Zagreb: Mons. Ivan Šaško predvodio slavlje u čast progonjenim i ubijenim fratrima

Povodom spomena na progonjene i ubijene franjevce (1947.) iz samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu euharistijsko slavlje u istoimenoj crkvi u nedjelju, 19. travnja 2015., predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u zajedništvu s provincijalom fra Joškom Kodžomanom, gvardijanom fra Matom Matićem i drugim franjevcima.

Na kraju misnog slavlja o. provincijal, fra Joško Kodžoman, zahvalio je preuzvišenom biskupu Šašku na predvođenju sv. mise u prigodi spomen slavlja kao i braći franjevcima u samostanu MBL na čelu s o. gvardijanom i o. župnikom, na realizaciji projekta postavljanja spomen ploče i upriličenja prigodne trodnevnice. O. Provincijal svoju je zahvalu uputio i trojici svećenika koji su predvodili sv. mise kroz trodnevnicu; vlč. Stjepanu Kožulu, fra Nikoli Vukoji a posebno fra Stjepanu Čovi, koji je pripremio i knjigu, koja je u tisku, o životima ubijenih, odnosno, progonjenih franjevaca. Nadalje, o. Provincijal je u svom obraćanju rekao: "... ovo spomen slavlje nismo priredili s namjerom da bilo koga prozivamo. Naprotiv, kao vjernici, duboko smo uvjereni da će svatko primiti primjerenu nagradu za sve dobro koje je za života učinio, ali i kaznu za sve zlo za koje je odgovoran. Primjeri franjevaca iz Vrbanićeve, još nas više utvrđuju u vjeri da se isplati živjeti časno i pošteno, da ljubav ima zadnju riječ a ne mržnja. Neka i nas, dragi vjernici, ti primjeri potaknu da i mi, kao djeca današnjeg vremena, u kojem je mnogo sličnosti s praksama i tendencijama vremena u kojem su stradali naši fratri, usprkos svemu, potaknu na častan i pošten život, u kojem ćemo uvijek promicati istinu i dobro.

Nakon sv. mise uslijedila je molitva kod spomen-ploče koju su braća franjevci podigli u dvorištu samostana kao spomen na preteške događaje i na svijetle likove istinskoga svjedočanstva vjere, odanosti Kristovoj Crkvi i domoljublju.

Franjevci samostana Gospe Lurdske i vjernici istoimene župe posebnim su se spomen-slavljem od 16. do 19. travnja prisjetili braće fratara koji su u montiranom političkom procesu 1947. godine lažno i nepravedno osuđeni i pogubljeni. Za središnje spomen-slavlje vjernici su se, zajedno sa samostanskom zajednicom, pripravljali trodnevnicom koju su predvodili mons. Stjepan Kožul, fra Nikola Vukoja i fra Stjepan Čovo. Mons. Kožul propovijedao je na temu: Franjevci Samostana Majke Božje Lurdske i Zagrebačka Crkva. Fra Nikola je propovijedao na temu: Franjevačka karizma i svjedočanstvo mučeništva.


Dvojica svećenika (župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafin Rajić) osuđeni su na smrt strijeljanjem te pogubljeni na Mirogoju 4. rujna 1947., a četvorica su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora s prisilnim radom (fra Petar Grabić, provincijal, 14 godina; fra Leonardo Bajić, gvardijan, 12 godina; fra Josip Visković, kapelan, 15 godina; fra Albert Bukić, 7 godina). Sudski proces i izrečene kazne očitovale su svu silinu neprijateljskoga stava i grubosti poslijeratne komunističke vlasti prema Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu narodu.

U istini koja donosi mir, dostojan spomen čuvajmo na našu braću, da se nikad ne zaborave!

 

NATPIS NA SPOMEN PLOČI

U VELIKOME PROGONU KATOLIČKE CRKVE I HRVATSKOGA NARODA

KOMUNISTIČKA VLAST HTJELA JE NASILNO ZATRTI

DJELOVANJE FRANJEVACA OVOGA SAMOSTANA.

 

PO IZMIŠLJENOJ OPTUŽBI U ZAGREBU 26. SRPNJA 1947.

OSUĐENI SU BEZ KRIVICE

 

NA SMRT STRIJELJANJEM:

FRA MATEJ VODANOVIĆ ŽUPNIK I FRA SERAFIN RAJIĆ, KAPELAN

POGUBLJENI NAMIROGOJU 4. RUJNA 1947.

 

NA DUGOGODIŠNJE KAZNE ZATVORA:

FRA PETAR GRABIĆ, provincijal, 14 godina

FRA LEONARDO BAJIĆ, gvardijan, 12 godina

PREMINUO U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI 17. VELJAČE 1948.

FRA JOSIP VISKOVIĆ, kapelan, 15 godina

FRA ALBERT BUKIĆ, 7 godina.

 

U ISTINI KOJA DONOSI MIR, ČUVAJUĆI SPOMEN,

PODIGOŠE BRAĆA FRANJEVCI I VJERNICI ŽUPE MAJKE BOŽJE LURDSKE.

U ZAGREBU 19. TRAVNJA 2015.

 

DUŠE SU PRAVEDNIKA U RUCI BOŽJOJ.


Fotografije

 

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Uvod i propovijed

19. travnja 2015.

Uvod

„Cijenjeni oče Provincijale i oče Gvardijane, draga braćo franjevci, redovnici i redovnice, braćo i sestre u uskrslome Gospodinu!

U spomenu na ljude i događaje postoji vrijeme ljudskoga govora u kojemu se s raznih motrišta pokušava vidjeti i dosegnuti što se uistinu dogodilo, ispod taloga ideologija, interesa, programa i planova koji nisu bili vođeni ljubavlju prema istini. Postoji i vrijeme ljudske šutnje u kojemu se dohvaća granica ljudskih riječi, neizrecivost koja može priječi u nemir, nezadovoljstvo, ljutnju ili pak u bezvoljnost i beznadnost. Za nas vjernike postoji vrijeme Božjega govora i otajstva u kojemu smo pozvani živjeti utjehu vjere i radost vječnosti.

To smo došli povezati u večerašnjemu slavlju. Ovdje nas je okupila prisutnost uskrsloga Krista; snaga Duha koja uprisutnjuje i naše pokojne. Kada su rano ujutro toga 19. dana mjeseca travnja 1947. godine, glasovi mržnje uznemirili ovaj samostan, čula su se izgovorena imena franjevaca: Matej, Serafin, Petar, Leonardo, Josip, Albert; imena koja večeras ponavljamo, ne u prozivci koja vodi u nečovještvo, nego u zajedništvu povezanosti nebeske i zemaljske Crkve; u zahvalnosti za njihove živote i svjedočanstvo, posebno govorljivo u ovoj Godini posvećenoga života.

Zamolimo na početku čistoću srca i milosrđe Boga koji nam je u Kristu darovao pomirnicu za grijehe naše i cijeloga svijeta. Skrušimo se i pokajmo.

 

Propovijed

I. Apostol Petar sažeo je otajstvo Isusa Krista u riječi koje smo čuli iz Djela apostolskih; otajstvo koje se očitovalo u Isusu Kristu koji je bio predan; koga su se ljudi odrekli, da bi im bio darovan ubojica; otajstvo je to zla koje ubija Začetnika života.

No, nakon toga – iznenađenje, neizrecivost, zbunjenost koja prelazi u divljenje o Isusovu uskrsnuću. Upravo taj neočekivani slijed pokazuje i nama na koji se način ispunja što je ranije naviještano. Zlo može zamagliti pogled, ali ne i ugasiti istinu života koji pripada Bogu. Taj veliki obrat od odbacivanja do uzvišenja Božji je put koji su svjedočili apostoli, koji su svjedočili sveti i koji – u svojoj krhkosti – svjedočimo mi.

Tamo gdje se činilo da je zavladao grijeh, Otac je ostvario spasenje.To je uistinu vrijedno divljenja, ako ne popustimo kušnji da povjerujemo snazi zla, jer ona živi od preplašenosti, straha i tjeskobe, dok u Kristu živimo oslobođenost i radost.

II. U ovome vremenu od Uskrsa do Pedesetnice evanđelja nas suočavaju s putom vjere, s dramom koja se tiče srži ljudskoga života. Vidimo da od samoga početka apostolima nije dovoljno svjedočanstvo drugih i to ne bilo koga, nego njihovih prijatelja. Očito je da to što nam netko govori o Isusu treba postati našim iskustvom. Ne može se dugo oslanjati i živjeti od vjere drugih.

Osim toga, vjera nema snažan odjek, ako ne zahvati cjelinu našega života. Upravo je to razlog da u vjeri vidimo bitnu sastavnicu i odrednicu čovjeka. Nekoga poznajemo na najdubljoj razini tek onda kada osjećamo, kada znamo što taj čovjek uistinu vjeruje; za što je spreman sebe izložiti i založiti; za što je spreman podnijeti žrtvu.

III. Vrijedno je u Evanđelju koje smo čuli zapaziti dvije emocije koje se javljaju u rađanju vjere: preplašenost i divljenje. Naizgled dva različita osjećaja, ali oba važna za vjerovanje.

