Sinj: Drugi dan Međunarodnog znanstvenog skupa

Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. koji se održava u Franjevačkoj dvorani Gospe Sinjske u Sinju nastavljen je u petak, 15. svibnja 2015. godine. Voditelji prijepodnevnog dijela programa bili su don Ante Mateljan i fra Vicko Kapitanović. Program drugog dana započeo je molitvom i pozdravom don Ante Mateljana, dekana KBF-a Sveučilišta u Splitu. Ovdje donosimo sažetke predavanja drugog dana.


Hrvoje RELJA

(Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet - Odsjek za filozofiju)

MAJKA OD MILOSTI - POSREDNICA SVIH MILOSTI

U radu se pokazuje kako službeni naziv Čudotvorne Gospe Sinjske Majka od milosti ima duboko teološko značenje. Franjevačka teološka misao, ko­joj je veliki doprinos dao i fra Karlo Balić, sin Franjevačke provincije Pre­svetog Otkupitelja, je argumentirano ukazivala da naslov Majka od milosti isto kao i zaziv Lauretanskih litanija Majko Božje milosti se može i treba interpretirati kao Posrednica svih milosti. Pošto argumentacija ne može biti dana iz nutarnjih razloga same milosti, jer i uz pretpostavku Božje odluke da utjelovljenjem Sina Božjega otkupi ljudski rod zadovoljivši pot­punu pravednost, ex toto rigore justitiae nema nikakve nužnosti već samo prikladnosti conveniens da se to izvrši uz sudjelovanje ljudskog roda, pa tako dakle ni uz Marijino posredništvo. No, ipak kako će se pokazati, može se argumentirati da je Bog izabrao i objavio prikladnost da Marija uz pomoć milosti bude posrednica svih milosti.

 

 



Vicko KAPITANOVIĆ

(Umirovljeni sveučilišni profesor, Split)

FRA PETAR FILIPOVIĆ I NJEGOVO RASPISANJE OD ČASNE PRILIKE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, SINJ, 1757.

Fra Petar Filipovic (1703.-1769.) poznat je kao prvi ljetopisac sinjskoga samostana i kao prvi povjesničar slike Gospe Sinjske. U svijesti kasnijih pokoljenja čini se da je njegovo ime ponajviše vezano uz opis sinjske po­bjede Osmanlija i ukazanja Djevice Marije na sinjskoj tvrđavi. No, ne smije se smetnuti s uma daje Filipović prvenstveno učitelj vjere i morala (lektor filozofije i potom moralke) pa se njegova povijest Čudotvorne prilike razli­kuje u metodološkom pristupu od opisa nešto mlađega njegova suvremeni­ka Vinjalića koji pokušava kritički pristupiti povijesti.

Filipovićev pristup pisanje naglašeno sa željom širenja Marijine slave preko čudesnih zbivanja povezanih uz Marijinu sliku, ali tako da se u čudesnom uvijek očuva neokaljana katolička nauka o štovanju svetih slika. Zbog toga Filipović, pristupajući čudesnim događajima kojima do kraja poklanja svoje povjerenje, započinje svoj opis moralnom poukom da sve čudesne zgode koje se očituju preko slike treba pripisati Bogu koji djeluje preko onoga koga slika predstavlja “budući da neima nijedna [prilika, tj. slika] u sebi nijedne kriposti”. Čudesne zgode povezane uz Marijinu sliku Filipoviću su tek jedan od dokaza za ono što je svjesno želio prenijeti pokoljenjima. Do tada u povijesti nepoznatu Marijinu sliku, koju su fratri navodno donijeli u torbi, on naziva časnom i nastoji je pokazati čudotvornom. Oslobođenje Sinja je tek detalj u njegovu izlaganju. Koliko god bilo važno oslobođenje Sinja, Djevica nije junakinja, heroina nekoga junačkog pothvata, ona je vjekovječna osloboditeljica od zemaljskih nevolja i zala koje pritišću čovjeka, a pobjeda nad omraženim Osmanlijama prikazana je kao simbol pomoći. U tom istom pohodu Osmanlije su, u potrazi za logistikom, opljačkale i Filipovićev rodni kraj i zapalile crkvu u kojoj je kršten. Filipović ne postupa kao uobičajeni kroničar pa propušta spomenuti daje crkva njegova krštenja zapaljena. On piše o časnoj slici, a mnoštvo detalja navedenih u opisu za­pravo su samo očitovanje čudesnoga djelovanja milosti koje Bog šalje preko čudotvorne Marijine slike.

