Sinj: Oproštaj od fra Petra Jankovića

U petak, 24. travnja 2015. godine u crkvi Gospe Sinjske u Sinju mons. Marin Barišić, nadbiskup metropolit splitsko-makarski, u 15.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Petra Jankovića koji je okrijepljen svetim sakramentima blago u Gospodinu preminuo u Sinju u srijedu, 22. travnja 2015., u 88. godini života, 69. redovništva i 64. svećeništva. U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, sinjski gvardijan fra Petar Klapež, sinjski župnik fra Ante Bilokapić, dekan don Stipe Ljubas i 82 svećenika.


Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Petra. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi i sjemeništarci a na orguljama je pratio mo. fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je fra gvardijan fra Petar Klapež.


Fotografije

 

Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice i u trenutku oproštaja od pok. fra Petra izrazio je ljudsku i kršćansku sućut provincijalu fra Jošku, franjevcima, časnim sestrama, rodbini i prijateljima te župljanima župe Hrvace i drugim župljanima u kojima je fra Petar djelovao. O. Nadbiskup je naglasio kako se od fra Petra opraštamo u uskrsnom vremenu kada slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i upravo Krist želi to uskrsnuće podijeliti sa svojima. Od fra Petra se opraštamo u tjednu molitve za duhovna zvanja kada molimo za nova redovnička i svećenička zvanja. Fra Petar je živio, vjerovao i naviještao slavlje Uskrsne vijesti da je život jači od smrti. U toj vjeri i nadi pratimo fra Petra i molimo da ga Uskrsli obdari životom.

„Blaženi koji umiru u Gospodinu“, citirao je o. Nadbiskup riječi apostola Ivana na početku propovijedi i nadodao kako je najvažniji trenutak u životu prijelaz iz ovoga života u vječnost. To blaženstvo je važno u našem ljudskom hodočašću i podrazumijeva život u Gospodinu. „Blago tebi, fra Petre, umro si u Gospodinu“, rekao je mons. Barišić i nastavio kako to uistinu možemo reći za fra Petra jer je svoj život vezao uz Gospodina i mislio na Gospodina u cijelom svom redovničko-svećeničkom životu. Suprotno fra Petru, postoje i oni koji ne misle na Gospodina. U tom važnom trenutku ljudskog života postoje dva modela prijelaza. U prvom modelu Gospodin izgleda čovjeku kao kradljivac jer mu oduzima život. To je čovjek koji je samodostatan samom sebi, koji je sebičan i koji misli samo na sebe. Takvom čovjeku smrt znači da je opljačkan i pokraden. Postoji i drugi model u kojem čovjek promatra smrt kao susret prijateljstva s Gospodinom, susret Oca i sina. Činjenica je kako smrt izaziva različita promišljanja i strah. Taj strah može biti također različit. Bojimo se smrti jer ne znamo kada će doći. Bojimo se jer se kao sluge plašimo svojih pogrešaka. Susret sa smrću može biti kao i susret zaručnika i zaručnice koji žive u radosnom iščekivanju poput sv. Franje koji je smrt nazivao 'sestrica smrt'. Zasigurno su svi ti momenti uključeni u našem životu, i u životu vjernika i u životu svećenika. Fra Petar je u vrijeme domovinskog rata s vjernicima morao bježati iz župe Potravlje ali je sve to proživljavao s velikim povjerenjem u svoga Oca kao Bogu posvećena osoba. „Dragi fra Petre, zahvaljujem ti na svemu što si dao kroz pastoralno djelovanje u župama Šibenske biskupije i Splitsko-makarske nadbiskupije. Pastoralno si bio na raspolaganju i u mirovini. Neka Otac nebeski primi sva tvoja djela i nagradi te blaženstvom kojemu si se nadao“, završio je mons. Barišić.

 


Oproštajne riječi provincijala fra Joška Kodžomana

Preuzvišeni oče Nadbiskupe,  u ime franjevaca naše Provincije, te rodbine i prijatelja pok. fra Petra Jankovića-Miloša, od srca Vam zahvaljujem, što ste se unatoč svojim brojnim obavezama spremno odazvali na naš poziv da predvodite ovu sv. misu i zahvalnu molitvu Bogu za pokojnog fra Petra.

