Sinj: Proslava 50. obljetnice svećeništva

U crkvi Gospe Sinjske u subotu, 18. srpnja 2015., proslavili su 50. obljetnicu svećeništva fra Božo Ančić, fra Rafael Begić, fra Ferdinand Jukić, fra Luka Livaja i fra Vladimir Tadić. Misu zahvalnicu predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman, a u slavlju su sudjelovali 32 svećenika. Među sudionicima slavlja bili su rodbina i prijatelji slavljenika. Pjevanje je predvodio mo fra Jure Župić koji je priredio prigodni letak, a animator liturgijskog slavlja bio je fra Antonio Mravak uz asistenciju bogoslova i novaka. Među kolegama slavljenicima nije bio fra Mate Markota.


Uvodeći u slavlje, koje je započelo procesijom, provincijal Kodžoman je pozdravio sinjskog gvardijana i župnika, dekana Cetinskog dekanata, braću svećenike, bogoslove i novaka, rodbinu i prijatelje i na kraju biranim riječima pozdravio slavljenike koji 50. obljetnicu svećeništva slave u godini jubileja 300. obljetnice slavne pobjede pod Sinjem i 50. obljetnice smrti sluge Božjega o. fra Ante Antića. Ovo slavlje je „zahvala Bogu i Gospi za ustrajnost u svećeničko-redovničkoj službi i za primljene milosti kroz 50 godina djelovanja ove naše braće svećenika-franjevaca na čast Bogu, Crkvi, Redu i našoj Provinciji“, rekao je o. Provincijal, i preporučio u molitve i trojicu njihovih pokojnih kolega.

Nakon uvodnih pozdravnih riječi na početku propovijedi o. Provincijal je ukratko prikazao njihov životni put, a zatim, obraćajući se slavljenicima, istakao kako „redovnička zajednica ima privilegij zahvaljivati na jubilarnom daru svećeništva čak šestorice svoje braće“ jer „usprkos svim ljudskim neprijateljstvima i životnim protivštinama vi ste dosljedno izvršili i izvršavate svoje životno poslanje“. Govoreći o njihovu poslanju u svijetu o. Provincijal je rekao kako su to mogli učiniti jer im je na tom putu „Bog bio svjetlo i snaga“. Govoreći o franjevačkoj karizmi slavljenika o. Provincijal je posebno naglasio njihovu solidarnost i pomoć braći i sestrama u potrebi. Potom je o. Provincijal istakao radost da su se slavljenici odlučili proslaviti svoj zlatni jubilej u svetištu Gospe Sinjske poput mnogih koji ove godine hodočaste predvođeni biskupima i svećenicima želeći na taj način zahvaliti Gospi na njezinoj majčinskoj brizi. O. Provincijal je spomenuo i roditelje slavljenika koji su u teškim trenucima znali „bosih i krvavih koljena“ moliti za svoju djecu i tražiti Gospinu i Božju pomoć. Pomoć u njihovu odgoju i spremanju za svećeničko-redovnički život pružio im je svijetli i svetački lik Ante Antić. Na kraju je o. Provincijal rekao da su naši današnji slavljenici svojim životom i radom zaslužili iskrenu zahvalnost i pažnju jer i danas pružaju lijepi primjer na različite načine osobito mlađoj braći kojima ovaj dan može biti poticaj i nadahnuće da svoj život predaju u ruke Božje i pod zaštitu Majke Marije.

Fra Petar Klapež, gvardijan

„I sada kad sam papa, osjećam se svećenikom“ - jedna je od ključnih misli iz razgovora koji je papa Franjo imao 16. rujna sa svećenicima Rimske biskupije iz pisma jednoga starijeg svećenika papi Franji koji govori o naporu, o „umoru srca".

Postoji "radni napor" koji svi poznajemo. Stignemo do večeri, umorni od posla i prođemo ispred tabernakula kako bismo pozdravili Gospodina. Jer, uvijek se valja zaustaviti ispred tabernakula - upozorio je Papa. Kada je svećenik u dodiru sa svojim narodom, umara se. Kada svećenik nije u dodiru sa svojim narodom, opet se umara ali loše, te kako bi zaspao treba uzeti tabletu - rekao je Papa te istaknuo - Naprotiv, onaj koji je u dodiru s narodom, jer narod - dodao je - uistinu ima mnogo potreba, ali su to Božje potrebe, zar ne?, taj se svećenik doista umara i nisu mu potrebne tablete.

