Pravilo sv. Klare kao zakonodavni spis

Dr. fra Jure Brkan

 


Pravilo sv. Klare iz 1253. god. i danas je važeći prvorazredni teološki, duhovni i pravni dokument. Sestre klarise trebaju živjeti ne slovo Pravila, nego duh, kako ga shvaća Sv. Stolica u Konstitucijama Reda. U radu je iznesena pravna vrijednost Pravila, njegovi izvori i identitet sestara prema Pravilu. U prilogu se donosi usporedba Franjina i Klarina Pravila i njihovi prijevodi na hrvatski jezik.

Pravilo svete Klare Asiške „Oblik života Siromašnih sestara, što ga je blaženi Franjo ustanovio“[1] (Pravilo 1,1) pravni je i povijesni svjedok vremena i načina življenja ženskoga kontemplativnog ogranka franjevačke karizme, potpunog siromaštva u zatvorenom samostanu sv. Damjana kroz prvu polovinu XIII. stoljeća. Taj prvorazredni povijesni i još pravno važeći Klarin spis predmet je ovoga rada. Ograničit ćemo se na sadašnju pravnu vrijednost Pravila, njegove izvore te nešto reći i o identitetu Reda si­romašnih sestara sv. Klare prema Pravilu.

 

 

I. PRAVNA VRIJEDNOST PRAVILA SV. KLARE

Do XIII. stoljeća u Katoličkoj crkvi bilo je više monaških pravila,[2] čiji su sastav­ljači pojedini crkveni pisci, teolozi ili monasi. Sve su to bili muškarci. Autorima starijih monaških pravila nije bila namjera osnovati neki crkveni red, već napisati pravila prema kojima će se živjeti u dotičnoj monaškoj zajednici. U stvari, moglo bi se reći da je skoro svaki monaški samostan imao vlastito pravilo.

No, Pravilo o kojemu je riječ sastavila je, razumije se na svoj način, jedna žena, prva franjevka, monahinja sv. Klara Asiška, što je bez presedana u povijesti Katoličke crkve do XIII. stoljeća.[3]

Iako se u XIII. st. posebno nakon odredbe IV. lateranskoga sabora iz 1215. god. koji zabranjuje nova redovnička pravila te potiče one koji žele osnovati neki novi red da prihvate neko već postojeće potvrđeno redovničko pravilo, a za one koji žele us­tanoviti neku novu redovničku kuću da prihvate Pravilo neke redovničke ustanove koja je već potvrđena, ipak su pape nakon saborske zabrane potvrdile pravila i sv. Franji Asiškom 1223. god. i sv. Klari 1253. godine.

Naime, i poslije odluke IV. lateranskog sabora da se ne potvrđuju nova redovnička pravila, pape su na izričitu molbu vrhovnih voditelja, u našem slučaju, Franje i Klare obično potvrđivali redovnička Pravila.[4] Po svemu sudeći, papa Inocent IV. potvrdio je Klarino Pravilo, jer je bilo usko vezano uz već potvrđeno Franjino Pravilo, a Franjino Pravilo je papa potvrdio zato što je već prije 1215. god. bilo usmeno odobreno od pape Inocenta III.

Na temelju potvrde nekoga redovničkog pravila od Svete Stolice, dokazivalo se je, barem na vani, autentičnost života dotičnoga reda, odnosno i redovnici i klerici i laici prihvaćali su takav Red, tj. takav način života, jer gaje takvim prihvatila sama Crkva kao Božji dar, a onda su prema njemu ti redovnici mogli po savjesti živjeti kao katolici.

Preko određenoga redovničkog pravila Crkva je upravljala praksom evanđeoskih savjeta. Samom potvrdom pravila Crkva uzima pojedinu redovničku zajednicu pod svoju zaštitu kao Božji dar i podržava joj razvoj te priznaje ispravnost određene redovničke karizme, odnosno posebnoga oblika života. Svojim partikularnim zakonima - propisima pravila - Crkva osigurava nesmetan razvoj karizme i udjeljuje redovima autonomiju života, kako bi što bolje ostvarili svoje poslanje unutar Crkve, svoju posebnost, vlastitu karizmu koja ih čini da se barem u nečemu razlikuju od drugih re­dovničkih ustanova. Naime, u našem slučaju Pravilo sv. Klare određuje posebno pravno ustrojstvo, svrhe Siromašnih sestara zatvorenih u samostanu sv. Damjana, „damjanka“, jer je ustvari Pravilo konstitutivni zakonik, koji između ostalog uređuje sveukupni život unutar samostana ili reda.

Povijesnu praksu Crkve da svojim zakonima pomaže ustanovama posvećenoga života da se pravilno razvijaju unutar Katoličke crkve prihvatio je također II. vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi („Lumen gentium“), te u br. 45. kaže: „Budući da je uloga crkvene hijerarhije da Božji narod pase i vodi na plodne pašnjake (usp. Ezek 34, 14), na nju spada da svojim zakonima mudro upravlja praksu evanđeoskih savjeta kojima se posebno unapređuje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ona, nadalje, poslušno slijedeći poticaje Duha Svetoga, prima pravila (regulas... recipit) što ih predlažu odlični ljudi i žene i što ih, kad su dalje razrađena, autentično odobrava (authentice adprobat), i svojom budnom i zaštitnom vlašću pomaže ustanovama (insti-tutis), koje su bilo gdje podignute radi izgradnje Kristova Tijela (ad aedificationem Corporis Christi), da po duhu osnivača (spiritum fundatorum) rastu i cvatu.“

Autentično, odnosno pravno potvrđeno Pravilo sv. Klare postalo je temeljni ili os­novni zakonik za „damjanke“, koje sadašnje Generalne konstitucije nazivaju „Red si­romašnih sestara svete Klare“ (=GK).[5] U drugom naslovu „Naši zakoni“, u članku 14. G.K. izričito navode osnovne sadašnje zakone koji vežu sestre klarise: „Po nauku Crkve prvo i vrhovno pravilo svakoga redovničkog zavjetovanja jest nasljedovanje života našega Gospodina Isusa Krista, kako ga Evanđelje predstavlja (PC 2a). Na tom se propisu temelji Pravilo - i ono same sv. Klare i ono pape Urbana IV. - i ove Kon­stitucije: a to su zajedno osnovni zakoni Reda.“ Naglašavmo: Red siromašnih sestara drugi je franjevački red, a posvećen je kontemplativnom životu. Zavjetuje opsluživanje Evanđelja po Pravilu potvrđenom od Inocenta IV., odnosno Urbana IV. (GK, I, 1). Pravilo potvrđeno od Inocenta IV. je ustvari Pravilo sv. Klare i o njemu je ovdje riječ.

Nećemo govoriti o sadašnjim GK i pravilu Urbana IV. iako njegovo pravilo i GK „autentično iznose našu posebnu duhovnost (duhovnost klarisa m. op.) i služe kao sredstvo... sadrže i propise koji posvuda usklađuju po Pravilu život sviju sestara“ (GK čl. 16, § 1). Pravilo Urbana IV. iz 1263. god. po sebi ne obvezuje klarise koje se ne zavjetuju na to Pravilo[6] (usp. GK, čl. 197 § 1).

Da ne bi netko brkao pojmove, u ovom referatu samo je riječ o pravilu sv. Majke Klare koje je potvrdio papa Inocent IV. dana 9. VIII. 1253. i to o onom tekstu koji je u originalu pronađen tek 1893. god. u prvom samostanu sv. Klare u Asizu. Taj tekst uz papinu bulu „Solet annuere“ sadrži dvanaest poglavlja.[7] Naime, poglavlja su sa­stavljena, uglavnom prema potvrđenome Pravilu sv. Franje Asiškoga iz 1223. godine. To naglašavamo radi toga što je Red siromašnih sestara sv. Klare već u XIII. st. bio podijeljen na dva Pravila: Klarise Prvoga Pravila sv. Klare koje se zavjetuju na Pravilo sv. Klare i Klarise Drugoga pravila koje zavjetuju Pravilo Urbana IV. Velika većina samostana klarisa i danas prihvaća Pravilo sv. Klare.

