Sinj: O posvećenom životu govorio fra Ante Čovo

Udruga Cjelovit život, u Godini posvećenog života, organizirala je u utorak, 24. veljače 2015., predavanje na temu: „Posvećeni život danas“. Predavanje je održao fra Ante Čovo, makarski gvardijan. Uvodnu riječ uputila je predsjednica udruge Cjelovit život dr. Tanja Križanac Kodžoman.

U svom predavanju fra Ante je ocrtao stvarnu sliku posvećenog života danas, stavljajući naglasak na to da mi nismo kreatori naše sadašnjosti ni budućnosti nego Bog… Donosimo njegovo predavanje u cijelosti….


 

Posvećeni život danas: stanje, težnje, uporišta i izgledi

Svijet koji je rodio posvećeni život, također i onaj na početku prošloga stoljeća, nije svijet u kojem živimo. Ako posvećeni život ima nešto sa stvarnim životom, sa znakovitošću, puka je tlapnja nadati se da ga živimo i obnovimo u starim izdanjima. Nekorisno je utrošiti vrijeme i snage vezujući se na slavnu prošlost dok nas sadašnjost izaziva svojim novostima. Štoviše, grčevito držanje za sadašnjost, trošenje snage na uniformiranost, prilagodbu vremenu, znači brkati pogled i izblijediti aktualno vrijeme. To vrlo često dijeli ljude i skupine te se tako gubi snaga za dobro življenje danas. Suprotna je napast još gora, tj. tražiti da proizvedemo novi pogled posvećenog života za svijet koji ne poznajemo, za svijet koji možda nikada vidjeti nećemo. „Redovnički život danas proživljava jedan poseban moment svoje povijesti. Promjene na društveno-kulturnom području zahtijevaju njegovu promjenu. Utemeljitelji su znali utjeloviti u svojemu vremenu, s hrabrošću i svetošću, evanđeosku poruku. Potrebno je stoga da, vjerni poticajima Duha, njihovi duhovni sinovi, nastave u svome vremenu to svjedočanstvo vjerni originalnoj karizmi i u neprestanom osluškivanju potreba sadašnjeg trenutka“. (Ivan Pavao II, L'Osservatore Romano, 27 novembre 1993., 4)

Naša je zadaća živjeti dobro danas ovo vrijeme, u plodonosnom sučeljavanju karizmatskog i evanđeoskog usmjerenja sa svijetom u kojem živimo, tako da iz ovoga pepela iziđe s povjerenjem i hrabrošću model budućnosti. Samo posvećeni, a ne Direktoriji, Statuti, Konstitucije i Pravila, mogu obnoviti posvećeni život. Doista je važno da, spašavajući instituciju, ne uništimo život. Od velike je važnosti da postanemo ono što trebamo biti, sada i ovdje, u svijetu koji nas nosi sa sobom. Stoga ne možemo nastaviti govoriti „kakav bi trebao biti“ posvećeni život bez ostvarenja u životu, jer nas to ispražnjava, vodi nas u krizu identiteta, u uvjerenje da nema smisla ovo što danas živimo. Posvećeni život takav kakav je, nije više ponuda, ne privlači nikoga. Naš stil života i služenja, navezan na kulturne i povijesne povezanosti koje danas više ne postoje, ne uspijeva biti istinska prisutnost u životu naroda, i to nas udaljava od njegovih istinskih problema, kao narod nekih drugih vremena i kultura. I na kraju riskiramo da budemo isključeni, pa i iz same Crkve, zbog vlastite ne znakovitosti.

Ako posvećeni život ikada ponovno postane ono što jest, zapovjedno je za našu generaciju shvatiti da je prošli pretkoncilski model propao, a da se naš model ljulja u svojim temeljima. Nužno je potrebno shvatiti da smo pozvani na novu zadaću, potrebno je vratiti se pod noge križa. Ovoga puta nećemo procvjetati ako ne odemo tamo mi sami.