Postoji, međutim, i „konačni umor" koji se vidi prije životnoga zalaza, kada je svjetlo tamno, a tmina pomalo sjajna. Taj se umor pojavljuje u trenutku kada bi trebala doći pobjeda; ali naprotiv, dolazi taj umor. To se - prema Papinim riječima - događa kada se svećenik ispituje o svojemu životu, kada gleda unatrag, na prijeđeni put, i pita se je li pogriješio, je li njegov život neuspješan. To je umor srca o kojemu je u svojemu pismu Papi pisao spomenuti svećenik. Stoga svećenik koji doživi takvo iskustvo ima moliti sve dok ne zaspi pred tabernakulom. Osim toga, ima tražiti blizinu s drugim svećenicima, i ponajviše sa svojim biskupima i poglavarima.

Draga subraćo zlatomisnici dok vam čestitam vaš svećenički zlatomisnički jubilej vjerujem da svatko od vas danas ovdje pred blagim likom naše nebeske Majke Čudotvorne Gospe Sinjske u njezinom 300. Jubileu može iz dna duše i srca iskreno Isusu reći ,,l sada kada sam zlatomisnik osjećam se još više svećenikom!" zato ti Isuse hvala zato ti Gospe hvala! Neka Vas na tom putu prema dijamantnom jubileu i dalje prati Božiji blagoslov uz moćni zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske!


Fra Luka Livaja - zahvala

Dragi kolege slavljenici ZLATNOG SVEĆENIČKOG JUBILEJA, mnogopoštovani oče Provincijale, poštovani oče gvardijane, prečasni dekane Cetinskog dekanata, draga braćo svećenici, prisutna rodbino i prijatelji te dragi vjerni Božji narode. Iz dubine svoga srca, sve vas s ljubavlju pozdravljam i - to takvom ljubavlju koju treba imati Isusov svećenik i sljedbenik Asiškog siromaha sv. Franje. Pozdrav proizlazi iz dubine duše, pune radosti svećeničkog ushićenja.

Vama, dragi moji kolege, zahvaljujem što ste me odredili i u nekom smislu delegirali, da zahvalim svima onima kojima trebamo zahvaliti, za ovaj dan i ovaj naš svečani trenutak i za 50 godina svećeničkog života, posvećena Bogu, njegovoj Crkvi, našem Hrvatskom narodu i dragoj nam Provinciji Presvetog Otkupitelja.

Prije nego što izrečem riječi zahvale svima, dopustite mi da ovaj naš jubilej sadržajno osvijetlim velikim događajima i zbivanjima u kojima se odvijao cjelokupni naš životni put. Nemojte mi zamjeriti što ću spomenuti neke godišnjice i događaje, ali uvijek u svezi s našim životom, našim odgojem i školovanjem, našim ređenjem, pa i s ovim našim zlatnim jubilejom.

Naše školovanje započeli smo davne 1945., a za nekolicinu koju godinu kasnije, to jest, kad je završio drugi svjetski rat, i traje sve do godine 1965. jer smo te godine ređeni za svećenike. Za vrijeme rata bili smo preškolska djeca, gladni, siromašni i bosonogi.

Europa se tada radovala, ali Hrvatska i istinski Hrvati nisu se baš toliko veselili. I dok svi europski narodi ove godine 9. svibnja slave 70. obljetnicu završetka rata,za nas rat još nije bio završen. Kod nas je počeo drugi rat jer samo nedjelju dana nakon proglašenja primirja kod nas se nastavlja ratovati i progoniti neistomišljenike. Za hrvatski narod i Katoličku crkvu u Hrvata započinju najstravičniji i najzločinačkiji trenuci u našoj teškoj i burnoj povijesti.

