Tavelić i Stepinac – različito vrijeme, isti duh

Sv. Nikola Tavelić postao je naš uzor na putu života pokazujući nam „usku stazu“ ljubavi koja vodi prema Bogu. On, „apostol vjerskog i narodnog jedinstva“, postao je svojom mučeničkom smrću i moćni nebeski zaštitnik svoga naroda čiji je na zemlji bio apostol. U povodu današnjeg blagdana, o životu sv. Nikole Tavelića, njegovoj kanonizaciji, duhovnoj ostavštini, te značenju za hrvatski vjernički narod govori dr. fra Hrvatin Gabrijel Jurišić.

1. Fra Gabrijele, danas je radostan dan - slavimo blagdan prvog hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića. Je li se takva radost osjećala 21. lipnja 1970. godine, na dan njegove kanonizacije? Tada je i papa Pavao VI. bio duboko ganut zajedništvom hrvatskih hodočasnika.

Danas je doista sveti i veliki dan jer slavimo velikana Duha Svetoga, Nikolu Tavelića, sina Krešimirova grada Šibenika, franjevca, misionara u Bosni i Palestini, koji je zajedno s trojicom braće franjevaca posvjedočio svoju vjernost Bogu mučeničkom smrću u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine. To su činjenice. No, prije svega treba upozoriti da nije dobro kazati da je naš Nikola „prvi hrvatski svetac“. Zašto?

Na području naše domovine Hrvatske davno prije dolaska Hrvata, ilirsko, rimsko i drugo stanovništvo bilo je dobrim dijelom kršćansko. I na jadranskoj obali i u unutrašnjosti bio je dobro organiziran vjerski život s brojnim biskupijama, svećenstvom i redovništvom. Iz doba progonstva kršćana u Rimskom carstvu, i u jadranskom i panonskom dijelu, bilo je mnogo mučenika i svetaca.

Primjerice, tko može zamisliti grad Rim bez sv. Petra i Pavla ili Split bez sv. Dujma i drugih solinskih mučenika? Slično je sa sv. Mavrom u Poreču, Kvirinom u Sisku, Euzebijem i Polionom u Vinkovcima, Anastazijom i Dimitrijem u Srijemskoj Mitrovici. Iz toga razdoblja znamo za preko 80 svetih mučenika.

No vratimo se našem sv. Nikoli Taveliću. Za njega se može reći da je „prvi hrvatski svetac“ samo zato što je u naše dane kanoniziran po suvremenim crkvenim propisima. Proglasio ga je svetim bl. papa Pavao VI. u Vatikanu, 21. lipnja 1970. godine. Bio je to veličanstveni događaj, neviđeno slavlje s više od 20.000 Hrvata iz Domovine i inozemstva. Bio je to jedinstveni religiozni događaj u povijesti hrvatskoga naroda, a talijanske su novine pisale „o hrvatskim danima u Rimu“.

Ali bio je to i prvorazredni politički i kulturni događaj za hrvatski narod i ne samo tzv. zapadni svijet jer na političkom zemljovidu svijeta nije bilo ni Hrvatske ni hrvatskoga naroda. Kanonizacija Nikole Tavelića bila je novost i senzacija ne samo u crkvenim krugovima širom svijeta, nego je odjeknula na političkom i kulturnom planu, posebno u zemljama Europe te jedne i druge Amerike.

Taj je događaj bio svojevrsna prekretnica u vjerskom životu Hrvata i dao silne poticaje nacionalnom ponosu, rastu nacionalne svijesti i samopoštovanja, a na političkom planu upozorenje svijetu da postoji jedan europski, stari, obespravljeni narod, koji ima svoje ime, vjeru, kulturu, privredu, a time i neotuđivo pravo na svoju samostalnu, neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku.