Kako je onda bio običaj, Klara je zamolila papu Inocenta IV da joj potvrdi apos­tolskim pečatom Pravilo, tj. Klara je zatražila pravno priznanje Pravila, jer je dobro znala da njezin spis tek tada kada ga papa potvrdi postaje pravno obvezatni pravni spis za nju i njezine sestre.Naime, tek nakon što je Klara dobila priznanje odnosno pravnu potvrdu od najveće crkvene vlasti, njezin „oblik života“ koji je Franjo ustanovio postaje pravno priznat. Taj „Oblik života siromašnih sestara“ kod sv. Damjana, koji je Klara napisala, a papa ga potvrdio, to je ustvari Klarino „Pravilo života“. Bulu koja počinje riječima „Solet annuere“[8] papa je tek dao, nakon što je biskup ostijski i veletrijski, Ravnald, prokurator „siromašnih gospođa“ ili „zatvorenih monahinja“ (moni-ales inclusae) sv. Damjana, preporučio pismeno svetom ocu da potvrdi Pravilo sv. Klare. Tu stoji da su one same molile odobrenje da će živjeti i „stanovati zatvorene tijelom i u najuzvišenijem siromaštvu služiti Gospodinu“. Kardinal pokrovitelj Rav­nald dalje piše: „Stoga nakloni vašim pobožnim molbama, ovdje ispisan oblik života i način svetog zajedništva i preuzvišenog siromaštva, što vam ga je vaš otac blaženi Franjo riječju i pismom predao da ga vršite, vlašću gospodina pape i našom, svim vama i onima koje vas budu naslijedile u vašem samostanu, zauvijek potvrđujemo i ovim pis­mom zaštićeno pružamo.“[9] Dakle, Pravilo nije dano samo za ondašnje monahinje kod sv. Damjana kao zakonodavni ili pravni tekst, već „i onima koje vas budu naslijedile u vašem samostanu“. Isto Pravilo koje je dano za ondašnje i buduće monahinje samo­stana sv. Damjana obvezuje i druge samostane klarisa, koje se na to Pravilo zavjetuju do dana današnjega, jer Klarino Pravilo, pravno govoreći, ostaje temeljni zakonik za klarise koje se na nj zavjetuju sve dok ga neki papa ne dokine.

Monahinje reda sv. Damjana ili damjanke prije potvrde Klarina pravila imale su najmanje tri pravila: 1. „Forma vitae“ iz 1219. ili Konstitucije kardinala Hugolina, od­nosno od 1245. službeno „Pravilo kardinala Hugolina“ koje je potvrdio papa Inocent IV. 1245. kao zakonodavni spis, a Klara ga nikada nije željela potpuno prihvatiti radi drugačijega shvaćanja franjevačke karizme, posebno siromaštva, nego što su ona i sveti Franjo shvatili; 2. Pravilo Inocenta IV. iz 1247. god. koje Klara nije prihvatila potpuno radi sličnoga razloga, jer to Pravilo ozakonjuje vlasništvo i prihode za klarise, i 3. benediktinsko Pravilo kojemu se Klara uvijek opirala, jer je željela živjeti novim načinom života, a taj je, živjeti u potpunom siromaštvu i bez vlasništva.

Na koje se pravilo Klara zavjetovala? Na to pitanje je veoma teško odgovoriti, ako se ne prihvati činjenica da je Klara neko vrijeme živjela kod benediktinki (Bastia i Sant' Angelo di Panzo blizu Asiza) i da je prihvatila ispočetka kao pravno pokriće Pravilo sv. Benedikta,[10] a živjela prema uputama sv. Franje Asiškoga i „Pravilu kardi­nala Hugolina.“

Kako opsluživati Klarino Pravilo i koja mu je pravna vrijednost danas?

Ovdje treba reći, kako se ne bi smjelo upasti u zamku fundamentalizma ili u zamku kulta teksta Pravila bez uvažavanja potreba stvarnog života i znakova našega vremena. Stoga je potrebno naglasiti da treba opsluživati duh a ne slovo Pravila sv. Klare. Rekli bi pravnici, treba vršiti „ratio legis“, odnosno treba shvatiti bit, svrhu i razlog Pravila, kako bi se vršilo ono „ut“, a ne samo „quia“. Razumije se da treba shvatiti također povod, zašto je Klara htjela baš ovakvo Pravilo. Po tom Pravilu trebaju živjeti klarise i danas koje su odlučno zavjetovale slijediti Isusa Krista onako kako su ga slijedili Klara i Franjo.

Pravilo sv. Klare je zakonodavni tekst i danas, a u isto vrijeme pravni je dokumenat iz XIII. stoljeća. Ono je nastalo u drugim uvjetima shvaćanja žene, zatvorene redovnice, u drugim društvenim i crkvenim prilikama, u doba šarolikih žen­skih i muških religioznih pokreta. Zato Pravilo treba opsluživati u današnjem crkvenom, redovničkom i društvenom kontekstu žene[11] i redovnice onako kako ga danas shvaća Crkva, a ne ad litteram sine glossa, kako je sv. Franjo fratrima onda strogo naglasio za svoje Pravilo. Iako Klarino pravilo ima i teološku i duhovnu i pravnu vrijednost, ipak treba vršiti duh Pravila a ne svako slovo u Pravilu.

Dok govorimo o Pravilu sv. Klare, govorimo prvenstveno o stegovnim (disciplin­skim) propisima Pravila. Ako sama Crkva kroz povijest mijenja svoje opće i posebne stegovne zakone, onda je razumljivo da ijedan Red unutar Crkve, uz pristanak Crkve, ne samo da može nego i treba, čak ponekad mora, mijenjati sve one stegovne zakone koji priječe razvoj dotične karizme u određenom vremenu i prostoru. Mijenjanjem od­nosno usavršavanjem stegovnih zakona prema potrebi neke redovničke zajendice ide se ukorak s Crkvom i svijetom u kojemu se živi. U tom smislu sadašnje crkveno za­konodavstvo zahtijeva druge zakonodavne tekstove kao što su konstitucije, statuti i pravilnici, a duh Pravila i dalje ostaje kao pravni i duhovni temelj, osnovna orijentacija i polazište, da se ne bi odalečilo od iskonske karizme utemeljitelja.

Ono što je zastarjelo i smeta današnjem razvoju i svrsi pojedine redovničke us­tanove treba mijenjati ili dokinuti.[12] O toj problematici raspravljali su i oci na II. va­tikanskom saboru, na kojemu je donesena odluka kako čitamo u Dekretu o prilagođenoj obnovi redovničkoga života, Perfectae caritatis, br. 16: „Zastarjeli običaji neka se dokinu!“ Koji su to zastarjeli običaji ili stoje to stoje zastarjelo kaže nam papa Pavao VI. kada donosi pravila za provođenje nekih dekreta II. vatikanskog sabora, u motu proprio od 6. kolovoza 1966. koji počinje riječima Ecclesiae sanctae, /, 16, § 3: „Zastarjelim treba smatrati ono što ne čini narav i ciljeve ustanove i što je izgubilosvoju vrijednost i snagu, pa stvarno više ne koristi redovničkom životu; a treba uvijek imati pred očima svjedočanstvo koje redovnički stalež po svom pozivu mora pružati.“[13]

U GK čitamo: „Autentično tumačenje Pravila pridržano je isključivo sv. Stolici“ (GK čl. 19). Što se pak tiče tumačenja, shvaćanja i obdržavanja samih djelova Pravila, Generalne konstitucije kažu klarisama: „Sve djelove Pravila treba razumjeti i obdr-žavati kako su ih shvaćali sv. Franjo i sv. Klara, kako ih razumije i tumači Crkva i kako su sadržani i shvaćeni u ovim Konstitucijama“ (GK, čl. 15 § 3).

„Konstitucije sadrže i propise koji posvuda usklađuju po Pravilu život sviju sestara“ (GK čl. 16 § 1). Ono što se nalazi u Generalnim konstitucijama, uz Pravilo, za današnje klarise, jest oblik života Reda siromašnih sestara koje je sv. Franjo us­tanovio (Pravilo, 1,1).

