Sinj: Oproštaj od fra Pavla Žmire

U petak, 25. travnja 2014. godine, na blagdan sv. Marka, u crkvi Gospe Sinjske u Sinju mons. Ante Ivas, biskup šibenski, u 16.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Pavla Žmiru koji je okrijepljen svetim sakramentima blago u Gospodinu preminuo u Mϋnchenu u utorak, 22. travnja 2014., u 80. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva.

U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, gvardijan u Münchenu fra Ante Babić, vikar samostana Gospe Sinjske fra Mirko Marić, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Ante Nedjeljko Ančić i još 85 svećenika. Među svećenicima su bili ex-provincijali fra Jure Brkan, fra Žarko Maretić i fra Željko Tolić. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Pavla. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi a na orguljama je pratio mo. fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Franje u Sinju prevodio je fra Blaž Toplak.


 


Mons. Ante Ivas na početku mise zadušnice za pok. fra Pavla Žmiru rekao je: „U slavlju Uskrsnuća od mrtvih Gospodina našega Isusa Krista... U slavlju uskrsne Radosne vijesti daje Život jači od smrti. U uskrsnom slavlju Isusovih susreta sa svojim učenicima u kojima im pokazuje da je živ i šalje ih da budu svjedoci i glasnici „Života u izobilju!", ovim Vazmenim slavljem svete Mise slavimo preminuće brata našega fra Pavla, i molimo Uskrsloga da ga pomiluje i obdari Životom, kojemu je, darom njegove milosti bio glasnik, redovnik i svećenik.

Spominjemo se i sv. Franje, koji je u gubavcu susreo Isusa živa , oduševio se Isusovim Evanđeljem Života, bio „mali glasnik Velikoga Kralja", prepoznavao ga, hvalio i slavio ,,u bratu suncu, mjesecu i zvijezdama, u sestrici vodi i ognju i sestri zemlji, plodovima i cvijeću šarenom...

Hvalio ga po onima koji opraštaju, i iz Ijubavi njegove podnose bijedu života. Slavio ga i po sestri smrti u blaženima koje Krist nađe po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće... Neka mu „mali brat Franjo" bude veliki zagovornik pred licem Božjim. Fra Pavao se, susreo s Uskrslim Gospodinom, odazvao se njegovu pozivu, izabranju i poslanju, da nasljedujući sv. Oca Franju zajedno s braćom, u Hrvatskoj franjevačkoj Provinciji, bude redovnik i svećenik Presvetog Otkupitelja. Ovom zahvalnom svetom Misom zahvaljujemo Bogu što je njegovom milošću ustrajno vjerno obavljao mnoge službe u Provinciji, u službi braće, svete Crkve katoličke i svoga Hrvatskog naroda, u domovini i u misijama. Kralj kojemu sve živi, podario mu „mir i dobro" u svome Nebeskom Kraljevstvu.

Vama braćo redovnici, oče Provincijale.., vama poštovana rodbino, prijatelji i poštovatelji.., sudjelovanjem u ovom misnom slavlju, našom molitvom i zahvalom, iskazujemo vam svoju iskrenu kršćansku sućut“, završio je biskup Ivas.

 

Oproštajne riječi provincijala fra Joška Kodžomana

Preuzvišeni oče Biskupe,  u ime franjevaca naše Provincije, te rodbine i prijatelja pok. fra Pavla Žmire, od srca Vam zahvaljujem, što ste se unatoč svojim brojnim obavezama i usprkos svojim visokim godinama, spremno odazvali na poziv da predvodite ovu sv. misu i zahvalnu molitvu Bogu za našeg pokojnog fra Pavla. Poštovani pastoralni vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije, draga braćo svećenici, sjemeništarci, postulanti, novaci, bogoslovi, časne sestre, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Pavla, braćo i sestre u Kristu i vama svima također pripada naša zahvalnost jer svojom nazočnošću, doprinosite dostojanstvenom ispraćaju našeg brata, a nečijeg strica i ujaka!

Poznati teolog Henry Nouwen u svojoj knjižici „O Kristovoj poniznosti“ napisa: „(…) ponekad  smo pozvani govoriti ljudima ne tamo gdje im je dobro, nego tamo gdje osjećaju bol, ne ondje gdje kontroliraju situaciju, nego ondje gdje dršću i gdje osjećaju nesigurnost, ne ondje gdje su samouvjereni i sigurni, nego ondje gdje se usuđuju sumnjati i postavljati teška pitanja, ne ondje gdje žive u iluziji o svojoj besmrtnosti, nego ondje gdje su spremni suočiti se sa krhkom i smrtnom osobnošću.“

I mene Bog u ovom trenutku sigurno poziva, da se približim boli svih vas, braćo i sestre, koji, zajedno sa mnom,  osjećate prazninu, ljudsku tugu i žalost, zbog smrti našeg dragog fra Pavla.

