Sinj: Spomendan ubijenih fratara u Cetinskoj krajini

Spomendan ubijenih fratara u Cetinskoj krajini obilježen je misom zadušnicom, blagoslovom reljefâ i predstavljanjem knjige fra Stjepana Čove: „Franjevci - žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini”.

 

1. Misa zadušnica

Spomendan ubijenih fratara u Cetinskoj krajini započeo je misom zadušnicom koju je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman, a u slavlju su sudjelovali gvardijan fra Petar Klapež, autor knjige fra Stjepan Čovo, dekan KBF-a fra Anđelko Domazet, ravnatelj Franjevačke gimnazije fra Josip Grbavac, cetinski dekan don Stipe Ljubas, sinovac ubijenog fratra fra Stanko Milanović Litre, i još 19 svećenika. Pjevanje za vrijeme mise predvodio je Zbor Gospe Sinjske pod ravnanjem mo fra Jure Župića, a za orguljama je pratila s. Jelena Mijić. Ispred oltara postavljen je plakat sa fotografijama ubijenih fratara i oko njega 20 lampiona.

Nakon procesije i ulazne pjesme 'Svjedoci vjere', gvardijan fra Petar Klapež s ambona je pročitao imena naše ubijene braće abecednim redom: fra Leonard Bajić, fra  Krsto Bazo, fra Jozo Borković, fra  Stanko Bradarić, fra  Ante Cvitanović, fra  Petar Glavaš, fra  Rafo Kalinić, fra  Anselmo Kovačić, fra  Milan Lapić, fra  Stanko Milanović Litre, fra  Jozo Olujić, fra  Petar Paviša, fra  Vlade Pavlov, fra  Jozo Poljak, fra  Ante Romac, fra  Ivan Romac, fra  Nikola Šabić, fra Metod Vezilić, fra  Rudolf Vučić i fra Bože Vugdelija.

Uvodeći u misno slavlje provincijal fra Joško Kodžoman pozdravio je koncelebrante, braću svećenike, časne sestre, bogoslove, članove Franjevačkoga svjetovnog reda i Frame, Zbor Gospe Sinjske i fra Juru Župića te braću i sestre u Kristu, a zatim naglasio kako večerašnje misno slavlje, u spomen na naše ubijene braće franjevaca, izraz je naše zahvalnosti prema umorenoj braći ali i želje da se ne zaborave dani i godine u kojima su, na širokom prostoru Cetinske krajine, uz fratre, stradale i tisuće drugih istinskih hrvatskih domoljuba i bogoljuba. Završio je pozivom na molitvu za svu kršćanski braću u svijetu koji podnose patnje i kušnje zbog svoje kršćanske vjere.

Na početku propovijedi o. Provincijal je rekao kako je „danas svakom objektivnom promatraču jasno da su ubojstva franjevaca, koja su se dogodila u vihoru Drugog svjetskog rata i u poratnom vremenu u Cetinskoj krajini, bila posljedica sustavnog istrebljenja najperspektivnijih snaga na ovom prostoru, među njima naravno i franjevaca, profesora, dušobrižnika, onodobnih vodećih znanstvenika… Naši fratri nisu stradali slučajno, niti su bili kolateralne žrtve. Komunistički sustav, kako nam je poznato, rješavao se nepoćudnih osoba i na najbrutalniji način se obračunavao sa svojim neistomišljenicima, među koje su svakako spadali katolički svećenici. Komunistički su zločini od početka bili poznati, ali se o njima nije smjelo govoriti ili pisati do demokratskih promjena“.

U nastavku je naglasio kako se „ubijene svećenike prikazivalo kao suradnike ustaškog režima, etiketiralo ih se kao narodne neprijatelje, nastojalo ih se bez dokaza povezati s ustaškim zločinima i učiniti suodgovornima za tuđa djela ili nedjela. Činjenica da nikome od ubijenih franjevačkih mučenika, kojih se u ovoj prigodi spominjemo, nije omogućeno pravo na dokazivanje nevinosti, pravo na obranu, na sud, dovoljno govori o pravdi i pravednosti i istinoljubivosti njihovih mučitelja, sudaca i izvršitelja zlodjela. Provincijal fra Petar Grabić, koji je i sam iskusio pakao Stare Gradiške, napisao je dopis Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 18. travnja 1945. godine u kojem je između ostaloga istaknuo „…ja niže potpisani opravdano dovodim u vezu prolivenu krv svećenika i redovnika mučenika s mržnjom na njihovo svećeničko zvanje, katoličku vjeru i njihovu ljubav i privrženost prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi“.

Međutim, politički progon mnogi fratri nisu uspjeli preživjeti zbog političke procjene da su probrani fratri nepotkupljivi ljudi i da su nesalomljivi u svojim rodoljubnim i bogoljubnim stavovima, rekao je o. Provincijal, i nastavio da su franjevački mučenici, a da to nitko nije ni slutio, postali živo sjećanje na najmračnije razdoblje naše povijesti. Bog su i čovjek doista najbliži i najsličniji u patnji. Kao što je patnja preobrazila čovjeka Isusa  u  proslavljenog Krista, tako i čovjek, u kotlu vlastite životne patnje i muke, biva preobražen u biće neslućenih mogućnosti, sposobno  pobijediti i nadići ljudskost kakvu obično poznajemo, kolebljivu, nedosljednu, sumnjičavu, prestrašenu… Ovo misno slavlje, izraz je prije svega naše sveopće zahvalnosti našim mučenicima.