Opće je poznato da se danas govori o „krizi brojčanog smanjivanja“ posvećenog života. I smanjenje se odnosi na kvantitativni vid. Posvećeni su manina u Crkvi, oko jedan milijun ili samo 0,12 %. 72,5 % su žene; 82,2 % žene i braća laici; 17,8 % svećenici. U Europi, u zadnjih 25 godina (od 1978. do 2002.), smanjio se broj redovnika svećenika, za 18,73%. Manje je redovnika ne svećenika za 43%. A broj redovnica se smanjio za 36,25%. Kriza zahvaća i alarmantno opadanje zvanja i smanjenje broja članova unutar ustanova i družba, opće starenje posvećenih, smanjenje članova koji su sposobni raditi na njivi Gospodnjoj. Lako je shvatljivo kako se ta kriza opadanja članstva neposredno prevodi u poteškoću ispunjenja zadaća i apostolskih djelatnosti koje su povjerene određenoj redovničkoj ustanovi i družbi.

No, postoji i drugo iščitavanje „krize smanjenja“. Smanjenje se odnosi i, a možda i nadasve, na kvalitativni vid. Radi se o kvalitativnoj krizi. Riječ je dakle, i nadasve, o opadanju kvalitete i ugleda samoga posvećenog života. Nije to jednostavno moralno propadanje. Općenito govoreći, moralna razina je prihvatljiva, štoviše i visoka, među posvećenima. Možda istu datost ne možemo ustvrditi u odnosu na onu koju možemo definirati „teološka razina“ posvećenoga života; ona razina koja se odnosi na njegov karizmatski identitet i na njegovo proročko poslanje, dva vida koja su nužno u međusobnom odnosu. Vjerojatno je tu zabijen najzabrinutiji korijen „krize smanjenja“ i njemu se može pripisati uzrok i počelo „krize kvantitativnog opadanja“. Posjeduje li posvećeni život, bilo na osobnoj bilo na zajedničkoj razini, dovoljno karizmatski identitet, dovoljno teološku dimenziju, dovoljno iskustvo Boga?

 

Nekorisnost posvećenog života

Posvećeni život, premda je okružen uvažavanjem i poštovanjem, ostaje „optional“, puki ukras u velikom eklezijanom planu. Nalazimo se pred ocjedinom: imamo gomilu studija (rasprava) o posvećenom životu, ali oni nemaju nikakav utjecaj na druga područja teologije. Slično se može reći i o pastoralnom planu. Toliko tražena posebna pomoć u razrađivanju i u izvršavanju pastoralnih planova je jako iščekivana. Ako u Latinskoj Americi, u Africi i u nekim zemljama Azije prisutnost redovnika i redovnica ostaje odlučujuća, u Europi imamo osjećaj da sve ono što vrijedi u Crkvi, iako se to ne govori na glas, jest dijecezanski kler. Sve ostalo je korisni dodatak, ali drugotan. I ovdje bi posvećeni život trebao tražiti da bude opravdano bolje priznat zbog onoga što je i zbog onoga na što je pozvan da dade. Prvi korak, još jednom, trebaju činiti redovnici i redovnice, s konkretnim i pozitivnim prijedlozima suradnje i karizmatske prisutnosti.

Kada s crkvenoga terena prijeđemo na onaj civilni i društveni, situacija je još više kritična. Ako se u mnogim afričkim, azijskim i latinoameričkim zemljama ulazak u posvećeni život smatra društvenim promicanjem, u Europi se promatra kao društveno umanjenje, ako ne upravo neki ne smisao. Sekularizam, u svojim brojnim oblicima, promatra posvećeni život kao ostatak prošlosti, nesuvremen, neprikladan modernom životu.

