Neki biblijski primjeri praštanja

Fra Domagoj Runje, profesor na KBF-u u Splitu i župnik župa Lećevica i Radošić, održao je pokorničko bogoslužje za svećenike Splitsko-makarske nadbiskupije u Sinju 3. prosinca 2014. Razmišljanje, koje je fra Domagoj proširio, donosimo u cijelosti.

 


O praštanju se ne može govoriti, a da se ne govori i o grijehu. Tako je i s praštanjem u Bibliji. S tom temom susrećemo se već na njezinim prvim stranicama, te ćemo ovdje promotriti nekoliko primjera biblijskog praštanja u knjizi Postanka, da bismo potom zakoraknuli u Novi zavjet, u kojem se uz brojne primjere i prispodobe o Božjem milosrđu, govori i o neoprostivom grijehu. No, završne biblijske riječi opet su pune vjere koja označuje put ispravnog čovjekova odgovora na Božje milosrđe.

 

1. Prvi grijeh i prvo praštanje (Post 3)

Prvi čovjekov grijeh opisan je u trećem poglavlju knjige Postanka. Okolnosti toga grijeha veoma su specifične. Na zemlji živi samo jedan ljudski par, Adam i Eva. Sagriješili su oboje, ali je na grijeh najprije potaknuta Eva, i to od zmije koja se kasnije u Bibliji identificira kao Sotona (Otk 12,9). Zmija navodi Evu da posumnja u dobrohotnost Božje zapovijedi čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla. Tako poticaj na prvi grijeh dolazi izvana, što znači da grijeh i zlo nije nešto samo po sebi svojstveno čovjeku. No, pristanak na zlo ipak dolazi iz čovjekove nutrine, pa odatle izvire i njegova odgovornost.

Izvještaj o prvome grijehu nastavlja se tako da Eva u svoj grijeh uvlači i Adama. On bez riječi pristaje, i time je u čitavom događaju u potpunosti izjednačen s Evom. Oboje su bez razlike sagriješili u tome što su više vjerovali zmiji nego Bogu. No, postavlja se i ovo pitanje: jesu li Adam i Eva time sagriješili samo u odnosu prema Bogu, ili su učinili zlo i jedno prema drugomu? Na to pitanje biblijska pripovijest odgovara neizravno. Naime, nakon što su oboje kušali plod sa stabla s kojega im je bilo zabranjeno jesti, nije poremećen samo njihov odnos prema Bogu od kojega su se sakrili, nego su, spoznavši da su goli, napravili sebi pregače od smokova lišća i tako se sakrili i jedno od drugoga. Međutim, oni koji su jedno drugo uvukli u grijeh, sada ne mogu jedno drugo iz njega izvući.

Stoga nastupa Bog u čijoj reakciji u prvi plan izbija kazna za počinjeni grijeh i to izrečena pojedinačno svim sudionicima u grijehu, to jest i Evi i Adamu i zmiji. Zmija će puzati po zemlji čitav svoj život, žena će biti podložna mužu i rađati u mukama, a muškarac će svoj kruh jesti u znoju svoga lica. Usto su Adam i Eva istjerani iz edenskoga vrta, a na vrata je Bog postavio kerubine s ognjenim mačem da im zapriječe povratak.

No, je li Božji odgovor na čovjekov grijeh samo kazna? Pogledamo li malo bolje vidjet ćemo da kroz mučne posljedice grijeha zapravo probijaju snažne zrake Božjega milosrđa i praštanja. Možemo ih nabrojiti barem četiri.

1) Bog čini prvi korak. Prvo što su Adam i Eva čuli nakon što su sagriješili jest Božji korak, a prvo što su učinili jest to da su se sakrili. No, Bog ih zove jer želi da se poremećeni odnosi raščiste.

2) Nakon što je Bog izrekao kaznu i zmiji i Adamu i Evi, tekst više ništa ne govori o sudbini zmije. Sve stvoreno podloženo je čovjeku. Stoga se čini da se u ovom slučaju Bog brine samo za čovjeka.

3) Bog se prilagođava čovjeku. Adama i Evu koji su spleli pregače od smokova lišća, Bog ponovno ne razgolićuje. Nakon grijeha ono više nisu isti i Bog se ne ponaša kao da se nije ništa dogodilo. No, isto tako Bog ih ne ostavlja ni u njihovim oskudnim pregačama, nego ih odijeva u krznenu odjeću. To je znak da u svom odnosu prema čovjeku Boga polazi od njegove prave stvarnosti, i želi ga zaštiti više negoli čovjek sam sebe.