Vjera se rađa iz zadivljenosti, iz čuđenja. Srce nam je privučeno onim što u nama izaziva divljenje. Privlači nas i iznenađuje veličina i ljepota. Onomu što doživljavamo velikim ili iznimno lijepim pridajemo i veliku vrijednost, zbog koje smo spremni puno žrtvovati.

Zadivljenost je znak otajstva. Govori nam o tome da smo pred pojavom, osobom, događajem ili doživljajem koji ne možemo obuhvatiti; koji ne iscrpljuju naša tumačenja.

Otajstvo je uvijek takvo da me poziva; da mi se otvara. Pruža mi svoj zagrljaj, tumači moje postojanje, podrijetlo i smisao i obuhvaća cijeli život.

Baš zbog toga što ono obuhvaća mene, a ne ja otajstvo, jedini je odgovor vjera, čuđenje, iznenađenost koja prelazi u divljenje, u zadivljenost.

IV. Čuli smo kako su učenici bili preplašeni. I danas je čovjek u strahu pred nečim što ga nadilazi, čime ne može upravljati. Izvan poznatoga, izvan predvidivoga, Uskrsli nas potiče na prihvaćanje naše malenosti pred veličinom dara njegova života.

U tome živi odnos straha pred zemaljskim i straha pred Bogom, Božjega straha. Božji je strah drugo ime za duboko nastojanje da ne iznevjerimo ljubav. Božji je strah dar koji daje smisao, utjehu i sigurnost ljudskoj malenosti, za koju je Bog darovao svoga Sina i pokazao da nas neizmjerno i vječno voli.

Uplašenost koju stvaraju zemaljske poteškoće; uplašenost spojena s divljenjem jest Božji strah. On vodi prema klanjanju i poštivanju Boga, samo Boga; on vodi u ljubav prema bližnjima.

V. Baš kao i naša vjera i naši strahovi govore o nama. U nama je snažno, obilježuje naš identitet ono što nas plaši i ono što vjerujemo. Ovo je pravo mjesto na kojemu se pred Bogom pitamo: čega se bojim, što me uznemiruje i plaši.

Niti naša vjera nije čvrsta, sve dok Krist ne pohodi moje strahove i ne preobrazi ih u strah pred Bogom. Krist je podnio muku i smrt, da bi došao do dna mojih strahova, kako onih koje poznajem tako i onih koje ne znam izreći. To je Radosna vijest koju Bog unosi u naše živote, u suočenost s bolestima, s izdajama i prijevarama, s gorčinom ostavljenosti i samoće, s narušenim odnosima i porušenim planovima…

Dok Krist ne dodiruje moj strah, ostaje poput privida. Kada dopustimo da nas dodirne, uskrsnuli Gospodin postaje suputnikom, najboljim prijateljem. Tada dijeli s nama sve; tada ulazi u naše živote; sjeda s nama za životni stol; ostaje s nama i lomi kruh. Iskustvo dvojice učenika iz Emausa poziv je za našu vjeru – da s Kristom podijelimo sve što jesmo, na putu nade i srca koja gore zbog prisutnosti Uskrsloga.

VI. Razmišljajući o današnjemu spomen-slavlju u meni se javljalo puno slika, emocija, pitanja i molitve. A onda sam se našao pred ovim Evanđeljem koje je sve to saželo u vjeru koja tjeskobu preobražava u mir, a čuđenje i divljenje u klanjanje.

Pročitao sam tu presudu na dvadeset i sedam stranica. Nosi znakovit datum za liturgijski kalendar: 28. srpnja (1947.), dan kada se spominjemo mučenika sv. Nazarija i Celza, te Viktora I., pape. Čitajući sam se pitao što je te ljude nagnalo na ispisivanje slova koja ne znače ništa. I što sam duže čitao pokušaj opravdanja zla slova su blijedjela i shvatio sam da se nalazim prepraznim stranicama. Praznina i besmisao.

Ono što je posijalo strah nije moglo izrasti u sigurnost, nego tek privremeno držati u strahu, jer je zalijevano neistinom. Ta slova koja su trebala stvoriti sigurnost o nečijoj krivici otvarala su bezdane besmisla.

No, ostaje pitanje: zašto je trebalo uložiti toliko napora u ispisivanje optužnice, kada su ti isti ljudi, ta ista ideologija ljude ubijala bez komadića papira ili pak samo na komadiću papira ostavila trag da se nekomu oduzimaju sva prava i da će izvršenje smrtne kazne biti tada i tada, cinično naznačujući da postoji mogućnost žalbe, ali da žalba ne odgađa izvršenje kazne.

Ukratko rečeno: Ispisivanje tih slova optužnice i presude imalo je za cilj ostaviti dojam, izgraditi privid, da bi se održao strah. No, vjera i privrženost svojemu svećeničkomu i redovničkomu pozivu urodili su plodom divljenja. To je osjećaj koji je u meni prevladao. U ozračju zastrašivanja i patnje, preživjela je vjera i divljenje…

VII. I moj je osobni život na pomalo usputan način, u vrijeme mojih sjemenišnih dana na Šalati, Bog povezao s fra Josipom Viskovićem na jednome hodočašću u Rim. Njemu je izrečena najduža zatvorska kazna. Tada o njegovu trpljenju nisam znao ništa, a ipak sam osjetio nešto čega se živo sjećam i ugradio to u svoj hod prema svećeništvu. Ta mi je povezanost još dublje usadila u srce riječi njegova svjedočanstva:

»Mi smo smatrali da naš život ima dubok smisao i da imamo za što živjeti: da budemo svjedoci vjere u Boga i nositelji nade u bolju budućnost. Zato nas patnje nisu moralno uništile. A da bismo imali snage ne klonuti, krijepili smo se vezom s Bogom po molitvi.« (Sjećanja s robije, Teovizija, Zagreb 1994., str. 99.)

Dirljivo je čitati kako su se uzajamno tješili, kako su molili, radovali se jedni drugima, od istražnoga zatvora u Zagrebu pa do Stare Gradiške.

Iskustvo logoraškoga slavljenja euharistije podsjeća na život svećenika logoraša u sabirnim nacističkim logorima. I ondje su svećenici činili isto. Mučenja su bila jednaka, kazne jednako okrutne, samo su se izvršitelji razlikovali imenom i nasuprotnim političkim uvjerenjem. I nacizam i komunizam, međusobno suprotstavljeni, Crkvu i njezino evanđeosko djelovanje smatrali su opasnošću za svoje totalitarne ideje. Svećenici su, svojim propovijedanjem Istine i zauzimanjem za dobro ljudi, bili smetnja i jednima i drugima.

VIII. Svi su bili prisiljavani na davanje lažnoga iskaza o svome djelovanju i djelovanju svoje braće. Njihovo odbijanje potvrđivalo je nutarnju sigurnost i odlučnost. Fra Josip piše da je u zatvoru u Petrinjskoj ulici vrijeme odbrojavao prema izmjeni stražara koji su se svaka dva sata izmjenjivali, dok je morao nepomično stajati okrenut k zidu. Rekao je tada u sebi: »Izdržat ću četrdeset i osam sati. Čuo sam zvona koja su zvonila na katedrali i okrenut k zidu molio se.« (str. 14.)

Uhićene su nastojali uvjeriti da su jedan protiv drugoga svjedočili, ne bi li i na taj način iznudili njihovo priznanje. Fra Josip piše: »Nekako u to vrijeme u ćeliji ispod mene bio je o. Leonardo Bajić, gvardijan u Vrbanićevoj. Slučajno smo saznali jedan za drugoga. Na sve optužbe protiv nas, on će mi jednom povikati iz ćelije: 'Calumnia, Calumnia, Calumnia – kleveta, kleveta i kleveta.« (str. 19.)

Podsjetilo me to na riječi tada već osuđenoga blaženoga Alojzija Stepinca, koji se nalazio u zatvoru u Lepoglavi, da je komunizam mendacium incarnatum – utjelovljena laž.

IX. Netko je tu laž prihvatio. Nošen lažima netko je dvojicu franjevaca, župnika fra Mateja Vodanovića i kapelana fra Serafina Rajića, odveo na Mirogoj i tamo ih ubio. Živi su odvedeni na mjesto mrtvih; na mjesto gdje se grobovima čuva spomen na život, a njima se za grob ne zna.

Laž je trebala održati privid i strah kojima se prikrivala mržnja, a cijena mržnje prema Katoličkoj Crkvi samo u ovome procesu bila je: osam nevinih života (trojica ubijenih radnika, četvorica ubijenih optuženika, jedan zatvorenik umro u zatvoru); pedeset i devet godina strogoga zatvora (ukupna kazna petero osuđenika); konfiskacija sveukupne imovine osuđenikâ i lišavanje svih građanskih prava; strah i nepovjerenje koje je sijano u srca ljudi, posebice onih koji su bili suradnici u samostanu i župi.

Danas je vidljivo da je preplašenost prerasla u vjeru iz koje je živjela ova zajednica franjevaca i župljana. Njihova se prisutnost i dalje osjeća. Ne samo po spomenu na njih, nego i u radu njihove subraće, misleći osobito na oca Antu Antića. Bog ga je  sačuvao za nove plodove.

