Split: Oproštaj od fra Vicka Kapitanovića

U franjevačkoj crkvi Presvetog Otkupitelja u Splitu na Trsteniku u subotu, 24. listopada 2015., mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Vicka Kapitanovića koji je preminuo u četvrtak, 22. listopada 2015., u 72. godini života, 56. redovništva i 48. svećeništva. U koncelebraciji su bili mons. Ante Ivas, biskup šibenski, provincijal fra Joško Kodžoman, gvardijan fra Petar Milanović Trapo, dekan KBF-a fra Anđelko Domazet i drugi svećenici.


 

Sprovodne obrede, uoči mise zadušnice, na groblju Lovrinac u Splitu za pok. fra Vicka predvodio je gvardijan na Trsteniku fra Petar Milanović Trapo. Na oproštaju je bilo oko 140 franjevaca i svećenika. Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani iz Ogorja i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Vicka. Pjevanje je predvodio zbor franjevačkih bogoslova pod ravnanjem fra Frane Bosnića.

Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice pozdravio je biskupa Ivasa, o. Provincijala, o. Gvardijana, dekana KBF-a, franjevce, profesore, bogoslove, časne sestre, rodbinu i prijatelje fra Vicka te svima izrazio ljudsku i kršćansku sućut, a zatim je rekao kako smo „ispratili u tihoj i sabranoj molitvi fra Vicka, a ovdje u crkvi želimo zahvaliti za čovjeka i redovnika koji je među nama djelovao. Slažete se da je bio dobar čovjek i redovnik, iako zatvoren u vrijeme. Možda smo da ograničili u dobroti i rastu. U ovom trenutku želimo mu reći 'hvala' i 'oprosti', fra Vicko“, završio je o. Nadbiskup.

„Riječi sv. Pavla uvode nas u ovu našu povijest u svjetlu Isusa Krista. Naša povijest jest grešna i ograničena grijehom staroga Adama koji je zahvatio svakog čovjeka“, rekao je o. Nadbiskup, a zatim nastavio kako se u novom Adamu događa milosni trenutak pobjede. U ovu našu dimenziju ušla je noć, iako je Bog nije stvorio prema izvještaju u knjizi Postanka. Tu noć rasvjetljava Božja ljubav po Isusu Kristu. Evanđelje nam također govori o našem prostoru i vremenu koje je obilježeno Isusovim 'blago', a ne nasiljem ili bogatstvom. I Pavlove riječi i riječi iz evanđelja dodirnule su fra Vicka, koji je studirao teologiju i povijest, i on je rasvjetljivao tu našu povijest u svjetlu svetopisamskih riječi ne samo kao profesor nego i kao čovjek jer nije sužavao prostor drugome, cijenio je časne sestre, nikoga nije omalovažavao. Fra Vicko nije pisao samo članke o povijesti nego je svojim životom svjedočio povijest spasenja, pobjedu života na smrću te kao osoba Bogu posvećena svjedočio je mirotvorstvo i blagost. Njegov život jest sada jedna prošlost koja će se naći pred dobrim Ocem koji će mu zasigurno reći 'slugo vjerni uđi u radost Gospodara svoga'. To je želja svih nas i tom vjerom i nadom neka nas Gospodin učini dionicima povijest spasenja novoga Adama, završio je mons. Barišić.

Fotografije

 


 

OPROŠTAJNI GOVORI

 

Fra Joško Kodžoman, provincijal

Preuzvišeni oče Nadbiskupe Marine, preuzvišeni biskupe Ante, u ime franjevaca naše Provincije, te rodbine i prijatelja pok. fra Vicka Kapitanovića, od srca Vam zahvaljujem, za vašu nazočnost i za predsjedanje ovoj molitvi koju smo uputili Bogu za plemenitu dušu našega pokojnog fra Vicka. Oče Nadbiskupe, hvala Vam na Vašoj pastirskoj riječi i duhovnoj utjesi koju ste nam pružili a Vama, preuzvišeni mons. Ivas, biskupe šibenski, hvala na iskrenom suosjećanju i poštovanju koje ste iskazali prema osobi i djelu našeg pok. fra Vicka.

Cijenjena braćo definitori, poštovani dekane KBF-a, draga braćo svećenici, bogoslovi, časne sestre, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Vicka, braćo i sestre u Kristu i vama svima također iskazujem zahvalnost jer ste svojom brojnošću znatno doprinijeli dostojanstvenom ispraćaju našeg fratra, a nečijeg brata, strica, ujaka, divera i rođaka, prijatelja, poznanika!