Ove godine sjećamo se 70. obljetnice Bleiburga, Kri­žnih puteva, masovnih grobnica i rovova u koje je uba­čeno nekoliko stotina tisuća nedužnih ljudi, žena i djece, a da im nikada nitko nije sudio. Ubijeni su jer su drukčije mislili. Počelo je zatomljivanje i gaženje svega onog što je nosilo hrvatsko ime. Osudom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, i stavljanje njega na optuženi­čku klupu, stavljena je cijela Katolička crkva na tu klu­pu, kao protunarodni element, koju treba iskorijeniti, zabraniti joj djelovanje, konfiscirati imovinu jer je Crkva relikt prošlosti, a s komunizmom, tako oni misle, nastupilo je novo vrijeme a Crkva tom novom vremenu smeta. Zamislite - CRKVA - neprijateljica svoga naroda? Crkva koja je u narod ut­kana i ukorijenjena vise od 13 stoljeća.

Mi smo u tom ozračju ušli u sjemenište. Slušali razne glasove i svirke na svoje uši, ali Bog je druga­čije govorio u našoj duši i u našem srcu. I 0n je pobijedio. Još nešto o tom vremenu. I naša Provincija Presvetog Otkupitelja, nemilo je pogođena, ranjena i osiromašena u ratu i u poratnim godinama. Ubijeno je 44 braće. Najstariji je imao 6l godinu, a svi dugi mlađi od njega po dvadeset ili trideset godina. Emigriralo je na zapad, pretežno u Južnu i Sjevernu Ameriku nešto u Europu, njih oko 20 braće. Osuđeno na robiju više od 15 braće. Može se reći da je Provincija tada izgubila oko 80 svojih članova, pretežno mladih, srčiku svoje životne snage. Zašto to spominjem? Zato jer to ima veze s našim svećeničkim ređenjem. Naime, koliko je Provincija osiromašena s osobljem u ratu i nakon rata, upravo je toliko dobila novih svećenika od 1949. pa do našega ređenja 1965. godine. Zacijelila je svoje rane. Bog je nagradio za njezinu patnju i vjernost. U takvoj atmosferi, zagušljivom i mračnom ozračju, proteklo je cjelokupno naše školovanje i naš odgoj. Ipak, to nas nije pokolebalo i spriječilo u našem zvanju.

Doživjeli smo i svijetle trenutke naše Crkve u Hrvata, kao što je proglašenje naših svetih i blaženih. Proslava 13 stoljeća kršćanstva u Mariji Bistrici. Teološki studij u Makarskoj odvijao se upravo za vrijeme održavanja II. vatikanskog koncila, koji je Crkvu želio pribli­žiti suvremenom svijetu, a ipak ostati uvijek vjerna Kristu i njegovu Evanđelje. Ređeni smo u godini završetka Kon­cila. Naše svećeničko ređenje, bilo je u godini preminu­ća Sluge Božjega o. Ante Antića. Svi smo ga mi poznavali: kod njega se ispovijedali. Evo i ovaj nas Zlatni Jubilej je u 50. obljetnici njegove preblažene smrti, koju smo pred nekoliko mjeseci komemorirali i proslavili. Qn je svakako jedan od na svetijih i na najuzornijih članova naše redovničke zajednice. I on se danas raduje s nama.

Koja koincidencija! Mi ove godine slavimo Zlatni jubilej svoga svećenstva, i to u ovoj godini, kad ovo Go­spino svetište slavi  300. obljetnicu herojske pobje­de nad turcima 1715. god. pod milosnim utjecajem i zago­vorom Majke od Milosti, kako se tada nazivala slika Čudotvorne Gospe Sinjske, a svoje ređenje smo primili u Makarskoj u godini 250. obljetnice pobjede pod Sinjem godine 1965. Zato nek ova naša proslava bude jedan kamenčić,u velikom mozaiku povijesti ovog dragog Gospina Svetišta.

Svoj srebreni Jubilej slavili smo 1990. godine, u prigodi uspostave slobodne i nezavisne moderne Hrvatske države. O tome smo cijelo vrijeme sanjali i govorili. Bogu hvala! I još nešto. Zlatni Jubilej slavimo u godini proslave nezabo­ravne vojno-redarstvene akcije OLUJA kojom je trećina okupiranog teritorija naše domovine oslobođeno, čime je spojena južna i sjeverna Hrvatska.

