Visovac: Održan duhovni kapitul Frame

Duhovni kapitul Splitsko-dubrovačkog područnog bratstva Frame održan je od 1. do 3. travnja 2016. na Visovcu. Kapitul je bio posvećen Božanskom milosrđu. Na malom otočiću, kojem su samo nebo i voda granica, skupili su se framaši iz Sinja, Vinjana,Podbablja, Vrgorca, Metkovića i Gospe od Zdravlja. Malu, ali veselu ekipu od 22 framaša predvodio je područni duhovni asistent Kristijan Šilić, uz predavače fra Ivana Đuzela i fra Franu Bosnića.


Tri dana ispunjena ljubavlju, veseljem i smijehom započela su pokorničkim bogoslužjem. Framaši su očistili svoje duhovno ruho kako bi što dostojanstvenije proveli Božje milosrđe, slijedila je sv.misa s  prekrasnim rječima fra Kristijana koje su nas potaknule na razmišljanje. I kako to biva na svakom kapitulu i naš je obilježila igra Milosrdnog Oca i rasipnog sina, zbog koje smo stalno trčali pred oglasnu ploču željni još jednog srca koje nosi poruku ohrabrenja i milosrdnog zadatka.

Subotnje jutro započelo je glasnom zvonjavom crkvenih zvona i glasanjem paunova, od kojega su mnogi od nas prekrivali uši još željni sna. Jutarnja molitva u 7 sati svima nam je bila najveća poteškoća,budući da smo svi velike spavalice, ali što se mora nije teško.

Led je probio naš veseljak fra Frano koji je imao tu čast održati prvo predavanje. Rekao nam je da pokušamo ova tri dana biti bližnji jedni drugima, da zaboravimo na mobitele i virtualan svijet jer u njemu ništa nećemo postići. Pokazao nam je koliko nas pjesma može zbližiti, kako nam može biti „extra“ i s mobitelom u džepu, a srcem na dlanu. Pokazao nam je da se ozbiljne teme mogu pojasniti na zabavan način i da su možda nama naizged teške stvari zapravo one najlakše. Bili smo podjeljeni u pet skupina koje su dobile zadatke raspravljanja. Otvorili smo se jedni drugima, tada smo na trenutak zaboravili svoje „pametne telefone“. Pokazali smo tko smo, otkrili onu drugu, zaboravljenu stranu sebe koja nas čini ljudima spremnima svima pokazati milosrđe. Zaključili smo da se poteškoće ne mogu rješavati same i da ne možemo uvijek smatrati druge krivcima. Dva sata smo bili prepušteni sami sebi bez nama poznatih zvukova messengera, whatsappa, vibera i ostalih aplikacija, pokazali smo bliskost koju inače tako grubo i nesvjesno odbijamo. Shvatili smo da ako želimo osjetiti milosrđe trebamo promjeniti sebe, a zatim ćemo moći i druge.

Nakon ručka imali smo mali izlet na Roški slap. Mobitele smo nosili samo za slikavanje, ali one prave slike su u našem srcu. Možda smo izgledali kao smješna grupica velikom broju izletnika, ali nije nas bilo briga jer mi smo postigli ono što smo tražili… BLISKOST.. Prvi korak prema spoznaji milosrđa. Nitko nam nije bio ravan taj dan. Sinko mili da se zapitaš je li bio stvaran!

Nakon malog odmora slijedilo je još rada i vraćanja u stvarnost u koju nas je vratio fra Ivan.  Svatko od nas moli, ali moli li na pravi način? Shvaćamo li u potpunosti što je frama? Znamo li što smo obećali? Ističemo li se u društvu kao framaši koji trebaju biti primjer  drugim, upirmo li prste u drukčije od nas ili pokušavamo kao Faustina biti ista osoba pred Bogom i ljudima? Predavanje je bilo kratko, ali jasno. Ponovo smo se grupirali i otputovali u svoj unutrašnji svijet pronaći odgovore na postavljena pitanja. Svi znamo da na početku ni ne znamo zašto smo u frami. Možda smo slučajno čuli za nju ili neki naš prijatelj ide. Sve nam je u početku savršeno, ali frama je križ, odgovornost i zadatak poklonjen od Boga. Mnogi našiprijatelji odustanu jer ne mogu nositi taj teret, možda se boje odgovornost ili im je smješno, ali mi znamo zašto smo tu. Pronašli smo svoje mjesto i stvorili „pupčanu vrpcu“ s posebnim izvorom milosrđa koje pronalazimo samo u obiteljima. Svatko od nas se zna obući i srediti, ali treba naučiti srediti i oblačiti dušu koju nosimo pred Boga. Framaška zadaća koju obećajemo možda nam izgleda nestvarno i daleko, usputno, ali ona stvarno postoji, tu je, samo je treba znati pronaći.  Trebamo se osloboditi maska koje svakodnevno navlačimo, zaboraviti na taj ormar koji svako jutro otvaramo i pokažimo prave sebe, ogolimo dušu. Boga ne možemo lagati da smo sretni i savršeni, jer nitko nije savršen. Možda upirući prstom činimo veći grijeh od osobe koju sudimo, ne znamo njenu dušu. Kažu da su oči ogledalo duše, zato pokušajmo što više gledati druge u oči, pokušajmo razumjeti druge, upoznati ih, opraštajmo, volimo, veselimo se i što je najvažnije molimo, ne samo za sebe nego i za druge jer samo tako ćemo postići potuno milosrđe. Bog nije sudio griješnike, ali osuđivao je grijeh koji ne smijemo ponoviti. Svi mi smo Božja djeca znači ako pronalazimo sebi opravdanje za grijeh možda osoba koju sudimo također pronalazi opravdanje za sebe. Zato trebamo ljubiti bližnje svoje kao same sebe.

