Vrlika: Proslava Svetoga Spasa u Cetini

Proslavu sv. Spasa u Cetini (župa Vrlika) u subotu, 16. svibnja 2015. predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski. Na slavlju je sudjelovalo oko 2000 vjernika, a pjevanje je prevodio zbor Gospe od Zdravlja pod ravnanjem mo fra Stipice Grgata. U slavlju su sudjelovali vikar Provincije fra Ante Udovičić, sinjski gvardijan fra Petar Klapež, vrlički župnik fra Jakov Viro i još 14 svećenika. Među sudionicima bili su gradonačelnik Vrlike, predsjednik VAD-a Stipe Jukić, dogradonačelnica Sinja Kristina Križanac kao i većina predavača koji su sudjelovali na međunarodnom znanstvenom skupu o 300. obljetnici obrane Sinja uz Gospin zagovor. Voditelj cjelokupnog slavlja u Cetini bio je fra Josip Grbavac.


 

Marko Duvnjak, prof., održao je kratko predavanje uoči procesije i euharistijskog slavlja. Predavanje donosimo u cijelosti:

Štovani hrvatski vjernički puče, dobrodošli u srce Cetinske doline koja nas mami svojom ljepotom i opija svojim mirisima! K njoj se vraćamo kad je jednom vidimo poput hrvatskog pjesnika, rođenog Vrličanina Milana Begovića:

Ali evo,

ja opet silazim u naručje tvoje,

uz obronke i lomne brežuljke,

kroz gustu šumu,

mimo svježe vrelo,

i ono vito jablanje i vrbe

i bučne mline.

Ne da mi se,

da zauvijek se otrgnem od tebe,

jer duša moja ko da se savila

kraj bijelih kuća tvojih,

pa se sunča

na nekoj žarkoj ljubavi davnoj.

Danas nismo ovdje samo zbog ljepote doline, obilja voda i mirisnih livada, zbog gajeva i lugova u kojima slavuji pjevuše zamamne skladbe zovući nas u pastoralna vremena vrličkoga i dinarskog čovjeka, danas smo ovdje da biblijski kliknemo: „Izuj obuću svoju, jer na svetom stojiš tlu!“

Zaista je ovo sveto tlo za nas Hrvate. Ovdje su naši korijeni, naši temelji, ovdje je vrelo naše vjere. Na ovom mjestu, na ovoj „tvrdoj stini“ pisali smo našu povijest!

Ovdje smo zakopali temelje naših dvora i zaputili se u nemirna vremena trinaeststoljetne priče katoličanstva i pošli za Kristom, Spasom u Nebo u Vječnost.

I ne daju nam mira otkada propade kraljevstvo Hrvata, početkom 12. stoljeća. A mi se nadamo vjekovima hodočasteći našem Spasu.

I svake godine nas mora biti sve više, jer napasti nažalost nisu prošle. Reklo bi se „neka vide da nas ima“!

O ovoj Crkvi na izvoru Cetine, fra Jozo Grbavac, nastojao je pojasniti njeno značenje u otrovanim povijesnim vremenima.

Crkva sv. Spasa iz 9. stoljeća, u selu Cetini, na izvoru istoimene rijeke, jedan od najvrjednijih i najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj. To je jednobrodna građevina s troapsidalnim svetištem u obliku trolista i masivnim zvonikom na pročelju, najcjelovitije očuvanim zvonikom iz toga razdoblja u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Masivne vanjske zidove karakterizira raščlanjenje oblim potpornjacima tzv. kontraforima, jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj već i u Europi, a unutarnje su im plohe raščlanjene lezenama. Svojim načinom gradnje, uz brojne ukope oko crkve, koji je uvrštavaju u najveću hrvatsku nekropolu, Sv. Spas pokazuje izravne veze s crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina. Prilikom istraživanja crkve pronađeno je više arhitektonskih ulomaka i dijelova kamenog namještaja, urešenog pleterom. Najvažniji je među njima ulomak grede oltarne pregrade s natpisom: AD ONOREM D(omi)N(u)M (t)N(ostri) IESU CHR(ist)I EGO GASTICA ZUPPANUS D(onavi vel dedicavi...) (...) I ET ANIME MEE ET MATR(i)S MEE NOMINE NEMIRA ET F(i)LIIS NOMI- NE... U čast Gospodina našega Isusa Krista, ja župan (Gostiha), darovao sam (posvetio sam) (ovu crkvu) ... i moje duše, i moje majke nemire i mojih sinova imenom... (Donatorski natpis prema čitanju Vedrane Delonga). Iz toga natpisa doznaje se da je crkva bila posvećena Kristu Spasitelju, a da ju je dao sagraditi župan Gastika, sin Nemire u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira (od 879. do 892.). Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko groblje s 1162 groba s bogatim i brojnim nalazima (nekoliko je grobova nađeno i u samoj crkvi), iznad kojih su većim dijelom bili postavljeni stećci (više od 800). Groblje je bilo u upotrebi od 9. do 16. stoljeća. U crkvi je pronađena pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate krajem VIII. i početkom IX. stoljeća. Crkva je u 14. st. malo proširena i na začelju je dobila uglatu apsidu.