Današnje stradavanje kršćana u svijetu, iako se o svemu rijetko i podcjenjivački izvještava, poprima dramatične razmjere. Progon kršćana u zemljama Bliskog istoka samo je dio opće svjetske antikršćanske politike, čiji su tragovi i danas vidljivi u mnogim zemljama.

Danas se, dakle, draga kršćanska braćo i sestre, ovim molitvenim skupom, prisjećamo i molimo za žrtve krvave tragedije probranih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koju su priredili odnarođeni i bezbožni komunistički nalogodavci a proveli dodvorice nove zločinačke ideologije, tražeći tako na novoj političkoj sceni priliku za osobnu afirmaciju i dokazivanje.

Mi pak, kao vjernici,  želimo i za te ljude moliti, za njihovo pokajanje i obraćenje. S ovog mjesta želim javno pohvaliti posebno onu braću u našoj Provinciji, koji su, nošeni duhom zahvalnosti i obveze prema našim mučenicima, pokrenuli brojne inicijative za obilježavanje mjesta ljudske tragedije, razotkrivanje povijesne istine o razlozima i mjestima stradavanja kako braće franjevaca, tako i tisuća nevino stradalih sunarodnjaka pred proračunatim  namjerama komunističkih ubojica. Poimence zahvaljujem našem umirovljenom profesoru dr. fra Stjepanu Čovi, koji je uložio dosta truda kako bi nam ostavio vrijedne pisane tragove o pravoj istini tragičnog skončanja naših fratara. Zahvaljujem i svoj braći u ovom Samostanu, na živom sjećanju na naše umorene fratre, kao i na hvalevrijednoj inicijativi da se sklopu proslave 300. jubileja, u kloštru Samostana, naprave reljefi s likovima naših mučenika. Hvala i svim umjetnicima koji su se uključili u taj projekt.

Kada govorimo o stradanjima u vremenu Drugoga svjetskog rata i poraća, pred  nama je još puno posla. Međutim, svako aktualiziranje mučeničke prošlosti Katoličke crkve i hrvatskog naroda izaziva nove polemike i suprotstavljanja ali svi skupa moramo u konačnici priznati da drugog puta nema ukoliko želimo, kao narod, početi živjeti u miru i slozi. Iako konačna životna sudbina naše braće možda neće nikada biti do kraja rasvijetljena zbog ljudskog kukavičluka, prekrivenih tragova zločina i brojnih drugih razloga, mi smo ipak sretni, jer na temelju raspoloživih podataka, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi, da su mučenici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, potpomognuti snagom Božje milosti, uspjeli do kraja ostati vjerni Bogu i svom svećeničkom poslanju, te neustrašivo podnijeti strahote vlastite smrti.

Svim našim hrvatskim mučenicima i zagovornicama kod Boga  preporučamo naš Narod, daljnji rad i nastojanja svih ljudi dobre volje, oko razotkrivanja istine, oko zadovoljenja pravde, oko čuvanja žive uspomene na sve naše drage i mile pokojnike, a posebno na naše mučenike, završio je o. Provincijal.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, okupljeni oko Kristova oltara, prikažimo svoje molitve Kristu, Kralju mučenika, koji se dragovoljno predao u ruke grešnika i s velikim pouzdanjem uputimo svoje molitve, zajedno pjevajući: Kriste, učini nas svjedocima vjere!

1. Gospodine, Isuse Kriste, izvore i uzore svakog mučeništva: pomozi pastirima Crkve da uvijek budu, tebi za ljubav, spremni na žrtve i odricanja, molimo te.

2. Gospodine, koji si za nas bio bičevan i trnjem okrunjen, naša su ubijena braća do kraja vjerno i odano služili Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu: udijeli im radost nebeskog Kraljevstva, molimo te.

3. Gospodine, ti si našu braću, osobito fra Antu Cvitanovića, obdario snagom svete vjere da se nisu sustezali umrijeti radi tebe: daj da i nas ojača ova misna žrtva te s vjerom odvažno, ispovijedajući tvoje sveto ime, prionemo uz Krista, molimo te.

4. Gospodine, koji si se u smrtnoj borbi podložio volji Očevoj, spominjemo se pogubljenja naše braće: udijeli nam milost da nas njihova žrtva uči strpljivosti i hrabrosti u svakodnevnom životu, molimo te.

5. Gospodine, ti želiš da se svi ljudi spase: takni srca grešnika da se obrate od svoga zla puta i povrate u jedinstvo ljubavi tvoje, molimo te.

6. Blažena Majko Marijo, koja si stajala podno križa svoga Sina, bila si znak naše nade u pobjedu: prosvijetli nas da što bolje razumijemo tajnu Križa i otkupljenja, molimo te.

7. Gospodine, koji si pobijedio smrt i ušao u slavu nebesku: primi u kraljevstvo svoje sve one koji su završili svoj život nasilnom smrću za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, molimo te.

Gospodine, Isuse Kriste, primi naše molitve i daj nam snage da Ti budemo vjerni u sadašnjosti, a našoj ubijenoj braći udijeli nagradu u slavi sretne vječnosti. Koji živiš.

