Prof. dr. sc. fra Luka Tomašević: Moralno-teološki aspekti sakramenta pokore

Razmišljanje u Godini milosrđa o temi „Moralno-teološki aspekti sakramenta pokore“ napisao je prof. dr. sc. fra Luka Tomašević, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

 

 

 

 

 

Predgovor

Prošlo je već nekoliko desetaka  godina kako je reformiran IV. sakrament koji je prije zvan ispovijed, a potom sakrament pomirenja ili pokore.

O njemu je održano puno znanstvenih i pastoralnih skupova, napisano je tisuće stranica, a bilo je i prijedloga da se radikalno izmijeni.

Premda su neke prosudbe bile dobre i iskrene, ipak, po mišljenju službene Crkve nisu vidjele veličinu duhovnog bogatstva tog sakramenta. Stoga ih Crkva i nije puno uvažavala.

Crkva naglašava da je pravi put obnova osobne sakramentalne prakse kao i one ministerijalne koja se odnosi na ispovjednike kako bi se pronašle pastoralne mogućnosti za slavljenje i produbljivanje zajedničkog i osobnog slavlja ovog sakramenta milosrđa.

HBK je, vođena tim smjernicama, izdala svoj „Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici“ gdje je progovorila i o sakramentu pokore.

Čini mi se da, kad je riječ o ovom sakramentu,  treba skrenuti pažnju tri stvari:

  1. na važnost četvrtog sakramenta za kršćanski život;
  2. na njegove centralne vrednote;
  3. na identitet ispovjednika kao službenika sakramenta.


 

1. Važnost sakramenta

Najznačajnije misli o važnosti ovog sakramenta dolaze nam iz samih evanđelja, tj. od samoga Krista.

U susretu s grešnicima Isus se za ono doba ponašao čudno, čak skandalozno prema mišljenju pismoznanaca i samog zakona. Ta, ti grešnici su otvoreno kršili zakone, a on ih je otvoreno primao, s njima jeo i drugovao (Usp. Lk, 15,2). A i grijehe im praštao tako da su svi shvatili da on to čini u ime Božje?» (Mk, 2,6-7).

Isus odgovora u prispodobi o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o o milosrdnom Ocu (Lk, 15, 4-32), završavajući svoje govore izjavom:» Na nebu će biti veća radost zbog jednog obraćenog grešnika, nego zbog 99 pravednika koji ne trebaju obraćenja.» (Lk, 15,7).

Taj Isusov stav jasno ukazuje na  čovjekovo tužno iskustvu grijeha ia na njegovu nesposobnost da se sam oslobodi svojega zla. Njemu je potrebno oproštenje. Da bi bio pomiren sa sobom, s Bogom milosrdnim Ocem i sa čitavim stvorenjem.


 

2. Centralne vrednote

Današnjem čovjeku govor o pomirenju je veoma drag, dok mu je termin 'grijeh' veoma stran i težak. Pomirenje u sebi sadrži odbacivanje fatalizma, priziva na čin gospodarenja vlastitom sudbinom; najbolje pokazuje ponovno nađenu ljubav, a izražava duboku želju za susretom s drugim. Drugim riječima, to je termin interpersonalne relacije, dijaloga, zajedništva.

Taj termin je danas došao do svoga punog izražaja i smatra se  protutežom današnjeg života u svijetu jer je to svijet pun nasilja, sukoba i ponižavajućih otuđenja. Ljudski odnosi nisu više spontani ni prirodni, jer su i oni funkcionalizirani, pretvoreni u nešto neosobnoga, u odnose mase. Zbog toga i postoji nostalgija za pravim, spontanim odnosima koji bi se gradili na dijalogu, međusobnom prihvaćanju i razumijevanju.

Pomirenje uključuje i drugu komponentu bez koje se uopće ne može ostvariti, a to je oproštenje, koje je pravi temelj pomirenja. U teološkom smislu, pomirenje se zapravo i ne može zamisliti bez praštanja. Kad ne bi bilo praštanja, pomirenje bi onda označavalo ili trijumf neke ideologije ili uništenje protivnika. A ono što treba pomiriti nisu nikakve znanosti, ni ideologije, ni objektivne klasne opozicije, nego ljudi koji ne smiju biti uništeni. To onda znači da se pomirenje mora ostvariti unutar granica ovoga svijeta, i to među ljudima, te u sebi istovremeno mora integrirati sve objektivne uvjete.