Doista, čovjek, prije nego progovori, kad se nađe pred nečijim odrom, treba se dobro pomoliti, kako bi od Boga zadobio snagu i nadahnuće da u  susretu s teško prihvatljivom i neželjenom stvarnošću smrti dragih ljudi, može naći dovoljno utješnih riječi, te pobijediti strah i potaknuti vjeru u sebi i oko sebe, da se zapravo radi samo o privremenom rastanku od našeg brata. Tu smo nadu i vjeru  otkrili u neiscrpnoj snazi Božje ljubavi, koju nam je pokazao u svom Sinu, našem uskrslom Gospodinu, Isusu Kristu. Sva je nada naša u Njemu, koji je umro i uskrsnuo, da ćemo i mi, slijedeći njegov životni primjer, doživjeti istu sudbinu, proslavljenih sinova i kćeri Božjih.

U ljudskom životu postoje očajnička iščekivanja, no postoje i iščekivanja puna nade. Iščekivanje pred neizvjesnim raspletom nečije bolesti, iščekivanje pred mogućnošću ostanka bez posla ili radnog mjesta, neki su od brojnih primjera u našem ljudskom životu za neugodna i očajnička iščekivanja. Nasuprot tome, iščekivanje majke i oca pred porodom djeteta, iščekivanje poduzetnika pred izglednom prilikom da s nekim dogovori dobar posao, iščekivanje svih onih koji su u nešto uložili puno truda i vremena i koji se, stoga, s razlogom  nadaju uspjehu i nečijem priznanju, primjeri su, koji uza svu napetost u sebi kriju i puno nade. Kao primjer izrazito pozitivnog iščekivanja, naveo bih iščekivanje čovjeka smrtnika u neizbježnom susretu s vlastitom smrću.

To je iščekivanje utoliko napetije jer pretpostavlja duge godine čovjekove borbe sa sobom, s vlastitom konačnošću, godine prevladavanja sumnji u mogućnost života, nakon ovozemaljskog života. Za nas kršćane, to iščekivanje podrazumijeva duge godine rasta u vjeri da je uskrsli Krist objavljeni Bog, koji nam je donio spasenje i opravdane razloge zbog kojih se nadamo da se u svakom čovjeku, ipak, krije i nešto više od čovjeka. Prije ili kasnije svi se moramo prepustiti onom neizbježnom u životu, a to je susret sa smrću. I dok se neki od ljudi u tom svom polaganom umiranju bore s vlastitom nevjerom i sumnjom, drugima blizina smrti, upravo po zrelosti njihove vjere, označava trenutak spoznaje, koji su dugo i s nestrpljenjem iščekivali. Na vratima smrti, ne nadamo se samo susretu s Bogom, onakvim kakav On doista jest, već se veselimo i susretu sa sobom, kao i sa svima koji su nam tu na zemlji bili dragi i bliski. Naš je pokojni fra Pavao ostavljao dojam čovjeka koji smireno iščekuje taj napeti trenutak, u kojem će mu se otvoriti oči za pravu stvarnost onoga što smo i tko smo ovdje i tamo. S obzirom na njegovo zdravstveno stanje posljednjih godina, njegov susret sa smrću se zapravo dogodio puno sporije nego li smo i mislili. Kao i uvijek, valjda je i ovdje Gospodar života i smrti imao svoje razloge.

I njega je kušao, stavljajući ga pod teški križ bolesti, ali i one oko njega, u njihovoj ljubavi i spremnosti da mu, u njegovoj nemoći, do konca ostanu vjerni i odani. Susret s bolešću čisti i preobražava i onoga koji boluje i one koji mu služe.

Fra Pavao se rodio u Karakašici u župi Čudotvorne Gospe Sinjske dana 13. rujna 1934. od oca Ante i majke Pere r. Kodžoman.  Sakramente krštenja, prve svete pričesti i krizme primio je u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu od 1942. do 1953. Franjevački klasičnu gimnaziju pohađao je u Makarskoj između 1953. i 1957.

U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 15. srpnja 1952.

Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj studira od 1957. do 1961. Svečane zavjete položio je 31. ožujka 1959. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Red đakonata primio je 28. travnja 1961. a 29. lipnja iste godine po rukama msgr. Frane Franića primio je i svećenički red. Mladu je misu proslavio u rodnoj župi 16. srpnja 1961. Od 1961. do 1964., kao mladi svećenik,  nastavlja teološki postdiplomski  studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1964. do 1968. boravi u Fribourgu u Švicarskoj, gdje još više produbljuje svoje teološko znanje. Okončavši studij u inozemstvu, vraća se u Makarsku gdje predaje kao profesor na Bogosloviji od 1968. do 1979.