Godine 1492. ili 1493. crkvu su spalili Turci, a na mjesto izbjeglih Hrvata došli su Vlasi s Istoka. U vrtlogu povijesti, previranja i migracija nakon odlaska Turaka u 17. st., starohrvatska crkva se zatekla u pravoslavnom okruženju. To pravoslavno stanovništvo s vremenom je počelo tvrditi da je crkva sv. Spasa zapravo pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg koju je iz dao graditi kralj Tvrtko I. krajem 14. stoljeća.


Zato mletački providur crkvu, na njihovo traženje, dodjeljuje visovačkim franjevcima, čiji se samostan tu nalazio još u 14. stoljeću. Otada je povijest crkve obilježena nastojanjem Pravoslavne crkve, prije svega pod utjecajem pravoslavnih svećenika manastira u Dragoviću, da se ovom lokalitetu osigura status kultnog mjesta ,,svesrpstva“. Zato je vrlo važan nalog (4. listopada 1696.) providura Dolfina zapovjedniku Pavišiću: „...nalažemo odlučno svim grčkim vladikama i kaluđerima i svim morlacima ili drugim sljedbenicima toga obreda, da se ne osude ni pod kakvom zamislivom izlikom upletati ili zahtijevati nekakvu jurisdikciju u spomenutoj crkvi Sv. Spasa, nego neka ostave slobodan, potpun i miran posjed spomenutim visovačkim redovnicima ne postavljajući nikakvu prepreku bilo kakvoj radnji, koju spomenuti oci čine, ili budu činili da je pokriju, ili na drugi način poboljšaju/4

I novi providur Mocenigo u svibnju 1699. javnim je nalogom zabranio svaku smetnju koja bi onemogućavala građevinska poboljšanja na crkvi.

Do povijesnog apsurda dolazi nakon Požarevačkog mira (1718.), kada na opustošeni prostor doline Cetine doseljava stanovništvo pravoslavne vjere iz Bosne i drugih krajeva. Tako taj prostor, krivnjom Venecije, ostaje bez katoličkog stanovništva, a crkva sv. Spasa otada za katoličke vjernike postaje mjesto hodočašća , uglavnom na Spasovdan.

Crkva Sv. Spasa vjerojatno je bila i župna crkva većeg naselja Vrh Rike ili Vrhrike, koje se prvi put spominje 1185. godine, a iz koje vuku podrijetlo hrvatske plemenitaške obitelji Križanić, Mihočević i Berislavić.

Neznatni tragovi naselja otkopani su u Pivnicama, zapadno od crkve Sv. Spasa. To naselje nije bilo utvrđeno i stradalo je već u prvim turskim prodorima u Cetinsku krajinu (1452. i 1469.). Dio se stanovništva u bijegu pred Turcima sklonio među zidine nedaleke utvrde Prozor i tako je utemeljena nova Vrhrika odnosno današnja Vrlika.

Potomci srpskih doseljenika iz 17. st. počeli su svojatati crkvu i zabranjivati pristup istraživačima, Fra Lujo Marun, koji je to pokušao, umalo nije stradao od lokalnih Srba. Tek se Stjepanu Gunjači (Sinj, 1909. - Split, 1981.) nakon II. svjetskog rata pružila prilika da provede temeljita istraživanja. On je "završio" s iskapanjem i istraživanjem starohrvatske nekropole oko crkve 1954. godine. Da bi onemogućili nastavak istraživanja, Srbi počinju pokapati svoje mrtve, ne samo neposredno uz samu crkvu, nego i nasumce po cijeloj nekropoli.

Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili Svetom Spasu, a onda su procesije i slavljenje blagdana Spasovo (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve, komunističke vlasti zabranile više od pedeset godina.

Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su 1983. god. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu crkve zatvorili željeznim vratima s rešetkama. Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Zbog toga, na našu sreću, crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.