 

 



Domagoj RUNJE

(Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet)

TEOLOŠKA INTERPRETACIJA TURSKE OPSADE SINJA 1715. GODINE

Obrana Sinja od turske opsade u kolovozu 1715. godine neodvojivo je pove­zana sa štovanjem Blažene Djevice Marije pred čijom se slikom za vrijeme opsade pobožni narod s fratrima molio za pomoć s neba. Stoga je povlačenje brojčano nadmoćne turske vojske upravo na blagdan Marijina Uznesenja (Velike Gospe) ostalo u kolektivnom sjećanju naroda Cetinske krajine kao čudo koje se dogodilo posredovanjem Isusove majke. O tome svjedoče kako povijesna pisana vrela tako i usmena i zapisana narodna predaja.

U ovom radu autor se posebno zaustavlja na predaji o svjedočanstvu samih Turaka koji su za vrijeme opsade vidjeli jednu ženu odjevenu u bijelom kako hoda gradskim zidinama pa su se te žene prepali i pobjegli ne osvo­jivši grada. U uobičajenim interpretacijama toga događaja Turci nisu znali tko je ta žena dok su kršćanski hranitelji grada i ostali narod u njoj jasno prepoznali Isusovu majku Mariju koju su zazivali za pomoć te joj na koncu pripisali čudesnu obranu i prozvali je Gospom Sinjskom. Međutim, u ta­kvim interpretacijama redovito se pristupa samo iz kršćanske perspektive te izostaje osvrt na tursko tj. islamsko viđenje lika Isusove majke. Naime, prvi je dojam u pučkim predajama kako je Turcima taj lik potpuno nepoznat te je njihov strah pred bijelom ženom na zidinama grada zapravo strah pred nepoznatim. Tome nasuprot, autor ovoga članka pristupa sinjskoj predaji o Turskom viđenju Gospe uzimajući u obzir i ono što muslimani na osno­vi Kurana s velikim poštovanjem vjeruju i govore o Isusovoj majci. Na taj način dolazi se do drukčije interpretacije njihova straha pred likom te žene. Polazeći od pretpostavke da su je kao pripadnici islamske vjere mogli prepoznati kao Mariju, Isusovu majku, tada strah koji je Turke nagnao da prestanu s opsadom nije bio strah iz neznanja nego iz poštovanja. Tako i 300. obljetnica čudesne obrane grada Sinja može postati prigoda za novi kršćansko-muslimanski dijalog koji u odnosu prema Isusovoj majci Mariji ima puno više dodirnih točaka nego što se to obično misli.

 

 


Domagoj VOLAREVIĆ

(Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet)

NAČIN I UPRAVA ONI POSALA KOJI SE PRIKO GODI­ŠTA ČINE U OVOJ CRKVI B. D. MARIJE OD MILOSTI U VAROŠU SINJSKOMU UPISAN G. 1752.

Članak obrađuje Običajnik sinjskoga franjevačkog samostana iz 1752. Po­lazeći od njegove kodikološke i liturgijske strukture, otkriva nam se litur­gijski, povijesni i sociološki kontekst nastanka i upotrebe Običajnika. Jezici na kojima je pisan Običajnik su hrvatski i talijanski. Također je prisutan i latinski, ali isključivo u liturgijskim obrascima koji se također navode u nekim obrascima.

Kodeks je nekoliko puta tijekom povijesti dorađivan i nadopunjavan. Sva liturgijska slavlja navedena u Običajniku istaknuta su velikim naslovima. Način pisanja običajnika, tj. opisi, odaju veliku minucioznost pisara, a time i svijest samostanske i župne zajednice o važnosti zapisanih tradicija. De­taljnijom retrospektivom mogu se stoga i u Običajniku pronaći jasni ne samo «korijeni», za koje smatramo da su i stariji, nego i načini vjerskih i liturgijskih slavlja koje i danas (istina uz ponešto ili podosta prilagodba i promjena) možemo prepoznati u sinjskoj župi.

 

 



Darka BILIĆ

(Institut za povijest umjetnosti, Centar Cvito Fisković, Split)

NACRTI SAMOSTANA I CRKVE GOSPE SINJSKE

U sklopu arhiva Franjevačkog samostana Čudotvorne Gospe Sinjske nalazi se fond nacrta u kojemu franjevci još od osnutka samostana pohranjuju crteže i arhitektonske nacrte koji prate izgradnju samostana, crkve i njezi­na zvonika. U fondu se nalazi gotovo 200 crteža pomoću kojih je moguće vizualno rekonstruirati svaku pojedinu fazu mukotrpnog procesa izgradnje samostanskog kompleksa i crkve. Najstariji crteži datiraju u 1702. godi­nu dok su najmlađi nastali u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća. Između ostalih, izradili su ih: Antonio Benoni (1702.), Francesco Melchiori (1720.), Duje Marocchia (kraj 19. st.), G. B. A. Inchiostri (1887.), Karlo Beckmann (kraj 19.st.), Karlo Bortolotti (1893.), braća Žagar (1925.) i Bernardo Bernardi (1974.).