Tako preko praštanja, pomirenje uz religioznu, zadobiva i socijalnu dimenziju: prekida se logika zla, raskida se začarani krug prava u koji se lako mogu uvući i pravednost i pomirenje bez praštanja, a otvara se mjesto za djelovanje milosrđa. Tako se uspostavlja novi odnos, u kojemu i sama zla i grešna prošlost koja čovjeka pritišće i optužuje, postaje nešto pozitivno, tj. razlogom milosrđa prema njemu.

Ako nema Boga, ili ako čovjek iz svoga života izbaci Boga milosrđa, tada nema ni pomirenja, jer nema ni oproštenja, a u tom slučaju se i samo pomirenje pretvara u obično traženje prava, a to čovjeka vodi u labirint u kojemu su onda prisutne nepravde, prevare i mržnje.

Dakle, današnjem čovjeku nije teško govoriti o „tužnom iskustvu grijeha“ i iskustvu praštanja, dok govor postaje veoma težak kad se počne spominjati samo grijeh. Analize pokazuju da je današnji čovjek izgubio osjećaj grijeha što je usko povezano s gubitkom  osjećaja Boga. Tu je i životno traženje sreće kroz osjetila, posjedovanje i konzumaciju materijalnih dobara, nastojanje da se svako zlo pobjedi preko napretka tehničkih znanosti, gotovo opsesivna želja za potpunom autonomijom u slobodi od ikoga i ičega, što je, možda, i najveća oznaka današnje kulture.

Dakako da ne smijemo zaboraviti ni ograničenja tradicionalne prakse sakramenta ispovijedi koja je bila „uobičajena, anonimna i stereotipna“ i koja se mogla označiti krilaticom „više ispovijedi, a manje obraćenja“. Upravu takvu praksu htio je izbjeći Obred Pokore iz 1974. godine.


 

3. Identitet ispovjednika

Kad je riječ o sakramentu ispovijedi, jasna je svijest Crkve: ne može biti dobrog sakramentalnog slavlja sakramenta ispovijedi bez dobrog svećenika pokornika i ispovjednika. Ta ideja je jasna i kod teologa, kao što je bio Karl Rahner:” Nitko ne može biti dobar ispovjednik, ako nije i dobar pokornik“.

To znači da svećenik-ispovjednik treba:

  1. interiorizirati glavne vrednote ovog sakramenta milosrđa što ih opisuje obrednik, ali i enciklika „Dives in misericordia“ (1984), a što u svojim govorima neumorno ističe papa Franjo:

-            sveukupno se slavlje treba odvijati pod znakom Božje Riječi (Red Pokore, br. 24);

-            slavlje ovog sakramenta treba živjeti u trinitarnoj perspektivi čiji je vrhunac u pashalnom misteriju (Red Pokore, br. 3);

-            slavlje ovog sakramenta je usmjereno komunitarno-ekleziološki jer se pomirenje ostvaruje po Crkvi i u Crkvi. (Red Pokore, br.8).

Zaključno, to znači da je nužno pokornike odgajati i pripremati kako bi nadilazili individualistički pristup slavljenja ovog sakramenta i kako bi mogli postati svjesni osobne i zajedničke dimenzije milosrđa i odgovornosti svojih grijeha i svoga obraćenja.

3.1. Ispovjednikova dispozicija

Sam Red Pokore, 7 govora Ivana Pavla II. kao i enciklika «Dives in misericordia» Ivana Pavla II. silno naglašavaju da dobro slavljenje ovog sakramenta ovisi najviše o dispoziciji ispovjednika i njihovu osobnom nastojanju da osobno usvoje i prodube tu biblijsko-teološku viziju.

U skladu s tim svećenik-ispovjednik u svojoj zajednici mora dati osobno svjedočanstvo, i to ne samo neporočnog života već i života pokore i pristupanja ovom sakramentu. Upravo tako će moći i sam iskusiti bogatstvo Božjeg milosrđa, osjetiti medicinalnu snagu sakramenta i bolje razumjeti pokornike.