4) Kerubini sa svjetlucavim mačem koji stoje pred vratima edenskoga vrta nisu samo stražari koji zabranjuju čovjeku da se onamo vrati. Oni zapravo čuvaju čovjeka od prigode da opet ne sagriješi.

 

2. Drugi grijeh i pitanje osvete (Post 4)

Drugi ljudski grijeh koji se opisuje u Bibliji dogodio se odmah u prvome naraštaju Adamova potomstva. Već među prvom braćom na svijetu dogodilo se i prvo bratoubojstvo. Adamov i Evin sin Kajin iz zavisti je ubio svoga brata Abela. Ovdje je, dakle, izričito riječ o tome da je čovjek sagriješio protiv čovjeka. No, od početka do kraja u čitav je događaj uključen Bog. Štoviše, upravo je odnos prema Bogu ambijent u kojem dolazi do grijeha. A isto tako Bog, a ne žrtva (Abel) jest onaj koji na koncu kažnjava i oprašta.

Sve počinje u trenutku kada Kajin i Abel prinose Bogu svaki svoju žrtvu. Tekst u knjizi Postanka ostavlja otvorenim pitanjem zašto se Bogu Abelova žrtva svidjela više od Kajinove. Tek naknadno tumači se da je Abelova žrtva bila bolja (Heb 11,4). No, premda se doista ističe kako je Abel prinio Bogu za žrtvu „sve po izbor pretilinu“ (Post 4,4), nigdje u samom tekstu Post 3 izričito ne piše da je Kajinova žrtva bila u nečemu manjkava. Stoga se temeljni problem grijeha u ovome slučaju ne sastoji u kakvoći Bogu prinesene žrtve nego u sposobnosti prihvaćanja druge osobe, što uključuje i njezinu 'drukčijost' pred Bogom. S tom realnošću Kajin se nije znao suočiti, i svoga je brata ubio.

No, time je problem postao samo veći jer ubojstvo brata nije nešto što ostaje samo na razini međusobnih ljudskih odnosa. Od samoga početka, to jest od trenutka kada Kajin i Abel, premda odvojeno, prinose žrtvu istomu Bogu (biblijski tekst ovdje u oba slučaja inzistira na Božjem imenu Jahve), jasno je da se sve što se događa između njih dvojice, isto tako tiče i Boga. To se osobito vidi u trenutku kada ubijeni Abel više ne može govoriti, ali njegova krv iz zemlje vapi Bogu.

Bog odmah reagira i u prvome je planu opet kazna. Zemlja koju će zemljoradnik Kajin i dalje obrađivati više neće davati svoga ploda, a on sam, bit će, protivno svome zanatu, vječni skitalica na zemlji. Još jednom Bog tjera čovjeka iz zemlje u koju ga je nastanio. Ipak, i ovdje, kao i u slučaju Adama i Eve, Bog isto tako pokazuje milosrđe i ljubav. To se vidi iz sljedećih činjenica.

1) Iako je Bog pogledao na Abelovu žrtvu, a ne na Kajinovu, valja primijetiti da u čitavom događaju Bog s Abelom ne progovara ni jedne jedine riječi. Suprotno prvome dojmu, činjenica je da Bog razgovara samo sa Kajinom, i time mu posvećuje više pažnje nego Abelu. Drugim riječima, to što Bog nije pogledao na Kajinovu žrtvu, ne znači da nije pogledao ni na Kajina.

2) Bog se ne obraća Kajinu tek nakon što je ubio Abela, nego ga nastoji sačuvati od grijeha čim je primijetio da mu je lice namrgođeno

3) Nakon što je Kajin ipak sagriješio, opet je Bog onaj koji čini prvi korak. Njegove riječi upućene Kajinu oštre su, ali je njihov cilj izvući Kajina iz stanja grijeha.

4) Bog Kajinu u kazni pokazuje milost. Premda je Kajin ubio svoga brata, onaj tko ubije Kajina bit će kažnjen sedmerostruko. No, ta prijetnja sedmerostrukim kažnjavanjem ne znači samo da je Bog zaštitio Kajina. Više od toga to je upozorenje da se osvetom ne postiže pomirenje nego se umnaža zlo i grijeh.  Zlo se može zaustaviti samo onom kaznom koja uključuje praštanje.

To je pak poruka, koju daljna povijest čovječanstva pokazuje s obje strane svoga lica.