Kao ljudima, ništa nam u životu nije teže, nego kada se moramo oprostiti od čovjeka, kojega smo kroz duge godine životnog suputništva upoznali, naučili cijeniti i zavoljeli…

Smrt nas, kako reče pisac Paulo Coelho, primorava da bolje osjetimo život! Tek se u susretu s nečijom smrću upoznajemo s pravim  značenjem nečijeg života i u stanju smo donekle objektivno procijeniti vrijednost i plodnost života osobe od koje se rastajemo. Danas se rastajemo od čovjeka, koji je bio do kraja posvećen svom zvanju profesora povijesti i koji kao takav, po mom mišljenju, zaslužuje da se u njegovu čast u skoroj budućnosti  organizira znanstveni skup, na kojem bi se na ozbiljan i nepristran način upoznali duhovni i znanstveni dometi života i  djela pokojnog fra Vicka. Bio bi to najbolji način da se, kao Provincija, čiji je bio ponosan član, kao Crkva koju je svojim znanstvenim radom zadužio, kao znanstvena zajednica, koju je promovirao u domovini i svijetu, odužimo našem fra Vicku.

Fra Vicko Kapitanović rođen je 12. lipnja 1944. u župi Ogorje, od oca Jure i majke Jandre r. Čolak. Osnovnu je školu završio u Ogorju Donjem u razdoblju od 1950. do 1958. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i Zagrebu u razdoblju od 1958. do 1963. godine. U Franjevački novicijat na Visovcu stupio je 9. srpnja 1960. Prve jednostavne zavjete položio je 11. srpnja 1961.,  a svečane redovničke zavjete položio je 25. ožujka 1966. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj od 1964. do 1968. godine. Sveti red đakonata primio je 9. ožujka 1968. Za svećenika je zaređen u Splitu iste godine 29. lipnja po rukama msgr. Ive Gugića. Mladu je misu fra Vicko proslavio u svom rodnom Ogorju 30. lipnja 1968. godine.

S teološkim studijem fra Vicko je nastavio na Papinskom ateneju „Antonianum“ u Rimu,  gdje je 1969. postigao licencijat iz teologije (naslov magistra). Nakon toga upisao je studij crkvene povijesti na sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu i studij arhivistike (Archivum Secretum Vaticanum) 1969./70., te studij diplomatike i paleografije (Scuola Vaticana di paleografia e diplomatica) (1969./70; 1970./71.) u Vatikanu. Arhivistiku je diplomirao 1970., a diplomatiku i paleografiju 1972. Nakon toga dvije godine je predavao povijest na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, u šk. godinama od 1972. do 1974. Doktorski je rad obranio 1977. u Rimu. Doktorsku je diplomu primio 10.  studenog 1978. Rješenjem Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz 1986. diploma mu je priznata „kao odgovarajuća doktoratu znanosti iz znanstvenog područja povijesnih znanosti“.

Od ljetnog semestra  akademske godine 1977./78. fra Vicko predaje na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj opću i nacionalnu povijest Crkve  i povijest Provincije Presvetog Otkupitelja. U svojoj dugoj nastavničkoj karijeri, fra Vicko je predavao i druge predmete: povijest teologije, kršćansku arheologiju, franjevaštvo, patrologiju, povijest umjetnosti, povijest religija i metodologiju. Uz to je obavljao službe voditelja samostanske i učilišne biblioteke u Makarskoj, te službe rektora Bogoslovije, definitora Provincije, generalnog vizitatora slovenske Franjevačke provincije sv. Križa, provincijskog predstojnika studija i službu vikara Provincije. Od 1982. fra Vicko je bio provincijski arhivar i bibliotekar, te određeno vrijeme i urednik časopisa Služba Božja. Bio je profesor gost na Papinskom ateneju „Antonianum“ od 1987. do 1992. godine.

Ujedinjenjem dviju Teologija i stvaranjem KBF-a, kao nove sastavnice Sveučilišta u Splitu, od 1999.  do svoga umirovljenja 2009. godine, fra Vicko radi kao profesor na KBF-u. Uz to je od1995. fra Vicko aktivan i kao vanjski suradnik Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Nastupao je nebrojeno puta na različitim znanstvenim skupovima u domovini i inozemstvu. Pisao je za brojne domaće i inozemne časopise, napisao je pozamašan broj knjiga, knjižica, znanstvenih članaka, rasprava, ocjena i prikaza. Solun, Krakow, Budimpešta, Heidelberg, Rim, Paris-Sorbonna, Kairo, Aleksandrija neka su od brojnih svjetskih odredišta koja nam mogu  pomoći u stvaranju slike o razmjerima i učestalosti fra Vickove prisutnosti u svijetu znanosti, kao priznatog stručnjaka za crkvenu i civilnu povijest. Kao takav, fra Vicko je primio brojna priznanja i odlikovanja. U prigodi fra Vickova umirovljena godine 2009. Sveučilište u Splitu mu je dodijelilo Plaketu za izvanredan doprinos razvoju samog Sveučilišta a dvije godine kasnije 2011. stigla mu je i nagrada za životno djelo od strane Splitsko-dalmatinske županija. Te nas činjenice i danas vesele, ne samo jer je riječ o članu naše Provincije, već i zbog njega samoga, za kojega smo znali da nije radio da bi skupljao priznanja, već iz ljubavi prema znanosti i povijesnoj istini.

