremenom legendarna pa ga pamte kao nastavnika koji nikad ne zakašnjava. Tako njegove lekcije započinju na vrijeme. Do svojih predmeta drži i ne dopušta da im se kakvoća spusti ispod kategorije. Tijekom sata grčkoga ne zadržava se na suhoparnim tumačenjima nego zapodijeva uz to zanimljive razgovore, skreće s tema i začinja ih nerijetko ironijom trudeći se pritom od svojih učenika stvoriti ljude koji će misliti svojom glavom. Njegovi satovi latinskog jezika odvijaju se pod geslom citius, altius, fortius, pa svaka njegova sekunda ima svoju svrhu. Uz pouke iz grčkoga i latinskoga njegovi đaci na satu čuju i lekcije za život, kako tuđe treba poštivati i svoje voljeti, nadasve narod i Domovinu.

Većina kolega profesora vidi u njemu nešto više od nastavnika, obična čovjeka, franjevca i svećenika. Rado mu se obraćaju za savjet u trenucima zdvajanja, osobito profesori kojima i sam nekoć predaje u istoj školi. U njemu, pače, vide dobroga oca, pravoga brata i prijatelja koji im želi dobro.

Samozatajan ali radišan, ozbiljan i uporan, u školi postiže vrlo dobre uspjehe. Bez svoje marljivosti, odgovornosti i predana rada ali i vrijednih učenika, ne bi polučio tolike uspjehe na odgojno-obrazovnom području, koji na različitim natjecanjima rađaju brojnim nagradama. Grčki i latinski jezik dosta su teški, đacima ne baš osobito dragi, ali se uvijek nađe onih kojima su zanimljivi i zavole ih. S njima nastupa na različitim natjecanjima, u Domovini i u tuđini. Tako s pojedinima od njih kao mentor, na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima iz klasičnih jezika postiže izvrsne uspjehe. Na državnom natjecanju u poznavanju latinskog jezika i rimske civilizacije školske godine 2010./11. u Krku, 19. travnja 2011. fra Brunov učenik Josip Skejo (IV. r.) osvaja čak prvo mjesto, a Martin Vrlić (II. razred) drugo u kategoriji klasičnih gimnazija. Godinu kasnije, na državnom natjecanju u poznavanju latinskoga jezika i rimske civilizacije u Šibeniku, 28. ožujka 2012. fra Brunov učenik Martin Vrlić (III. r.) osvaja prvo mjesto iz latinskog jezika u kategoriji klasičnih gimnazija. Oduševljeni postignutim uspjehom, njih dvojica u mladenačkom zanosu pjevaju svome mentoru i profesoru na latinskomu zahvalnicu u daktilskim heksametru, skrivajući u akrostih najvažniju poruku: HVALA!

Martini Verlichi et Iosephi Schaeii
Carmen ad fratrem Brunum Paesum

Gratias tibi agimus, magister optime noster,

Splendidissima tres tecum dies pars fuere.

Ovidius, Cicero, alterique sunt nihil tibi.

Sine te nemo nos, pare simus alteris.

Spatium primum et secundum sine te nos habuerimus.

Quidam etsi scholam non multam ait proemia adquisivisse,

Gloriam per te magnam schola nostra nunc habet.

Has numquam tres dies obliti erimus, sed semper

Vadent nobiscum tota vita et post vitam nostram.

Aureus risus tuus, cum vidisti nomina nostra

Laetando cum lacrimis in etiam parvis oculis.

Atque omnia autem pulchra breviter noscimus durare,

Tres dies nostra in memoria permanebunt, maximas

Gratias tibi agimus, magister optime noster!

Istu zahvalnicu izriču mu, poput starih hrvatskih začinjavaca, u šesnaestercu s jednostrukim srokom:

Martina Vrlića i Josipa Skeje
Pjesma za fra Bruna Pezu

Zahvale dajemo tebi, najbolji učitelju naš,

Bijahu tri dana s tobom žića dio svijetli, da znaš.

Ovidije i Ciceron prema tebi ništavni svi:

Bili bismo k’o i drugi, da s nama nisi bio ti,

Prvo i mjesto nam drugo, ah, zamijenila bi trema.

Rekoše glasine neke – uspjeha škola nam nema,

No, škola po tebi naša sad zlatnu krunu imade.

Lijepo vijek kratak da traje, srce nam latinsko znade,

No, ovaj nosimo spomen sve dok nas ne bude više.

Zlatan ti bijaše osmijeh vidiv gdje ime nam piše:

Suza i miješanje smijeha – u očima bio je plam.[71]

Koliko god je ozbiljan i dosta strog, fra Bruno je omiljen među svojim učenicima. U svako doba i svugdje s ponosom mogu reći da im je profesor. Koliko god su im klasični jezici teški, mekoću fra Brunova srca svi mogu osjetiti i teškoće pobijediti. Nalazi on načina da gradivo svi svladaju i pozitivnu ocjenu dobiju.

 

Znanstveni radnik

Od malih nogu fra Bruno je navikao raditi. Kako se odlučio za intelektualni rad, prološku motiku zamjenjuje perom i knjigom. Vrlo dobro poznate su mu riječi Maksima Gorkog o knjizi, o kojoj poručuje svima ono u što se i sam uvjerio: knjiga će vam ”olakšati život, prijateljski će pomoći da se snađete u šarenom i burnom spletu misli, osjećaja i događaja. Ona će vas naučiti da ocijenite čovjeka i same sebe; ona daje krila umu i srcu, osjećanje ljubavi prema svijetu i prema čovjeku”.[72] Uistinu, knjiga je silno bogatstvo. Preko zapisane riječi u njoj, čovjek izlazi iz anonimnosti i neznanja u javnost u kojoj dolazi do različitih spoznaja. Ona mu otkriva dostignuća ljudskog uma, vodi ga tijekom povijesnih zbivanja i kroz tajne prirodnih ljepota te mu omogućuje obogaćivanje svojih spoznaja i ulaženje među ljude i u događaje.

Uz pripremu za nastavu i rad u školi, fra Brunu ostaje uvijek i nešto slobodna vremena. Ne zanemaruje dnevnih šetnji, ali rado zaigra nogomet i još se radije pridruži za partiju balota. A kako ne zna ljenčariti, dobar dio vremena koristi za čitanje i za pisanje. Na srcu mu je posebno rodno mjesto. Uviđa da je o njemu vrlo malo pisano i da ono zaslužuje puno više, jer je stoljećima duhovno središte velikoga dijela Imotske krajine i u njemu su brojni prirodni biseri za koje bi drugi trebali znati. Iz zahvalnosti Bogu za sretno djetinjstvo u rodnom mjestu, da to nadoknadi i da se u nekom smislu oduži rodnome mjestu koje silno voli, proučava njegovu prošlost i o njemu piše kako bi ga približio zainteresiranima. Drži, naime, kako je svaki napredak njegova rodnog mjesta i njegov napredak.[73]

Nakon što g. 1981. u zborniku Kačić objavljuje članak Bunićev ep ”Kristov život i djela”, što je zapravo dio njegove doktorske disertacije, fra Bruno se počinje javljati svojim člancima najprije u župnom listu rodne župe Proložac. Po dolasku na župu g. 1982., list pokreće novi prološki župnik fra Vinko Prlić (1982.-1991.). Izlazi tri puta godišnje - za Uskrs, Veliku Gospi i Božić. Gotovo od početka izlaženja, fra Bruno mu je vjeran suradnik, a za župnikovanja (2003.-2011.) fra Ante Madunića (†2013.) čak i urednik. Nakon početaka suradnje u župnom listu, dalje ide u korak s vremenom. Ono, naime, donosi različite prigode, a to su najčešće određene obljetnice. U njihovu povodu upriličuju se obično znanstveni skupovi ili bivaju prigoda da se obilježe prigodnim tekstom ili izdanjem. Budući da je fra Bruno već prokušan i osvjedočen kao čovjek knjige i pera, najčešće i njega mole da sudjeluje u dotičnim obilježavanjima svojim predavanjima ili da obradi kakvu temu koja će za tu prigodu biti objavljena. Osim toga, fra Bruno je već nakon što se malo zapućuje u nastavnički posao učlanjen u Hrvatski mariološki institut, koji svake dvije-tri godine organizira nacionalne mariološke skupove i svojom jezičnom sekcijom sudjeluje na međunarodnim mariološko-marijanskim kongresima. U njihov se rad s prigodnim predavanjima neizostavno uključuje i fra Bruno, a uz to se povremeno javlja i u nekim časopisima i župnim listovima. U svome istraživačkom radu uspijeva uglavnom izabrati prave teme i pogoditi njihove naglaske, pa su raznolike i toliko puta zahvalne. U svojim znanstvenim proukama bavi se uglavnom povijesnim temama, u kojima izlaže nejasne i nedovoljno rasvijetljene povijesne okolnosti i pitanja, a nerijetko izabire i obrađuje vjerske, kulturne i znanstvene doprinose istaknutih pojedinaca. Na molbu organizatora, po završetku znanstvenih skupova prikuplja tekstove od predavača, priređuje ih za tisak i objavljuju u posebnim zbornicima radova. Osim toga, uređuje i monografije o nekim župama, koje su zapravo zborno djelo stručnjakâ o različitim temama dotične župe. Prisjeća se starih običaja iz prološke župe od kojih su većina pali u zaborav, njih zapisuje i objavljuje u zasebnoj knjizi, kojom zapravo započinje obrađivanje rodnog mjesta, njegove povijesti i njegovih znamenitosti. Zatim dolazi na red monografija o prološkoj župi, onda o školstvu i napokon prološka rodoslovlja.

Nakon što neki župnici vide kako to fra Brunu dobro ide, obraćaju mu se s molbom da nešto slično napravi i o njihovoj župi. Međutim, događa se da neki zloupotrijebe njegovu dobrotu, kao u slučaju župe Studenci. Nakon što njemu povjeravaju posao, u međuvremenu nekim učenijima iz svoje župe otkrivaju planove i nastaje pomutnja. Dotični su svjesni da neki njihovi župljani mogu obraditi neke teme uspješnije od fra Bruna, pa uzimlju već za tisak pripravljene rukopise nekih tema iz njegova pera koje im nema tko obraditi pa ih uklapaju u svoje kasnije planove i o župi tako objavljuju monografiju župe s više autora.[74]

Okušava se fra Bruno i u prevođenju. Najprije prevodi jedno staro redovničko pravilo s latinskoga, a onda i jednu knjigu s talijanskoga, dodaje joj podnaslove i uputnice na vrela. Osim toga, priređuje i molitvenik za rodnu župu, a ima i plan za mirovinu: napisati grčko-hrvatski rječnik.

Fra Bruno piše na temelju dostupnih dokumenata i literature koju ima na raspolaganju. Na žalost, arhivskih dokumenata nema mnogo jer brojni nestaju i propadaju tijekom II. svjetskog rata. Njihov nedostatak pokušava nadomjestiti sjećanjem pojedinaca, osobito starijih lucidnijih ljudi koji imaju dobro pamćenje i kojima su neke pojedinosti poznatije, kako bi bolje upoznao dotičnu tematiku i obradio je. U knjizi o školstvu drži vrijednim donijeti kratke životopise školovanijih Proložana. Kad je riječ o imenima, kad se spominju pojedinci i o njima se piše, svjestan je da su ”ljudi najosjetljiviji, pa ponekad reagiraju i kada nisu u pravu”. Bez obzira na to, on se ”upušta u taj rizik, jer misli da je bolje nešto napisati i s nedostatcima, nego sve prepustiti zaboravu, tim više što eventualni nedostatci ne će biti rezultat pristranosti ili zle namjere, nego objektivnih i opravdanih razloga”. Štoviše, ta ga činjenica ”potiče da se unaprijed ispriča svima koji se nađu ili uistinu budu oštećeni”.[75]

Od uprave Provincije i ”odgovarajućih institucija” fra Bruno za svoja izdanja traži i odobrenje za tiskanje te ”za sve dodatne informacije ostaje na raspolaganju”.[76]

Ovdje donosimo što sve fra Bruno piše, prevodi, priređuje i uređuje. Nije isključeno da je i više njegovih radova objavljeno, što nam na žalost, uza sav napor, ne uspijeva doznati.

