„Leteći fratar, broj 4745“

Nekadašnji prvi urednik Glasa Koncila Vladimir Pavlinić u travanjskoj Kani, u nizu redovite mjesečne kolumne "Iz drugoga kuta", napisao je tekst „Leteći fratar, broj 4745“ o fra Julijanu Ramljaku koga je susreo za vrijeme robovanja u Staroj Gradišci. Prenosimo cijeli tekst dopuštenjem Uredništva Kane.

 

Leteći fratar, broj 4745

Foto-portretMali dalmatinski fratar, imenom Julijan Ramljak, dobio je brončani spomenik pred crkvom rodnoga kraja, u Drnišu, iako nikada neće biti proglašen barem blaženim – što bi zasigurno po svim mjerilima zaslužio. No, bio je osobito blizak s drugim jednim malim fratrom, na čijoj se beatifikaciji sada radi. Čak je mene u osobitoj prilici bila dopala uloga dostavljača Julijanove povjerljive poruke rečenom izglednom blaženiku. Poruka je išla iz kaznionice Stara Gradiška fra Anti Antiću u samostan u Vrbanićevoj u Zagrebu. Iako smo rođeni istoga dana u studenom, Julijan nekoliko godina prije, taj škorpijski podatak ne pruža nikakvu astrološku potvrdu o sličnosti naravi. Njegova trajna veselost, otvorena druželjubivost sa svakakvim tipovima i karakterima, podnošenje i najtežih udaraca s neuklonjivim smiješkom, neslomiv optimizam ... nema usporedbe ni s kime koga sam u životu upoznao.

Nakon onoga Božića 1957, kad sam ga ostavio u Gradiški da odrobija svojih petnaest godina, do 1962, putovi nam se više nisu ukrižali. Kad sam 2005. čuo za njegovu smrt osjetih krivnju i tugu zbog nenadoknadiva propusta da se nikada poslije nisam s njime sreo. Znao sam ga spomenuti u različitim prigodama, a kad je do mene dolutala skromna knjižica njegovih uspomena, Nečastiva urota, bijaše mi to poticaj da se osvrnem na njegov lik i kroz njega na luda vremena koja tonu u zaborav.

Jedini preostao

“Uzbudljiva“ dionica Julijanova životnog puta počinje veljače 1944. sa slikovitog otočića-samostana Visovca na rijeci Krki, kamo su ga sa studija iz Makarske kao novozaređenog svećenika poslali na službu. Upao je u ratni kovitlac. Partizani su redovito dolazili čamcem u samostan po svoju prehrambu, pa Nijemci odlučili partizanske opskrbljivače fratre potjerati. Sukob je razriješen tako da su se fratrima u samostan uselili ustaše. Fra Julijan dobio je dvije okolnje župe, koje je obilazio pješačeći kamenjarom. Tako se danomice miješao s obje zaraćene vojske, a vrtjeli su se tuda i četnici. Jednom je čuo seljake kako pjevaju: „Mi četnici ne pijemo vina, nego krvi od ustaškog sina.“ "Kome bi to pivate?" upitao ih je. "Ne tebi", rekoše. Isti su poslije novoj vlasti išli tužiti njegove Ramljake za protunarodna djela.

U listopadu 1944. u Drnišu je Julijan naišao na kamion pun Siverićana koje su Nijemci pokupili i uz pratnju ustaša vozili na strijeljanje. Otišao on ravno njemačkom zapovjedniku i jamčio za te ljude da nemaju veze s partizanima, iako nikoga od njih nije poznavao. Spasio ih je. Nije mogao spasiti Siverićane koje su, mjesec dana kasnije, u bukovičku jamu pobacali partizani. Kao ni drniškog župnika fra Žarka Careva, kojega je kninski vojni sud NOV, uz 23 drugih, poslao u noći ravno na strijeljanje. Fra Andriju Zjačića živa su zakopali na groblju u Nuniću. Fra Julijan našao se u Drnišu kad je tu stigao kamion s mnogo fratara. Završili su u jami Golubinki, uz mnoštvo drugih. Poslije je tu podignut spomenik – žrtvama fašističkog terora.

Kako je pastoralni kler redom nestajao u jamama, naglo se širilo prostranstvo pastoralne djelatnosti fra Julijana, sve od Drniša do Muća i Lećevice. Slijedila su mu redom nova imenovanja za upravitelja župa. U Gradcu su dugo sumnjali da je on uopće fratar, nije im išlo u glavu da ima još koji živi. Govorkalo se da je prerušeni provokator.

