Frankfurt: Održan treći susret hrvatskih studenata u Njemačkoj

Treći u nizu susret hrvatskih studenata u Njemačkoj o temi „Spašavaju li se pripadnici drugih religija? Odgovor Crkve“ održan je u subotu 22. studenoga u njemačkoj župi sv. Kristofora u Preungesheimu u Frankfurtu na Majni, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta. Na susretu se okupilo oko sto hrvatskih studenata koji studiraju na njemačkim sveučilištima diljem Njemačke, a vodio ga je ekumenski teolog dr. fra Ivan Macut, franjevac Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, koji djeluje kao dušobrižnik u  Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin.

Susret je započeo prigodnom molitvom. Potom je okupljene pozdravio delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina i zaželio im plodonosan treći susret, a tijekom susreta delegat vlč. Komadina je istaknuo važnost takvih susreta i potaknuo studente neka i nadalje budu aktivni članovi svojih hrvatskih misija i zajednica u Njemačkoj. U sklopu zadane teme dr. Macut je održao tri predavanja – «Samo je jedna prava religija», «Model reciprociteta: mnoge su religije istinite i pozvane na dijalog (pluralistički model)» i «Model ispunjenja». U suvremenom svijetu u kojem živimo, a koji karakterizira globalna umreženost, seljenje ljudi, komunikacije, itd. kršćanstvo je više nego ikad prije došlo u doticaj s drugim religijama i vjerovanjima. Danas na policama knjiga u knjižarama uz Bibliju se nalazi odmah Kur'an, Bhagavad-Ggita, Tao Te Ching i mnoge druge svete knjige drugih religija. Osim toga, na fakultetima se uz kršćanstvo predaju i druge religije: islam, budizam, taoizam, itd. Taj doticaj, doveo je kršćane-teologe da se pitaju: zašto postoje tolike religije? Ako postoji jedan Bog, ne bi li trebala biti samo jedna religija? Jesi li sve religije jednako vrijedne u Božjim očima? U kojem je odnosu moja religija s drugim religijama? Mogu li nešto od drugih religija naučiti? Spašavaju li se pripadnici drugih religija? Teološka disciplina koja želi odgovoriti na ova pitanja naziva se: teologija religija. Unutar ove discipline teolozi studiraju kršćansko Sveto pismo i Tradiciju te traže odgovore na ova pitanja. Nadalje, studiraju i svete tekstove drugih religija te ih uspoređuju s kršćanskim Svetim pismom. Na koncu, ovi teolozi predlažu određene izmjene ponašanja i gledanja na druge religije unutar svojih kršćanskih zajednica. Ovaj studijski dan na kojem smo se okupili ima za zadatak da vas uvedem, koliko je to moguće, u samu problematiku govora o drugim religijama, ali još mi je važnije da vas potaknem na samostalno i kritičko ispitivanje te razmišljanje jer svi ste vi u doticaju s pripadnicima drugih religija (islam, židovstvo, budizam, itd.), s njima možda studirate, radite, imate prijatelje koji nisu kršćani. Susret s pripadnikom druge religije jednog kršćanina koji ozbiljno shvaća svoju vjeru ne može ga ostaviti ravnodušnim.  I sama pomisao: moj prijatelj musliman, budist, itd., hoće li se i on spasiti jer kršćanstvo uči da je Isus Krist jedini spasitelj i da je potrebno u njega vjerovati ako se netko želi spasiti. Nadalje, priznat ćemo kako su naši prijatelji budisti možda čak i bolji ljudi i osobe od nas samih. Nije li onda nepravedno da se on koji je bolji od mene, samo zato što nije kršćanin i što se rodio u takvoj obitelji koja nije kršćanska, da propadne i da izgubi život vječni? Kako Bog to može dopusitit? Treba odmah na početku reći kako odgovoriti na ova pitanja nije niti malo lagano. Naprotiv, napisane su stotine tisuća stranica i još će ih biti toliko napisano upravo o ovoj problematici te je i teološka disciplina teologija religija, možemo reći, najveće suvremeno teološko gradilište koje danas postoji. Odgovor na ova pitanja povlači za sobom i pitanje: ako se i drugi spašavaju, je li onda Isus Krist