Draga braćo svećenici, sjemeništarci, bogoslovi, časne sestre, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Petra, braćo i sestre u Kristu i vama svima također iskazujem zahvalnost jer ste svojom brojnošću znatno doprinijeli dostojanstvenom ispraćaju našeg fratra, a nečijeg brata, strica, ujaka i divera!

Koračajući kroz sveto vazmeno vrijeme pred našim se duhovnim očima još uvijek živo izmjenjuju slike Isusove strašne muke, smrti ali i uskrsnuća. U tom jedinstvenom  činu Božjeg predanja, ljubavi i milosrđa, kao vjernici, razumjeli smo temeljnu poruku života, koji se rađa iz ljubavi i za ljubav, shvatili njegov smisao, svrhu i cilj.

Ti snažni duhovni impulsi, kojima smo natopili svoje žedne ljudske duše, daju nam i o ovom tužnom trenutku snagu i utjehu, da se mirnije i s više pouzdanja oprostimo od pok. fra Petra. Po onome što nam je Bog objavio, shvaćamo, da je naš ljudski rastanak privremen, da se sa smrću sve ne završava, da je ona početak nove dionice puta, da za čovjeka, pored ovozemaljske, postoji i druga nadzemaljska stvarnost…

Fra Petar Janković - Miloš rođen je 28. kolovoza 1927. godine u župi Hrvace od oca Petra i majke Jele r. Stipanac. Na krštenju je dobio ime Mate. Nakon završene osnovne škole u rodnim Hrvacama, koju je pohađao od 1934. do 1940. godine, upisao se u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, gdje je i maturirao 1946., nakon povratka s Visovca iz kuće novicijata u koji je stupio godinu dana ranije. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu od 1946. do 1952. godine. Svečane redovničke zavjete položio je 4. siječnja 1950. u Zagrebu.

Sveti red đakonata primio je 22. prosinca 1951. u Zagrebu, gdje je u katedrali na svetkovinu sv. Josipa 1952.  zarađen i za svećenika.

Mladu je misu proslavio iste godine u rodnoj župi na svetkovinu Blagovijesti.

Prva mu je mladomisnička služba bila služba župnika u Nevestu gdje ostaje do 1958. godine. Kroz te je godine vršio i službu dekana. Iza Nevesta imenovan je na godinu dana župnikom Kljaka s rezidencijom u Drnišu, a potom postaje župnikom župe Gradac Drniški, gdje ostaje do 1967. godine. Od 1967. do 1973. obnaša službu gvardijana i župnika u Kninu, te eskurira i župu Vrpolje.  1973. godine preuzima službu župnika u Podbablju i tu ostaje do 1979. godine, kada postaje gvardijan samostana u Sinju. 1982., kao župnik, preuzima župu Potravlje, Maljkovo, Satrić, gdje ostaje sve do umirovljenja 1997. godine. Osamnaest zadnjih godina svoga života proveo je u samostanu u Sinju, djelujući kao ispovjednik. U srijedu 22. travnja 2015. u 88. godini života, 69. godini redovništva i 64. svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminuo.

Bog ga je, kako vidimo, nagradio dugim životom i do pred samu smrt, iznimno dobrim zdravljem.

Nižući značajne datume iz njegovog ljudskog i svećeničkog života, čovjek se na trenutak zapita i pomisli, kako li je sve to tako logično i jednostavno i kako bi se lako mogla previdjeti sva kompleksnost i dramatičnost jednog ljudskog života. Fra Petrov je život tek naizgled protekao kao mirna rijeka, bez vratolomnih i strmoglavih poniranja.  Već u ranim godinama njegovog pripravljanja za svećeničku službu, u Zagrebu u franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske svjedočio je zajedno s drugim mladim klericima, uhićenju, mučenju, smrtnim presudama ili osudi na dugogodišnje zatvorske kazne čak šestorice starijih kolega, među njima i tadašnjeg provincijala fra Petra Grabića. Tih smo se strašnih, odsudnih  događaja prisjetili  prije nekoliko dana, te smo u znak trajnog sjećanja  na žrtvu naših fratara postavili u dvorištu samostana MBL spomen ploču i proslavili sv. mise. Svi ti nemili događaji, nisu obeshrabrili mladog fra Petra, da usprkos svemu, pođe tim istim opasnim putem, putem Božjeg glasnika ali i putem navodnog neprijatelja naroda i revolucije.