Kako vidimo Pravilo sv. Klare nije neki obični spis iz XIII. stoljeća, koji je sv. Klara predložila papi na odobrenje za ondašnje svoje setre, već je to također zakono­davni tekst i za današnje vrijeme, sve dotle dok ga neki papa ne dokine, izmijeni ili dopuni. I današnjim klarisama i te kako treba razmišljati nad Pravilom, čitati ga, s njim se sprijateljiti i koliko je moguće upoznavati. Duh Pravila jest autentični duh sv. Klare i sv. Franje, a autentični način tumačenja sa strane Svete Stolice treba pretvoriti u „Pravilo i život“ klarisa našega vremena. Generalne Konstitucije s Pravilom sačinja­vaju temeljni zakonik Reda siromašnih sestara sv. Klare. Dakle, treba opsluživati i Pravilo i Konstitucije i druge određene posebne zakone i propise.

U povijesti Katoličke crkve nezaobilazni su svijetli i veliki uzori, sveci, zagovor­nici, fenomeni, legende... Franjo i Klara, Asižani, koji su nam ostavili pravne spise, svoja „pravila života“. Posebno danas, kada se na sva usta govori o duhovnoj obnovi hrvatskog naroda i o novoj evangelizaciji Evrope, treba se posebno podsjetiti života i djela velike žene, sv. Klare koja je zauvijek uzor života s Bogom i u zajednici, posebno u kontemplaciji, potpunom siromaštvu, djevičanstvu, poniznosti i redovničkoga života u klauzuri.

Prva svetica, redovnica, Talijanka, koju je papa proglasio svetom jest upravo sveta Klara. Za nju Tadija Matura kaže: „Vidimo je kao žensku varijantu njegove (Franjine) karizme.“[14] Živeći sv. Evanđelje kao vrhovno pravilo redovničkoga života (Pravilo 1) po uzoru na sv. Franju Asiškoga, ona je, koliko do sada znamo iz povijesti redovničkih Pravila: „prva žena - a to je veliko povijesno prvenstvo - koja sastavlja pravilo za žene.“ Kada kažem u ovom referatu „Pravila za klarise“ mislim prvenstveno na Red monahinja sv. Damjana, na damjanke, jer je taj Red promijenio ime u Red sv. Klare ili klarise, tek poslije Klarine smrti, službeno tek 1263. Pravilom Urbana IV. 1263, a one se danas službeno nazivaju Red siromašnih sestara sv. Klare[15] Kako smo već na­glasili, samim činom potvrde od pape, Pravilo nije više neki obični Klarin spis već, uz Pravilo Urbana IV. iz 1263. god., najveći, temeljni i osnovni zakon (lex fundamentalis), zakonodavni tekst najvećeg stupnja, na kojemu se trebaju temeljiti i Konstitucije i Sta­tuti i svi drugi posebni zakoni Reda siromašnih sestara sv. Klare do dana današnjega. Samim prihvaćanjem Pravila sa strane pape, damjanke su dužne vršiti sve ono što im je papa propisao. Nime, damjanke su dar Božji Crkvi, a Crkva tim darom upravlja svo­jim zakonima. U tekst pravila uvršteno je životno iskustvo prvih sestara na čelu sa sv. Klarom i ono što je bilo već napisano u prvotnom načinu života „formula vitae“ sv. Franje i u „Pravilu kardinala Hugolina“ odnosno u Pravilima svetoga Franje i svetog Benedikta i u Pravilima Inocenta IV. iz 1245. i 1247. godine.

Stupanjem na snagu Pravila Inocent IV. 1247. god. druga su dva pravila (sv. Benedikta i ono kardinala Hugolina) prestala za klarise pravno važiti, da bi za nje i da­lje, franjevci imali duhovnu i donekle materijalnu skrb ( od 1227. god.), izgleda da se Pravilu Inocenta IV. iz 1247. god. Klara usprotivila do te mjere, daje tek tada započela rad na pripravi teksta vlastitog Pravila, u kojemu će izraziti pismeno što zapravo ona i sv. Franjo žele i što je i kakav treba biti njezin Red.

Pravilo koje je odobrio i potvrdio papa Inocent IV. 9. kolovoza 1253. god. još je, kako smo vidjeli, važeće Pravilo odnosno Pravilo na koje se zavjetuju i danas sestre klarise riječima: „Ja, sestra N.N. na čast i slavu Boga koji me svojom milošću izabrao i pozvao... obećajem i zavjetujem svemogućem Bogu da ću živjeti... u čistoći, vez vlasništva, u poslušnosti i u klauzuri po Pravilu Siromašnih sestara svete Klare, koje je potvrdio Papa Inocent IV (ili papa Urban IV.) i po Konstitucijama našega reda koje je potvrdila Apostolska Stolica“ (GK čl. 197, § 1; usp. čl. 14). Dakle, u samoj formuli zavjetovanje jedne klarise stoji da će živjeti po Pravilu „koje je potvrdio Papa Inocent IV. (ili papa Urban IV.)“. Drugim riječima klarise imaju mogućnost zavjetovati jedno od dva spomenuta Pravila: Pravilo koje se zove Pravilo sv. Klare, a potvrdio ga papa Inocent IV, ili Pravilo Urbana IV. iz 1263. godine.

Kako bilo da bilo, Pravilo koje je sastavila sv. Klara, a koje je predmet našega razlaganja, jest ono isto Pravilo koje se običavalo tiskati i sada se tiska u istom svesku s tekstom Generalnih konstitucija Reda siromašnih sestara sv. Klare, koje je proglasio general Reda manje braće u Rimu 23. rujna 1988. Fra Ivan Vaughn (prot br. 72798) kao temeljni zakonodavni tekst uz Generalne konstitucije, koje je već prije potvrdila Kongregacija za redovnike i svjetovne ustanove u Rimu 13. svibnja 1988. god. (Prot. br. R 77-1/77). Tekst generalnih konstitucija stupio je na snagu 1. IV. 1989. godine.

Klarise zavjetuju i Pravilo Generalne konstitucije. Stoga, Pravilo i danas ima pravnu vrijednost. To je jedan od temeljnih zakonika, osnovnih zakona (usp. GK čl. 14) kojih se moraju pridržavati sve sestre koje su na nje zavjetovane. Naime, kan. 578, propisuje: „Svi treba da vjerno čuvaju duh i nakane osnovatelja koje je mjerodavna crkvena vlast potvrdila s obzirom na narav, svrhu, duh i svojstva ustanove, a i njezine zdrave predaje, što tvori baštinu same ustanove.“ Imajući u vidu kan. 578 i 587, za­konodavac pri redakciji sadašnjih Generalnih konstitucija, Pravilo sv. Klare je na mnogo mjesta ugradio u sada pravno obvezujuće opće propise G.K.

Generalne konstitucije kada govore o naravi Reda onda se pozivaju na Pravilo u čl. 1,1,[16] čl. 2,6; 2,9; čl. 3,16-17, čl. 5,26. 28 i čl. 10,60. 62.