1. Pisac knjiga

1.1. De vita et operibus Iacobi Bunić, Excerptum e Dissertatione ad Lauream, Romae 1982.

Za doktorski rad fra Bruno je obradio život i djela Dubrovčanina Jakova Bunića (1469.-1534.) i dio dao tiskati za doktorsku promociju. Riječ je o pjesniku koji je nakon Dubrovnika školovanje nastavio u talijanskim gradovima Padovi i Bologni. Dobar dio života proveo je kao trgovac po europskim krajevima i Egiptu. Kao ugledan građanin, bio je pet puta knez Republike i pet puta u poslanstvima u strane države, a obnašao je i druge časne službe. Rano se počeo baviti pjesništvom, a pisao je na latinskom, i to gotovo jedino stihove. Njegovo prvo djelo od 1006 heksametara u tri pjevanja De raptu Cerberi (Otmica Kerbera) u hrvatskom i latinskom stvaralaštvu najstariji je ep u hrvatskoj književnosti, a, uz Pucićeve elegije, najstarije je veće tiskano djelo nekoga dubrovačkog latinista. Prvi je od humanista uopće u stihovima, kronološkim redom i prema evanđeoskim izvještajima, obradio život Kristov u epu satkanu od 10049 heksametara i 16 pjevanja, naslovljenu De vita et gestis Christi (Život i djela Kristova). Na to su ga poticali pape Lav X. i Klement VII., pa je njegovo objavljivanje (Rim, 1526.) bilo književni i crkvenopromidžbeni događaj tim više jer je pisano s protureformacijskom nakanom.[77]

1. 2. Slike iz djetinjstva, Knjižnica lista ”Proložac”, knjiga 1, Proložac 1996., 96 str.

Gotovo s fra Brunovim odlaskom iz rodnog mjesta, običaji sa sela iz doba njegova djetinjstva počeli su izumirati ili postajali dio prošlosti. To ga je potaknulo da ih opiše kako se ne bi zaboravili i kako bi ih barem novi naraštaji mogli njegovati u KUD-u i na taj način donekle podržavati. Knjigu dijeli u dva dijela. U prvom (str. 9-24) opisuje seoske običajne crtice u kojima se vidi kako su se odvijali svatovi i obavljali zavjeti, kako se pripremalo za Božić i kako ga se slavilo te kako se provodilo vrijeme korizme i kako se slavio Uskrs. U drugom dijelu (str. 27-88) donosi crtice iz seoskog života koje otkrivaju kako su se međusobno ophodili članovi u obitelji, kakvi su bili običaji prilikom rođenja djeteta, zatim kako se odvijalo dojenje, običaji oko krštenja i sprovoda, molitva u obitelji, koje su karakteristike godišnjih doba, u čemu se sastoji ”srida varavica”, ganga, ”uloga taklja”, vršaj i sadijevanje sijena, pitanje odjeće i obuće, trganje grožđa i oranje, pitanje vode, jela, igre i zabave. Na kraju dodaje tumač manje poznatih riječi i izraza donesenih u tekstu te izražava radost zbog napretka rodnog mjesta i žalost zbog čega je toliko toga otišlo u zaborav.

1. 3. Župa sv. Mihovila Proložac, Knjižnica lista ”Proložac”, knjiga 2, Proložac 1998., 257 str.

Proložac leži na ilirskim i rimskim tragovima, u groblju su temelji trobrodne ranokršćanske bazilike, a od 14. do 18. st. duhovno je središte Imotske krajine. Unatoč tome, o njemu šira javnost vrlo malo zna. To fra Brunu nije pravo pa ga potiče da se prihvati pisanja i donekle ispravi propuste drugih. Budući da je g. 1995. objavljena knjiga Proložac kroz prostor i vrijeme V. Grabovca, on se ograničava na crkvene prilike, ali ne mimoilazi ni pojedinosti iz društvenoga i političkog života vezane uz župu. Najprije prikazuje zemljopisni smještaj, ime, položaj, reljef i podneblje, vode, promet i gospodarstvo, kulturne i zdravstvene prilike župe, a onda povijesni pregled. Predstavlja stanovništvo i njegov broj, zatim sakramentalni život sa statističkim podacima te vjerske objekte, počevši od nekadašnjeg samostana preko crkava, crkvica, kapelica i drugih župnih objekata do groblja. Pozornost posvećuje glavnim vjerskim slavljima, blagoslovima i zavjetima u župi, predstavlja crkovinarstvo, pjevački zbor, bratovštine i Treći red, onda običajnik župe, razvoj školstva, župnike, pastoralne suradnice te svećenička i redovnička zvanja iz župe. Ne propušta prikazati ni župni list Proložac te se osvrnuti na Proložac danas i na njegove perspektive. Nakon prikaza župe, donosi korištenu literaturu, a zatim sažetke na njemačkom, talijanskom i engleskom te kazala osobnih imena i zemljopisnih naziva. Pri pisanju se koristi dostupnom arhivskom građom i literaturom do koje može doći, a dobro mu dolaze i osobna sjećanja, koja obogaćuje usputnim ilustracijama. Knjiga želi doprinijeti boljem upoznavanju Prološca i njegova pučanstva, a njezino izlaženje podudara se sa 100. obljetnicom početka gradnje župne crkve.

1. 4. Školstvo u Prološcu, Knjižnica lista ”Proložac”, knjiga 3, Proložac 1999., 152 str.

Nakon što primjećuje da je u knjizi Župa sv. Mihovila Proložac školstvo prikazao veoma škrto, fra Bruno se odlučuje njime posebno pozabaviti u zasebnoj knjizi i cjelovitije prikazati školske prilike u Prološcu na temelju dostupnih dokumenata. Na početku pruža povijesni pregled školstva u Prološcu, od prvih početaka i prve učionice, preko stanja u II. svjetskom ratu do danas. Zatim predstavlja ustrojstvo i rad škole do g. 1945., od njezinih prostorija preko školskog vijeća, učitelja, učenika, programa i nastavnih pomagala do izvanjskih učeničkih djelatnosti. Glavno mjesto zauzima Centralna osnovna škola ”Ivan Leko”. Opisuje najprije njezinu novu zgradu, pa njezin osnutak, nastavni program i ostale sadržaje, ravnatelje, nastavnike i druge zaposlenike te donosi statističke podatke o učenicima i dječjem vrtiću. Zatim prikazuje područne škole u Prološcu Gornjem, Bušanjama i Meterima, pa u Ričicama, Dolića Dragi i Glavini Donjoj. Tablicama predočuje njihovo današnje stanje. U preostalom dijelu knjige, gotovo u čitavoj drugoj polovici, donosi kratke životopise proloških učenika (Proložana) koji su završili fakultet s fotografijama, što drži važnim radi predstavljanja mjesta. Svjestan je da svi nisu obuhvaćeni i da u prikazima ima manjkavosti, ali se ”upušta u taj rizik, jer misli da je bolje nešto napisati i s nedostatcima, nego sve prepustiti zaboravu”.[78] Na kraju su kazala osobnih imena i zemljopisnih naziva te opće kazalo.

1. 5. Župa sv. Ilije Studenci, Studenci 2002., 144 str.

Na temelju dostupne literature i škrtih arhivskih materijala, što su nadopunili pojedinci svojim sjećanjima i zapisima u župnom listu Studenci, fra Bruno predstavlja župu i mjesto Studenci kraj Imotskoga. Zamisao i molba za to došle su g. 1999. od ondašnjega studenačkog župnika fra Frane Bilokapića (†2011.). Na početku opisuje zemljopisni smještaj i obilježja, zatim kratak povijesni pregled župe i njezina stanovništva te njihov sakramentalni život. Zatim predstavlja crkve i kapele u župi kao i druge župne objekte, opisuje slavlja većih blagdana i blagoslove, crkovinare, bratovštine, crkveni zbor i treći red. Prikazuje i školstvo, počevši od pregleda povijesti preko školske zgrade, nastavnih pomagala, školske knjižnice, izvannastavnih učeničkih aktivnosti, do ravnateljâ, učiteljâ i ostalih zaposlenika u školi. Nakon toga donosi statističke podatke o učenicima, predstavlja studenačke župnike, svećenike i redovnike rodom Studenčane te župni list Studenci. Slijede sažeci na njemačkom, engleskom i talijanskom jeziku, zatim kazala osobnih imena i zemljopisnih naziva te na kraju Dodatak (115-142) s podacima o stanju duša u župi 11. listopada 1806.

1. 6. Župe franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Knjižnica lista Proložac, knjiga 6, Proložac, 2004., 72 str.

Znajući da svaki čovjek ”uvijek voli kratku, točnu i jasnu informaciju”, fra Bruno se odlučio na pisanje vodiča po župama koje opslužuju franjevci koji pripadaju imotskomu franjevčakom samostanu. Prikaz pojedine župe započinje njezinom poviješću, zatim opisom njezinih crkava i kapela te donoseći podatke o maticama, župnoj kući i župljanima. Tekst je popraćen fotografijama u boji svih važnijih objekata. Želio je napraviti vodič po svim župama imotskog dekanata, ali se zasad zadovoljio prikazima franjevačkog samostana u Imotskom i župa Imotski, Lovreć-Opanci, Podbablje, Proložac, Runovići, Slivno, Studenci, Vinjani i Zmijavci, nadajući se da će dobro doći svima koji žele bolje upoznati te župe, ali i posjetiteljima njihovih crkava.

1. 7. Rodoslovlja u Prološcu, Knjižnica lista ”Proložac”, knjiga 8, Proložac-Sinj, 2012., 292 str.

Svjest da je velika stvar znati svoje korijene i lozu iz koje potječe te nju pratiti, fra Bruna potiče da napravi prikaz obiteljskog stabla prezimena Pezo i objavi ga u župnom listu, a onda i popis proloških prezimena u knjizi Župa sv. Mihovila Proložac. Sve to bilo je povod da napravi prikaz postojanja, razvoja i nastajanja novih obiteljskih stabala u Prološcu, i to na temelju crkvenih knjiga i podataka dobivenih od pojedinih obitelji. Nakon uvoda u kojem opisuje osnovna obilježja sela (6-7) i popisa proloških prezimena (8-9), abecednim redom grafički su prikazana obiteljska stabla 84 prološka rodoslovlja, od prvih sačuvanih zapisa iz mletačkih katastara g. 1725. do dana današnjega (12-286). Neki su odlazili, drugi pristizali, a neka su se prezimena mijenjala ili je iz jednoga nastajalo drugo. Nekih prezimena u međuvremenu je nestalo, naselile su se neke pravoslavne obitelji, a u novije vrijeme došla su i neka nova prezimena. Prije svakoga grafičkog prikaza obiteljskog stabla, gdje god je to moguće, objašnjava morfologiju i korijene prezimena, počevši od Abaz i abecednim redom završavajući sa Župić. Nakon Zaključka, donesi literaturu te kazalo osobnih imena i zemljopisnih naziva. Knjigu velikog formata resi pedesetak fotografija Vedrana Vidaka s motivima prološkog krajolika i života u Prološcu. U boji i crnobijeloj tehnici, što na punoj strani, što dijelom i na susjednoj, a što na polovici ili tek dijelu. Upadaju između grafičkih prikaza i ujedno dokumentiraju djelomice politički i gospodarsko-socijalni vid određenog vremena, pa je tako knjiga Rodoslovlja u Prološcu zapravo antologija proloških korijena u riječi i slici, a ujedno i poziv prološkim obiteljima da upoznaju svoje podrijetlo, do njega drže i dostojanstveno čuvaju svoje korijene.[79]

2. Priređivač zbornika radova

2. 1. Čuvari baštine. Zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljetnice prijenosa franjevačkog samostana u grad Imotski, Franjevački samostan Imotski i Služba Božja Makarska, Imotski, 1989., 596 str.