Nakon završne pjesme 'O mučenici hrvatski' i blagoslova, članovi Franjevačke mladeži uzeli su 20 lampiona i započeli formiranje procesije prema samostanskom klaustru. U procesiju su se priključili sjemeništarci, ministranti, bogoslovi, svećenici i vjernici. Za vrijeme procesije Zbor Gospe Sinjske pjevao je Do nebesa nek se ori.

 


2. Blagoslov reljefa

Na početku fra Petar Klapež, gvardijan, uveo je ovim riječima u obred blagoslova reljefâ: „Braćo i sestre, u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno je preko 600 svećenika, redovnika i redovnica. U Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja (Split) 44 fratra bili su žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, a od njih u Cetinskoj krajini 20. Iz poštovanja prema njihovoj prolivenoj krvi i mučeničkoj smrti, u prigodi slavlja 300. obljetnice slavne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor, izrađeni su ovi reljefi. Večeras smo se okupili u ovom samostanskom klaustru kako bismo obavili blagoslov reljefa koje su učinili naši umjetnici. Uz imena umjetnika spominjem i imena ubijene braće čije su reljefe izradili:

  • Goran Balić: fra Anselmo Kovačić
  • Veno Jerković: fra Leonard Bajić, fra Jozo Borković, fra Jozo Olujić, fra Petar Paviša, fra Ante Romac, fra Vlade Pavlov
  • Ivan Grgat: fra Ivan Romac
  • Marko Grgat: fra Nikola Šabić
  • Kažimir Hraste: fra Stanko Milanović Litre
  • Kuzma Kovačić: fra Petar Glavaš
  • Tomislav Kršnjavi: fra Metod Vezilić, fra Božo Vugdelija
  • Josip Marinović: fra Rafo Kalinić
  • Stipe Sikirica: fra Ante Cvitanović
  • Nikola Vrljić: fra Jozo Poljak
  • Miro Vuco: fra Krsto Bazo, fra Stanko Bradarić
  • Jure Žaja: fra Milan Lapić, fra Rudolf Vučić

U ime Franjevačkog samostana Gospe Sinjske, kao gvardijan, ovom prigodom zahvaljujem umjetnicima koji su izradili reljefe, ljevaonici umjetnina “Ujević” pod vodstvom utemeljitelja i vlasnika Damira Ujevića kao i našem fra Boži Norcu Kljaji. Svi su uložili mnogo truda i ljubavi kako bi ovi reljefi bili postavljeni na trajni spomen naše ubijene braće.


Provincijal fra Joško Kodžoman započeo je obred blagoslova ovim riječima: „Draga braćo franjevci, braćo i sestre u Kristu! Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Tu božansku sliku čovjek je grijehom iznakazio, ali ju je Krist, umirući na križu, milosrdno obnovio. Ovi reljefi, izrađeni vještinom umjetničkih ruku odsijevaju plemenitošću; oni predstavljaju svjedočanstvo vjere i ljubavi naše ubijene braće koji su odvažno podnijeli smrt radi Krista. Danas nas potiču da hrabro stupamo njihovim stopama i svjedočimo neprolazne vjerske isitne. Ovim blagoslovom reljefa želimo zahvaliti Gospodinu za dar naše braće i neka njihov primjer potakne mlade kako bi se velikodušno odazvali na redovnički i svećenički život“. Nakon molitve Očenaša, o. Provincijal je izmolio blagoslovnu molitvu:

Svemogući vječni Bože,

izvore svake svetosti i radosti!

Ti si nas obogatio darovima ovih franjevaca

na čiju su čast izrađeni ovi reljefi.

Udijeli svojim vjernicima

da slijede stope Gospodina Isusa Krista

te promatrajući primjer ove naše braće

prispiju do čovjeka savršena,

do mjere uzrasta punine Kristove.

Neka riječju i primjerom naviještaju Evanđelje,

spremni za to evanđelje i krv svoju žrtvovati.

Neka danomice nose križ Gospodinov

i predano služe tebi i braći.

Oči svoje neka uzdižu prema nebeskom prebivalištu

gdje ćeš ih ti, Bože, primiti da ondje kraljuju

s tvojim Sinom koji živi i kraljuje u vjeke vjekova. Amen.

Za vrijeme škropljenja reljefa i kađenja vatrom Zbor franjevačkih bogoslova otpjevao je himan Veliča. Obred je završio blagoslovom i pjesmom 'O Gospe Sinjska'.

 

 

 

Letak: „Franjevci – žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini“


 

 

3. Predstavljanje knjige fra Stjepana Čove „Franjevci - žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini”


U dvorani Gospe Sinjske knjigu fra Stjepana Čove „Franjevci - žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini” predstavili su dr. sc. Miljenko Buljac; fra Blaž Toplak, prof.; fra Stjepan Čovo, autor. Kroz program je vodio dr. sc. fra Ante Akrap, a pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi.


Voditelj programa dr. sc. fra Ante Akrap prvo je najavio gvardijana fra Petra Klapeža  koji je pozdravio sve sudionike okupljene na predstavljanje knjige fra Stjepana Čove „Franjevci žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća u Cetinskoj krajini“.