univerzalni spasitelj svijeta, a kršćanstvo nije jedina prava religija. Dakle, mnogo je toga što ulazi u igru i zato nije lagano o tim životnim pitanjima niti promišljati niti tražiti odgovor. Međutim, nitko nije niti rekao da je vjera lagana jer onaj tko stvarno živi svoju vjeru i tko razmišlja i o drugima, vidi da nije lagano dati odgovor na ova pitanja, istaknuo je dr. Macut. Za vrijeme, a posebno nakon Drugog vatikanskog sabora došlo je do promjene pogleda na druge religije. Naime, od dotadašnjeg gledanja na religije kao na nešto što se treba zamijeniti, tj. koje kršćanstvo treba prije ili kasnije zamijeniti, počelo se govoriti o ispunjenju drugih religija. Ovdje se također uvažavaju dvije stvarnosti: s jedne strane da je Božja ljubav univerzalne, tj. proteže se na čitav svijet te s druge strane da Bog spašava po Isusu Kristu. Ovo mišljenje ili model prevladava u velikoj većini kršćanskih Crkava (Luteranskoj, Reformiranoj, Pravoslavnoj i Katoličkoj Crkvi). Katolici su jako dugo vremena smatrali kako Bog spašava po Isusu Kristu, ali i po Crkvi te se dugo vremena upotrebljavala izreka: Izvan Crkve nema spasenja. Dakle, spasonosni susret s Isusom Kristom može se dogoditi samo u Crkvi te Isus po Crkvi spašava ljude. Međutim, ako pogledamo same početke kršćanstva, onda možemo vidjeti da pojedini autori nisu tako gledali na ovu stvarnost. Tako je sv. Justin mučenik tvrdio kako postoje sjemena Božje riječi po čitavom svijetu. Tertulijan je tvrdio kako je duh svakog čovjeka u biti kršćanski jer je Bog prisutan u svakom čovjeku. Dakle, radi se o tvrdnjama da Bog spašava i ljude izvan Crkve. Prije Drugog vatikanskog sabora, jedan od najpoznatijih teologa XX. st. Karl Rahner iznio je zanimljive ideje o pripadnicima drugih religija i o njihovom spasavanju, te je njegovo mišljenje u velikoj mjeri utjecalo i na sami Sabor, ali vidjet ćemo nije ga u potpunosti odredilo jer su saborski Oci napravili mali odmak od njegovog učenja. Drugi vatikanski sabor s obzirom na pogled i odnos prema drugim religijama predstavlja kamen temeljac te donosi pozitivne promjene. Nadalje, treba istaknuti kako se nijedna kršćanska Crkva nije u svojim službenim dokumentima toliko zanimala i govorila o drugim religijama kao Katolička Crkva i to posebno na ovom Saboru, ali i kasnije u post-saborskom vremenu preko Petrovih nasljednika. Papa Pavao VI. u svojoj enciklici Ecclesiam suam (1964.) objašnjava kako je povijest spasenja zapravo povijest dijaloga Boga s čovječanstvom; uloga Crkve jest produljiti taj dijalog. Crkva se nalazi u jednoj privilegiranoj poziciji kako bi mogla ući u dijalog s čitavim svijetom. Papa ne odbacuje duhovne i moralne vrijednosti različitih nekršćanskih religija te želi da zajedno s drugima brane ideale koji mogu biti zajednički. Za vrijeme pape Ivana Pavla II. postignuta su tri koraka naprijed s obzirom na religije i pitanje spasenja onih koji nisu kršćani. Što se tiče uloga Isusa Krista u spasenju svijeta, onda vrijedi slijedeće: Isus je jedini Spasitelj čitavog čovječanstva: ako Bog dopire do čitavog svemira, kanal po kome to čini jest Isus Krist. Isusu je jedini spasitelj svijeta, on je jedini u stanju objaviti Boga i ljude dovesti Bogu te nema spasenja bez Isusa Krista. Isus je središte cjelokupne povijesti. Isus je punina Božje objave. Svi ovi drugi mogući putovi „spasenja“ nisu niti samostalni niti paralelni putovi spasenja s onim koji nam daje Krist. Isus je jedini Spasitelj te se Isusa mora razlikovati od utemeljitelja drugih religija. Dijalog ima i svoja ograničenja: navještaj i dijalog nisu na istoj razini. Crkva je redoviti put spasenja i samo ona posjeduje puninu spasenjskih sredstava (RM 55; DA 19, 22, 58). Kraljevstvo Božje i Crkva jesu različiti, ali nisu odvojivi jedno od drugoga: ako trebamo razlikovati ove dvije stvarnosti, onda ih se ne treba i odvajati