U poglavlju Naši zakoni izričito se kaže u čl. 14 da su osnovni zakoni Reda: Pravilo sv. Klare, pravilo Urbana IV. i sadašnje Generalne konstitucije. U poglavlju Zavjetovanje u Redu sadašnje Generalne konstitucije pozivaju se na Pravilo sv. Klare u čl. 22,85 i čl. 23,87. G.K. u poglavlju Način našega siromaštva pozivaju se na Pravilo sv. Klare u čl. 32, 106-107 i u čl. 33, 112. Posebno kada G.K. govore o poslušnosti pozivaju se na Pravilo u čl. 42, 124; čl. 44, 128. i čl. 45, 132. O značenju klauzure G.K. se pozivaju na Pravilo u čl. 47, 136-137. i čl. 51, 147. O životu klarise s Bogom G.K. se pozivaju na Pravilo u čl. 58, 157. G.K. govoreći o liturgijskom životu klarisa pozivaju se na Pravilo u čl. 71, 169. Kada je govor o duhu molitve onda se G.K. pozivaju na Pravilo u čl. 72, 170. G.K. govoreći o posebnim činima pobožnosti pozi­vaju se na Pravilo u čl. 80, 175-176. Kada je govor o šutnji onda se G.K. pozivaju na Pravilo u čl. 82, 179-180. G.K. o pokorničkom životu pozivaju se na Pravilo u čl. 85, 183. G.K. u poglavlju o jedinstvu i međusobnoj ljubavi sestara pozivaju se na Pravilo u čl. 89, 190; čl. 92, 198; čl. 93, 199; čl. 94, 200. O međusobnoj susretljivosti između opatice i sestara G.K. se pozivaju na Pravilo u čl. 104, 206-207; čl. 105, 208-209; čl. 107, 211-212. G.K. kada govore o radu sestara onda se pozivaju na Pravilo u čl. 109, 213. 216; čl. 112, 217. I o redovničkom odijelu i odijevanju G.K. nalaze uporište u Pravilu u čl. 117, 221 i čl. 119, 222-223. G.K. se pozivaju na Pravilo u čl. 121, 225-226, kada je riječ o vezama klarisa s Prvim franjevačkim redom, s cijelom franj­evačkom obitelji i s ostalim samostanima klarisa. G.K. kada govore o odnosu prema rodbini i svim ostalim ljudima pozivaju se na Pravilo u čl. 127, 229. Kad G.K. pro­pisuju opsluživanje siromaštva onda se pozivaju na Pravilo u čl. 145, 236-237, a kada govore o odreknuću i zajedništvu dobara onda se pozivaju na Pravilo u čl. 146, 239. G.K. govoreći o načelu odgoja i obrazovanja pozivaju se na Pravilo u čl. 170, 269. G.K. kada govore o novaštvu pozivaju se na Pravilo u čl. 192, 287. Kada je riječ o uređenju i upravljanju kod klarisa onda se G.K. pozivaju na Pravilo u čl. 217, 317. i čl. 221, 320.

Ukratko, gore izneseno uvjerljivo svjedoči koliko se i sadašnje GK pozivaju na smisao, duh i čak doslovno na sam tekst Pravila sv. Klare. Stoga treba naglasiti da je Pravilo sv. Klare bilo i ostaje jedno od najvjernijih svjedoka kodificirane ili institucio­nalizirane Klarine karizme. Usudio bih se reći, imajući u vidu Pravilo i naše vrijeme, iznevjeriti duh Klarina Pravila značilo bi iznevjeriti također samu Klaru i u našem vre­menu. Naime, danas Crkva želi da se redovništvo povrati na svoje istinske izvore, da proučava spise utemeljitelja, da vrednuje iskonski duh osnivača iz spisa i tradicije te ga, koliko je moguće, usvoji i primijeni u život u današnjem društvenom i crkvenom kontekstu. Drugim riječima, klarise trebaju čitati znakove vremena uživljavajući se u duh sv. Klare, vjerne službenice Crkve i „biljčice“ sv. oca Franje, koji se nalazi u njezinu Pravilu. Duh sv. Klare i sv. Franje zajedno se može donekle naći u Klarinu Pravilu. Vršiti duh Pravila, kako ga danas shvaća Crkva, i ugrađujući ga u današnje zakonodavne tekstove siromašnih sestara sv. Klare, to bi bila ukratko životna i pravna vrijednost Klarina Pravila.

 


II. IZVORI PRAVILA SV. KLARE

Klara je do te mjere bila vjerna sv. Franji da ga čak u Pravilu spominje na više mjesta (1,13, 111,14, VI, 1-2. 10, XII, 7). Nakon detaljne usporedbe između Pravila sv.

Klare i sv. Franje iz 1223. god. očito proizlazi da je Klara, uglavnom na svoj ženski način, za svoje sestre preradila Pravilo sv. Franje iz 1223. godine.[17]

Uz Potvrđeno i Nepotvrđeno pravilo sv. Franje, Klarino Pravilo još je nadahnuto na Svetom Pismu, Oporuci sv. Franje, Tomi Celanskom: Vita U. sancti Francisci, na „Pravilu“ kardinala Hugolina, Pravilu sv. Benedikta, Obredniku i na Pravilu Inocenta IV. iz 1247. godine.

 

1. Sveto Pismo

Klara se, poput drugih sastavljača redovničkih Pravila, služila probranim tek­stovima Svetoga Pisma, koji su uglavnom zanimljivi za katoličko redovništvo. Ona u svome Pravilu svojim sestrama nalaže radikalno življenje Evanđelja. Stoga ćemo ovdje prema tekstu Pravila na hrvatskom jeziku[18] upozoriti na mjesta Sv. Pisma, koja se spominju doslovno ili po smislu u samom Pravilu. Od četiriju evanđelista, u Pravilu se može zapaziti pozivanje samo na Luku i Mateja. Dalje, na Pravilo su ne mali utjecaj izvršile poslanice sv. Pavla, Petra i Jakova, Poslanice Hebrejima, Djela Apostolska, psalmi, te Prva knjiga o Samuelu.[19]

 

2. Pravilo Manje braće iz 1223.

Usporedbu Pravila Manje braće, koje je odobrio papa Honorije III. 29. studenoga 1223. s Klarinim Pravilom donosimo u Prilogu br. 1. To je Pravilo potvrđeno na teme­lju potvrde pape Inocenta III. 1209-1210, kako ne bi podleglo propisu kan. 13. Late-ranskog IV. sabora o zabrani Pravila. Želim samo upozoriti da je Pravilo sv. Klare na­jsličnije Pravilu Manje braće, odnosno usudio bih se reći da je ona kao prva žena koja je napisala Pravilo za žene uglavnom se nadahnula ili donekle prepisala ili ugradila u svoje pravilo Pravilo Manje braće. To je po sebi i razumljivo, jer je Franjo Klarin učite­lj života i zaštitnik. U stvari, Franjin način života Klara je željela da i njene sestre nas­ljeduju i baš zato je Pravilo sv. Klare najsličnije Pravilu manje braće.

 

3. Nepotvrđeno Pravilo sv. Franje Asiškoga

Sv. Franjo je „dao napisati kratkim riječima i jednostavno“ svoje prvo Pravilo koje je 1209. ili „sigurnije 1210.“ dao na odobrenje Inocentu III. To je Pravilo kao prva „formae vitae“ izgubljeno. Ovdje je riječ o Pravilu bez bule iz 1221. kojim se Klara pri pisanju svoga Pravila služila. To Pravilo bez bule, koje ima 24. poglavlja, utjecalo je na Klarino Pravilo, posebno u drugom poglavlju (11,1; 11,3; 11,7).

 

4. Oporuka sv. Franje

Oporuka koja je nastala u zadnjim danima Franjina života posebno redak 20: „ja sam radio svojim rukama i hoću raditi i odlučno hoću da i ostala braća obavljaju kakav pošten posao“, utjecala je na sv. Klaru pri pisanju Pravila (VII, 1): „Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije trećeg časa vjerno i pobožno rade poslove koji spadaju na čast i opću korist...“

 

5. Toma Čelanski, Vita II sancti Francisci, br. 185 i 204 izvršili su utjecaj na Klarino Pravilo (IV, 10-12; 1,5).

 

6. Pravilo kardinala Hugolina

Može se spravom reći daje poslije Pravila Manje braće Pravilo kardinala Hugolina 1218-9. (možda „prva forma vitae“ za klarise), izvršilo najveći utjecaj na Pravilo sv. Klare (11,5; V,8 i 8,21; III, 8-LO; VIII, 12. 17-18; XI, 7.9; V 9-13 i 12, 11; XII, 2-3; XI, 1-3 5-6. 10-12. To je logična posljedica jer je sama Klara, po svemu sudeći, uglavnom živjela po Pravilu Manje braće i po „forma vitae“ kardinala Hugolina.

 

7. Pravilo sv. Benedikta[20]

Budući da je Pravilo sv. Benedikta izvršilo utjecaj na sve zapadno redovništvo, a k tome, imajući u vidu pretpostavku da se sv. Klara zavjetovala na Benediktovo pravilo, nije ni čudno što je i to pravilo posebno zastupljeno i u Klarinu Pravilu (IV, 8-9. 18; VIII, 7. 8-9; IX, 15).