Jednom riječju, radikalizirajući analizu, bilo s eklezijalnog bilo s društvenog stajališta, posvećeni život je zamijećen kao „nekoristan“. Može se i bez njega, veli se u crkvenim krugovima. Bilo bi bolje bez njega, kaže se u društvenoj sredini. I upravo ovdje, u ovoj svojoj slabosti, posvećeni život može pronaći svoju uporišnu točku. U društvu koje se razmeće efikasnošću, potrošnjom, korisnošću, posvećeni život se kreće u sasvim drugom pravcu. U ovoj našoj Europi nema više ništa od nesebičnosti i besplatnosti. Danas, ako već to ne čine drugi, trebamo se mi samo svi proglasiti „nekorisnima“.

Ne trebamo se više uznemiravati pitanjem da li služimo nečemu. Posvećeni život će imati svoje sutra ako pronađe besplatnost svojega postojanja. To je prispodoba pomazanja u Betaniji (usp. Mt 26,6-13), povijest koja se danas ponavlja. Posvećeni život, za odvažno pristupanje budućnosti, treba pronaći svoj dublji „smisao“ u svome „ne smislu“. Nijedna ljudska motivacije ne drži na dugo u odricanju na obitelj, na domovinu, na posao, na vlastito ostvarenje. To je nesmisao. Da, jer smisao je drugdje, u istinskoj, konkretnoj stvarnosti i istodobno nevidljivoj: objavljivanje Božje ljubavi, svjesnost da nas on beskonačno ljubljeni, da smo pozvani živjeti s njim i za njega, odluka da ga ljubimo sa samom njegovom besplatnošću i predanošću. Posvećeni život je rođen i goruće želje da se bude potpuno Božji, tako da može egzistencijalno reći, s cijelim vlastitim bićem: „Nemam drugoga Boga izvan tebe“, Moj Bog i sve“. Propositum ili temeljni i potpuni izbor posvećenog života, kao se govorilo u starini, je učiniti od Boga ideal života u svjesnom i uvijek novom otkrivanju njegove ljubavi. I to je nesmisao, nekorisnost koju posvećeni život treba ponovno otkriti. Nije utilitaristički jer je potpuno besplatan i isključivo motiviran ljubavlju koja, da bi bila takva, ne traži dobit.

 

Rastresenost posvećenog života

Druga točka pažnje je okrenuta prema jednom od najvećih zala posvećenog života u Europi: pretjerana „sabranost“. Mnoge su redovničke ustanove usredotočene na same sebe, pozorni na ispitivanje i analiziranje. Previše su samopromatrački, odani liječenju mnogih rana koje ih muče, u uzaludnom pokušaju da si dadnu novi, privlačniji look, izgled. U konačnici su kušani da se povuku u sebe, da obole od „ombelikizma“ (pupkovine). Imaju potrebu da se „rastresu“, da budu „izvučeni“ iz samih sebe i „privučeni“ od drugoga. Tako bi mogli izići iz samih sebe i ozdraviti od depresije. Što više pronađu svoju bit u besplatnom darivanju Bogu (naša „nekorisnost“), to će više otvoriti prema vanjskome, oduševljavajući se sve više za Crkvi i čovječanstvo.

Vrhunac ljubavi je doista darivanje, kako na suči velika mističarka. Svako „uspinjanje“ Bogu je popraćeno „silaskom“ među muškarce i žene da ih se učini dionicima življenog iskustva. Vrlo lijepo je reče, s plastičnom slikom, da je ljubav kao metal, što je više užaren više se topi i dakle „silazi“ u svijet i postaje „suosjećanje“ za čovječanstvo. To je put koji je prevalio Krist koji, premda božanske naravi, zanijeka samoga sebe dolazeći ususret čovjeku i darujući život za njega (usp. Fil 2,6-8).