Od 1968. do 1969. vršio je i službu magistra bogoslova. Paralelno s profesorskom službom obnašao je  i službu župskog vikara u župi Bast-Baška Voda, za zaselke Promajna, Bratuš i Krvavica. Kroz to razdoblje bio je i član Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije.

Godine 1979. započinje novo razdoblje fra Pavlova života, kada ga Uprava Provincije određuje za dušobrižnika na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu. Od 1985. do 1988. vršio je i službu definitora Provincije. Krvave 1991. godine postaje provincijal Franjevačke provincije. Provinciju je vodio do 1997., kada se ponovna vraća u Njemačku u München, u samostan sv. Gabriel, gdje vrši službu samostanskog vikara i dušobrižnika za hrvatske katoličke vjernike do 2003. godine. Od tada pa do svoje smrti bio je na raspolaganju hrvatskim katoličkim vjernicima u Münchenu kao ispovjednik. Tužnu vijest o njegovoj smrti u 80. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva,  primili smo u utorak 22. travnja 2014.

Smrt je ta koja nas, makar privremeno, rastavlja od svega zemaljskog što smo zavoljeli. Koliko god smrt bila bolna i nelagodna, ona ipak ne može poništiti naša vjernička nadanja u Bogu, niti tako lako izbrisati pozitivna sjećanja na pokojnika, sve one znakove i tragove njegova postojanja i povezanosti s drugima preko rodbinskih veza, poznanstava ili prijateljstava.

Fra Pavao je mnogim svojim postupcima, pokazao i dokazao, koliko ozbiljno shvaća svoj svećenički  poziv, koliko je vjeran i predan Kristu, posebno u agoniji bolesti, koliko voli svoj redovnički poziv i svoju Zajednicu, koliko je ponosan na pripadnost svom hrvatskom Narodu, koliko je oslobođen od svih okova ovoga svijeta, slobodan od ljudi i mnogih drugih ljudskih navezanosti. Iza njega ostaju toliki znakovi, kojima je svima dao do znanja, da je bio ispunjen vjerom u Boga i povjerenjem u ljude, svoje zemaljske suradnike. Njegove intelektualne predispozicije su mu odredile dio životnog puta, kada je na različitim teološkim učilištima, u Domovini i inozemstvu, stjecao i produbljivao svoje teološke spoznaje, da bi ih potom prenio na svoje studente. Tragovi pisane korespondencije, iz tog vremena, vođene s odgovornima u Provinciji, potvrđuju fra Pavlovu zauzetost za dobro Bogoslovije, hrabrost da iznese svoje mišljenje, pa i onda kada se ono razlikuje od mišljenja kolega ili pretpostavljenih, živi interes da i na našim stranama zaživi slika Crkve i da se u djelo sprovedu, za ono vrijeme, napredne odredbe Drugog vatikanskog koncila. Njegov pastoralni angažman u dijelu župe Bast-Baška Voda, ne svjedoči samo da se nije petrificirao u svojoj profesorskoj službi, već da mu je bilo stalo do toga da svoju svećeničku službu vrši u neposrednom odnosu s konkretnim vjernicima.

Tu odluku i stav, čovjek s današnje vremenske distance, ne može ispravno ocijeniti, ako se s uma smetnu ondašnje društvene i političke prilike i rizik, koji nije isključivao ni mogućnost gubljenja života. Treba li reći da je u spomenutim filijalama, prvi uveo javno slavljenje sv. misa, a to u ono vrijeme nije moglo proći bez posljedica. Kako bilo, fra Pavao nije bio od onih ljudi, koji tako lako uzmiču i povlače se u strahu za goli život. Plamen vjere i vatra iskrenog domoljublja, tjerala je fra Pavla uvijek naprijed u nove pohode i nove epizode svećeničkog života.

Zadnju epizodu njegove avanture s Kristom i za Krista na zemlji, označio je njegov odlazak u Njemačku.  Preuzimajući jednu od najvećih ili najbrojnijih hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj – misiju Stuttgart, u ono vrijeme objedinjenu, fra Pavao je počeo ispisivati neke od najuzbudljivijih stranica svoga života. Vršeći svoju službu, vjerno, predano i uzorno na duhovnu korist hrvatskih katoličkih vjernika, kako mu jednom napisa blagopokojni kardinal Kuharić, fra Pavao je sa svojim suradnicima često morao slušati optužbe, od strane antihrvatskih i udbaških protagonista, jer navodno podriva temelje revolucije i stvara gnijezdo iz kojeg se liježu opasne snage po bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti. U očima Katoličke crkve u Njemačkoj, njegov je ugled brzo rastao.

Među ljudima iz visoko pozicioniranih crkvenih krugova, fra Pavao je brzo stekao kod mnogih veliko povjerenje i istinske prijatelje. Pored brojnih imena, ističe se ime prelata u biskupiji Rottenburg-Stuttgart Jürgena Adama, koji mu je jednom zgodom napisao: „… vašem teško kušanom Narodu, želim Božju pomoć da što skorije u miru i slobodi može određivati svoju sudbinu“ (Pismo od 6. rujna 1991.).