 

8. Obrednik, Liturgija za pokojne prihvaćena je u Pravilu pog. 3, redak 5: „Za pok­ojne neka reknu sedam očenaša s Pokoj vječni...“

 

9. Pravilo Inocenta IV. iz 1247. godine.

Koliko nam je poznato, Pravilo Inocenta IV. za sve sestre sljedbenice sv. Klare potvrđeno je 1247. god. i ono je prvo službeno odobreno Pravilo za Klarin Red. Stoga je razumljivo da je i njega Klara imala u vidu kada je pisala svoje Pravilo. Neki čak smatraju da je ona započela pisati svoje Pravilo nakon Pravila Inocenta IV. iz 1247. Stoga, na Pravilo sv. Klare i Pravilo Inocenta IV. iz 1247. izvršilo je ne mali utjecaj (II, 19-20; III, 1; XII, 1; V, 15; IX 12).

 


III. IDENTITET SIROMAŠNIH SESTARA PREMA PRAVILU

Pravilo sv. Klare pobliže određuje identitet damjanki, odnosno klarisa, ili kako se danas službeno te monahinje nazivaju „Reda siromašnih sestara sv. Klare“. Pravilo kao konstitutivni i temeljni zakonik klarisa odredilo je „narav, svrhu, duh i svojstva“ (kan. 678) klarisa.

I prije 1253. god. damjankama je bilo određeno quid faciendum i organizacija monaškog života unutar ženskoga zatvorenog samostana u XIII. stoljeću. To je bilo neosporno potrebno pismeno učiniti, kako bi se zajedništvo, odnosno sestrinstvo pravilno organiziralo i ispravno u duhu Crkve živjelo i razvijalo. Time se sestrinstvo, franjevaštvo institucionaliziralo u javnu pravnu osobnost unutar Katoličke crkve, koja je ujedno duhovna i povijesno vidljiva stvarnost.

Načelo: ubi societas (sestre) ibi ius (Pravilo), ili ibi auctoritas (opatica, savjetnice diskrete i sestre) ubi ius pravno uređeni oblik ili način života, ovdje je prisutno pos­redstvom prava, odnosno redovničkoga Pravila.

D'Ostilio, dok piše o potrebi autoriteta u Crkvi, svoj članak u Monitor ecclesiasticus, završava ovako:

  • „Ubi societas, ibi auctoritas;
  • Ubi auctoritas, ibi jus;
  • Ubi jus, ibi lex;
  • Ubi lex, ibi rex.
  • Sine rege sine legel“[21]

Nemoguće bi bilo, naime, uopće zamisliti život klarisa u nekom samostanu, re­dovničkoj zajednici, nakon smrti sv. Klare, bez neke određene organizacije života i rada, što određuju određeni propisi ili zakoni. Netko će reći, dosta je ljubav. Da, to je točno, ali kada se radi o udruženju ljudi u pravno priznatu zajednicu sa strane Crkve i svjetovnog autoriteta (pravna osoba), onda je neizbježno, uz milost, vjeru, nadu i ljubav, i određeno pravilo ponašanja, određene odredbe koje propisuju prava i dužnosti, odnosno potrebni su propisi koji trebaju odrediti: strukturu, narav, vez jedinstva i koor­dinaciju, propisi koji će pismeno ustrojiti takvo uređenje koje će predvidjeti također onaj trostruki odnos koji klarise nužno žive u određenoj zajednici (samostanu): odnos pojednike (klarise) prema pojedinki (klarisi), odnos pojedine klarise prema određenoj zajednici (samostanu) i odnos zajednice prema određenoj klarisi. Naime, taj suživot, koji se odvija u konkretnom samostanu klarisa ili konkretnoj zajednici, treba odrediti ili konkretizirati na temelju pravednosti koja je nadahnuta ljubavlju, jer je opus iustitiae pax (Iz 32, 17).

Pravilo sv. Klare kodificira ili institucionalizira zajednički život siromašnih sestara damjanki ili klarisa. Ono postavlja u središte strukturu i koncept siromašne sestre u njezinu zajedničkom kontekstu: siromašna je sestra takva ukoliko živi zatvoreno[22] uodređenom samostanu, u institucionaliziranom sestrinstvu prema određenom Pravilu. Taj društveni život sestara, sestrinstvo o kojemu Pravilo radi, prvenstveno se očitovalo u samostanu sv. Damjana, da bi se nakon toga kroz povijest Crkve ostvarivalo u mnogim samostanima Reda siromašnih sestara sv. Klare, koje su se zavjetovale na Klarino Pravilo.

Pravilo je na početku dano kao jus proprium ili lex fundamentalis (ono što treba činiti i kako treba činiti) za sestre u samostanu sv. Damjana, za „damjanke“. To je bio i ostao njihov obvezujući temeljni zakonik. Ovdje ćemo upozoriti samo na neke po­jedinosti iz Pravila, koje su pravne sastavnice Klarina načina života, odnosno načina života samoga Reda klarisa ili pojedinosti koje određuju sami identitet klarisa. Nabra­jamo samo neke karakteristike kao što su: poslušnost papi i poštivanje pape, vjernost sv. Franji i njegovim zakonitim nasljednicima,[23] radikalno siromaštvo, jedinstvo sestara u ljubavi, radu i molitvi, sloboda duha i prihvaćanje Duha Svetoga kao onoga koji vodi sestre, umjerenost ili prihvaćanje propisa u konkretnim slučajevima, zajednička odgo­vornost u upravi što predstavlja zadivljujući stupanj demokratičnosti u jednoj re­dovničkoj zajednici, dragovoljno zatvaranje u klauzuru itd.

Poslušnost papi posebna je odlika sv. Franje i sv. Klare. Iz toga razloga klarise pri­hvaćaju posrednika između njih i Svete Stolice, a to je kardinal „ostijski“ ili prokura-tor, pokrovitelj, koji je isti za prvi i drugi franjevački Red (franjevci + klarise). Uz ostalo, uloga je kardinala pokrovitelja na najvećoj razini štititi interese Siromašnih sestara pred Svetom Stolicom. Ustanova kardinala protektora održala se u Katoličkoj crkvi sve do 1964.[24]

U Pravilu Klara zahtijeva od sestara: „K tomu su sestre strogo obvezatne da imaju onoga kardinala Svete rimske crkve za svoga upravitelja, zaštitnika i popravitelja, koji bude od gospodina Pape dodijeljen Manjoj braći, da bismo, uvijek podčinjene i podložne nogama iste svete Crkve, stalne u katoličkoj vjeri, zauvijek obdržavale si­romaštvo i poniznost gospodina našega Isusa Krista i njegove Majke i sveto evanđelje, što smo čvrsto obećale Amen“ (XII, 12-13; II, 3).

Nakon izraza poslušnosti svetom ocu papi, sv. Franji i opatici, Pravilo govori o zavjetima. Tako je u Pravilu sv. Klare prvo poglavlje od presudne važnosti za život Si­romašnih sestara. Tu su, ustvari, nabrojene bitne sastavnice redovničkoga života, bez kojih se uopće ne bi moglo govoriti o klarisama kao monahinjama unutar Katoličke crkve.

Najprije se donosi opća formula, kao i u Pravilu sv. Franje iz 1223. god. daje oblik života Siromašnih sestara: „Obdržavati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.“ Dakle, tu se naglašava obdržavanje Evanđelja što se, uostalom traži i od svih kršćana, te se nadodaju posebnosti redovništva. Naime, slobodnim prihvaćanjem, zavjetovanjem i odlukom obdržavanja triju evanđeoskih savjeta evanđeoski savjeti postaju zavjeti, bez kojih nema ni govora o redovništvu unu­tar Katoličke crkve. Tako, tri zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoća postaju conditio sine qua non i u Klarinu Pravilu.