Slavljenje Spasova u Cetini obnovljeno je tek nakon vojne operacije Oluja, a provokacije "domaćih" Srba prigodom tog blagdana još nisu prestale.

I zato mora među nama biti više sloge, moramo znati koje su temeljne vrednote naroda i Države, ane da se međusobno svađamo kako fra Filip Grabovac pjeva u pjesmi „Od naravi i ćudi rvacke“:

Da b' Rvati skladni bili

ne b' ovako žalost pili.

Reko, da bi sklad imali,

svim bi svitom ti vladali.

Na oružju junak vrli,

svaki kralj ji zato grli

i na službi svojoj drže,

pak s' među se oni prže.

Hoćemo li konačno shvatiti značenje pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru, na blagdan Spasova, 7. lipnja 879. kada smo međunarodno priznati, odlučno reći: To je dan naše državnosti!!!

 

 

Pozdravne riječi dekana don Stipe Ljubasa

„Izuj svoju obuću, jer mjesto na kojem stojiš je sveto“

Da, braćo i sestre, dragi hodočasnici! Ovo je mjesto sveto i ono je naše. Sve vas od srca pozdravljam i želim dobrodošlicu svima vama koji ste prvi put pred ovom crkvom Sv. Spasa iz 9. stoljeća.

Na poseban način pozdravljam našega nadbiskupa Marina Barišića. O. Nadbiskupe, vi ste na svome: jedna rijeka Jadro svjedoči o našem krštenju. Ovaj izvor rijeke Cetine, kao i rijeka Jadro, svjedoči čvrstoću vjere, nade i ljubavi. Dobro nam došli!

Pozdravljam fra Antu Udovičića, zamjenika o. Provincijala, i gvardijana fra Petra Klapeža.

Pozdravljam svu braću svećenike iz našega dekanata i susjedne šibenske biskupije koji ste doveli vjernike u ovaj predivni prostor.

Pozdravljam sve umom bogate i srcem otvorene sudionike simpozija 300. godišnjice Gospine pobjede u Sinju, BiH, Neretvi i cijeloj Domovini.

U ovom slavlju s nama su zbor Gospe od Zdravlja iz Splita, članovi Frame, molitveni pokreti i zajednice u kojima se Bog slavi. „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu“.

Domaćini ovoga slavlja su Grad Vrlika i Župa Gospe od Ružarija. Pozdrav i zahvalnost gosp. gradonačelniku Čoriću i svim njegovim suradnicima i svim službama Grada kao i župniku fra Jakovu Viri i župljanima ove drage župe.

U zbornoj molitvi šeste uskrsne nedjelje molimo: „Svemogući Bože, daj da obnovljenom odanošću slavimo ove vesele dane u čast uskrslom Gospodinu, te događaji kojih se spominjemo, budu nadahnuće i našem životu.

 

