† Fra Dominik Tomić

 

Br. 01-581/09.

Split, 2. listopada 2009.

Predmet: Molitva za pok. fra Dominika Tomića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Dominika Tomića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 30. rujna: 

    • Fra Dominik Tomić rodio se 8. rujna 1934. u Siveriću. U novicijat stupio 15. srpnja 1952. na Visovcu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1957. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 14. srpnja 1959. u Makarskoj.
    • Od 1960. do 1996. godine vršio je pastoralne službe u domovini i inozemnoj pastvi kao dušobrižnik za Hrvate.
    • Preminuo je u Omišu 30. rujna 2009. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na Visovcu 2. listopada 2009. godine.

 

 

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

Pripadamo Bogu

Poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino i prijatelji našega preminulog brata fra Dominika, dragi vjernici!

Na ovome opjevanom Gospinu otočiću,  u ovoj oazi mira i djeliću neba na zemlji, okupljeni smo danas samo u jednoj želji: s molitvom se oprostiti od posmrtnih ostataka našega uvaženog i časnog, uzornog, mirnog i samozatajnog fra Dominika Tomića. Časni naš brat, franjevac i svećenik, veoma mirni i ophođenjem prepoznatljivi fra Dominik cijeli je svoj život gledao dobro Crkve i potrebe svoje Provincije te išao tamo gdje su ga slali njegovi poglavari: Konjevrate, Stankovci, Mirlović, Rupe, Rosenheim, San Jose, Winipeg, Thunder Bay.

Do posljednjeg trenutka ostao je u pastoralu. Obrazlagao je, tumačio i propovijedao Božju riječ, ne kao puki rabinski upravitelj ortodoksnih članaka, već kao «sluga Riječi», donoseći mladima mladost, jadnima sreću, a tužnima radost. Istovremeno se  borio i sa svojom bolešću koju nije javno i previše pokazivao. Bolest su drugi primjećivali kad je ona bila jača, a kad je potpuno nadjačala i više nije mogao, fra Dominik se vratio u Domovinu - najprije u Zagreb, a zatim u Omiš.

Braćo i sestre, kada razmišljamo o smislu našeg postojanja, najraširenije je mišljenje da su život i smrt isključivo osobni događaj. Kad je riječ i razgovor o životu, redovito se - osobito u ovo sekularizirano vrijeme -  čuje uzrečica: „Uživaj život!“ To je stav, takvo je danas pravilo i način razmišljanja. Želi se naglasiti da se život ostvaruje isključivo u uživanju i treba ga iskoristiti. Jedi, pij i uživaj, do mile volje, do besvijesti, dok te bude, do posljednjeg daha - nije li to jeka koja danas ima svoje brojne pristaše, sluge i saveznike. Ali, ako život nije dar i davanje, ako nije izgaranje, ljubav i žrtva istovremeno, gdje je onda ulica kojom možemo hoditi, gdje je svjetionik prema kojemu lađu treba usmjeriti? Što je onda Riječ na koju se možemo osloniti? Ako život nije sebedarje, onda je on čisti i grubi egoizam, interes, praznina i ništavilo.

I poslije života, ma kakav bio i koliko se živio, dolazi smrt. Pred njom nema iznimke i nema povlastice. Nije ju moguće potkupiti i odgoditi; nju se ne može zanemariti, ignorirati i odbiti. «U čas kad i ne mislimo» ona dolazi i u njoj smo sami: svatko sa svojom savješću i sa svojom duhovnom stečevinom.

Kršćanstvo gleda na smrt na drugačiji način. Preko pera i na usta sv. Pavla, kršćanska vjera uči da: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umi­remo, Gospodinovi smo!“ Isti apostol navodi i razlog našeg života i umiranja u Gospodinu, a taj razlog je samo jedan i jedinstven, razlog vremenski i vječni, eshatološki i dogmatski - Krist Gospodin koji „umrije i oživje, da Gospodar bude i mrtvima i živima“.