Najveća posebnost klarisa jest ta što siromašni redovnički ženski pokret monahinja u samostanu sv. Damjana živi potpuno siromaštvo. Stoga nazivaju sebe Siromašne ses­tre ili Red siromašnih sestara. One započinju živjeti drugačije siromaštvo od benedik-tinki i drugih redovnica svoga vremena. Za klarise je zavjet siromaštva nešto najsvetije i nešto što ih najviše razlikuje od ostalih monahinja u XIII. stoljeću. To je prava fra­njevačka karizma. Siromaštvo stoji u samom naslovu i srcu klarisa. Čitamo u sadaš­njim Generalnim konstitucijama: „Generalne konstitucije Reda siromašnih sestara svete Klare“. Najveća značajka Siromašnih sestara jest upravo radikalno siromaštvo po uzoru na Isusa Krista (usp. Mt. 5, 3; Lk 6, 20; Jk 2, 5; 2 Kor 8, 2) i kako je to shvaćao i provodio u životu sam sv. Franjo Asiški (Potvrđeno Pravilo VI, 1-6) i sv. Klara (VI., VII. i VIII.). Poglavlje VI., VII. i VIII. središnja su poglavlja Pravila. U njima se naj­više očituje Klarin identitet. Posebno je to naglašeno u pog. VIII, 1-3, gdje se određuje: „Neka sestre ništa sebi ne prisvoje, ni kuće, ni mjesta, niti ikoje druge stvari, te kao putnici i pridošlice na ovome svijetu neka pouzdano šalju na milostinju.“ Tu je nezao­bilazno spomenuti i Povlasticu siromaštva, koju je udijelio sv. Klari u ruke u Perugi 1216. god. sam papa Inocent HI.[25] Ta povlastica siromaštva od prvorazrednoga je značaja za klarise. Može se reći da je to neka prekretnica shvaćanja siromaštva u monaškim zajednicama.

Sestre moraju živjeti od časnoga rada, a što radom zarade mora biti raspoređeno na opću korist, o čemu vodi brigu opatica ili njezina zamjenica, uz savjet diskreta (VII. 1-5). Posebno je važno upozoriti da su se fratri skrbili za sestre, kako bi živjele pravo siromaštvo (VI, 5).

U Pravilu je naglašeno da je Red siromašnih sestara ustanovio sv. Franjo Asiški. Tu tvrdnju čitamo u Prologu Pravila i u Spisima sv. Klare, posebno u Oporuci. Klara za se kaže da je službenica Kristova „i biljčica preblaženoga oca Franje“ te obećaje najprije poslušnost Inocentu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima, Rimskoj Crkvi, i sv. Franji te njegovim zakonitim nasljednicima. Ostale sestre su, pak, dužne uvijek slušati nasljednike sv. Franje, sestru Klaru, njezine nasljednice, kanonski izabrane opa­tice. Klara je morala prihvatiti naziv opatica, iako je taj termin preuzet iz Pravila sv. Benedikta.[26]

Prema Pravilu XII, 1, službeni pohoditelj Siromašnih sestara „neka uvijek bude iz Reda Manje braće, prema volji i naredbi našeg kardinala“. Propis Pravila se temelji na Pravilu Inocenta IV. iz 1247, br. 8: „K tomu naređujem da general i provincijali samo od spomenutog Reda, sami ili po prikladnoj svojoj braći, određenoj od njih na generalnom kapitulu, obavljaju nad vama, koliko nad glavom toliko nad članovima, službu pohoditelja, popravitelja i obnovitelja“. Dužnost je službenoga pohoditelja: „da, u glavi i u članovima, ispravlja prijestupe počinjene protiv oblika našeg zavjetovanja“ (XII, 3).

U identitet klarisa spadaju i nositelji vlasti u samostanu: kućni kapitul, opatica, zamjenica, savjetnice i diskrete. Na čelu same redovničke kuće ili samostana, prema Pravilu sv. Klare, stoji opatica koja je imala zamjenicu, savjetnice, diskrete i kućni kapitul. Opaticu, zamjenicu, savjetnice i diskrete birale su sestre prema propisima Pravila (Pravilo, IV). Prije izbora opatice trebale su se sestre pobrigati da za izborni kapitul imaju generalnoga ili provincijalnog ministra Reda Male braće koji je trebao pripraviti sve što je potrebno za kanonski izbor opatice. Preporučeno je da se izabere zavjetovana sestra, ali predviđena je mogućnost da se izabere i druga, ali je upozoreno: „Ako bi bila izborom ili drugačije dana koja nije zavjetovana, neka joj se pokoravaju nakon što zavjetuje oblik našeg siromaštva“ (IV, 5). Opatica se bira doživotno, ali se može smijeniti i izabrati druga, „ako bi se kadkad činilo čitavoj zajednici sestara da spomenuta opatica nije prikladna za službu i opće dobro“ (IV, 6-7).

Pouka kakva treba biti opatica pruzeta je iz Pravila sv. Benedikta, gdje on govori za opata u čl. 64, 15: „Neka se trsi da bude više ljubljen negoli da ga se boje“. Us­trojstvo samoga Reda i samostanske uprave, kako ga propisuje pravilo, veoma je de­mokratično. Dužnost je opatice, između ostaloga, jednom tjedno sazvati svoje sestre na kućni kapitul (IV, 16). To je ustvari bio kućni kapitul na kojem se je opatica i druge ses­tre optuživale o javnim uvredama i nemarnostima. Nakon toga se raspravljalo o potre­bama samostana, odnosno o onome što služi samostanu „na korist i na čast“ (IV, 17).

Osim kućnoga kapitula, koji su sačinjavale sve zavjetovane sestre, postojala je i uprava samostana. Uprava samostana se birala „općim pristankom svih sestara“ (velika i uzorna demokracija). Na isti način biralo se osam sestara kao opatičino vijeće i dis­krete. Prema Pravilu, članove uprave i diskrete sestre su mogle radi opravdanih razloga skinuti i na njihovo mjesto izabrati druge (IV, 22-24). Ukratko, sam način upravljanja kućom bio je, kako bi se danas reklo, demokratski, gdje se morao obdržavati „kanonski oblik“ (IV, 1).

Služba kapelana je predviđena i drugim redovničkim laičkim zajednicama. Stoga, iako o kapelanu kod Siromašnih sestara pravilo govori (XII, 5-6), to nije nešto novo, osim što je određeno da on mora biti svećenik iz Reda Manje braće. Posebnost je Pravila i u tome što propisuje kako će kapelan dolaziti do klarisa. Tu se kaže: „s jednim pratiocem, klerikom na dobru glasu i providonosne razboritosti, te dva brata laika sve­tog ponašanja i ljubitelja časti... kako smo uvijek imale od spomenutog Reda Manje braće“. Kapelanu se zabranjuje bez pratioca ulaziti u samostan (XII, 8), s pratiocem, pak može unići radi ispovijedi bolesnih, za pričest, za bolesničko pomazanje i za pre­poruku duše (XII, 9-11).

Što se tiče svetih sakramenata i službene molitve, Pravilo donosi propise o ispo­vijedi, pričesti i časoslovu.

U poglavlju III. Pravilo zapovijeda sestrama da se ispovijedaju najmanje dvanaest puta godišnje (III, 12), neka se pričešćuju sedam puta, te se nabrajaju dani kada se tre­baju pričestiti: „Na Božić, Četvrtak velike sedmice, Uskrs, Duhove, Uznesenje Blažene Djevice Marije, svetkovinu svetoga Franje i svetkovinu Svih Svetih“ (III, 14). Uz navedeno, sestre su prisustvovale sv. Misi, a tih dana kapelanu je dozvoljeno celebrirati unutar samostana (III, 15).

Šta se tiče obavljanja božanske službe Pravilo dijeli sestre na pismene i nepismene poput potvrđenoga Pravila sv. Franje. Sve sestre božansku službu trebaju obavljati „prema običaju Male braće“ (III, 1). Takva je odredba preuzeta iz Pravila Inocenta IV. iz 1247., pgl. 2: „...prema običaju Reda Male braće, moraju slaviti službu“. One sestre koje znaju čitati trebaju imati časoslov bez napjeva, a one koje ne znaju čitati mogu moliti očenaše i to: 24 za Matutin, za Jutarnje pohvale 5, za Prvi, Treći, Šesti i Deveti čas po 7, za Večernju 12 i za Povečerje 7, za pokojne na Večernji 7 očenaša i „Pokoj vječni“, a za Matutin 12 (III, 4-5). Pismene sestre dužne su obaviti službu za pokojne. Za preminulu sestru iz samostana sv. Damjana treba izmoliti pedeset očenaša (III, 8).

O samom životu unutar samostana Pravilo posebno govori kada propisuje o postu, šutnji, govornici, rešetkama i klauzuri. Sestre trebaju postiti u svako doba. U slučaju očite potrebe nisu dužne na tjelesni post. Opatica, prema svome uvjerenju neka oslo­bodi od tjelesnog posta mlade, slabašne i one koje služe izvan samostana. Na Božić je dozvoljeno sestrama dvaput se potkrijepiti (III, 8-12).

