TIJELOVO (A)

Sjećaj se!

"Ne zaboravi! Misli na to!" Sigurno smo katkad čuli te riječi od nekoga a i sami smo opominjali sebe: "Ne zaboravi! Misli na to!" Ti podsjetnici mogu biti od pomoći i vrlo važni: upisivanje u kalendar koji me upozorava na termine. Naljepnica na pisaćem stolu koja me podsjeća na nešto što moram učiniti u kontaktu s drugim osobama. Slika s praznika koja mi treba pomoći da ne zaboravim brzo na svoj odmor i mirnoću. Ta me sjećanja podupiru i pomažu u svagdašnjici  da mislim na ono što dolazi.

Završilo je uskrsno vrijeme sa svetkovinom Duhova. Liturgijski je opet počelo vrijeme kroz godinu. Ipak se ta crkvena "svagdašnjica" u tjednima nakon Duhova tri puta prekida: prošlu nedjelju svetkovinom Presvetoga Trojstva, danas Tijelovom a idući tjedan svetkovinom Srca Isusova. Teolozi te dane rado nazivaju "svetkovine ideja". To znači: povod slavlja nisu konkretni "događaji spasenja" (kao otprilike Uskrs – uskrsnuće Isusovo ili Duhovi – slanje Duha Svetoga); radi se prije svega o određenoj "istini vjere", jednoj teološkoj "temeljnoj misli". Može li se uopće slaviti "ideja"? Možda može biti slavlje takvih temeljnih uvida kao podsjećanja na pisaćem stolu: pomoć oznake da se ne zaboravi, što to još odlučujuće dolazi u vjeri. U uskrsnom vremenu mi smo na to intenzivno mislili. I te "svetkovine ideja"  sada na svoj način to još jednom naglašavaju.

Na što nas dakle podupire i na što nas sjeća Tijelovo , "svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Isusove", kako se službeno zove? Bog nam daruje svoju blizinu, i mi živimo od toga dara. Mi možemo prihvatiti naš život, jer je nadvladana  moć smrti. Smijemo vjerovati Božjem obećanju. Božja riječ je živa stvarnost: sam Isus Krist je, tako kaže Ivanovo evanđelje "kruh živi" (usp. Iv 6,51). Božja blizina ne ostaje apstraktna ideja, nego je tu u osjetnim znakovima koje zovemo "sakramentima". To znači: Bog ide s nama na svim putovima našega života i našega vremena.

U nijednom danu u godini nije jasnije kao danas: Crkva, to nisu zidovi i to nisu ljudi iza zidova. Crkva, to smo mi, to su ljudi napolju, ljudi u pokretu, ljudi koji znaju da nisu sami na putu. Kao ljudi koji imaju euharistiju kao izvor snage, na putu su s Kristom, ne marširaju trijumfalno niti je to procesija demonstriranja, nego smo glasnici mira i blagoslova. U kućama našega mjesta treba mir kojeg nalazimo u Kristu. Danas u znaku procesije a svakoga dana u tome kako živimo, što činimo i kako jedni druge susrećemo.

"Ne zaboravi! Misli na to!" To nije nikakva opomena s uzdignutim kažiprstom, nego poziv na radost – danas osobiti poziv na euharistiju, veliku "zahvalu". Uskrsno-duhovska radost treba obilježiti i "vrijeme kroz godinu". Vjera živi od sjećanja koje oslobađa i čini radosnim. Starozavjetno čitanje iz knjige Ponovljenog zakona to naglašava izražajno. Mojsije podsjeća izraelski narod: "Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji…Želio ti je pokazati kako čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih. I nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva;  koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju…koji te u pustinji hranio manom" (Pnz 8,2.3.14.16). Kako je oslobađajuće ako se u svagdašnjici ne zaboravi: dar oslobađajuće blizine ovoga Boga, koji ide s nama na svim pustinjskim putovima! U ovom slavlju ponovno se sjetimo toga dara; molimo Gospodina za iskustvo njegove blizine.

Sjetimo se i izreke: "Čiji kruh jedem, onoga i pjesmu pjevam". Mi to većinom upotrebljavamo kad želimo izraziti: ovisan sam o mome "darovatelju kruha", o onome koji se brine za moje uzdržavanje. Ja ne jedem samo kruh, nego moram zastupati i njegovo mišljenje i preuzeti njegove stavove. Ja moram plesati kako netko svira.