Jubilej 250. obljetnice prijenosa franjevačkog samostana s otočića Prološkog blata u grad Imotski bio je povod za održavanje prigodnoga znanstvenog skupa od 7. do 9. listopada 1988. kojim se htjelo iznijeti na svjetlo dana povijesni hod imotskoga samostana, kulturno i rodoljubno djelovanje franjevaca te istaknuti neke svijetle likove koji su utkali sebe i svoje sposobnosti u život samostana i cijele Imotske krajine. Tu su i teme o štovanju Gospe i iz toponomastike toga područja. Zajedno s fra Markom Babićem za tisak priređene radove sa simpozija prikupio je i zbornik uredio fra Bruno, a u njemu je i njegov članak.

2. 2. Zmijavci, Zbornik radova u prigodi 100. obljetnice crkve Svih Svetih (1895.-1995.), Župni ured Zmijavci, Zmijavci, 1995., 254 str.

Stoljetnica župne crkve povod je zmijavačkom župniku fra Rafaelu Begiću za objavljivanje svojevrsne spomenice o mladoj župi. Nakon zemljopisnih i prirodnih obilježja mjesta, u njoj je predstavljeno važno zmijavačko arheološko nalazište, zatim povijest župe, zmijavački sveti zaštitnici, statistički podatci, školstvo, župnici i poznatiji Zmijavčani. Na kraju su sažeci na njemačkom, engleskom, talijanskom, francuskom i španjolskom te kazala zemljopisnih naziva i osobnih imena. Zbornik je obogaćen slikovnim prilozima Ivana Šabića i Zdravka Olujića. U njemu je i nekoliko fra Brunovih autorskih i suautorskih tekstova, a on ga je i uredio.

2. 3. Slivno. Zbornik radova u prigodi 250. obljetnice crkve Presvetoga Trojstva, Knjižnica lista Proložac, knjiga 6, Slivno, 2004., 372 str.

Jubilej slivanjske župne crkve povod je župniku fra R. Begiću za objavljivanje zbornika radova o mjestu i župi, koji je uredio fra Bruno i priredila Dragica Zeljko Selak. Nakana im je bila pisanom riječi o smještaju, biljnom i životinjskom svijetu, vjerskim objektima, povijesti, pučanstvu, župnicima, svećenicima i redovnicima, školstvu, žrtvama rata, običajima, župnom listu, igrama, športu i zabavama približiti mještanima njihovo mjesto, a tako ga otkriti i približiti široj javnosti. U knjizi je i nekoliko fra Brunovih tekstova. Sve je popraćeno fotografijama. Urednik je svjestan nedostataka knjige uslijed nedovoljnih povijesnih isprava, odabira tema i pisaca, ali i otkaza suradnje, odustajanja ili nedovršavanja prihvaćena radnog naslova. Bez obzira na sve nedostatke, zbornik može biti na ponos župi i mjestu.[80]

2. 4. Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, Knjižnica lista Proložac, knjiga 7, Grab, 2012., 188 str.

Grabski župnik fra Duško Botica potrudio se da s kolegom fra Brunom i još nekoliko mještana priredi monografiju župe. Iako nije savršena ni potpuna, a dobrim je dijelom amaterski rad, znatan je doprinos Grabu, Jabuci i Veliću tim više što se nešto slično o župi još nije pojavilo. Na temelju dostupnih arhivskih podataka doneseni su podatci o prvim prezimenima, stanovništvu, pojedinim crkvama, statistički podatci o župi, župnicima, duhovnim zvanjima, školstvu i drugim zanimljivostima o župi i mjestu. Brojnim slikama tekst je popratio Ante Gusić i dr. iz arhiva župe. U knjizi ima nekoliko fra Brunovih tekstova, a jedan je suautorski s fra D. Boticom.

3. Priređivač molitvenika

Molitvenik sv. Mihovila, Župni ured sv. Mihovila, Proložac, 2013., 288 str.

Iako je svjestan da je najvažnija molitva koja izlazi iz srca, fra Bruno zna da dobro dođe i ona naučena, pa priređuje molitvenik s različitim molitvama kako bi vjernicima rodne župe olakšao saobraćanje s Onim kojem se obraćaju. Želi im omogućiti da imaju ”prigodne molitve ne samo one svakidašnje nego i one usko povezane” s prološkim ”posebnim slavljima, odnosno blagdanima i svecima koji se slave” u njihovoj župi te se nada da će on ”obogatiti” njihovu ”molitvenu i duhovnu stvarnost i postati životni prijatelj i put iz ovoga u vječni život”.[81] U prvom poglavlju (7-19) donosi obrasce vjere i osnovne kršćanske molitve; u drugom (21-51) nedjeljnu Jutarnju, Red mise i Večernju; u trećem (53-107) molitve u čast Presv. Trojstvu, Isusu i Duhu Svetom; u četvrtom (109-135) krunicu, litanije i pobožnosti Gospi za određene blagdane; u petom (137.-156) pobožnost prološkim svetim zaštitnicima - sv. Josipu, Srcu Marijinu, Kraljici mira, Velikoj Gospi, sv. Mihovilu i Gospi od Zdravlja; u šestom (157-179) pobožnost svecima A. Padovanskom, I. Krstitelju, Petru i Pavlu, Iliji, Joakimu i Ani, Roku, Jeronimu, Franji Asiškom, Luki, hrvatskim svecima i Svim svetima; u sedmom (181-195) sakrament pomirenja, euharistiju i bolesnike; u osmom (197-212) različite blagoslove; u devetom (213-241) Gospin plač i u desetom (243-281) pjesme.

4. Pisac znanstvenih radova

- Bunićev ep ”Kristov život i djela”, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 1981., 57-88.

- Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja pisci latinskih gramatika u XVIII. stoljeću, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 1984., 59-81.

- Schmerlingova afera u Carevinskom vijeću i Franjevačka gimnazija u Sinju, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 1987./1988., 149-163.

- BUJAS, Andrija (Bartolomej), u: A. STIPČEVIĆ (ur.), Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989., 450.

- Fra Stjepan Vrljić - svjedok, učesnik i tvorac sudbonosnih događaja Imotskog samostana od 1715.-1738., u: B. PEZO (ur.), Čuvari baštine. Zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljetnice prijenosa franjevačkog samostana u grad Imotski, Imotski, 1989., 151-172.

- Kongregacije i društva Bl. Dj. Marije u provinciji Presvetog Otkupitelja, u: Marko BABIĆ (ur.), Sveta Marija. Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u provinciji Presvetog Otkupitelja, Makarska, 1990., 185-202.

- Mariološko djelovanje fra Karla Balića u Hrvatskoj, u: Adalbert REBIĆ (prir.), Štovanje Bogorodice u Hrvata u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb, 1990., 51-59.

- Uloga fra Karla Balića na II. vatikanskom saboru, u: Bogoslovska smotra, 63 (1993.) 1-2, 50-58.

- Fra Šimun Milinović, profesor, ravnatelj, župnik, u: Anđelko ŠIMIĆ (ur.), Lovreć. Monografija župe Lovreć - Opanci (prošlost župe, život i rad), Lovreć, 1993., 495-505.

- Duhovni i karizmatski lik o. Antića kroz njegove spise (rukopise) - pisma, u: Vladimir Ante TADIĆ (ur.), Antićeva baština, Zagreb, 1994., 41-50.

- Stanovništvo Zmijavaca, u: B. PEZO (ur.), Zmijavci 1895.-1995., Zbornik radova u prigodi 100. obljetnice crkve Svih Svetih, Zmijavci, 1995., 93-99.

- Župnici u: B. PEZO (ur.), Zmijavci. Zbornik radova u prigodi 100. obljetnice crkve Svih Svetih, Zmijavci, 1995., 141- 147.

- Poznatiji Zmijavčani (dio članka), u: B. PEZO (ur.), Zmijavci. Zbornik radova u prigodi 100. obljetnice crkve Svih Svetih, Zmijavci, 1995., 149-167.

- Doprinos HMI rastu marijanske teologije i pobožnosti, u: A. REBIĆ, (ur.) Marijin lik danas. Zbornik radova XII. međunarodnog mariološkog kongresa, Čenstohova, 18.-24. kolovoza 1996., Zagreb, 1997., 103-113.

- Fra Gašpar Vinjalić i njegova rukopisna baština, u: Miroslav IVIĆ i Šime SAMAC, (ur.), Visovački zbornik. Zbornik radova sa simpozija u prigodi 550-te obljetnice franjevačke nazočnosti na Visovcu 1445.-1995., Visovac, 1997., 329-336.

- Marija u Bunićevu djelu ”De vita et gestis Christi”, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 2000./2001., 527-536.

- Župa sv. Jure Radošić (1881.-2001.), u: Tomislav BREKALO (ur.), Radošić 1881.-2001. (Šibenska biskupija), Radošić, 2002., 11-33.

- Blažena Djevica Marija u djelu spasenja prema spisima fra Karla Balića - Trinitarni vid, u: Vlado KOŠIĆ (ur.), Marija i Presveto Trojstvo. Zbornik radova Hrvatske sekcije XX. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa, Rim, 15.-24. rujna 2000., Zagreb, 2002., 57-65.

- Životopis i bibliografija fra Tome Babića, u: V. LAKIĆ (ur.), Zbornik o Tomi Babiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa ”Fra Toma Babić i njegovo vrijeme”, Skradin-Visovac, 26.-27. listopada 2001., Šibenik-Zagreb, 2002., 251-261.

- Župa sv. Ilije, u: Vlado ŠAKIĆ (ur.), Moji Studenci, Studenci, 2003., 168-205.

- Školstvo u: V. ŠAKIĆ (ur.), Moji Studenci, 208-218.

- Stanovništvo Slivna, u: Dragica ZELJKO SELAK (prir.), Slivno. Zbornik radova u prigodi 250. obljetnice crkve Presvetog Trojstva, Slivno, 2004., 105-119.

- Raseljeno Slivno, u: D. ZELJKO SELAK (prir.), Slivno, 121-138.

- Župnici Slivna, u: D. ZELJKO SELAK (prir.), Slivno, 141.-162.

- Školstvo u Slivnu, u: D. ZELJKO SELAK (prir.), Slivno, 181.-207.

- Teološki studij u Makarskom samostanu, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 2004.-2006., 447-474.

- Marija u propovijedima fra Josipa Glumčevića, u: V. KOŠIĆ (ur.), Marija u propovijedima katoličkih obnovitelja. Zbornik radova s nacionalnoga znanstvenog skupa u Splitu, 31. svibnja - 1. lipnja 2002., Zagreb, 2004., 213-224.

- Knjižnica Franjevačke klasične gimnazije u Sinju u: Josip GRBAVAC (ur.), Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Split-Sinj, 2004., 503-511.

- Hrvatski latinisti i otajstvo Utjelovljenja, u: V. KOŠIĆ (ur.), Mater Verbi Incarnati - Marija iz Nazareta prihvaća Sina Božjega u povijesti. Zbornik radova XXI. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa, Rim, 4.-8. prosinca 2004., Zagreb, 2005., 151-163.