Osim nacrta koji dokumentiraju povijest izgradnje crkve i samostanskog kompleksa, u fondu se nalaze i projekti dijelova samostanskog kompleksa i crkve koji nikada nisu realizirani, a svjedoče o pomno planiranom i slože­nom procesu pripreme i odabira konačnog projekta za izgradnju.

Povijest izgradnje ovih objekata neraskidivo je vezana uz oblikovanje jav­nog prostora u Sinju te lokalne obrtnike koji su sudjelovali u oblikovanju crkve i samostana kakve ih poznajemo danas.

 


Ante MATELJAN

(Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet)

MILOSTI GOSPE SINJSKE

Svjedočanstva u listu “Gospa Sinjska - Glasnik Marijine slave”

(1922.-1943.)

Rad je, uz uvod i zaključak, podijeljen u četiri dijela. U prvom su predočeni osnovni elementi biblijsko-teološkog poimanja “čuda” te njegova fundamentalno-teološka percepcija, kao i teološke kategorije “zagovora” i “po­sredništva” u kršćanskoj marijanskoj pobožnosti. Slijedi kratki prikaz poj­ma “čuda” u suvremenoj teološkoj antropologiji koja ističe razliku između znanstvenog (eksperimentalnog) pristupa i duhovnog iskustva, u kojemu se na razini vjere doživljava neposredni Božji zahvat, odnosno aktualna milost u konkretnosti životne zbilje. U središnjem dijelu rada navedena su brojna svjedočanstva o djelotvornom zagovoru Blažene Djevice Marije - Gospe Sinjske - u životnim nevoljama, objavljivana u listu (mjesečniku) “Gos­pa Sinjska - Glasnik Marijine slave”, što su ga sinjski franjevci uređivali i tiskali od 1922. do 1943. godine. Svjedočanstva su najčešće sažeta, a tek ponekad nešto opširnije prenesena u rubrikama “Zahvale Gospi Sinjskoj” i “Milosti Gospe Sinjske”. Najbrojnija su svjedočanstva o ozdravljenjima. U završnom dijelu analizira se vjerodostojnost zapisanih svjedočanstava te upućuje na kontekst vjere, bez čega ih se ne može ispravno razumjeti.


Petar LUBINA

(Samostan Gospe od zdravlja, Split)

CRKVE I KAPELE POSVEĆENE GOSPI SINJSKOJ

U DOMOVINI I U SVIJETU

Vijest o čudesnoj obrani Sinja i Cetinske krajine g. 1715. brzo se proširila diljem južnohrvatskih krajeva i ostalih područja gdje žive Hrvati. Pobjeda nad Osmanlijama bila je zapravo ohrabrenje hrvatskim katolicima u osta­lim krajevima u kojima su stenjali pod tuđinskom vlašću te im je ulijevala nadu da će se i oni osloboditi iz jarma nekrsta. Tako se zajedno s viješću o čudesnoj obrani Sinja širilo i štovanje Gospe Sinjske. Nova sinjska crkva pod Kamičkom ubrzo prerasta u svetište kamo počinju hrliti vjernici iz Cetinske krajine, Bosne, Hercegovine i ostalih hrvatskih krajeva te iseljeni Hrvati i njihovi potomci. Odmah po čudesnoj obrani makarski biskup Ni­kola Bijanković u Donjim Brelima daje Gospi Sinjskoj u čast graditi crkvu na spomen čudesno izvojevane pobjede, a zalaganjem pojedinaca malo-pomalo niču crkvice, kapele i kapelice u njezinu čast diljem domovine i tuđine. U članku autor predstavlja njih i njihovo nastajanje kao i značenje za marijansku pučku pobožnost.

