Imotski: Proslava 40 godina svećeništva

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla u nedjelju, 29. lipnja 2014., u Franjevačkom samostanu sv. Franje u Imotskom svečano je proslavljena 40. obljetnica svećeničkog ređenja jedanaestorice svećenika, članova naše Provincije. Od njih jedanaestorice na proslavi su bila devetorica, koji su koncelebrirali s o. provincijalom fra Joškom Kodžomanom na večernjem euharistijskom slavlju u crkvi sv. Franje u 19 sati. U koncelebraciji su, uz slavljenike, bili imotski gvardijan fra Kristian Stipanović i još sedmorica svećenika.


 

Svoj su svećenički jubilej proslavili: fra Josip Bebić, fra Duško Botica, fra Ivan Jukić, fra Josip Klarić, fra Nedjeljko Norac Kevo, fra Bruno Pezo, Nedjeljko Šabić, fra Jakov Udovičić i fra Marijan Vugdelija (fra Ivan Križanović i fra Mirko Marić nisu mogli prisustvovati slavlju). Fra Marijan je za svećenika zaređen u Nazaretu 28. lipnja 1974., a ostali su 29. lipnja 1974. u Imotskom primili sakrament svetog reda prezbiterata od tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Frane Franića.


 

Na početku slavlja sve je prisutne pozdravio gvardijan, čestitavši jubilarcima u ime prisutnih vjernika. Na kraju misnog slavlja u ime slavljenika prigodnu je riječ uputio fra Josip Klarić. Zahvalio je Bogu u ime svih kolega na daru svećeništva, a također je zahvalio o. provincijalu i svoj braći koja su se potrudila da slavlje ovog velikog jubileja bude lijepo i svečano.

Fotografije

 


Propovijed provncijala fra Joška Kodžomana

Crkva , danas, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, dvojice apostolskih prvaka, zahvaljuje Bogu na daru njihova hrabrog i vjernog vodstva. Dvojici spomenutih duhovnih gorostasa naše vjere, sigurno nije nedostajalo ljudske hrabrosti a ni vjere u uskrslog Gospodina. Kako bi inače uspjeli učiniti i poduzeti sve što su učinili i poduzeli. Proputovali su čitavi ondašnji civilizirani svijet i udarili su temelje kršćanstvu u mnogim mjestima. Ako ih promatramo kao obične ljude, posebno Petra, koji je preživljavao ribareći, s ocem Jonom i bratom Andrijom, po Genezaretskom jezeru, nastanjen u Kafarnaumu, moramo se u čudu zapitati kako je to sve bilo moguće. Zamislimo li neku čovjekovu duhovnu biografiju, u kojoj potanko sve piše o tome što je tko kao vjernik radio, što je govorio, gdje je bio itd., ostajemo zapanjeni, djelima sv. Petra i Pavla. Mi danas, da bismo nahranili svoje gladne duše ili osnažili svoju slabu vjeru, odemo primjerice u neko marijansko svetište. Tamo se molimo i činimo djela pokore.  Ako smo stariji i bolesniji, na to putovanje gledamo kao na oblik prinesene žrtve. Na drugoj strani, apostoli Petar i Pavao, iskušavani i glađu i političkim progonom, potpuno mijenjaju kurs svog dotadašnjeg ljudskog života, putuju svijetom, propovijedaju Radosnu vijest Židovima i Ne-Židovima, od nekih dobro prihvaćeni a od nekih i izudarani ili ismijani, ali što je karakteristično, nepokolebljivi u namjeri da po svaku cijenu ostvare cilj a taj je da sve ljude privedu k Isusu. Njihova se upornost isplatila, već su za života mogli vidjeti plodove svoga rada. Kršćanstvo se ukorijenilo u svakoj sredini. Život dostojan kršćanskog imena, privlačio je na sebe pozornost, mnogi su htjeli biti kao kršćani, mnogi su pobijedili ljudski strah pred posljedicama koje su u to vrijeme mogle biti kobne, mnogi su nadišli uske emocionalne okove, obiteljske i druge veze,  kako bi bili u službi Krista i njegove Crkve, predvođene sv. Petrom i Pavlom.

