Iz provincijalata

 

OKRUŽNO PISMO O. PROVINCIJALA

Svoj braći u domovini i inozemstvu

Draga braćo!

S nenatrunjenim pogledom unatrag, vjerujem da su nam još pred očima veliki i važni događaji koji su od početka ovogodišnje jeseni do danas  obilježavali život u našoj Provinciji. Mislim prije svega na slavlje Provincijskog kapitula s početka mjeseca rujna i sve ono što smo na njemu čuli (izvještaji iz svih provincijskih institucija), učinili (izbor nove provincijske Uprave) i odlučili (zaključci Kapitula za iduće trogodište); također mislim na Kapitulski kongres u listopadu ove godine te na odluke i premještaje braće koji su na njemu učinjeni. Sjećanja na te naše važne provincijske događaje i odluke još su uvijek svježa. Sada je sve to iza nas i život Provincije ide dalje. No prije nego o svim tim događajima zatvorimo stranicu te iskoraknemo u nove dane, izazove i svanuća, želio bih, draga braćo, s vama a ispred vas i uime svih vas iskreno reći:

▪ Za Generalnog vizitatora fra Matiju Korena, člana bratske nam Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je uime Generalnog ministra u nekoliko mjeseci - ne samo snagom kanonskog poslanja koje mu je bilo povjereno, nego i temeljem bratske povezanosti i prijateljstva naših dviju Provincija koje je od davnina življeno i nikad narušeno - obišao svu našu braću i postaje, upoznao se s onim što kao pojedinci i kao Provincija jesmo, što smo postigli i na što smo ponosni, ali i s onim što još nismo dostigli, što trebamo popravljati, a što - čak i radikalno - promijeniti; koji je zatim lege artis pripremio, vodio i zaključio Kapitul, predsjedao Kapitulskom kongresu i ravnao njegovim tijekom; za njegovu blagost, rekao bih, urođenu, za toleranciju u dovoljnoj mjeri iskazanu, za svaku riječ izgovorenu i za - kad je to situacija nalagala, odlučnost pokazanu - Tebe, Boga, hvalimo!

▪ Za nadbiskupa Splitsko-makarskoga mons. Marina Barišića, koji je u vrijeme našega Kapitula bio u bolnici i nije bio u mogućnosti doći među kapitularce kako je to želio i u svoj notes pribilježio pa je zato poslao Pastoralnog vikara mons. Dragu Šimundžu, koji je nakon izbora Provincijala predvodio euharistijsko slavlje te u prigodnoj homiliji, a kasnije i za bratskim stolom, u Nadbiskupovo i u svoje ime za mnoga postignuća i djelatnosti Provinciji zahvalio i na još neke izazove pozvao i potaknuo - Tebe, Boga, hvalimo!

▪ Za braću kapitularce koji su svojim radom i marom, molitvom i bdijenjem, konstruktivnim pristupom, iskrenim stavom i istupom pridonijeli da Provincijski kapitul bude uistinu slavlje Zajednice, kako to i Konstitucije naglašavaju - Tebe, Boga, hvalimo!

▪ Za novu provincijsku Upravu čija će uloga pred svom braćom biti velika, a odgovornost pred Bogom još veća - Tebe, Boga, hvalimo!

▪ Za svu braću koji su na Kapitulskom kongresuimenovani na nove službe, a oni su to bez ikakva problema, srdžbe i mrmljanja izvršili, svjesni da su redovnici koji su polaganjem privremenih, potom doživotnih zavjeta, te konačno svećeničkim ređenjem - pred Bogom, Crkvom i okupljenom zajednicom - slobodno, svjesno, voljno i hotimično zavjetovali zavjet svete poslušnosti i temeljem toga na svoje nove dužnosti i postaje otišli - Tebe, Boga, hvalimo! 

A s pogledom unaprijed već vidimo i gotovo napipavamo Božić, taj događaj neizmjerne ljubavi Božje koji svijet stavlja naglavačke. No, da bi taj događaj zaista ispunio naše srce, potrebno je da ovo vrijeme Adventa proživimo u onoj vjeri, na onoj razini i s onim značenjem koje ono u stvari i ima, a to je priprava na «dolazak», jer Advent (Došašće) znači «Dolazak».