Možda i najteže razdoblje fra Pavlova života jesu ratne godine provedene u službi Provincijala, kada su mnogi tražili pomoć, a ona je bila nužno potrebna i samoj Provinciji. Stoga mu u ime naše Zajednice, zbog svih njegovih neprospavanih noći i muka, izričem jedno veliko: Hvala!

Kao predstojnik naše redovničke Zajednice, od svih Vas nazočnih, ali i onih koji nisu danas s nama a koji su za života poznavali fra Pavla, dužnost mi je zatražiti iskreno oproštenje, za svaku pa i najmanju uvredu, koja Vam je došla s njegove strane, ili bilo što drugo što je naškodilo Vašem  ili njihovu ugledu ili dobrom glasu. Siguran sam da je i on svima oprostio, koji su mu na njegovu životnom putu nanijeli ili učinili namjernu ili nenamjernu uvredu ili štetu, njegovoj osobi i njegovu miru. Ljubav je Božja ona koja poravnava sve naše dugove, nakon što završimo svoje ovozemaljsko putovanje.

Dragi fra Pavle, u ime cijele naše Provincije, kojoj si i sam bio na čelu, izražavam Ti iskrenu zahvalnost za Tvoje vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima si bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu. Ujedno Ti čestitam i Tvoj zemaljski imendan, koji ovaj put nećeš proslaviti sa svojim fratrima, već, čvrsto se nadamo,  u zajedništvu s našim nebeskim Ocem i svim svetima!

Neka Ti dobri Bog bude vječna nagrada a sve koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka s Tobom neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima.

Počivao u miru Božjem!


 

Mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski

Tekst sućuti je pročitao don Ante Nedjeljko Ančić:

Poštovani oče Provincijale!

Povodom završetka zemaljskog hodočašća fra Pavla Žmire od Gospe do Gospe, naše Gospe Sinjske, izražavam svoju ljudsku i kršćansku sućut Vama, oče Provincijale, svoj braći i sestrama velike franjevačke obitelji, rodbini, prijateljima i svima koji su voljeli, poštivali i poznavali pokojnoga fra Pavla. Nažalost nisam u mogućnosti biti na ispraćaju ali rado ću se u svojim molitvama sjetiti našega Pavla.

Fra Pavao je bio ugledni član naše Provincije Presvetog Otkupitelja. Vršio je odgovorne uloge među kojima je i ona najodgovornija – uloga provincijala. Kao vjerni sin svetog oca Franje, nesebično se darivao Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, osobito u najtežim godinama Domovinskog rata.

Životni put pokojnoga brata Pavla zaustavio se u vrijeme uskrsnog tjedna u inozemstvu. Neka ga Krist raspeti i uskrsli, kojemu se u karizmi svetog oca Franje odazvao i vjerno služio, po zagovoru Majke Marije na nebo uznesene, kao svoga  svećenika primi i uvede u kuću Oca nebeskoga!

Počivao u miru Božjemu!

 

 

Fra Ante Babić, gvardijan u Mϋnchenu

Preuzvišeni o. Biskupe,

mnogopoštovani o. provincijale,

pastoralni vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije,

braćo svećenici, dragi bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre,

poštovana rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Pavla!

„Zemlja je smrtnim posijana sjemenom,

a smrt nije kraj, jer smrti zapravo i  nema.

I kraja nema, smrću je obasjana staza

uspona od gnijezda do zvijezda.“

Duboko sam uvjeren, da su ovi stihovi pjesnika Maka Dizdara našli svoje obistinjenje u životu i smrti našega pokojnika, našega fra Pavla.

U ovom trenutku privremenog rastanka od našeg fra Pavla neka nas tješi misao: još je jedan čovjek stigao na svoj cilj, još je jedan ljudski život uspio.

Čestitajući fra Pavlu: u Kristovu uspjehu i njegov uspjeh; u Kristovoj uskrsnoj pobjedi i njegovu uskrsnu pobjedu, a to činim najprije u ime fratara naše Provincije koji žive i rade u Njemačkoj, zatim u ime svećenika misionara, časnih sestara, pastoralnih suradnika  s kojima se fra Pavao  susretao i surađivao, želim mu reći iskreno i veliko HVALA za sve što je činio i učinio da se mi Hrvati u tuđini ne osjećamo strancima i  da smo u našim susretima doživjeli radost zajedništva, radost i ljepotu slavljenja Gospodina.

Posljednje godine svoga života proveo je fra Pavao u  samostanu St. Gabriel u Münchenu predano obnašajući dužnosti koje mu je povjerila provincijska uprava. Isticao se  pomaganjem u pastoralnim potrebama minhenske Hrvatske katoličke misije, a osobito u revnom ispovijedanju na hrvatskim misama.