- Marijin lik u propovijedima fra Aleksandra Tomikovića, u: V. KOŠIĆ (ur.), Alma refugii Mater - Aljmaška Majka od Utočišta. Aljmaško svetište i slavonski marijanski propovjednici 18. i 19. stoljeća. Zbornik radova Nacionalnoga mariološkog simpozija 29. travnja 2005. u Đakovu i 30. travnja 2005. u Aljmašu, Zagreb, 2007., 257-269.

- Fra Petar Krstitelj Baćić, profesor i odgojitelj, u: Pavao KNEZOVIĆ (ur.), Zbornik o fra Petru Krstitelju Baćiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa ”Petar Krstitelj Baćić”, Skradin-Visovac, 27.-28. X. 2006., Zagreb, 2007., 49-59

- Bibliografija radova fra Petra Krstitelja Baćića i literatura, u: P. KNEZOVIĆ (ur.), Zbornik o fra Petru Krstitelju Baćiću, 353-360.

- Marija ogledalo kreposti, u: V. KOŠIĆ (ur.), Velika Proteturica - Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zagreb, 2009., 115-127.

- Latinsko-hrvatska gramatika fra Lovre Šitovića, u: P. KNEZOVIĆ (ur.), Zbornik o Lovri Šitoviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa ”Lovro Šitović i njegovo doba”, Šibenik-Skradin, 8.-9. svibnja 2008., 99-109.

- Bl. Djevica Marija u homilijama Šime Starčevića, u: Petar LUBINA (ur.), Beata Virgo de miraculis. Štovanje Bl. Djevice Marije na području Gospićko-senjske biskupije, Zagreb, 2011., 311-320.

- Fra Stanko Pterov kao prevoditelj, u: Dr. Fra Stanko Petrov hrvatski franjevac i jezikoslovac, književnik. Zbornik radova izlaganih dne 29. rujna do 1. listopada 2011. u Metkoviću - Pločama - Opuzenu - Humcu/Ljubuškom, Opuzen - Zagreb, 2012., 87-96.

- Župa Sv. Ivana Krstitelja u Grabu : Sakralni i drugi župni objekti, u: B. PEZO (ur.), Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, Grab, 2012., 11-30.

- Pregled stanovništva u Grabu u: B. PEZO (ur.), - Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, 31-50.

- Župnici Graba u: B. PEZO (ur.), Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, 93-120.

- Duško BOTICA - B. PEZO, Duhovna zvanja u župi u: Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, 121-129.

- Utjecaj ukazanja na život vjernika u marijanskim svetištima, u: V. KOŠIĆ (ur.), Ukazanja Blažene Djevice Marije između povijesti, vjere i teologije. Zbornik radova XXII. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa, Lurd, 4.-8. rujna 2008., Zagreb, 2013., 143-160.

- ”Ancilla Domini - Službenica Gospodnja” - Zbornik u čast fra Pavla Melade u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split, 2014./2015., 491-495.

- Marijin lik u spisima splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića, u: Zbornik radova XXIII. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa, Rim, 4.-9. rujna 2012., u tisku.

- Fra Marijo Stipić, neumorni širitelj štovanja Gospe Sinjske - Predavanje održano na mariološko-marijanskomu nacionalnom simpoziju u Sinju od 19. do 22. rujna 2013. Ne znam je li spremljeno i predano za tisak.

5. Pisac članaka u časopisima i listovima

Fra Bruno je surađivao i u nekim časopisima i župnim listovima. Evo njegovih objavljenih članaka za koje smo uspjeli doznati:

5. 1. Marija - Vjerski list za Marijine štovatelje, Split

- E... tata se mije..., u: Marija, 11 (1973.) 4, 162

- Čekati Božić s Marijom, u: Marija, 20 (1982.) 12, 366-367.

- S Marijom do uskrsnog slavlja, u: Marija, 21 (1983.) 3, 91-93

- S Kristom proslavljena, u: Marija, 21 (1983.) 7-8-9, 248-250

- Marija i euharistijski kongresi, u: Marija, 22 (1984.) 4, 134-136

- Jedinstvo štovanja u jedinstvu tijela, u: Marija, 22 (1984.) 5, 172-173

- Marija, Majka Života, u: Marija, 22 (1984.) 6, 211-212

- Marija - središte naših okupljanja, u: Marija, 22 (1985.) 7-8-9, 254-255

- ”Obratite se i vjerujte”, u: Marija, 23 (1985.) 4, 131-133

- Fatima - početak?, u: Marija, 24 (1986.) 6, 206-208

- U susret godišnjem odmoru, u: Marija, 28 (1990.) 7-8-9, 251-252

5. 2. Proložac - List župe sv. Mihovila, Proložac

Prološki župni list drag je gost gotovo svih Proložana u domovini i diljem svijeta, koji ih povezuje s rodnim krajem, pa fra Bruno i u njemu rado piše. Svoje tekstove potpisuje s fra Bruno Pezo, Bruno Pezo, fra Bruno, fra B. Pezo, FBP, FB, BP, Sudionik... Neke potpisane sa Sudionik ne znamo sigurno jesu li njegovi pa ih ne donosimo u ovom popisu. Evo njegovih tekstova objavljenih u Prološcu:

- Razgovor s direktorom škole, u: Proložac, 2 (1983.) 2, 9.

- Proložac i svećenička zvanja, u: Proložac, 2 (1983.) 2, 23.

- Ženidbeni običaji, u: Proložac, 5 (1986.) 1, 24-28.

- Zavjeti, u: Proložac, 5 (1986.) 2, 22-24.

- Božićni običaji u Prološcu, u: Proložac, 5 (1986.) 3, 7-9.

- I zvat će se Pezo, u: Proložac, 6 (1987.) 2, 9-13.

- Svećenici i redovnici župe Proložac, u: Proložac, 6 (1987.) 3, 20-21.

- Svećenici i redovnici župe Proložac, u: Proložac, 7 (1988.) 1, 29-30.

- Svećenici i redovnici Prološca, III., u: Proložac, 7 (1988.) 2, 34-36.

- Svećenici i redovnici iz Prološca, IV., u: Proložac, 7 (1988.) 3, 27-28.

- Kršćanin se očituje kroz pokoru i žrtvu, u: Proložac, 8 (1989.) 1, 6-7.

- Stari zapisi, u: Proložac, 8 (1989.) 2, 29-30.

- Misa za žrtve rata, u: Proložac, 9 (1990.) 3, 52-53.

- Hvala vam i dobro nam došli, u: Proložac, 10 (1991.) 3, 23-25.

- Fra Nikola Bilić, u: Proložac, 11 (1992.) 1, 44.

- Uz prijem Hrvatske u organizaciju Ujedinjenih nacija, u: Proložac, 11 (1992.) 2, 14-15.

- Zarasli putevi, u: Proložac, 11 (1992.) 3, 24-25.

- Križu sveti, u: Proložac, 12 (1993.) 1, 6-7.

- Budi gospodar svoga jezika...!, u: Proložac, 12 (1993.) 3, 11-13.

- Svjetlo istinito dođe na svijet, u: Proložac, 15 (1996.) 3, 3-4.

- Kršćanski Istok i Zapad slave Mariju, u: Proložac, 15 (1996.) 3, 15-16.

- Umro je naš fra Ivan, u: Proložac, 15 (1996.) 3, 47.

- Fra Milan Mikulić, u: Proložac, 16 (1997.) 1, 41.

- Ti si svećenik dovijeka, u: Proložac, 16 (1997.) 2, 15-17.

- Žena obučena u sunce, u: Proložac, 17 (1998.) 2, 4-18.

- Božićna oda radosti, u: Proložac, 17 (1998.) 3, 2-3.

- Treći susret s našim Proložanima u Hvaru, u: Proložac, 17 (1998.) 3, 24.

- Proslava Gospe od Zdravlja u Postranju, u: Proložac, 17 (1998.) 3, 28.

- Razgovor s pokretačem i prvim urednikom lista fra Vinkom Prlićem, u: Proložac, 18 (1999.) 1, 10-13.

- Marija, Majka i uzor, u: Proložac, 18 (1999.) 2, 3-4.

- Velika Gospa, u: Proložac, 18 (1999.) 3, 13-15.

- Redovničko oblačenje na Visovcu, u: Proložac, 18 (1999.) 3, 19-20.

- Ljudi htjeli promjene, u: Proložac, 19 (2000.) 1, 13-17.

- Fra Josip Mikulić, u: Proložac, 19 (2000.) 1, 85-86.

- Kroz malenost i služenje do nebeskog slavlja, u: Proložac, 19 (2000.) 2, 2-3.

- Mlada misa don Mije Šurlina u: Proložac, 19 (2000.) 2, 29-30.

- Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, u: Proložac, 19 (2000.) 3, 73-76.

- Divino Amore svetište Blažene Djevice Marije kod Rima, u: Proložac, 19 (2000.) 3, 77-81.

- Križ i slava, u: Proložac, 20 (2001.) 1, 2-4.

- Emaus je odgovor, u: Proložac, 20 (2001.) 1, 10-12.

- Svetom Mihovilu - Pučka popijevka, u: Proložac, 20 (2001.) 1, 88-89.

- Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, u: Proložac, 20 (2001.) 2, 2-8.

- Marijina prisutnost u slavlju sv. mise, u: Proložac, 20 (2001.) 2, 15-19.

- Život je putovanje, u: Proložac, 20 (2001.) 3, 11-13.

- Duh Sveti u Božjem narodu, u: Proložac, 21 (2002.) 1, 24-28.

- Gospino svetište u Šumetu, u: Proložac, 21 (2002.) 1, 44-47.

- Isus naviješta radosnu vijest siromasima, u: Proložac, 21 (2002.) 2, 17-22.

- Velikoj Gospi u Prološcu, u: Proložac, 21 (2002.) 2, 30.

- Nacionalni mariološki simpozij u Splitu, u: Proložac, 21 (2002.) 2, 31.

- Crkva Gospina uznesenja na Vrljici, u: Proložac, 21 (2002.) 2, 37-39.

- Rođen za čovjeka, u: Proložac, 21 (2002.) 3, 17-21.

- Župna crkva sv. Mihovila, u: Proložac, 21 (2002.) 3, 80-84.

- Križ, slava otkupljenih, u: Proložac, 22 (2003.) 1, 5-9.

- Naše crkve, u: Proložac, 22 (2003.) 1, 81-84.

- Crkva - Marijinim primjerom k Ocu Nebeskom, u: Proložac, 22 (2003.) 2, 8-10

- U svjetlu Betlehema, u: Proložac, 22 (2003.) 3, 10-12.

- Jeruzalem, grad Božji, u: Proložac, 22 (2003.) 3, 40.

- Gospino ime - Marija, u: Proložac, 23 (2004.) 1, 3-11.

- Božić, Bog s nama, u: Proložac, 24 (2005.) 2, 2-4.

- Vrata drži otvorena!, u: Proložac, 24 (2005.) 2, 5-6.

- Pjevački zbor sv. Mihovila, u: Proložac, 24 (2005.) 2, 32-35.

- Marija nadahniteljica duhovnog zajedništva, u: Proložac, 24 (2005.) 1, 2-5.

- Križu Sveti!, u: Proložac, 24 (2005.) 1, 6-8.

- Alma Refugii Mater - Aljmaška Majka od Utočišta, u: Proložac, 24 (2005.) 1, 9-11.

- Otajstvo Božića, u: Proložac, 24 (2005.) 2, 2-4.

- Župljani Dola posjetili Proložac, u: Proložac, 24 (2005.) 2, 37-39.

- Marijina prisutnost na putu našeg zajedništva, u: Proložac, 25 (2006.) 1, 2-5.

- Gospa od Tarca, u: Proložac, 25 (2006.) 1, 9-10.

- I pohodi Bog narod svoj, u: Proložac, 25 (2006.) 2, 2-4.