Prožet takvim životom i iskustvom, ispovjednik treba u ispovjedaonici biti svjestan svoje uloge suca, liječnika i odgojitelja.

a)      Uloga suca se, ipak ne smije shvatiti u strogo juridičkom smislu.  Ljudski sudac sudi na osnovu onoga što je okrivljenik učinio u prošlosti, dok ispovjednik prosuđuje aktualnu dispoziciju svoga pokornika;

b)      Ljudski sudac odrješuje ili osuđuje na osnovu podnesenih dokaza protiv ili u korist okrivljenoga, dok je ispovjednik sudac oproštenja i pomirenja bez obzira na pokornikovu prošlost.

c)      Ljudski sudac sluša govore odvjetnika koji optužuju ili brane okrivljenoga, dok ispovjednik samo sluša ispovijed okrivljenoga, tj. njegovo samooptuživanje, i koji traži od Boga oproštenje .

Drugim riječima, svećenik-ispovjednik ima ulogu posrednika između Boga i pokornika, i to u ime Krista i Crkve, jer ima vlast i poslanje da obnavlja savez i prijateljstvo između grješnika i Boga. On stoga i treba ustanoviti pokornikovu dispoziciju, osigurati formalnu cjelovitost sakramenta, predložiti pokoru kao prvi korak prema boljoj budućnosti i izreći formulu pomirenja kako mu propisuje Crkva i njegov mjesni Ordinarij.

Iz rečenog proizlazi da je najvažnija ispovjednikova uloga uloga «liječnika», jer je on odgovoran za duhovno zdravlje i za ispravan moralni život svoga pokornika. K. Demmer (moralni teolog s Gregoriane, isusovac)o tome veli:» Riječ je o zadaći koja traži maksimum diskrecije, osjetljivosti i rasuđivanja sa strane ispovjednika. U igru ulazi pokornikova osobnost, njegov pokornički put i cjelokupno njegovo iskustvo kršćanskog života. Uloga liječnika stavlja na kušnju ispovjednikovu religiozno-moralnu kompetenciju; pokazuje njegovu sposobnost teološkog znanja i njegovo religiozno i ljudsko iskustvo.»

Uloga «učitelja i odgojitelja» sastoji se u vještini komunikacije i dijaloga s pokornikom oko evanđeoskog načina života što ga mora interpretirati na autentičan način kako to od njega traži njegovo crkveno učiteljstvo.

Ta ispovjednikova uloga danas je znatno otežana i postala je veoma osjetljiva zbog:

-            općeg odbacivanja moralnih propisa i čvrstih normi. Ljudi danas žele i naglašavaju svoju originalnost, svoje dobre namjere i želje, svoje motivacije i svoja temeljna životna opredjeljenja;

-            odbacivanja zakona kao nečega što je heteronomno, autoritarno i konzervativno, statično, što je izvor otuđenja i frustracija;

-            prevelikog veličanja autonomije, subjektivnosti i osobne kreativnosti koja traži alternativne vrednote i nova pravila ponašanja;

-            zbog takva odbacivanja zakona i čvrstih normi došlo je do urušavanja čvrstog morala i do stvaranja etičkog relativizma jer je interes postao glavno mjerilo djelovanja.

Kako ne bi upao ni u legalizam ni u subjektivizam, nužno je da ispovjednik ima i da stvara zrelu i odgovornu savjest (vlastiti odgoj savjesti) kako bi mogao razlučivati što je od svega istinito, a što lažno, što dobro, a što zlo. On se mora truditi oko prosuđivanja tko živi u svjetlu, a tko u laži (Ef, 5, 8-10).

Iz rečenoga je jasno da je svećeniku nužna ozbiljna i trajna formacija u svim dimenzijama njegove osobnosti, tj. ljudske, duhovne, intelektualne i pastoralne.

Sam obrednik naglašava da su ispovjedniku za dobro ispovijedanje nužno potrebne tri stvari: znanje, razboritost i molitva (Red Pokore, br. 10).

Ispovjednikovo znanje se nikako ne smije svesti na poznavanje prava i ispovjedne procedure. Preporučuje se »pažljivo učenje moralne i duhovne teologije Crkve«, kao i učenje antropoloških znanosti i današnjega kulturnog konteksta.

