Visovac: Slavlje 500 godina svećeništva

500 godina svećeništva na otočiću Visovcu, 24. travnja 2014. godine, proslavili su 10 franjevaca-svećenika: fra Stjepan Čovo, fra Josip Čugura, fra Šimun Čugura, fra Mario Jurišić, fra Josip Matić, fra Petar Pletikosa, fra Frano Samodol, fra Milan Ujević, fra Srećko Vekić i fra Jozo Zrnčić. Slavljenike je zaredio mons. Frane Franić u franjevačkoj crkvi u Makarskoj na Uskrsni ponedjeljak 30. ožujka 1964. godine. Euharistijsko slavlje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman, a u koncelebraciji je bilo 29 svećenika. Među sudionicima slavlja sudjelovalo je još 19 fratara. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi i novaci pod ravnanjem fra Jerka Kolovorata, a za glasovirom je bio fra Kristijan Šilić. Animator liturgijskog slavlja bio je fra Domagoj Runje.


Prigodne čestitke uputili su zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nadbiskup zadarski  Želimir Puljić, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, biskup šibenski Ante Ivas i biskup hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk. U njihovim nad/biskupijama su služili zlatomisnici. Čestitke je pročitao fra Domagoj Runje.

Slavljenici su se okupiti 22. travnja na Visovcu, gdje su započeli franjevački život, i imali su duhovnu pripremu koju je predvodio prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet na temu „Teologija životnih dobi: djetinjstvo, mladenaštvo, zrela dob i starost“. Fra Anđelko je svoje predavanje temeljio na razmišljanja sv. Augustina i R. Guardinija.  Slavljenici su za vrijeme pripreme zahvaljivali Bogu i Majci Božjoj za 50 godina svećeničkog služenja Crkvi i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja.

Fotografije

__________

__________

Propovijed provincijala fra Joška Kodžomana

Gospodine, Bože naš, divno li je ime Tvoje po svoj zemlji! (Ps 8, 2a5-9)

Pozdravljam definitora, gvardijane, na poseban način gvardijana domaćina fra Matu, sve vas braću svećenike i časnu braću, bogoslove i novake, na čelu s njihovim odgojiteljima i zahvaljujem svima, što ste našli vremena i odlučili pokazati svoju bratsku ljubav prema našoj braći, koja danas u zajedništvu sa svima nama slave i obilježavaju svoj značajni  50-godišnji svećenički jubilej.  Naravno, poseban bratski pozdrav upućujem desetorici naših zlatomisnika, zbog kojih smo se danas okupili na Visovcu, kako bismo ovom sv. misom zahvalili prije svega Bogu a onda i svim ljudima, preko pokojnih roditelja naših dragih zlatomisnika, do njihovih odgojitelja, koji su ih pratili na putu njihova ljudskog sazrijevanja i rasta u svećeništvu i redovništvu, kao i svim vjernicima, koji su im bili podrška i oslonac u njihovu plodonosnom radu, dugom i bogatom ljudskom, redovničkom i svećeničkom životu.

Dragi naši; fra Stjepane ČOVO, fra Josipe ČUGURA, fra Šimune ČUGURA, fra Mario JURIŠIĆU, fra Josipe MATIĆU, fra Petre PLETIKOSA, fra Frano SAMODOLE, fra Milane UVJEVIĆU, fra Srećko  VEKIĆU i fra Jozo ZRNČIĆU!

Rijetkost je u Crkvi Katoličkoj da jedna redovnička zajednica ima takav privilegij i da u jednom zajedničkom misnom slavlju može Bogu zahvaljivati na jubilarnom daru svećeništva, čak desetorice svoje braće.

Ni godine, ni bolest, ni progonstva od strane bezbožnog sistema,  ni otpadništva uvjetovana ljudskom slabošću, slabom vjerom ili nekim drugim protivštinama, ni teškoće vezane uz dramu vjernosti Bogu i Narodu kroz dugih pedeset godina Vaše službe, draga braćo, niti ikoji drugi razlozi, nisu nam uspjeli uskratiti radost današnjeg slavlja. Velik je ovo dan, ne samo za našu braću slavljenike, već i za čitavu našu Provinciju, koju su naši slavljenici,  zadužili svojim marljivim i vjernim radom u Domovini i inozemstvu, gdje su već, voljom provincijskih Uprava i nedokučivom providnošću Božjom dospijevali.

U ovom se trenutku kroz molitvu i s osjećajem najdublje zahvalnosti želim sjetiti svih vaših, draga braćo slavljenici, preminulih roditelja, koji su vas donijeli na svijet i koji su vas odgojili u kršćanskoj vjeri i s rodoljubnim osjećajima. Neka im uskrsli Krist bude utjeha i nagrada za svu njihovu roditeljsku žrtvu i skrb koju su ugradili u veliki spomenik Ljubavi u svijetu, koji ste po svojih životima sagradili. Roditeljski ste dom vrlo rano napustili i  zamijenili ga domom Gospodnjim, koji je za vas postao široki svijet. Svoju ste ljudsku i kršćansku sudbinu vezali uz mnoge ljude, koji bi vam inače bili neznanci i stranci, da se niste spremno odazvali Božjem pozivu. Providnost vas je Božja vodila u tuđe domove, u kojima ste dijelili tuđe radosti i žalosti. Neka je svemogućem Bogu vječna hvala, na svakoj utješnoj riječi i svakom dobrom djelu koje ste u Isusovo ime učinili, a učinili ste puno.

