Razgovor s profesorom dr. sc. Stipom Nimcem

Razgovor s profesorom dr. sc. Stipom Nimcem

Darko Rapić i Marko Vrkić

Odraz, Časopis studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, XI (2016.), br. 1. str. 47.-51.

 

1. Možete li nam nešto reći o svom svećeničkom (redovničkom) pozivu?

Od svoje rane mladosti živim u redovničkoj zajednici, otkako sam se kao dječak zaputio u franjevačko sjemenište. Obitelj, i osobito majka, te vrlo pristupačan župnik – franjevac bili su poticajni za mene da se i sam zaputim tim životnim putem. S vremenom je i svijest vlastitog poziva i poslanja u meni rasla, zorila i razvijala se. Štošta, čega sam ranije bio jedva svjestan, postajalo mi je jasnije i očitije. Moj poziv kao i moje životno poslanje poprimali su sve jasnije obrise. Sve više sam postajao svjestan Božjega poziva, te trajno nastojao odgovarati na taj zov. Danas živim posve svjestan svojega poziva, sretan u svojemu pozivu i poslanju. To, naravno, ne znači da i sada ne nailazim na brojne poteškoće, nego da određeni mir duboko prožima moj rad i život. Nastojim živjeti svoje poslanje, svoju životnu misiju na koju me Bog pozvao. I vjerujem da je upravo to najvažnije u čovjekovom životu – prepoznati svoje vlastito poslanje i živjeti ga sukladno vlastitim mogućnostima, ravnajući se pri tom prema evanđeoskim idealima. To, naravno, ne znači da bi svi trebali biti redovnici, nego upravo da trebaju prepoznati svoj vlastiti poziv, poslanje koje im je Bog dodijelio u ovom ili onom staležu, u ovom ili onom poslu, i upravo tu nastojati živjeti prema ovim ljudskim i kršćanskim idealima.To je ono što Crkva želi izreći kad govori o jednakom dostojanstvu svih krštenih, pa i svih ljudi pred Bogom, dok su različite samo karizme i službe.


 

2. Kako biste saželi u kratkim crtama vaš rad kao profesora na našem fakultetu?

Naš KBF jedan je od najboljih fakulteta na hrvatskom govornom području i u srednjoistočnoj Europi... Mislim da on kao sastavnica Splitskoga Sveučilišta odlično ostvaruje svoju svrhu jasno navedenu u Statutu: „Svrha Fakulteta je njegovanje, znanstveno istraživanje te sustavno i cjelovito izlaganje kršćanske Objave, unaprjeđivanje spoznaje njezine istine preko filozofsko-teoloških znanosti; odgoj i obrazovanje dijecezanskoga i redovničkoga klera i katoličkih laika; evangelizacija i inkulturacija kršćanstva kao i razvoj kršćanske filozofske i teološke misli, u suradnji s ostalim znanstvenim ustanovama.“ (Statut KBF, Čl. 3. & 1.)

Svojim radom i ja se nastojim uklopiti u ove odrednice. Imam jako pozitivna iskustva. Kolege profesori uvijek su spremni na suradnju i solidarnu pomoć. Uz to, spomenut ću moju osobnu posebnost. Kao profesor i član Fakultetske zajednice objavio sam nekoliko koautorskih knjiga iz područja praktične teologije (neke su od njih i udžbeničke naravi) s profesorima s drugih europskih učilišta: Milano (Italija), Münster (Njemačka), Innsbruck, Graz (Austrija), Ljubljana (Slovenija), Zürich (Švicarska), Sarajevo (Bosna i Hercegovina)... U tisku je upravo i nova koautorska knjiga (zbornik) na tematiku aktualnosti u praktičnoj teologiji, a u kojemu svojim prilozima sudjeluju teolozi iz cijeloga tog područja. Takav rad i umrežavanje smatram također doprinosom tzv. bolonjskom procesu koji među ostalim teži pojačanoj suradnji i razmjeni među nastavnicima europskih sveučilišta, a u koji su aktivno ušle sve visokoškolske ustanove u Hrvatskoj, u prvom redu naša sveučilišta. Suradnja, naime, koju ima u vidu „Bolonjska deklaracija“ i proces njezine realizacije, teži kako obnovi sveučilišnih studija diljem Europe tako i suradnji europskih sveučilišta, profesora, studenata te izmjenjivanju iskustava i protoka znanja. Praktična teologija – i oni koji se njome ex professo bave – pozvana je da upravo zbog svoje ukorijenjenosti u praksi ljudi uopće i kršćanskih vjernika napose u tome dade svoj doprinos.