X. Vlast koja nije prezala od žrtava nevinih ljudi ovomu je samostanu oduzela gvardijana, župi župnika i dvojicu kapelana i jednoga pomoćnika (prvoga župnika), provinciji provincijala, ali Bog je pronašao načina kako i dalje u samostanu čuvati žar duhovnoga života i brige za ljude. Ono što je trebalo biti zastrto, zatamnjeno, uništeno… postalo je mjestom ustrajnoga i tihoga plamena koji je grijao duše tisućâ ljudi.

Njima nije bilo važno nekoliko franjevaca. Ono što ih je stvarno smetalo bila je istina da su franjevci svojim dolaskom u Zagreb, a posebice osnutkom župe 1942., razvili snažnu pastoralnu djelatnost u Zagrebu, okupljajući radništvo, studente i doseljenike u Zagreb te posebno skrbeći za siromašne građane. Osnutkom župe na tadašnjemu istočnome rubu grada, nadbiskup Stepinac kanio je izići u susret potrebama mnogih vjernika, ali i ostvariti zamisao stvaranja nacionalnoga marijanskoga svetišta »Majke Božje Kraljice Hrvata«. Bilo je to tada najvažnije marijansko duhovno središte u gradu Zagrebu.

XI. I dok danas osjećamo tragove istoga načina djelovanja protiv Crkve, u kojemu se pokušava izgraditi privid o Crkvi i širiti nepovjerenje u narodu prema svećenicima, jačati strah i isticati ružnoću, mi gledamo ljepotu Crkve s njenim ranama i trajnom snagom Duha Svetoga.

On nas čini Kristovim Tijelom i vraća na Isusove riječi: Pogledajte ruke moje i noge. U pogledu na Kristovo Tijelo vidimo u ranama i našu progonjenu i ubijenu subraću franjevce.

Bog nas i dalje poziva da razmotrimo snagu njegove prisutnosti. Poziva nas da se hranimo njegovim Tijelom u euharistiji, ali jednako tako i da se radujemo njegovu Tijelu koje smo mi, Crkva. Da tim Tijelom, koje je oživljeno Duhom Svetim, susrećemo bližnje, da ublažavamo rane svijeta i donosimo utjehu.

Fra Leonardo Bajić, osuđeni gvardijan, 1937. je napisao: »Nismo pojedinci, u svom zasebnom tijelu, nosioci Krista Boga, već svi zajedno, kao Kristova Crkva, nosimo u svom tijelu, koje je Crkva, Krista Boga.« (L. Bajić: »Kristova punina u Njegovu otajstvenom Tijelu«, u: Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4. – 6. VII. 1936, Zaklada „Zvijezda mora“, Hvar – Zagreb 1937., str. 25)

Tri godine kasnije ostavlja i sljedeći zapis: „Katolička Crkva nije li Krist koji je uskrsnuo i po Duhu Svetom rasprostranio se i predao svojim vjernicima? 'Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta' (Mt 28, 20). Nije li temeljna misao sve objavljene nauke sv. Pavla prvim kršćanskim općinama da su vjernici Tijelo kojemu je Glava Krist? Kao ljudi slika smo Božja, a kao kršćani živa smo kopija Krista.“ (L. Bajić: »Pio XI o socijalnom pitanju«, u: U duhu katoličke obnove. Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom stolicom, Šibenik 1940., str. 232)

U divljenju njihovoj vjernosti i u radosti Crkve i mi nastavimo svjedočiti svoju vjeru, zagledani u Kristovo Tijelo, probodeno i proslavljeno u svetosti naše braće i sestara.

Amen.

+ Ivan Šaško

 

 

Uvod i homilija - Fra Stjepan Čovo

Subota, 18. travnja 2015.

Uvod

Okupili smo se i sabrali oko oltara Gospodnjega u molitvi i sabranosti pred Kristovim križem i majčinim Gospinim likom, kako bismo promatrali otajstvo ljudskoga života u kojemu susrećemo veličinu ljubavi i žrtve, ali i duboke tragove zla i nasilja koje su podnijela naša braća iz ovog samostana i crkve tužnog datuma 19. travnja 1947. godina pa na kasnije. Obuhvaćaju nas osjećaji poštovanja i kršćanske sućuti prema umorenim i progonjenim fratrima. Upućujemo svemogućem Bogu svoju molitvu za pokoj njihovih duša, ali prosimo i milost da se počiniteljima zla raskinu okovi mržnje i zloće te priznaju svoje zlo te da se zloća i mržnja više nikada ne ponove. Raspoložimo svoja srca i prosimo milosrdnog Boga za oproštenje i da bi Kristovim lijekom praštanja bile ozdravljene rane naših duša koje nas duboko bole. Neka Gospodin bude svima milostiv! Skrušimo se pred Gospodinom i pokajmo za svoje grijehe da bi ova sveta misna otajstva bila za našu braću spasonosna a nama dala snagu za životnu borbu koja nas čeka!

 

Propovijed

Draga braćo i sestre, dragi vjernici!

Uskrsli Gospodin ohrabrio je svoje plašljive učenike poslije muke i smrti svojim pobjedonosnim uskrsnućem. Živimo u ozračju te uskrsne Kristove pobjede i puni nade računamo na Gospodnju pomoć. Riječi iz današnjega Evanđelja daju nam hrabrost i da u najtežim časovima života ne klonemo duhom, kad nam Krist govori: »Ja sam. Ne bojte se!« (Iv 6,20). Svjesni smo da su staze ljudskoga života posute trnjem patnje, nerazumijevanja, a često ljudskom krvlju muke i stradanja. Na nekim mjestima kao da se sakupila sva bol neopisive mržnje i zla progonitelja prema pravednicima. U Crkvi je uvijek bilo progona, mučeništva što se događalo u našoj nedavnoj prošlosti a sada se to ponavlja na raznim stranama svijeta kada se progone mnogi kršćani. O progonjenima se moralo godinama šutjeti jer je govor o njima bio kažnjivo djelo. Ta šutnja i strah nisu ipak mogli zaustaviti glas istine koja je uvijek postojala a danas javno progovara. Tada je Krist progonjene hrabrio » Ne bojte se!«

Komunistička vlast 1945. godine bila je svjesna da je pokorila sve političke strukture u zemlji. Potom se sustavno okomila na Crkvu kao jedini oslonac progonjenog i ustrašenog naroda. Najprije su udarili na dr. Alojzija Stepinca, nadbiskupa i metropolita kao duhovnog vođu hrvatskoga naroda a preko njega na druge biskupe, svećenike, redovnike i redovničke zajednice i sve vjernike. Napeti odnosi između države i Crkve doživjeli su svoj vrhunac uhićenjem nadbiskupa Stepinca 18. rujna 1946. S njim je sjela na optuženičku klupu Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina robije, uz gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi, a od 1951. konfiniran je u rodni Krašić u kojem je umro 10. veljače 1960. Proglašen je blaženim 1998. godine, a danas s nadom očekujemo njegovo proglašenje svetim.

Iza procesa nadbiskupu Stepincu došla je teška i tragična 1947. godina za franjevce ovog samostana, jer je konstruiran montirani, nepravedni proces protiv njezinih najuglednijih članova s namjerom njihova uništenja, ukidanja samostana i same Provincije, jer je o. fra Petar dr. Grabić, provincijal stajao na liniji osuđenoga nadbiskupa Stepinca. To su komunisti i naveli u Grabićevoj Presudi da je on »pomagač ustaša i poznati narodni neprijatelj Stepinac, koji mu je pružao podlogu, i davao pravac« (navod iz Presude). Zato treba franjevce kazniti kao što je kažnjen i nadbiskup Stepinac i odstraniti ih iz javnoga života i onemogućiti u daljnjem djelovanju. Kako razloga za to nema, treba izmisliti njihovu krivnju u čemu su komunisti bili veoma vješti jer su izišli iz boljševičke škole zla i uništenja.

Komunisti u početku svoje vlasti nisu dirali samostan jer su se zabavili drugim važnijim problemima - likvidacijama drugih političkih protivnika i narodnih neprijatelja. Ali kad se za propovijedanje i katehizaciju u samostanu i crkvi Majke Božje Lurdske posvuda razglasilo i kad su mase vjernika dolazile u crkvu, komunistima je to bio veliki izazov. U crkvu je hrlilo mnoštvo svijeta svih uzrasta, tu nalazilo duhovnu utjehu u životnim iskušenjima kojih je bilo na pretek u to žalosno i nesigurno vrijeme, jer su mnogi bili zavijeni u tugu i neizvjesnost a vijesti poslije Bleiburga i Križnoga puta mnoge je zavilo u duboku žalost nad smrću njihovih najmilijih. Ponovio se Jeremijin plač: »U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema« (Jer 31,15). Tom uplašenom i obeshrabrenom narodu vjera i pouzdanje u Boga davali su snagu da ne kloni i da se nada. Ta je snaga bila nadljudska jer je dolazila od Boga, preko molitve i sakramenata.