Štoviše, fra Petra je, čini mi se, sve to još više učvrstilo na putu ustrajnosti u zvanju, koje mu je moglo prirediti velike životne nevolje ali, znao je, i puno radosti.

Njegov je život imao i mnoge druge drame koje su se duboko utiskivale u dubine njegove duše, ostavljale svoj trag, pritiskale umorne kosti. Susreti s tolikim potrebnima, iskustvo barbarskog divljanja i uništavanja po Hrvatskoj, koje je osobno proživio u župi Potravlje-Maljkovo-Satrić, od strane srbo-četničkog okupatora. Onomu tko je s njim duže živio i tko je pokazao imalo interesa fra Petar je makar jednom otvorio svoju dušu i dao naslutiti razmjere i dubinu osobne životne agonije.

Od strane svojih redovničkih poglavara, u doba aktivnog pastoralnog rada na župama, fra Petra je uživao povjerenje i ugled jer se znalo da će svoje dužnosti savjesno izvršiti. Svaki od njegovih tadašnjih redovničkih poglavara makar mu se jednom obratio podužim osobnim pismom iz kojih se da iščitati da su ga poštivali i da su u njega imali povjerenja.

I danas se spominje njegova galantnost, širokogrudnost kojom je rado ugošćivao sve one koji bi navratili u samostan ili župu gdje je službovao.  Radovao se braći koja bi ga posjetila, rado je odlazio na Svećenički tjedan u Zagreb. O tome su ispričane mnoge zanimljive dogodovštine! I vjernici su se voljeli družiti s tim narodskim čovjekom, koji je rado dijelio i pomagao, ali je zauzvrat od njih i obilato primao.

Gorljivo je nastupao u svojim propovijedima. I danas se sjećam jednog zavjetnog hodočašća Gospi rodne mu župe Hrvace i drugih susjednih župa, kada mu je, nakon umirovljenja, ukazana prilika da se obrati okupljenom narodu. S tolikom je zadivljujućom spretnošću izgovorio nekoliko rečenica, da ga je okupljeni svijet spontano nagradio gromoglasnim pljeskom. U  njemu je, bez sumnje, kucalo hrabro srce Domoljuba i zauzetog duhovnog pastira, koje se nije ni pred kim i ni pred čim predavalo niti uzmicalo.

Iako nije lako portretirati ničiji psihološki i duhovni profil, odgovorno bih ustvrdio da je fra Petar u svojoj ljudskoj prostodušnosti u potpunosti bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, u kojem je bio do kraja sretan i ispunjen, svjestan svećeničkog dostojanstva koje je obranio i očuvao neokaljanim, svjestan svoje uloge da  živi bliskost s običnim malim ljudima, da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…  Svaki put kada bi kod sebe prepoznao neku perifernu manu  ili slabost, pokajao bi se, i zatražio bi oproštenje. Patrijarhalni kršćanski odgoj duboko se ukorijenio u njegovoj duši i ljudskoj svijesti. Po stare dane spokojno je prihvatio vlastitu nemoć, oslobođen svake potrebe za dokazivanjem i nadmetanjem. Ipak, nije skrivao svoju zabrinutost zbog demokratskih, gospodarskih ali i demografskih procesa u suvremenoj Hrvatskoj, stalno naglašavajući da nedostaje požrtvovne ljubavi koja bi u svakom smislu obnovila našu zemlju.

Dužnost mi je i kao predstojnika naše redovničke Zajednice, od svih Vas nazočnih, ali i onih koji nisu danas s nama a koji su za života poznavali fra Petra, zatražiti iskreno oproštenje, za svaku pa i najmanju uvredu, koja Vam je došla s njegove strane, ili bilo što drugo što je naškodilo Vašem  ili njihovu ugledu ili dobrom glasu.

Siguran sam da je i on svima oprostio, koji su mu na njegovu životnom putu nanijeli ili učinili namjernu ili nenamjernu uvredu ili štetu. Ljubav je Božja ona koja poravnava sve naše dugove, nakon što završimo svoje ovozemaljsko putovanje.

Dragi fra Petre, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.

Veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Janković-Miloš, koja nam je dala fra Petra i po kojem ćemo, kao Zajednica, s njom ostati trajno povezani. Hvala i fra Petrovoj rodbini!

Neka nas sve milost Božja potakne u ovom trenutku na odluku da ubuduće svi predanije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Petru neka udijeli vječni počinak i spokoj duše.