Prvo nas čitanje iz Djela apostolskih smješta u 40-te godine poslije Krista, vrijeme teških kušnji za kršćane u Jeruzalemu. S jedne strane prijeti im opasnost od kralja Heroda Antipe I., unuka ranijeg kralja Heroda Velikog, s druge strane muči ih glad, koja se njihovim krajem u 40-tim  g. p. Kr. proširila poput epidemije, sijući smrt i užas. Kršćani iz Antiohije, lučkog grada u Siriji, dakle sjeverno od Jeruzalema, u kojoj se, usput rečeno, i danas događaju progoni, ubojstva i drugi užasi, kao posljedica vjerske mržnje i netolerantnosti, šalju ugroženima u Jeruzalemu materijalnu pomoć.  Uza  sve te nedaće, apostolski prvak sv. Petar biva zatočen, što je posljedica političkog progona i nesnošljivosti prema onima koji drugačije misle i vjeruju, ali na Božju intervenciju i na čudesan način ubrzo i oslobođen, što jasno pokazuje da Bog s njim ima nedovršenih poslova. Nije li tako i sa svima nama. Ponekad nam se učini da smo došli pred zid, ali na naše čuđenje, u tom se zidu iznenada pojave neka vrata koja nas vode u neku novu avanturu života.

Na drugoj strani, sv. Pavao, poučava učenika Timoteja, da se ne boji, da se drži istine Evanđelja, da će mu po njoj doći snaga, koja mu je potrebna da izdrži u suočavanju s osporavateljima i u neizbježnim patnjama. Pavao daje Timoteju konkretne savjete: od vojnika se mora naučiti izdržljivosti, od sportaša disciplini, od zemljoradnika ustrajnosti.  Ako želi biti vjeran i postojan, ne smije se izgubiti u ispraznom brbljanju, u besplodnom mudrovanju i raspravljanju,  što u pravilu najviše razara crkvenu zajednicu. Potrebno je biti uvijek ljubazan, snošljiv i blag prema onima koje tek treba dovesti u red. Život u Crkvi, nikada neće ostati bez napetosti, ali prave sinove Istine to ne smije obeshrabriti. Gospodin je taj koji nas izbavlja iz usta lavljih. Ljudima treba govoriti i u zgodno i u nezgodno vrijeme, iako je dobro znano, da im je uvijek lakše i primamljivije slijediti vlastite hirove i ugađati vlastitom tijelu, nego se boriti protiv slabosti, sebičnosti i grijeha. Vjerni sluga neće ostati bez nagrade ili pobjedničkog vijenca. Utjeha vjere, koju osjeća i sv. Pavao, puno je vrednija od svih mogućih protivština i podnesenih muka. Onoga, koji iskreno vjeruje i koji svoju snagu crpi iz pouzdanja u Boga, ne toliko iz domišljatosti vlastite pameti,  ne mogu zaplašiti ni najcrnji životni scenariji.

Konačno, preko sv. Petra, kojeg Isus proglašava Stijenom, drugim riječima stupom Crkve u nastajanju, kojemu, slikovito govoreći, predaje ključeve Kraljevstva nebeskog, Bog ljudskim riječima i postupcima daje trajnu vrijednost i utiskuje im  pečat neprolaznosti. Do tada se čovjek s pravom mogao zapitati, što je to u našem ljudskom svijetu, što učinimo ili izgovorimo toliko vrijedno i značajno a da ostaje i za vječnost. Isus je dokinuo relativnost ljudskog stvaranja, ljudskog postojanja. Trenutak ovlaštenja ili opunomoćenja, koje Isus prenosi na Petra, koji je i sam grešan i slab čovjek, s pravom se može svrstati  u red događaja, koji mijenjaju svijet, njegovu sudbinu, te čovjekovom životu  na zemlji daju novu dimenziju neprolazne vrijednosti i smisla.

On, koji je od  Oca primio svu vlast na nebu i na zemlji, prenosi je na Petra. Ipak ne bezuvjetno. Budući da je Petar jasno artikulirao svoju vjeru u Isusovo  božanstvo, Bog ga proglašava dostojnim suradnikom u djelu ostvarivanja Kraljevstva nebeskog. Iz svega jasno možemo zaključiti da čovjek nije više samo pasivni primatelj, već postaje nositelj i djelitelj otajstava i sakramenata ljudskog spasenja - kao što je sakrament pomirenja.