Dostojanstveni crkveni obredi, sadržajne i poticajne propovijedi te sakramenti unosili su u kršćanski život snagu koja je bila jača od komunističkih progona i prijetnja. Posebno je oživjela Pobožnost prvih petaka koju je preporučio nadbiskup Stepinac. Komunistička vlast nije mogla gledati mnoštvo vjernika koji pristupaju na sakramente a tako i na apologetske propovijedi koje su posebno držali o. fra Matej Vodanović, o. fra Serafin Rajić i o. fra Josip Visković. Oni su kao vjerni sinovi Crkve, vođeni Kristovom ljubavlju, hrabro i jasno razlagali Kristovo Evanđelje, kršćanski pogled na svijet i život. To je komunistima bio dokaz da ne uspijevaju istrgnuti iz srdaca toga svijeta vjeru kao »opijum naroda« i prikloniti ga tekovinama revolucije, zemlji bez vjere i bez Boga, kako su obećavali. Mnogi su smatrali da se u Crkvi u Zvonimirovoj ulici skuplja više vjernika negoli u bilo kojoj zagrebačkoj crkvi. Živa propovjednička riječ i vjeronauk u crkvi ostali su jedino sredstvo kršćanskog navještaja jer su sva crkvena društva komunisti raspustili. I to malo prostora komunistima nije davalo spokoja. Zato komunistima nije bilo teško tim svećenicima i samostanu pripisati da je samostan i crkva ustaško gnijezdo koje treba uništiti.

O. Visković ističe: »Mladi, za ono smo opasno doba bili možda i nesmotreno hrabri u propovijedima. Samostan je bio snažno duhovno središte (u njemu je tih godina živio o. Ante Antić). Stoga je bio 'trn u oku i u peti' komunistima«. Smatrali su ga 'ustaškim leglom'. Znali su komunisti da ni hrvatski narod ni njegovi svećenici nisu za njih. Zato je trebalo 'udariti pastire da bi se rastjeralo stado'. Ta je mržnja bila glavni razlog i za podmetnute optužbe. Željeli su nas jednostavno ukloniti iz naroda. […] Nas su optužili za jedno od najtežih krivičnih djela 'protiv naroda i države', za diverziju, jer smo im zbog povezanosti s narodom smetali. Mislili su da će, ako uklone nas, uništiti vjeru i Crkvu u hrvatskom narodu« (Razgovor s Željkom Valentičić u Narod).

Komunisti su posegnuli za ishitrenim i nedokazanim optužbama protiv fratara u čemu su im pomagala ondašnja režimska sredstva javnog priopćavanja koja su ustrajnim pisanjem protiv okrivljenika stvorili psihozu krivnje. Među tim glasilima posebno se isticao zagrebački Vjesnik. Za Vjesnik je npr. Visković »Ustaški 'ideolog' Josip Visković ponaša se pred sudom drsko i izazovno« (28. srpnja 1947.). Prema tome, okrivljenici su krivi za sve što im se imputira i kao takvi su odlično opravdanje za svaki postupak koji se prema njima primijeni, a što postupak bude gori i kazna veća, toliko će se pokazati vjernost tekovinama revolucije koja uništava sve neprijatelje koji ometaju ili usporavaju njezine ciljeve. Zato se ne treba čuditi da su okrivljenici bili osuđeni i prije nego što je suđenje počelo.

Smišljeno je organiziran upad udbinih agenata u samostan, detaljno je pripremljen uz veliko policijsko osiguranje. U nama se sada obnavljaju strašni i tragični događaji toga 19. travnja 1947. da bi nekoliko mjeseci kasnije doživjeli svoj vrhunac osudom, smrću i kaznama u zloglasnom kazamatu Stare Gradiške. Službenici zloglasne UDB-e upali su u samostan, pretresli ga i odveli u zatvor našu braću: o. Mateja Vodanovića, župnika, o. Serafina Rajića, kapelana, o. Josipa Viskovića, kapelana, o. Leonarda Bajića, gvardijana, o. Alberta Bukića, bivšeg župnika, o. Antu Antić, magistra bogoslova, o. Mihovila Anušića, studenta filozofije i č. s. Janju Nazor, starješicu časnih sestara. Njima su kasnije pridružili o. Petra Grabića, provincijala. O. Antića i o. Anušića nisu izveli na suđenje. Protiv ostalih podignut je montirani proces sa teškim posljedicama. Poslije uhićenja odmah su odvedeni »crnom maricom« u istražni zatvor, jedni na Savsku cestu a drugi u Petrinjsku ulicu, sjedište zloglasne UDB-e. Udbini agenti nisu nimalo bili nježni, niti su poštivali ljudska prava, smatrali su da se mogu služiti svim sredstvima prisile kod ispitivanja okrivljenika koja im ide u prilog. Iz okrivljenika su cijedili informacije, priznanja i kojekakve iznuđene »istine« kako bi ih mogli što više opteretiti i donijeti što drastičnije presude. Nema doba dana u kojem nisu saslušavani, a često je saslušavanje prelazilo iz jednog dana u drugi, u kasne noćne sate. U tijeku procesa optuženici su izgledali izgubljeni, iscrpljeni, ošamućeni. »Udba je koristila u istragama metode i iskustva sovjetske policije«, tvrdi Ivan Antunac, odvjetnik. Okrivljenici su saslušavani bez svojih branitelja a da su i bili s njima ne bi im koristilo što se pokazalo tijekom suđenja. Iz toga možemo suditi koliko te izjave bez odvjetničke nazočnosti mogu vrijediti.

Suđenje fratrima trajalo je tri dana. Počelo je 23. srpnja 1947., a sudska rasprava završena 25. srpnja 1947., a osuda pročitana 28. srpnja 1947. godine. Svjedoka protiv okrivljenika uopće nije bilo. Samo je suđenje bilo potpuna negacija prava i sudbenog postupka jer postupak nije vođen prema utvrđenim argumentima. Tragično je bilo i to što optuženicima nije omogućena nikakva obrana. Kad je npr. fra Jozo Visković, optuženik reagirao povišenim glasom na sučev postupak protiv fra Serafinu Rajiću, odmah su ga prekinuli i nisu mu dali dalje govoriti. Državni tužitelj za grad Zagreb Vladimir Ranogajec nije trpio suprotstavljanje i odmah je posredovao u svakom slučaju. Suđenje bez obrane i prava na obranu omogućavalo je izvrtanje istine i činjenica, prikazivanje krivnje prema volji UDBE, jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno. Optuženici se na sudu nisu snalazili, vidjelo se da ih je UDBA psihički slomila. U jednom času kad je obrana pokušala iznijeti istinu i osporiti točke optužbe, javni tužilac je zahtijevao od predsjednika suda da se npr. dr. Ćirilu Brajši, branitelju o. Leonarda Bajića, oduzme riječ. Brajša je rekao: »Ja sam branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Izjavljujem na temelju iskaza spomenutoga gvardijana da je sve podmetnuto, lažno, neistinito. Spreman sam dokazati svoju tvrdnju'. Tada se ustade javni tužitelj Vladimir Ranogajec. Diktatorskim mu riječima naredi: 'Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu! Odnese mu iz ruke dokumente, a Brajša iznenađen sjede na svoje mjesto.« Menđušić je prisustvovao suđenju tada je studirao teologiju u Zagrebu (svjedok Menđušić). Još je gore što su neki branitelji pomagali tužitelju da se optuženici što više kazne. U tomu se isticao gospodin Mate Tafra, »branitelj« fra Serafina Rajića. On je, umjesto da brani svoga klijenta, za njega tražio najveću kaznu »za primjer drugim fratrima, kvislinzima i izdajicama.«

Poražavajuću osudu pročitao je 28. srpnja 1947. Vladimir Ranogajec, predsjednik suda. Teško su zvučale riječi osude: Osuđuju se na smrt strijeljanjem o. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić. O. Petar Grabić se osuđuje na 14 godina robije a o. Leonard Bajić na 12 godina robije. o. Jozo Visković na 15 godina gubitka slobode s prisilnim radom. O. Albert Bukić se osuđuje na sedam godina prisilnog rada s gubitkom slobode.

Poslije pročitane osude tužitelj je tražio od svakog osuđenika da se očituje o žalbi ili pomilovanju. Optuženici su smatrali da nemaju od koga tražiti ni jedno ni drugo, jer nisu krivi, te zato nisu tražili nikakve milosti od suda. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu potvrdio je u cijelosti prvostepenu presudu 13. kolovoza 1947. Žalost je to bila velika, u crno je bio zavijen samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, Vrbanićeva, 35 i cijela Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja. O. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić bijahu osuđeni na smrt strijeljanjem koje je izvršeno na Mirogoju, na prostoru današnjega Krematorija. Za grobove im se ne zna. Druga četvorica bijahu bačena u višegodišnje zatvorske zidine Kazneno popravnog doma Stara Gradiška. O. Leonard Bajić umro je u zatvoru 17. veljače 1948., iscrpljen bolešću i nehumanim postupkom, i za njegov se grob ne zna. O. Grabića i o. Bukića zahvatila je amnestija te su radi bolesti i starosti pušteni iz zatvora poslije nekoliko godina izdržane kazne. Pokopani su časno, molitvom i pijetetom u svojim redovničkim zajednicama. O. Josip Visković izdržao je cijelih 15 godina zatvorske robije. Njega je uhvatila amnestija i oprostila mu 15 dana. Molili su ga u zatvoru da napiše molbu za pomilovanje, on ju je uvijek odbijao, jer nije bio kriv. Bilo mu je na koncu žao što mu je amnestijom oprošteno i tih 15 dana. Jasno je iz svega što smo rekli da su komunisti, u želji da fratre osude, nametnuli im nepostojanu krivnju i na temelju izmišljenih osoba i nečasnih radnja njih okrivili i na temelju toga nemilosrdno osudili.