U Došašću slavimo dolazak Isusa Krista k nama, njegov dolazak u naše srce. A to s jedne strane znači da Isus dolazi k nama, da kuca na vrata našeg srca. Mi, naravno, znamo da je Isus već došao. On je prije dva tisućljeća «radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa» i došao kao čovjek na zemlju da bude s nama. I već je dugo tu, s nama. U našoj je sredini kad slavimo bogoslužje. Ali ne zamjerite mi, braćo, ako kažem da ga mi često doživljavamo kao dolazećega, jer mi sami često nismo kod sebe. Karl Valentin je to zgodno rekao: Večeras imam posjet. Nadam se da ću biti kod kuće. Mi često nismo kod sebe doma. Negdje smo drugdje sa svojim mislima i osjećajima, šećemo se svojim mislima, cestama i livadama. Jer često nismo kod sebe, doživljavamo i Krista, koji je već odavno kod nas, kao onoga koji dolazi. Pitanje je hoće li taj Isus stvarno doći k nama, hoće li uspjeti sa svojim kucanjem ili ćemo prečuti njegov dolazak.

Iz latinske riječi advenire izvodimo riječ dolazak, advent, ali i riječ «pustolovina, avantura». Kad Bog dođe k nama, onda je to za nas pustolovina. Sve naše svakodnevne izvjesnosti se tada slamaju. Ima mnogo priča koje pripovijedaju o tome da netko očekuje Božji dolazak i zato pripravlja svečan objed. Ali mu se, u pravilu, uvijek ispriječe drugi. Jedna priča veli da siromah kuca i moli za pomoć, ali bude odbijen. Druga pak da dolazi mladić, ali i on smeta čekanje Božjega dolaska te i on bude odbijen. Bog je u tim pričama zapravo došao u ovim potrebnim ljudima. Ali mi smo toliko upiljeni u svoje slike i predodžbe o Bogu da previđamo njegov dolazak. Uvijek čekamo na nešto izvanredno i zato niti ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole ili u ljudima koji nas darivaju smiješkom, u bezbrojnim malim svakodnevnim stvarima i događajima. Svaki susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama koji postaje poseban događaj, ako smo za njega otvoreni.

Samuel Beckett je u svoj drami U očekivanju Godota opisao dva probisvijeta, skitnice Vladimira i Estragona u uzaludnom očekivanju stanovitog gospodina Godota. Obojica čekaju i čekaju, ali Godot ne dolazi. Oni se već žele objesiti. Tada će Estragon: A ako on dođe? Vladimir odgovori: Tada smo spašeni! Braćo, to je istina: kad Bog dođe k nama, mi smo tada spašeni.

Bog dolazi u svakom trenutku. Tako govore mistici. Pitanje je primjećujemo li njegov dolazak. On dolazi k nama u tihim poticajima našeg srca. Kuca na naša vrata. Želi svratiti k nama, sjesti s nama za stol i večerati s nama. Ali mi smo, rekoh, često zaokupljeni sobom i ne čujemo njegovo kucanje. Ako smo kod sebe, doma, u dodiru sa samim sobom, moći ćemo čuti njegovo kucanje i pustiti ga unutra. Kad on uđe u naše srce, mi smo spašeni, mi smo tada oslobođeni od naše otuđenosti i naše raskidnosti, mi tada na jedan nov način dolazimo k sebi. I tada znamo tko smo i što smo.

Draga braćo! Vrijeme Došašća želi nas pozvati  da dođemo k sebi da bi Krist mogao doći k nama, u svakom trenutku. Ne samo sada u Došašću, nego i u svetoj Božićnoj noći koju već vidimo i gotovo napipavamo. Štoviše, i na kraju vremena kad naše vrijeme bude pri kraju i Krist se pojavi u svojoj slavi, da zauvijek budemo s njim i sa sobom, da prispijemo na cilj naše čežnje. S tom nakanom molim: Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom…» (Zborna molitva, prva nedjelja Došaća).

U tim željama i s tom molitvom Crkve moliteljice želim vam, draga braćo, čestit Božić i svakim blagoslovom Božjim ispunjenu Novu Godinu.

Fra Željko Tolić, provincijal

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1301
Ovaj mjesecOvaj mjesec38382
UkupnoUkupno6383486

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 55 

Administrator

franodoljanin@gmail.com