Lijenost, razočaranje, težnja za mirnim življenjem, individualizam, smještanje u blagostanje, proračunatost i strah od rizika, nedostatak novih snaga mogu, vrlo lako, posvećeni život u Europi dovesti do zadovoljenja minimalnim, da se zaokupi samim sobom. Trenutak je da se „rastrese“ da bi progledao izvan sebe, oko sebe, i da se podsjeti da je stvoren za čovječanstvo. Čas je da ponovno pronađe smisao darovanja prema svima da postane, usred naroda, živo izražavanje Božje ljubavi prema čovječanstvu, kao što je to bio Isus koji je „prošao zemljom čineći dobro svima“ (Dj 10,38). Ljubav koju posvećene osobe imaju unutar sebe neprestano ih projicira prema potpunom darivanju sebe. Siromašni, nesposobni, osamljeni i napušteni starci, siročad, hendikepirani, ovisnici, oni koji su izgubili smisao života… svi mogu pronaći u njima spremne osobe da ih prihvate, da ih slušaju, da im pomognu da postanu slobodne.

Europa se pita o duši koju je izgubila. „Ponovno dati dušu europi“, ponovno pronaći kršćanske korijene Europe“, tvrdnje su koje snažno ispituju posvećeni život. Nije li prvotno monaštvo a zatim cijela vojska redovnika i redovnica dala odlučujući doprinos rastu i razvoju Europe? Je li posvećeni život izgubio perspektivnu snagu prošlih vremena? Crkva i društvo glasno vape. Vlastite rane će se zaliječiti u onoj mjeri u kojoj se posvećeni život pobrine za rane koje su oko njega, otvarajući oči nad svijetom koji se mijenja da s njim podijelimo „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe“ (GS 1a). Upravo takvom svijetu trebamo biti blizu, bližnji, da ga ljubimo, da mu služimo i da mu dademo nadu.

Onoliko koliko posvećeni život bude znao biti vjeran svojem dubljem pozivu i, posredstvom dijaloga u milosrdnoj ljubavi, znao konkretno otvoriti se i ući u zajedništvo s drugim konfesijama, drugim religijama, sa svim ljudima dobre volje, toliko će pronaći novu duhovnu snagu. Darujući se i održavajući se u službi jedinstva moći se zadobiti vlastiti identitet i svježinu i rast u pravcu novih obzorja prema kojima Duh Sveti vodi cijelu Crkvu. Samo tako će pronaći život i bit će od ogromne „korisnosti“ svima.

 

Ranjivost posvećenoga života

Potonji vid naše pažnje je nagon samoočuvanja, samoobrane što vrlo često izbija u posvećenom životu u Europi pred izglednim vlastitim izumiranjem ili zbog nesigurnosti u budućnost. U nekim slučajevima to se izražava u ponašanjima zatvorenosti sa strane pojedinih redovničkih ustanova. Pozivaju se članovi da ograde karizmu, prizivaju ih na tradiciju, na posebnost na djelatnosti.

Trebali bismo vikati: „Dolje zapreke“. Mi nemamo ništa što trebamo braniti, ali imamo sve za dati i za primiti, u iskrenom zajedništvu među karizmama, ma gdje bile. Svi bismo na taj način zaradili. Mogli bismo konačno disati punim plućima, otvoriti obzorja, učiniti da u samostan uđe svježi zrak. Posvećeni život će imati budućnost ako bude znao biti propustan, ranjiv dahu duha i njegovim posredništvima, koja treba prihvatiti s jednostavnošću i poniznošću.

To je zapravo ono što je blagopokojni papa Ivan Pavao II. tražio od cijele Crkve kada je označio duhovnost zajedništva kao duhovnost novoga stoljeća (NMI 43). (IVAN PAVAO II., Novo millennio ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće, Dokumenti 127, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.) Odatle poziv na „uzajamne odnose“ koji trebaju postojati između raznih oblika života „u službi jedno drugoga, za rast Kristova Tijela u povijesti i za njegovo poslanje u svijetu“ (VC 31). Ovo napose vrijedi u odnosu među redovničkim obiteljima. Svaka karizma je dar za čitavu Crkvu. Dar molitve svete Terezije Avilske ili duhovne vježbe svetoga Ignacija su za sve. Sveti Franjo Asiški je model za sve u odnosu na siromaštvo i na ljubav prema svemu stvorenome, kao što je sveti Vinko Paulski za djela milosrđa. Svatko, ili svaka redovnička ustanova, treba biti raspoloživa za davanje i primanje. Samo zajedništvo dopušta da se pronađe puni vlastiti identitet.