I zato vam svima izražavam duboku zahvalnost Provincije, biskupija u kojima ste djelovali, Crkve u kojoj ste predano služili, naroda Božjeg i hrvatskog, čije ste dostojanstvo i identitet neustrašivo naviještali,  branili i sačuvali.

Spominjem se ovdje svih vaših muka i napora koje ste podnijeli i podnosite oko gradnje tolikih župnih kuća, crkava, zvonika, kapela, križeva, župnih dvorana i drugih materijalnih objekata, kojima ste željeli ne toliko podignuti sebi spomenike, koliko tim svetim znamenjima posvetiti životne prostore i da budu narodu Božjem izvor snage, utjehe i trajni podsjetnik Njegove nazočnosti na zemlji. K tome svakako treba pridodati vaš trud koji ste uložili u dijeljenju svetih sakramenata svim uzrastima, u poučavanju naroda Božjeg u vjeri katoličkoj, u širenju i vrednovanju kršćanske kulture, boljem upoznavanju vlastite vjerske i nacionalne baštine, prihvaćanju moralnih načela koja izviru iz Evanđelja. A da i ne spominjem vaš neumorni rad na humanitarnom polju, bilo da ste službu vršili u Domovini ili u inozemstvu. Po svojoj franjevačkoj karizmi uvijek ste bili od pomoći potrebnima, u njihovoj neimaštini i nemoći da sebi i svojima osiguraju elementarne uvjete za pristojan život. Ne samo da ste kod ljudi razvijali svijest o solidarnosti i poticali ih da priskaču upomoć svojim bližnjima, već ste i sami znali zasukati rukave i prikupljati materijalnu pomoć. Stotine tona humanitarne pomoći je podijeljeno i preko vaših ruku.

Na svemu vam tome od srca zahvaljujem, u ime svih onih koji su osjetili Božju dobrotu preko vas, vjerujući da je Bog zapisao sva vaša dobra djela i da će vas primjereno nagraditi. Vaši su talenti, draga braćo, raznovrsni, pa su i vaši plodovi utoliko bogatiji. Učinio bih veliki propust, ako bih propustio spomenuti i brojna župska glasila, te vaš nemjerljiv doprinos na području izdavačke djelatnosti. I u oskudnim prošlim vremenima, dimenzija opismenjavanja, teološkog formiranja vjernika i sveukupnog kulturnog uzdizanja našeg Naroda, uvijek vam je bila pri srcu. Vjerujem, draga braćo slavljenici,  da ćete i vi u ovom trenutku ponoviti riječi apostola Petra iz današnjeg prvog čitanja: „Izraelci, što se ovom čudite! Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću sve to postigli!“ (usp. Dj 3, 12)

Vaša odluka, draga braćo slavljenici, da u samoći i tišini ovog svetog i znakovitog mjesta, uz duhovne nagovore čovjeka kojemu ste u ovoj prigodi ukazali povjerenje i čast,  fra Anđelka Domazeta, prizovete trenutke vlastite prošlosti i da se zahvalnom molitvom još jednom sjetite svega što je ostalo iza vas, je hvale vrijedna. Ona je prvorazredni znak vaše vjere i svećeničke poniznosti.  Nakon tolikih proživljenih životnih drama, s kojima su dolazila brojna iskušenja, ali i iskustva ponosa i radosti, velika je stvar moći ostati skrušen i zahvalan, uvijek dovoljno vjerni da se, prije današnjeg svečanog trenutka, znate pokajati za pokoje moguće nedolično djelo koje je više izraz ljudske slabosti nego iskrenog htijenja.

Ne možemo se u ovoj prigodi ne sjetiti svih odgojnih kuća u kojima ste se učili jedni drugima biti braća, jedni druge ljubiti i prihvaćati, Sinja, Makarske, Visovca, Zagreba, a još manje vaših dragih odgojitelja, kojih se, koliko sam primijetio,  i danas rado sjećate, iako su svi odavno već pokojni. Nije se sigurno bilo lako naučiti drugima služiti, biti vjeran čovjeku i Bogu,  biti poslušan svojim redovničkim i crkvenim poglavarima, biti malen i brat svim ljudima dobro volje. Tu ste lekciju međutim svi uspješno svladali, jer da niste, ne bismo danas bili ovdje u tolikom broju i ne bismo imali toliko razloga od srca zahvaljivati  Bogu i ljudima.  Tom uspjehu nije doprinijela samo vaša pitoma narav, već sigurno i trud i životni primjer vaših učitelja, odgojitelja ali i svih drugih fratara koji su vam pružali pozitivan životni primjer. Svima, koji su vam svojim savjetima i primjerima,  pomogli da u kušnjama života ne klonete duhom, još jednom veliko hvala. Po vama su obogatili Provinciju, ojačali Crkvu i zadužili Narod.

U danima vašega iščekivanja i propitkivanja o tome što će vam donijeti budućnost, ukoliko se doista odazovete u crkvenu službu, niste mogli ne vidjeti i zanemariti tadašnje nepovoljne društvene i crkvene prilike, kao i ne osjetili duh nesretnog vremena u kojem ste proveli većinu života i u kojem se mladog čovjeka tako lako moglo zastrašiti, zavesti i obeshrabriti.