A kada ga je Gospodin pohodio bolešću, tu je pokazao uzornu strpljivost i skromnost. Nije imao ni zahtjeva, ni prigovora. Tiho i mirno je nosio svoj križ.

Gospodin ga je podario milošću da u svojoj prikovanosti uz bolesnički krevet nije imao ni bolova ni patnji. Stručno osoblje Caritasa, braća iz samostana te brižne časne sestre Družbe Kraljice svijeta, učinili su sve da mu koračanje prema Nebeskoj domovini bude lakše. U utorak u 17.30 ispraćen molitvom samostanske braće i č. sestara, preselio se u vječnost.

U njegovo ime, svima koji su se brinuli za njega, koji su mu iskazivali ljudsku i kršćansku ljubav, izričem toplo HVALA! A njemu, u ime svih onih koji su me zadužili da mu kažem Hvala  za njegovo svećeničko djelovanje, dobrotu u ljubav – toj riječi hvala nadodajem još:  Fra Pavle, pokoj ti vječni u rodnoj hrvatskoj grudi, pokoj ti vječni u Bogu miru našemu! Amen!

 

 

Fra Stjepan Čovo, u ime svećenika iz Karakašice

Dragi fra Pavle! Preuzvišeni oče Biskupe, mnogopoštovani oče Provincijale,

draga braćo svećenici, cijenjena rodbino, znanci i prijatelji pokojnog fra Pavla!

Obraćam vam se danas, poslije fra Pavlove smrti, kao najstariji fratar iz Karakašice i prvi susjed našega pokojnika u svoje ime i u ime fratara i časnih sestara iz Karakašice. Fra Pavlova nas smrt nije ništa iznenadila, jer je njegov život zadnje vrijeme visio na tankoj niti ljudskih mogućnosti, razapet između svijesti, polusvijesti i nesvijesti. Danas se on povratio svojim korijenima, na dan njegova krsnog imena sv. Marka, a svi smo ga od milja zvali Marinko Bećov. Došao je u rodnu župu Čudotvorne Gospe Sinjske, župu svoga rođenja, krštenja, pričesti i krizme, da njegovo umorno i bolešću izmoreno tijelo nađe svoj zemaljski počinak uz mnogu braću fratre na groblju Sv. Frane. U Sinju je proslavio 2. srpnja 1961. godine i Mladu misu; u Sinj se navraćao, njega ljubio, ali su ga život i redovnička poslušnost odveli drugim stazama života i rada.

U poratnom vremenu Drugog svjetskog rata, dok je još strah lebdio u zraku, a crne misli okivale ljudska srca, mali Marinko je imao hrabrosti da svom ocu Anti, nazvanom Beć i majci Peri rođenoj Kodžoman, izrazi želju da polazi u sjemenište. Velik je to bio i odvažan korak, dok je nekima izgledao utopijom, njemu je bio san i životni ideal. Mnogi su se čudili, a bilo je i onih koji su to s prezirom promatrali. On se na to nije obazirao. Išao je naprijed. Sv. Pavao opisao je svoja životna stradanja: »Bio sam na čestim putovanjima u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogiblima od sunarodnjaka, u pogiblima od pogana, u pogiblima u gradu, u pogiblima u pustinji, u pogiblima na moru, u pogiblima od lažne braće, u trudu i muci, u čestom nespavanju, u gladi i žeđi, u zimi i golotinji« (2 Kor 11,26-27). Slične pogibli je doživljavala njegova obitelj a posebno njegov otac uz prijetnje i ozbiljne zamke. Crni dani a još mrklije noći prijetile su da netko iz zasjede ne iskoči i ne napadne njegova oca kad se noću povraćao svojoj obitelji. Njegov je otac još više morao imati hrabrosti kad je nametnut nenaravni plan kolektivizacije, koji je lažnim obećanjima i velikim prijetnjama privlačio sirotinju u nadi stvaranja zemaljskoga raja. On se nije dao slomiti, ali je zato podnosio ucjene ondašnje vlasti. Kako otac nije popustio nije ni on klonuo niti odustao od sjemeništa i hoda prema svećeništvu. Kad ga je netko gledao izvana nije mogao ni pomišljati da onaj nestašni mladić, zvani Marinko, može postati fratar-svećenik. Otac ga uprezao u rad na njivi i u vinogradu na Brigu, koji je bio uređen poput perivoja, ali mu je ipak ostavljao prostor dječje i mladenačke slobode, da je ljeto mogao provoditi kod jezera kupanjem, igranjem i čuvanjem konja te večernjim konjskim trkama.

