Fra Miroslav Modrić svečano promoviran kao doktor znanosti

Dana 28. travnja 2016. godine, Sveučilište u Splitu u novom Amfiteatru Medicinskog fakulteta, promoviralo je nove doktore znanosti. Među njima su i dvojica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu – fra Miroslav Modrić i don Jure Strujić. To su prvi doktori znanosti KBF-a. Fra Miroslav Modrić, član naše Provincije, svoj rad Franjevačka Provincija Presvetoga Otkupitelja i Kustodija Svete Zemlje obranio je 14. travnja 2015. godine, na KBF-u u Splitu. To je ujedno prvi doktorski rad na Bogoslovnom fakultetu. Tema i sadržaj mu je, što i naslov kaže, odnosi tih dviju franjevačkih zajednica. Od osnutka Provincije do danas. Evo kratkog sadržaja.

Sažetak disertacije

Veze mnogih provincija Reda s Kustodijom bile su jače nego Provincije Presvetoga Otkupitelja, koja je, za razliku od mnogih drugih provincija, imala svoje vlastito misijsko poslanje – župne obveze, ali je Provincija ipak ostavila zavidne tragove svoje povezanosti s Kustodijom i Svetom Zemljom.

Od njezinih članova koji su živjeli u Kustodiji, na prvom mjestu je fra Jakov Pletikosa. On je na samom početku života Provincije bio na službi u Kustodiji. Njegov boravak urodio je putopisom Putovanje k Jerozolimu god. 1752., kojega se vrijednost sve do naših dana nije otkrila niti dostatno cijenila jer je, nažalost, ostao u rukopisu sve do 2000. godine, te je zbog toga ostao nepoznat i onima koji su se bavili Svetom Zemljom i franjevačkom nazočnošću u njoj.

Lettere dallOriente, odnosno Pisma s Istoka fra Ivana Markovića također su ostala gotovo nepoznata hrvatskoj javnosti, a i ona su trajna ostavština koja, na jednoj posve drugoj razini, povezuje dvije zajednice, Provinciju i Kustodiju. Markovićeva Pisma s Istoka plod su njegove vjere, ljubavi, znanja i mudrosti, a njegovo hodočašće u Svetu Zemlju i Sveta mjesta u njoj samo su mu prigoda da sve to obuče u riječi. On je u Pisma s Istoka napisao više svojih zapažanja na život i djelovanje Kustodije, živeći intenzivno njihov život s njima samima, ali ipak kao franjevac koji je došao sa strane i promatrao život njezinih članova. Nije se bojao u 20. Pismu napisati, kao što bi to bilo neugodno nekomu tko je član Kustodije, da među franjevcima „Opsluživanje pravila i samostanska disciplina cvjetaju da se ne može bolje poželjeti“. Jednako tako da je „šest i pol stoljeća povijesti franjevaca na Istoku – šest i pol stoljeća slavnoga mučeništva“. Takvo izravno i jasno svjedočanstvo o primjerenom životu i djelovanju franjevaca jedne redovničke zajednice rijetko se može čuti. A kad znademo da je Marković bio ugledni član Crkve i Provincije, i redovnik primjerena života, njegovo svjedočanstvo još više dobiva na težini.

U Putopisu koji je ostavio fra Jakov Pletikosa, vidi se njegova jednostavna i odana, gotovo djetinja pobožnost i duboka vjera u Božju ljubav, očitovana u Isusu i pohranjena u Crkvi. Za njega su sve one lijepe uspomene na Božju ljubav, na neki način, pohranjene i u svim onim mjestima povezanim s Isusovim životom, u onim pobožnim predajama koje on tako revno donosi i vjeruje im. Zapravo, fra Jakov vjeruje da se Božja ljubav očitovala – i očituje! – i u svim onim sitnim i mnogim, naoko i nevažnim detaljima, koje pobožnost vrlo lako srcem prihvaća. Svega toga nema u Pismima fra Ivana Markovića. On je također vrlo pobožan i sve promatra očima vjere, ali se ne prepušta toliko osjećaju nego mudro koristi razum, veliko znanje i duboko iskustvo života i vjere. On promatra i ljude oko sebe i često u njima vidi i ono što oni sami ne vide. U razgovoru s drugima, a onda, na neki način, i u dijalogu s čitateljima, iznosi i jasna kršćanska moralna načela. Bavi se poviješću, koju vrlo dobro poznaje, ali govori i o suvremenosti koju i gledajući uči i tumači ne bojeći se izreći i stajališta koja neki baš i ne bi željeli čuti.

Dva upravo spomenuta napisa, i ono što nam oni donose – opis onodobnih hodočašća, Svetih mjesta i franjevaca Kustodije – smatramo najvećim mjerljivim doprinosom Provincije Presvetoga Otkupitelja Kustodiji i njezinom poslanju, jer onu duhovnu i vjerničku povezanost, koja se očitovala u tihoj i predanoj službi braće u Kustodiji, nije moguće mjeriti ljudskim mjerilima. Ona se može samo konstatirati.

Serija članaka u Glasniku Gospe Sinjske, koje je pisao fra Ante Jadrijević, imala su velik odjek na čitatelje toga Glasnika, jer su pisani jednostavnim i laganim stilom, kakav se i očekivao za takav Glasnik, ali je nažalost s tim prestalo živjeti fra Antino proživljeno svjedočanstva Svetih mjesta. Članci naime nisu nikada objavljeni kao zasebna cjelina, a imali su za to, mada jednostavni, dostatnu izvrsnost i potrebu. Neobjavljeni rukopis fra Vjenceslava Bilušića Moj pohod Svetoj Zemlji, svjedočanstvo je osobnog susreta pobožnog franjevca sa Svetim mjestima i franjevcima u Svetoj Zemlji.