- Proložani u Dolu na Hvaru, u: Proložac, 25 (2006.) 2, 20-22.

- Marija u nebu proslavljena, u: Proložac, 26 (2007.) 1, 2-4.

- Zbor sv. Mihovila u Rami, u: Proložac, 26 (2007.) 1, 32-34.

- Sv. Josip Radnik 2007., u: Proložac, 26 (2007.) 1, 35.

- Otajstvo Božića u pet slika, u: Proložac, 26 (2007.) 2, 5-8.

- Zauvijek proslavljena, u: Proložac, 27 (2008.) 1, 2-5.

- Božić - Blagdan Božjeg pohoda čovjeku, u: Proložac, 27 (2008.) 2, 2-4.

- Međunarodni mariološko-marijanski kongres u Lurdu, u: Proložac, 27 (2008.) 2, 9-11.

- Misto moje, u: Proložac, 27 (2008.) 2, 77.

- Moj Proložac, u: Proložac, 27 (2008.) 2, 78.

- Mali Marijin perivoj, u: Proložac, 28 (2009.) 1, 2-7.

- Božić, dar Boga čovjeku, u: Proložac, 28 (2009.) 2, 2-5.

- Gospa od zdravlja, u: Proložac, 28 (2009.) 2, 13-16.

- Blažena Djevica Marija, u: Proložac, 29 (2010.) 1, 2-6.

- Marijanski simpozij u Oštarijama, u: Proložac, 29 (2010.) 1, 24-26.

- Pođimo u Betlehem, u: Proložac, 29 (2010.) 2, 2-5.

- Božić moga djetinjstva, u: Proložac, 30 (2011.) 2, 2-3.

- Promjene, u: Proložac, 31 (2012.) 2, 45.

5. 3. Grad na Gori - List župe sv. Franje Asiškog, Imotski

U nekim prigodama fra Bruno osjeća potrebu da se javi i u nekim drugim župnim listovima. Evo tekstova objavljenih u imotskomu Gradu na Gori za koje smo doznali:

- Novi doktor bogoslovskih znanosti, u: Grad na Gori, 2 (1980.) 1, 25.

- Nova crkva u Glavini, u: Grad na Gori, 13 (1991.) 1, 32-34.

- I pohodi Bog narod svoj, u: Grad na Gori, 36 (2014) 1, 7-9.

- Prema 300. obljetnici odlaska fratara s Prološkog blata, u: Grad na Gori, 36 (2014.) 1, 60.

5. 4. Lapčan - List župe sv. Mihovila Gradac na moru

Budući da fra A. Aniću pomaže u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bonnu, fra Bruno piše i za njegov list koji izdaje kao župnik u Gradcu na moru. Evo objavljenih članaka:

- Quo vadis, Domine!, u: Lapčan, 1 (1991.) 1, 11-14.

- Ti si Sin moj, danas te rodih. Ps 2,7, u: Lapčan, 3 (1994.) 2, 3-4.

5. 5. Slivno - List župe Presvetoga Trosjtva, Slivno

- Na pragu novog Tisućljeća, Rođenje Isusa Krsta, Sina Božjega, dalo je novo lice ljudskoj povijesti, lice života, u: Slivno, 16 (2000.) 2, 101-103.

5. 6. Most - List župe sv. Luke, Podbablje

Proučavajući školstvo, fra Bruno ”svraća” u Podbablje pa i u podbapskom župnom listu objavljuje jedan rad:

- 115 godina školstva, u: Most, 22 (2007.) 1, 31-44.

5. 7. Gospa Sinjska - Godišnjak svetišta, Sinj

- Marija čvrsta karika kršćanskoga zajedništva, u: Gospa Sinjska, 35 (2008.) 9-12.

6. Prijevodi

Fra Bruno se okušava i u prevođenju. Evo prevedenih i objavljenih tekstova:

6. 1. Sv. Cezarije Arlski, Pravilo za svete djevice u: Redovnička pravila (prir. Hadrijan Borak), Zagreb, 1985., 217-236.

U povodu 800. obljetnice rođenja sv. Franje Asiškoga, hrvatske franjevačke zajednice objavile su s ”Kršćanskom sadašnjošću” g. 1985. klasična redovnička pravila kao Franjin i svoj dar hrvatskom redovništvu i doprinos izgradnji naše kulture. Uz pravila sv. Pahomija, Bazilij Velikoga, Augustina, Benedikta i Franje Asiškoga, među njima je i Pravilo za djevice sv. Cezarija u fra Brunovu prijevodu s latinskog jezika, kojem prethodi uvod fra Hadrijana Boraka (†1993.).

6. 2. Gašpar Vinjalić, Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni, 1514.-1769., Književni krug, Split, 2010., 287 str.

Riječ je o trećem svesku Vinjalićeva djela pod tim naslovom, o tekstu koji je bio nedovoljno poznat čak i povjesničarima, a važan je za poznavanje turskih osvajanja hrvatskih krajeva, utvrda i gradova. Fra Bruno ga je preveo s talijanskoga, dodao podnaslove i uputnice na vrela, a fra Vicko Kapitanović (†2015.) uskladio s izvornikom i popratio objašnjenjima. Nakon riječi o piscu i njegovoj povijesti Slavena (7-20), donesen je Vinjalićev tekst u pet poglavlja: 1. Tursko osvajanje Dalmacije, 2. Čežnja za slobodom, 3. Događaji u Dalmaciji za Kretskog rata, 4. Kratko primirje i Morejski rat te 5. U spletu mletačke i austrijske politike. Na kraju je bibliografija vrela za piščev životopis, literatura s popisom ilustracija, sažeci na engleskom i talijanskom te 44 slike utvrda koje se spominju u tekstu s kazalom osobnih imena i sadržajem.[82]

 

Svećenik i propovjednik

Bez obzira što najviše svojih sposobnosti i vremena ulaže oko odgoja i obrazovanja mladih na Gimnaziji, fra Bruno uvijek ima na umu svoj prvi izbor i čitavim ga se svojim bićem trudi predano živjeti: redovnički i svećenički poziv. Živeći u samostanskoj zajednici svagdano slavi sveta misna otajstva i, prema mogućnostima, sudjeluje u zajedničkim redovničkim činima. Bez obzira što mu prije dolaska u sinjski samostan provincijal fra S. Vučemilo u pismu pripominje ”da se odmah od početka uključi u zajednički samostanski život, te posebno u zajedničku molitvu” obrazlažući to osobito stoga što svaki izostanak ”negativno djeluje na naše odgajanike, a profesor je i odgojitelj”.[83]

U popratnom pismu, kojim fra Brunu javlja da ga uprava Provincije određuje za ”profesorsku dužnost”, provincijal ga potiče neka bude ”pripravan sudjelovati i u pastoralu, jer je to pravi svećenički poziv”.[84] Fra Bruno je svjestan svoga prvog izbora koji mu uvijek ostaje na prvomu mjestu. Kao nastavnik, nema župe za koju bi bio vezan i koju bi vodio, izuzev đake kojima životom propovijeda dok s njima boravi u učionici i poučava ih. Bez obzira na to, određenih nedjelja i blagdana ne mimoilaze ga predvođenja misnih slavlja s homilijom za narod. Osim toga, nevezanost uza župnu zajednicu ima i neke svoje prednosti: fra Bruno ima tako više župa. To mu omogućuje da se lakše odazove na poziv okolnih i drugih župnika da kao gost predvodi i propovijeda misno slavlje za blagdane zaštitnika župa ili naslovnike područnih crkava ili pak da zamijeni župnike u slučaju njhove odsutnosti. To fra Bruno vrlo rado čini i za propovijedi se savjesno sprema. Teško će nastupiti a da propovijed prije ne napiše, i to osobnom rukom, što ne znači da je čita. U svome žaru i nastojanju oko dobrobiti vjernika kojima govori, iz misnih čitanja ili iz života dotičnoga sveca uvijek zna donijeti konkretnu poruku za život.

Tijekom ljeta fra Bruno zamjenjuje fra A. Anića u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bonnu, a onda i fra Nedjeljka Brečića na Hrvatskim katoličkim misijama u Düsseldorfu i kasnije u Stuttgartu. Jednako tako rado ispomaže po župama tijekom Velikog tjedna i za Božić gdje ga pozivaju. Čest je gost tako od g. 1985. na otoku Hvaru. Redovito je od g. 1999. na ispomoći za Božić i Uskrs don Mariju Zelanoviću, koji uz župu sv. Mihovila u Dolu, najstariju na otoku Hvaru, drži i susjednu župu sv. Marije Magdalene u Svirču kao i neko vrijeme Svetu Nedjelju. U svoje slobodno vrijeme fra Bruno mu pomaže u pastoralu. Don Mario ga objeručke prihvaća i na veliko hvali kao ”dolskog kapelana”, a tako i njegovi vjernici kojima izlazi u susret u svemu ako župnik trenutačno nije nazočan. I k liječniku ih odveze, ako zatreba. ”Dođem pomoći kad me god pozove župnik Zelanović. Pomažem koliko mogu, zahvalan sam Bogu da to mogu. Gledajući ovaj kraj, ovdje su običaji slični našima u kontinentalnom dijelu, izuzevši za Veliki tjedan kad su znamenite procesije...”[85] Posebno rado dolazi u svoju rodnu župu i u njoj nastupa. Time se želi odužiti za u njoj sretno provedeno djetinjstvo. Osobito je čest u vrijeme župnikovanja fra A. Madunića.

Rado se uključuje i u održavanje pučkih misija, posebno po župama koje imaju više crkava, tako da on drži u jednoj, a drugi u drugoj. Nije mu teško držati ni duhovne obnove, kao i propovijedati trodnevnice. Fratrima ima i u nekoliko navrata duhovne vježbe. Tako g. 1987. u Imotskomu, g. 1989. na Visovcu, g. 1995. u Sumartinu, g. 2002. u Zaostrogu, g. 2010. u Makarskoj i g. 2015. u Sinju. Na regionalnim sastancima koje, po dužnosti, za fratre organizira tijekom g. 2012., (svibanj i listopad) 2013. te (svibanj i studeni) 2014., drži i prigodna predavanja te predvodi misna slavlja s homilijom.

Sudjeluje i u predstavljanju novih knjiga i zbornika, bilo da su to njegovi trudi ili nekoga drugog, pri čemu uvijek nastoji izvući ono najvažnije iz njih što će nazočne zainteresirati da ih uzmu i pročitaju.

Svoje svećeničke nastupe, osobito propovijedi, nerijetko zalijeva suzama. Potvrda je to da govori njegovo srce, pače čitavo biće!

 

Službe koje obavlja

Uz odgojno-obrazovni rad na Gimnaziji u Sinju, fra Bruno obavlja i još neke službe. Tako je član uprave Provincije (15. svibnja 1991. - 18. svibnja 1994.) i pročelnik Vijeća za pravdu, mir i ekologiju (15. studenoga 1991. - 1994.) kao i član provincijskog Vijeća za odgoj i obrazovanje (28. rujna 1982. - 21. srpnja 1985.), sudjeluje na Splitskoj sinodi i član je Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije (21. siječnja 1985. - 1988.), provincijski tajnik za odgoj i obrazovanje (19. srpnja 1991. - 2. kolovoza 1994.), član Komisije za pravdu i mir (1988. - 1991.), član Komisije za teološku i pastoralnu izobrazbu (15. studenoga 1991. - 1994.), član Komisije za trajnu franjevačku formaciju (15. studenoga 1991. - 1994.) i voditelj trajne formacije (13. srpnja 2012. - 13. srpnja 2015.). Kao moderator trajne formacije organizira predavanja s predavačima po regijama, u njima i sam sudjeluje moderirajući ih.