Ispovjedniku je nužna i razboritost, i to posebno zbog prosuđivanja pokornikova stanja i vjere, kao i zbog savjeta što će mu ga uputiti ad hoc. Razboritost se traži i zbog nalaganja prikladnih načina čuvanja od grijeha i suzbijanja zla, kao i za usklađivanje osobnog susreta sa svakim pojedinim pokornikom.

Kad je riječ o molitvi, onda nema nikakve posebne indikacije o kakvoj se molitvi radi, ali po svemu je to razmišljanje, po kojem se sam svećenik-ispovjednik prepušta Božjem vodstvu. I upravo kad svećenik izgubi potrebu Božjeg vodstva, gubi onda osjećaj i potrebu, kao i radost vodstva drugih, a ujedno je to i početak izbjegavanja ispovjedaonice.

Uz te tri stvari što ih navodi Red Pokore, potrebno je, osobito mladom svećeniku, savjetovati se s iskusnim ispovjednicima, pitati ih o načinu ispovijedanja i o postupcima prema posebnim vrstama grijeha i grešnika. Danas posebice treba povesti računa o socijalnim grijesima, što je u tradicionalnoj moralci bilo ostavljeno malo po strani. Tu je i novo područje grijeha povezanih uz «spolnost», ali i grijeha umjetne oplodnje i inženjerstva, kao i pitanja novih oblika nasilja i novih oblika uništavanja vlastitog i tuđeg života.

3.2. Ispovjednikovo služenje

Koja je točno uloga službenika pomirenja? Sasvim je jasno da Bog, i to samo Bog, otpušta grijehe i daje oproštenje raskajanom grešniku. Jasno je i to da to On čini po služenju Crkve i preko apostolske, odnosno svećeničke moći. No, kad svećenik veli: »Ja te odrješujem od grijeha tvojih: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, radi li se o izjavi (deklaraciji), prosudbi ili o nečemu drugome? To je teško, možda najteže pitanje što ga postavlja teologija o sakramentu pomirenja. Istovremeno to je i najhitnije pitanje, jer o njemu ovisi način i nužnost ovog sakramenta.

Na to pitanje obrednik ne daje sasvim jasan odgovor, već se različito izražava, a te izražaje i nije baš lako međusobno uskladiti. Tako čitamo da »Bog daje oproštenje grijeha po Crkvi koja djeluje po svećeničkoj službi«. Radi se o temeljnoj, bitnoj tvrdnji, ali ona dobiva različite interpretacije. Tako dalje čitamo: »Bog udjeljuje svoje oproštenje znakom odrješenja«, kao i to da službenik sakramenta »u ime Kristovo i snagom Duha Svetoga posvjedočuje i dijeli oproštenje grijeha, da bi se opet utvrdilo da »se pomirenje s Bogom moli i podjeljuje službom Crkve«. I sama formula odrješenja, u prvom dijelu deklarativne, a u drugom deprekativne naravi, odaje neodlučnost ili barem dvosmislenost.

Iako učiteljstvo nije točno odredilo ulogu i mjesto službenika pomirenja, ipak je Crkva službu oproštenja isključivo povjerila svećeniku, jer je uvjerena da samo posvećeni službenici, pomazani Duhom Svetim, a od Krista potvrđeni, mogu vršiti tu zadaću u njezino ime. Inače, u Crkvi oni imaju posebnu zadaću: ne žive više samo za sebe, nego na poseban način dijele radosti i žalosti svoje kršćanske braće, privodeći ih k životu milosti i posinjenja. Svoju zadaću oni vrše i moraju vršiti po uzoru na Krista koji se radi našeg opravdanja učinio grijehom (hamartia) (usp. 2 Kor 5,21), iako je bio nevin, i na sebe uzeo grijehe svijeta. Tim više što i sami nisu bezgrešni, već na svojim leđima osjećaju teret grijeha, moraju još više biti radosni i spremni drugima olakšavati njihovo grešno breme.