Najavljujući program predstavljanja dr. Akrap je rekao: „Susret Hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata s komunizmom, protukršćanskom totalitarnom ideologijom imao je za posljedicu veliki egzodus, križne putove, masovne osude i strijeljanja nevinih ljudi. Najviši stupanj mržnje sljedbenika ove ideologije očitovao se kroz osude i strijeljanja crkvenih velikodostojnika, počevši od zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, pa do mnogih katoličkih svećenika, koji su postali žrtvom svoje vjere i svoga poziva. Žrtva kao takva privlači, ali isto tako i odbija čovjeka, nju ne možemo racionalno shvatiti, ali osjećamo nutarnji poriv koji nas tjera da pokušamo shvatiti. I upravo ovo “neshvaćeno” prebacuje nas u prostor svetoga, koji je osnovna kategorija svake religije. Sveto se najprije spoznaje (doživljava) kao mysterium tremendum, a tek poslije kao mysterilan fascinosurn (Rudolf Otto bavio se fenomenom svetoga. Najpoznatije mu je djelo Das Heilige - Über das Irrationale in der Idee des Göttlichen and Sein Verhältnis zum Rationalen (Sveto — O iracionalnome u ideji božanskog i njezinu odnosu prema racionalnome), najprije kao strah, a potom kao očaranost. Promatrajuću u ovom kontekstu žrtvu franjevaca možemo ih sa sigurnošću pribrojiti listi kršćanskih mučenika u povijesti katoličke Crkve. Ljubav prema Bogu, ljudima i svome narodu zaustavila ih je na njihovu životnome hodu. Prerano su i ne svojevoljno vrijeme zamijenili vječnošću, stoga su pravi svjetionici i uzori vjere u Boga i njegovu riječ.

Ideologija koja je sustavno zatirala istinu doživjela je svoj poraz i stoga je obveza i potreba da se na vidjelo iznesu i razotkriju sva zlodjela jednoga sistema kojeg mnogi pokušavaju i danas glorificirati. Veliki borac za crnačka prava Martin Luther King jednom je rekao - Na kraju nećemo pamtiti mržnju svojih neprijatelja nego šutnju svojih prijatelja. Dugo je vremena prošlo da konačno i istina progovori da povrati snagu izgovorenoj i pisanoj riječi, stoga smo zahvalni autoru ove knjige što je objelodanio živote i stradanje nevinih i nedužnih franjevaca.

Poslije čitanja ovakvih uradaka uvijek se postavlja jedno te isto pitanje - zar je doista mržnja toliko snažna i razorna, zašto tolikima smeta ljubav prema Bogu i vlastitoj Domovini, zašto čovjek najveći dar od Boga - svoju slobodu tako divljački zloupotrebljava i neljudski postupa prema drugima? Knjiga nije poziv na mržnju jer se "nijedan problem ne može rješavati na istom stupnju svijesti na kojemu je stvoren". Mrak ne može protjerati mrak: samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju: samo ljubav to može. (Martin Luter King). Moramo znati što se dogodilo. Nema te gumice koja može izbrisati zločine, stoga je uzalud potiskivati vlastitu prošlost u zaborav, jer htjeli mi to priznati ili ne - istina uvijek ima posljednju riječ. Možete neko vrijeme ljude držati u zabludi ali sve vrijeme sve ljude to je nemoguće (Lincoln). Ova je knjiga napisana s ciljem ispravljanje nepravde i razotkrivanja zločina koji su nam dugo vremena bili servirani pod plaštem istine ali i s nakanom da uspomena na ove heroje duha i mučenike ljubavi nikada ne izblijedi u memoriji ljudi ovoga kraja i našega naroda.

Nakon ovih uvodnih misli Zbor franjevačkih bogoslova pod ravnanjem fra Frane Bosnića otpjevao je SALVE REGINA - antifonu u čast Bogorodice.

Prvi predstavljač bio je gospodin MILJENKO BULJAC, doktor znanosti iz područja filologije. Pokretač je Cetinskih vrila i urednik književnih priloga u časopisu (1993.- 2013.), lektor i korektor; urednik izdanja znanstvenih knjiga u Matičinim ograncima u Sinju i u Vrlici. Organizator je nekoliko znanstvenih i stručnih skupova, aktivni sudionik šezdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija, kongresa i seminara te urednik radioemisija iz kulture. Iz njegova bibliografskoga opusa izdvajamo dvije zbirke pjesama - Nevjenčani dani (2000.) i Njihove navezanosti tebi ne trebaju (2011.), tri samostalne knjige. Objavio je i stotinjak izvornih znanstvenih radova u uglednim domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima.

 

Miljenko Buljac

Franjevci - žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini knjiga je fra Stjepana Čove tiskana u prigodi proslave 300. obljetnice pobjede pod Sinjem uz zagovor Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sirijske. Možemo izraziti zadovoljstvo što se pojavljuje sada, iako nam svojim značenjem, ponajprije spoznajama o kojima se moralo šutjeti, stiže sa zakašnjenjem gotovo od sedam desetljeća. Ovo je knjiga koja oslobađa od straha i prigoda da ga se konačno oslobodimo zato što donosi prešućivanu istinu. Prošlo stoljeće, poznato je svima, na svjetskoj pozornici donijelo je goleme žrtve, ratne kataklizme, sukobe zbog interesa velikih sila; donijelo je brojne nesreće, stradanja i patnje, mislim da svatko od nas može prihvatiti, donijelo je zla koja je čovječanstvo trebalo izbjeći. Eksperiment s komunističkim revolucijama u XX. stoljeću prouzročio je stradanje i smrt nekoliko stotina milijuna ljudi.