smatraju katolički teolozi. Crkva jest u službi Kraljevstva Božjega, ali njezina uloga sluge ujedno je i nužna, jer Kraljevstvo uzima konkretnu formu u ovom svijetu. Isus je ispunjenje svih religija svijeta i njihovo jedino i definitivno ispunjenje (RM 6). U posljednje vrijeme neki su teolozi pokušali nadići učenje K. Rahnera i Drugog vatikanskog sabora s obzirom na druge religije. Trajni misionarski navještaj Crkve danas je izložen opasnosti relativističkih teorija koje nastoje opravdati religijski pluralizam, i to ne samo de facto nego također de iure (ili načelno). Kao posljedica toga počinje se smatrati kako su prevladane neke istine kao što su, primjerice: definitivnost i punina objave Isusa Krista, zatim narav kršćanske vjere u odnosu na vjerovanja ostalih religija, nadahnutost knjiga Svetoga pisma, jedinstvo osobe vječne Riječi i Isusa iz Nazareta, jedinstvo spasenjske ekonomije utjelovljene Riječi i Duha Svetoga, spasenjska jedincatost i univerzalnost otajstva Isusa Krista, sveopće posredovanje spasenja po Crkvi, nerazdvojivost – premda i uz određeno razlikovanje – Božjega kraljevstva, Kristova kraljevstva i Crkve, subzistencija jedne Kristove Crkve u Katoličkoj Crkvi, kazao je dr. Macut. Na kraju je govoreći o Crkvi i religijama u odnosu na spasenje podsjetio na nekoliko smjernica neophodnih  za produbljivanje teološkog promišljanja o odnosu Crkve i religija prema spasenju. «Nadasve se mora čvrsto vjerovati da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva. To se učenje ne smije postavljati nasuprot sveopćoj Božjoj spasenjskoj volji. Glede načina na koji Božja milost spasenja, koja se uvijek daruje po Kristu u Duhu i u otajstvenom je odnosu s Crkvom, dolazi do pojedinih nekršćana, Drugi vatikanski koncil ograničio se na tvrdnju da Bog daje putovima koje on zna«. Teolozi nastoje dublje proniknuti u to pitanje. jasno je da bi bilo u proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova spasenja, uz one koje čine ostale religije, koje bi bile komplementarne Crkvi ili čak s obzirom na bit njoj istovrijedne, pa i ako su s njom zajedno usmjerene prema eshatološkom Božjem kraljevstvu. Sigurno je da različite religijske tradicije sadrže nude elemente religioznosti, koji dolaze od Boga, i koji su dio onoga što Duh »izvodi u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama«. Uistinu, neke molitve i neki obredi ostalih religija mogu preuzeti ulogu priprave za evanđelje, budući da predstavljaju prilike i odgojnu pomoć kojima se čovjekovo srce potiče da se otvori Božjem djelovanju. Njima se ipak ne smije pripisivati božansko podrijetlo i spasenjska djelotvornost koja je svojstvena kršćanskim sakramentima. Osim toga ne smije se zanemariti činjenica da ostali obredi, ukoliko su podložni praznovjerju i ostalim zabludama (usp. 1 Kor 10, 20-21), predstavljaju prepreku spasenju. Dolaskom Spasitelja Isusa Krista, Bog je htio da Crkva koju je ustanovio bude sredstvo spasenja čitavog ljudskog roda (usp. Dj 17, 30-31). Ta istina vjere ni u čemu ne umanjuje iskreno poštivanje s kojim se Crkva odnosi prema ostalim svjetskim religijama, no ona istodobno korjenito isključuje onaj mentalitet ravnodušnosti »prožet vjerskim relativizmom koji je sklon reći da ‘jedna religija vrijedi koliko i druga’«. Ako je istina da i sljedbenici ostalih religija mogu primiti božansku milost, također je istina da su oni objektivno govoreći u stanju teške manjkavosti u usporedbi s onima koji, u Crkvi, imaju puninu sredstava spasenja. Ali treba podsjetiti »sve članove Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti. Jednakost, kao pretpostavka za dijalog, odnosi se na jednako osobno dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj niti još manje na Isusa – koji je sam Bog postao čovjekom – u usporedbi s osnivačima ostalih religija, zaključio je dr. fra Ivan Macut.