Počivao u miru Božjem!

 


Oproštajni govor gvardijana fra Petra Klapeža

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, cijenjene časne sestre, bogoslovi i sjemeništarci, ožalošćena  rodbino, dragi prijatelji i znanci našega fra Petra.

Vjerujem da je jedna od najglavnijih vrijednosti koja čini kršćansku vjeru tako aktualnom i živom, ona koju navještamo u ovom Vazmenom vremenu, a to je: „Božje obećanje da kod njega smijemo živjeti u vječnosti - a da se kao njegovo najsavršenije stvorenje ne osjećamo ugroženima sa smrću.

Iako je rastanak s našim dragim pokojnicima uvijek bolan i nenadoknadiv, mi vjernici ne tugujemo kao oni koji nemaju nade, jer znamo da je tajna ljudskog života i smrti u Božjim rukama .

Osnaženi Svetopisamskom riječi i nahranjeni s euharistijskog stola uprisutnjuju nam ovaj čas i uvode nas u oproštaj s našim subratom fra Petrom. Mi se sada njega sjećamo kraj oltara, onako kako se sveta Monika preporučila svome sinu Augustinu „sjećaj me se kod oltara“! Mi se fra Petra sjećamo ovdje kod oltara Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je   u svom redovničkom i svećeničkom životu posebno štovao i kojoj se svaki dan molio. Uz to oltar je bio središte njegova cjeloukupnog svećeničkog i redovničkog života, jer se on hranio euharistijom i tako uvijek nadograđivao, uzdizao, usavršavao onaj temeljni korjen koji je postavljen od samog rođenja po sakramentu krštenja u svjedočenju vjere  posebno preko njegove kršćanske obitelji, koji se razrastao u franjevačkoj zajednici naše provincije, koji je kroz čitav život bio prožet franjevačkom jednostavnošću.

Već smo čuli mnoge vrijednosti iz njegova života, mnoge slike, mnoga iskustva, ali jedan temeljni unutarnji dojam i uvid na fra Petra koji nas je danas u svojoj smrti sabrao, je taj kojeg možemo sažet u  jednoj rečenici „fra Petar je sebe po redovničkoj i svećeničkoj službi predao Bogu služeći drugima“.

Mnogi od nas mogu posvjedočiti ono što je susret s fra Petrom ostavio u našim dušama i u našim srcima. Obilježio nas je pravim, autentičnim crtama ljudskoga, kršćanskoga i na poseban način franjevačkog života u njegovoj širokogrudnosti, prihvaćanja i čašćenja . Jednostavnost duha u toj predanosti pa čak i neka određena životna tjeskoba koju je nosio kao svoj križ, obogaćen onim što je božansko - sve je to obilježavalo i obasjavalo fra Petrovu osobu i uvijek je iznova ulazilo u našu dušu i naše srce, tako da smo ga prepoznavali i mogli razlikovati od drugih po tim vrijednostima.

U ovom trenutku ovozemnog rastanka s našim fra Petrom u ime naše samostanske obitelji ovdje u Sinju izražavam zahvalnost dragom Bogu zbog fra Petra što ga je podario našoj redovničkoj zajednici.

Zahvaljujem Vama preuzvišeni oče nadbiskupe što ste došli ispratiti našeg fra Petra na vječni počinak i što ste nas pastirskom riječi kroz homiliju utješili i osnažili na putu vjere u našoj svakidašnjici do konačnog cilja u Bogu.

Zahvaljujem i našoj kućnoj liječnici dr. Aniti Šimac, koja je u svako doba njegove bolesti spremno mu priticala u pomoć.

Zahvaljujem i medicinskom osoblju Kliničkog bolničkog centra Firule, odjela za Neurologiju  pod vodstvom doktorice Maršić i dr. Bušića,  koji su medicinskim putem pokušali sve učinit da fra Petru produže ovozemni život, ali Bog je očito imao svoje planove.

Posebnu zahvalnost upućujem zajednici časnih sestara milosrdnica u Sinju, časnoj sestri Valentini Župa i našem fra Duji Jukiću koji su ga od Velikog Četvrtka njegovali u maslinskoj agoniji  njegove bolesti ovdje u našem samostanu.