 

 



Milko BRKOVIĆ

(Umirovljeni sveučilišni profesor, Zadar)

DEVET PERGAMENA U ARHIVU SINJSKIH FRANJEVACA

Riječ je o devet izvornih dokumenata, šest dukala mletačkih duždeva i tri papinske bule, pisanih na pergamentu, koji se odnose na sinjske franjevce, a čiji se pak izvornici danas čuvaju u Arhivskom fondu njihova samosta­na u Sinju. Kronološkim redoslijedom to su:

  1. Dukala mletačkog dužda Silvestra Valierija (1694.-1700.), kojom 1696. godine preporučuje svome generalnom providuru za Dalmaciju, Alojziju (Alvisu) Mocenigu (1696.- 1702.; 1717.- 1720.), bosanske franjevce, prebjegle s pukom iz Rame ispred Turaka u Dalmaciju, u doba Morejskog rata (1684.-1699.), i dopušta da im se zbog velikih zasluga daruju zemljište u Cetini s pravom na desetinu i dušobrižništvo nad vjernicima koje su doveli sa sobom u Cetinsku krajinu;
  2. Dukala mletačkog dužda Alojzija (Alvise) Moceniga II. (1700.-1709.), kojom 1703. godine daruje bosanskim franjevcima, prebjeglim s narodom iz Rame u Cetinsku krajinu, odakle su bili odvojeni od naroda i smješteni u samotan na Sustipanu u Splitu te potom vraćeni u Cetinu, utvrdu i osam i po kanapa zemljišta u blizini Sinja;
  3. Dukala mletačkog dužda Ivana Cornera II. (1709.-1722.), kojom god. 1713. sinjskim franjevcima dopušta ubiranje dijela desetine s cetinskog teritorija za gradnju nove crkve u Sinju;
  4. Dukala mletačkog dužda Alojzija (Alvise) Moceniga III. (1722.-1732.), kojom god. 1726. potvrđuje sadržaj teksta isprave sinjskim franjevcima što ju je napisao notar Franjo Bonamino;
  5. Isti dužd god. 1731. potvrđuje isto notaru Bartulu Giacominiju;
  6. Dukala mletačkog dužda Petra Grimanija (1741.-1752.), kojom god. 1741. zabranjuje svim svojim podanicima či­niti štetu na imanjima sinjskih franjevaca uz kaznu od pedeset dukata i druge sankcije;
  7. Bula pape Benedikta XIV. (1740.-1758.), kojom 1750. godine podjeljuje oprost preminulim članovima sinjske Bratovštine duša od čistilišta u misama izgovorenim na oltaru sv. Frane;
  8. Bula istog pape iz iste godine, kojom podjeljuje potpuni oprost hodočasnicima koji na dan sv. Antuna Padovanskog (13. lipnja) pohode crkvu posvećenu tom svecu u sinjskom selu Turjaci i
  9. Isti papa Benedikt XIV. svojom bulom sinjskim

 

 

Miroslav AKMADŽA

(Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

(Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje)

GOSPA SINJSKA I ALKA U KOMUNISTIČKOM RAZDOBLJU

Proslave blagdana Gospe Sinjske i tradicionalnog alkarskog natjecanja Sinjske alke koji se održavaju svake godine u vrućim kolovoskim danima u Sinjskoj krajini i u vrijeme komunističke vladavine izazivali su iznimnu pozornost crkvene, političke i svekolike javnosti, ne samo u tom kraju nego i u cijeloj Jugoslaviji, ali i u inozemstvu. Kod hrvatskih domoljuba, posebice vjernika i crkvenog vodstva, svetkovanje blagdana Gospe Sinjske nije bio samo izraz pobožnosti nego i prilika da se ateističkoj komunističkoj vlasti, bilo masovnošću, bilo samom organizacijom misnih svečanosti, po­kaže snaga vjere i Crkve, ali i izražavanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Komunističke su vlasti ponajprije nastojale da sinjske marijanske pobož­nosti ostanu u čisto vjerskim okvirima, budno nadzirući sve što se s tim u svezi događalo i uvijek unaprijed upozoravajući crkveno vodstvo da se ne izlazi iz vjerskih okvira i skreće u političke vode. Kada bi se to i dogodilo, a događalo se, onda je crkveno vodstvo bivalo izloženo oštrim kritikama i prijetnjama državnih vlasti.

S druge st rane, alkarska su natjecanja ostajala u okvirima očuvanja tradicije i povijesnih kulturnih vrednota i bila su u organizaciji mjesnih i državnih vlasti. Državne su vlasti tu prigodu nastojale iskoristiti i za slanje određenih političkih poruka, ponajprije putem izaslanika jugoslavenskog predsjedni­ka Josipa Broza Tita.

Ova dva usporedna događaja, iako ne javno i ne uvijek namjerno, često su bila i svojevrsno natjecanje crkvenih i državnih vlasti. Državne su vlasti posebno brinule o tome koliko će vjernika nazočiti misnim slavljima i hoće li ta brojka znatnije nadmašiti broj onih koji će nazočiti državnim mani­festacijama, naročito ako na potonjima sudjeluje i neki ugledni političar, a posebice Tito. No, i Titov izbor izaslanika unutar partijskih redova smatran je jasnim pokazateljem tko ili koja struja u tom trenutku ima Titovu naklo­nost. Tako su navedena događanja imala znatno širu simboliku od njihove temeljne uloge.


