Prgomet-Opor: Proslava sv. Ante

U crkvi sv. Ante Padovanskog u Oporu, župa Prgomet-Labin, fra Ivica Jurić, domagistar bogoslova, predvodio je proslavu sv. Ante u nedjelju, 14. lipnja 2015., a koncelebrirao je župnik fra Ante Vugdelija. Slavlje je započelo u 11 sati procesijom oko groblja. Kip Sv. Ante nosili su Botići – Ante, Filip, Mario i Željko.


Župnik fra Ante Vugdelija, nakon blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom, zahvalio je fra Ivici Juriću i svim sudionicima slavlja te najavio slijedeća liturgijska slavlja u Prgometu i Labinu. Za vrijeme svete mise pjevanje su predvodile Sara Veraja i Vedrana Drnasin. U organizaciji liturgijskog slavlja pomagao je sakristan Vinko Botić.

Nakon svete mise slavlje je nastavljeno u zaseoku Botić koje je organizirao predsjednik udruge 'Opor' Jure Botić i članovi. Na slavlju je sudjelovalo oko 200 vjernika iako u Oporu živi samo jedan čovjek. Među sudionicima bio je i gradonačelnik grada Kaštela Ivan Udovičić.

Fra Ante u toj crkvi godišnje slavi svetu misu četiri puta: Svi Sveti, Sv. Ivan Evanđelist, Uskrsni ponedjeljak i sv. Ante. Kada je u župi svečano slavlje, tada se slavi samo jedna sveta misa.

Nakon zajedničkog ručka za sve sudionike slavlja bila su razna sportska natjecanja.

Fotografije


Propovijed fra Ivice Jurića

Drage sestre i braćo danas na blagdan sv. Ante, o kojemu vi zasigurno puno toga znate jer je to bez sumnje najpopularniji svetac Katoličke crkve, nema potrebe da vam sada prepričavam njegov život, nego ću vam govoriti o tome zašto treba ići u crkvu.

Čini se to samorazumljivim „ići u crkvu“ i kao takvim onda i sasvim nepotrebnim pojašnjavanja. Da, takvim se činilo i bilo je doista samo po sebi samorazumljivo prije nekog vremena. Danas, međutim, to više nije. Moderni ljudi sve više pitaju i opravdano žele dobiti odgovore na svoja pitanja, na svoje sumnje.

Od strane Crkve i njezinih službenika, bilo svećenika bilo vjernika, bilo bi ne samo neozbiljno nego duboko neevanđeoski prezreti takva pitanja i uskratiti odgovor ljudima koji žele znati što vjeruju, zašto vjeruju, čemu služi sv. misa itd. Čemu, dakle,  zapravo služi Crkva. Koji je njezin smisao?

Prvo što želim naglasiti odgovarajući na navedeno pitanje jest naša ograničenost. Naime, znam neke vjernike koji redovito idu u crkvu i odlični su ljudi. Znam također i neke "vjernike" koji ne idu u crkvu i nisu dobri ljudi. I svatko od vas zna takve ljude. A znam i obrnute slučajeve, dosta ljudi koji su dobri ljudi a ne idu u crkvu ili jako rijetko idu. Očito je dakle da su ljudi - ljudi, ograničena, grešna bića neovisno o tome idu li u crkvu ili ne idu.

Oni koji idu trebali bi biti još bolji ljudi upravo zato što idu u crkvu, što vjeruju u Boga, slušaju Njegovu riječ i nastoje po njoj i živjeti. A oni koji ne idu trebali bi ići – iz istog razloga: da budu još bolji ljudi; da slušajući Božju riječ samokritički promotre svoj život, svoje ponašanje i snagom odozgor ga promjene, nabolje, naravno. Zvuči jednostavno a opet tako zahtijevno. Dakle, što god radili mi smo uvijek ograničena bića i to je sasvim ok. Ta činjenica naše ograničenosti ili bolje naše smrtnosti je temeljna činjenica koja nas određuje. Ukratko: nismo savršeni ali smo usavršivi!

Ili da se poslužim jednom slikom. Neki ljudi su čak i nakon posjete liječniku opet bolesni - je li to licemjerno od njih, recite vi meni? Čudno pitanje jel da? A zašto bi ljudi koji idu redovito u crkvu trebali biti savršeni? Je su li svi savršeno zdravi oni koji idu liječniku? Nisu. Pa zašto onda idu? Pa upravo zato da bi bili zdraviji. Isto je i s dolaskom u crkvu samo je naglasak na duhovnoj dimenziji, duhovnom zdravlju.

Drugo što želim istaknuti jest misija Crkve. Ako mislimo da je cilj vjere samo to da se bude dobar čovjek onda Crkva i ne treba jer je očito da postoje dobri ljudi i izvan Crkve, odnosno izvan kršćanstva. Ako pak mislimo da je cilj vjere samo obrazovanje, usvajanje informacija o vjeri što ćemo onda kad budemo imali druge institucije koje isto tako dobro obrazuju pa i što se vjere tiče. Hoće li tada Crkva biti suvišna?