Širenjem kolonijalnoga ropstva, eksploatacijom prirodnih i društvenih dobara na drugim kontinentima i rasnom diskriminacijom, svjetski moćnici pokrenuli su nove ideološke podjele, a u provedbi svojih ciljeva nisu zazirali ni od politike aparthejda. U Komunističkoj internacionali osnovanoj 1917. godine okupili su se svjetski moćnici koji su razradili strategije upravljanja čitavim svijetom. Upravo su oni pokrenuli svjetske ratove i brojne ratne sukobe Provodili su misije kojima je prava svrha bila držati u pokornosti druge narode. Temeljna ideološka rasprava pri ustroju komunističkih nadzora oslanjala se na bezboštvo. Ideje Francuske revolucije o jednakosti, bratstvu i slobodi, kojima se i danas bombastično ponose naši jakobinski sljedbenici, doživjele su samo nakon 16 godina svoj potpuni krah Napoleonovim ratovima, osvajačkim ratnim pohodima na Mletačku Republiku, Ilirik, Habsburšku Monarhiju i na Rusiju, u čemu se mogu prepoznati namjere osvajanja čitavoga svijeta. Fjodor Mihajlovič Dostojevski tog drznika u svom romanu Zločin i kazna osudio je za silne patnje ljudi u svijetu i za smrt pet stotina tisuća ljudi. Lažni proroci i danas nastoje prekrajati svijet koji bi trebao postati poput globalnoga sela. imati jednoga vođu. služiti se jednim jezikom, uklanjati posebnosti, izbrisati razlike, odbaciti kulturi; koja je stvarala i stvorila hrvatski narod, rastopiti religioznost i sve tradicijske vrijednosti, uništiti obitelj, prilagoditi se stereotipnim, globalističkim mjerilima. Nositelji globalizacijskih strategija u svjetskim razmjerima nastoje i danas pod krinkom demokratizacije društva i humanizacije svijeta učvrstiti svoju moć. osigurati interesni; skupine, stvoriti novi svjetski poredak, nove centre moći, a novim osvajanjima bilo sredstvima ratničke sile ili na svoj perfidni upravljački način širiti svoja načela uljudbe. Nositelji takve ideologije bili su i Titovi partizani, zbog čega svećenici nisu pristajali na suradnju s njima? Katolička crkva svojim ličenjem i svekolikim poslanjem odbacuje komunističku utopiju stvaranja pravednijega svijeta utemeljenu na bezboštvu. Partizani su zastupali rigidne bezbožničke poglede, rušili su nauk Katoličke crkve, gazili vjerske istine; unosili isključivost, ubijan svećenike već od početka ratnih zbivanja. Sjetimo se razbojstva poput onog na Daksi kad su ubili sedam svećenika, a među njima i pok. fra Petra Pericu, autora pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata. S druge pak strane potpuno su zanemarili odnose prema hrvatskim tradicijskim vrijednostima i prema kulturi koja je stvarala hrvatski narod. Hrvatska narodnosna misao potonula je u anacionalnom zajedništvu s drugim južnoslavenskim narodima.

Fra Stjepan Čovo preuzeo je zadaću istražiti golemu građu i dokumentirati martirologij sinjskih franjevaca - žrtava dvadesetoga stoljeća. Autor skromno utvrđuje kako .... „nemamo pretenzija na konačnu istinu o svim stradalnicima o kojima pišemo, svjesni svojih ograničenosti zbog nedostataka izvornih dokumenata iz drugih izvora, čime ostaje otvoren prostor daljnjeg istraživanja koji čeka druge istraživače." Autor navodi žrtve partizanskoga i komunističkoga progona, žrtve Križnoga puta: o. fra Nikolu Šabića i o. fra Božu Vugdeliju, žrtve prisilno unovačenih fratara kojima se izgubio trag već prvog njihova ratnog partizanskoga dana: o. fra Krstu Bazu i o. fra Anselma Kovačića; potoni žrtvu o. fra Rafe Kalinića. koji je na putu u zaselak Carića išao bolesniku udijeliti sakrament Pričesti i Pomazanja, kojeg su kod Malbaša u Brnazama ubili Nijemci, nakon što su zapalili kuću pokraj ceste jer su na njih partizani iz šume zapucali. Martirologiju sinjskih franjevaca, odnosno Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja Čovo je dopisao i 25 fratara koji su različitim zatvorskim kaznama robovali u Kažnjeničko-popravnom domu Staro Gradiška (KPD) s ukupnim brojem: 170 kažnjeničkih godina i 8 mjeseci.

Opširnu knjigu od 260 stranica fra Stjepan Čovo posvećuje „Uspomeni svih žrtava Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini", a u proslovu progovara psalmist: »Dragocjena je u očima Gospodnjim / smrt pobožnika njegovih./« (Ps 116,15) Naslovnicu je osmislio Ante Branko Periša, franjevac i akademski slikar, a nakladnik je Franjevački samostan u Sinju.