Hana BREKO KUSTURA

(Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Odsjek za povijest hrvatske glazbe)

“NA ČASTI SLAVU GOSPI SINJSKOJ…“ - KANTUALI FRA PETRA KNEŽEVIĆA U SVJETLU NOVIH SPOZNAJA

Fra Petar Knežević je u zahvalu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj kompilirao dva rukopisna glazbena kodeksa popularno nazvana “Kantuali A i B”. Ti su rukopisi u odnosu na tipologiju liturgijskih knjiga zbirke misnog or­dinarija sa ili bez orguljske pratnje. Većinu repertoara čine ciklusi u stilu “cantus fractusa,” ali i pojedinih drugih misnih napjeva. S obzirom na ovu karakteristiku, oni svoju paralelu imaju s talijanskim 'cantoriama”. U od­nosu na notaciju koju rukopisi rabe, autorica konstatira da su u potpunosti podudarni s tipovima notnog pisma koje susrećemo i u rukopisima bazilike

S. Antonio u Padovi, kodeksima arhiva crkve sv. Marka u Veneciji ili pak u rukopisima koji pripadaju franjevcima u Tridentu.

U radu će biti prikazane i karakteristike repertoara ovih rukopisa u kontek­stu tzv. mise franciscanorum. Pokazat će se regija mogućeg porijekla nekih od napjeva i pokušati determinirati slika raširenosti Kneževićevih napjeva i u drugim franjevačkim kantualima Provincije Presvetog Otkupitelja.

Na primjeru “Misse u Harvatski jezik” (Kantual B, str. 181-185) argumen­tirat će se posebnosti koje repertoar sinjskih kantuala čine drugačijim u odnosu na srodne talijanske zapise “cantus fractusa”.

 

Dušan MORO

(Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet)

TEOLOŠKE I MARIOLOŠKE RASPRAVE U MARKOVIĆEVO VRIJEME

I NJEGOV DOPRINOS ŠTOVANJU

ČUDOTVORNE GOSPE SINJSKE I NJEZINE SLIKE

Teologija i mariologija druge polovice 19. st. obilježena je dvama odluču­jućim događajima: bulom “Ineffabilis Deus”od 8. XII.1854. kojom je Papa Pio IX proglasio dogmu o Bezgrešnom začeću BDM čime je na neki na­čin završena i dovedena do sigurnosti božanske Objave petstoljetna tema i rasprava u kojoj su se istaknuli mnogi članovi Franjevačkog reda, posebice skolastički učitelji, od kojih je prvak bi. Ivan Duns Skot (+1307.); Prvim vatikanskim saborom (1869.-1870.) sa dvije dogmatske definicije: učenje o prvenstvu (primatu) Rimskog biskupa (Pape), kao nasljednika sv. Petra i poglavara opće Crkve te nezabludivost njegovog učenja u pitanjima vjere i morala, utemeljenih na božanskoj Objavi, tj. u Sv. pismu i u Predaji Crkve. Bilo je to 18. srpnja 1870. god. dogmatskom konstitucijom “Pastor Aeternus” (Vječni Pastir). Navedeni događaji i doktrinarne i teološke odluke obilježile su franjevca Ivana Markovića (rođ. 1839. u Sinju - +1910.) i sav njegov teološki i mariološki opus dug 2 i pol desetljeća (1875.-1900.) zbog kojeg se svrstava među najznačajnije pisce i mislioce u Franjevačkoj provin­ciji OFM i jednim od najglasovitijih Sinjana do dana današnjega. U radu se opisuje doprinos fra Ivana Markovića u štovanju Čudotvorne Gospe Sinjske i njezine čudotvorne slike i njegov osobni odnos prema BDM koju opisuje kao “najčistije, najsjajnije i najsavršenije obličje Božje ljepote”, te “najprvo i najsavršenije između stvorenja!”