Treba upozoriti da su komunističke vlasti uporno radile protiv kanonizacije. Diplomatskim putem su preko svojeg veleposlanstva tražile od Državnoga tajništva Vatikana da kanonizacije ne bude. Tražili su da K. Zorić ne bude postulator, da ne drži pozdravni govor, da hodočasnici iz emigracije ne budu na kanonizaciji i stotine drugih zahtjeva. Stalno su ponavljali da će eventualna kanonizacija nanijeti velike štete „dobrim odnosima“ SFRJ i Vatikana.

No, uz spomenute borce za kanonizaciju divovski dio tereta podnijeli su: Josip Arnerić, šibenski biskup, kardinal Franjo Šeper, fra Zorislav Lajoš, gvardijan Samostana na Kaptolu (Zagreb) i mnogi drugi.

U međuvremenu je fra Ante Crnica prikazao Bogu svoj život za uspjeh kanonizacije i sveto preminuo (+1969.), a njegovu je službu preuzeo dr. fra Jeronim Šetka.

2. Gdje ste Vi tada bili i vežu li Vas za taj događaj kakva posebna sjećanja?

Dobri Bog mi je dao veliku milost da sam sudjelovao u slavljima kanonizacije u Rimu, Šibeniku i u nekim drugim gradovima. Dan prije kanonizacije u Vatikanu, svi hrvatski hodočasnici sa svojim biskupima slavili su svečanu koncelebriranu sv. misu u Bazilici Sv. Spasitelja u Lateranu. Ta je Bazilika „majka i glava svih crkava Rima i svijeta“. Tu je i glasovita Krstionica s kapelom, u  koju je papa Ivan IV. pohranio moći dalmatinskih i istarskih mučenika i ukrasio mozaikom s njihovim likovima. Susret s Rimom je uvijek izvanredan doživljaj.

3. Od Tavelićeve beatifikacije do kanonizacije prošlo je gotovo 80 godina. Njegov kult nije bio naročito razvijen, no zahvaljujući o. dr. Anti Crnici proces kanonizacije se, takoreći, rasplamsao. Kao subrat i prijatelj dr. Crnice, tomu ste mogli svjedočiti iz prve ruke. Je li to uistinu bilo tako?

Svi moramo biti zahvalni Antunu Josipu Foscu, šibenskom biskupu, koji je uložio veliki napor i da bi 1889. godine papa Leon XIII. fra Nikolu Tavelića proglasio  blaženim. Poslije Prvoga svjetskog rata mnogi su nastojali da se pokrene postupak za kanonizaciju našega bl. Nikole. Tu posebno treba istaknuti djelovanje dr. Josipa Andrića. Ali je Drugi svjetski rat sve to omeo.

4. Nesumnjivo je posvetio cijeli život kako bi se Tavelića proglasilo svetim. Čak je bio spreman napraviti i svojevrsni presedan u povijesti Katoličke Crkve, prikupljajući potpise vjernika za kanonizaciju. Bio je nepokolebljivi čovjek s vizijom, baš kao i Nikola Tavelić, zar ne?

Glavni dio posla odradio je dr. fra Dominik Mandić, koji je 1939. godine bio izabran za generalnoga definitora Franjevačkoga reda u Rimu. Dominik je počeo istraživati najstarije dokumente o fra Nikolinu mučeništvu. Konačno je tiskao knjigu „Documenta martyrii“ (1958.), u kojoj je objavio preko 50 dokumenata, od kojih je najvažnije izvješće što ga je napisao fra Gerard Calvet, gvardijan Samostana sv. Spasitelja u Jeruzalemu, u kojemu je živio i naš fra Nikola. On je morao biti nazočan mučeništvu svoje braće. Sve je potanko opisao i izvješće poslao u Europu (danas se čuvaju u Vatikanu, Leipzigu i Šibeniku).