Za ovakvu knjigu kažemo daje martirologij (lat. martyrologium), knjiga o mučeništvu  grč. svjedočenje), muka, patnja, stradanje za vjeru, napose onih koji su svojim životom svjedočili vjeru; liturgijska knjiga s imenima svetaca i njihovim životopisima po danima njihova slavlja. Starogrčki: martyros - mučenik. Martirij, grč. mučeništvo: kasnolat. martvrium: svjedočenje vjere. Žrtve onih koji su svoj život posvetili dragome Bogu. Sva njihova krivica jest u tome što su bili svećenici. Hrvati. Presuda njima bila je bez suda i sudovanja, najčešće su sudili prijekim sudom pred kojim se nitko nije mogao obraniti... Bile su to presude bez procesa: krivac si bez krivnje, jednostavno optuže te za suradnju s neprijateljem i ničim se ne možeš obraniti IJ kršćanstvu, s obzirom na progone ranili kršćana, pojam dobiva i značenje muke. mučeništva, stradanja za vjeru; martiri su mučenici, svjedoci vjere.

„Neistražene su okolnosti tog vremena, zbivanja i ljudi u njima zbog toga što je puno godina sustavno zanemarivan odnos prema tim žrtvama“, tvrdi autor i navodi 44 žrtve stravičnih ratnih i poratnih komunističkih i drugih ratnih progona. Budući da smo naumili obraditi samo franjevce sinjskoga svetišta, nanizao 20 svećenika manira koji zaslužuju spomen zato što je to pravo na ljudsko sjećanje.

Knjiga je raščlanjena u tri cjeline: prvoj cjelini prethodi Riječ o. Provincijala i Predgovor uz objašnjenje kratica koje se u knjizi pojavljuju. Autor na 34 stranice govori o velikoj tragediji dvadesetoga stoljeća, prisjećanju na komunističke žrtve, prikazuje ulazak partizana u Sinj, koji je u narodu zapamćen kao Pad Sinja; potom piše o progoniteljima sinjskih fratara, o odnosu prema žrtvama rata i poraća: o pravu na grob i dostojanstvu svakog čovjeka, o nevinosti fratara, odnosima samozvanih antifašista prema njihovoj rodbini; o sudbini ljudi i kobnim partijskim odlukama, o progonima i žrtvama komunističke mržnje te o fratrima - svjedocima vjere.

U drugoj, vrlo opširnoj cjelini: Franjevci - žrtve rata u Cetinskoj krajini abecednim redom autor je nanizao pojedinačne sudbine dvadesetorice franjevaca: navodio je podatke o njihovu podrijetlu i školovanju, službama u Provinciji, spisateljskom radu. ratnim iskušenjima, neprilikama i nesigurnosti, uhićenjima, njihovu stradanju, žrtvi i mučeničkoj smrti, redovito nasilnoj. O nekima je podastirao pisana izvješća i usmena svjedočenja, navodio primjere komunističke mržnje, izmišljenu krivnju i prijetnje, vrtloge izazova u kojima su se našli sirijski franjevci. O njima je fra Stjepan pisao koristeći zapise i svjedočenja subraće ih bliskih im vjernika, iznosio primjere njihove neporočnosti. osude i presude, prijeke sudove; pisao o časovima njihove božanske snage, utjehe i praštanja svojim krvnicima pred smrt. Svoju smrt doživljavali su kao krunu kršćanske ljubavi, ispunjeni milosrđem Božjim praštali su svojim mučiteljima i onima koji su ih hladnokrvno slali u smrt: pisao je o fratrima koji su mobilizirani u partizansku vojsku, ali su već prvoga dana ubijeni (fra Rudolf Vučić), također i o svećenicima s nepoznatom životnom završnicom i za čiji se grob ni danas ne zna (fra Vlade Petrov, fra Nikola Šabić). Autor navodi dokaze njihove nevinosti; osporava smrtne presude, zalaže se za obranu njihova ljudskoga dostojanstva. Cjelina se završava Pogovorom.

U trećem dijelu autor donosi 16 izvornih arhivskih dokumenata, njihove preslike i prijepise. Bibliografske bilješke prate tekst u kojem su 292 reference citirane literature: faksimil 16 izvornih službenih dokumenata o stradanjima i njihovim prijepisima kako bi ih čitatelj mogao lakše pročitati. Fra Stjepan Čovo istražio je arhivsku građu u državnim arhivima u Zagrebu i Splitu, također i u pet drugih arhiva. Osim arhivskih izvora predmet istraživanja obuhvaća 48 knjiga primame literature. Knjiga je opremljena sažetcima na talijanskome jeziku (nelektorirani tekst) te na njemačkomu i engleskom jeziku; a na kraju donosi Kazalo osobnih imena te Pregled sadržaja.

Zbor franjevačkih bogoslova vod ravnanjem fra Frane Bosnića otpjevao je pjesmu ZEMLJO MOJA, stihove napisao: don Bobo Delić; glazbu don Šime Marović.

Drugi večerašnji predstavljač bio je fra Blaž Toplak, prof. povijesti i zemljopisa na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Fra Blaž se bavi proučavanjem Hrvatske povijesti i Povijesti provincije. Sudjelovao je na raznim simpozijima i znanstvenim skupovima. Rado je viđen i zapažen propovjednik na proslavama mnogih obljetnica i nebeskih zaštitnika pojedinih župa.