Da bi teren napokon bio sasvim očišćen, bio je red riješiti se i toga preostalog, letećeg fratra. Ali smetnja bijaše njegova omiljenost kod naroda, valjalo je to izvesti krišom. Noćio je u različitim kućama. Jedne noći digao ga čovjek iz postelje da dođe ispovjediti bolesnu baku. Stigoše u selo Vuliće, kad tamo nema bake. Hoće s njime tajno razgovarati neki Goreta koji se odmetnuo u šumu. Fra Julijan nanjušio stupicu pa pobježe u mrak. Onda, na procesiju u Kljacima došla dvojica iz Ogorja i Muća s bombama da bace na njega, što su Julijanovi zaštitnici osujetili.

Jednoga dana dođe mu seljak i kaže da će noćas doći on s još nekima da ga pozovu bolesniku i da će ga ubiti. Uvečer on zapali svjetiljku, ostavi nezaključana vrata i popne se na čempres pred kućom. Istom negdje pred zoru začuje korake i vidi petoricu, penju se uza stube, kucaju. „Oče, bolesnik!“ Nema odgovora. „Sigurno je zaspao kraj sviće“, kaže jedan. Otvore vrata, obiđu kuću. Zorom im je sinulo da su se i opet uzalud  trudili.

U ime naroda

I još drugim takvim prepadima i sačekušama, nakon završena rata, fra Julijan je izmaknuo živ, da bi onda u mrak jedne nedjelje listopada 1947. u njegovu dvorištu ,,stalo nekakvo auto“. Iziđu trojica i srdačno pružaju ruke: ,,Došli smo vas posjetiti i ujedno uhapsiti.“ ,,U redu“, odgovori on. ,,Pa vi se ne plašite?“ ,,A zašto bih se uznemirivao? Mi svećenici svjesni smo da ćete nas progoniti...“ Reče im da je spreman na sve, i na smrt. U premetačini jedan slavodobitno izvuče koferić s hrpom ispisana papira: ,,Evo za nas materijala!“ Bile su to njegove propovijedi kojima se uvježbavao za vrijeme studija.

Odvezli su ga u Drniš. Pješke su sitnoga fratra dječačkoga lica u habitu proveli ulicama do zgrade Ozne (Odjel za zaštitu naroda). Pun mjesec dana držali su ga u samici, da bi 18. studenoga počelo ispitivanje, koje je vodio kapetan Srećko Peran. Morao je stajati, bez naslona, dok sve ne prizna. „Nemam što priznati“, ponavljao je fra Julijan. Nevjerojatna 123 sata izmnjenjivali su se dan i noć da ga drže stojeći budnim, da sluša njihova izderavanja i prijetnje. Um i svijest poremetili su mu se, halucinirao je. Došlo mu je da se baci kroz prozor, kojemu ga je stražar priveo da mu puca pištoljem kraj uha.

Na kraju Peran stavi preda nj papir i turi mu pero u ruke: „Piši: Nema Boga.“ Fra Julijan je pisao: „Nema Boga“. Zatim: „Biskupi i svećenici sve lažu.“ Isto tako da je postupak prema njemu bio korektan. Kapetan mu se smijao kako će sada narod drniškoga kraja ovo čitati u Slobodnoj Dalmaciji. „Iskreno priznanje“ nagradiše mu da odspava puna dva dana. Poslije ga je razdiralo kajanje što je ono pisao. Samo je želio umrijeti.

Uslijedilo je javno suđenje u drniškoj kinodvorani. Cirkus dobro poznat s većine političkih procesa kroz idućih tridesetak godina. Uz šibenskog suca porotnici su domaći, Tonči Nakić i Mate Bračić. Andrija Vučičević čita optužnicu: pomagao je oružane bandite „križare“; nagovarao ljude da stupe u oružanu bandu; za lakše kretanje bandita po terenu izdavao im krsne listove; s oltara napadao narodnu vlast. Julijan želi progovoriti o postupku u zatvoru, no sudac otklanja potrebu za takvim nečim.

Od svjedoka koje je optuženi predložio nijedan nije bio saslušan ni doveden, nego sve neki nepoznati iz daljine. Nekoji od tih izabranika izjaviše da su istražiteljima lagali, jer su bili mučeni. Na kraju su uveli nekog Turaliju „križara“, s velikom bradom i rukama vezanima na leđima. Od težine njegova svjedočenja najviše su očekivali. A on je bio kratak: „Ovoga svećenika nikada u životu nisam vidio, a niti čuo za njegovo ime.“ Tužilac se nije zbunio: „To je sigurno fratar, pa neće protiv svoga.“ A taj fratar nije znao čitati ni pisati. Sinoć su mu, reče, u Splitu na Ozni pročitali papir i dali da udari na nj palac; obećali mu da će mu istraga biti lakša. U sudnici podiže se velika vreva. „Sudi se u ime naroda. Mi smo narod! Nevin je. Na slobodu s fra Julijanom!“ U ime naroda u kasnu je noć objavljena osuda: osam godina lišenja slobode s prisilnim radom.