Nema sumnje da nove zajednice i novi crkveni pokreti, kao današnje karizme, mogu iznijeti na vidjelo zahtjeve Duha za današnju Crkvu i mogu pomoći starim karizmama da se obnove, da obogate svoju evanđeosku duhovnost, da upotpune duhovi život novim vidovima, da preispitaju stil ponašanja zbog autentičnije eklezijalne duhovnosti i da smjeste same redovnike i redovnice u raspoloživ odnos s laicima.

Iz toga se može roditi potičuće sučeljavanje polazeći od naboja novosti i evanđeoske i karizmatske svježine pokreta koji ciljaju na povratak Evanđelju i na različite izričaje konkretne duhovnosti Riječi. Oni često nude velikodušniji podstrek u evangelizaciji. Oni su kreativniji u apostolskim oblicima i pomažu da se nadiđe neka vrst pastorala previše konzervativnog, bez zanosa i fantazije.

Gledajmo jedni druge da se bolje međusobno upoznamo i stignemo do potpunog zajedništva, s ciljem da gledamo iznad i zajedno radimo kao jedincata velika karizmatska stvarnost za Crkvu i za čitavo čovječanstvo.

 

Dostojno duhovno držanje u našem povijesnom trenutku

Koja su, dakle, držanja i načini da živimo duhovno na čemu danas trebamo inzistirati? Bez sumnje, trebamo imati pouzdanje i evanđeosko siromaštvo, prepuštanje Bogu, providonosmom Ocu. Lako je to reći (i to smo ponovili toliko puta), ali je teško živjeti kada utvrđujemo da, usprkos tolikim naporima i obnovama, tolikoj iskrenosti i vjernosti, nismo uspjeli privući zvanja koja smo željeli. Što pokazuje da ako neka redovnička ustanova, neka provincija ili zajednica nema zvanja, ili ih imalo malo, nije uvijek tomu razlog manjak molitve ili vjernosti.

Mi zapadnjaci težimo gledanju stvari (uključena Crkva i naše redovničke zajednice) s poduzetničkim mentalitetom. I znamo da u svakom poduzeću ekonomska godina se treba završiti u pozitivi, sa što većim mogućim rastom. Crkva, i u njoj redovnička ustanova, nije neka „tvrtka“, nego zajednica vjere čiji je vlasnik Bog i čiji „kapital“ su njegovi planovi i njegovi darovi, ne naši. I mi ih ne poznajemo. Bog ne dopušta da kontroliramo ili programiramo njegovu slobodu. Dopustimo da nas on iznenadi. Uistinu, mi tražimo uvijek da špijuniramo Boga, njegove nakane, i nudimo da ih programirano na naš način. Međutim, nepresušni izvor našega duhovnoga i ljudskoga mira, dogodilo se što se dogodilo, jest sigurnost da on, makar spavao, je s nama na lađi i da nećemo potonuti (Mt 8,23-27), iako ne znamo dokle će dopuštati da voda prodire u lađu i kada će se ustati i smiriti vjetrove i oluju, ako će to učiniti. Znamo da je on, na putu u Emaus, s nama, ali nam je teško prepoznati ga (Lk 24,13-35). Znamo da ondje gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime sjedinjeni, on je među njima (Mt 18,20), iako imamo osjećaj da je njegova stolica prazna. Ustvari, dovoljno nam je znati da, na sve načine, on je s nama „u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). I da zadnji odgovorni za sve nismo mi, nego on. A on ljubomorno drži za sebe svoje projekte i čini se da se zabavlja brkajući naše računanje. Mi ga čekamo u silnom vihoru koji drobi brda i lomi hridi, u potresu, u vatri, a on je međutim u šapatu blagog i laganog lahora (usp. 1 Kr 19,9-14), a mi smo možda, poput Ilije, već rastreseni. Željeli bismo biti mnogi, kao što je mislio Gideon, a njemu su međutim dovoljni malobrojni (Suci 7,1-8).