Zahvaljujem vama drage i ožalošćene obitelji našega fra Petra.  Lijepo Vas je bilo vidjeti kako ga  svaki dan posjećujete na njegovoj bolesničkoj postelji i u bolnici i u našem samostanu. Svakom Vašem pozivu i dolasku radovao se kao malo dijete. Njegova dobrota i ljubav koju je gaio prema vama i vas prema njemu neka ostaje naša trajna poveznica sa svima Vama.

Sada dok ga pratimo na putu prema vječnosti  među nama ostaje jedna praznina, ali ostaje i pečat koji je fra Petar ostavio u ljudima tolikih župskih zajednica, u svojoj braći i sestrama u svojoj rodbini i prijateljima, a posebno u našoj franjevačkoj zajednici. Naša redovnička obitelj ovdje u Sinju bila je obilježena na poseban način redovničkim duhom koji je fra Petar usvoijo i kojemu je bio kao franjevac potpuno predan.

U posljednjem je razdoblju života bio izmoren trpljenjem koje je podnosio mirnoga duha. I u toj je kušnji ostao svjedok pouzdanja u dobrotu i ljubav svemogućega Boga. Osobno sam uvijek cijenio njegovu  jednostavnost, otvorenost i srdačno zauzimanje za svakog vjernika. Takav će ostati u mojemu sjećanju i molitvi.

Dragi fra Petre toliko si puta na našem samostanskom dvorištu odgovorio svima koji su te pitali kako si? Ti si uvijek iznova odgovarao „Za moje godine hvala Bogu dobro sam, samo ovo vrijeme malo mota“. Vjerujemo da je vrijeme koje je činilo promjene u tvom životnom križu,  posebno zadnje dane u tvojoj bolesti za tebe zauvijek nestalo.

Vjerujemo da tvoja smrt nije nestanak, nego opraštaj u nadi da će te dobri Bog kojemu si cijeli život bio vjeran na zemlji obdariti slavom uskrsnuća.

Neka te na putu do tvog uskrsa prati naša Nebeska Majka Čudotvorna Gospa Sinjska AMEN!

 


Fra Gabrijel Jurišić ukratko je pročitao oproštajne riječi sinovca koje ovdje donosimo u cijelosti:

Braćo i sestre u Kristu!

Veliki dio svojeg djetinstva, a kasnije mladenaštva i zrele dobi, proveo sam s fra Petrom.

Vrijeme je učinilo svoje i puno toga je ostalo u magli prolaznosti. Ipak su ostale neke slike i doživljaji kristalno jasni, koje sam kao dječak utisnuo u svoje sjećanje, nosio ih sve ove godine i sada ih vama želim predočiti. Nije mi namjera glorificirati fra Petrov život, a još manje tražiti moralne nedostatke njegova karaktera. Cilj ovog mog oproštajnog pisma jest da svatko ponaosob kroz svjedočanstvo mog suživota s njim još dublje pronikne u Petrovu osobnost. A fra Petar u svom životu nije živio pod svijetlima reflektora. Iza sebe nije ostavio niti jednu napisanu knjigu. Nije bio niti profesor, niti doktor, niti akademik. Fra Petar je bio pastoralac. On je spadao u onu rijetku i najvrijedniju vrstu, vrstu jednostavnih i običnih ljudi. Ti ljudi primjer su mnogima i dobro su cijele zajednice. Oni su pristojni, skromni i ponizni. Oni nisu niti licemjeri nit zlobnici. Ne glume lucidnost niti su geniji. Ali njihova je priča najveća i s ovoga je svijeta. Ona je mudra, uljudna i bliska. I gradi bolje sutra. Zato veliki Martin Luther King moli onoga tko će mu držati posmrtni govor: "Ne govorite da sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, jer to nije važno. Niti da sam primio tristo do četiri stotine odlikovanja jer mi ni to u vječnosti neće koristiti. Ali svakako spomenite da sam u životu ljubio bližnjega svoga služeći mu."

A moja priča koju vadim iz ladice svog sjećanja počinje 1971 god. u Kninu. Vrijeme je hrvatskog proljeća. Fra Petar obnaša dužnost samostanskog starješine. Dva mlada studenta pristigla iz Zagreba došli su ga posjetiti. Ja, kao dječarac, slušam mladiće kako mu pripovjedaju neke važne stvari i događaje koji su se tih dana dogodili u našem glavnom gradu. A on im je zanosno i ushićeno govorio o našoj Hrvatskoj. Tada sam spoznao da je istinski domoljub. Razgovor se odvijao na samostanskom dvorištu i bio je jako bučan. Došla je jedna časna sestra i sva u strahu zamolila: "Oče gvardijane, tiše malo! Može netko čuti što govorite." A on je na to uzvratio: "Ma ne bojim se ja nikoga, mi smo na svojoj zemlji."