3. Na našem fakultetu ima dosta studenata laika. Što teolozi laici mogu činiti za Crkvu i na koji način mogu svjedočiti svoju vjeru?

Lijepo je da postoji dosta laika zainteresiranih za studij teologije. No, nažalost, laici u Crkvi hrvatskoga govornog područja još nisu valorizirani onako kako to ističu Isusova poruka i smjernice Drugoga vatikanskog koncila. Crkva je kod nas u Hrvatskoj i danas, 50 godina poslije Sabora, jako klerikalizirana, pa teolozi laici još uvijek nemaju svoje jasno mjesto i ulogu.

Prema smjernicama Hrvatske biskupske konferencije dvije odgovornosti trebaju doći do izražaja u životu i djelovanju naših kršćanskih zajednica: Afirmativno i korektivno ostvarivanje suodgovornosti vjernika laika u Crkvi i društvu. To dakako osobito vrijedi za teološki obrazovane vjernike laike.

Pod afirmativnim djelovanjem mislim na one oblike u kojima se odgovornost ostvaruje stalnim afirmiranjem i promicanjem istinskih ljudskih i kršćanskih vrijednosti na način evangelizacijskoga, svjedočkoga i dijaloški usmjerenoga djelovanja. Tako se ostvaruje afirmativan pristup življenju vjere u suvremenom društvu.

Dok pod korektivnom ulogom mislim na one oblike suodgovornosti kojima se nastoji upozoravati na štetne i opasne pojave i ponašanja za održivost društva i kršćanskih, kao i općeljudskih vrjednota te ponuditi moguća rješenja kad već postoje takve opasne pojave i ponašanja. Ovaj drugi vid suodgovornosti podrazumijeva oblike koji imaju korektivnu funkciju.

Vjernici laici tada (korektivno) nizom vjerskih i građanskih inicijativa ukazuju javnosti i ostalim članovima Crkve na dvojbene i štetne društvene pojave te nude modele njihova rješavanja. Vjernici laici pozvani su poduzimati i niz djelatnosti s ciljem javne rasprave nastalih promjena i njihova ispravljanja na način da u konačnici budu usklađene s navedenim vrjednotama i dugoročnom održivošću društva.

Konkretni oblici afirmativnog i korektivnog ostvarivanja suodgovornosti vrlo su bogati, a međusobno su prilično različiti. Afirmativno ostvarivanje suodgovornosti na svakoj od temeljnih pet razina ljudskoga života – osobnoj, obiteljskoj, profesionalnoj, društveno-kulturnoj i političkoj – međusobno je povezano i integrirano u onoj mjeri u kojoj pojedinac uspijeva živjeti i objediniti sve te vidove života.

 

4. Na koji način je studiranje pastoralne teologije važno za budućeg teologa?

Herbert Haslinger o praktičnoj teologiji govori kao o teološkoj disciplini koja je kritički i znanstveno odgovorna; koja polazi od iskustva ljudi (kojima je evanđeoska poruka upućena) kao svojega hermeneutičkoga horizonta i utemeljena je na realnome promatranju kako individualne tako i društveno-strukturne zbilje: ona promišlja ljudsku praksu pod obećanjem i zahtjevom vjere u Boga Isusa Krista koja je ukorijenjena u biblijskoj tradiciji te je smještena u strukturni okvir Crkve kao njezine kritičke instance promišljanja; ona je usmjerena prema ovom cilju: koncepcijski pomoći praksi koja omogućuje određeni individualni i društveni život sukladno čovjekovu dostojanstvu pred Bogom pa stoga ima zadaću posredovati kompetentnost za takvu praksu odnosno za samostalno promišljanje te prakse.