Propisi o šutnji, o govornici i o rešetki tako su u Pravilu precizno određeni da je najbolje za onoga tko želi to više proučavati vidjeti tekst Pravila V, 1-17. Ovdje ćemo samo upozoriti kako (prema Pravilu III.) na rešetku treba postaviti iznutra platno te da „nikoja ne smije na rešetki govoriti prije izlaza sunca ni poslije zalaza“ (V, 10. 13. 14- 15). O čuvanju klauzure govori XI. poglavlje Pravila. Propisi o čuvanju klauzure tako su potanko određeni u Pravilu da bi svako tumačenje moglo iskriviti pravi smisao Pravila. Izvori o klauzuri su uglavnom iz Pravila kardinala Hugolina. Sveti je Franjo u Potvrđenom Pravilu pog. XI. zabranio fratrima bez posebne dozvole Svete Stolice ulaziti u samostane monahinja, sumnjiva druženja sa ženama i savjetovanja te kumstva bilo muškim bilo ženskim osobama. Sve je to „da tom zgodom ne bi nastala među braćom ili o braći kakva sablazan“.[27]

 

IV. ZAKLJUČAK

Pravilo sv. Klare iz 1253. godine i danas je važeći prvorazredni teološki, duhovni i pravni dokument posebno za one klarise koje se zavjetuju živjeti po tom Pravilu. Na današnjim klarisama nije da žive svako slovo Pravila, već da nasljeduju duh Pravila i vrše slovo Pravila kako ga shvaća i nalaže Sveta Stolica u Generalnim konstitucijama Reda siromašnih sestara svete Klare. Duh Pravila i u naše vrijeme trebaju oživljavati, kako Red sv. Klare, tako i sve druge ustanove franjevačkog nadahnuća. Iako je Red sv. Klare kao živi organizam koji se razvija, počevši tamo od XIII. stoljeća, ipak is­konski duh i život početaka treba uvijek oživljavati klarise, kako bi se hranile sa svojih nezamućenih izvora: svetog Franje i svete Klare, službenice Gospodnje i „biljčice“ sv. Franje Asiškoga.

 

ZUSAMMENFASSUNG

REGEL DER HL. KLARA ALS LEGISLATIVE SCHRIFT

Die Regel der Hl. Klara ist juristischer und historischer Zeuge der Zeit und der Art und Weise im Leben des beschaulichen Zweiges des franziskanischen Charismas von der vollkommenen Armut im geschlossenen Frauenkloster des Hl. Damianus in der ersten Halfte des 13. Jhs. Zwei Tage vor ihrem Tode legte Klara dem Papst Innozenz IV. diese Schrift zur Bestatigung vor, damit diese am 9. 8. 1253 vom Papst amtlich bestatigt vverde. Das war die erste mönchische Regel, die von einer Frau aufgesetzt vvurde. Eingebung fur diese Regel waren: Hl. Schrift, Regel der Minoriten aus 1223, unbestatigte Regel des Hl. Franz von Assisi, Testament des Hl. Franz, Regel des Kardinals Hugolini, Regel des Hl. Benedikt, Ritual und Regel des Innozenz IV. aus dem J. 1247.

Die Regel hat Rechtsgultigkeit bis zum heutigen Tag. Auch heute wird sie von Klarissen gelobt. Nämlich, die Regel der Hl. Klara mit Generalkonstitutionen aus 1989 ist das Grundgesetzbuch der „Damianinnen“, bzw. des Ordens der armen Schwestern von der Hl. Klara. Den Geist der Regel Klara's zu verraten, vvurde bedeuten, die Klara selbst und den Hl. Franz in unserer Zeit zu verraten.

In dem Referat wurden bearbeitet: 1. Juristischer Wert der Regel von der Hl. Klara 2. Quellen der Regel und 3. Identitat der armen Schwestern nach der Regel.

Wir haben darauf hingewiesen, dass auch vor dem J. 1253 für „Damianinnen“ bestimmt wurde quid faciendum /es gab mehrere Regeln/, allein Klara war damit nicht zufrieden; zwei Tage vor ihrem Tode bestatigte der Papst ihre eigene Regel des Labens. Die Regel ist auch heute noch jus proprium et lex fundamentalis der armen Schvvestern von der HL Klara.

Zusammenfassung übersetzt von K. Bašić

.

PRILOZI

________________

[1] Pravilo sv. Klare „Forum vitae = oblik životu“ koji upotrebljavamo u ovome radu, objavljeno je u Seraphicae legislationis lextus originale*, Ad Claras Aquas 1897, str. 35-47, 49-76. U poglavlju 1, br. I. piše: „Forma vitae Onlinis sororum pauperum, quam beatus Franciscus instituti“. Na hrvatski je prevedeno: „Oblik života Reda siromašnih Sestara, što ga je sastavio blaženi Franjo“ (usp. Pravilo i Generalne Konstitucije Reda sirotnasnih sestara svele Klare, Zagreb Sa­mostan klarisa, 1990, str. 14 ili Pravilo pog. I, br. 1). Tu je bitna netočnost. Naime, kada se pomno čita taj tekst na hrvat­skom jeziku onda ono „što ga je sastavio blaženi Franjo“, nameće zaključak da je taj „Oblik života“ tj. Pravilo „sastavio“ sv. Franjo, a ne sv. Klara kojoj se spravom pripisuje taj pravni spis. Stoga, „instituti“ treba prevesti, kako se i prevodilo dosada „ustanovio“ (usp. Spisi sv. oca Franje i sv. Majke Klare Asižana, Symposion, Split, 1988. str. 249, Pravilo I, 1). Sv. Franjo je ustanovio Red siromašnih gospođa, a nije sastavio Klarino Pravilo.

[2] Pravilo (regula) kod monaha ili monahinja znači propise, odredbe prema kojima trebaju živjeti monasi ili monahi­nje u određenom samostanu. O redovničkim pravilima usp. Redovnička pravila (pripredio Hadrijan Borak), Zagreb 1985, 5-11; 303-315; Dizionario degli istituti di Perfezione, vol. VII, ed. Paoline, Roma 1983, 1410 sl.

[3] Usp. ANTON ROTZETTER, Klara von Assisi erste franziskanische Frau, Herder-Freiburg. Basel-Wien 1993, 288sl.

[4] Usp. zgode i nezgode oko Pravila sv. Franje Asiškoga i Pravila sv. Klare, koji su izričito tražili od papa potvrdu vlastitog pravila, odnosno potvrdu ili priznanje posebnog oblika posvećenoga života koji je različit od života drugoga redovništva u njihovo vrijeme. Za Franju i Klaru je Pravilo oblik života siromašne braće odnosno sestara. I Franjo i Klara su iznikli iz povijesnoga ambijenta XIII. stoljeća, kada je bilo šaroliko mnoštvo muških i ženskih vjerskih pokreta, u kojima je bio dosta naglašen pokret za radikalno siromaštvo (usp. HERBERT GRUDMAN, Movimenti religiosi nel medioevo, ed. Mulino Bologna 1974; AA.VV, La nascita di una carisma, Milano 1976; LAZARO IRIARETE, Vocazione francescana, ed. Pemme. 1987.).

Franjino Pravilo je kao neki prekid s dotadašnjim načinom monaškog života. Njegova je karizma evangelizacija, apostolat, poslanje u siromaštvu i poniznosti širiti nauk Isusa Krista, kako bi se ostvarilo kraljevstvo Božje. Franjo nije htio prihvatiti nikakvo postojeće redovničko pravilo, već je od pape zatražio potvrdu vlastitoga oblika života, odnosno Pra­vila, u kojemu će se najbolje očitovati njegova karizma, koja je usmjerena na izgradnju Crkve Božje. On osniva novi Red, apostolski red. Čak je 1215. god. zabranjeno potvrđivati nova pravila. Savjetovalo se, naime, prihvatiti neko već postojeće. Tako, Lateranski IV. sabor u kanonu 13. propisuje: „Ne nimia religionum diversitas gravem in ecclesia Dei confusionem inducat, firmiter prohibemus, ne quis de coetero novam religionem inveniat, sed quicumque voluerit a religionera converti, unam de approbatis assumat. Similiter qui voluerit religiosam domum fundere de novo, regulom et instifutionem acripiat de religionibus approbatis“ (Conciliorum oecumenicorum decreta, editio tertia, Bologna 1973, 242).