 

Hrvatin Gabrijel JURIŠIĆ

(Franjevački samostan Gospe Sinjske, Sinj)

MUČENICI I BOŽJI UGODNICI CETINSKE KRAJINE

Već je u Starom zavjetu Gospodin Bog pozvao svoj izabrani izraelski na­rod na svetost (Lev 11, 44). Uostalom, to navješćuju sve religije svijeta. To je osnovni navještaj i nauk Katoličke Crkve i svih kršćanskih zajednica. Svetost je život s Bogom, tj. pravo i istinsko sudjelovanje u životu samoga Boga. Stoga je Isus Krist sve pozvao na Ijubav prema Bogu i bratu čovjeku. One kršćane koji su se popeli na vrhunce kršćanske savršenosti Crkva je proglasila svecima, tj. postavila ih za uzore kršćanskoga života i zagovor­nike u raznim potrebama. Samo je manji broj kršćana proglašen svetima, a ogromno je mnoštvo vjernika postiglo određeni stupanj svetosti, ali nikada ne će biti kanoniziram. U svim narodima i vremenima bilo je svetaca pa i u hrvatskom narodu, a ima ih i danas.

Kršćani su najprije počeli štovati mučenike, a onda i druge vjernike koji su živjeli svetim životom. S vremenom se razvila posebna znanstvena dis­ciplina nazvana hagiografija, koja proučava kršćansku svetost. Postoji vrlo bogata literatura na svim jezicima, pa i na hrvatskom. I u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo muškaraca i žena koji su se odlikovali uzornim kršćanskim životom: stari i mladi, intelektualci i nepismeni, građani i seljaci, redov­ničke osobe, svećenici i biskupi. O mnogima od njih ne postoje nikakvi dokumenti. No, ima i onih o kojima postoje vjerodostojna svjedočanstva. Stoga su u ovom članku doneseni osnovni životni podatci s literaturom o mučenicima i drugim Božjim ugodnicima (oko 40, poznatih po imenu, i preko 300 kojim se ne zna ime).

Najstariji poznati mučenik iz Cetinske krajine je fra Stjepan iz Vareša, koga su Turci ubili u Sinju 1617. godine. Iz istoga doba turske okupacije ima više mučenika: fra Nikola Rupica, fra Ivan Barišić, fra Jure Jerković i fra Ivan Đačić (+1645.), fra Filip Kovačević (+1683.). Za opsade Sinja u srpnju i kolovozu 1715. god. pogiboše u Otoku: fra Štipan Vučemilović i oko 140 branitelja, a u Sinju: fra Štipan Batarelo, fra Nikola Brčić Stariji, pukovnik Sentiler, inženjer D ' Andres, poručnik Surić i 35 vojnika.

U kasnijim povijesnim razdobljima također je bilo mučenika, a posebno u XX. stoljeću: npr. fra Rafo Kalinić (+1943.) kao i brojni svećenici i vjernici koje su komunisti mučili i ubili.

No, postoje svjedočanstva o mnogim redovnicima, svećenicima i vjernicima koji nisu bili mučenici nego su se odlikovali svetačkim životom i preminuli “in fama sanetitatis”. Vjernici su ih prepoznali. Iskazuju im određeni stupanj štovanja, dolaze na njihove grobove, mole im se i utječu njihovu zagovoru, npr. fra Jeronim Filipovič (+1765.), fra Petar Knežević (+1768.), fra Josip Marija Glunčević (+1839.), Anđela Lovrić (+1889.), Ivka Živalj (+1892.), fra Petar Baćić (+1931.), fra Vjenceslav Bilušić (+1939.), fra Stanko Petrov (+1963.), Sluga Božji fra Ante Antić (+1965.), Dušan Žanko (+1980.) i drugi. U Prilogu je donesen „Kalendar Cetinskih Božjih ugodnika“.

Fotografije (1)



Radoslav TOMIĆ

(Institut za povijest umjetnosti, Centar Cvito Fisković, Split)

UMJETNIČKA OPREMA CRKVE I SAMOSTANA GOSPE SINJSKE

TIJEKOM 18. STOLJEĆA (OLTARI, SLIKE, ŠTUKATURA)

Autor iznosi podatke o opremi crkve i samostana Gospe Sinjske tijekom XVIII. stoljeća. Analiziraju se oltari podignuti u kamenu, mramoru i štuku, utvrđuje vrijeme nastanka i autori. Ističe se u prvom redu oltar Gospe Sinj­ske što su ga podigli Vicko i Pio DallAcqua koji su u drugoj polovici 18. stoljeća djelovali na širem prostoru Sjeverne i Srednje Dalmacije od Zadra do Splita. Ukazuje se i na djelatnost štukatera Giuseppe Monteventija koji je podizao i štukaturama dopunjao oltare u crkvi. Majstor Monteventi bio je iz Bologne, a njegova su djela prepoznata na širem istočnojadranskom prostoru od Istre do Dubrovnika. Autor spominje i slike koje se čuvaju u Svetištu. Među njima je i oltarna pala Filippa Naldija iz sredine 18. stoljeća.