Još zločina, još kazne

Tu počinje glavnina fra Julijanova zapisa, koji bi se, poput knjige svećenika Frana Biničkoga iz vremena one prve Jugoslavije, mogao nasloviti „Moje tamnovanje“. Otpremljen je u logor Staru Gradišku. Stražar, premećući mu stvari po dolasku, našao je časoslov i bacio ga u kut, uz pouku: „Ovdje nema Boga ni molitve.“ Julijan je dobio matični broj 4745. Taj će mu odsad služiti kao ime: njime te prozivaju i na nj se odazivaš.

Nakon svega, fra Julijan još nije dao mira onima dolje u njegovu kraju. U međuvremenu otkrili su mu nove, još teže zločine. Doveden je iz Gradiške na novo grupno suđenje u Šibenik, kao član bande desetorice. Optužba: osnivanje ustaško-križarske organizacije; oružani napad na barutni magazin i rudnik u Siveriću; tiskanje neprijateljskih letaka; bacanje bombe na grupu ljudi u Drnišu; ispisivanje ustaških parola; oružani napad na kamion s novcem; priprema atentata na srpsko stanovništvo. I više nego dosta za osudu na smrt.

Opet uobičajeni igrokaz svjedočenja: ljude isprebijali, kazali im da je fratar priznao, oni priznali, a kad su došli na oči fra Julijanu porekli. Julijanov branitelj na kraju je predočio sudu spis po kojemu je za točno ista djela prije sedam mjeseci osuđena na smrt jedna druga skupina, s visovačkim gvardijanom fra Ćirom Vrcanom. To otkriće spasilo je fra Julijana od osude na smrt. Izvukao se sa svega osamnaest godina robije. Pustili su ga nakon petnaest.

Iz Stare Gradiške, gdje sam bio s njime u istoj sobi od 40 ljudi, ostalo mi je živo sjećanje na fra Julijana kako hranu iz mjesečnog paketa od svojih i cigarete dijeli s osuđenima za pljačku i džeparenje koji nisu imali nikoga da im šalje, s njima se druži, šali i puši. Mi drugi u tom smo pogledu čuvali svoje uštogljeno dostojanstvo.

Načelnik odjela, preodgojitelj robijaša, Drago Piščević (bivši pitomac Nadbiskupskog sjemeništa), o Julijanu je u svome godišnjem izvještaju upravi za 1961. napisao: „... Radio je na više radnih mjesta od kojih niti na jednom nije zadovoljio ... Rijetko je naći većeg neprijatelja današnjice i većeg šoviniste od Ramljak Julijana ... Radi se o moralno deformisanoj ličnosti, ciničnom i brutalnom u ophođenju sa osuđenicima i službenicima ovoga doma ...“

*

Na predvojničkoj obuci, koju su predavali oficiri JNA također na Bogoslovnom fakultetu, negdje tamo 1950. jedan je budućim svećenicima propovjednički kliknuo: „Naša je borba bila moralno čista kao Presveto Trojstvo!“ A većina smo bili živi svjedoci moralne čistoće svih strana u tom skroz pomahnitalom vremenu. Doduše, mi hrvatski Zagorci manje od dalmatinskih Zagoraca i uopće našega juga, gdje su svoje kolo nad glavama nedužnoga naroda igrale brojne vojske – i ustaše i četnici i partizani i Nijemci i Talijani. Etnički nemiješani, mi zagorski kajkavci mogli smo o ustaškoj strahovladi nešto saznati u Zagrebu, no zato se u naša pitoma sela bio doselio teror domaćih izabranika koji su kratkim postupkom postali narodna vlast, prosvijetljeni parolama poput ,,slobode narodu“. Ta je njima u prvom redu značila da se možeš osloboditi susjeda s kojim si u svađi, „likvidirati“ ga bez kazne; nema više traćenja vremena ni novaca na fiškale i sudove.

Ostaje neosporiv povijesni osloboditeljski značaj antifašizma, ušao je i u hrvatski ustav. Perverzija je tek htjeti antifašizmom prebrisati zlodjela što su ih u njegovo ime počinjali mnogi kad su se dokopali nesputane moći.

Spomenik u Drnišu. Rad Anđelka Odaka


 

Pretraži sadržaj

Najave

21. listopada: Susret odgojnih zavoda Provincije

*********

27.-29. listopada: Stuttgart - VI. susret hrvatskih studenata iz Njemačke

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2101
Ovaj mjesecOvaj mjesec46631
UkupnoUkupno5418101

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 133 

Administrator

franodoljanin@gmail.com