Rođenje svetog Ivana Krstitelja

Isusov preteča

Kad se začne i rodi dijete to je svaki put nešto veliko i vrijedno divljenja. Po sjajnim i čistim očima djeteta objavljuje nam se Bog. U svakom djetetu koje stupa u život to se ne događa tek  pri rođenju nego već kod začeća Bog kaže novo DA nama ljudima i daruje nam isto tako čovještvo novoga početka.
To na osobit način vrijedi za dijete čije rođenje slavimo danas: to je mali Ivan koji će kasnije dobiti nadimak Krstitelj jer on nastupa opunomoćeno i u  znak obraćenja prema Bogu dijeli krštenje pokore.

Ivanovi roditelji svećenik Zaharija i njegova žena Elizabeta nisu mogli iz naravnih razloga imati djece. Ta neplodnost osjećala se generalno u Starom zavjetu kao nesreća i od  mnogih je bila shvaćena  kao Božja kazna.  Međutim par je već bio u visokoj starosti i oni su se  pomirili sa sudbinom da neće imati djece. Svećeniku Zahariji ukazao se anđeo i objavio mu da će njegova žena  Elizabeta dobiti dijete. Njegovo ime treba biti Ivan.

O djetetu će biti prorečeno nešto veliko: Ivan će ići pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan (usp. Lk 1,17 Na poseban način updaju nam u oči riječi: "Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe" (Lk 1,15c). To je jedinstveno i nečuveno! Već nerođeni Ivan primit će Duha Svetoga. Bog već u majčinoj utrobi djeluje u svome spasenju i otkupljenju ovoga djeteta.

Ali kako se je  to posvećenje dogodilo prije? Lukino nam evanđelje daje izvještaj: Djevica Marija koja je sama začela dijete, naime Isusa, posjetila je svoju rodicu Elizabetu, ženu Zaharijinu.  Ujedno s majkama susreću se i djeca! Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. Ivan se raduje blizini Mesije Isusa i njegove majke Marije. U tom jedinstvenom času djeluje Bog u čudu posvećenja još nerođenog djeteta Ivana.  Milost Krista Otkupitelja, struji posredstvom Isusove majke Marije i Ivanove majke Elizabete nad malim Ivanom.

Ivan je dijete milosti i kasnije će opunomoćen nastupiti kao prorok Svevišnjega, da pripravi put Gospodinu. On će ljude voditi k Isusu Kristu, Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta.

Ivan Krstitelj čije rođenje slavimo danas, predstavljen je u Novom zavjetu kao asket u odijelu od devine dlake, kao prorok snažne riječi i propovjednik suda, kao krstitelj Sina Božjega i suca posljednjih vremena, kao odlučujući opominjalac. Njemu nije stalo do kraljevskoga prijestolja nego do nečega višega.

"Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo" (Iv 1,6-8). Uloge su ovdje na početku Ivanova evanđelja sasvim jasno podijeljene. Ivan je svjedok. On ne naviješta samoga sebe. On upućuje na jednoga drugog, na Krista: On je svjetlo svijeta. Ivan je sasvim u službi Svevišnjega, on je u službi Svjetla po kojemu i sam biva osvijetljen. Njegovo svjedočanstvo nije samom sebi svrha, nego se događa, "da svi po njemu dođu do vjere" i po njemu susretnu jedinoga i pravoga Mesiju.

"To je onaj koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene" (Iv 1,15). "Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi" (Mt 3,11). Te riječi Krstiteljeve svjedočanstvo su istinske poniznosti i samospoznaje. On sebe čini malenim, da bi Isusa učinio velikim. Sve je usmjereno na njega, na Isusa, na njegov dolazak, na njegovu prisutnost. Ivan ostaje vrlo nježan usprkos svoje snažne i sigurno izgovorene karizmatične osobnosti, potpuno transparentan za Krista. U službi je Kristovoj iako je bio poznat po svojoj privlačnoj snazi i uspjehu jer su mnogi dolazili k njemu da ih on krsti.

Ivan pokazuje kako prava poniznost pretpostavlja hrabrost, biti pred Bogom malen i prihvatiti vlastite granice. Takva poniznost ima malo posla s podmuklošću, a više s istinitošću. Ona je prava veličina koja daje da Bog bude Bog i koja zahvalno prihvaća vlastito dostojanstvo.

Bog sa svakim čovjekom namjerava nešto osobito. Mi smo izabrani u Božji plan ljubavi još prije nego smo stupili u život. Bog je od vječnosti mislio na nas i želio nas.  To vrijedi također za djecu koja možda nisu iskusila dobro prihvaćanje u ovome svijetu. Iako čovjek nije prihvaćen od drugih i nije ljubljen Bog je na strani svakoga čovjeka koji je po začeću na naravan način stupio u život. Da, Gospodin Bog isto tako ljubi i one  ljude  koji su  po umjetnoj oplodnji izvan majčinog tijela primili  život. Trebalo bi svakom čovjeku zaželjeti da bude začet i rođen kao plod čina bračne ljubavi. Biskupi Austrije u jednoj svojoj poslanici su napisali: "Djeca su blagoslov i velika sreća za roditelje ako se ispunja njihova želja za vlastitom djecom. To je razumljivija i teža bol, ako izostane dječji blagoslov kojemu su se nadali. Zabrinjavajući su stoga znakovi za generalno rastuću neplodnost. Sve više parova imaju poteškoća naravnim putom dobiti djecu.