Fra Vicko je uza sve svoje nastavničke obaveze i česta gostovanja, bilo na znanstvenim skupovima, bilo na drugim kulturnim događanjima, bio spreman preuzeti i brojne provincijske službe, na čemu mu i kao provincijal iskreno zahvaljujem.

Shrvan teškom bolešću fra Vicko je u četvrtak, 22. listopada 2015., u 72. godini života, 56. redovništva i 48. svećeništva,  okrijepljen svetim sakramentima,  završio svoje ovozemaljsko putovanje.

Sve činjenice njegovog života idu u prilog tvrdnji da smo ostali bez vrijednog i stručnog čovjeka. Nismo ga zauvijek izgubili, tek smo se od njega privremeno rastali, kako bismo se s njim ponovno sreli u vječnosti.   S fra Vickom će nas do kraja života vezati najljepše uspomene, jer je bio nenametljiva osoba, dragi fratar, zaljubljenik u opću i našu nacionalnu duhovnu i civilnu povijest, zaljubljenik u prirodne ljepote domovine Hrvatske i svijeta, koje je rado obilazio i koje su ga sigurno, kao čovjeka i svećenika, nadahnjivale do te mjere, da je osjećao svojom dužnošću, o svemu pisati i tako pridonositi boljem upoznavanju sveukupne naše duhovne i kulturne povijesti.

Fra Vicku su na srcu bile posebno naše samostanske knjižnice, jer je jako dobro znao procijeniti vrijednost njihovih knjižnih fondova, inventara i svega što se stoljećima u njima sabiralo i ljubomorno čuvalo.  Kao izraz njegove brige nastala je i njegova vrijedna knjiga Rukopisne i knjižne baštine Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, koja je, zahvaljujući njegovom znanstvenom pristupu, po prvi put,  svekolikoj javnosti  otkrila dragocjeno kulturno blago, koje ima nemjerljivu vrijednost za povijest hrvatske pisane riječi i uopće kulturnu povijest Hrvatskog naroda. Svojim istraživačkim i znanstvenim radom fra Vicko je  još jednom  posvjedočio izvanrednu životnost i plodnost hrvatskog čovjeka, uz to i svećenika,  na kulturnom i znanstvenom polju.

Nije slučajno da je upravo fra Vicku povjeren zahtjevni posao priređivanja kritičkog dokumentiranog životopisa sluge Božjeg dobrog oca fra Ante Antića, za potrebe nastavka procesa njegova proglašenja blaženim i svetim. Za onoga koji se dao nagovoriti na taj posao, značilo je to ujedno i upustiti se u duhovnu avanturu suživljavanja s tim jedinstvenim likom u duhovnoj povijesti našeg naroda. Fra Vicko se dao nagovoriti da sakupi, istraži i kritički obradi životne činjenice te da izbliza promotri svetački lik Sluge Božjega fra Ante Antića, ne sluteći da će tim svojim radom značajno pridonijeti duhovnom obogaćenju svih istinskih tražitelja vječnih vrednota.  Duhovnost u koju je sve više pronicao, postajala je dio i njega samoga.

Brojni pristigli izrazi sućuti i sažalnice , koje smo kao Provincija, primili povodom njegove smrti, jasno govore o razini uvažavanja prije svega njegovog znanstvenog rada, a jednako tako i njega kao osobe, svećenika i franjevca.

Kao predstojnik franjevačke Zajednice, čiji je fra Vicko bio istaknuti član, u ovom sam trenutku ispunjen ljudskom tugom zbog našeg privremenog rastanka, ali i ponosom, zbog činjenice njegovog plodonosnog znanstvenog, ljudskog, svećeničkog i redovničkog života. Zahvaljujem fra Vicku na divnom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio a što je bilo dobro za našu Zajednicu, za naš hrvatski narod, za Crkvu Katoličku, satkanu od milijuna svojih članova, koji svojim životom i radom, svi zajedno razglašuju slavu svoga Stvoritelja i Otkupitelja.

Neka njegov primjer, braćo i sestre, posluži i svima nama, koji se nalazimo još na hodočašću života, da i mi ostanemo vjerni svom ljudskom i kršćanskom pozivu i poslanju, te da poput njega iza sebe ostavimo duboke tragove postojanja, tragove vjere i ljubavi.