 

3. Treći grijeh i milost novoga početka (Post 6 – 9)

Dok su se prvi i drugi grijeh dogodili u malom obiteljskom krugu, treća biblijska pripovijest o grijehu govori o nepravdi kojom se napunila čitava zemlja. Grijeh koji je počeo od prvoga ljudskoga para poprimio je iz naraštaja u naraštaj široke društvene razmjere. Oni su toliki da se više ne imunuju niti pojedini grijesi niti njihovi počinitelji, nego se jednostavno kaže kako „se izopačilo svako biće“ (Post 6,12). Međutim, o kojim god grijesima bilo riječ, uvijek kao mjerilo ostaje to da su oni zlo u „očima Božjim“ (Post 6,11). Nijedno zlo koje se na zemlji događa, nije skriveno od Božjega pogleda, i u nijednom slučaju Bog nije indiferentan. Stoga i ovaj put Bog reagira, i opet je u prvom planu kazna. Bog na zemlju pušta potop da bi učinio „kraj svim bićima“ (Post 6, 13).

Ali komu Bog povjerava tu svoju nakanu? Upravo, jednom od tih bića, pravednom Noi, koji će se spasiti zajedno sa svojom obitelji i sa po jednim parom od svih živih stvorava koji su ušli s njime i korablju. Drugim riječima, i ovom slučaju, kada je nepravda prevladala zemljom, Božja kazna nije samo kazna, nego čin milosti. Možemo opet izdvojiti četiri elelmenta.

1) U usporednom čitanju izvještaja o potopu i prvog izvještaja o stvaranju svijeta (Post 1,1 – 2,3) pokazuje se da je konačna svrha potopa vraćanje zemlju u stanje u kojem je bila na početku stvaranja, to jest sva pod vodom (usp. Post 1,1). Tako je kazna potopa zapravo davanje šanse za novi početak.

2) Vraćanje zemlje u stanje kojem je bila na početku stvaranja, ipak ne znači da Bog iznova stvara potpuno nove ljude i sva ostala bića. Novi početak nije potreban Bogu nego stvorenjima. Tako spašavanjem Noe i njegove obitelji, Boga spašava rod Adamov i Evin.

3) Potop ima ograničeno trajanje, i nakon što je prestao, Bog obnavlja onaj isti blagoslov što ga je dao prvom čovjeku i ženi. Ljudima kojima je prijetila opasnost da nestanu s lica zemlje (Usp. Post 6,7) Bog opet kaže: „Plodite se i množite i zemlju napunite“ (Post 9, 1; usp. 1,28).

4) Bog s Noom, njegovim sinovima i njihovim potomstvom kao i sa svim živim stvorovima sklapa Savez da „nikada više vode potopne neću uništiti živa bića niti će ikad više zemlju opustošiti“ (Post 9,11). Znak toga Savez jest duga koja u drevnoj bliskoistočnoj simbolici ima tri temeljna značenja: a) most koji kao znak pomirenja spaja nebo i zemlju; b) obješeni lûk koji označava kraj bitke i više nije uperen prema zemlji; i c) opet lûk, ali ovaj put kao oružje kojim se Bog bori protiv negativnih kozmičkih sila za, a ne protiv, čovjeka.

Tri navedene slike Božjega praštanja uzete iz knjige Postanke pokazuju kako svaki ljudski grijeh za sobom povlači određene posljedice koje se interpretiraju kao Božja kazna. No, ni u jednom slučaju kazna nema smisao u samoj sebi, nego je uvijek usmjerena prema dobru čovjeka i podrazumijeva temeljno Božje praštanje koje se očituje u njegovoj brizi za čovjeka.

 

4. Novi zavjet i problem neoprostivoga grijeha

Premda je Novi zavjet pun prispodoba o Božjem milosrđu i praštanju (dosta je spomenuti smao Lk 15), a sam raspeti Isus na križu kaže „Oče oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34), u ovom dijelu Biblije govori se i o grijehu koji se ne može oprostiti. Riječ je o huli protiv Duha Svetoga na koju Isus upozorava u izvještajima sinoptičkih evanđelja:

Mt 12,31-32: „Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.“

Mk 3,28-30: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“

Lk 12,10: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.“

U svim navedenim tekstovim hula protiv Duha Svetoga spominje se u kontekstu odbacivanja ili nepriznavanja Isusa Krista kao onoga koji dolazi od Boga. Kod Mateja i Marka radi se o slučaju kada farizeji (Mt) i pismoznanci (Mk) optužuju Isusa da izgoni đavle po Beelzebulu poglavici đapvlskom, dok Luka govor o huli protiv Duha Svetoga stavlja u konteskt Isusovih riječi : „Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.“ (Lk 12,8-9)

U sva tri slučaja, hula protiv Duha Svetoga sastoji se u odbacivanju Istine, to jest u odbacivanju Boga. Prema tome, premda se upotrebljava pojam „hula“, ovdje se ne radi samo o „verbalnom deliktu“ protiv Boga, nego je riječ o nečemu što čovjek čini čitavim svojim bićem. Zbog toga se grijeh protiv Duha Svetoga ne može jednostavno poistovjetiti s jednim određenim grešnim činom nego se radi o takvom grešnom životu u kojem čovjek svjesno, voljno i hotimično u potpunosti odbacuje svako kajanje, obraćenje i traženje oproštenja.