Pavao uvelike cijeni ovu nauku i često se u svojim  pismima na nju navraća. Tako u poslanici Korinćanima veli: „Krist je umro za sve, da živi ne žive više samo za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“ (Kor 5, 15). A o sebi veli: „Uistinu, ja sam po Zakonu (Mojsijevu) umro Zakonu, da živim Bogu“ (Gal 2, 19). I zato svom učeniku Filemonu s ushitom piše, a nas potiče, a možda i opominje kad piše: „Bilo da živim, bilo da umrem, proslavit ću Krista svojim tijelom. Za mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak“ (Fil l, 20—21). Smrću se život s Kristom uvećava.

Možda će netko primijetiti da je ovo potpuno darivanje i usličnjenje Kristu mogu ostvariti samo orijaši duha i veliki sveci: Pavao, Franjo Asiški, Mala Terezija. Istina je, mi smo grešnici i često osrednjaci; izgriza nas sebičnost, nemar, lijenost, neostvarenost… više je možda u nama tragova zemlje, nego obrisa neba. Međutim, Pavlova je riječ upućena ne samo njegovim «ljubljenim učenicima» i zajednicama, nego i nama danas, svima - pojedinačno i skupno. Malo kasnije bit će pretvorba i izgovarat ćemo Isusove riječi s Posljednje večere: «Ovo je tijelo moje… Ovo je krv moja…Ovo činite meni na spomen». Tijekom tog čina i prilikom izgovaranja tih riječi duboko ćemo se sabrati i uozbiljiti jer su to prevažne riječi u koje duboko vjerujemo. No, nisu li i riječi:  Krist zato umrije i oživje da bude Gospodar i mrtvima i živima isto tako važne i ozbiljne da u njih povjerujemo i ozbiljno uozbiljimo. I «mene je dohvatio Isus Krist», kazuje Pavao svom učeniku Filemonu (Fil 3, 12—14). Trudimo se da ga i mi „dohvatimo“. Svi su ga dohvatili koji su svoj život posvetili Bogu.

Pavlova poruka završava prizivom na Sud: Svi ćemo stati pred sudište Božje... Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun. Isus je postao „sucem živima i mrtvi­ma“ svojom smrću i svojim uskrsnućem, a smrt i uskrsnuće su ponovno još jednom proglasili njega Gospodarom mrtvih i živih.

Sve ovo rečeno dobro je znao, propovijedao i životom svjedočio naš fra Dominik, father (fader), kako mu je bilo drago da ga oslovljavaju. Fra Dominik je svugdje gdje je djelovao ostavio osobni pečat, ali najviše u radu s našim iseljenicima u dalekom svijetu Sjeverne Amerike. Svugdje je pokazivao primjer susretljivog i samozatajnog franjevca, tihog glasa i snažnog svjedočenja Kristova glasnika i domoljuba. Petnaest posljednjih godina njegova pastoralnog rada u Thunder Bayu utisnuli su neizbrisivi pečat u živote naših iseljenika.  Dok ga je život nosio, dok bolest nije nadjačala, bio je aktivan i svojom svakodnevnošću pokazivao da pripada Bogu. A kad čovjek pripada Bogu, onda pripada i Domovini, drugim ljudima, onima koji su ljubavi i razumijevanja najpotrebniji.

U ovoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost braći franjevcima u samostanu u Omišu na čelu s gvardijanom fra Filipom. Isto tako iskrenu i duboku zahvalnost izričem časnoj sestri Fabijani koja je posljednje godine bdjela uz fra Dominika i u svemu mu danonoćno bila na usluzi. A fra Dominikovoj bližoj i daljnjoj rodbini izražavam iskrenu sućut.

Dragi naš fra Dominiče, hvala ti na strpljivom i uzornom služenju Bogu i čovjeku; hvala na predanosti potrebama naše Provincije, hvala za svaki osmijeh koji si izmamio u životima ljudi koji su s tobom živjeli, hvala na životu 800 godina dugog svjedočenja franjevačke prepoznatljivosti u koju si i ti utkao svoj život i predanje.

Počivaj u miru Krista, u zajedništvu sa svetim ocem Franjom i svom braćom i sestrama koji su dostojni gledanja lica Božjega. Amen!

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1302
Ovaj mjesecOvaj mjesec38383
UkupnoUkupno6383487

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 69 

Administrator

franodoljanin@gmail.com