Član je Hrvatskoga mariološkog instituta i Hrvatskoga društva klasičnih filologa te Matice hrvatske.[86] U sklopu postupka za proglašenjem blaženim sl. Božjega fra Ante Antića (†1965.), poznatoga odgojitelja franjevačkih bogoslova i ispovjednika, povjerena mu je zadaća da pregleda njegove neobjavljene spise. Budući da kandidata za oltar osobno ne poznaje, izjašnjava se 3. ožujka 1994. pred sudištem kao svjedok o njegovim krepostima koje se zrcale iz njegovih spisa.[87] O njegovu liku na temelju neobjavljene pisane riječi koju je ostavio prilaže i pismeno svjedočanstvo.[88]

 

Umirovljenik

Kao što svemu jednom u životu dođe kraj, dolazi tako i fra Brunovu radu s mladima. Zbog navršenih godina, na sjednici nastavničkog vijeća 2. rujna 2013. najavljuje svoje povlačenje i zahvaljuje na suradnji djelatnicima s kojima radi. Međutim, tako tih odlazak oni ne prihvaćaju, pa se od njega žele oprostiti prigodnim susretom ”daleko od očiju učenika i javnosti”.  Tako mu 4. ožujka 2014. u ime Gimnazije ravnatelj fra Josip Grbavac zahvaljuje za ”dugogodišnji trud koji je utkao u pokoljenja svojih učenika” i, u ime Provincije i provincijala, dariva mu Posljednju večeru, akrilik na platnu Josipa Botterija Dinija. U ime nastavnika i ostalog osoblja, uručuje mu ”svečanu košaru” s grčkim i latinskim knjigama, Svetim pismom i poslasticama, koju aranžiraju gimnazijske djelatnice. Na to fra Bruno zahvaljuje na darovima i dobrim željama, moli za oproštenje i svima oprašta. Iako susteže suze, izmiče mu pokoja nakon završena govora. Oproštaj završava dobrim željama, stiskom ruke i osmijehom. Nastavnički zbor s ravnateljem nastavlja raditi, ali bez fra Bruna.[89]

Napokon, u jesen g. 2013., nakon 33 godine nastavničkog rada na Gimnaziji, odlazi fra Bruno u zasluženu mirovinu. Prebiva i dalje u sinjskom samostanu, ali ga srce već odavno vuče u rodni kraj. U njemu želi provesti svoje umirovljeničke dane pomažući u pastoralnom radu, pa kako i koliko Bog dade. Uprava Provincije njegovoj želji izlazi u susret. Provincijal fra J. Kodžoman zahvaljuje mu na ”dugogodišnjoj odgojnoj službi profesora (1980.-2013.) na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju s pravom javnosti kao i na različitim službama” koje mu uprava Provincije povjerava, a zatim mu priopćuje kako ga na svom sastanku 9. rujna 2014. određuje ”za službu pastoralne pripomoći u župi Podbablje s rezidencijom u Franjevačkom samostanu sv. Franje u Imotskom”.[90]

Čitavoga životnoga vijeka rodna župa posebno mu je na srcu. U njoj je tijelom i duhom, čitavim svojim bićem. O Prološcu piše pet pjesama i daje ih uglazbiti, sređuje župni arhiv i pokreće izdavanje jednolisnoga župnoga zidnog kalendara. Župnicima je rado na raspolaganju u svako doba i za svaku potrebu. Sudjeluje u svakoj karitativnoj akciji i troškovima pri materijalnim radovima u župi. Podmiruje troškove izrade klupa u pobočnim lađama crkve sv. Mihovila i obnove više od stotinu godina starih orgulja u njoj, kao i fratarskoga groba u župnom groblju. Kupuje za župnu crkvu srebrno-zlatni kalež, pokaznicu i piksidu te mali mikrofon za glavni oltar, kao i 40 pjesmarica za prološki mješoviti crkveni zbor. Zajedno sa župnikom naručuje i plaća novi namještaj u oltarnom prostoru župne crkve.[91]

Odmah po dolasku u Imotski, pomaže župniku fra Nedjeljku Čarapiću u župi sv. Luke u Podbablju. U dvije podbapske crkve nedjeljna i blagdanska slavlja drži župnik, a u druge dvije fra Bruno. Na blagdan zaštitnika sv. Luke dopada ga da predvodi na Kamenmostu završno, večernje misno slavlje s blagoslovom djece, a, prema mogućnostima, nastupa i po ostalim župama. Tako u Zmijavcima propovijeda u trodnevnici priprave za blagdan zaštitnika župe Svih svetih, a slično priskoči za pojedine blagdane i dane i drugima.

I tako sve do sredine srpnja 2015., kad odlazi u živogoški samostan koji dan malo predahnuti i osvježiti se u moru. Njegov mještanin fra Nedo Knezović, kojemu je u gimnaziji i profesor, velikodušno ga dočika otvorena srca. No, dok pliva u moru, 13. srpnja 2015. poslije podne pohađa ga ”sestrica smrt”. Naglo i iznenadno odlazi s ovoga svijeta u 67. godini života, 50. redovništva i 42. svećeništva, i to u moru koje toliko voli. Smrt ga ne iznenađuje, jer svoje svećeništvo i redovništvo živi predano, s Bogom i za Boga, čitavim srcem i dušom. Lijes s njegovim posmrtnim ostacima dovezen je iz Živogošća u Imotski. Na blagdan zaštitnika Provincije Presv. Otkupitelja, u srijedu, 15. srpnja 2015., u imotskoj crkvi sv. Franje misu zadušnicu za fra Bruna u koncelebraciji s provincijalom fra J. Kodžomanom, imotskim gvardijanom, župnikom i dekanom fra Kristijanom Stipanovićem te 117 svećenika predvodi splitsko-makarski nadb. Marin Barišić. Sudjeluje rodbina, prijatelji, brojni vjernici, redovnice, profesori i učenici Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, brojni Proložani i prijatelji. Pjevanje predvodi imotski župni zbor pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đule, koji za orguljama prati č. s. Sofija Vuković. Nakon pogrebnih obreda po završetku misnog slavlja, koje na imotskom groblju Gospe od Anđela predvodi župnik fra K. Stipanović, lijes s fra Brunovim mrtvim tijelom položen je u franjevačku grobnicu, gdje čeka zvuke uskrsne trublje u društvu preminule braće franjevaca.

 

Zaglavak

U hrvatskim odgojno-obrazovnim krugovima fra Bruno Pezo poznat je kao profesor grčkoga i latinskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Sinju i neko vrijeme njezin ravnatelj, a u kulturnoj i vjerskoj sredini kao pisac monografija o rodnom mjestu i nekim župama, znanstvenih prouka i članaka objavljenih u različitim zbornicima, časopisima i listovima te kao urednik zbornika znanstvenih radova i knjiga. Klicu vjere nosi iz obitelji u kojoj je rođen, a osobitu ljubav prema Majci Gospodinovoj iz rodne župe koja je najveće zborište vjere u Imotskoj krajini za blagdan Velike Gospe. Gospa ga tako prati tijekom čitava životnog vijeka, od rodnog mjesta preko gimnazijskih dana, vremena novicijata i bogoslovije do kraja 33-godišnje profesorske službe i napokon ulaska u mirovinu. Njegovu veću pobožnost prema Gospi od pobožnosti ostalih kolega tijekom sjemenišnih dana i godine novicijata primjećuju mnogi, pa ga, s još nekolicinom kolega, nazivaju ”Marijina kongregacija”. U to doba upravo i postoji takva udruga pri svetištu Gospe Sinjske, koju promiče gimnazijski profesor fra J. Šetka i preporučuje upisivanje u nju, pa i sjemeništaracima. Stoga ne iznenađuje da i najviše svojih snaga posvećuje proučavanju njezina štovanja u prošlosti hrvatskoga naroda, osobito u misli i djelu njegovih istaknutijih pojedinaca.

Darove vjere i pobožnosti ponesene iz djetinjstva razvija fra Bruno tijekom odgojnog procesa i školovanja pod nadzorom uzornih odgojitelja i marljivih profesora franjevaca. Izrasta tako napokon malo-pomalo u jednostavna i skromna svećenika franjevca, čovjeka mekana srca, osjetljiva i osjećajna, samozatajna i nenametljiva, srdačna i širokogrudna, osjetljiva za potrebite i nevoljne. Šutljiv i povučen, veoma je društven i voli ljude. Rado boravi među braćom i sestrama, jednako kao i u društvu redovničke braće i prijatelja. Trenutci provedeni u zajedništvu s njima ispunjaju ga zadovoljstvom, dok samoću teško podnosi. Kao vjeran sin sv. Franje Asiškoga, s drugima se istinski raduje i dijeli s njima „radost i nadu, žalost i tjeskobu“. Vrlo lako polaze mu suze u dirljivim trenutcima, osobito pri sjećanju na pojedine osobe i događaje.

Tih je i ozbiljan, nadasve pravičan. Odrastao usred kamenjara, u svojoj načelnosti čvrst je i nepokolebljiv, pa ga u poštivanju moralnih načela nije moguće slomiti. Uslijed ozbiljnosti, s kojom prihvaća svaki novi zadatak i uspješno ga rješava, na sugovornike koje prvi put susreće ostavlja na prvi mah neobičan, da ne kažem čudan dojam. Čim progovori, naime, u svojoj plahosti učini im se ljutit, pače mrzovoljan i kritički raspoložen. Stoga prilikom rada s gimnazijalcima i susreta s njihovim roditeljima, njegove prve reakcije prema sugovorniku mnoge redovito dovode u trenutačne neprilike. Zapravo, on sam ostavlja pritom dojam čovjeka koji optužuje samoga sebe zbog krivnje za tuđe neuspjehe, koji u njemu samu izazivaju tjeskobu i žalost. U svakom trenutku moguće mu se obratiti za savjet i pomoć, sve čini kako bi svakomu izišao u susret. To mogu najbolje posvjedočiti brojni njegovi kolege profesori, učenici i studenti, ali i toliki župnici, još više fratri s kojima živi i oni koji su mu poglavari.

Veoma je navezan na svoje rodno mjesto. Za svaku pomoć u bilo koje doba na raspolaganju je svojim župnicima. Rado pomaže u ispovijedanju, predvođenju misnih slavlja i propovijedanju. Surađuje u župnom listu, koji neko vrijeme i uređuje. Istražuje prošlost i piše monografije o prološkoj župi, prološkom školstvu i rodovima u Prološcu. Pomaže u materijalnoj obnovi i u nabavci opreme za crkvu, oltar i pjevački zbor. Sve to u znak zahvalnosti za sretno provedeno djetinjstvo.

Nerazdvojivo je vezan uza svoju Domovinu i svoj narod. Ističe se kao istinski rodoljub i domoljub. Kad god je riječ o Hrvatskoj i Hrvatima, osobito o njihovu uspjehu na kojem području, i u razgovoru i u pjesmi, na njegovu oku pojavi se brzo suza radosnica. Svoju Domovinu i narod neizmjerno voli i za njih se Bogu moli. Raduje se svakom njihovu uspjehu, počevši od športskoga, preko onoga na gospodarskom i diplomatskom području do vojnoga, a žalosti ga svaki neuspjeh, sve što narušava slogu i zajedništvo hrvatskoga naroda, što ugrožava njegov mir, sigurnost i napredak.

Nitko od ljudi nije bez mane i savršen, pa tako ni fra Bruno. Koliko se ljudskim očima dade zamijetiti, s pravom se može ustvrditi da je kao svećenik i redovnik urešen izrazitom neporočnošću života, osobitom predanošću svome pozivu, prepoznatljivim crtama duhovnosti i pobožnosti. Bogu i Crkvi u Hrvata na službi je kao čestit redovnik franjevac i uzoran svećenik, a njegova obitelj kao i franjevačka zajednica koje je član zahvalna je Bogu da ga je imala. Ostaje u najljepšoj uspomeni svima koji su ga susretali i poznavali, osobito svojoj rodbini, redovničkoj braći, kao i svojim kolegama i učenicima.