3.3. Očitovanje grijeha

Očitovanje grijeha spada u najteže dijelove sakramenta pomirenja. To je zaista kritična točka jer se radi o kazivanju, nabrajanju, popraćenom svećenikovim pitanjima. Naime, pokornik mora govoriti o svojim osobnim stvarima, i to pred čovjekom kojega možda uopće i ne poznaje. Da li se onda može uspostaviti normalni i ljudski odnos kada se radi, ne o dvojici jednakih, nego o onome koji ima moć i vlast, i o onome koji se sam optužuje zbog svojih grijeha, mana i propusta.

Kad je riječ o pokorniku i njegovu doprinosu, glavno što na njega spada jest da bude otvoren, te bez stida i straha govori o svom životu i svojim grijesima. Druga važna stvar koja na njega spada jest očitovanje grijeha, što nije isto kao i nabrajanje. Na žalost, s našim vjernicima je to veoma čest slučaj. Često je to uvijek isto, mehaničko nabrajanje prigodom svake ispovijedi, bez ičega osobnog i dublje proživljenoga. S takvim pokornicima svećeniku je zaista teško. Ne zna odakle i što bi počeo. Možda bi upravo na to trebalo staviti naglasak na našem vjeronauku i pripravi za ispovijed, te naučiti djecu i upozoriti vjernike da stvarno dobro razmisle o svom životu, te pred svećenika iznesu svoje glavne, životne grijehe i mane.

Konačno, uvijek po uzoru na Krista, svećenik će u ispovjedaonici učiniti sve da njegov stav pokorniku bude na pomoć, kako bi postao svjestan da slavljenje sakramenta pomirenja predstavlja vid najljepše zahvale Bogu mira i milosti.


 

4. Odlike dobrog ispovjednika

Odlike dobrog ispovjednika mogu se svesti na tri: slušanje, uživljavanje i poticanje.

Slušanje se sastoji u posvećivanju pažnje i davanju važnosti onome što pokornik govori. I u svakodnevnom životu pozorno slušanje sugovornika utječe na snagu i intenzitet razgovora. Pažljivo slušanje izraz je zanimanja za govor i probleme sugovornika, što sugovorniku olakšava razgovor, ili ga otežava, ako tog zanimanja nema. Kada je riječ o očitovanju grijeha u ispovijedi, tada svećenikova stroga obveza šutnje nije dovoljno jamstvo za uspjeh dijaloga, odnosno susreta. Redovito bi pokornik želio znati kome povjerava svoje grijehe, u koga ima povjerenje, odnosno tko ga ispovijeda. Većina želi i osjetiti da svećenik stvarno sa zanimanjem sluša i prati njihovo samooptuživanje i probleme. To pokornika navodi da se lakše otvori, a možda upita i za savjet. »Moralka i psihologija imaju mjesta u ispovjedaonici«. Ispovjednikov mir i susretljivost, pogotovo ako su izraz vjere, kod pokornika izazivaju spremnost i hrabrost da očituje sve što zna i sve što ga tišti. Hladno slušanje, nezanimanje, priječe pokornikovu spontanost, te ispovijed ostaje hladna i nikada se ne može pretvoriti u doživljaj.

Uživljavanje se sastoji u tome da se svećenik-ispovjednik nastoji uživjeti u situaciju i probleme pokornika. A da bi se to postiglo, potrebno je upoznati pokornika i njegove životne okolnosti, odnosno okolnosti njegovih grijeha i problema.

Stoga je potrebno da pokornik dozvoli takvo upoznavanje, a svećenik da pokaže živo zanimanje. Nisu važne samo riječi, nego je možda i važnije prihvaćanje pokornika, uživljavanje u njegovu situaciju, shvaćanje njegovog načina mišljenja i stupnja njegove vjere. »Ispovjednik koji pokornike smatra samo 'grešnicima', nikako ne može biti dobar ispovjednik«. Konkretno, to znači da će se ispovjednik svaki put zapitati: koliko je živa vjera toga čovjeka? Koliko je on zaista spreman na obraćenje i pomirenje? Koje su dubinske čežnje njegova srca? Što i koliko od njega mogu i smijem zahtijevati? Da li je moguć i jedan ozbiljniji zahvat u njegov život? Ako se na takav način pokornik prima, ili o njemu misli, onda se i pronalaze prava rješenja i pitanja, a tako se može pružiti i očekivana pomoć. To onda znači uživjeti se u problem drugoga, upoznati njegov život, njegove mane i odlike. A time se i sami pokornik sve više i više otvara.