Izreka "Čiji kruh jedem onoga i pjesmu pjevam" za nas danas nije izraz rezignacije, nego proklamacija, svečana objava naše vjere u Isusa Krista. Ne opis neželjene ovisnosti, nego kratka formula za našu radost i za našu zahvalnost što imamo darovatelja kruha s  kojim stvarno možemo vidjeti sebe.

"Čiji kruh jedem, onoga i pjesmu pjevam" – kratka formula za našu spremnost, da uvijek pjevamo pjesmu onoga koji kao jedini može utažiti našu životnu glad.

Fra Jozo Župić


*********

 

Mučeništvo svetoga Tarzicija

Na svetkovinu Tijelova na osobit način štujemo Svetu euharistiju. Službeno se kaže "Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Isusove".

Mi se klanjamo Onome  koji je u liku kruha,  prisutnome Gospodinu Isusu Kristu i nosimo Presveto u procesiji ulicama našega mjesta.

Velika je radost za sve nas, da mnoga djeca sudjeluju i prate Presveto u procesiji: prije svega to su prvopričesnici i ministranti koji ovdje ispunjaju važnu službu. Postoji i osobiti zaštitnik za ministrante i prvopričesnike, naime sveti Tarzicije. Dopustite da čujemo nešto iz njegove povijesti!

Kad je u rimskom carstvu bilo sve više progona kršćana, za sve one koji su vjerovali u Isusa Krista, nastupile su poteškoće kako je moguće sačuvati i ispovijedati vjeru. Tko je bio otkriven kao kršćanin, on je morao računati da će ga snaći smrtna kazna. Premda kršćani nisu nikome nanosili zlo, oni su uvijek bili pod sumnjom. Okupljali su se iz nedjelje u nedjelju, i zajedno slavili "Gospodnju večeru" (također nazvanu Sveta euharistija i Sveta misa). Bolesnicima se sveta pričest nosila u kuće.

Kad je jednom osobito bilo opasno, da svećenik ili đakon ponesu pričest jednom bolesniku(jer progonitelji su čekali pogodan trenutak,da posvećene sluge uhvate), a bilo je to u trećem stoljeću u Rimu, mladić imenom Tarzicije bio je izabran i zamoljen da skriveno ponese svetu pričest bolesnicima i umirućima. Kod neprijatelja neće biti tolika sumnja i on bi mogao ponijeti svetu pričest bolesnicima koji su čekali da prime "kruh života". Jer Isus Krist je osobiti prijatelj bolesnih, a sveta pričest je za umiruće posljednja hrana na putu u vječni život, stvarna "popudbina".

To je više puta uspjelo ministrantu ili akolitu Tarziciju, da ga nisu otkrili dok je nosio svetu pričest bolesnicima. On je to činio s velikom radošću i spremnošću.

Čvrsto je vjerovao u Isusa Krista i znao je, da to nije običan kruh kojeg su ljudi trebali. To što izgleda kao kruh, u stvarnosti je Tijelo Kristovo. Isus Krist je dakle sam prisutan i on želi biti hrana za naše duše, da mi primimo vječni život kod Boga.

Ipak se dogodila nesreća: Tarzicije je bio prepoznat i uhvaćen. Tražilo se od njega, da svoje "blago", Svetu euharistiju preda na milost i nemilost. On nije bio spreman, jer je radije želio umrijeti nego se odreći Isusa Krista, i njemu biti nevjeran. Kasnije se papa Damaz (366-384) sjetio mučeništva ovoga mladića imenom Tarzicija: "Tarzicije je nosio kod sebe Euharistiju, kad se jedna nahuškana grupa fanatika bacila na njega, da to obeščasti. Mladić je radije želio izgubiti život nego izručiti Tijelo Kristovo ovim razbješnjelim psima."

Tako je Tarzicije ubijen od progonitelja (vjerojtno kamenovanjem). Mi možemo kazati: to je očito bila velika nesreća, jer nitko ne bi želio smrt ovome mladiću. Ali vjera u Isusa Krista davala je kršćanskoj zajednici snagu, nositi se s tom nesrećom. Tarzicije je poslije čašćen kao mučenik, jer je svojim životom zaštitio Svetu euharistiju i obranio je. On je umro u vjeri u Isusa Krista, Otkupitelja i vjerovao je da će biti uzet u slavu neba.

Tako imaju prvopričesnici, ali i ministranti i svi mi osobitog zagovornika kod Boga. Sveti Tarzicije uči nas pravom strahopoštovanju prema sakramentu Euharistije i neka nam izmoli duboku vjeru u  Božju prisutnost s nama.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas283
Ovaj mjesecOvaj mjesec42356
UkupnoUkupno5489902

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 109 

Administrator

franodoljanin@gmail.com