U obitelji je primio nepokolebljivu upornost i vjernost vjeri, obitelji i hrvatskom narodu. To mu je kroz život bio oslonac i snaga da ne smije gledati na poteškoće i prijetnje, a obilato ih je bilo, da se treba oprijeti svim protivštinama i najprije ostvariti zacrtani plan koji je kod njega bio: biti franjevac, biti svećenik, a kasnije kao svećenik biti navjestitelj Kristova evanđelja upravo tada kad su sve te vrijednosti bile napadane i bile na iskušenju. Jedino tako možemo razumjeti njegovu upornost i ustrajnost.

Selo je Karakašica podijeljeno u dva dijela. Fra Pavao se rodio u dijelu sela Karakašice koji se zove Mrgude. To je najstariji dio Karakašice. Spominje se u izvještaju splitskog kaptola 27. kolovoza 1369. kao selo Mrgude. Kao što su Mrgude najstariji dio sela Karakašice, fra Pavao je poslije smrti fra Bernardina Librenjaka i fra Stjepana Šandrića, bio najstariji fratar iz Karakašice. Prvi je fratar sela Mrguda. Ovo naglašavam jer je time postao barjaktar, svjetlonoša i stjegonoša, za kojim su pošli i drugi i postali franjevci. Danas s Mrguda imamo četiri fratra i više časnih sestara. Molimo Gospodina da takne i pozove nekoga od mladića i djevojaka da prihvate duhovni poziv posebno da ispune fra Pavlovo ispražnjeno mjesto.

Nemoguće je mjeriti poticaje milosti kojima Gospodin dodiruje nečiju savjest i potiče da prihvati ponuđenu milost. Dok su drugi prijetili i ometali Božje planove fra Pavao je bio svjestan Isusova obećanja: »I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Sa psalmistom si govorio: »Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju... U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!« (Ps 27,1-2.14). Svijest te prisutnosti nadahnjivala je snagu njegova hoda prema budućnosti, ispunjavala ga pouzdanjem koje je bilo jače od svih poteškoća, iako ih nije podcjenjivao. Pred velikim izazovima nema magične formule, postoji Osoba i sigurnost koju nam ulijeva Isusovo obećanje: »Ja sam s vama!«.

Dragi fra Pavle, Krist uskrsli u čijoj si osmini ispustio svoju dušu, neka ti bude »uskrsnuće i život!«. Zahvaljujemo Gospodinu za sve dobro koje si učinio u svom svećeničkom životu a molimo dobrog Boga da ti otpusti tvoje slabosti i propuste. Tvojoj rodbini, bližoj i daljnjoj, izražavam duboku kršćansku sućut. Dragi fra Pavle, počivaj u miru Božjemu. Amen.

 

 

Fra Jure Brkan, u ime ex-provincijala

Draga braćo i sestre, ožalošćena rodbino i prijatelji fra Pavla Žmire.

„Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme,a onda nastavljamo putovanje." (Ivan XXIII).

Tužni skupe, naši bratski i plemeniti osjećaji prema fra Pavlu Žmiri doveli su nas ovdje danas, u ovu dragu crkvu, koju je fra Pavao najviše volio. Okupili smo se ovdje i sada da ispratimo fra Pavlove zemaljske ostatke na vječni počinak u kršćanskoj nadi i vjeri u Isusovo uskrsnuće; vjerujemo da tjelesna smrt nije raskinula fra Pavlovo zajedništvo s Kristom i s braćom. Dok duša više ne pokreće fra Pavlovo tijelo, molimo se za fra Pavla da mu Bog bogat milosrđem udijeli blaženo stanje u društvu preminulih koji trajno uživaju u blaženom zajedništvu s Bogom.

Fra Pavao je započeo kršćanski život u Kristu preko krštenja, a redovničkim i svećeničkim zavjetovanjem i svetim ređenjem. Tada je dragovoljno prihvatio da bude i svećenik i žrtva na pomaganju i spasenju mnoge braće. Iskreno je volio Crkvu i domovinu Hrvatsku, žrtvovao se za Provinciju, volio je fratre i svećenike, cijenio je ljude, propovijedao je i poučavao, živio mir i dobro. U službama odgojitelja, profesora, župnika i misionara u Njemačkoj te Provincijala u Provinciji Presvetoga Otkupitelja te na službi ekonoma u Njemačkoj, radio je pohvalno i neumorno.

Tužni skupe, ovdje moram naglasiti da mi je Fra Pavao bio profesor i prethodnik u služi provincijala Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. I dok je bio provincijal, bili smo suradnici i dobro smo surađivali. Nije patio od sveznadarstva. Cijenio je suradnju i bratsku pomoć. Fra Pavao je bio istinoljubiv i pošten, a Franjevačkoj Provinciji Presvetoga otkupitelja u Hrvatskoj dao seje, čitavim bićem. Posebno je cijenio svećenike kako dijecezanske tako i redovničke. Te su ga vrline kod mene preporučile da sam mu povjerio vrlo zahtjevnu službu: vođenje provincijskih financija u Njemačkoj. Tu je službu fra Pavao vjerno vršio. Izjavljujem pred svima. Fra Pavle, hvala ti.