Dragi fra Vicko, veliko hvala tebi i tvojoj cijenjenoj obitelji iz koje si potekao, koja te je odgojila  i prenijela ti jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala, a čime si nás kao franjevačku zajednicu silno obogatio. Uvijek ćemo te nositi u srcu i ostat ćeš nam u lijepom sjećanju.  Bdij, gore s nebeskih visina u koje si uvijek bio zagledan, valjda jer si na jednoj takvoj uzvisini i došao na svijet, nad našom redovničkom zajednicom.

Moli se za nas pred Bogom, koji će Te, uvjereni smo, zbog svega što si učinio i načina na koji si proživio ovaj život, raširenih ruku primiti u svoj zagrljaj i blaženstvo svojih svetih i izabranih.

Počivao u miru Božjem!

**************

Fra Jure Brkan

Tužni zbore, ucviljena rodbino našega pokojnoga fra Vicka!

Dragi naš fra Vicko ili kako sam Te više puta nazivao fra Vice, posljednji pozdrav upućujem Ti iz samostanske crkve Presvetog Otkupitelja u Splitu na Trsteniku. Fra Vicko, dok se tvoji posmrtni  - zemaljski - ostaci nalaze u grobnici na Lovrincu -u Splitu, dotle se ti kao draga i cijenjena osoba nalaziš u mome srcu i lijepom prijateljskom i bratskom sjećanju. Nismo bili školske kolege, ali jesmo od 1976. godine bili kolege profesori na Visokoj Franjevačkoj Bogosloviji u Makarskoj, kasnije na KBF u Splitu. U ime našega višegodišnjeg drugovanja, suradništva i prijateljstva, ovdje pred ovim cijenjenim skupom, izražavam Ti veliko hvala za sve ono što si učinio za Bogosloviju u  Makarskoj,njene profesore i studente,  posebno dok smo zajedno radili:  ti kao rektor, a ja kao tajnik i vice rektor Bogoslovije i tvoj nasljednik na rektorskoj službi. Dobro smo surađivali.

Nakon prelaska u Split na Katolički bogoslovni fakultet - živjeli smo zajedno u samostanu Gospe od Zdravlja, a potom od početka ovdje na Trsteniku- Split što smo obojica priželjkivali.  U Makarskoj i u Splitu: prijateljevali  smo. Dosta smo zajedno šetali i ozbiljno razgovarali, posebno  o franjevaštvu, katoličkom  svećenstvu, povijesti i pravu, posebno o aktualnim problemima u Crkvi i društvu,  o povijesti i sadašnjosti drage nam Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja.

Dragi fra Vicko, kao katolički svećenici i franjevci, uvijek smo bili da je  djelovanje katoličkog svećenika djelovanje  samoga Krista. To uvjerenje davalo nam je snagu u našem djelovanju.  Mogu ovdje posvjedočiti da si ti  u životu bio uzoran svećeni-fratar. Prirodan, Nepatvoren.  kolegijalan. Ukratko,  sve do prijelaza, preminuća,  iz ove suzne doline - majke zajedničke majke zemlje - na život u Bogu, u kojega si čvrsto vjerovao  i nadao se uskrsnuću. Fra Vicko, radio si neumorno  kao: istraživač, znanstvenik, profesor te kao svećenik-franjevac. Bio si svećenik-franjevac i žrtva. Cijeli si život  žrtvovao svome zvanju - istraživač, predavač, svećenik i fratar. Svojoj zajednici i Narodu Božjem, dao si  sve što si imao:  dobrotu, znanje i ljubav. Volio si sve ljude, posebno si cijenio kolege  svećenike i fratre, studente koji su te cijenili i predavače na Institucijama gdje si djelovao.

Dragi kolega, Posebno si se krepostan pokazao  u bolesti - četiri mjeseca bio si  prikovan uz krevet na koji te je, prema mome savjetu, smjestio i o tebi, posebnu brigu vodio, fra Šimun Čovo i gosp. Ivančica Beljan. Trpio si mnogo. Nikome se nisi  tužio na bolove. Nisi svojevoljno  želio biti na  teret drugima. Stavio si se u ruke Gospodnje - pa što bude: neka se Božja volja vrši- ponavljao si.  Do zadnjega  dana  života na majci zemlji bio si strpljiv. Imao si mudrost srca. Predao si se u ruke Božje. Bio si mudar i  u malim stvarima. U jednu riječ, organizirao si svoj život na temelju Evanđelja i franjevaštva.  S pohvalom si izvršio svoju ulogu na zemlji. Čvrsto ti obećavam da ću se moliti dragom Bogu za te. Uvijek ćeš nam ostati u lijepom sjećanju. Fra Vicko, dok izražavam sućut tvome bratu Anti i sestri Cviti te tvojoj bližoj i daljnjoj rodbini i prijateljima, želim da ti Gospodin udijeli neko mjesto u društvu sa svetima. Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Fra Vicko, doviđenja u vječnosti. Tvoj kolega Fra Jure.