Nekom drugom prilikom, također u Kninu, došlo je dvoje siromašnih ljudi tražiti hranu i odjeću. Netko mu je sa strane došapnuo: "Ma, to nisu naši." No, nije ih odbio. Kazao je: "I oni su ljudi i ako su gladni treba ih nahraniti." I dao im je pomoć. Tu sam otkrio njegovu životnu širinu i darežljivost .

Dolaze godine Podbablja. Živimo zajedno, a ja pohađam osnovnu školu. U tom mirnom i zavučenom mjestu Imotske krajine dogodila se prekrasna simbioza sljedbenika Asiškog siromaha i poštenog seljaka tog kraja. Tu je fratar otkrio čistu dobrotu i iskrenu plemenitost svojih župljana. A oni su prirodnom inteligencijom čovjeka s kamena, kojeg ne možeš prevariti, prepoznali u njemu fratra punog strasti i emocija koji služi i radi za opće dobro cijele svoje zajednice. Ta ljubav između "pratra" i naroda bila je čvrsta i jaka. A plodovi te ljubavi bili su mnogostruki. Obnovljene su crkve, kapelice i groblja. Uredila se župska kuća, liturgijski život bio je intenzivan. A vrhunac tog suživota bila su nova duhovna zvanja. Tu je fra Petar napravio doktorsku disertaciju iz pastorala. Nije ju prepisao i nije bila plagijat. Bila je izvorna, bila je original. I iz moje današnje retrospektive zaslužuje čistu desetku. I danas pamtim osnovne crte i misli te disertacije. Iznosio ih je u trenucima kada bismo ostali sami. Poučavao me sljedeće: "Sinko, nikad ne podcjenjuj čovjeka, župljanina koji ti dolazi u kuću. Primi ga toplo i prijateljski, jer nikad ne znaš koja ga je nevolja zadesila i koja ga nužda tjera k tebi. Počasti ga s najboljim što imaš i podijeli s njim komad kruha, jer on će ti uzvratiti trostruko. Ne dopusti da otiđe žalostan ili ljut, nego neka s osmjehom napusti župni stan. I kada tvoj župljanin slavi, kada je krštenje, sveta pričest, svadba pridruži mu se i slavi s njim. A kada su teški dani, kada u nečiju kuću dođe nevolja ili smrt otiđi tamo, zagrli ga i utješi jer on to očekuje od tebe." I onda bi na kraju uvijek, ama baš uvijek naglasio: "Nemoj misliti da si pametniji i bolji od seljaka, ne živi on od tebe nego ti od njega."

"Spiritus movens" cijelog njegovog života bilo je služenje čovjeku. Na tragu ove misli stavio bih akcent na jednu fra Petrovu karizmu koja je ostala pomalo neotkrivena i nepoznata. Imao je, naime, dar da može i hoće pomoći mladoj osobi koja se željela školovati a nije imala dostatna materijalna sredstva. Bio je vrlo vješt logističar i spretan pomagač. Tako je jedne hladne zimske večeri na vrata župske kuće u Podbablju pokucao student treće godine pravnog fakulteta. Bilo mu je jako neugodno moliti pomoć, ali župnik je ostao njegova jedina šansa da nastavi studij. Otac je umro, majka bila nezaposlena, a tu su bili još braća i sestre. Nije imao niti novca za put, a niti zimske odjeće. Dao mu je cijeli kufer robe, a i novčane pomoći. A stara teta Kata kuharica, jako se uzrujala jer mu je dao i svoj jedini crni zimski kaput. Madić je kasnije završio studij i uvijek se u društvu rado prisjećao Petrova kaputa. Na poseban način s različitim darovima volio je uveseljavati sjemenišarce i bogoslove te njihove profesore i odgojitelje.