Fra Pavao je izgubio bitku s bolešću. Dok se naravni završetak fra Pavlova zemaljskog života završio smrću 22. travnja u 17.30. sati u Mϋnchenu, u Njemačkoj, dotle on ostaje s nama u zajedništvu vjernih. Sada i dalje je na nama, koji smo još na zemlji, da se za nj molimo te da ga se u dobru sjećamo i da mu zahvaljujemo za sva dobra djela kojih je imao u izobilju . Fra Pavle, vjerujemo da ćeš u slavi uskrsnuća u vječnom blaženstvu,na groblju sv. Frane, u društvu preminulih fratara, zajedno s njima čekati Uskrsnuće, gdje više neće biti zemaljskih patnji, tjelesnog bola, nikakve ovozemaljske razlike. Slavit ćete Boga u ljubavi.

Na rastanku od fra Pavla Žmire, poštovana rodbino, prijatelji, redovnici i redovnice i subraćo svećenici, dragi oče biskupe Ante, primiti moju iskrenu sućut.

Gospodine Bože, dobri naš oče, molimo Te, udijeli nam milost, da uvijek i na svakom mjestu pružamo svjedočanstvo tvoje Ijubavi i dobrote; našemu bratu fra Pavlu, Gospodine, otvori vrata svoga nebeskoga kraljevstva. Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Amen!

 

Fra Mirko Marić, vikar samostana u Sinju

Isus Krist, Sin Božji, dragovoljno je za nas podnio smrt u potpunom i slobodnom podlaganju volji Očevoj. Svojom je smrću pobijedio smrt i tako svim ljudima otvorio put spasenja.

Ucviljena rodbino, oče biskupe, oče provincijale, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi prijatelji pok. Fra Pavla, dragi vjernici.

Sabrali smo se evo danas, ovdje u ovoj našoj crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, da svojom nazočnošću iskažemo našem pok bratu fra Pavlu Žmiri svoje poštovanje i svoju zahvalnost, da svojim molitvama i slavljenjem presvete euharistije, koja je zalog uskrsnuća, preporučimo njegovu plemenitu dušu Božjoj dobroti i Božjem milosrđu i da njegove smrtne ostatke ispratimo do privremenog ovozemnog počivališta.

Čuli smo od oca provincijala i ostalih govornika, životni put našega fra Pavla, tko je bio i što je sve učinio za ovo naše Svetište, za našu Provinciju i Crkvu u Hrvata.

U ime našeg samostana i svetišta i u svoje osobno ime zahvaljujem ocu biskupu, ocu provincijalu, gvardijanu sv. Gabrijela iz Mϋnchena, braći svećenicima, današnjim govornicima, franjevačkim bogoslovima i svima vama dragi vjernici.

I zato, dragi naš fra Pavle, dok izražavamo duboku sućut tvojoj užoj i široj rodbini, obitelji pok. brata Stipe i Ivana, pok. sestre Mare, sestri Anđelki i njenoj obitelji - mi se i danas klanjamo vječnoj volji Oca Nebeskog, koji te je pozvao, koji te je ubrao iz naše sredine jer si bio zreo za vječnu nagradu. Mjesto ti je u miru i u prebivalištu kod Boga. Vrati se svojem Početniku koji te je stvorio, i neka ti na odlasku iz ovog života dođe ususret Djevica Marija naša Čudotvorna Gospa Sinjska, anđeli i svi sveti, da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice. Ostavio si nas, da po tvome primjeru nastavimo časnu borbu za pobjedu dobra nad zlim u vremenu.

Na sinjskom groblju našeg utemeljitelja, sv Franje, pod drevnom tvrđavom, u sjeni Gospina zvonika, počivaj dragi brate fra Pavle. Uživaj mir! Zablistat će slava Božja, zablistat će Uskrli Krist i njegov križ. I ti koji si za nj i s njim živio, bit ćeš pozvan u veselje, na njegovu desnu, da dobiješ vijenac slave.

Gospodin ti bio nagrada - počivaj u mir Božjem. Amen.

* * * * * * * * * * * * * * * *

Sažalnice su poslali, a nisu pročitane:


 

Fra Josip Bebić, ravnatelj Ureda HBK i BK BIH za hrvatsku inozemnu pastvu

Mnogopoštovani oče Provincijale,

draga braćo u Kristu Uskrslom!

Opraštamo se od našega dragog subrata i nekadašnjega provincijala fra Pavla Žmire. Naš je subrat, prema riječima sv. Pavla, "iz raspadljivosti uskrsnuo u neraspadljivost i vječnu slavu, gdje će biti potpuno združen s Trojedinim Bogom."