 

Fr. Bruno Pezo - Life and Work

Summary

Fr. Bruno Pezo, priest of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in Split, is known in the Croatian educational circles as a professor of Greek and Latin at the Franciscan Classical Accredited School in Sinj, where he served as director for three years. In the cultural and religious environment he is well-known as a writer of monographs related to the Proložac and Studenci parishes and about the customs, schooling and the genealogy in the birthplace. He collaborated on specific themes in monographs about the parishes of Zmijavci, Slivno, Studenci and Grab, which were released in multi-author publications. He wrote studies and articles for certain occasions which were published in scientific publications, such as "Kačić". For some time, he had been the editor in chief of the parish bulletin "Proložac" and periodically contributed to the monthly magazine, “Marija”, in addition to various parish bulletins. As a member of the Croatian Mariological Institute, he presented at national and international scientific symposiums. He is the editor of several multi-author collections and translated historical material of Franciscan Gaspar Vinjalić from Italian and monastic life rules of St. Caesarius of Arls from Latin. According to the successful results achieved in the field of educational activities, Fr. Bruno was a respected educator and a very successful teacher. His written word leaves an indelible imprint of a skillful man who revealed so many unknowns of his homeland's history. To the faithful, his appearances at many parishes left behind the impression of a pious priest, a wise counsellor and a skilled preacher who is joyful to listen to. On this first anniversary of his premature return to “Our Father's house”, in this essay, the author summarizes the social and religious circumstances in which Fr. Bruno grew up and operated, describing his journey through life and his works.

Keywords: Franciscan, professor, educator, writer, editor, preacher



[1] Usp. Trpimir MACAN, Povijest hrvatskoga naroda, II. izd., Zagreb, 1992., 406.

[2] Usp. Mile VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata, II. dop. izd., Metković-Split, 2007., 440-479; Josip BUTURAC - Antun IVANDIJA, Povijest Katoličke Crkva među Hrvatima, Zagreb, 1973., 303-317.

[3] Ivan Ostojić u knjizi Benediktinci u Hrvatskoj na jednom mjestu veli da je bilo izraženo, ali poslije opozvano mišljenje, da je benediktinska opatija morala biti kraj vrela Opačac blizu Imotskog. Izvod iz montekasinske kronike piše da je car Justinijan (483.-566.) sv. Benediktu darovao posjed Bilubium u Imotskoj krajini. Međutim, problem je što se ne zna gdje je to, pa se pretpostavlja da je negdje uz rijeku Vrljiku.

[4] Usp. Bruno PEZO, Župa svetog Mihovila Proložac, Proložac, 1998., 17-24.

[5] B. PEZO, Slike iz djetinjstva, Proložac, 1996., 4.

[6] Usp. B. PEZO, Slike iz djetinjstva, 5-24.

[7] Usp. Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, u: Proložac, 20 (2001.) 2, 2-3.

[8] Usp. Aleksandar RIBIČIĆ, Moj križ na živim zgradama, Zaostrog, 1993., 30-59 i 105-108.

[9] Usp. Fra Bruno, Umro je naš fra Ivan, u: Proložac, 15 (1996.) 3, 47.

[10] Tomislav Božinović, Negdašnjim prološkim župnicima u pohode, u: Proložac, 15 (1996.) 1, 28-30.

[11] Usp. Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, 3.

[12] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split. Spisi Provincijalata, Fasc. XXIV, 1963. (I), (br. 1-500) provincijal fra J. Lovrić. Zahvaljujem provincijskom tajniku fra Frani Doljaninu koji mi je našao, kopirao i dostavio sve arhivske podatke za koje je znao te mi pri radu bio u mnogočemu pri ruci.

[13] Zajedno s njime dolaze i 42 kolega: Marijan i Stanko Bašić, Josip Bebić, Ante Bešlić, Dušan i Stjepan Botica, Jakov Cikojević, Josip Dolić, Mijo Dujić, Petar Elez, Neven Filipović Grčić, Žarko Grbavac, Miljenko Grgat, Mirko Grgić, Dušan i Ivan Jukić, Josip Klarić, Ivan Križanović, Ante i Mirko Marić, Josip Matić, Ivan Mijić, Miro Modrić, Ljubo Muslim, Božo i Nediljko Norac Kevo, Josip Nosić, Anđelko Novosel, Slavko Pauk, Josip Perica, Jure Samardžić, Stanko Skakelja, Jakov Skočibušić, Josip Škopljanac Mačina, Jakov Udovičić, Andrija Velić, Ante Vrdoljak, Marijan Vugdelija, Branko Vujić, Petar i Stipe Vuleta te Luka Žižić.

[14] Usp. Ante SEKULIĆ, Prinosi profesora Franjevačke gimnazije u Sinju hrvatskoj književnosti i uljudbi, u: J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Sinj-Split, 2004., 433-467.

[15] J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (shematizam), Split, 2007., 32-34 i 37.

[16] Usp. Generalne konstitucije, čl. 152 i 153, u: Pravilo, Generalne Konstitucije i Generalni statuti Reda Manje braće, Zagreb, 1988., 70 i 71; Generalni statuti, čl. 99, u: Generalni statuti Reda Manje braće, Zagreb 2010., 41-42; kan. 646-653, u: Zakonik kanonskog prava, Zagreb, 1988., 295-299.

[17] U njoj, među ostalim, piše: ”Već za rane mladosti osjetio sam poziv Božji da se posvetim Isusu i da napustim ovaj svijet. Uvijek sam željno čekao završetak osmoga razreda i na svoju molbu... Kroz ove dvije godine svoga sjemeništarskog života uvjeren sam u svoje zvanje a to najviše zahvaljujem poglavarima a napose Ocu Duhovniku. Mislim da sam spreman primiti sv. Redovničko odijelo, a to će opet biti Vaša volja. Nadam se u uspjeh u ovoj školskoj godini, pa molim Vašu dobrotu da mi odobrite poći u SV. NOVICIJAT!” Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[18] Usp. Petar BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.1993.), Split, 1993., 193-194.

[19] Pogled po Provinciji, u: Vjesnik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja (dalje: VFPPO), 14 (1965.) 7-8, 114.

[20] Usp. Stjepan ČOVO, Metode i sadržaji odgoja u novicijatu, u: Miroslav IVIĆ - Šime SAMAC (ur.), Visovački zbornik, Visovac, 1997., 183.

[21] Usp. P. BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.1993.), 99-102.

[22] Usp. P. BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.1993.), 122-123.

[23] Tijekom godine neki od kolega odlaze na odsluženje vojnog roka, a u isto vrijeme pridružuju im se neki novaci koji se vraćaju iz vojske. Tako Marijan (fra Marko) Dolić, Ante (fra Karlo) Bašić, Žarko (fra Mate) Grbavac. Usp. P. BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.1993.), 193.

[24] Generalni statuti, 102, u: Generalni statuti Reda Manje braće, Zagreb 2010., 102. Među zavjetovanicima, uz fra Bruna su i: fra Roko Bašić, fra Leonardo Bebić, fra Rafael i fra Josip Botica, fra Ante Cikojević, fra Stjepan Filipović, fra Miroslav Grgat, fra Jerko Jukić, fra Branimir Klarić, fra Ivan Križanović, fra Pavao Marić, fra Ivan Mandac, fra Frano Mijić, fra Petar Modrić, fra Ignacije i fra Bonaventura Norac - Kevo, fra Miro Nosić, fra Andrija Perica, fra Vjekoslav Skakelja, fra Karlo Skočibušić, fra Marijo Udovičić, fra Spasoje Vugdelija, fra Augustin Vujić, fra Zvonimir Vuleta, fra Serafin i fra Luka Žižić; usp: Redovničko oblačenje i zavjetovanje, u: VFPPO, 15 (1966.) 8-10, 128-129.

[25] Usp. Generalne konstitucije, 5 u: Pravilo, Generalne Konstitucije i Generalni statuti Reda Manje braće, 26-27; kan. 607, 1 i kan. 654 u: Zakonik kanonskog prava, 277. i 301.

[26] Povratnici iz vojske koji se novozavjetovanicima pridružuju tijekom njihove godine novicijata, na zavjetovanje pristupaju kasnije, kad navrše svoju godinu. Tijekom godine novicijat napuštaju: Žarko (fra Mate) Grbavac, Ćiro (fra Bože) Bakić, Josip (fra Silvestar) Dolić, Mile (fra Marko) Dujić. Neki idu u vojsku, pa prekidaju novicijat, nastavljaju ga i kasnije se zavjetuju. Usp. P. BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.1993.), 193-194.

[27] Veliko slavlje na Gospinu otočiću, u: VFPPO, 15 (1966.) 8-10, 117.

[28] Pismo Mnp. o. Anđelika Lazzeria Mnp. o. Jerku Lovriću, u: VFPPO, 15 (1966.) 8-10, 121.

[29] Vijesti iz Provincije, u: VFPPO, 15 (1966.) 8-10, 127.

[30] Pogled po Provinciji, u: VFPPO, 16 (1967.) 3-4, 54-55.

[31] Usp. Zakonik kanonskog prava, 105.

[32] Interprovincijalni  filozofsko-teološki studij Makarska-Dubrovnik, u: VFPPO, 18 (1969.) 6, 157-163 i Afilijacija Bogoslovije, u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 307-308.

[33] Usp. Sastanak profesora i odgojitelja Provincije, u: VFPPO, 21 (1972.) 3, 99; Sastanak profesora i odgojitelja u Sinju, u: VFPPO, 21 (1972.) 6, 195.

[34] Izvanredna sjednica definitorija provincije, u: VFPPO, 21 (1972.) 6, 195.

[35] Usp. J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (shematizam), Split 2007., 34-35.

[36] Usp. Generalne konstitucije, 148, 1 i 159, u: Pravilo, Generalne Konstitucije i Generalni statuti Reda Manje braće, 69 i 72; kan. 654, u: Zakonik kanonskog prava, 301.

[37] To je brdo u srednjim Apeninima, a sv. Franji darovao ga je 8. svibnja 1213. grof Orlando iz mjesta Chiusi podno La Verne jer je bilo pogodno za molitvu i pokoru. Među mjestima gdje je sv. Franjo boravio, uz Porcijunkulu u Asizu posebno je izdvajao La Vernu. Na visini od 1128 m nalazi se veliki franjevački samostan s novicijatom i svetište Rana sv. Franje. Dok je na njemu postio četrdesetnicu sv. Mihovilu g. 1224., sv. Franjo obilježen je Kristovim ranama. Otada je to mjesto sveto, prikladno kao samotište za razmatranje i molitvu. Usp. F. G. T., Naši studenti filozofije na La Verni, u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 323-326; Naši klerici na La Verni, u: VFPPO, 20 (1971.) 8-9, 269.

[38] Novicijat na La Verni u Italiji?, u: VFPPO, 17 (1968.) 1, 28; Pogled po Provinciji, u: VFPPO, 17 (1968.) 2, 60; S. ČOVO, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970., u: Kačić, 2012./2013., 313-350; Oblačenje novaka, u: VFPPO, 17 (1968.) 4, 111-113; Svršetak novicijata na La Verni 24. VIII, u: VFPPO, 18 (1969.) 3-4, 121-122; 6, 188-193; Zavjetovanje na La Verni, u: VFPPO, 19 (1970.) 3-4, 150; P. BEZINA, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, (1735.-1993.), 28-30 i 152-153.

[39] Usp. Naši klerici na La Verni, u: VFPPO, 20 (1971.) 8-9, 269.