Jure Brkan

**************

Fra Stipe Bešlić

Poznata je i istinita činjenica da skladbu, koja nas dira, različito čuju i publika i izvođači. Glazbu jedino ispravno čuje i prosuđuje što je bilo dobro a što loše, njezin autor.

Svi mi ovdje nazočni dio smo velikoga Božjeg zbora, a Bog je autor naših života. U svakodnevnom životu redovito lakše čujemo sebe i ono što golica uši nego ono što Bog govori. Kada Isus svojim apostolima govori o muci, smrti i o uskrsnuću, oni smatraju da se to Isusu ne može dogoditi i, štoviše, međusobno razgovaraju o prvim mjestima.

Danas, za vrijeme oproštaja od fra Vicka, slušamo tužne tonove zbog privremenog rastanka. Ipak, možemo biti ponosni što smo bili dio njegovih dana i godina, kao i on dio naših. Stoga je važno čuti i radosne tonove Božjeg otkupljenja i spasenja te vjerom prihvatiti da Bog nagrađuje vjerne kao što je bio naš fra Vicko.

Dok listamo knjigu njegova zemaljskog života, nailazimo na razna poglavlja kako je fra Vice rado boravio na njemu dragom Ogorju kao dječak, gimnazijalac, student, profesor i za vrijeme zaslužene mirovine. Kroz sva ta razdoblja njegov život i rad obilježavaju skromnost, jednostavnost, marljivost, ljudskost, odanost i pouzdanje u Boga. Bio je čovjek, prijatelj, brat i nadasve fratar. Iz svega toga možemo učiti i na svoj život primijeniti.

Fra Vice, sada kad odlaziš putem svih smrtnika kao i velikih sinova našega naroda. Pred licem svemogućega Boga moli za svoje Ogorje, za svoju Franjevačku provinciju, za Crkvu i za lijepu našu Hrvatsku. Oprosti nam što nismo bili tebi dobri kao ti prema nama. Bože, primi ga svojom ljubavlju i obasjaj vječnim svjetlom.

U ime njegove rodbine i rodne župe zahvaljujem svima koji su fra Vici pomogli u danima njegove teške bolesti, a posebno i veliko hvala fra Šimunu Čovi. Fra Vice, ljudi su te cijenili i poštovali. Nadam se da će i tvoj zadnji zbornik, koji si pripremao, ugledati svjetlo dana i tako biti predstavljen široj čitalačkoj publici.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

**************

Josip Vrandečić

Poštovani i dragi svi nazočni,

U ovom - ljudskim i smrtnim očima gledano tužnom času - želim u ime Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu izreći iskreno, jednostavno, kolegijalno ljudski, i kršćanski veliko Hvala našem dragom pok. Fra Vicku Kapitanoviću!

Hvala mu jer je bio vjerni i marljivi suradnik na nekoliko kolegija – našim studentima omiljenim - na našem studiju Povijesti, od njegova osamostaljenja 2008. godine do danas; hvala mu jer je prema nama imao golema povjerenja pa nam je povjerio izdanje svojeg – nama tako dragocjenog sveučilišnog – udžbenika „Povijesna vrela i pomoćne znanosti“; hvala mu jer nam je bio razboriti savjetnik i siguran oslonac u mnogim dvojbama i poteškoćama kroz koje smo prolazili; hvala mu jer nam je bio zaista, zaista,  iskren i odan prijatelj. Konačno, a ne manje važno, hvala mu jer je u svemu tomu i kroza sve to, svima nama bio i ostao prepoznatljiv kao ponosan svećenik Katoličke crkve i vjeran redovnik-franjevac, član njegove Provincije Presvetog Otkupitelja, koja je - u svojim prostorima na nama dragom Klerikatu - i našem Fakultetu i našem Odsjeku, već osmu godinu za redom, i naš dom.

Mi drugih riječi, kao njegovi prijatelji i kolege sa splitskog Odsjeka za povijest nemamo za izreći.

Na koncu, ovo jest ljudskim i smrtnim očima gledano tužan čas, ali je ovo i čas nade i čas vjere u Uskrsnuće, u ponovni susret u vječnosti, gdje nema više vremena, nema više povijesti, nema više tuge, nema ni boli koju je fra Vicko posljednjih nekoliko mjeseci tako jako iskusio.

Do tada  i do tamo – još jednom: samo iskreno hvala, dragi naš fra Vicko, i iskreno: zbogom!