Katekizam Katoličke Crkve u broju 1864 tumači grijeh protiv Duha Svetoga ovako: „Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.“

Slično tomu jedno od najjasnijih objašnjenja ovoga grijeha nudi isusovac Klemens Stock, u svom komentaru evanđelja po Marku:

„Kako pokazuje kontekst, hula protiv Duha Svetoga sastoji se u tome da se onoga na kojem počiva Sveti Božji Duh (Mk 1,8.10) proglasi opsjednutim (Mk 3,22.30), a ono što se događa po snazi toga Svetoga Duha sotonskim djelom. To se može pojasniti na slijedeći način. Drugim grijesima u pozadini uvijek stoji određena napast. Neko stvorenje učini nam se toliko vrijednim i na poseban način poželjnim da mu damo prednost pred Bogom i redom koji je on ustanovio. No, ovdje se ne radi o napasti, nego o činjenici da se iskušava ono što je u sebi dobro – a to je ovdje izganjanje zloduha – pa ga se potom smatra sotonskim djelom, a onaj koji to dobro čini bude označen kao zli, to jest kao oruđe Sotone. Nijedan grijeh se ne oprašta bez obraćenja; ali za ovaj grijeh Isus s posebnom ozbiljnošću kaže da se radi o ekstremnoj poteškoći obraćenja, pa tako i opraštanja. Njegovu riječ ovdje ne treba shvatiti kao konačnu presudu nego kao najozbiljniju opomenu pismoznancima da svojim ponašanjem riskiraju nepopravljivu odvojenost od Boga... “ (vlastiti prijevod iz K. Stock, Marco. Commento contestuale al secondo Vangelo, Roma 2003, str. 73)

Drugim riječima to znači da je grijeh protiv Duha Svetoga neoprostiv ne zato što Bog ne bi htio oprostiti, nego zato jer sam čovjek odbija Božje milosrđe. Vječna propast ili udaljenost od Boga logična je posljedica takvog stava jer Bog čovjeku nikad, pa ni u vječnosti, ne oduzima jednom darovani dar slobode kojim mu možemo reći Da ili Ne. Postoji li doista takav čovjek koji bi u potpunosti htio biti izvan zajedništva s Bogom, pitanje je na koje nitko ne može sa sigurnošću odgovoriti.

 

5. Umjesto zaključka

Ovo razmišljanje o nekim primjerima praštanja u Bibliji, temeljili smo ponajviše na njezinim prvim stranicama. No, čini nam se prikladnim završiti jednim primjerom iz posljednje biblijske knjige, točnije riječima iz jednoga od pisama sedmerim crkvama u Knjizi Otkrivenja.

Pisma crkvama koje se nalaze u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiju i Laodiceji, imaju više manje sličnu strukturu. Navode se se njihove dobre, a ako ima, i loše strane. Potom se izriče pohvala i, ako treba, opomena te se završava riječima „Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama“ (2,7.11. 17.29; 3,6.13.22). Te zaključne riječi jednako su upućene svima. No, s obzirom na sadržaj pisama, to jest na dobre i loše strane pojedine crkve, ima jedna iznimka. Riječ je o posljednjoj u nizu, to jest crkvi u Laodiceji. U toj zajednici kao da nema ništa dobra. Ne nabraja se nijedna njezina dobra karakteristika:

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ (3,15-16).

Tako pismo počinje, ali kako završava?

„Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (3,18-20)

Poruka Božje ljubavi više je nego jasna, a ispravan čovjekov odgovor donesen je na koncu Knjige Otkrivenja, pa time i čitav Biblije. Naime, dok Isus ustrajno stoji na vratima mlake crkve i kuca, to jest, želi u nju ući, ali ne agresivno nego diskretno, tri puta u epilogu knjige čuju se riječi okupljene zajednice: „dođi... dođi“ (22,17) – „Dođi, Gospodine Isuse“ (22,20).

To su riječi koje su iz svoga skrovišta među stablima u edenskom vrtu, odgovarajući na Božji poziv, na svoj način predoznačili prestrašeni i goli Adam i Eva.


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1230
Ovaj mjesecOvaj mjesec50642
UkupnoUkupno5278853

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 104 

Administrator

franodoljanin@gmail.com