[5] Pravilo i Generalne konstitucije Reda siromašnih sestara svete Klare, Zagreb, Samostan klarisa, 1990. Konsti­tucije kao zakonodavni tekst pojedine redovničke ustanove spominju se već u XII. stoljeću. Prve Opće konstitucije fra­njevačkog reda bile su one iz 1260. god. nazvane Narbonenses (Archivum franciscanum historicum, XXXIV/I941, 37-94, 284-337); usp. Dizionario, 1410 si. Koliko nam je poznato, sestre klarise u Splitu zavjetuju se na Pravilo Urbana IV, a ne na Pravilo sv. Klare o kojemu ovdje raspravljamo.

[6] GK „po sebi ne obvezuju pod teški grijeh, osim ako težina obaveze dolazi iz drugog propisa“ (GK čl. 16 § 2). Prekršaj zakona jest u stvari uglavnom culpa iuridica, radi toga što krivca treba popraviti pa mu se s toga nametne neka određena i adekvatna prisilna ili stegovna mjera. Kazna treba biti ljekovita.

[7] Pravilo, pogl. I. U ime Gospodnje počinje Oblik života Siromašnih sestara, pogl. II. O onima koji žele prihvatiti ovaj život i kako ih treba primili; pogl. III. O božanskoj službi i u postu. 0 ispovijedi i o pričesti; pogl. IV 0 izboru i službi opatice. O kapitulu. te članovima uprave i o diskretama; pogl. V. O šutnji i n govornici i o rešetki; pogl. VI. O neposjedovanju vlasništva; pogl. VII. 0 načinu rada; pogl. VIII. Neka sestre ništa sebi ne prisvoje; u prošnji milostinje o bolesnim sestrama; pogl. IX. 0 pokori koju treba naložiti sestrama koje bi pogriješile i o sestrama koje služe izvan samostana; pogl. X. O opominjanju i popravljanju sestara; pogl. XI. O čuvanju klauzure; pogl. XII. O službenom pohodu, o kapelanu i o kardinalu pokrovitelju.

[8] Bula pape Inocenta IV. kojom potvrđuje Pravilo sv. Klare počinje riječima „Solet annuere“. što svjedoči da je napravljena prema istom obrascu, kako je tada bio običaj pisati bule u papinskoj kuriji. I bula kojm je papa Honorijc III. potvrdio Pravilo sv. Franje 29. studenoga 1223. počinje istim riječima.

[9] Usp. Prolog Pravila svete Klare. Spisi sv. Oca Franje i sv. Majke Klare Asižana. Svmposion, Split 1988, 248-249.

[10] Usp. IGNACIO OMAECIIEVARRIA, La Regla y las Reglas de ta Orden de Santa Clara, Collecctanea Francescana, XLVI/976, 1-2, 93-119, Spisi, 270.

[11] Usp. Apostolsko pismo Ivana Pavla II. od 15. VIII. 1988, koje počinje riječima „Mulieris dignitatem“.

[12] Npr. Klara kaže u Pravilu da se sestre trebaju pričešeivati sedam puta godišnje (Pavao III, 19) ili „Mogu imati časoslove za čitanje bez napjeva“ (Pravilo III. 2) itd. Takvo shvaćanje treba mijenjati prema shvaćanju Crkve. Takav propis je više neodrživ.

[13] Nova et vetera, XXVIII/1978, 1-2; Dokumenti, br. 3.

[14] Spisi, 196.

[15] Usp. GRUDMAN, Nav. tip, 227. Usp. sam naslov GK.

[16] U našem citiranju treba imati u vidu da čl. znači članak, prvi arapski broj iza čl. označuje broj članka, a drugi broj iza broja članka označuje broj podnožne bilješke u članku, kako je zapisano u sadašnjim Generalnim konstitucijama.

[17] Usp. L. OL1GER. De origine Regulurum Ordinis S. Clore. Archivum franciscanum historicum, V/1912, 181-209. 413-447; M. CONTI. Letrura biblica delta Regula francescunu. Roma, 1977, 351-374; Dizionurio, 1482; A.LAINAT1, La Regalu fraiicescana e U II. ordina. Vita M i n o r u m, XLIV/1973, 227-249.

[18] Usp. Spisi, 249-267.

[19] Usp. Mt. 19,21; 6,9-13; 12,36, 10,22; 5. 3; 5,10; 5,44; 10,22; 7,12; 5,23; 6,15; 18,35; 20,27; 13,22; Lk 2,7. 12; 6,20; 21,34; 12,15; 2 Kor 8,2; 8,9; 2 Pet 2,21; 2,11; 1 Sol 5,19; 2,7; Gal 4,19-20. Kol 1,23; 3,24; Jk 2.5; Heb 13,17; Dj 13.16; Ps 31,7; 38.13; 141,6; 2 Sam 1,26.

[20] Pravilo sv. Benedikta na hrvatskom jeziku vidi: Redovnička pravila (priredio: H. BORAK), Zagreb 1985, 239-300.

[21] FRANCESCO D'OSTILIO, Necessita e funziune della sucra potesta nella Chiesa, Monitor eccle.siasticus, XXXVIII/1993, 3,316.

[22] O klauzuri (zagradi ili ogradi) u redovništvu, usp. EMANUELE BOAGA, La clausura, origine e sviluppo storico-giuridico-spirituale, Vita consacrata, XXIX/I993, 4, 492-512.

[23] U slučaju daje samosvojni ženski samostan (u našem slučaju klarise) „pridružen nekoj usatnovi redovnika“ re­dovnički poglavar te ustanove ima nad ženskim samostanom onu pravu vlast koju mu daju Konstitucije samosvojnoga ženskog samostana (usp. kan. 614). Generalne konstitucije Reda siromašnih sestara sv. Klare kao službeni tekst predao je klarisama da ih vrše Fra Ivan Vaughn O.F.M. general Reda, 23. rujna 1988. god. i na klarise zazvao „serafski blagoslov svete Majke Klare i svetoga Franje“.

[24] Usp. A. CRNICA. Kanonsko pravo katoličke crkve. sv. 2, osobno i stvarno pravo, ulomak 2, Redovničko i laičko pravo, Šibenik 1941, 28; IRIARTE, La Regala, 238-240; usp. Pravilo sv. Franje iz 1223, XII, 3-4.

[25] Usp. Spisi, 277-278; usp. DAVID FLOOD, Chiaru nel 1216, Vita Minorum, LXIV/I993, 211-225. Klarin stav o siromaštvu može se vidjeti ne samo iz Pravila koje je eminentni zakonodavni spis. već također iz Oporuke koja se može smatrati autobiografskim i pobudnim spisom te iz četiri pisma koja je Klara pisala Agnezi Praškoj (1205-1282). koja je bila kći češkoga kralja Otokara i kraljice Konstance Ugarske. Imala je pet ponuda za udaju, ali je, ako upo-trebimo mistično-svadbeni jezik, postala zaručnica Kristova, postala je klarisa, tj. kada su Manja Braća došla 1232. god. u Prag. Agneza je dala sagraditi crkvu i samostan Svetog Spasitelja te je u tom samostanu 1234. započela živjeti sva pre­dana Kristu zaručniku i Kristovoj Crkvi na službu (usp. TADEE MATURA, // cmaenum detli scrini, Chiaru d'Assisi, Scritti , Ed. LIEF, Viccnza, 1986.

[26] Prvi franjevački red nije prihvatio termin „opat“ već „minister“ = sluga. Danas u Franjevačkom redu upravnu vlast imaju: general i provincijal, vikar, kustos i gvardijan.

[27] Usp. Pravilo sv. Franje Asiškoga iz 1223. pog. IX. Kada je govor o identitetu klarisa prema Pravilu, onda treba napomenuti i činjenicu da su postojale i sestre „koje služe izvan samostana“. O takvima se posebno govori u Pravilu. II, 21-22; IX, 12-18.


 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas179
Ovaj mjesecOvaj mjesec44323
UkupnoUkupno7255256

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 22