Nismo se strogo držali rasporeda ponekad bi malo oduljili zabavu jer htjeli smo što više vremena provesti zajedno. Braća i sestre po ocu Franji postali su moja obitelj u tri dana, izvori utjehe, potpore i posebne vrste ljubavi koju smo otkrili u molitvi. Zavoljeli smo taj otočić, brodić Diku i svaku životinju na njemu, pa čak i onog pauna samo da se zna. Na brodu smo molili i večernju molitvu, htjeli smo se otuđiti, biti okruženi mirnom vodom i osjetiti bliskost koju smo milosrdo dobili od Boga, našega „Ćaće“. Zajedno smo imali i klanjanje Isusu u Presvetom sakramentu uz pjevanu krunicu Božanskoga milosrđa. Ugođaj je odisao kako filozofi kažu ataraksijom, ugođajem duševnog mira, osjećajem smirenosti i neuznemirenosti. Te večeri bilo je naše druženje s posebnim zabavnim programom. Naučili smo vjerovati jedni drugima pa je i većina igara bila takvoga karaktera. Glazba i smijeh mogli su se čuti do sitnih noćnih sati u „gradu“. Zvuk gitare i naših glasova širio se otokom tako da je i on uskoro pjevao s nama uz pomoć vode i vjetra koji je prolazio kroz granje drveća.

I prije nego je paun zapjevao i zvono zazvonilo u nedjelju ujutro mi smo već bili budni. Bili smo svjesni da je ovo naš poslijedni dan druženja i da ga treba iskoristiti. Izmolili smo časoslov, a zatim i spremili svoje stvari za povratak. Taj dan grlili smo se kad god bi se sreli, pričali viceve, sjedili na „selu“ i razmjenili brojeve mobitela. Znamo da osjećaj biti blizak s nekim nije jednako virtualno i uživo, ali mi ga želimo zadržati, neprestano ga osjećati i zamišljati kao da smo još uvijek na Visovcu, otočiću na kojem smo spoznali Božje milosrđe. Sv. misa bila je posebna, ispunili smo ju pjesmom, radošću i molitvom. Potrudili smo se i sami napisati molitvu vjernika koju smo iznjeli našemu Ocu puni nade da će ih On uslišati. Nakon toga slijedio je naš poslijednji ručak i brojali smo sitne sate do odlaska. Po zadnji put skupili smo se u dvorani te otkrili svoje milosrdne očeve i rasipne sinove, a ni to nije prošlo bez naših zagrljaje i već poznatih pjesama.Na kilometar površine otoka koji zrači mirom, blaženošću i spokojem proveli smo sate u molitvi, razmišljanju, a najvažnije zbližavanju i pjesmi. Pojedini djelovi otočića bili su naš „grad“, „selo“ i „šank“. Ne biste vjerovli što se sve tu može i kako se može zabaviti na tom otoku ako imate pravu ekipu. Fra Kristijan, naš „Kićo“, kaže da mu je ovo prva organizacijaduhovnog kapitula, ali mi mu ne vjerujemo jer kako Frane kaže bilo nam je vrh i nadamo se da ćemo sve uskoro ponoviti.

Želimo zahvaliti gvardijanu fra Mati Gveriću koji nam je dopustio spavanje u samostanu Majke od Milosti i tako budemo prvi civili u 500 godina koji su imali tu priliku. Želimo zahvaliti i fra Nikoli Dominisu koji je bio naš tihi suputnik i moralna podrška u ovoj maloj avanturi. Hvala našim predavačima fra Ivanu Đuzelu i fra Frani Bosniću, glavnim zabavljačima, što su odvojili svoje dragocjeno vrijeme kako bi nas naučili što znači biti milosrdan. Hvala fra Juri Šimunoviću koji je kocelebrirao na nedjeljnoj misi fra Kristijanu, hvala fra Stojanu Damjanović koji nas je odveo u obilazak otoka, prepričao nam njegovu povijest i naučio nas da se ne smijemo bojati zmija jer to su ipak samo životinje. Ne postoji zahvala koju možemo iskazati fra Kristijanu Šiliću za organizaciju ovog kapitula, možemo samo zahvaliti Bogu koji nam ga je poslao za duhovnog asistenta spremnoga posvetiti svoje vrijeme nama mladima kako bi nas uputio na pravi put. Za kraj, najvažnije, šećeri na kraju, hvala Nama braćo i sestre što smo se odazvali na ovaj duhovni kapitul kako bi probudili svoju vjeru i produljili sponu koja nas sve veže. Hvala Nam svima što smo naučili što znači biti milosrdan kao Otac.

Fotografije


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1493
Ovaj mjesecOvaj mjesec52934
UkupnoUkupno5281145

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 152 

Administrator

franodoljanin@gmail.com