Ti sada iz vječnosti prati ono  što Tvoj i naš Odsjek za povijest želi nastaviti i dovršiti, a što Tebi nije uspjelo: izdati Zbornik radova o Tvome rodnom kraju, izdati Tvoj drugi sveučilišni udžbenik „Povijest redovništva“, izdati Tvoju proširenu i nadograđenu doktorsku disertaciju.

Nije to ostalo samo u Tvome računalu. To je ostalo u našem srcu!

Dragi fra Vicko, Bog Ti dao pokoj vječni, počivao u miru Kristovu!

U ime Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu,

Prof. dr. sc. Marko Trogrlić i prof. dr. sc. Josip Vrandečić

**************

Fra Petar Milanović Trapo, gvardijan

Poštovana braćo i sestre!

U četvrtak, 18. 06. 2015, u večernjim satima fra Vicki je pozlilo i dvojica braće, fra Duje Botteri i fra Ivan Grubišić su ga odveli na hitni prijem u bolincu Firule.  Primljen je i ostavljen u bolnici. U joj se je zadržao na pretragama i liječenju do petak, 3. 07. 2015. I tog dana, u jutarnji satim, po preporuci liječnika, odveden je u Zagreb, u bolnicu u Dubrava, na daljne pretrage. U petak, 17. 07. 2015. Fra Vicko mi je poslao SMS poruku koja glasi: „Tumor zloćudan i vrlo agresivan. Sljedeći tjedan dolazim u Split i nastavlja se liječenje zračenjem naonkologiji. Bože, podrži. Vidimo se. Srdačan poztdrav.“

U srijedu, 29. 07. 2015. U 8 sati ujutro fra Vicko je pozvan u bolnicu Firule na odjel „Onkologije“ da dobije od liječnika Omrčena upute kako, što i kada primati terapiju: kemoterapija, raxioterapija i ljekkovi. Već je terapija određena za četvratk 30. 07. 2015. U Bolinicu i na terappje ga je vodio fa Šimun Čovo.

U utorak, 18. 08. 2015. fra Šimun Čovo odvezao je fra Vikcka u bolnicu Firule gdje se je zadržao nekliko dana, a u nedjelju, 30. 08. 2015., u 11,45 gvardijan je fra Vicku, na njegov zahtiev, pdijelio bolesničko pomazanje, a fra Šimun Čovo ga je već u 19.00sati odvaeza o u bolnicu Firule. Vratio se oko 21.00 sat. U srijedu, 14. 10. 2015. U večernjim satim frar Šimun Čovo je odveo fra Vicka u bolnicu Firule i ostao je u bolnici. U ponejeljak, 19. 10. 2015. U 12.30 sati fra Šimun dovodi fra Vicka iz bollnice Firule u samostan. U četvrtak, 22. 10. 2015. U 10.30 sati fra Vicko je preminuo u samostanu. Dakle, od ulaska u bolnicu p sve do smrti prošla su 4 mjeseca i 4 dana. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

**************

Sućuti

Mons. Ante Ivas, biskup šibenski

Šibenik, 23. listopada 2015.

Poštovani oče Provincijale fra Joško!

Kad sam posljednji put razgovarao sa fra Vickom, oduševljeno, gotovo zanosno mi je govorio kako priprema opširno djelo o svome rodnom selu Ogorju, o njegovim zaselcima, o svojoj Zagori, o kraju pod Svilajom i Mosećom, o povijesti, o ljudima, nepoznatima i poznatim, o njihovoj vjeri i svetom Jeri, o običajima, o škrtoj zemlji i kamenu koji su znojem i žuljevima a ponajviše ljubavlju pretvarali u život, o Ijepoti u kojoj je duboko negdje u dubinama duše, kao dijete i dječak čuo i prepoznavao Boga koji ga je pozvao da mu se posvema posveti, svim raskošjem darova uma i srca kojima ga je On obilato darovao.

I prije smo se divili njegovim istraživanjima, poznavanju, a nadasve ljubavi prema povijesti. Kako ju je svojim predavanjima i svojim pisanim djelima znao gotovo oživljavati slušateljima i čitateljima, a napose u njoj prepoznavati one svete niti kojima je, kroz sva ljudska lutanja, stramputice i otimanja, pleo Svevišnji. Ali u tom razgovoru sam ostao zadivljen kako je fra Vicko bio gotovo mistično zadivljen Ijepotom koju kao da je, nakon dugih i plodnih godina znanstvenog rada ponovno otkrio u svom iskonu, sada u još dubljoj dimenziji i divio se dobrome Bogu, zahvaljivao mu, i kao da se zurio da tu svoju zahvalu i životne doživljaje podijeli s drugima i ostavi generacijama koje kao da to više nisu sposobne vidjeti. Fra Vicko je tada bio teško bolestan, pa mi se činilo kao da je s nostalgijom pa i s nekom svetom čežnjom iščekivao povratak u „Ogorje" njegova i našega pravog Iskona, povratak domovini na Nebesima.