Ipak, zahvaljujući mnogim čimbenicima, a ponajviše snazi i pouzdanju koju vam je ulijevala vaša vjera u pomoć odozgor, vi ste ostali postojani do dana današnjega, svijetli primjeri i uzori redovničkog života, zauzetosti i poslušnosti.

Uvijek vođeni Kristovim duhom, postali ste živi svjedoci vremena i živo sjećanje povijesti. Vaše životno znanje, dragi zlatomisnici,  je utoliko dragocjenije, jer se ono ne stječe svladavanjem tehnoloških novotarija niti usvajanjem znanstvenih postignuća, već u školi poniznog Krista i pod okriljem naših neumornih zagovornika u nebu Blažene Djevice Marije i svetog našeg oca Franje.

Gledajući vas danas, iako vam osjetno kopni snaga tijela, nemam ni izbliza osjećaj da  se gušite u osjećajima beskorisnosti i u životnoj dosadi. Naprotiv,  ona ista duhovna vatra, optimizam, upornost i neposustajanje, što vas je krasilo čitavi život,  svjedoči da i stariji ljudi imaju svoje značajno mjesto u crkvenom poslanju. Ne tražite ničije sažaljenje, već ste i nadalje spremni druge tješiti, dokazujući to najviše svojim neumornim radom u ispovjedaonicama, širom Provincije, a neki i još uvijek aktivnim pastoralnim radom, na kojem bi im mnogi naši mlađi članovi mogli i pozavidjeti.  Zasluženi život u Božjem miru i radosti, kraj aktivnog života, sadašnjost ispunjena Bogom, nestrpljivo iščekivanje onoga što se u vašim životima, braćo, tek ima dogoditi, zanimanje za današnji život Provincije i aktivno zauzimanje za njezinu dobrobit, razvijanje povjerenja u one koje ste svojim životima zadužili, to je stvarnost vašeg današnjeg života.

Želja mi je da se oslobodite svake primjese straha pred nepoznatim i da u miru podnosite neizbježne teškoće starenja. Zajednica, kojoj ste cijeli svoj život služili, dužna vam je, kako preko mene, tako i preko svih ostalih naših članova, iskazivati svoju zahvalnost i pažnju.

Ovaj će dan ostati zapisan u bogatoj i dugoj povijesti naše Provincije ali i Crkve Katoličke u Hrvatskoj, i to ne samo zbog velikog broja vas kolega koji danas ponosno slavite svoj jubilej i obilježavate pedeset godina svoje vjernosti. Ne želim zaboraviti ni preminule kolege, fra Alberta i fra Ignacija, oni s nama slave u zajedništvu s Ocem nebeskim i svim našim vjernim pokojnima. Neka ovaj dan i proslava bude poticaj i nadahnuće i svoj našoj mladoj braći, koja su krenula vašim putem, kao i svima onima, malo starijima, koji su se već zaputili stazama Gospodnjim i prepustili Njegovu svetom vodstvu, da svoj život predaju u Njegove ruke i da se ne boje ni sebe ni drugih.

Otvori nam, Gospodine, svima oči pameti, srca i duše, da Ti u ovom svečanom trenutku svi možemo pravo zahvaljivati i da neustrašivo idemo putem obraćenja i milosti Božje. Amen!

Pri završetku slavlja u crkvi Majke od Milosti visovački gvardijan fra Mate Gverić izrazio je zadovoljstvo što su slavljenici izabrali otočić Visovac za svoju proslavu i istakao kako su svi sretni i ponosni na ove naše „koji su dobili zlatnu, sjajnu nagradu. Oni su Božji dar našoj zajednici.“ Čestitao je svim zlatomisnicima i zaželio im da proslave i dijamatni pir.

Potom je o. Provincijal udijelio zahvalnice svim slavljenicima u prigodi 50. obljetnice svećeničkog ređenja za predani rad u franjevačkom bratstvu i svećeničkoj službi.

 


Čestitke nad/biskupa pročitao je fra Domagoj Runje

Kardinal Josip Bozanić

nadbiskup zagrebački

Poštovani zlatomisnici!

Primivši obavijest mnogopoštovanog fra Joška Kodžomana, provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, da ćete 50. obljetnicu svećeništva zajedno slaviti na otočiću Visovcu, 24. travnja ove godine, najsrdačnije Vam čestitam zlatni svećenički jubilej! Raduje me što ćete svećeničku obljetnicu slaviti na živopisnom otočiću, na kojem ste proveli novicijat pripremajući se za redovnički život pod okriljem Gospe Visovačke.

Jubilej je u kršćanskom smislu povlaštena prigoda susreta s Bogom koji ljubi, oprašta i daje nagradu te usmjeruje na budućnost u kojoj ostaje s nama kao dobri i vjerni Otac. Moleći Gospodina da i ubuduće prati Vaše korake, zajedno s Vama zahvaljujem za obilje darova i milosti što ste ih primili tijekom pedeset godina vjernoga svećeničkog svjedočenja i služenja Crkvi i hrvatskom narodu. U tom služenju Providnost Vas je vodila u razna mjesta naše Domovine i svijeta kako biste kao vjerni poslenici na njivi Gospodnjoj radili za spas besmrtnih duša. Neka Vam Gospodin bude nagradu za dobra djela.

Na Vas i na sve koji će sudjelovati u Vašem zlatomisničkom slavlju, od srca zazivljem blagoslov Trojednog Boga te zagovor Marije Majke Crkve i blaženog Alojzija Stepinca.