Osuđenim franjevcima konkretno nije ništa dokazano radi čega su okrivljeni. Istina je da nisu prihvaćali bezbožni komunizam zaodjenut rigidnim boljševizmom i da su ga odbacivali kao ideologiju, ali su imali iskrenu ljubav prema svakome čovjeku bez razlike vjere i nacije. Ljubili su svoje svećeničko i redovničko poslanje i nisu prezali podnijeti progon radi Boga i vjere. Nevinost naše braće potvrđuje i sam proces suđenja, kao i poznati i priznati ljudi ondašnjeg komunističkog sustava. Jedan od njih jest. gosp. Oskar Piškulić, partizanski prvoborac iz 1941., koji je radi sukoba s ondašnjim vlastima dospio u zatvor u Staru Gradišku i susreo se s fra Julijanom Ramljakom, osuđenikom i njemu u povjerenju rekao. On je u vrijeme procesa bio je šef UDBE za jedan dio Zagreba. Fra Julijanu je, među ostalim, rekao: »Tako su ih strašno mučili da su radije išli u smrt, nego opet pod njihovu torturu. Ja ti kažem, Julijane, da su oni fratri iz Vrbanićeve potpuno nevini i da nisu imali pojma o tvornici Gaon i o ekrazitu«.

Kada se Ilija Grubić pojavljivao na sudu ili uoči suđenja, optuženi su sve priznavali. Piškulić tvrdi: »Tada sam shvatio da je i sama pojava istražitelja bila dovoljna da okrivljeni priznaju učinjeno« (Oskar Piškulić). Fra Josip Visković je kazao za suđenje: »Naši mučitelji su nam govorili da njima i ne trebaju priznanja, jer oni imaju načina i sredstava da nas osude i bez dokaza. Istragama su pred svijetom lažno prikazivali da vlast prema narodnim neprijateljima postupa 'zakonito'. Kasnije na suđenju, na pitanje osjećam li se krivim, izjavio sam da se ne osjećam krivim« (Valentičić). Isti Visković na drugom mjestu priznaje, kad nije htio priznati što su od njega tražili, da mu je rekao jedan major: »Nije važno hoćeš li priznati ili nećeš. Mi smo našli čir na narodnom tijelu i mi ćemo ga izrezati«.

Iako su mnogi Udbini ljudi priznali da je proces franjevcima bio montiran, i da krivnja fratara nije ničim dokazana, komunistička ih je vlast nemilosrdno osudila, jer komunisti nisu mogli fratrima oprostiti što su nepokolebljivo stajali na braniku vjere i odanosti Crkvi, što su neustrašivo propovijedali i vjernicima pomagali da ne klone duhom i da se ne slome pred svim prijetnjama nove komunističke bezvjerne vlasti. Zagrebački se proces temeljio na izmišljenim dolascima i vezi optuženih s o. fra Jozom Mikulićem kao glavnim akterom u cijeloj inkriminaciji. Kad su komunisti izmislili takvu neistinu o fra Jozi Mikuliću i donošenju eksploziva, onda su mogli opterećivati fratre svim vrstama zločina koje su maštovito izmišljali. Fra Jozo Mikulić je pisao fra Karlu Baliću već 1947. iz Amerike, odmah čim je čuo da su fratri u Zagrebu osuđeni i da se dovodi njegovo ime u sklop procesa, detaljno opisao tijek svoga boravka u Austriji i Italiji i naveo kako nikako nije osobno ni pod tuđim imenom dolazio ni mogao biti u Zagrebu. »Na sve gornje inkriminacije ovim Ti odgovaram pod prisegom, pred Bogom i savjesti, da su one lažne, izmišljene. Ovu izjavu potkrepljujem konkretnim dokazima« (Mikulić 1947). Osim toga fra Jozo je dao pismenu izjavu kako nikada nije dolazio u Zagreb ni pod svojim ni pod tuđim imenom nakon što je iz njega otišao 7. svibnja 1945.

Pismenu potvrdu da je fra Jozo Mikulić lažno optužen i da je donio eksploziv za rušenje tvornice GAON dao je udbaški specijalist za vjerska pitanja Nedo Milunović jedan od istražitelja u ovom procesu. On pismeno tvrdi »da je on [fra Jozo Mikulić] potpuno nevin i da nije ilegalno prešao granicu Jugoslavije sa nakanom terorističkog djela protiv tadašnjeg poretka«. (Usp. P. BEZINA, Franjevci, str. 270-271.) Na temelju toga dolazimo do zaključka da je suđenje fratrima bio proces istini i pravdi. Protiv Mikulića nije nikada podignuta optužnica ili tjeralica, niti mu se sudilo u odsutnosti radi donošenja eksploziva i umiješanosti u Zagrebački slučaj. Protiv osuđenih fratara državna vlast nije podigla građansku parnicu zbog nanesene štete u tvornici GAON, niti je rodbina išta poduzela zbog gubitka svojih članova. Fra Jozo Mikulić je mirno proveo svoj svećenički život u Americi i doživio duboku starost od 102 godine.

Lav Znidarčić, odvjetnik u Zagrebu, za proces u Zagrebu je kazao: »Osobno sam bio uvjeren, da se radi o 'montiranom procesu', a da osuđeni franjevci nisu prozreli metode i namjere 'organizatora' ovog procesa, koji je imao točno određeni zadatak i proveo ga u život. Bilo je očito, da slijede manji ili veći 'procesi' kojima je svrha malo pomalo ukloniti iz javnog i vjerskog života istaknute svećenike i svjetovnjake«.

Kad su zagrebački fratri osuđeni, poslati su na izdržavanje kazne u Staru Gradišku. Tko je ulazio u taj zatvor bio je uvjeren da ulazi u pakao mržnje i progonstva, gori nego Danteov u koji se ulazilo bez ikakve nade (lasciate ogni speranza=ostavite svaku nadu). O. Visković nam je dijelom odškrinuo vrata zatvorskih dana progona i ljudske zloće u svojoj knjizi Sjećanja s robije, Zagreb, 1994. O. Karlo Nola, provincijalni delegat odredio je kako se zatvorenicima treba slati pomoć u hrani: »Naši utamničenici se već nalaze u Stara–Gradiška Kazneno Popravni Dom 1/19. … Ovo šiljanje nek se točno vrši od 1. X. 1947. na teret Provincije dva paketa hrane do 7 kg«.

Ne želimo zločince opravdati bilo kakvim razlozima, ali ništa drugo ne želimo kazati nego da jednom priznaju zlo koje su počinili, da nisu bili nježna janjad nego vuci grabežljivci, jer su ubijali i mrcvarili i ta njihova zla djela vape za Božjom pravdom. Ono što je posebno bolno jest to što su progonitelji nagrađivani za zlo koje su učinili te poslije toga uspostavili strah i teror da se o tom ne smije govoriti, godinama su uspostavili grobnu šutnju o danima svoje strahovlade i krvavih zločina.

Naš molitveni sastanak nije ništa drugo nego gradnja mira i nositelj utjehe, oslonjeni na Božju riječ i njegovu nazočnost. Mi se ne želimo baviti zločincima i njihovim zločinačkim namjerama, krivnjama i djelima, mi na pameti nemamo nikakav revanšizam, nikakvu osvetu, mi želimo odati poštovanje žrtvama, želimo da one iziđu iz ilegale, anonimnosti i zaborava u koju su desetljećima bile svrstavane, želimo da zasja istina o našoj stradaloj braći u punom sjaju. Moramo kazati cijelome svijetu, da je u hrvatskom narodu bilo svjedoka vjere koji su krvlju junaka, krvlju ljudi velikoga srca, ljubili Boga i žrtvovali se za čovjeka i svoju domovinu, koji se nisu predavali pred nikakvim lažima niti uzmicali pred nepravdama. Njihova je čvrsta vjera davala snagu za život u kasnijim teškim godinama progona, prijetnje i ponižavanja. Kasnije je ovaj samostan postao duhovno žarište i rasadište duhovne snage koja je dolazila od Krista preko sluge Božjega o. Ante Antića. Isus nam je očinski i utješno poručivao, to nam i danas ponavlja: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!« (Mt 10,28). Naša se braća nisu strašili progona i smrti, jer su vjerovali u svoju pravednost, bili su svjesni da su žrtve bezbožnog komunističkog sustava u kojem je ideologija bila iznad čovjeka. Oni su svojom vjernošću raspetom Isusu Kristu postali pobjednici, jer su vjerovali u pobjedu Kristova uskrsnuća i u svojem životu. Uspomena na njih za nas je sveta! Njih ćemo se uvijek sjećati. Ploča, postavljena u njihovu čast, o njima će govoriti, a brzo će se pojaviti i knjiga o našim mučenicima. Progonitelja ćemo se sjećati po zločinačkim djelima kojima su se okrunili. Našoj braći neka Gospodin podari pokoj vječni, a nama dade snage da životne križeve i progone znamo pobijediti! Amen!

 

 

Homilija – fra Nikola Vukoja

Petak, 17. travnja 2015.