Ivan BOŠKOVIĆ

(Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet - Odsjek za hrvatski jezik i književnost)

GOSPA SINJSKA I ALKA U KNJIŽEVNOSTI

Nerazdvojive jedna od druge, kako na svjetovnoj tako i na duhovnoj razini, slike Alke i Gospe Sinjske - zajedno s obiljem znakova svjetovne i duhovne legitimacije - predstavljaju najdublja uporišta sinjskoga pamćenja i sinjsko- ga identiteta. U njima živi vjera, herojstvo, ustrajnost, moralna čvrstina, do­moljublje i slobodoljublje, odanost kraju i zavičaju, Ijubav za svoje i prema svome. Kao znakovi univerzalnog vrijednosnog karaktera, one su istinski sadržaji sinjske memorije koji se stalno - a posebno dva puta godišnje, za Alku i Veliku Gospu - obnavljaju i oživljavaju u svoj punini sakralnih i svjetovnih sastavnica. Književnost je tomu, kako svjedoči i naše podsjeća­nje, dala svoj značajan prilog.


Stipica GRGAT

(Franjevačka klasična gimnazija, Sinj)

GLAZBENI ŽIVOT U SVETIŠTU GOSPE SINJSKE, FRANJEVAČKOM SJEMENIŠTU I GIMNAZIJI

Razvoj liturgijske glazbe u Sinjskom svetištu može se pratiti već od davnih vremena. Naravno, dinamika razvoja ispočetka nije išla tako glatko, znajući da je Sinj bio stoljetna meta u nesmiljenoj i krvavoj borbi s Osmanlijama. No, na temelju postojeće dokumentacije, u prvom redu poznatog nam Li­turgijskog Običajnika sinjske crkve fra Petra Filipovića iz 1753. godine, kao i drugih suvremenih dokumenata koji nam stoje na raspolaganju, dade se razvidno pratiti veoma živ liturgijski, a time i glazbeni život u sinjskom samostanu i crkvi.

Budući da se u sklopu sinjskog samostana do danas nalaze dvije važne in­stitucije, župa Gospe Sinjske te Franjevačko sjemenište i klasična gimnazija kojima se, prethodno rečeno, po vokaciji nameće kao sveta dužnost, u ovom predavanju pokušat ću obraditi glazbeni život ili glazbenu praksu u ta obadva važna subjekta koji su bili glavni nositelji liturgijske glazbene prak­se pa čak u nekim vremenima glazbenog života u Sinju u cjelini. Samostan i župsku crkvu u Sinju, a time i njezinu liturgijsku glazbenu dinamiku, teško je odvojiti od Franjevačkog sjemeništa i klasične gimnazije ili obratno te ih, glede glazbenog života, promatrati izolirano kao zasebne cjeline, kad zna­mo da su u obadvije ustanove, recipročno djelovale iste osobe kao voditelji i animatori, ovdje kao zborovođe, a ondje kao profesori. Stoga sam ovaj rad podijelio u dva dijela: 1) Liturgijski život u crkvi Gospe Sinjske i glazbeni život u Franjevačkom sjemeništu i klasičnoj gimnaziji i 2) Zborovođe, od­nosno profesori kao glavni nositelji tih dviju službi.


Stipan TROGRLIĆ

(Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Pula)

SINJ, GOSPA SINJSKA I SINJSKA KRAJINA U HISTORIOGRAFSKIM RADOVIMA JOSIPA SOLDE

Širok krug povijesnih tema i razdoblja kojima se u svojim historiograf­skim radovima bavio povjesničar Josip Soldo upućuje na potrebu njihova tematsko-kronološkoga svrstavanja i vrednovanja. Analiza Soldina histo­riografskoga opusa jasno pokazuje da je velika, “zaokružena” i najdorađenija tema toga opusa Sinj, Gospa Sinjska i Sinjska krajina. Na autorovu usmjerenost prema lokalnoj povijesti zacijelo su utjecali i emocionalni i racionalni razlozi. S jedne strane, u svetištu Gospe Sinjske proveo je najveći dio svojega života; iako je bio rođeni Splićanin, zavolio je središte, ali i širu okolinu najpoznatijega južnohrvatskoga marijanskog svetišta. S druge strane, imao je nadohvat ruke povijesne izvore koji govore o navedenim temama, koje su dotad u hrvatskoj znanstvenoj historiografiji bile samo djelomično dotaknute. Slijedeći metodologiju povijesne znanosti, Soldo svoje izvorne interpretacije gradi na povijesnim vrelima, najvećim dijelom onim neobjavljenima, ali istovremeno uvažava i korektno donosi rezultate onih koji su o tome pisali prije njega. Njegova slika prošlosti Sinja, Gospe Sinjske i Sinjske krajine, koja je stvorena prema strogim znanstvenim pra­vilima, ne predstavlja hladnu, suhoparnu pozitivističku stvarnost. Pritom se prožimaju i međusobno uvjetuju političke, vjerske, kulturne, gospodarske i demografske pojedinosti, čineći time smislenu cjelinu koja odiše svježim i zanimljivim koloritom “uvijek prisutne” prošlosti.