Fra Petar gvardijan u Sinju. Bile su to osamdesete godine prošlog stoljeća. Duhovna zvanja su cvjetala i samostan je bio pun kao šipak i mladosti i starosti. Bila je to prava duhovna bauštela izvrsno organizirana i besprijekorno vođena. Gimnazija je bila u svojim starim prostorijama unutar samostana i cijeli je samostanski aparat funkcionirao na jako malom prostoru. Fra Petar je dužnost gvardijana prihvatio s dozom otklanjanja i nevoljkosti. Bilo ga je pomalo i strah kako će on seoski župnik funkcionirati na tako važnom intelektualnom rasadištu Provincije. Ali uspio je. Toplo i ljudski brinuo se za stariju subraću u samostanu. Uvijek im je iskazivao zahvalnost i poštovanje za njihov minuli rad. Malu profesorsku zajednicu izuzetno je cijenio i na svakojake načine podupirao. Časne sestre je gledao pod posebnom prizmom. Kao vrstan radnik u vinogradu nije mogao ne vidjeti njihov ogromni doprinos uređenom samostanskom životu. Znao je da ne primaju nikakvu materijalnu naknadu za svoj rad. Kao socijalno osviještena osoba rado im je davao nešto novčanih sredstava da imaju za praznike i putovanja. A sjemeništarci iz tog vremena i danas znadu kazati: "Taj fratar je imao i srce i dušu za nas." Kao gvardijan svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske gromoglasno je, tu s Gospina oltara, pozdravljao Gospine štovatelje sa svih strana. Spontano i nadahnuto pozivao ih je da se mole Gospi, da joj se uteknu za pomoć,da sva svoja nadanja i težnje, patnje i strepnje povjere njoj. Od kad ga znam, Gospin lik nosio je na lančiću oko vrata i do smrti ga nije skidao.

Posljednja stanica njegovog pastoralnog djelovanja bila je župa Potravlje i Maljkovo. Fra Petrov rad u toj župi podijelio bih na dva dijela, toliko različita, toliko suprotna, a ipak nedjeljiva jedan od drugog. Prvi dio obuhvaća vrijeme do 1991 god. To je vrijeme sreće, mira i radosti. Župa i duhovno i materijalno diše punim plućima, a fra Petar je zahvaljujući svom dugogodišnjem pastoralnom iskustvu mirno i rutinirano vodi. Ali tada dolazi velika nevolja i veliko zlo na naš narod, u našu Hrvatsku. Okupatorska čizma stupa i u Potravlje i  Maljkovo. Nemilosrdno ubija, muči i zatvara nevino stanovništvo. Narod bježi u izbjeglištvo, a fra Petar s njim. Nalazim ga u samostanskoj sobi  u Sinju. Umoran je i izmučen, doslovno dotučen. Prvi put u životu vidim kako mu suze idu dok mi priča o muci, jadu i stradanju nedužna naroda. Posebno mu žao djece i starčadi koji su surovo protjerani sa svojih ognjišta. Idućih mjeseci i godina marljivo ih posjećuje onako raštrkane po cijeloj Dalmaciji. Vodi socijalno karitatvnu brigu o njima i brine se da sačuvaju minimum ljudskog dostojanstva. Skuplja ih na liturgijske obrede. Došao je i dan povratka u potpuno uništeno i devastirano selo. Bio je među prvima koji su se vratili. Nalazim ga u garaži pokraj potpuno srušene župske kuće. Oko njega njegovi župljani. U garaži krevet, špaker, ormar, križ na zidu, kipovi svetaca i svete slike što su ih župljani spasili od uništenja. Na moje savjete da se vrati u Sinj jer će izgubiti zdravlje u toj garaži i da od tamo vrši pastoral, odgovara mi protupitanjem: "A što bi narod rekao da ih ostavim sada kada im je najteže?" I ta rečenica zapravo najbolje oslikava fra Petra i cijeli njegov život. Iz naroda za narod.

A svoju Provinciju Presvetog Otkupitelja volio je svom snagom duše svoje. Volio je podjednako samostane u Kninu, u Imotskom, na Visovcu, u Karinu, u Makarskoj, u Sinju. I volio je beskrajno svoje fratre.

Časnu starost proveo je u sinjskom samostanu. Nastojao je biti od koristi gvardijanu i subraći pa je dugi niz godina vrijedno i marljivo ispovijedao. Skoro svi žitelji Sinja poznavali su ga kao fratra koji je volio prirodu i šetnju. I onda je iznenada došla teška bolest. Na moje pitanje u splitskoj bolnici Firule gdje bi volio čekati blaženu sestricu smrt, odgovorio mi je: "U samostanu", a onda nadodao: "Ali kako otac gvardijan odluči, njega se mora slušati." I želja mu se ispunila.