 

 

Fra Blaž Toplak

Fenomen mržnje - usredotočeni ne samo prema ideološkim neistomišljenicima i hrvatskim domoljubima, nego i prema Katoličkoj crkvi

Partizani ulaze u Dubrovnik 18. 10. 1944. bez ispaljena metka, 24 hercegovačka divizija, pod zapovjedništvom Vlade Šegrta.  Divizija je bila pretežito popunjena četnicima, koji su na Titov poziv još 3. 12. 1943. šajkače s četničkim oznakama zamijenili zvijezdama petokrakama. U Zagreb su u svibnju ušle čete Koče Popovića također s najbrojnijim presvučenim četnicima. Vlado Šegrt postavlja Đuru četnika za vojnog komandanta Dubrovnika, a zamjenik mu je Stevan Pečanac, oba su došla iz četničkih redova. Neposredno prije dolaska u Konavle i Dubrovnik diviziji je pristupilo više od 800 nekadašnjih četnika. A što se od tih tobožnjih partizana moglo očekivati. U Dubrovnik ulaze s već pripremljenim popisima ljudi,a  to će biti pravilo prilikom ulaska "osloboditelja" u bilo koje mjesto diljem Jugoslavije. Ono što kao četnici nisu uspjeli ostvariti u okviru četničkog djelovanja obilato su nadoknadili kao partizani prikrivajući se parolom da su sve to narodni neprijatelji.

Sve je počelo na Orsuli 19/20. listopada 1944. samo dan nakon ulaska u Dubrovnik. Partizani su doveli 12 mladića, pretežno Konavljana, vezanih žicom, od kojih su jedanaest pogubili i bacili niz strmu stijenu u provaliju. Ciljano su pogubljivali  osobito jedince muškarce… Drugo stratište bila je Daksa gdje su pogubili 54 osobe. Za zločine tu, i na drugim mjestima nikada nitko nije odgovarao.

Udruga Daksa podnijela je državnom odvjetništvu u Dubrovniku 2007. kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja. Županijsko odvjetništvo odgovorilo je u rujnu 2010.  da na temelju istražnog zahtjeva nema osnove za podnošenje prijave protiv određene osobe. U odgovoru ne piše ni to čije su snage počinile taj stravični zločin: Kinezi, Mongoli, Papuanci! (Ante Jurjević Baja, u intervju Novom Vjesniku 19. prosinca 1992. rekao je „Falili smo!“)

Šire Dubrovačko područje evidentirano 1096 stradalih. U likvidacijama je stradalo 745 osoba, od kojih su 672 bili Hrvati. Od njih 745 za 688 odgovornost snose jugo komunisti, staljinisti. Presuda je bilo samo 64, ili samo devet posto, a dobro znamo kako su sudovi sudili. Grijeh onih u Dubrovniku, a i diljem prostora Hrvatske te Bosne i Hercegovine, kad je riječ o Hrvatima, njihov jedini grijeh je bio što su bili svjesni Hrvati i dobri katolici, a upravo je to za kamuflirane četnike oliti partizane bio najgori krimen kojega je odmah u početku trebalo sasjeći, kao najopasnije i najnepoželjnije elemente u preuzimanju vlasti.

Slika dolaska u partizane-podatci-tablica

Zašto ovih nekoliko napomena od Dubrovniku tu je sve manje-više počelo s masovnim smaknućima. U Dubrovnik su se uputila i dvojica fratara koje donosi ova knjiga.

Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić koji su se poslije kapitulacije Italije zatekli u Imotskome samostanu. Fra Stanko je odlučio posjetiti rođakinju u Dubrovniku, a kako je fra Milan tih dana boravio u Prološcu pozvao ga je da zajedno odu do Dubrovnika. Zbog miniranja pruge prenoćili su kod župnika u Ravnome 24. rujna 1943. Po noći partizani su napali i osvojili selo i zarobili seljane.  Jedan dio  su poveli sa sobom i sudili u Rupnom Dolu. Župnik Đuro Maslać o tome piše: "Nije nas bilo mnogo: dva financa, lugar i još jedan čovjek i nas trojica svećenika. Ispitivali su, pa dođe red i na njih dvojicu. Legitimacije su izdane u Sinju. Pitaju ih da li znaju Peku Bogdana, rođenog Sinjanina. Odgovorili su da im je to prijatelj. Poslali su po nj. Došao je. Kad ih ugleda, započe: E, Bradariću, čekali smo te više puta na cesti kod Dicma. Promakao si svaki put. Ovaj nećeš! Osudiše ih na smrt. Sjedio sam u strahu uz stražara, dok se čekalo Sinjanina… Osuđenike odvedoše nama iza leđa, odmah preko puta. Dok sam dalje u smrtnom strahu sjedio, ne imajući snage okrenuti se nazad, njih su do gola svukli, jer ima je roba trebala. Čuo sam smrtonosni pluton. Sutradan su ih seljaci pokopali….. Njihovi zemni ostaci esxuminirani su 10. listopada 1993. i sahranjeni u fratarsku grobnicu u Sinju. Sudbonosni čas bio je susret s Pekom Bogdanom koji je zapečatio njihovu sudbinu.