Poslije rata komunističke su vlasti progonile posebno svećenike i biskupe i nije se moglo misliti na kanonizaciju. Konačno je imenovan voditeljem postupka (postulatorom) dr. Krešimir Zorić, kanonik u Rimu. Komunističke su mu vlasti zabranile svako djelovanje u Domovini. Njegovim zamjenikom (vicepostulatorom) imenovan je dr. fra Ante Crnica. On se je kao pravnik dao svom dušom na posao. Obilazio je župe, slavio sv. mise, držao propovijedi, predavanja i konferencije. Pisao je u Domovini i inozemstvu i pokrenuo glasilo „Vjesnik bl. Nikole Tavelića“ (1961.).
Jedne srpanjske večeri sjedili smo u vrtu Samostana Gospe Lurdske u Zagrebu. U mraku smo zapazili da se netko približava. To se je fra Ante vraćao iz tiskare u Požegi. Kad je došao malo bliže, zvao je da mu brzo donesemo malo vode. Kad je popio vodu, jedan mu je svećenik rekao, da je mogao u vagonu-restoranu popiti pivo. Fra Ante mu je odvratio: „Kako ću popiti pivo, kad moram čuvati novac da isplatim tiskari račun za novi broj 'Vjesnika'?“ Koja štedljivost, koja požrtvovnost, koje svjesno izabrano siromaštvo!

5. Ne možemo se pohvaliti velikim brojem povijesnih izvora koji govore o životu sv. Nikole Tavelića, ili je to samo percepcija u javnosti?

Poslije kanonizacije „Kršćanska sadašnjost“ je objavila monografiju „Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (1971.). Dr. Josip Turčinović htio je da budem urednik. Tu su dokumenti, rasprave, bibliografije i brojne fotografije (bakrotisak). Kasnije sam objavio knjigu „Tavelićeva prisutnost“. Tu su navedene: crkve i kapele, kipovi i slike, mozaici i medalje i druga svjedočanstva o štovanju sv. Nikole na svim kontinentima, kao i preko tisuću bibliografskih jedinica objavljenih na raznim jezicima.


6. Nikako ne smijemo zaboraviti ulogu bl. Alojzija Stepinca u cijelom postupku Tavelićeve kanonizacije. Kao nadbiskup koadjutor osobno se kod pape zalagao da se tog „divnog mučenika“ proglasi svetim. Na čemu još moramo zahvaliti Stepincu kada je riječ o štovanju sv. Nikole Tavelića?

Mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (kasnije kardinal i blaženik) nije samo budno pratio proces kanonizacije i rast štovanja, nego je u svemu vrlo učinkovito sudjelovao: Župa i Crkva sv. Nikole u Zagrebu, posveta oltara u Jeruzalemu, molba papi Piju XII. za kanonizaciju, suradnja s fra Dominikom Mandićem, dr. Krešimirom Zorićem, fra Antom Crnicom i brojnim drugima. Kardinalov je doprinos kanonizaciji nemjerljiv.

7. Premda je Stepinac živio gotovo 6 stoljeća nakon Tavelića, mučenička smrt za Krista nije ga zaobišla. Osim smrti, postoji li još dodirnih točaka u životima dvojice hrvatskih svetaca? Što nam život sv. Nikole danas govori? U kojim krepostima nam može poslužiti kao uzor?

Sv. Nikola Tavelić i bl. Alojzije Stepinac vremenski su vrlo udaljeni (od XIV. do XX. stoljeća). No, obojica su vrlo bliski po ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku, ljubavi prema svomu hrvatskom narodu, zalaganju za Božju pravdu i istinu. Za te visoke kršćanske ideale posvjedočili su svojom mučeničkom smrću i dokazali svoju vjernost Bogu.

Obojica su se popela na vrhunce kršćanske savršenosti. Oni su uzori vjere, predanja Bogu, požrtvovnosti, neumornog zalaganja za Crkvu i duše, nesebičnosti, altruizma, u jednu riječ - savršene ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. (www.zg-nadbiskupija.hr)


 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1709
Ovaj mjesecOvaj mjesec53150
UkupnoUkupno5281361

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 100 

Administrator

franodoljanin@gmail.com