Nakon predavanja radilo se po skupinama u kojima se razmišljalo o pitanjima: Imaš li među prijateljima osobe koje nisu kršćani, razgovarate li o pitanjima vjere (razgovarate li o tome koja je vjera bolja); Kada pripadnik druge religije kritizira tvoju vjeru, imaš li argumente za braniti ju ili samo slušaš; Razmišljaš li ikada o tome spašavaju li se pripadnici drugih religija. Ako jesi, kako to objasniš sam sebi ili u razgovoru s drugima; Poznaješ li dovoljno svoju vjeru da možeš o njoj razgovarati, pa i kad je netko napada; Jesi li ikada bio uključen u neku karitativnu akciju, u kojoj su bili uključeni i pripadnici drugih religija, npr. skupljanje pomoći na fakultetu, jesi li imao osjećaj da sva ljubav prema bližnjemu, unatoč različitim religijama ujedinjuje. Predsjednica Udruge hrvatskih studenata München Dragica Udiljak predstavila je udrugu koja uspješno djeluje u Münchenu te je istaknula kako im je želja da se udruga proširi i u druge krajeve Njemačke.

Prije misnog slavlja bila je mogućnost za sv. ispovijed. Misno slavlje uoči Svetkovine Krista Kralja u crkvi sv. Kristofora predvodio je dr. fra Ivan Macut u zajedništvu s delegatom vlč. Ivicom Komadinom, predstavnikom Rajnsko-majnske regije fra Antom Bilićem (HKM Mainz), fra Željkom Ćurkovićem (HKM Frankfurt), don Matom Križićem (HKM Ingolstadt), fra Antom Ivanom Rozićem (HKM München). Dr. Macut je u propovijedi istaknuo kako Isus uzima kao odlučujući kriterij za one koji će biti spašeni ili za one koji neće biti spašeni činjenje dobrih djela ili propuštanje njihova činjenja. Za Isusa je svaki čovjek bližnji. Isus prelazi granice vjere i svih religija i stavlja središte u čovjeka. Misno slavlje svojim je skladnim pjevanjem uveličala skupina mladih iz HKM Mannheim predvođena orguljašicom iz te misije prof. Magdalenom Ferenčinom.

Nakon misnog slavlja bila je zajednička večera, nakon čega su studenti ostali uz pjesmu i razgovor u ugodnom druženju. Ujedno je predloženo da se sljedeći 4. susret sljedeće godine održati u HKM Berlin.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas120
Ovaj mjesecOvaj mjesec74503
UkupnoUkupno5073382

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 148 

Administrator

franodoljanin@gmail.com