Nadbiskup Barišić uzvraćajući na pozdrave i uvodeći u misno slavlje naglasio je kako su na tom svetom tlu dvije memorije. Jedna ona povijesna kojoj želimo dati poštovanje i zahvalnost onim našim generacijama koje su u teškim okolnostima bili ono što Gospodin reče svojim učenicima: "Bit će te mi svjedoci". Uz velike žrtve i napore, a mnogi uz žrtvu svoga života, bili su svjedoci i svjedočili, i taj znak smo svi mi danas jer smo sada ovdje svoji na svome na ovom svetom tlu, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je kako je njihovo svjedočenje, život i žrtve sjeme za nove generacije i za nas danas. Osvrnuo se na riječi sv. Luke iz Djela apostolskih gdje se u Prvoj knjizi obraća Teofilu riječima kako je Isus, riječ Božja, došao u vrijeme i prostor, ušla među njih, uzela ljudski život u svemu jednak osim u grijehu. Sv. Luka nadalje u tekstu napominje Teofilu kako tu memoriju i stvarnost ne smije zaboraviti. Nadbiskup je važnim istaknuo kako je Teofil danas svatko od nas. "Ova memorija je zapravo temelj života, temelj našega spasenja. Tako i mi ne možemo zaboraviti ovu memoriju naših generacija mučenika, vjernika, ne samo od 9. st. kad je sagrađena ova crkva za vrijeme kneza Branimira, nego i kasnije memorije koje su ugrađene u našu današnju stvarnost, 300 godina slavlja Gospe Sinjske, 70 godina od Bleiburga žrtve, križa, pogubljenja tolikih generacija mladosti. To je memorija Oluje koje se spominjemo skoro 25 godina", podsjetio je nadbiskup i kazao kako se tom memorijom ne želimo vraćati natrag i zatvarati se, nego okrenuti se budućnosti. Uz ostalo napomenuo je kako nas Gospodin zove za svoje učenike i želi da u ovom vremenu i prostoru ostvarujmo ovu prošlost, da gradimo kraljevstvo Božje univerzalno, u kome ima mjesta za svakoga i da nitko ne bude suvišan. Ali, podsjetio je nadbiskup, kako uvijek u nama postoji ono vraćanje u prošlost, isključivanje drugih i traženje svoga nekoga carstva, kraljevstva, kneževine, županije no istaknuo je bez zajedništva i otvorenosti Isusu i njegovu kraljevstvu dogodit će se uvijek lom ove memorije, zaboravit ćemo prošlost, bježati u budućnost, i konačno ili ćemo gledati u nebo ili ćemo se vezati uz zemlju. "Možemo u ovoj memoriji prošlosti Isusa Krista i ove memorije koja nas usmjeruje prema budućnosti biti svjedoci, osloboditi se one hereze da je bogatstvo i moć ostvarenje našega života. Kristova ljubav i njegova žrtva križa to je put ostvarenja i života i ovdje kraljevstva Božjega već sada", kazao je nadbiskup. Podsjetio je kako se povezanost neba i zemlje treba dogoditi u našim srcima, u našim odnosima i s tom snagom možemo ići u stvarnost i donositi Radosnu vijest ljudskom srcu, koja može jedina čovjeka osloboditi od služenja idolima, koja daje osvježenje, radost i stvara nove odnose. Upozorio je da ako danas nema znakova te novosti onda je pitanje je li Gospodin ima mjesta u našim srcima i jesmo li ga primili, jesmo li njegovi suradnici.

Uzašašće Gospodinovo je otajstvo vjere, domet u kojemu će svatko doživjeti osobno ostvarenje zahvaljujući ljubavi Božjoj, rekao je nadbiskup. Osvrnuo se na 1200 starokršćanskih grobova oko crkve Sv. Spasa, za koje je rekao da nisu prošlost nego su zahvaljujući Gospodinovom uzašašću zajedno s nama dio njegove budućnosti. Gospodin želi da vrednujemo svoju povijest generacije, događaje, ali da to preko nas bude usmjereno konačnom ostvarenju , proslavi i potvrdi života osobnog i zajedničkog života naše povijesti. Upitao se kako onda ako slavimo te memorije ispravno, kako onda da između nas nema zajedništva, solidarnosti, mira nego podjela , svađe, nepremostivih situacija. Kazao je kako je to djelo sotone koji dijeli, razdvaja. "Zašto nam se to događa da smo u poteškoćama blizu jedni drugima na istom putu u istom smjeru, ali kad odu te opasnosti, odbijemo neprijatelja, kao da ne možemo bez njih i ako ih nema izvana, onda ih izmišljamo, proizvodimo među nama?" Koje je to onda kraljevstvo, zapitao se nadbiskup, gdje smo okrenuti svaki nekom svojom kneževinom, krajinom. Podsjetio je kao je jedna tako mala krajina na ovom području htjela postati velikom kraljevinom . Poželio je da nas memorije koje slavimo urazume i učine ljudima, Kristovim vjernicima i svjedocima. "Ovdje slaveći ovaj događaj nas kršćana mislim i na braću pravoslavce jer Vaznesenje Hristovo i Gospodinovo uzašašće isti su događaji. Pa možemo li mi koji se pozivamo na njega graditi jedno kraljevstvo zajedništva, mira i suživota", zapitao se nadbiskup i iskazao uvjerenje kako je to moguće.

Slijedom tog uvjerenja nadbiskup je podsjetio na pjesnika Petra Preradovića koji nije bio Hrvat, ni katolik ali je pisao pjesmu svome narodu gdje je i među kojim je živio. On je svjedok ljubavi, istaknuo je nadbiskup i dodao kako vjeruje da je moguće ovdje suživotom graditi kraljevstvo Božje. Iskazao je nadu i uvjerenje kako to riječima želimo i pokušavamo kada svakodnevno izgovaramo "dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kao na nebu tako i na zemlji". Pozvao je "povežimo to osobno i zajedno nebo i zemlju nad ovom Lijepom Našom. Ono što Gospodin želi za našu budućnost je da budemo svjedoci te budućnosti".

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2293
Ovaj mjesecOvaj mjesec46631
UkupnoUkupno5494177

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 97 

Administrator

franodoljanin@gmail.com