Dostojno duhovno ponašanje stoji dakle u izbjegavanju nekorisnoga – osim toga što je nemoguće – pokušaja povratka unatrag; u prihvaćanju s objektivnošću i življenu s mirnoćom kompleksnost i kulturnu i društvenu dvosmislenost naše sadašnjosti (to je također kairòs); u gledanju s radošću, a ne sa zavišću ili sa strepnjom činjenicu da posvećeni život postaje važan glas u mnogoglasju kršćanske zajednice, u kojoj su mnogi drugi glasovi znameniti; u uvjerenju i u prakticiranju da smo od Crkve u mjesnoj Crkvi; u svjesnosti simboličke uloge posvećenog života, da smo evanđeoska prispodoba, „pretjerani“ znakovi, izazovni, besplatni, preobilni (VC 104-105).

Još i danas, u kušanju trenutaka sumnje i zbunjenosti, neki se među nama skrivaju i čekaju da prođe oluja; neki skrivaju primljene talente u iščekivanju da se vrati gospodar, a neki razočarani odlaze u Emaus. Među nama žive Jude koji izdaju i razočaravaju se; Petri koji niječu ali se zatim vraćaju i prihvaćeni su i spašeni od braće. Ali među nama su i tolike Marije, Nikodemi, Josipi, i mnogi drugi bez imena, koji se ne boje da budu označeni prstom i s hrabrošću i vjernošću odvažno pristupaju aktualnom trenutku. Kada tolike situacije budu jasnije i kada nas bude manje, ali s identitetom i pročišćeni, vedriji i povjerljiviji nego što smo danas, nećemo li s iznenađenjem prepoznati, poslije nego što smo toliko puta ponovili „ostani s nama, jer zamalo će večer“, da „im je gorjelo srcem dok im putem otkrivao Pisma“, i radosni bez drugih sumnji vratiše se u Jeruzalem da navijeste braći i da se raduju s njima (usp. Lk 24, 13-35)?

 

Bog nije dužan slijediti naše planove

Katkad se uznemirujemo jer zadržavamo naše maleno i zatvoreno obzorje. Kritiziramo u drugima zatvoreni mentalitet, a i mi u njemu duboko gazimo. Nevjerojatno je kako mi posvećeni vrlo često zaboravimo običnost i ljudskost vlastitoga poziva, te postajemo uobražene i preuzetne veličine. Postajemo previše sigurni u poznavanje Boga, njegove volje i moći nad njim, ili, s druge strane, mudrujemo, previše samouvjereni i jogunasti, zamišljamo se i ponašao kao jedini stvaraoci vlastitoga života i poziva, kao da Boga nema. Neprestano se, u nama posvećenim osobama, ponavlja Ilijin sindrom koji vjeruje da on sam ima pravo, dok ga drugi ne shvaćaju. Stoga i ne čudi da zaboravljamo da Bog djeluje gdje želi, kada želi, kako želi. On nije dužan nama polagati račun o svojim planovima. To znači da, u našem ljudskom i duhovnom životu, ne možemo zaboraviti da je Kraljevstvo važnije od Crkve, Crkva od moje ustanove ili družbe, moja ustanova ili družba od moje provincije ili zajednice. Pobudnica Vita consecrata, ponavljajući mnogo puta, veli da posvećeni život postoji i da će postojati uvijek u Crkvi, ali ne nužno u oblicima koje mi poznajemo (VC 3b, 29b, 63c). Uostalom, povijest nam je to naširoko pokazala. Mnogi oblici doista su nestali. Neki zbog izrođenja ili gubitka izvornoga duha; drugi usprkos svetosti i herojstva svojih članova.