Srdačno Vas u Gospodinu pozdravljam

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

 

Mons. Želimir Puljić

nadbiskup zadarski

Mnogopoštovani oče Provincijale,

Kako saznajem deset svećenika-franjevaca Vaše Provincije Presvetog Otkupitelja obilježavaju svoj zlatni misnički jubilej: fra Stjepan Čovo, fra Josip Čugura, fra Šimun Čugura, fra Mario Jurišić, fra Josip Matić, fra Petar Pletikosa, fra Frano Samodol, fra Milan Ujević, fra Srećko Vekić i fra Jozo Zrnčić. Njih je prije pola stoljeća zaredio ondašnji splitsko-makarski nadbiskup i moj negdašnji profesor, drage uspomene mons. Frane Franić, u Makarskoj, 30. ožujka 1964. godine. Ja sam tada bio u drugom razredu srednje klasične gimnazije u Dubrovniku. Ali, pratim ih u stopu samo deset godina zaostatka. Ali, dostići ću ih neće mi umaći.

Ovim kratkim dopisom htio bih izraziti iskrene čestitke povodom zlatnog misničkog jubileja kojeg će Vaša braća jubilarci obilježiti na otočiću Visovcu, 24. travnja 2014. U molitvenom zajedništvu pridružujem se drugim čestitarima i izražavam iskrene i srdačne čestitke. Čestitam svima veliki jubilej njihovog pedesetgodišnjeg vjernog služenja Crkvi i narodu: Ad multos armos! Neka im Gospodin udijeli dobro zdravlje kako bi i dalje mogli sudjelovati u redovničkom i svećeničkom poslanju, te aktivno sudjelovati u životu Crkve.

Uz iskrene jubilarne i uskrsne čestitke prenesite svima i moje srdačne pozdrave i blagoslov od Gospodina,

mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

 

Mons. ANTE IVAS

biskup šibenski

Dragi svećenici 50-godišnjaci.

Pedeset godina svećeništva! Zaista milosni dar, draga braćo! U vama je pedeset godina onoga istoga dara svećeništva što ga Učitelj darova svojim apostolima one svete Večere Velikog Četvrtka Jeruzalemskog, kad mu duša bijaše potresena, jer je „došao njegov Čas“, koga je svom dušom cijeloga života čekao. Prije 50 godina, primili ste dar njegova svećeništva, pred njim ponizno prostrti, od njega po rukama biskupa pomazani, posvećeni, darovani Crkvi Kristovoj, svojoj redovničkoj provinciji posvećenoj baš njemu Presvetom Otkupitelju, i svome narodu Hrvatskom. Nakon 50 godina, imate čast da taj čudesni događaj s puno radosti slavite. Da ga slavite na Visovcu, s Gospom Marijom, koja se sigurno s vama raduje, jer je s križa Isusova primila i prihvatila njegovu veliku želju da bude majka njegovih apostola, njegovih svećenika: „Evo ti majke!“

Pedeset godina „alter Christus“ u Crkvi. Pedeset godina „službenik bitnih spasenjskih čina. Pedeset godina službenik žrtvene vlasti na Tijelo i Krv Otkupiteljevu, službenik vlasti naviještanja Evanđelja, i sakramentalnog oproštenja grijeha. Pedeset godina ,,in persona Christi Capitis“, izvor života i životnosti u Crkvi... Sluga koji, u pomazanju Duha pristupa Kristu raspetom i uskrslom iz kojega izvire spasenje11 (Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice, br. 8).

Pedeset godina... Jete li još uvijek zbunjeni kao Petar, začuđeni, zadivljeni kao apostoli one Večere? Jeste li naslonjeni na njegovo srce, kao Ivan? Spasitelj nam je dao svoj najdraži dar i zadatak: „Činite ovo meni na spomen“. Jeste li duboko zahvalni za čudo svećeništva koje pedeset godina živite zbog njegova povjerenja u vas? „Non sum dignus“!

Isus vas je ovih pedeset godina vodio sa sobom, nakon Večere i kroz noć, u mnoge Getsemanske vrtove, pod masline pod kojima ste se s njime često krvavo znojili i govorili: „Oče, ako je moguće neka nas mine čaša ova!“ S njime ste susretali Jude izdajice, s njime bili izloženi, vezivani... S njime ste susretali uhode, prokazivače, špijune i lažne svjedoke, vratarice i sluge krvave zvijezde petokrake i bezbožnog i protubožnog režima, koji je odlučio da mora On umrijeti, da njegove treba obezglaviti i rastjerati... On vas je vodio kroz Veliki Petak da s Njime prolazite njegov put križa, slušate osude, podnosite sramoćenja i „svlačenja do gola11, vezivanja za stupove srama, krunjenja trnovim krunama svake vrste... Bili ste obespravljeni, popljuvani, bičevani, prozivani... Ali ste, neka Mu je hvala i slava, s Njime izdržali... I baš zato je vaša riječ bila uvjerljiva, kao Kristova riječ koja hrabri i jača, oslobađa i u najvećem ropstvu i okovima. Narod je u vama, uza sve vaše slabosti, prepoznavao svoje pastire koji poznaju svoje i spremni su sa svojim narodom trpjeti, braniti ga, nositi križeve, čuvati vjeru i buditi nadu u Krista Otkupitelja, Pobjednika i jedinog pravog Spasitelja... Imate zašto biti ponosni i Bogu zahvaljivati! Vjeru i vjernost ste njegovom milošću sačuvali.