Imajući u vidu sve te sastavnice koje navodi ovaj ugledni teolog smatram da, u sklopu sveukupnoga sveučilišnog studija, postoji neizostavna i trajna potreba za studijem praktične teologije i istraživanjem novih dostignuća, intradisciplinarno i interdisciplinarno. Tim studijem povezuju se i pozicioniraju također ostale teološke discipline, upravo pod vidom prakse i praktičnog kršćanskog življenja.


5. U kojem smjeru smatrate da će se pastoralna teologija razvijati u Crkvi?

Noviji razvitak praktične teologije dobio je svoje ishodište kao i odlučujuće poticaje od Drugoga vatikanskog koncila. S obzirom pak na posve očite crkvene tendencije prema restauraciji, ali i na pojačane krizne linije razvitka u pastoralnoj praksi (prije svega zbog nedostatka svećenika), upravo toj teološkoj disciplini mora biti važno zahtijevati obnovu Crkve kao stalnu zadaću i tome dati svoj vlastiti doprinos.

Pastoralna teologija u širem smislu u stvari je – barem na katoličkom području – istoznačna s pojmom praktične teologije; ona označuje bez razlike sav teološki rad koji kritički promišlja praksu ljudi. Pastoralna teologija u užem smislu bavi se svjesno zamišljenim radom u područjima crkvene prakse (dušobrižništvo, zajednica, odnosno župa, biskupija, skupine, udruge, svjetska Crkva itd.). Pritom je težište na profesionalnom radu onih koji po svojem crkvenom poslanju tvore službene pastoralne skupine kao dušobrižnici (sa svetim redom ili bez njega, kao što je to slučaj u nekim mjesnim Crkvama njemačkoga govornog područja).

Praktična teologija tematizira praktičnu ostvarljivost vjere u svaki puta sadašnjem momentu povijesti čovječanstva; ona istražuje pitanja i potrebe, čežnje i tjeskobe, muke i nastojanja ljudi te traga za odgovorom kako je u danim okolnostima moguće uvjerljivo izreći i živjeti evanđeosku poruku o Božjem spasenju danom ljudima po Isusu Kristu.

Suvremeni „udžbenici“ praktične teologije govore o njoj otprilike ovako nekako: Ona je teološka disciplina koja kritički i znanstveno odgovorno promišlja u prvom redu kršćansku i crkvenu praksu vjernika (kao i praksu ljudi uopće) u svjetlu obećanja i zahtjeva vjere u Boga kojeg je kao svojega i našeg Oca navijestio Isus Krist i koja je ukorijenjena u biblijskoj predaji; praktična teologija je smještena u strukturalnom okviru Crkava kao njihovo kritičko mjerodavno mjesto promišljanja; ona ide za korigiranjem i promicanjem one prakse koja omogućuje individualni i društveni život u skladu s čovjekovim bogomdanim dostojanstvom (Isusova praksa Kraljevstva Božjega u nama i usred nas).