Izvještaj s hodočašća fra Mirka Čovića, U Domovini Isusa i Marije, odigrao je svoju zadaću, najprije u Glasnika Srca Isusova i Marije, a potom i kao zasebna knjiga. Poslije toga je tiho otišao u povijest. Pred dvama modernim vodičima život je još otvoren. Tu se misli na vodič fra Petra Lubine, Stopama nazaretske Djevice – o kojemu se u radu piše, i fra Miroslava Modrića, Sveta Zemlja Isusova domovina, studijski vodič – o kojemu će drugi donositi sud.

Provincija se svim time, među hrvatskim franjevačkim provincijama, svrstala u predvodnike ponude upoznavanja Isusove domovine, Svetih mjesta i franjevaca u Svetoj Zemlji. Tako, na ovaj ili onaj način, imamo četiri napisa članova Provincije koji se mogu smatrati vodičima po Svetoj Zemlji. Gledajući na godine pisanja, odnosno prvoga objavljivanja, u svakom stoljeću imamo po jedan vodič: Pletikosa u osamnaestom, Marković u devetnaestom, Lubina u dvadesetom i Modrić u dvadeset i prvom stoljeću. Prvim dvama vodičima – Pletikosa i Marković – trebale bi male nadopune i neka objašnjenja jer ih resi njihova starost. Druga dva – Lubina i Modrić – napisana su i uglavnom prilagođena današnjim hodočasnicima te ne trebaju znatnije promjene. Osim spomenutih ‘vodiča’, tu je i Čovićev popularni putopis U Domovini Isusa i Marije, koji ipak ne bi mogao biti samostalni vodič jer je, moglo bi se reći, putopis osobnoga hodočašća. Slično je i s onim što je fra Ante Jadrijević pisao u Glasniku Gospe Sinjske. Iako je fra Ante svojim pisanjem obuhvatio gotovo cijelu Svetu Zemlju, ipak to ne bi mogao biti samostalni vodič jer nije pisan pod tim vidom niti je kasnije, u nekom posebnom izdanju, prilagođen u tu svrhu, kao što su to napravili Marković, Lubina i Čović. Rukopisni putopis fra Vjenceslava Bilušića bi se mogao samostalno objaviti, i bio bi korisno duhovno štivo, ali ni on, bez ozbiljne dorade, ne bi mogao biti samostalni vodič po Svetoj Zemlji.

Osim onoga što su braća pisala o Kustodiji i Svetim mjestima, drugi doprinosi braće Provincije Kustodiji, ona tiha i samoprijegorna služba u svetištima, žrtva vlastite želje i vlastitoga života i htijenja u službi Kustodije, neizmjerni su iako nisu tako vidljivi i mjerljivi kao napisana riječ. O njima i njihovom djelovanju znade se samo ono najosnovnije – u Kustodiji i Provinciji. Ali, ta braća su životom gradila i podržavala odnose dviju zajednica. Jedan od dvadesetak te gotovo ‘bezimene’, braće je i fra Ivan Augustin Rajčević, u Kustodiji od 1812. do 1828. godine. On je ostao u Nazaretu s povjerenim mu stadom i u vrijeme kuge, i tako dao život za povjerenu mu župnu zajednicu. Dvojica braće – fra Pavao Bujas, u Kustodiji od 1771. i fra Josip Bešlić, u Kustodiji od 1771. do 1785. – pošla su na službu u Aleksandriju i Kairo iako je u to vrijeme ondje vladala smrtonosna kuga. U Aleksandriji je, vršeći svoju dužnost, od kuge umro fra Toma Džepina, u Kustodiji 1770. godine. A fra Grgo Kurtović (u Kustodiji od 1803. do 1821.), iako je silno žudio vratiti se u svoju Domovinu, ostao je u Carigradu i bio župnik Hrvata do svoje smrti jer tamo nije bilo nikoga tko bi se mogao pastoralno skrbiti za njih. Upravo na plodovima takvih žrtava ljubavi rasli su i živjeli odnosi dviju zajednica – Provincije i Kustodije.

Smijemo stoga istaknuti da su braća Provincije Presvetoga Otkupitelja aktivno sudjelovala u životu Kustodije, jedni vršeći povjerene im službe, drugi – povjerenici – skupljajući pomoć za tamošnje kršćane i šireći istinu o životu i ulozi Kustodije u očuvanju Svetih mjesta, treći pišući o Svetoj Zemlji i Svetim mjestima.

U odnosu na 18. i prvi dio 19. stoljeća, stanje u odnosima Provincije i Kustodije poslije toga razdoblja posvema je drugačije. Znanje među braćom o Kustodiji i njezinoj zadaći u Crkvi i Redu u Provinciji je skromno. Upravo stoga, i ovim se radom želi podignuti svijest odgovornosti Provincije – koliko zajednice, toliko i osobno svakoga njezinoga člana – za Kustodiju Svete Zemlje i njezinu tako važnu ulogu u službi Crkve: pastoralna briga za tamošnje kršćane, čuvanje i obnova Svetih mjesta, svekolika skrb za hodočasnike u Isusovoj domovini i napokon svjedočanstvo životom.

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas914
Ovaj mjesecOvaj mjesec60423
UkupnoUkupno5288634

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 123 

Administrator

franodoljanin@gmail.com