Pedeset godina svećeništva. Nakon dugih i teških godina, ponadali smo se da smo, zajedno sa svojim narodom, kroz teške žrtve, napose naših branitelja, izišli iz teškog „crvenoga ropstva“ u slobodu o kojoj su sanjali i za koju su umirali mnogi vjernici mučenici i mnoga naša braća svećenici i redovnici. Bili smo sretni i zadovoljni da dolazi novi naraštaj naroda i njegovih mlađih svećenika i redovnika.., i da se mi možemo posvetiti pripravi za odlazak i prijelaz koji nas sve čeka...

Želim da osjećate i vjerujete kako još trebate Crkvi i narodu i mlađoj braći, u vremenima kad kao da se ponovno širom domovine, javlja beznađe i razočaranja svake vrste... Kad smo ponovno izloženi prijetnjama Zloga koji bi opet sudio Kristu, njegovim učenicima, njegovoj Crkvi, njegovu narodu... Trebate pomoći podržavati Kristov oganj i svjetlo njegovo koje jedino pokazuje pravi put izlaska iz svih beznađa, kako ste to svih ovih 50 godina mogli iskusiti. Naša Crkva treba to vaša iskustvo. Treba vam vjere Marijine, koja je u svim vremenima svojom molitvom i vjerom podržavala vjeru Crkve, vjeru svećenika i redovnika, pozivajući nas stalno: „Što vam On reče učinite!“

Neka vam Gospa Visovačka pod čijim okriljem slavite ovaj visoki jubilej svoga svećeništva, bude pomoćnica i pratilja, kako biste zajedno s njom prispjeli vječnom „Visovcu“, Bogu na visinama, i sa zahvalnošću stali pred lice svoga Boga, kad se nadamo čuti: „Slugo dobri i vjerni, u malomu si bio vjeran, uđi u veselje Gospodara svoga!“

Dragi zlatomisnici, pozlatio vam Gospodin sve godine vašeg svećeničkog služenja Bogu i narodu hrvatskom, darom Uskrsnuća!

Čestitam, molim za vas i preporučam se u vaše molitve.

U miru i dobru, s vama,

Šibenik, na blagdan sv. Jure, 2014.

 

Mons. Marin Barišić

nadbiskup splitsko-makarski i metropolit

Poštovani zlatomisnici!

Na povijesnom i za vas tako važnom duhovnom otočiću Visovcu danas, 24. travnja 2014. slavite svoju osobnu i zajedničku pedesetu godišnjicu svećeništva, svoj zlatni jubilej. Nije to samo pedeset godina, već je to devet puta pedeset.

Draga braćo redovnici-svećenici, na vaš redovnički život i svećeničko djelovanje s pravom može biti ponosna naša Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, naša Splitsko-makarska nadbiskupija i tolike sredine u kojima ste svjedočili Radosnu vijest spasenja, obučenu uvijek u svježu karizmu svetog oca Franje. Osobito na vaš zlatni svećenički jubilej su ponosni vjernici koji su vas kroz tolike godine imali priliku susresti i prepoznati vas kao radosne svjedoke Krista raspetoga i uskrsloga. Među tim ponosnim vjernicima svakako su vaša rodbina i župne zajednice iz kojih potječete. Nije bilo lako biti svećenik, redovnik u proteklih pedeset godina jer dobro znadete kakva su to vremena bila. Upravo zbog nenormalnih okolnosti bila su i duža i teža od pedeset godina. Ali zahvaljujući milosti Božjoj i čvrstoj vjeri našega puka Božjega, mogli ste ostati Kristovi i Franjini vjerni svjedoci i biti ohrabrenje braći i sestrama u vjeri.

Dragi jubilarci, najveći dio svoga zlatnog jubileja darovali ste svojoj Crkvi u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. U ime pokojnih nadbiskupa Frane, koji vas je zaredio, nadbiskupa Ante i u svoje osobno ime čestitam i zahvaljujem vam na vašem zauzetom i predanom radu na Gospodnjoj njivi na slavu Božju, dobrobit Crkve i domovine nam Hrvatske.

Draga braćo, slavite svoj svećenički jubilej uz svetkovinu uskrsnuća Velikog svećenika. Neka vam raspeti i uskrsli Krist i dalje bude nadahnuće, snaga i blagoslov u vašem svećeničkom i redovničkom životu na zemaljskom hodočašću, te uz još nove zemaljske jubileje, neka vam On bude i ona konačna, životna nagrada nebeskog jubileja!

Na mnogaja ljeta!

Sretno i blagoslovljeno,

vaš nadbiskup + Marin Barišić

 

Mons. Slobodan Štambuk

biskup hvarsko-bračko-viški

Vrlo ugledni

ZLATNI SLAVLJENICI 50. GODINE

Predraga braćo, zlatni Jubilarci!