Što je zapravo pravo poslanje Crkve? Ako je to posvećenje i spasenje ljudi, a trebalo bi biti, onda taj zadatak nikad nije dovršen. Uloga Crkve nije statična – davanje informacija, vršenje obreda…, nego dinamična- odgoj i rast u vjeri. Ona nije muzej koji čuva uspomene na divna djela, velike primjere, (poput sv. Ante) nego zajednica ljudi koja zajedno putuje Bogu od koga je i došla.

Putujući Bogu ona se pridržava pravila koje je primila od svog Spasitelja Isusa Krista. A pravila su sasvim jasna: ljubi Boga i svoga bližnjega kao sebe samoga. Ne čini drugom ono što ne želio da drugi čini tebi itd. Napustiti, stoga, Crkvu pod izlikom kako u njoj ima previše nesavršenih ljudi, (recimo npr. bivših komunista) a vi kao savršeni ne želite nikako s njima dijeliti isto društvo, jednako je kao napustiti teretanu jer tamo ima previše ljudi koji nisu u formi.

Teretana i postoji zato da bi ljudi stesali formu. Napustiti nju zbog toga što to neki ne uspijevaju nije baš razborito zar ne? Isto vrijedi i za Crkvu, samo što se u tom slučaju ne radi o fizičkoj nego o duhovnoj formi. Uostalom, budući da ljepota osobe dolazi iznutra a ne iz izgleda trebali bi i radi istinske ljepote češće ići u "duhovnu teretanu".

Da, a duhovna teretana bila bi u tom slučaju vježbanje u dobrim djelima. Vjera je potreba svih a Crkva je pomoć koju nam je Spasitelj ostavio da nas upućuje i vodi k Bogu izvoru smisla našeg života i jedinoj osobi koja u potpunosti može ispuniti našu čežnju.

Vjera nije neki skriveni kovčeg s blagom pa jednom kada ga otkriješ stvar postane konačna. Ona nije ukras, križ u kući ili krunica u autu, nego živa stvarnost. Vjera je zapravo nutarnja borba i nje nema bez svakodnevne bitke, u kojoj se čovjek hrve ne toliko s drugim i njegovom zloćom, iako ni to nije isključeno, koliko sa samim sobom i svojom savješću, svojim slabostima. Vjera je lijek, utjeha i snaga u svakodnevnom životu. Ona je dar, milost koji treba osobu i drugoga obogaćivati a ne strašiti.

Bog poslavši svoga Sina na križ, odnosno njegovom smrću dokida našu oholost u kojoj smo uvijek skloni sebe vidjeti kao one koji trpe i umiru, a Boga kao nekoga tko je iznad, koga moja sudbina ne dodiruje. Nakon Krista koji je dijelio našu ljudsku sudbinu i kao pravednik završio na križu, više ništa nije isto. Bog je u Njemu već sve prošao.

Mi ne možemo više Bogu reći: ne znaš ti. Zna On kako se pati i kako je oštrica ljudske mržnje i nasilja ubitačna. Nakon Isusove žrtve nije On više kralj na dalekom dvoru, nedodirljiv nego jedan među nama. Da baš jedan među, toliko čovjek da je, kako evanđelja bilježe, svaki put bježao od onih koji su ga željeli zakraljiti i na svoj način političkim putem i ekonomskim računicama stvarati kraljevsko Božje.

On je želio i želi učiniti bez nasilja. Kako? Molitvom, snagom odozgor. Zato je i ustanovio sakramenat ljubavi – svetu euharistiju- da se okupljamo, slavimo, podržavamo u dobru i njegovom snagom izgrađujemo naše odnose, našu zemlju itd. eto čemu služi Crkva. Dao Gospodin, dakako i po zagovoru našeg dragog sveca sv. Ante da ovdje u crkvi uvijek iznova crpite snagu za ostvarivanje što boljih odnosa u obitelji, rodbini, na poslu, u školi, svugdje.

Vjera ako nije životna snaga koja nas vodi Bogu i jedne drugima, u radosti i žalosti, onda, usuđujem se reći, nije ništa. Možda je tek kao neki stari sat u predsoblju koji doduše budi lijepe uspomene ali ne ide i služi samo za ukras, a ponekad i za ruganje onima koji nemaju sat iako ne ide. Dao Gospodin da i vi u vjeri pronađete ključ za otkrivanje ljepote života a da drugim ukrasima i darovima znate uvijek darivati jedni druge. Amen.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2040
Ovaj mjesecOvaj mjesec57642
UkupnoUkupno5362179

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 226 

Administrator

franodoljanin@gmail.com