Zahvaljujem Bogu za brata našega fra Vicu, svećenika i redovnika, profesora, znanstvenog djelatnika i odgojitelja, čovjeka Božjeg. I za njegovu ljubav prema svojoj rodnoj biskupiji koju je uvijek zvao ,,moja biskupija". Za njegovu spremnost s kojom se uvijek odazivao i aktivno sudjelovao u značajnim simpozijima o povijesti naše biskupije, o povijesti braće Provincije Presvetog Otkupitelja, naročito o svetom liku i životu sluge Božjega o. Ante Antića iz šibenske Šepurine. O povijesti sestara šibenskih franjevki i njihove utemeljiteljice službenice Božje majke Klare Žižić iz šibenske Promine. Zahvaljujemo Bogu za sva održana stručna predavanja i duhovne nagovore  našim svećenicima, redovnicima i njegovom radosnom sudjelovanju u mnogim slavljima u župama naše biskupije. Zahvaljujemo Bogu za njegovu zauzetost i plodni znanstveni rad u „Kulturnom Saboru Zagore", u kojem je s posebnim interesom i trudom aktivno sudjelovao sve do svoje smrti.

„Tko plemenit ili neplemenit ne bi poželio da ga raspali Božji Duh ljubavi? Tko ne bi pohrlio pozove li ga Glasnik vječne ljubavi? Tko ne bi poželio imati Svjetlo u tami, naročito u duhovnoj noći života kroz koji korača? I kome, barem katkada nije zatrebao „Tješitelj čudotvorni?“ Tako je fra Vicko napisao u uvodu knjige o o. Anti Antiću: „Kristu suobličen“. Vjerujemo da je, svojim životom i djelom, a naročito svojim trpljenjem u dugoj i teškoj bolesti bio ,,Kristu suobličen" i da je Gospodinu koji ga je pozvao pohrlio ususret.

U ime svećenika, redovnica i redovnika, vjernika biskupije šibenske, i moje ime, vama oče Provincijale, vama subraćo brata Vicka, kao i svima vama poštovana rodbino, iskazujem ljudsku i kršćansku sućut. I zajedno sa svima vama molimo: ,,Pokoj vječni i svjetlo vječno daruj mu Gospodine. Počivao u miru Tvome!"

+ Ante, biskup šibenski

**************

Mate Uzinić, dubrovački biskup

Dubrovnik, 23. listopada 2015.

Poštovani oče Provincijale,

pročitao sam vijest o smrti dr. fra Vicka Kapitanovića, dobrog i vrijednog redovnika i svećenika, kojega sam susretao za vrijeme moje službe u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu kao profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Rado se sjećam njegovog blagog osmjeha i strpljenja kojim se i u tom vremenu suočavao s teškom bolešću. Neka mu Gospodin, kojemu je vjerno služio ovdje na zemlji, bude nagrada na nebesima!

Moleći pokoj za pok. fra Vicka, Vama, Vašoj redovničkoj subraći i njegovoj rodbini izražavam iskrenu sućut sa željom da vas i u ovim trenucima rastanka tješi uskrsna vjera u kojoj sve naše smrti dobivaju drukčije značenje. Krist je uskrsnuo! I mi ćemo suuskrsnuti zajedno s njime!

U molitvi i vjeri u uskrsnuće s Vama povezan,

mons. Mate Uzinić

**************

Fra Josip Sopta

Franjevački samostan Rožat

Rožat, 23. 10. 2015.

Poštovani oče Provincijale, draga braćo!

Ražalostila me je vijest o smrti dragoga nam brata fra Vicka Kapitanovića. Njegov prerani odlazak je  veliki gubitak za sve nas. Pokojnik staje u red dičnih znanstvenika Vaše drage Provincije, poput Zlatovića, Balića i bezbrojnih drugih zaslužnih pojedinaca.

Surađivali smo na nekim projektima. Njegova je velikim djelom zasluga novi Franjevački bibliografski leksikon kojim je, uz brojne druge radove, zadužio sve franjevca te našu crkvenu i kulturnu javnost.

Uvijek će nam ostati u sjećanju njegova neposrednost i otvorenost. U tome se pokazivao kao istinski sin serafskoga Oca Franje.

Neka počiva u zagrljaju milosrdnoga i dobroga Boga.

Ostajem s Vama u sućuti i molitvi

Fra Josip Sopta

**************

s. Zdravka Gverić

Šibenik, 23. listopada 2015.

Mnogopoštovani  oče  Provincijale!