6. Za kraj, što biste osobito savjetovali studentima teologije?

Studentima teologije, kako onima koji su svećenički kandidati tako i onima koji su teolozi laici, svakako bih savjetovao da što je moguće bolje iskoriste svoje vrijeme, kairos koji im je darovan za rast u znanju i upoznavanju svoje vjere. Studij teologije omogućava čovjeku upoznavanje s bogatom teološkom tradicijom i usvajanje znanja koja su stjecana i posredovana stoljećima. Time se mladi teolozi osposobljavaju za zrelo i razumom potkrijepljeno promišljanje istina vjere sukladno onoj Anzelmovoj: Credo ut intelligam! Intelligo ut credam!, odnosno: Fides quaerens intellectum! Ali i: Intellectus quaerens fidem! Dakle, za zrelo i argumentirano suočavanje sa samim sobom, kao i sa svima onima koji misle drugačije od nas, potrebno je što bolje poznavati vlastitu vjeru, ili kako bi rekao Petar u svojoj poslanici: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pet 3,15). Studentima bih stoga savjetovao da nastoje oko stalnog ravnovjesja između ova dva pola: između vjere i intelekta; da nijedan ne zapuštaju, nego izgrađuju koliko god mogu i jedan i drugi pol te ih nastoje neprestano međusobno povezivati i usklađivati, –na dobrobit i vjere i razuma. Jer teologija i jest neprestano propitivanje svojega/našega vremena mjereno Evanđeljem  Isusa Krista, ali istodobno i prericanje evanđeoskog pologa u suvremeni jezik i naše okolnosti. Jer Isusova poruka toliko je bremenita te nosi onu nadu koja se mora prenositi i ljudima našega vremena na njima razumljivom jeziku, odgovarajući također na ona pitanja koja upravo njih tište sada i ovdje.

Studij, znanje i teološko obrazovanje pomaže čovjeku da se kreće i orijentira u svijetu. On se ne samo informira nego i formira kroz studij. Teologija posjeduje zacijelo jedan od ključeva budućnosti u svojoj proročkoj dimenziji. Teolozi bi trebali opominjati – vršiti društvenu kritiku socijalnih nepravda. Potom bi trebali pročišćavati vjeru u jednoga i jedinoga Boga, raskrinkavajući raznorazne idole i zloporabu vjere. I, konačno, oni bi trebali tješiti, jer vjera ima neizmjerni potencijal utjehe, tješiti ne samo onostranim Nebom i nagradom poslije groba, nego doista proročki tješiti i mijenjati grešne strukture koje ponižavaju čovjeka, tješiti sve one kojima su siromaštvo, podčinjenost, samoće, bolesti, grijeh i zlo životni usud, plod naše ljudske nebrige i nasilja.

Stoga mladim ljudima, studentima teologije, treba pomoći da uvide veliku važnost teologije, također u ovom vremenu ekonomiziranja znanja i životne mudrosti. Jer studij teologije nije, odnosno ne bi trebao biti „profitabilan“, ali pripomaže otkrivanju smisla ljudskoga postojanja na zemlji.

Stalno potičem studente teologije da izučavaju „koncilsko kršćanstvo“ – teologiju Drugoga vatikanskoga koncila.

Studentima teologije preporučam tri načela koja sam uzljubio i zavolio od pok. prof. dr. fra Tomislava Šagija Bunića, izrazitoga promotora tzv. „koncilskog kršćanstva“ – Teologije Drugoga vatikanskog koncila na hrvatskom govornom području: 1. Nikada ništa ne činiti samo zato da nekome dokažem kako nije u pravu, ili da ga ponizim i obezvrijedim; 2. Nikad ne činiti ništa zato da bih nešto postao ili postigao neki položaj, nego uvijek samo zato da nešto učinim, neki uspjeh polučim; 3. Nikad ne ići za tim da to bude uspjeh moj ili mojih prijatelja, nego da to bude uspjeh same stvari koju i ja i moji prijatelji držimo korisnom i nužnom za ostvarenje Kraljevstva Božjega i dobrobit našega naroda.

Isto tako potičem na molitvu koju je isti profesor Šagi Bunić napisao, a utemeljena je na „Isusovoj civilizaciji ljubavi“ (Mt 25, 40). Ona glasi:

Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao: Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste. Daj da svjetlost Duha Svetoga prosvjetljuje moje srce, pa da u svakom čovjeku s kojim se danas sretnem uspijem prepoznati Tebe, Sina čovječjega, koji ćeš me jednom suditi. Amen.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas70
Ovaj mjesecOvaj mjesec75981
UkupnoUkupno4909702

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 50 

Administrator

franodoljanin@gmail.com