U kontekst poruka, koje nam Crkava stavlja na srce na svetkovinu apostola Petra i Pavla, slavimo, braćo i sestre, i 40. obljetnicu svećeničkog ređenja čak 11-orice naših kolega. Na današnji dan, davne 1974. godine, u njihovu bogatu životnu, ljudsku i kršćansku biografiju upisan je podatak da su zaređeni za svećenike, službenike Krista i njegove Crkve.

Evo njihovih imena abecednim redom: fra Josip Bebić, fra Duško Botica, fra Ivan Jukić, fra Josip Klarić, fra Ivan Križanović, fra Mirko Marić, fra Nedjeljko Norac-Kevo, fra Bruno Pezo, fra Nedjeljko Šabić, fra Jakov Udovičić  i fra Marijan Vugdelija.

Velik je ovo dan, ne samo za našu braću slavljenike, već i za čitavu našu Provinciju, koju su naši slavljenici,  zadužili svojim marljivim i vjernim 40-godišnjim radom u Domovini i inozemstvu, gdje su već, voljom provincijskih Uprava i nedokučivom providnošću Božjom dospijevali.

U ovom se trenutku kroz molitvu i s osjećajem najdublje zahvalnosti želim sjetiti svih vaših, draga braćo slavljenici, preminulih roditelja, koji su vas donijeli na svijet i koji su vas odgojili u kršćanskoj vjeri i s rodoljubnim osjećajima. Vjerujem da će im uskrsli Krist biti utjeha i nagrada za svu njihovu roditeljsku žrtvu i skrb koju su ugradili u veliki spomenik Ljubavi u svijetu, koji ste Vi, dragi slavljenici,  po svojih životima sagradili.

Uz Isusa Krista, vaš je život, dragi slavljenici, postao neusporedivo bogatiji. Svoje ste ljudske sposobnosti i vjerničku gorljivost stavili u službu naroda Božjeg. Bog vam je otvorio vrata mnogih domova, koja bi vam inače ostala zatvorena. U svom ste životu, kao svećenici Kristovi, podijeli i dijelite s mnogim ljudima mnoge njihove radosti i žalosti. I sve to na slavu Božju.

Neka je svemogućem Bogu vječna hvala, na svakoj utješnoj riječi i svakom dobrom djelu koje ste u Isusovo ime učinili, a učinili ste puno.

Zbog toga vam, cijenjena braćo,  izražavam duboku zahvalnost naše franjevačke Provincije, biskupija u kojima  djelujete, Crkve u kojoj predano služite, naroda Božjeg i hrvatskog, čije dostojanstvo i identitet neustrašivo naviještate,  branite i čuvate.

Iako se u ovoj prigodi nemoguće sjetiti svih dobrih stvari koje ste, draga braćo,  do sada u životu učinili, one će vjerujem biti dobro znane Bogu prema kojemu vode sve staze naših života, ipak vaše nastojanje oko poboljšanja materijalnih životnih uvjeta vjernika koji su vam bili povjeravani, kroz gradnju tolikih župnih kuća, crkava, zvonika, kapela, križeva i župnih dvorana, ostaje  vrijedno divljenja. S tim ste vidljivim  znakovima Božje nazočnosti u svijetu, ne samo uljepšali naše životne prostore, uredili  i obogatili javne površine, već ste doprinijeli izgradnji kršćanskog duha jedinstva i solidarnosti, što se i danas pokazuje u kriznim i izvanrednim životnim situacijama.