Poticanje se sastoji u tome da svećenik-ispovjednik u konkretnom slučaju nađe prave riječi koje će pokornik upamtiti i sobom ponijeti, te će mu to služiti kao orijentir života.

Svaki se ispovjednik vara ako smatra da pokornik, makar u većini slučajeva, očekuje da u ispovjedaonici prođe što jeftinije. U svakom čovjeku postoji unutrašnja svijest i osjećaj ispravnoga životnog puta koji bi trebalo slijediti. Svatko u sebi nosi svoju idealnu sliku, sliku idealnog čovjeka. Grijeh i nemarnost pomalo narušavaju tu sliku, te čovjek osjeti potrebu iskrenog i ispravnog poticaja. Osim toga, u životu postoje i momenti kada čovjek ne zna za što bi se opredijelio. Riječ je o graničnim, konfliktnim pitanjima kada je i dobro izgrađenim savjestima teško donijeti pravu odluku. Stoga će i tu ispovjednikova riječ vrijediti možda kao zakon i norma djelovanja. Zbog toga će biti neobično važno da ispovjednik shvati korijen pokornikovih grijeha i mana, potakne ga da malo više misli o svome kršćanskom životu, da spremnije izvršava svoje dužnosti prema Bogu i bližnjemu. A kad čovjek bolje poznaje samoga sebe, onda ima i veću svijest svoje grešnosti i potrebu intenzivnijeg obraćenja. Poticajima svećenik, zapravo, pomaže formiranju pokornikove savjesti, a to puno ovisi i o integraciji same ispovjednikove osobnosti, njegove intuicije i svijesti potrebe takvoga rada. On mora pomoći pokorniku da u sebi ostvari jedinstvo razuma, volje i srca, kako bi onda u životu mogao stvarno i pokazati svoje kršćanstvo.

Ukratko, odnos između ispovjednika i pokornika mogao bi se definirati kao zajedničko nastojanje da se postigne pravo sakramentalno pomirenje, te kao uzajamno primanje i pružanje pomoći.


 

5. Ispovjednikove mane

Kao što postoje ispovjednikove odlike, postoje i njegove mane. Tu svakako na prvo mjesto dolazi brzina, u koju se, ponekad i bez vlastite krivnje, vrlo lako upada. Naime, velika većina naših vjernika pristupa sakramentu pomirenja prigodom Božića, Uskrsa, Velike Gospe, i tu i tamo poneke druge svetkovine, što pred ispovjedaonicama tada stvara duge redove. Jasno, kada se dugo radi jedan tako naporan posao kao što je to ispovijedanje, da se pojavi umor, a riječi i čini postaju mehanički, te se pojavljuje želja za brzinom. Ali je zato i istina koju je već prije 200 godina rekao John Michel Sailer, da je brzina u ispovijedanju zlo o kojemu bi pastiri Crkve trebali povesti računa. Smatram da bi i sami ispovjednici o tome trebali povesti računa, pa ne žuriti ondje kada i gdje nije potrebno.

Što se tiče ispovjednika, postoje u današnje vrijeme dvije karakteristične mane, koje su već prerasle u tendencije ili kategorije. Prvoj tendenciji pripadaju mnogobrojni i, rekao bih, revni ispovjednici koji pokornika gledaju samo kao grešnika, a grijeh kao povredu nekog reda ili zakona. Njihovo zanimanje je usmjereno prema objektivnim principima, dok malo pažnje posvećuju dotičnom subjektu, odnosno pokorniku. Takvim je ispovjednicima uvijek glavno pitanje: »Kolika je veličina i domašaj grijeha ovog čovjeka? Moja je dužnost da ga odriješim u onolikoj mjeri koliko on priznaje svoj grijeh kao prekršaj zakona«. Ta vrsta ispovjednika ostala je na onoj naobrazbi koju je sobom ponijela iz sjemeništa i svojih školskih priručnika. Njihovo je znanje posebno oskudno kada je riječ o psihologiji i sociologiji, a prisutna je i slaba teološka utemeljenost u moralnom klasificiranju grijeha, jer se koncentriraju na zakon i na grijeh kao povredu zakona, i to »more geometrico«.