Iako jedni drugima izražavamo sućut i potreseni smo žalosnom viješću, gledano očima vjere, trebali bismo u ovim prigodama na neki način čestitati na novom rođenju za vječni život.

Naime, za fra Pavlova života dijelio sam s njime mnoge "male i velike" trenutke i događaje, pa je ostalo i puno uspomena. Veseli me što nam ga je Gospod podario u pravo vrijeme na pravim mjestima. Prema svojim službama u domovini i u Njemačkoj, a i po svojoj čvrstini, pripadao je ljudima čije su odluke i reakcije uvijek bile važne i izazivale su mnogostruke reakcije. Kao njegov student, a poslije i župnik u samostanu St. Gabriel u Münchenu, za što me baš on imenovao, mogu samo izreći jedno veliko HVALA. U službi ravnatelja Ureda HBK i BK BIH za hrvatsku inozemnu pastvu, važno mi je prisjetiti se kako je fra Pavao oduvijek bio osobito senzibiliziran za naše inozemne misije i dušobrižnike koji odlaze onamo u pastoralnu službu, za što mu također zahvaljujem.

Dok se opraštam od fra Pavla uime svih hrvatskih misionara i misionarki u inozemnoj pastvi, a na poseban način uime članova Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, molim Gospodina da ga obilato nagradi za sva dobročinstva. Izražavam iskrenu sućut fra Pavlovoj rodbini i bližnjima, kao i svoj subraći Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Neka mu je laka hrvatska gruda koju je posebno ljubio!

 

 

Fra Zvonko Tolić, voditelj HKZ Stuttgart - Zentrum

Mnogopoštovani o. Provincijale, poštovani oče Gvardijane, poštovana braćo,

u nemogućnosti biti nazočan na ispraćaju i na sprovodu, zbog pastoralnih razloga, u ime Hrvatske katoličke zajednice (misije) Stuttgart izražavam svoju iskrenu sućut povodom smrti našeg subrata fra Pavla.

Od 1979. do 1991. godine fra Pavao je bio voditelj Hrvatske katoličke misije Stuttgart. Po sjećanju mnogih to je bilo najplodnije razdoblje života i najaktivniji period vjerskog i nacionalnog odrastanja Hrvata u Stuttgartu.

Mnogima je fra Pavao ostao u sjećanju kao svećenik koji je vršio svoju svećeničku i redovničku službu onako kako je to i dolikovalo, na zadovoljstvo i ponos Hrvata Stuttgarta.

Mnogi su Često za njega znali reći; "Gospodin!" Hvala mu na tome!

Neka mu uskrsli Krist Gospodin podari vječni život za kojega je živio i druge odgajao.

 

 

S. M. Dolores Mandić, osc, opatica

SESTRE KLARISE - Split

Mnogopoštovani oče Provincijale,

Vama i  svoj braći u Provinciji izražavamo iskrenu sućut  povodom smrti draga Vam subrata, dr. fra Pavla Žmire!

Neka mu Gospodin bude vječna nagrada, jer je kao franjevac - svećenik, vjerno služio Bogu i ljudima: u svojoj Provinciji, Franjevačkom redu; i cijeloj Crkvi Božjoj!

Mi se fra Pavla posebno rado i zahvalno sjećamo dok je bio na službi provincijala. Uvijek nas je rado posjećivao i brinuo se očinski i bratski o zajednici klarisa u Splitu. Bio je svaki dan prisutan na prvom simpoziju održanom u našem samostanu 1993. povodom 800. obljetnice rođenja sv. naše Majke Klare!

Molimo zajedno s Vama za vječni mir  i spokoj u Ljubavi Uskrslog Krista, njegove plemenite duše!

Neka uđe u radost Gospodara svoga, jer mu je ostao vjeran do smrti!

Mir i dobro!

 

 

Poštovani oče Provincijale!

"Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime." (1 Sol 4,14).

Izražavamo  svoju duboku sućut povodom smrti Vašeg subrata fra Pavla Žmire. Vjerujemo da je fra Pavao s Gospodinom, budući da je sav svoj život i rad posvetio Njemu i proveo s Njime.

Radujemo se što su naše sestre, barem djelomično, sudjelovale u životu i njezi pokojnika. Pridružujemo se Vašim molitvama za pokojnika.Neka mu Uskrsli Gospodin podari radost vječnosti.
Uz srdačan pozdrav, u ime s. Terezije Šarčević, vrhovne voditeljice,

s. Marina, tajnica

 

 

Župa Velike Gospe i Franjevački samostan Rožat

Provincijalu i braći iskrena sućut povodom smrti fra Pavla Žmire. Nismo u mogućnosti doći na sprovod zbog susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku.

S poštovanjem

fra Jozo Sopta i fra Drago Ljevar

 

Fotografije

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas39
Ovaj mjesecOvaj mjesec55641
UkupnoUkupno5360178

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 197 

Administrator

franodoljanin@gmail.com