Nastranu, sve ono što ste postigli i što poduzimate na tom materijalnom polju, sigurno među najljepše i najvrednije uspjehe možemo ubrojiti vaš neumorni rad na duhovnom polju. Naš narod, uza sve svoje manjkavosti, bez svojih svećenika, ne bi bio isti Narod. Bez svojih kršćanskih vrijednosti, koje su mu i po vašem radu, duboko utisnute u dušu, hrvatski bi katolički puk, doživio i još veća društvena raslojavanja. Ipak, zahvaljujući svojoj kršćanskoj duši, svojoj Crkvi katoličkoj, koju ste i vi na ovim prostorima, kroz zadnjih četrdeset godina svog marljivog rada izgrađivali, uvijek je uspijevao pronaći put spasenja i izbavljenja pred svih nedaćama. Vjerujem da to naš Narod zna, osjeća i pamti, te da zbog tog iskustva, neće dopustiti da uza sva druga zvanja i poslanja, za kojima se osjeća potreba u suvremenom svijetu,  naš  Narod neće ostati bez svojih svećenika. Na primjeru apostola Petra i Pavla, znamo da je Bog taj koji poziva čovjeka u svoju službu, pa i one koji se muče u procjeni jesu li tog poziva dostojni. Ipak,  molitva kršćanskih vjernika, poput one koja je isprosila Petrovo oslobađanja iz tamnice, može učiniti da se iz našeg Naroda i nadalje rađaju sinovi i kćeri, koji će, oslobođeni svih svjetskih prinuda i navezanosti, biti spremni prihvatiti crkvene službe, svećeničke i redovničke obaveze i način života.

Znajući da su neki među vama od početka svoga svećeništva bili, na poseban način posvećeni radu na humanitarnom polju, bilo da su svoju službu vršili u Domovini ili u inozemstvu, ne mogu a da vam s ovog mjesta i u ovoj prigodi ne zahvalim u ime svih onih koji su na taj način osjetili Božju dobrotu preko vas. Koliko god je važno i materijalno pomagati potrebnima u njihovoj neimaštini, još mi se čini važnijim, vaš rad na poticanju i razvijanju osjećaja solidarnosti među kršćanskim vjernicima. Svatko može zapasti u nekakvu životnu nevolju, ali je jako važno da u takvim trenutcima oko sebe imamo ljude koji su spremni priskočiti i pomoći, pa i zapostavljajući neke svoje životne potrebe i ciljeve.

Na svemu vam tome od srca zahvaljujem, vjerujući sa sv. Pavlom, da je Bog zapisao sva vaša dobra djela i da će vas zbog  njih, kao pravedni sudac, primjereno nagraditi vijencem pravednosti.

Da je svaki čovjek veliko bogatstvo ljudskoj i kršćanskoj zajednici, vidimo i po raznovrsnosti ljudskih ostvarenja. Neki su od nas skloniji težiti prema materijalnim stvarima, drugi prema duhovnosti, te razvijanju intelektualne ljudske dimenzije.

Učinio bih veliki propust, ako bih propustio spomenuti  vaš nemjerljiv doprinos na području izdavačke djelatnosti.  I u oskudnim prošlim vremenima, dimenzija opismenjavanja, teološkog formiranja vjernika i sveukupnog kulturnog uzdizanja našeg Naroda, uvijek vam je bila pri srcu.

Svima, koji su vam svojim savjetima i primjerima,  pomogli da u kušnjama života ne klonete duhom, još jednom veliko hvala. Po vama su obogatili Provinciju, ojačali Crkvu i zadužili Narod.

Ovo je sigurno još jedan dan koji bi trebao ostati upamćen i zapisan u bogatoj i dugoj povijesti naše Provincije ali i Crkve Katoličke u Hrvatskoj, i to ne samo zbog velikog broja vas kolega koji danas ponosno slavite svoj jubilej i obilježavate četrdeset godina svoje vjernosti, već zbog opsega dobrih djela koja su se po vama u svijetu i u Crkvi dogodila.

Želja mi je, braćo i sestre u Kristu, da naša današnja proslava svetih apostola Petra i Pavla, kao i zahvalna molitva Bogu za vjerno služenje 11-ero naše braće, bude poticaj svima nama da se, bez obzira na različite staleže i životna opredjeljenja, spremno stavimo u službu Gospodinu, da se prepustimo Njegovu svetom vodstvu te da, svoje životne i duhovne biografije ispunimo brojnim dobrim djelima, njemu na slavu a na korist narodu Božjem.

Ispuni nas, Gospodine, svojom snagom i pouzdanjem, da i mi, u iščekivanju susreta s Tobom, s a sv. Pavlom možemo uskliknuti: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!“ Amen!



 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas154
Ovaj mjesecOvaj mjesec71915
UkupnoUkupno4988348

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 39 

Administrator

franodoljanin@gmail.com