Drugoj tendenciji pripadaju oni ispovjednici koji gotovo svu pažnju usmjeruju na bijedu pokornika, odnosno na osjećaj njegove grešnosti. Naime, previše se gleda na njegov mukotrpni život, okolnosti, psihičko stanje, itd. Ta se tendencija i pojavila s pojavom kliničke psihologije i moderne psihoterapije kojima je cilj kod pacijenta odstraniti osjećaj grešnosti. Ispovjednici te tendencije zaboravljaju na istinsku stvarnost, domašaj i posljedice grijeha, da je grijeh proces udaljavanja od Boga. Grijeh i osjećaj grešnosti nisu jedna te ista stvar. Ovim se ne želi ustvrditi da grešnik ne treba osjećati svoju grešnost, niti da svećenik tome ne treba posvetiti nimalo pažnje. Ima slučajeva kada pokornik izjednači grijeh s osjećajem krivnje, te mu u tom slučaju svećenik mora pomoći. Glavni problem kod ove kategorije ispovjednika, ipak se sastoji u tome što olako prelaze preko grijeha, odnosno ne vide ga u svoj njegovoj rušilačkoj stvarnosti.


 

6. Osposobljavanje za službenika pomirenja

I samo brzi pogled na povijest moralne teologije ukazuje na iznenađujuće puno traktata o sakramentu ispovijedi, a osobito o ulozi i dužnostima ispovjednika.

U tome je svakako najznačajnije djelo sv. Karla Boromejskog (1538 -1584.) »Napomene ispovjednicima« u kojem on govori o intelektualnoj i duhovnoj pripravi svećenika. Zanimljivo je da naglasak stavlja na svećenikovu poniznost, tj. da pokornike ne smatra gorim nego boljim od sebe. Glavne uloge ispovjednika su: sudac i liječnik.

Djelo sv. Karla je imalo veliki utjecaj na kasnije moraliste, osobito na sv. Alfonza Liguorija (1696.-1787.). U svojim djelima »Theologia moralis« i »Praxis confessarii« on se češće poziva na sv. Karla.

Istovremeno u Njemačkoj se pojavljuje Reuterov »Neoconfessarius practice instructus«.

U pretprošlom stoljeću u Njemačkoj je značajnije djelo J. Schneider-a pod naslovom »Manuale sacerdotum«, a u Italiji G. Frassinetti-jevo (1804.-1868.) »Manuale del parroco novello«.

I u prošlom stoljeću postoje slična djela. U Njemačkoj G. Adloff objavljuje djelo »Beichtvater und Seelenfuehrer«, a u Francuskoj A. Chanson instrukciju »Pour mieux confesser«, djelo koje će biti od velikog utjecaja i u našim krajevima.

Sva su ta djela željela biti ne samo stalno pomagalo ispovjednicima nego i formirati i osposobit mlade svećenike za službu pomirenja, odnosno ispovijedanja. Na žalost, mi danas takvih djela nemamo, te se osjeća praznina u pripravi mladog svećenika za tu službu. Poslije zaista dugoga studija teologije, za vrijeme kojeg postoji sva sila teoretskih, a premalo praktičnih pitanja, mladi svećenik naglo odlazi na župu gdje mora propovijedati, katehizirati i ispovijedati, a za te službe nije potpuno pripremljen.

Za propovijedanje i katehiziranje je znatno lakše jer može gledati i slušati kako to iskusniji rade, te korigirati svoje početničke pogreške. Ali, kada je riječ o ispovijedanju, onda on ne može vidjeti kako to iskusniji rade, a nitko ne može ni promatrati kako to on radi, te ga poučiti i upozoriti na pogreške. Tako se može dogoditi da sve do groba nosi svoje mane.

Stoga Red Pokore naglašava da su ispovjedniku za dobro ispovijedanje nužno potrebne tri stvari: znanje, razboritost i molitva.

Ispovjednikovo znanje se nikako ne smije svesti na poznavanje prava i ispovjedne procedure. Pastoralni dokument talijanske biskupske konferencije svećeniku preporučuje »pažljivo učenje moralne i duhovne teologije Crkve«, kao i »dužnu pažnju na rezultate modernih antropoloških znanosti i današnjega kulturnog konteksta«. Istovremeno savjetuje svećenicima »da se često sastaju ne samo zbog liturgijsko-pastoralne izobrazbe nego i zbog trajne formacije za vršenje tako uzvišene službe«.