Na kraju ovog mog pisma, u ime fra Petrovih sestara, časne sestre Pie, časne sestre Imelde, obitelji sestre Anke u Kanadi, obitelji pokojne sestre Anđe, obitelji pokojnog brata Marka, obitelji brata Ivana u Kanadi, obitelji pokojnog brata Andrije, želim zahvaliti mnogopoštovanom Ocu Provincijalu fra Jošku Kodžomanu, koji je unatoč svojim mnogobrojnim obvezama uvijek našao vremena posjetiti fra Petra s njim se našaliti i uputiti mu riječi podrške. Zahvaljujem Ocu gvardijanu fra Petru Klapežu na njegovoj ljubavi, toplini i nadasve ljudskosti kojom je obasipao ne samo fra Petra nego i sve oko njega tijekom njegove bolesti. Zahvaljujem njegovoj samostanskoj subraći koji su ga redovito svaki dan dolazili pozdraviti. Zahvaljujem medicinskom osoblju u Splitu i u Sinju na njihovoj ljubaznosti i profesionalnosti. Posebno zahvaljujem časnoj sestri Valentini i mladom redovniku Duji koji su danonoćno vodili brigu o teško bolesnom fra Petru. Zahvaljujem svima vama koji ste ga danas došli ispratiti. A najveću zahvalu upućujem Gospodinu Bogu na daru jednog svećeničkog života u našoj obitelji.

Striče, učio si me da smo sinovi neba, sinovi Božji. Čvrsto i nepokolebljivo vjerovao si u besmrtnog Boga. Volio si govoriti o uskrsnoj zori, o pobijedi života nad smrću. Plemenitu si borbu izvojevao, trku završio, vjeru sačuvao. Neka tvoja plemenita duša iz Sinja preko Miloševih jezera i Orlovih stina poleti svom Stvoritelju u zagrljaj. Opraštam se od tebe riječima iz Evanđelja, koje je zapisao sv. Ivan: "Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće umrijeti nikada (Iv 11,25-29)."

*************

Zamjenica gradonačelnika Grada Sinja Kristina Križanac

U ime gradonačelnika Grada Sinja Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja uputila te Franjevačkom samostanu i župi Gospe Sinjske riječi oproštaja uputila je zamjenica gradonačelnika Kristina Križanac:

„Uvaženi provincijalu fra Joško Kodžoman, poštovani gvardijane i župniče!

Ispred Grada Sinja u svoje osobno ime, u ime gradonačelnika Grada Sinja Ivice Glavana i zaposlenika Gradske uprave, te svih građana Grada Sinja, Vama osobno, svim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Franjevačkog samostana Gospe Sinjske, subraći franjevcima i časnim sestrama, bogoslovima i novacima, obitelji preminulog fra Petra (Mate) Jankovića, prijateljima i znancima, izražavam najdublju sućut i iskreno suosjećanje povodom smrti fra Petra (Mate) Jankovića.

Njegov odlazak nenadoknadiv je gubitak za Vas njegove najbliže, subraću, obitelj i prijatelje, a zasigurno i veliki gubitak za Grad Sinj i Cetinski kraj. Njegovo dugogodišnje vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu pružajući pritom primjer skromnosti, vjernosti Bogu te Ijubavi prema Domovini i Gradu Sinju, ostati će zauvijek svima u srcu i sjećanju.

Neka Mu dobri Bog bude vječna nagrada, a sve koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka neka ispuni snagom i utjehom vjere u ponovni susret.

Počivao u miru Božjem!“

**********

Povodom ovozemaljske smrti vlč. fra Petra Jankovića, primite srdačnu sućut. Nada da ćemo jednoga dana se opet srest sa pokojnikom, Ublažava nam trenutnu bol.

Pozdrav sv. Franje 'Mir i Dobro!' neka vas prati.

Uvijek u Kristu odani (nekadašnji sjemeništarac, novak i klerik)

Ivo Aleksić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas122
Ovaj mjesecOvaj mjesec47267
UkupnoUkupno5494813

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 62 

Administrator

franodoljanin@gmail.com