 

Karizmatska ars moriendi: znati umrijeti po Duhu

Nije važno preživjeti, nego dovesti do ispunjenja naš razlog postojanja, poziv i poslanje koje nam je povjereno. Ovo nas dovodi do načina u kojem trebamo shvatiti i živjeti „tragični“ završetak koji nas može dočekati. Povijest nas uči (i ne vidim zašto bi danas bilo drukčije) da skupine kao i osobe rađaju se, rastu i umiru. Neki traju duže, drugi manje. Samo nežive stvari ne umiru. I Krist je umro, i to na križu, a ne u nekom krevetu moderne bolnice. Stoga trebamo naučiti karizmatsku ars moriendi, ili umijeće i dar da znamo umrijeti, nestati. I ovo je znak ljudske i duhovne zrelosti, dar Duha Svetoga; karizma, ne neka tragedija. Ne smijemo upasti u pogrešku da mislimo da su naša zvanja, za nas neženje, kao „sinovi i kćeri“. Nije ista stvar. Sinovi, u obitelji, su stvarnost koja temeljno ovisi, ljudski i fizički o roditeljima. Zvanja, međutim, ovise o drugim faktorima: o Bogu koji daje darove i o odgovoru svakoga pozvanoga. Postoje vjerne zajednice bez zvanja i nazadne grupe sa zvanjima. Bog je slobodan i ljubomoran je na svoju slobodu. Mi nismo došli u posvećeni život da dademo neprestano trajanje zajednici, provinciji ili ustanovi, nego da dademo svjedočanstvo kraljevstva Božjega.

Doista nije problem umrijeti, nego znati je li došao čas; ne „naravna“ smrt, nego „samoubojstvo“. To jest, shvatiti je li ustanova, provincija ili zajednica izvršila ili ne povijesno poslanje koje joj je Duh Božji povjerio. Naposljetku, ustanove (uključena ona svakoga od nas) nisu ustanovljene da se samoočuvaju, nego zbog poslanja. Naša vjernost (ako gajimo duhovni život) dat će nam sigurnost da je naša smrt bila „naravna“. Znati umrijeti je znak pouzdanja u Boga, prepuštanja njegovoj volji, poniznosti i evanđeoskog siromaštva. Uvijek se događalo u prošlosti. Događa se danas. Događat će se u budućnosti. Nije ništa novoga. Zbunjenost nas preplavljuje jer nismo navikli umirati. Iskustvo nam govori da drugi umiru, ne mi. Zato je nama teško prihvatiti da je možda došao naš čas. To je nešto što se prije nije nikada dogodilo. Trebali bi nam biti dovoljni smisao povijesti, evanđeoska poniznost i vjera, prepuštanje Gospodinu povijesti i darovatelju karizmi (usp. VC 3, 29, 63, 70g) da bismo samima sebi dali vedrinu i štoviše nužnu radost. To će biti znak našega dobroga duhovnoga zdravlja. Poput Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac“ (2 Tim 4,7-8). Nije obratio rimsko carstvo, niti sami Rim, niti svu braću Židove, ali je vjerno vojevao svoju bitku, ono što mu je pripadalo.

Zadaća posvećenog života, u hodočašću Crkve i čovječanstva u vremenu, nije u tome da želi učiniti sve, nego da u poniznosti i ljubavi pokaže, podsjeća inzistira na Bogu, izvoru, boravištu i konačnoj domovini svih i svega (VC 17-19); da bude proročko svjedočanstvo pred velikim izazovima našega povijesnoga trenutka (VC 84-95). (www.gospa-sinjska.hr)


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

SINJ - VELIKA GOSPA 2017.

**********************

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1131
Ovaj mjesecOvaj mjesec53311
UkupnoUkupno5214495

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 123 

Administrator

franodoljanin@gmail.com