 

Zaključak

Sakrament pomirenja nikada nije prestao biti izazov teologiji. Svaki teolog koji živi u kontaktu s »narodom Božjim«, mora postaviti neka pitanja i na njih potražiti odgovore u Svetom pismu, crkvenoj tradiciji i učiteljstvu. Danas su takva pitanja, možda više negoli je to bilo u prošlosti, usko povezana s pastoralnim životom i djelovanjem Crkve.

Crkva je, ostavši vjerna Kristovoj zapovijedi, oproštenje grijeha povjerila svećenicima, koji djeluju u zajednici s biskupom kao »ravnateljem pokorničke prakse«.

Gledajući na svoju živu tradiciju, Crkva i danas smatra da je pojedinačna ispovijed svih grijeha, najbolji izraz potpunog obraćenja grešnika. Svi drugi oblici, kao što su razni oblici pokorničkih slavlja što su se danas uvriježili u raznim katoličkim zemljama, uvijek ostaju deformirani oblici sakramenta kršćanskog pomirenja.

Stoga je i uloga ispovjednika, kao službenika ovog sakramenta, zaista velika i delikatna, a danas i posebno zahtjevna. Možda je i današnja kriza osobne ispovijedi dobrim dijelom vezana uz razne nerazboritosti i nedovoljnu pripravu ispovjednika? Mnogi se vjernici tuže upravo na loša iskustva u ispovjedaonici, te se može reći da obnova i reforma osobne ispovijedi, za kojom Crkva teži, u velikoj mjeri ovisi i o izgradnji i pripremi ispovjednika.

Ispovjednik bi morao biti čovjek Duha Božjega, čovjek molitve, duboke i proživljene vjere kako bi svojoj braći mogao naviještati mir i spasenje Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka. Nadalje, morao bi biti pun brige i razumijevanja koji neće otežavati nego olakšavati breme grijeha; čovjek pun takta i obazrivosti koji ne pita tamo gdje nije potrebno; čovjek kompetentan za svoj posao koji je spreman na žrtvu i samoprijegor. Kao čovjek Božji i kao službenik Crkve, nikada neće bježati od dijaloga i vodstva duša, jer je to njegov specifični posao.

Iako mu teološki studij i molitva moraju biti oslonac i izvor djelovanja, on će nužnu pažnju posvetiti i proučavanju dostignuća modernih znanosti, osobito psihologije i antropologije. Crkveni pastiri bi morali više pažnje posvetiti praktičnoj pripremi i izobrazbi mladih svećenika za službu ispovijedanja.

Konačno, u svećeniku mora živjeti svijest da Bog uvijek ostaje bliz čovjeku-grešniku, da ga želi osloboditi od njegova grijeha, od njegova zla. O tome se ovako izrazio bl. Papa Ivan Pavao II.: »Služba pomirenja — taj izvanredni dar beskonačnog Božjeg milosrđa — povjerena je vama, svećenici. Budite uvijek dostojni, spremni, gorljivi, raspoloživi, strpljivi, vedri službenici pomirenja, s vjernom brižljivošću održavajte propisane norme crkvenog autoriteta o toj materiji. Tako će vjernici u tom sakra­mentu naći autentični znak i pomagalo duhovnog preporoda, kao i radost unutrašnjeg oslobođenja«.

 

Literatura:

RED POKORE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1975,

IVAN PAPAVO II, Pomirenje i pokora- Reconciliatio et paenitentia, dokumenti 74, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996.

IVAN PAVAO II, Sakrament pokore.Sedam govora i jedno apostolsko pismo, dokumenti 109, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

IVAN PAPAVO II, Pastores gregis-pastiri stada, pobudnica, dokumenti 137, Kršćanska sadašnjost, 2003.

PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Priručnik za ispovjednike o nekim pitanjima bračnog ćudoređa, dokumenti 108, Kršćanska sadašnjost , Zagreb 1997.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas849
Ovaj mjesecOvaj mjesec77470
UkupnoUkupno5076349

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 98 

Administrator

franodoljanin@gmail.com