S ovim događajem vežemo još jednu smrt, a to je Fra Stanko Milanović Litre. Kako je fra Stanko čuo za sve ono što se događalo u Dubrovniku od strane partizana s jednim dijelom vojnika i civila povlači se prema Splitu. U Dicmu su ih partizani uhitili. Uslijedilo je još jedno od insceniranih suđenja. Javne interese zastupao je Petar Peko Bogdan, zamjenik zapovjednika VIII. Korpusa, potpukovnik, u čijoj je odluci bila sudbina okrivljenih.  Peko Bogdan tražio je najstrožu kaznu, što je sud prihvatio. Osuđenici su streljani 10. studenoga. Donosim njihova imena: Fra Stanko Milanović Litre, Mirko Bilobrk, Ante Viđak, Spasoje Travisi, Mirko Vujanović, Marija Mladina i Luka Labrović, dok je Jakob Potočnik zvani Lulica, zapovjednik hrvatskih snaga u Sinju, osuđen na smrt vješanjem. Proces koliko je god nazvan suđenjem jest prava lakrdija kao i u cijelom nizu drugih partizanskih suđenja, jer osuđenicima nije dozvoljena pomoć odvjetnika, ni pravo na žalbu. Suđenja su bila često improvizirani zahvat u funkciji ubijanja i zastrašivanja.

Tih "osloboditeljskih" partizanskih dana ulaska u Sinj u kronici sinjskog samostana u svezi ubojstva  fra Joze Olujića stoji slijedeći podatak: " Prema vjerodostojnom  svjedoku u noći između 27. i 28. listopada 1944. izveden je iz zatvora u Sinju o. Josip Olujić zatim je ubijen i pokopan na Stuparićevoj njivi ispod Trnovače. S njime su zajedno iz zatvora izvedeni o. Vlade Pavlov, o. Ante Cvitanović i o. Ante Romac. Nije sigurno da li su i oni ubijeni na istome mjestu ili kod jame koja se zove "Rosini doci" gdje je likvidirano oko 400 ljudi." Za pretpostaviti je da je i kod smaknuća ove četvorice fratra svoju riječ odluke imao Peko Bogdan. A to znači trećinu pogubljenih fratara njih sedam  na ovaj ili onaj način povezujemo uz Peku Bogdana.

Od 20 fratra čiji su životopisi izneseni u knjizi samo nekolicina nije stradala od partizanske ruke ili njihova tobože narodnog suda pravde. To su: fra Rafo Kalinić, fra Anselmo Kovačić i fra Krsto Bazo. Preostalih 17 fratara na najsuroviji način je likvidirano od partizana tobožnjih osloboditelja. Sama knjiga donosi cijeli niz detalja o životu i radu svakog pojedinog fratra.

Slijedećih nekoliko grafova pokazuje intenzitet ubijanja fratara o kojima govori večerašnja knjiga, ali jednako tako riječ je i svim ubijenim fratrima  Provincije Presvetog Otkupitelja u razdoblju Drugoga svjetskog rata i poraća.


I prije završne riječi još jedan podatak. Bogdan Petar-Viktor, Dolac Donji kod Omiša, rođ. 30. ožujka 1915. poznatiji kao Peko bio je vanjski učenik na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u razdoblju 1926-1933. Od prvog do šestog razreda gimnazije kada je prema zabilježbi svojevoljno napustio gimnaziju 16. siječnja 1933.


I na kraju još jedan gotovo zastrašujući podatak. U završnim operacijama negdje u Istri jedan hrvatski mladić koji je čuvao stražu pred partizanskim zapovjedništvom jedne večeri čuo je žestoku prepirku među oficirima. Jedni su drugima prigovarali zašto s fratrima u Sinju nisu učinili što i s fratrima na Širokom Brijegu. Odgovor je bio to nismo mogli jer u Sinju nije bilo nekakve pucnjave. No, žalosna činjenica je kad se pogleda tabula popisa fratra Provincije iz 1940. Godine ¼ fratra je nestala u ratnom vihoru, njih 44.

 

Na kraju se obratio i sam autor knjige FRA STJEPAN ČOVO, umirovljeni profesor teologije. Predavao je predmete dogmatskoga bogoslovlja na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Član je Hrvatskoga mariološkoga instituta. Održao je predavanja na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, autor je mnogih znanstvenih radova u raznim časopisima i zbornicima. Od cjelokupnog njegova bibliografskog opusa najveći doprinos borbi protiv zaborava i za istinu predstavljaju njegove knjige koje obrađuju velikane i mučenike naše Provincije - fra Dominika Šušnjaru, fra Leonarda Bajića, fra Bonaventuru Radonića, fra Metoda Vezilića. Fra Stjepan je zahvalio svim sudionicima ovoga predstavljanja knjige.

Voditelj programa dr. sc. fra Ante Akrap na kraju je zahvalio predstavljačima, autoru i izvođačima kao i svima koji su bili nazočni na ovom događaju. I kao posljednja točku najavio je još jednom Zbor franjevačkih bogoslova koji je ispjevao pjesmu 'O Gospe sunčeva sjaja' čije je stihove napisao fra Domagoj Runje a uglazbio fra Frano Bosnić.

Fotografije




 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas17
Ovaj mjesecOvaj mjesec83265
UkupnoUkupno4746104

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46 

Administrator

franodoljanin@gmail.com