Uvod

Svaka Euharistija je slavlje radosne zahvalnosti Bogu za njegovu sebedarnu ljubav koju nam je iskazao i trajno iskazuje, napose u svome Sinu, ali i u onima koji su prihvatili Kristov poziv da idu za njima i da budu s njim. Ova tri dana mi se u  ovoj župi, u ovoj crkvi i samostanu, sa zahvalnošću sjećamo šestorice franjevaca koji su ovdje živjeli i svjedočili evanđelje, i koji su svoju ljubav i vjernost Kristu zasvjedočili mučeničkom smrću ili zatvorskim trpljenjem.

Sjećamo se i silnog mnoštva onih koji su kroz stoljeća slijedili Krista na njegovu križnom putu sve do Golgote, napose njegovih sljedbenika iz našega hrvatskoga naroda, među kojima je i puno franjevaca, koji su u ratovima, zatvorima, progonima i u mučeništvu svima pokazali da im je vjernost Kristovoj ljubavi draža i važnija i od zemaljskoga života.

U ovom euharistijskom slavlju nećemo zaboraviti ni današnje kršćane, napose one u nekim muslimanskim zemljama, koji svaki dan proživljavaju tjeskobu progonstva i prijetnju mučeništva. Da, svjesni smo da je svaka Euharistija  satkana od Kristove žrtve, ali i od žrtava tolikih koji  su živjeli i danas žive Kristovim životom i svaki dan se svojim bližnjima lome poput kruha. Slobodno si posvijestimo da smo i svi mi među takvima – jer čiji je to život bez žrtve i križeva?

Da bismo dostojno slavili ova sveta otajstva priznajmo svoje grijehe, pokajmo se za njih i zaištimo oproštenje od Gospodina....

 

Propovijed

Sestre i braćo, lijepo je i korisno – kad u liturgiji slušamo navještaj Božje riječi - prisjetiti se i posvijestiti si malo češće da Evanđelje živi i raste kroz povijest i po životima tolikih vjernika po kojima se ono obogaćuje. Sv. papa Grgur Veliki je rekao: Božje riječi po svakom slušatelju i čitatelju rastu, oživotvoruju se. I mi danas, navješćujući i razmišljajući o Božjoj riječi koju smo čuli, smijemo u to ugrađivati i življeno evanđelje tolikih kršćana, a večeras osobito naše šestorice braće franjevaca kojih se sa zahvalnošću sjećamo.

Današnje prvo čitanje govori nam o radosti prvih Isusovih učenika, koje su zatvarali, mučili, prijetili im i zabranjivali govoriti u ime Isusovo, a oni su bili “radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime” (Dj 5,41 – 42), jer su tako barem malo uzvraćali ljubav svom Učitelju koji ih je do kraja ljubio.

Stoga i večeras, dok se zahvalno i s ponosom sjećamo franjevaca koji su živjeli i svjedočili evanđelje ovdje u ovoj župi, koji su u montiranome političkome sudskome procesu 1947. godine bili lažno optuženi i nepravedno osuđeni, dvojica od njih - župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafin Rajić - osuđeni su na smrt strijeljanjem te pogubljeni na Mirogoju 4. rujna 1947., a četvorica su osuđena na dugogodišnje kazne zatvora s prisilnim radom (fra Petar Grabić, provincijal, 14 godina; fra Leonardo Bajić, gvardijan, 12 godina; fra Josip Visković, kapelan, 15 godina; fra Albert Bukić, 7 godina), mi naviještamo Evanđelje Kristovo koje živi u njegovim prijateljima već više od 2000 godina. Isus je jasno rekao da njegove učenike očekuje i progonstvo i ubijanje i mržnja onih koji se boje svjetla.

Već je sv. papa Ivan Pavao II. preporučio i zamolio sve biskupe i sve crkve da se s ljubavlju i zahvalnošću pozabave i sve učine kako bi iz zaborava izvukli tolike mučenike svjedoke vjere jer njima Crkva puno duguje, njihovom snagom i mi današnji kršćani živimo. Isus Krist, utemeljitelj i glava Crkva je i sam mučen zbog istine i dobrote, a znamo da su i njegovi učenici i apostoli, kao i kršćani u svim vremenima bili mučeni samo zato što su njegovi učenici i sljedbenici. To je potaklo i našu Crkvu u Hrvatskoj da s ljubavlju i zahvalnošću prikuplja podatke o našim mučenicima kojih je kroz povijest bilo toliko, napose za vrijeme otomanskoga carstva i u naše vrijeme komunističkog terora.

Večeras ipak neću govoriti o spomenutim franjevcima, jer o njima ćete sutra moći više čuti, nego ću kratko progovoriti o franjevačkoj karizmi koja je neraskidivo povezana sa svjedočanstvom mučeništva. Nime, franjevački poziv je u svojoj biti življenje i svjedočenje Evanđelja, radikalno nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga, i kao takav je vjernost Kristu do kraja – i samim tim uvijek uključuje i mogućnost mučeništva, kao vrhunskog svjedočenja. Za sv. Franju je to bilo nešto što označava istinitost i puninu franjevačkoga poziva. To on jasno pokazuje kad na vijest o mučeništvu prvih pet franjevaca u Maroku (1220. g.) radosno i zahvalno kliče: Sada znam da imamo petoricu istinske manje braće, istinskih fratara – jer Kristu su svojim životom uzvratili ljubav po kojoj je on za nas darovao svoj život.

Stoga je Franjevački red osobito blagoslovljen po tolikim mučenicima diljem svijeta, a mi smo osobito ponosni što su toliki franjevci, napose naši ujaci u Bosni i Hercegovini, svoju vjernost Kristu zasvjedočili za vrijeme otomanske agresije i okupacije, a onda i u vrijeme komunističkoga terora, ali jednako tako i u domovinskom ratu.

Sv. Franjo Asiški, utemeljitelj Franjevačkoga reda, po kome je Bog, Otac milosrđa, pozvao i ovu našu braću, kojih se ovih dana zahvalno sjećamo, bio je ljubitelj i vjerni nasljedovatelj Krista siromašnoga i raspetoga. Iako je sv. Franjo, iz ljubavi prema Kristu i iz želje da svima donese radosnu vijest Evanđelja, da ispuni zemlju Evanđeljem Kristovim,  želio i sam doživjeti mučeništvo, ipak mu Bog to nije udijelio, ali ga je obdario čudesnim darom, označio ga je svetim ranama Isusovim i do danas se u Crkvi, makar je poslije sv. Franje bilo više onih koji su bili označeni tim svetim znakovima Isusove muke, liturgijski slavi samo blagdan rana sv. Franje. On se je, u želji da svoju vjernost zasvjedoči ljubavlju do kraja, zaputio u Maroko - gdje su 1220. godine mučeničkom smrću svoju vjernost zapečatila petorica njegove braće, ali nije stigao do odredišta. Kasnije odlazi u Siriju, Egipat i Svetu Zemlju – nadajući se mučeništvu, ali Bog je i tada za njega imao drugi plan.

Bog mu, naime, određuje nešto drugo: da bude svjedok Krista i to na način iskrenoga dijaloga sa svima, što su tada poštivali i muslimani te mu je i sam Sultan dopustio da on i njegova braća mogu slobodno ostati u njegovu carstvu i brinuti se za ondje živuće kršćane. Tako je ostalo gotovo sve do danas da u muslimanskim zemljama puno Franjine braće žive, navješćuju i svjedoče Evanđelje i uz cijenu mučeništva. I u ovom vidimo finoću Božjega postupanja. Milost mučeništva nije udijelio sv. Franji koji je to silno želio i za to molio, ali ga je označio svetim ranama Isusovim i obradovao ga mučeničkim svjedočenjem Evanđelja tolike njegove braće.

Iako sam nije iskusio krvno mučeništvo, ipak je Bog Franji dao da je, u svjetlu Evanđelja i Isusova primjera, mogao biti učitelj istinskoga mučeništva. On svojoj braći u Nepotvrđenom pravilu (16. pogl.) jasno ocrtava način i stil evanđeoskog svjedočenja: kad dođu u krajeve nevjernika neka žive kao kršćani i neka se takvima priznaju, neka se ni s kim ne svađaju i ne prepiru; ako se pruži prilika neka i naviještaju Evanđelje...; ako zatreba neka i život daju za Evanđelje jer su sebe cijele, pa i svoja tjelesa, darovali, predali i prinijeli  Bogu. Važno je to uočiti želimo li ispravno shvatiti bit kršćanskoga mučeništva. Naime, u takvom mučeništvu za Franju nije prvenstveno riječ o mržnji i zloći protivnika i neprijatelja Kristovih, nego o herojskoj ljubavi Kristovih učenika i prijatelja kojima je vjernost Kristu draža i od zemaljskoga života. Isusov učenik umije žrtvovati i vlastiti život u mučeničkom svjedočenju, ali on protivnike ne izaziva, ne vrijeđa, ne proklinje, ne gleda u njima neprijatelje, nego samo želi da shvate i prihvate Evanđelje kao riječi života i za njih. Ovo je Franjo htio: ne ići napadati, polemizirati,  a još manje vrijeđati i ponižavati nevjernike, nego biti im življeno evanđelje. I tisuće i tisuće Franjine braće, kroz cijelu povijest i u svim dijelovima svijeta, to su radosno i zanosno činili, a mnogi su to i svojom krvlju zapečatili.