[40] Svečano zavjetovanje u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 308-309. Trojica pripravnika dolaze do uvjerenja da nisu za redovnički život pa u međuvremenu odustaju.

[41] F. G. T., Naši studenti filozofije na La Verni, u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 324-326.

[42] Opisujući 9. rujna 1971. na svojoj naslovnici tijek audijencije, na prvom mjestu spominje ”grupu mladih studenata bogoslovije franjevačkih provincija Manje Braće u Hrvatskoj”. Izrazi zadovoljstva Pavla VI. zbog apostolske djelatnosti franjevaca u Hrvatskoj, u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 305. Obraćajući im se tijekom govora, ističe kako je Papa ”najprije izrazio priznanje mladim studentima bogoslovije franjevačkih provincija iz Hrvatske na blagotvornoj djelatnosti, koju obitelj Manje Braće razvija u ovoj naciji, /tj. Hrvatskoj”. Izrazi zadovoljstva Pavla VI. zbog apostolske djelatnosti franjevaca u Hrvatskoj, 306. Zatim izražava svoje žarke želje za neprestan sve plodniji religiozni život hrvatskog naroda. Da su Papine riječi važne za franjevce u Hrvatskoj, osjeća i priređivač izvještaja kad u podnaslovu ističe samo ovo: Izrazi zadovoljstva Pavla VI zbog apostolske djelatnosti franjevaca u Hrvatskoj.

[43] F. G. T., Naši studenti filozofije na La Verni, u: VFPPO, 20 (1971.) 10, 325.

[44] F. G. T., Naši studenti filozofije na La Verni, u: VFPPO, 325.

[45] Korištenje vremena i zajednički satovi talijanskoga pomažu im da se mogu sporazumjeti s fratrima u samostanu i pomalo pratiti televizijski program. Osim toga, samo mjesto idealno je za odmor. Klima je ugodna, bez velike vrućine, a stolni tenis i malo nogometno igralište kraj samostana prava su zgoda za opuštanje. Zato ništa ne začuđuje da devetorica od njih žele i idućeg ljeta na La Vernu. Pišu 23. ožujka 1972. na Provincijalat ”molbu za praznike” u kojoj izražavaju ”veliku želju da bi proveli mjesec dana praznika na La Verni”, i to od 15. srpnja do 15. kolovoza, a neki bi i ”više od mjesec dana”. Osim što su jednostavno ”začarani kolijevkom Serafskog Oca i divnim primjerom braće čuvara tog nama omiljenog mjesta”, za to navode i tri razloga: ”duhovni život, posebno stjecanje Franjina duha”, zatim ”tjelesni odmor” i ”intenzivno učenje talijanskog jezika”. Usp. Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[46] Usp. J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (shematizam), 34-35.

[47] Usp. kan. 252, 3, Zakonik kanonskog prava, 107.

[48] Usp. kan. 254, 2, Zakonik kanonskog prava, 107.

[49] Usp. kan. 256, 2, Zakonik kanonskog prava, 109.

[50] Usp. kan. 256, 1, Zakonik kanonskog prava, 109.

[51] Zajedno s fra Brunom tonzuru i niže redove primaju: fra J. Bebić, fra D. Botica, fra I. Jukić, fra J. Klarić, fra I. Križanović, fra S. Lemac, fra M. Marić, fra Lj. Muslim, fra N. Norac, fra N. Šabić, fra J. Udovičić i fra M. Vugdelija. Usp. Ređenje bogoslova u Makarskoj, u: VFPPO, 21 (1972.) 5, 171.

[52] Podjela službe akolitata, u: VFPPO, 22 (1973.) 6, 124; Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[53] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split; Makarski bogoslovi, u: VFPPO, 12 (1973.) 4-5, 92.

[54] J. B., Izvedba Muke Isusove, u: Glas Koncila, 11 (1972.) 7, 14.

[55] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[56] S fra Brunom se za đakone rede: fra J. Bebić, fra D. Botica, fra I. Jukić, fra J. Klarić, fra I. Križanović, fra M. Marić, fra Lj. Muslim, fra N. Norac-Kevo, fra Nedjeljko Šabić i fra J. Udovičić. Za prezbitere se u toj prigodi rede: fra Marko Babić, fra Ante Brčić, fra Ante Jurić-Talaja, fra Božo-Boro Morić, fra Marko Prpa, fra Ante Samardžić, fra Stjepan Šušnjara, fra Petar Vučemilo i fra Jozo Župić. Usp. Ređenje đakona i prezbitera u Sinju, u: VFPPO, 22 (1973.) 7-8, 169-170 i Iv. Ev. As., Sinj: ređenje prezbitera i đakona, u: VFPPO, 22 (1973.) 7-8, 173-175.

[57] Za đakone su ređeni: fra Ante Babić, fra Ante Maleš, fra Petar Teskera i fra Franjo Laco. Usp. Ptp, Imotski: ređenje svećenika i đakona u: VFPPO, 23 (1974) 7-8, 243-245.

[58] Arhiv Franjevačke provincije Prsev. Otkupitelja, Split.

[59] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[60] Evo dijela fra Brunovih riječi: ”Gospodine, došao je dan za koji smo živjeli, dan za kojim smo čeznuli, a kojemu se raduje i sv. Crkva, i naša Provincija, i cijela naša rodbina. Zato, Gospodine, skupljeni ovdje pred Tobom, uzdajemo Ti hvalu. Hvala Ti za sve što si nam učinio. Dok Ti zahvaljujemo, ujedno Te i molimo da nam dadneš snage i da ustrajemo! - Hvala i našoj majci Provinciji, koja nas je pratila, prihvatila, za nas i s nama živjela. Molimo je da nas i dalje drži za svoje, a mi ćemo nastojati opravdati ukazano nam povjerenje. Hvala i o. Nadbiskupu čije je srce danas posebno radosno, jer je njegova nadbiskupija i cijela Crkva obogaćena s 16 novih službenika. Neka mu Gospodin dade da još mnogo puta doživi ovako lijepe trenutke.

Hvala i onima čija srca danas kucaju posebnim ritmom. Posebna hvala Vama, dragi naši roditelji, Hvala Vam za svaku kap Vašega znoja, za Vaše žuljave ruke, za tolike Vaše neprospavane noći, za svaku boru na Vašemu licu, za žegu i studen, za sve utorke, petke i subote koje ste za nas propostili. Za sve Vam hvala i Bog Vam platio. - Hvala i Tebi, vjerni puče kršćanski, koji živiš za svoje svećenike i sa svojim svećenicima. Evo nas ovdje pred Vama. Od Vas smo uzeti da bismo se k Vama vratili, odvojeni smo od Vas, da bismo bili s Vama. Vaši smo i molimo da nas primite kao svoje. Ne zaboravimo, da smo svi mi pozvani širiti Blagu Kristovu vijest. Ujedinjeni u mislima i djelima, potpomažući jedni druge, više ćemo doprinijeti povećanju slave Božje, dobru sv. Crkve, naših duša i našega Hrvatskoga naroda. Ispunimo Kristovu zapovijed i budimo jedno. Vjernici, to Vam poručuju Vaši mladomisnici. Živjeli!” Ptp, Imotski: ređenje svećenika i đakona, u: VFPPO, 23 (1974.) 7-8, 245.

[61] U slavlju sudjeluju fra D. Botica, fra J. Bebić, fra N. Norac Kevo, fra I. Jukić, fra J. Klarić, fra B. Pezo, fra N. Šabić, fra J. Udovičić i fra M. Vugdelija. Vugdelija je kolega koji se za svećenika redi 28. lipnja 1974. u Nazaretu. Usp. Tatjana, Fra Bruno Pezo proslavio 40. obljetnicu svećeničkog reda, u: Proložac, 33 (1984.) 1, 54.

[62] A. M., Proložac, u: VFPPO, 23 (1974.) 7-8, 254.

[63] Usp. A. M., Proložac, u: VFPPO, 23 (1974.) 7-8, 254.

[64] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[65] Usp. Diplomirali su, u: VFPPO, 27 (1978.) 4, 183.

[66] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[67] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[68] Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, 3.

[69] Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, 3.

[70] Usp. J. GRBAVAC, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (shematizam), 34; Nedjeljko JUKIĆ, Franjevačka klasična gimnazija u samostalnoj Republici Hrvatskoj, u: J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, 305-328.

[71] Usp. Učenici fra Bruna Peze osvojili prvo i drugo mjesto iz latinskoga jezika, u: VFPPO, 60 (2011.) 3, 76-77; Martin Vrlić državni prvak u latinskom jeziku, u: VFPPO, 61 (2012.) 3, 74; A. B. PERIŠA, Sinj: zahvala fra Bruni Pezi, u: VFPPO 63 (2014.) 1-2, 31-33.

[72] Citirano u: B. PEZO, Knjižnica Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, u: J. GRBAVAC (ur.), u: Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, 503.

[73] Prološka ”Zelena katedrala” srce Imotske krajine, 3 i 4-6.

[74] Usp. B. PEZO, Župa svetog Ilije Studenci, Studenci, 2002., 4. To je rezultiralo da je monografiju o Studencima izdao sam, i to bez ikakvih popratnih slika i dokumentacije, a razloge je naveo na njezinu početku.

[75] B. PEZO, Školstvo u Prološcu, Proložac 1999., 7.

[76] Jednom im se ”utječe” da mu, ”ako je ikako moguće, dodijele i malu financijsku pomoć”. Budući da ima sila ”razrušenih i teško oštećenih provincijskih objekata” uprava ga moli da se ”potrudi naći donatore”, a ako ”ipak bude nešto nedostajalo” neka se obrati Provincijalatu. Usp. Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[77] Usp. Vladimir VRATOVIĆ, BUNIĆ, Jakov (Bonus, de Bona, Iacobus), u: A. STIPČEVIĆ (ur.), Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3167; preuzeto 29. travnja 2016.

[78] B. PEZO, Školstvo u Prološcu, 7.

[79] Usp. Mara PEZO, Fra Bruno Pezo: Prološko rodoslovlje, u: Proložac, 32 (2013.) 1, 59-61. Predstavljena knjiga fra Bruna Peze ”Rodoslovlja u Prološcu”, u: VFPPO, 57 (2013.) 1, 29-30.

[80] B. PEZO, Riječ urednika, u: D. ZELJKO-SELAK (prir.), Slivno. Zbornik radova u prigodi 250. obljetnice crkve Presvetoga Trojstva, Slivno, 2004., 7.

[81] B. PEZO (prir.), Molitvenik sv. Mihovila, Proložac, 2013., 6.

[82] Usp. Ante GULIN, Ocjene i prikazi, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 29 (2011.) str. 397-400.

[83] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[84] Arhiv Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, Split.

[85] Vlado ČUTURA, Novi duh na snažnoj tradiciji, u: Glas Koncila, 58 (2009.) 24, 21.

[86] Usp. B. PEZO, Školstvo u Prološcu, 130-131.

[87] Usp. Beatificationis et canonizationis servi Dei Antonii Antić sacerdotis professi ex Ordine Fratrum Minorum (1893 - 1965) - Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis, Vol. I., Romae, 2006., 580-585.

[88] Usp. Beatificationis et canonizationis servi Dei Antonii Antić sacerdotis professi ex Ordine Fratrum Minorum (1893 - 1965) - Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis, Vol. II., Romae, 2006., 49-68.

[89] Usp. A. B. PERIŠA, Sinj: zahvala fra Bruni Pezi, 31-33.

[90] Arhiv Franjevačke provincije Persv. Otkupitelja, Split.

[91] Pezo, fra Bruno u: Proložac, 27 (2008.) 1, 47-48.


 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas432
Ovaj mjesecOvaj mjesec44576
UkupnoUkupno7255509

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 30