I konačno, zahvaljujemo Svemogućem Bogu, Ocu i Sinu i Duhu Svetom, što nas je pozvao u svoj vinograd, pridružio Vječnom Svećeniku Isusu Kristu. Što bi možda od nas bilo da nismo ovo što jesmo? Možda bih ja ili netko od nas bio fukara. On nas je istrgao iz svijeta, za kojeg Isus nije molio na svojoj Posljednjoj večeri: 'Ne molim za svijet, nego za njih, da ostanu u svijetu i budu moji svjedoci'. Od nas 9, koliko nas je ređeno, trojica su već preminula, nitko nije otpao ili apostatirao, to jest napustio svoje zvanje i svoje svećeništvo. Ostali smo vjerni Onome kome smo povjerovali. On je pobijedio svijet (usp. Iv 16,33).

Kako ne zahvaliti, ili Bože sačuvaj zaboraviti našu nebesku Majku, Bezgrješnu Djevicu Mariju. Njezinoj maj­činskoj srbi i brizi povjerio nas je umirući njezin božanski Sin na križu riječima: Ženo, evo ti djece, a nama, Djeco, evo vam majke.  Ona nas je prihvatila, a i mi smo nju prihvtili, poput ljubljenog apostola sv. Ivana. Cijelo svoje školovanje i odgojno obrazovanje proveli smo u nje­zinim samostanima i svetištima: Sinj, Visovac, Zagreb i Makarska. Majko,hvala ti.

Ovom prigodom sjećamo se i svojih dragih roditelja, koji su već svi preminuli i slave vječnu Gozbu Jaganjčevu u nebu. Hvala im za hrabrost, neustrašivost i smjelost što se u onim olovnim i represivnim vremenima, prema Bogu, vjeri i Crkvi nisu bojali uputiti nas u sjemenište. A uvijek su nas pratili svojim molitvama. Hvala vam.

Kako zaboraviti svoju dragu Provinciju Presvetog Otkupitelja, koja nas je u najtežem trenutku svoje slavne prošlosti s veseljem primila, prihvatila, odgajala, školovala i hranila. Hvala svim provincijalima i gvardijanima jer i danas Provincija i aktualni mnp. Provincijal, o nama se brinu i nismo zanemareni.

Hvala i svim našim profesorima i odgojiteljima, koji su sebe trošili u nas, od nas koji puta i trpjeli, a u najvećem broju bili strpljivi. Sjećamo ih se u ovoj svetoj Kristovoj žrtvi u našim molitvama.

Hvala i Vama, mnogopoštovani oče Provincijale, a preko Vas cijeloj Provinciji, koji ste smogli naći malo vremena da predvodite ovo misno slavlje te ste nam uputili očinske riječi zahvale, ohrabrili nas i potakli na ustrajnost i u ovoj našoj životnoj dobi. Kako je to lijepo, kad mladi brat starješina, hrabri svoju stariju braću, a starija braća pozorno slušaju svoga mlađeg brata provincijala. To je Crkva. Zato je ona majka i učiteljica - mater et magistra - i stup istine.

Vama, dragi oče Gvardijane ovog samostana i upravitelju ovog Marijina svetišta, hvala što ste nas udomili i omogućili proslavu našeg Zlatnog jubileja. Neka ovo sla­vlje bude dio velikog slavlja Čudotvorne Gospe Sinjske.

A vama, dragi moji kolege, rekao bih da smo još uvijek grešni ljudi i zato bih vam citirao riječi velikog učenjaka Isaaca Newtona koji je rekao: 'U svom životu sam naučio dvije važne stvari, da sam ja veliki grešnik, ali da je Isus Krist još veći Otkupitelj'.

Kolege, dobar smo boj bili, vjeru sačuvali, ali još trku nismo završili. Završit ćemo je kad nam Gospodin gore pripravi mjesto i pripremi vijenac pravednosti i tada nas posadi za stol svoje vječne gozbe. Amen.

Na kraju je o. Provincijal podijelio svim slavljenicima prigodnu zahvalnicu, a zatim su svi zajedno ispjevali 'Tebe Boga hvalimo' i hrvatsku himnu 'Lijepa naša domovino'. Slavlje je zvaršilo zajedničkim ručkom.

Fotografije

 

Slavljenici

fra Božo Ančić - Turjaci

fra Rafael Begić - Posušje

fra Ferdo Jukić - Runović

fra Luka Livaja - Grab

fra Mate Markota - Ramljane

fra Vladimir Tadić - Udovičići

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas950
Ovaj mjesecOvaj mjesec47927
UkupnoUkupno5352464

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 88 

Administrator

franodoljanin@gmail.com