Harno sam zahvalan mnogopoštovanom fra Jošku Kodžomanu, Vašem provincijalnom poglavaru, koji me je obavijestio o Vašem zlatnom slavlju. Doista: Blago Crkvi koja Vas je imala i koja Vas ima! Bio blagoslovljen onoj sretni dan Vašega svećeničkog uskrsnog ponedjeljka, 30. ožujka godine Gospodnje i godine Vaše 1964. kada svećenici postadoste! Neka je blagoslovljena uspomena na Vaše dobre roditelje koji Vas darovaše Vašoj Provinciji Presvetog Otkupitelja, i Vašoj i našoj Crkvi! Neka je blagoslovljena ruka Vašeg biskupa - zareditelja koja je bila položena na Vaše glave s Vašom mladenački bujnom kosom!

Radosno pozdravljam: fra Stjepana, fra Josipa jednog i drugog, fra Šimuna, fra Petra, fra Franu, fra Milana i fra Jozu. Dakako, budi mi dozvoljeno, kao biskupu Hvarsko-bračko-viške biskupije, posebno pozdraviti, čestitati i izraziti svoje radovanje s dvojicom koji su ostavili dobre i jasne tragove na otoku Braču, u župi sv. Martina. u Sumartinu: fra Maria Jurišića i fra Srećka Vekića. Dok bijahu s nama bijahu odlično povezani s mojim dijecezanskim svećenicima i na svoj način ostadoše s nama lijepo povezani do dana današnjega, čast, fra Mario, čast fra Srećko! Vaša imena ne zaboravljamo!

Na Visovcu, u Gospinoj crkvi, hvalu dajte Gospodinu Bogu našemu! A mi ćemo Vašim molitvama pridružiti i naše molitve za Vaše čilo duhovno i tjelesno zdravlje što neka Vam od Boga isprosi Gospa naša, Gospa i Majka (našeg i) Vašeg svećeništva! 24. travnja 2024. s Vama smo u pjesmi i molitvi povezani Raduj se Nebo i kliči Zemljo!

Cijelu kitu pozdrava s radosnom uskrsnom čestitkom i veliki Božji blagoslov molim za sve Vas, radujući se s Vama, u Kristu

biskup Slobodan

 

 

Nakon dodjele zahvalnica i čitanja nad/biskupovih poruka fra Josip Čugura, u ime kolega slavljenika, uputio je riječi zahvale:

 

„Mnogopoštovani o. Provincijale!

Draga braćo svečari, draga braćo svećenici, draga braćo bogoslovi i novaci!

U ovom svečanom trenutku, kad slavimo 50. godišnjicu našeg svećeništva, želio bih u ime svojih kolega i u svoje ime zahvaliti svima onima koji su nas pratili na našem dugom putu svećeništva.

Malo prije kad smo uzlazili na oltar, moji kolege i ja mogli smo jedni drugima doviknuti: adeste fldeles - pristupite vjerni.

Prolazeći pokraj genezaretskog jezera opazi Isus dvojicu braće Ivana i brata mu Jakova gdje s ocem krpaju mreže; približi im se i reče: "Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. Oni odmah ostaviše i lađu i mreže te pođoše za Isusom. Idući dalje opazi drugu dvojicu braće Šimuna i Andriju i njih pozva i oni odmah pođoše za njim. Prolazeći pokraj carinarnice opazi Mateja carinika i on je ostavio sve, dapače, osjećajući se ponosnim što ga je Isus pozvao pripremio je svečanu gozbu."

I nas je Isus pozvao na različite načine i često smo se pitali: Zašto je baš izabrao mene među tisućama drugih i pametnijih i boljih i ljepših. Njih nije odabrao mene je odabrao. Hvala mu!

Hvala, dakle, Bogu koji nas je odabrao, njegove smo darove dobili, njegove smo darove dijelili i dok smo dijelili sami smo imali u izobilju. Njegovom smo milošću dobili više nego smo očekivali. Zbog njegova smo poziva primali poštovanje i priznanja, zahvalnosti i naklonosti. Njim smo se hranili i Njime smo hranili druge. Tažio je našu žeđ za životom i Njim smo tažili žeđ drugih. On je naš Bog. On je naš Otac. Komu bismo drugom mogli ići, a da ne progriješimo!?

Hvala našim roditeljima koji su nas pratili na našem životnom putu. Za sve njihove brige, za sve njihove molitve Bog neka im bude najveća nagrada. Hvala katoličkoj Crkvi kojoj pripadamo. Njezina smo djeca, njezini smo sinovi. Ponosni smo na nju. Živimo s njom, našom Majkom. A živjeti znači živjeti s drugima. Ta što smo bez drugih!? Osamljeni otok u moru ljudi!? Život bez drugih je utopija. Ljubav bez drugih je neostvaren san. Sreća bez drugih je fatamorgana. Svi smo mi u Crkvi povezani tisućama niti. Jedan život ovisi o drugom. Hvala majci Crkvi!

Hvala našoj Provinciji koja nas je prihvatila, odgojila i pratila. I ona je božje djelo. Preko nje smo povezani s Bogom i Crkvom. Živimo i radimo u "vinogradu" Njegove Crkve. Hvala svim našim odgojiteljima i profesorima. Hvala svim svećenicima s kojima smo dijelili vrijeme i mjesta, radosti i žalosti. Hvala svim vjernicima koji su nas bezbroj puta iznenadili mnogim dobrima i ona su nam došla po Božjoj volji.

Hvala mnp. Ocu Provincijalu na njegovim lijepim riječima zahvale, na njegovoj čestitci. Hvala O. Anđelku Domazetu na lijepim riječima naše kratke duhovne obnove.