 

Blaž TOPLAK

(Franjevačka klasična gimnazija, Sinj)

GLASILA GOSPE SINJSKE

Franjevci samostana u Sinju na razne su načine širili štovanje Gospe Sinj­ske, a posebno živom i pisanom riječju. To dokazuju rukopisi u arhivu Sa­mostana i brojni objavljeni članci i knjige. Vrlo je znakovito da se vrlo rano pojavilo glasilo Svetišta u Sinju koje je mijenjalo nazive i formate i bilo obustavljano i obnavljano njegovo izlaženje.

Prvi broj glasila “Sinjska Gospa” pojavio se je 1914. godine. Imao je 16 stranica. Drugi broj je objavljen iste godine s istim brojem stranica, ali je promijenjeno ime u “Vjesnik Sinjske Gospe”. Treći broj nije objavljen. Poslije I. svjetskog rata, kad su se prilike nešto sredile, pojavio se glasnik “Gospa Sinjska” koji je kao mjesečnik redovito izlazio do 1941. godine. Kako su komunističke vlasti poslije II. svjetskog rata dokinule sav vjerski tisak (i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja oduzele tiskaru “Kačić”u Šibeniku), u Hrvatskoj se nije moglo ni pomisliti na obnovu glasnika. U toj teškoj situaciji fra Metod Kelava kao izbjeglica u dalekoj Argentini pokrenuo je glasilo “Gospa Sinjska - Nuostra Seriora de Sinj” koji je izlazio od 1948. do 1950. godine.

Kad je komunistička vladavina nešto popustila, pojavio se u svibnju 1974. god. prvi broj obnovljenog glasila “Gospa Sinjska” koji uz neke izmjene i lutanja izlazi i danas. U međuvremenu pokrenuto je glasilo “List (Listić) Župe (i Svetišta) Gospe Sinjske”.

Župa je neko vrijeme izdavala list za mlade “Naši susreti” (1980.-1987.). Gotovo je nevjerojatno da je glasilo Svetišta u Sinju imalo tako burnu po­vijest u proteklih stotinu godina. Svim izdanjima jedno je bilo zajedničko širenje štovanja i nasljedovanja Bogorodice Marije. U članku su doneseni najvažniji podatci o svim fazama “Gospe Sinjske”, glasila Svetišta u Sinju.


Šimun BILOKAPIĆ

(Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet)

STABILNOST OBITELJI U SVIJETU KOJI SE MIJENJA

Dugo se vremena činilo daje obitelj trajna i nepromjenjiva vrednota, stabil­ni element u svijetu koji se neprekidno mijenja - nužna i određena živjeti. Zadnjih se desetljeća čini, naprotiv, da obitelj nije ništa drugo doli kon­stantna promjena, relativna i krajnje nestabilna - suvišna i određena umri­jeti. Povijesna refleksija o obitelji međutim daje za pravo obama prividno oprečnim dojmovima. Obitelj je istodobno stabilna i promjenjiva, trajna i krhka, odraz povijesti čovjeka, svijeta, društva i zato povjerena ljudskoj odgovornosti.

Imajući u vidu oba mišljenja, autor, služeći se deskriptivnom metodom, naj­prije izlaže važnije strukturne, funkcionalne i vrijednosne promjene obitelji tijekom zadnjih stoljeća, utječući se pritom pojednostavljenoj kontrapoziciji između nekadašnje i današnje obitelji. Kritički potom vrednuje uočene promjene izbjegavajući dvije nerijetko ideologizirane krajnosti: idealizaciju tradicije, a preziranje „novoga“ i obrnuto. Postavlja konačno pitanje buduć­nosti obitelji čija je srž, unatoč promjena, ipak ostala nepromijenjena: imaju li pojedinac i društvo još uvijek potrebu obitelji?

Fotografije (2)

 

Fotografije (3)

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas686
Ovaj mjesecOvaj mjesec59666
UkupnoUkupno5507212

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 60 

Administrator

franodoljanin@gmail.com