Biskupi izjavljuju svoju duboku povezanost s njima i apeliraju na znanost i politiku da pred tim  razvojem  ne zatvaraju oči nego da ozbiljno ispituju uzroke toga stanja. Razumljiva je i vrijedna želja za vlastitom djecom, ali ta želja ne smije voditi k tome da bude svako sredstvo primijenjeno da bi se postigao cilj. Kada se radi o životu čovjeka traže se najviše pravne i  etičke mjere koje proizlaze iz jedinstvenosti osobe i dostojanstva čovjeka. Odatle Crkva iscrpno razglaba pitanje umjetne oplodnje i odbija etički nedopušenu metodu oplodnje  in-vitro. Svako dijete svejedno kako bude začeto, slika je Božja i beskonačno je ljubljeno.  Da bi dostojanstvo čovjeka potpuno bilo pravedno, Crkva pridaje veliku vrijednost začeću kako bi se zaštitila ljubav i poštovanje pred životom."

Fra Jozo Župić


*********

 

U srcu staroga dijela  grada Damaska nalazi se Umejadska ili Emevijska džamija. Ona je jedna od najvećih i najstarijih džamija na svijetu. Ima veliku arhitektonsku i arheološku vrijednost. U unutrašnjosti džamije nalazi se grobnica za koju se tvrdi da se u njoj nalazi glava Ivana Krstitelja kojeg štuju i muslimani i kršćani. Glava je pronađena iskopavanjem prilikom pravljenja džamije. Na tom mjestu najprije je bio drevni aramejski hram posvećen božanstvu Hadadu. Zatim je postao hram rimskog božanstva Jupitera. Potom je sagrađena kršćanska crkva posvećena Ivanu Krstitelju u bizantijsko doba. Nakon što su muslimani osvojili Damask 636. godine crkva je još neko vrijeme bila tu i koristili su je za molitvu i kršćani i muslimani. Pod Omejadskim kalifatom crkva je kupljena od tadašnje vlasti i porušena. Između 706. i 715. počela je gradnja džamije.

Ivan Krstitelj je jedan od najznačajnijih svetaca pravoslavne i katoličke Crkve. On je uz Majku Božju jedini svetac kojemu slavimo rođendan. Prema biblijskoj predaji u rodu je s Isusom. Bio je sin neplodne Elizabete i svećenika Zaharije. Propovijedao je skori sud, pozivao na obraćenje i krstio je mnogo ljudi na Jordanu, među njima i Isusa iz Nazareta. Njegova siromašna odjeća, njegova oskudna hrana i njegova radikalna poruka ukazuju na to, da je bio shvaćen kao jedan od tradicijskih starozavjetnih proroka. Prigovorio je i ukorio Heroda Antipu zbog zabranjenog braka s Herodijadom, ženom brata svoga Filipa. Nakon toga je uhvaćen i odsječena mu je glava. Isus se očitovao o Ivanu kao onome koji je najveći rođeni od žene. Također Kuran spominje Ivana spominjući spas i sreću za dan kad je rođen, dan kad umire i dan kad će opet oživjeti (Sura 19,15).

Kako kršćani danas mogu slaviti današnju svetkovinu u Siriji? Oni nisu samo manjina naspram muslimanima. Oni su između fronte konfliktnih stranaka i izloženi su trajnom teroru i ubojstvima. Prema procjenama njih oko 500.000 napustilo je zemlju i nalaze se u inozemstvu. Maronitski, to znači s Rimom ujedinjeni nadbiskup Damaska, Samir Nassar, pozvao je na  svjetsku  solidarnost s vjernicima Sirije. Između ostaloga piše: "Ljudi su u strahu! Žele otići! Sve su poruke zatvorene; stoga oni umiru pred mjestom u osamljenosti i tišini…Ali kršćanska nada živi! (Mi pripremamo)…sada budućnost, ponovnu izgradnju nakon rata i ekumenski zajednički rad kršćanskih Crkava i svih vjernika na Istoku. Želimo zajednički rad s Islamom. Četrnaest stoljeća živjeli smo u njegovoj sjeni. Ako ubuduće želimo živjeti, trebamo se slagati. To je veliki zahtjev, ali mi to možemo."

Umejadska džamija u Damasku s glavom Ivana Krstitelja znak je nade. Građevina je služila otprilike sedamdeset godina i kršćanima i muslimanima kao religiozno kultsko mjesto. Kovčeg s glavom Krstitelja i danas je predmet štovanja i muslimanskih i kršćanskih hodočasnika. Također je i papa, danas sveti Ivan Pavao II. molio pred petnaest godina uz Krstiteljev kovčeg. To je bio tada prvi posjet jednoga pape jednoj  džamiji. Povijest ove građevine pokazuje: ima u povijesti islamsko-kršćanskih susreta ne samo faza agresije i barbarstva, nego i plodnih izmjena jednih s drugima.
Danas na svetkovinu rođenja svetoga Ivana Krstitelja molimo za ljude u Siriji, zemlji u kojoj je sačuvana njegova glava, da se usprkos dubokih razlika dođe i do novih izmjena, ne samo na političkoj, nego i na kulturnoj i religioznoj razini.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas283
Ovaj mjesecOvaj mjesec42356
UkupnoUkupno5489902

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 110 

Administrator

franodoljanin@gmail.com