Hvala Ocima nad/biskupima, svećenicima, časnim sestrama, vjernicima koji su nam uputili svoje iskrene čestiti, za ovaj naš veliki dan, za ovu našu feštu.

Bog je bio širok i rasipan prema nama. Bili smo sirotinja, a on nas je svejedno obdario mnogim dobrima. Neka on učini, da se na nama do zadnjeg daha vidi koliko su izobilni njegova ljubav i milosrđe.

Izabrali smo Visovac za našu feštu. Ovdje je počeo naš redovnički život. Odavde nosimo najljepše uspomene. Hvala O. Gvardijanu na toplom i bratskom prijemu.

Završit ću ovu našu zahvalu riječima hvarskog biskupa mons. Slobodana Štambuka iz njegove čestitke: "Sretna Provincija koja vas je imala i koja vas ima!"

Hvala svima za sve!“

 

Životopis i službe zlatomisnika

Fra Stjepan Čovo

Ante Stjepan Čovo, rodio se 11. srpnja 1937. godine, od oca Štipana i majke Ane, rod. Vuković, u Karakašici, općina Sinj. Osnovnu školu završio je u Karakašici a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1965. god. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 12. travnja 1964. u Sinju.

Bio je župni pomoćnik u Metkoviću, pomoćnik magistra novaka na Visovcu, magistar novaka u La Verni (Italija), magistar studenata teologije u Makarskoj, definitor Provincije, gvardijan u samostanu u Makarskoj, prefekt odgoja i obrazovanja u Provinciji, pomoćnik magistra studenata, moderator trajne formacije u Provinciji, član više vijeća i odbora u Provinciji, sudac pri Crkvenomu interdijecezanskom sudu II. stupnja u Splitu, branitelj ženidbenog veza i promicatelj pravde pri Crkvenom interdijecezanskom sudu II. stupnja u Splitu.

Magistrirao na Rimokatoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1966. godine. Obranio je doktorsku disertaciju na Papinskomu lateranskomu sveučilištu (Pontificia Universitas Lateranensis) u Rimu 1972. god., s naslovom De aspectu morali et iuridico matrimonii mixti ad mentem Concilii Oecumenici Vaticani II aliorumque Ecclesiae documentorum (O moralnom i pravnom vidu mješovitih ženidaba prema Drugom vatikanskom koncilu i drugim dokumentima Crkve), čime je postigao doktorat iz teologije.

Predavao je predmete dogmat­skoga bogoslovlja na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Umirovljen je 2002. godine.

Bio je član Hrvatskoga mariološkoga instituta.

Bio je član uredništva časopisa Služba Božja (1974.-2003.).

Objavljivao je knjige, radove u znanstvenim časopisima i u raznim zbornicima. Održao je predavanja na doma­ćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, predstavljao knjige, recen­zirao knjige i članke za znanstvene časopise.

 

Fra Josip Čugura

Fra Josip Čugura rodio se 19. ožujka 1938. od oca Ivana i majke Ane r. Grčić, u Jasensku, župa Sinj. Osnovnu školu je završio u Čitluku, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Sinju. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je diplomirao 1964. godine. U novicijat je stupio 1955. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 12. travnja 1964. u Sinju.

U Kozici (1964.) i u Metkoviću (1964.-1967.) vršio je službu župnog vikara. U Münchenu i Dusseldorfu (1957.-1975.) bio je dušobrižnik. Službu katehete vršio je u Splitu (1975.-1978.), a potom u Turjacima službu župnika (1978.-1985.).  Tajnik Provincije i ujedno župnik u Bristivici bio je od 1985. do 1988. Za vrijeme boravka u Sinju vršio je službu župnika in solidum (1988.-1994.), službu definitora Provincije (1988.-1991.) i župnog vikara (1994.-1995.). U Kninu je bio župnik (1995.-1997.) i župnik in solidum (1997.-2000.). U Zagrebu je bio župni vikar (2000.-2002. i 2004.-2013.). Službu ispovjednik vršio je u Sinju (2002.-2004.) i u Splitu na Trsteniku od 2013.

 

Fra Šimun Čugura

Fra Šimun (Ivan) Čugura rodio se 17. travnja 1936. od oca Šimuna i majke Ane r. Žanko, u Jasensku, župa Sinj. Osnovnu školu je završio u Čitluku, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika pohađao je na Visovcu, Makarskoj, Sinju i Zagrebu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je diplomirao 1964. godine. U novicijat je stupio 1954. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u Sinju.

U župama Banjevci (1964.-1967.) i Piramatovci (1967.-1974.) vršio je službu župnika. U Karinu je bio gvardijan (1974.-1979.). Godine 1976. bio je tajnik Generalnog vizitatora. Bio je župnik u Bajagiću (1979.-1982.), gvardijan i župnik u Živogošću (1982.-1988.), samostanki vikar, ekonom, ispovjednik bogoslova u Makarskoj i župnik u Kozici i Zavojanima (1988.-1991.), gvardijan u Karinu (1991.-1994.), samostanski vikar, ispovjednik i propovjednik u Omišu (1994.-1996.), gvardijan u Omišu (1996.-2003.), samostanski vikar i ekonom u Omišu (2003.-2004.), domeštar na Visovcu (2004.-2006.), župni vikar u Metkoviću (2006.), ekonom samostana u Omišu od 2009.