Povodom smrti poštovanog dr. o. fra Vicka Kapitanovića, uzornog redovnika i svećenika Vaše Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, izražavamo iskrenu sućut Vama i svim članovima Provincije.

Fra Vicka smo poznavali kao jednostavnog, otvorenog i radosnog redovnika. Prijelazom u vječnost ostavlja nam trag zaslužnog profesora, na povijesnom, odgojnom i znanstvenom području, te drugim službama u Vašoj Provinciji, svetoj Crkvi i Franjevačkom redu.

Naša Družba osobito je zahvalna fra Vicku što je prihvatio sudjelovati u kauzi naše utemeljiteljice Službenice Božje majke Klare Žižić (1626.-1706.) kao predsjednik Komisije povjesničara i arhivara.

Primjer njegova vjernog služenja Gospodinu, Redu i Crkvi, neka nadahnjuje nove generacije  Vaše  Provincije.

Milosrdni Gospodin kojemu je posvetio svoj život, neka ga obasja svjetlom svoga lica,  ispuni  vječnim mirom i radošću u zajedništvu svetih.

S Vama u molitvi za njegovu plemenitu dušu, s osobitim poštovanjem, u ime Družbe sestara franjevki od  Bezgrješne

s. Zdravka Gverić, vrhovna poglavarica

**************

Dinko Aračić upoznao je kolege na Antonianumu s kojima je fra Vicko zajedno boravio i podučavao. Sućut su izrazili:

P. Marco Brogi, nadbiskup u miru (ex Nuncij u Sudan i Egiptu, ex prof. prava na Antonianumu

P. Lugi Perugini, urednik Acta OFM i ex. prof. moralke na Antonianumu

P. Ambrogio Van Si, guardijan Antonianuma ex. Definitor Reda i prof. filozofije na Antonianumu

Izrazima sućuti i molitvama pridružujem se i ja. Mir i dobro neka te prate

odani Dinko Aračić

**************

Sestre Klarise – Split

Mnogopoštovani Oče,

želimo Vama i braći izraziti duboku sućut povodom smrti i usnuća u Gospodinu svima nam dragog fra Vicka Kapitanovića!

Imali smo milost, kao zajednica, nekoliko puta susresti se s njim. Prije nekoliko godina bio je u posjeti našem samostanu, u pratnji gen. ministra fra J. R. Carballa. Bio je prevoditelj i svojom toplinom, mudrošću i jednostavnošću franjevačkom, ispunio svih ozračjem radosti i zajedništva. Sa svim darovima uma i srca, bio je divan, samozatajan franjevac! Sestre pamte da je dolazio ovdje i kao mladi fratar! I njegova sveta smrt nam je svima svjedočanstvo.

Molimo za njegovu dušu, da mu njegov Bog bude nagrada, a znamo da on moli za nas!

Mir i dobro!

s. M. Dolores Mandić, osc

**************

Mons. Matija Berljak, umirovljeni redovni profesor kanonskog prava, uputio je o. Provincijalu i obitelji iskrenu sućut u povodu smrti fra Vicka s kojim je zajedno studirao u Rimu i prijateljevao do kraja života.  

**************

Šibenik - Ražine,

23. listopada 2015.

Provincijskoj Upravi, cijeloj Provinciji i rodbini pok. fra Vice Kapitanovića prigodom njegove smrti izražavam svoju iskrenu sućut!

don Ivica Boko, župnik Ražina

**************

Svoj subraći iskazujem moje duboke sućuti u povodu smrti našeg fra Vicka. Pokoj neka mu je duši, a mi svi, njegovi kolege  i prijatelji, zauvijek ćemo čuvati uspomenu na njega,  uvijek iznova iščitavati vrijedan i jedinstveni  znanstveni opus kojeg je ostavio.

Requiem aeternam...

Vaša,

Hana BREKO KUSTURA

**************

Davorin i Tatjana-Taja Rudolf

Iskreno žalim za doktorom fra Vicom Kapitanovićem, dragim i dobrim prijateljem. Vedar i nasmijan čovjek, čest posjetitelj knjižnice u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, kao i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu, zajedno s doktorom fra Pavom Meladom.

Bila je velika radost i veselje biti u društvu s njima.

Neka ih čuvaju nebeski anđeli!

Svima vama izražavam duboku sućut.

Vaša nekadašnja članica pjevačkoga Zbora Gospe od Zdravlja pod ravnanjem maestra fra Anđelka Milanovića, fra Ivana Glibote i fra Stanka Romca.

Odana Vam, zajedno sa suprugom Davorinom,

Tatjana - Taja Rudolf,  rođ. Palinić

U Zagrebu, 26. listopada 2015.

 

 

 


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas456
Ovaj mjesecOvaj mjesec57776
UkupnoUkupno5429246

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 107 

Administrator

franodoljanin@gmail.com