Posvijestili smo si kratko zbilju i važnost mučeničkoga svjedočenja, napose na način sv. Franje, a to je zapravo evanđeoski način. Lijepo je sjetiti se onih koji su to učinili, ali treba znati da to i nas tiče. Svi smo mi pozvani svjedočiti Krista Gospodina, pa i uz cijenu života.  Mi se spominjemo sa zahvalnošću onoga što su Kristovi prijatelji činili kroz cijelu povijest Crkve i Franjevačkoga reda, ali ovo spominjanje treba postati stvarnost našega života, treba i nas podsjetiti da smo na to svi pozvani.

Da, važno je danas to živjeti, danas kad su – kako tvrdi papa Franjo – za kršćane diljem svijeta teška vremena i ima više kršćana mučenika nego li ih je bilo u vrijeme najžešćih progona u počecima kršćanstva. Svi smo mi danas pozvani živjeti Kristovim životom, a takav život uključuje i bratsku vjerničku solidarnost, najprije po molitvi a onda i po svakovrsnoj pomoći ugroženim kršćanima, našoj braći i sestrama diljem svijeta, osobito u nekim muslimanskim zemljama. Valja nam biti duhovno blizi svima koji trpe nasilje zbog svoje vjere. to je obveza svih kršćana, kako nam pokazuje tradicija od prvih vremena Crkve.

Rekao bih i više: riječ je također o solidarnosti prema onima čija su prava ugrožena, nepoštivana. Trebamo moliti Gospodina da dadne snage svima njima u takvim kušnjama i nevoljama i pomagati im na sve druge načine.

Ali valja moliti i za one koji ih progone i ubijaju naše sestre i braću u vjeri, moliti za njih  Isusovom molitvom s križa: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! I osobito trebamo moliti za sve koje još očekuju takve kušnje, jer u kakvim vremenima živimo, možemo očekivati da će mučenička vremena za kršćane i za Crkvu bit će sve češća i teža.

I sv. Franjo nas poziva i potiče: „Svi gledajmo Dobroga pastira koji podnese muke križa da spasi ovce svoje. Za Gospodinom su išle ovce njegove u trudu i naporu, u sramoti i gladi, u slabosti i kušnji i u svemu ostalome, i  za to su od Gospodina primile život vječni“ (Opom VI).  Blagoslovimo Gospodina što su i ova šestorica franjevaca tako išli za Dobrim pastirom i da ih je Gospodin primio u zajedništvo svoga života. Amen.

 

 

Homilija - mons. Stjepan Kožul

Četvrtak, 16. travnja 2015.

Draga braćo i sestre!

Sveti Otac, papa Franjo odredio je, da se od 1. prosinca 2014. do 2. veljače 2016. slavi Godina posvećenog života. Time želi potaknuti snažnu duhovnu obnovu redovništva u Crkvi, da ono bude pokretač duhovne obnove suvremene Crkve i promicatelj nove evangelizacije u svijetu. Sveti Otac želi, da se pojedine redovničke zajednice nadahnu na izvornoj karizmi svoga reda i svoga utemeljitelja; a s druge strane da budu spremne izaći iz sebe i otvoriti se djelovanju Duha Svetoga. Pritom je od temeljnog značenja povjerenje u Boga koji izabire i ljubi, koji poziva i šalje. A naše je prihvatiti poziv i odazvati se; surađivati s Duhom Svetim, koji nas potiče da ne klonemo srcem i duhom. Već da obnovljenim žarom i življenjem krsnog saveza, kao i svečanih zavjeta i obećanja, budemo danas znak vjernosti Bogu i znak služenja ljudima oko nas, bez obzira na vanjske izazove i teškoće! Biti zapaljeni stup od ognja u noći zabluda i biti izvor svjetlosti i nade u ovoj pustinji života!

Zbog toga je Godina posvećenog života prigoda za cijelu Crkvu u našem narodu, da još snažnije moli za redovničke zajednice, ali i uoči vrijednost redovničkog načina života i svjedočenja, kako bi vrijedan biser njihova poziva ponovno zasjao punim sjajem u našoj Crkvi i domovini! Što bi bila sveta Crkva bez Sv. Bendikta i Bazilija, bez Sv. Augustina i Bernarda, bez Sv. Franje i Dominika, bez Sv. Ignacija Lojolskog i Terezije Avilske? Taj popis je beskonačan, seže sve do svetaca i mučenika u 20. stoljeću, sve do naših svetaca, blaženika i slugu Božjih za koje se vodi kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim, poput o. Ante Antića. To su redovničke zajednice, nositeljice nade u suvremenom svijetu, koje mogu biti poticaj nove evangelizacije. Mnogi su se redovi tijekom povijest stopili s našim narodom. Podizali mu vjeru i kulturu, čineći to „mudrošću srca“, za izgradnju žive Crkve i za unapređenje naše kulturne i vjerske baštine, poput benediktinaca u prvim stoljećima našeg postojanja na hrvatskom tlu. Svojim raznovrsnim karizmama i načinima služenja, redovnici su pokazali konkretno lice nade ljudima svoga vremena!

Ova je Godina posvećenog života, braćo i sestre, ujedno prigoda da se sjetimo značenja pojedinih redovničkih zajednica u našoj slavnoj Crkvi zagrebačkoj, posebice onih, koje su ostavile svijetli trag pastirskog služenja, ili su postale znak vjernosti i svjedočanstvo ljubavi prema Kristu, Crkvi i narodu svojom žrtvom i svojim mučeništvom! Takav je i ovaj franjevački samostan, čiji su počeci planirani od 1929. godine, dobrom suradnjom provincijala Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita dra Petra Grabića i ondašnjeg župnika župe Sv. Petra u Vlaškoj ulici dr. Josipa Lončarića. Od 1930. do 1932. godine samostan je bio dovršen, pa ga je otvorio i blagoslovio zajedno s kapelicom zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. Bila je sretna okolnost, što je dotadašnji provincijal dr. Petar Grabić postao od prosinca 1931. godine gvardijanom ovog novog samostana, što je imao veoma dobru komunikaciju s nadbiskupom Bauerom i područnim župnikom dr. Lončarićem, pa je narednih godina sa svojom subraćom vodio poslove izgradnje ove kripte, svetišta Majke Božje Lurdske po Plečnikovim nacrtima. Nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac blagoslovio je kamen temeljac na Blagovijest, 25. ožujka 1936. Njegova želja bila je, da crkva bude posvećena Kraljici Hrvata. Obredu i svečanosti nazočili su ondašnji političari dr. Ante Trumbić i Ivan Pernar, gradonačelnik Rudolf Eber i oko 25.000 vjernika.

Ovdje su, sve proteklo vrijeme živjeli i djelovali naši franjevci iz Provincije Presvetog Otkupitelja, sa svojim snažnim povijesnim uporištima u južnoj Hrvatskoj, u Sinju i Splitu. Oni, baš kao i Franjevački red imaju posebno mjesto u životu našega naroda i naše mjesne Crkve zagrebačke. Franjo iz Asiza, siromašni i ponizni mali brat, poziva braću, poziva sve nas da nasljedujemo Krista i da ljubimo život po Evanđelju kao pravilu života!

Mi se večeras s ponosom prisjećamo ove franjevačke zajednice, njezinog snažnog apostolskog i pastoralnog služenja u gradu Zagrebu, koje je od početka bilo obilježeno svetim zanosom za svetu stvar, uz duhovno djelovanje, uz crkvenu i rodoljubnu vjernost braće, koja su uskoro bila okrunjena progonom i mučeništvom, koje je započelo na dan, 19. travnja 1947.

Prisjetimo se prije toga, braćo i sestre, da je naš Zagreb potkraj 18. stoljeća imao samo 7000 stanovnika, a tako velebnu katedralu. Brz porast pučanstva grada počinje tek od početka 20. stoljeća, kada grad ima 80 000, a između dvaju svjetskih ratova penje se na 200 000 stanovnika, što potvrđuju i civilne i crkvene statistike. Zagreb je imao početno samo 4 župe. Zbog toga je već zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Mihalović (1870.-+1891.); inače najzaslužniji za obnovu zagrebačke katedrale i Bogoslovije na Kaptolu nakon razornog potresa 1880., što se iz političkih razloga do danas prešućuje; prvi predložio osnutak još dviju novih župa u Zagrebu, jedne kraj crkve i groblja na Svetom Duhu i druge na području Donjega grada.

Godine 1902., zakladom nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika (+1869.) izgrađena je bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj i isusovačka rezidencija. Godine 1915. izgrađena je župna crkva Sv. Blaža u Donjem gradu na Deželićevom Prilazu, a 1932. župna crkva Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Pitanje gradnje crkve Sv. Križa, za koju je još kardinal Mihalović osigurao istoimenu prebendu uz crkvu Sv. Marka na Gornjem gradu, stalno se odgađalo. Na sreću, po novim gradskim četvrtima počele su nicati poslije Prvog svjetskog rata i vršiti svoje duhovno poslanje razne redovničke zajednice, i muške i ženske. Između 1920. i 1932. godine otvorili su svoje samostane Franjevci Trećoredci na Ksaveru, franjevci konventualci (braća zajednice) na Sv. Duhu, salezijanci na Knežiji, dominikanci na Koloniji u Maksimiru, gdje su otvorili i realnu gimnaziju, i naši franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja ovdje u Vrbanićevoj ulici. Pitanje ustanove novih župa u gradu Zagrebu potezalo se po raznim odborima i sjednicama, iako je grad Zagreb nezaustavljivo rastao, te je postao najveći pastoralni problem u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koji je dočekao 1934. godine mladog nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca. On se je suočio s tim problemom i prionuo njegovu pozitivnom rješenju. Oslonio se na okretnog referenta za školstvo kanonika Stjepana Korenića, na župnika Vladimira Kerdića kod Sv. Blaža i svakako na župnika dr. Josipa Lončarića kod Sv. Petra, koji mu je bio i odgojitelj u Nadbiskupskom sirotištu (orfanotrofiju) i koji je kasnije bio najzaslužniji, da je mladi Stepinac ipak pošao u svećeništvo. Na terenu je već imao spomenute redovničke zajednice, a imao je i vrsne školske kolege Ivana Gašperta i dr. Josipa Lacha, svoga kasnijeg pomoćnog biskupa, te niz mladih vjeroučitelja i gradskih kapelana. Tako je u akciji od 1936. do 1944. godine ustanovio 12 područnih župa u gradu Zagrebu od Dubrave i Maksimira, preko Kanala i Trnja, do Trešnjevke, Kustošije i Podsuseda, te 3 bolničke župe: u novoj zakladnoj bolnici na Rebru (izgrađene namjesto stare zakladne bolnice Milosrdne braće na uglu Gajeve i Jelačićevog trga, gdje je ostala do danas samo kapela Ranjenog Isusa), u bolnici sestara Milosrdnica u Vinogradskoj ulici i u bolnici Vrapče, koju su do 1945. godine također vodile sestre milosrdnice (kao i žensku kaznionicu na Savskoj cesti). Župe je povjerio ravnomjerno biskupijskim svećenicima i redovnicima.

Mladi zagrebački nadbiskup dr. Alojzje Stepinac imao je žarko pastirsko srce, gledao je stvari duhovnim pogledom. Želio je da otvaranje novih župa u gradu Zagrebu bude akcija žive Crkve, svih slojeva vjernika. Bio je to pravi pastoralni potez uzornog i svetog pastira Crkve zagrebačke, Alojzija. Bez toga, bez duhovnih i vjerskih ustanova i župa, kako bi izgledala živa Crkva grada Zagreba danas?

Kako se nije ostvario plan izgradnje crkve Sv. Križa na Krešimirovu trgu, a niti pokušaj samog nadbiskupa Stepinca o gradnji ondje svetišta Sv. Pavla, apostola naroda; on je u srpnju 1942. godine ponudio franjevcima osnivanje župe ovdje uz samostan i svetište Majke Božje Lurdske. Župa je bila svečano otvorena na svetkovinu Bezgrješne 1942. godine i postavljen prvi župnik fra Albert Bukić. Franjevci su ovdje u svetištu Majke Božje Lurdske revno djelovali u duhovnom pogledu, širili su molitveni i sakramentalni život, pučke pobožnosti, veličanstvene procesije. Nadbiskup Stepinac govorio je ovdje u svibnju 1943. godine djeci, koja su molila za mir u onom vihoru rata. Održano je višednevno klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i poznata pokornička procesija grada Zagreba, 6. lipnja 1943. u kojoj je sudjelovalo 25.580 osoba. Održavane su ovdje velebne svečanosti u čast Gospi Lurdskoj s tisućama vjernika, na koje je dolazio i sam nadbiskup, kako piše ondašnji katolički tisak, sve do njegova uhićenja i osude na montiranom komunističkom procesu 1946. godine. Bila je to godina, kada je ovamo u svetište došao i sluga Božji o. Ante Antić, koji će postati poznat kao izvrsni duhovni vođa i ispovjednik.

Poslije Drugog svjetskog rata, posjet vjernika svetištu Majke Božje Lurdske nije jenjavao. Nadbiskup, dok je još bio na slobodi, poslao je okružno pismo župnicima, u kojem preporučuje, da vjernike potiču na obavljanje prvih petaka u čast Srcu Isusovu i da promiču tu pobožnost i euharistijski život. Župa Majke Božje Lurdske to je zdušno prihvatila. Imala je na prve petke i po 1600 svetih pričesti, a franjevci su revno ispovijedali. Novi župnik fra Mato Vodanović imao je čitav niz tematskih propovjedi, u kojima je izlagao jasan kršćanski nauk i ukazivao na pogubnost ateizma. Bio je nadasve cijenjen i od nadbiskupa Stepinca i od svojih vjernika. Uz njega je ostao i bivši župnik fra Albert Bukić, a djelovali su i kapelani fra Serafin Rajić i fra Jozo Visković, dok je gvardijan bio fra Leonard Bajić. Bila je to sposobna i radina ekipa poratnih pastoralnih radnika u mladoj župi i ovom svetištu Majke Božje Lurdske. Zbog živog i zauzetog rada, bila je ovo jedna od najposjećenijih crkava u Zagrebu.

U „krvavoj kupelji“, koju je priredila komunistička vlast i OZN-a, ubijeni su mnogi svećenici i redovnici u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu. U svim redovničkim samostanima u Zagrebu bile su premetačine, uhićenja, neki su odvedeni i ubijeni bez suđenja, ni danas im se ne zna za grob. Ubijen je prvi župnik Sv. Obitelji na Kanalu, u Držićevoj ulici Petar Kovačić-Vrbančić; župnik Sv. Petra dr. Lončarić na sreću je umro 1945., a njegov nasljednik dr. Marko Klarić uhićen je i odveden u komunistički logor za svećenike u Staru Gradišku. Svakako, morali su doći na red i franjevci u Vrbanićevoj, mlada i sposobna franjevačka ekipa, čije djelovanje mrzitelji Boga i Crkve nisu mogli podnijeti. Komunističke tajne službe skovale su pakleni plan, da slome ovdje redovničku zajednicu i ugase živo Božje svjetlo. Sinovi tame noću su opkolili kuću i samostan. Rano ujutro, 19. travnja 1947. službenici OZN-e nahrupili su u samostan, u kojem su od 1946.godine bili i mladi klerici-studenti. Izvršili su premetačinu cijelog samostana i izvršili uhićenja svih spomenutih franjevaca. Pridružili su im i fra dr. Petra Grabića. Od travnja do kolovoza preko tiska širili su grube neistine, montirali laži i sudski proces, bez mogućnosti obrane i opovrgavanja neistina u tisku. Istraga je bila krvava i grozna, o čemu će još biti govora ovih dana. Epilog je bio neviđen: neka su braća franjevci ubijena bez da im se i danas znade za grob, neka odvedena u logor za svećenike u Staru Gradišku, na izdržavanje dugogodišnje robije.

Pa ipak, braćo i sestre, zatirači istine i pravde, nisu ušutkali franjevački glas u ovoj crkvi. Nije utihnulo Isusovo svjetlo milosti i života u ovom samostanu. Niti je presušio zagovor Majke Božje Lurdske njezinim štovateljima, koje trajno poziva na vjernost i vjerodostojnost, na dosljednost i uz cijenu žrtve. Glas radosne vijesti Evanđelja, glas ljudskih i kršćanskih vrjednota, glas sinova Asiškog siromaška – govorio je i govori, i po tada ubijenoj braći, i po onima koji su izdahnuli u tamnici, i po onima koju su nakon 15 godina robije došli na slobodu i ovdje nastavili djelovanje do smrti, poput dragog nam fra Joze Viskovića. Posađena stabla duhovnog života ove župe, zalivena mučeničkom krvlju ubijenih i patnjama utamničenih, procvjetala su i donosila, i danas donose nove cvjetove i nove plodove. Reći ćemo s porukom iz današnjeg prvog misnog čitanja iz Djela apostolskih: „Mi smo tome svjedoci i Duh Sveti koji nam je dan“!

Braćo i sestre! Spomenuta braća Franjevci radije su birali mučeničku smrt, nego da se rastave od Krista i Crkve, da zaniječe svoju vjeru i redovničko poslanje; bogatstvo svoje duše i srca! I kao sinovi Crkve i kao domoljubi domovine Hrvatske ostali su primjer i svjetionik. Kao redovnici, kao sinovi Sv. Franje, kao osobe upaljene Božjom raspetom ljubavlju govore nam i danas! Oni su ostali za naše dane “mudri upravitelji”, kuće Božje i Božjih dobara, koji nas uče mudrosti izbora, mudrosti srca i života, mudrost smisla postojanja, žrtve i ljubavi! Zato nas pozivaju večeras na veću požrtvovnost i odgovornost, na veću dosljednost pred zadacima života, da tako u ovom našem vremenu pokažemo lice nade! U Božjim smo rukama! S Bogom trebamo živjeti i drugovati svaki dan kroz molitvu i Božju riječ, kroz sakramente i kroz odgovorno vršenje svojih svakodnevnih dužnosti i poslova! To nam pokazuju i franjevačke žrtve ovog samostana, koje nipošto ne smiju postati braća naša zaboravljena! Amen.


 

Pretraži sadržaj

Najave

21. listopada: Susret odgojnih zavoda Provincije

*********

27.-29. listopada: Stuttgart - VI. susret hrvatskih studenata iz Njemačke

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2090
Ovaj mjesecOvaj mjesec46620
UkupnoUkupno5418090

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 119 

Administrator

franodoljanin@gmail.com