 

Fra Mario Jurišić

Fra Mario Jurišić rodio se 29. listopada 1937. od oca Jure i majke File r. Staničić, u Baškoj Vodi. Osnovnu školu je završio u Baškoj Vodi, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Makarskoj i Sinju. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1955. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u Baškoj Vodi.

U župama Runovići (1964.-1966.), Drniš (1966.-1967.), Staševica (1967.-1969.), Metković (1969.-1974.), Veliko Brdo i župni vikar za Promajnu (1974.-1976.), Sumartin (1976.-1979.) vršio je službu župnika. U Omišu je bio gvardijan (1979.-1982.), župnik u Tučepima (1982.-1991.), samostanski vikar i župnik u Splitu na Dobrom (1991.-1994.), gvardijan i župnik u Zaostrogu (1994.-2000.), župnik u Zmijavcima (2006.-2009.) i Plina-Stablina (2009.-2011.). U Zaostrogu od 2011. vrši službu ispovjednika.

 

Fra Josip Matić

Fra Josip Matić rodio se 6. listopada 1937. od oca Mate i majke Luce r. Šošić, u Kamensku, župa Tijarica. Osnovnu školu je završio u Kamensku, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Makarskoj i Sinju. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1954. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 12. travnja 1964. u Kamensku.

Fra Josip je započeo svećeničku službu kao župni vikar u Splitu na Dobrom (1964.-1967.). Za vrijeme službovanja u Sinju bio je prefekt i profesor na Gimnaziji (1967.-1973.), samostanski vikar i župni vikar (1973.-1976.), gvardijan (1976.-1979.). U Splitu je vršio službu ekonoma i definitora Provincije (1979.-1982.), gvardijana (1982.-1988.). Službu župnika vršio je u župama Crivac (1988.-1991.), Tučepi (1991.-2000.) i Gradac Drniški (2000.-2011.). Od 2011. vrši službu ispovjednika u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu.

 

Fra Petar Pletikosa

Fra Petar Pletikosa rodio se 17. svibnja 1936. od oca Filipa i majke Jake r. Pilić, na Miljevcima. Osnovnu školu je završio u Brištanima, Visovcu, Makarskoj i Sinju, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Sinju i Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1954. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 12. travnja 1964. u župi Miljevci.

Fra Petar je započeo svećeničko služenje kao župnik u župama Piramatovci i Čista Velika (1964.-1970.), zatim Lišane (1970.-1975.). U Zagrebu je bio gvardijan (1975.-1979.). Bio je župnik u Šibeniku na Šubićevcu (1979.-1982.), Crivcu (1982.-1985.), Prugovu (1985.-1997.), Mirloviću (1997.-2000.), Kljacima (2000.-2001.) a zatim boravi u Zagrebu kao rekonvascelent (2001.-2003.) i gdje je kratko vršio službu samostanskog ekonoma (2003.). Potom je bio župnik u Banjevcima (2003.-2004.), ispovjednik u samostanu sv. Lovre (2004.-2005.), privremeni upravitelj župe Runovići (2005.), ispovjednik u Sv. Lovre (2005.), župnik u Prugovu (2005.-2006.), Banjevci (2006.-2009.), ispovjednik na Visovcu (2009.) i Karinu (2009.-2010.), župni vikar u Prološcu (2010.-2011.), ispovjednik u Omišu (2011.), privremeni upravitelj župe Gradac Drniški (2011.-2012.) i danas vrši službu župnika u Promini od 2012.

 

Fra Frano Samodol

Fra Frano Samodol rodio se 16. travnja 1936. od oca Josipa i majke Marije r. Gverić, na Miljevcima. Osnovnu školu je završio u Brištanima - Mljevci, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Sinju i Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1954. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u župi Miljevci.

U Provinciji je vršio slijedeće službe: Podbablje – župni vikar (1964.-1967.), Imotski – župni vikar (1967.-1968.), Dubrava – župnik (1968.-1971.), Bilice – župnik (1969.-1971.), Perković – župnik (1971.-1975.), Voditelj građevinskih radova u Šibeniku – Sv. Lovre (1975.-1976.), Drniš – župnik (1976.-1982.), Kruševo – župnik (1982.-2000.), Karin – gvardijan (1994.-1998. i 2000.-2006.), Perušić – upravitelj župe (1994.-1995. i 2006.-2007.), Drniš – ispovjednik (2007.-2009.), Drniš – župni vikar (2009.) i od 2009. je ispovjednik u Drnišu.

 

Fra Milan Ujević

Fra Milan Ujević rodio se 18. rujna 1937. od oca Stjepana i majke Jele r. Kujundžić, u Krivodolu (župa Poljica Imotska). Osnovnu školu je završio u Krivodolu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Sinju i Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1954. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u župi Poljica.

U Provinciji je vršio slijedeće službe: U Promini je bio župni vikar (1964.-1966.), Perušić – župnik (1966.-1973.), Visovac – gvardijan (1973.-1979.), Zlopolje – župnik (1979.-1982.), Konjevrate – župnik (1982.-1991.), Kadina Glavica – župnik (1991.-2012.), Ogorje/Zlopolje – privremeni upravitelj župe (1993.), Drniš – ispovjednik (2012. - ). Službu definitora vršio je od 1976. do 1979. godine.

 

Fra Srećko Vekić

Fra Srećko (Mate) Vekić rodio se 20. prosinca 1937. od oca Stjepana i majke Marije r. Dumičić, u Metkoviću. Osnovnu školu je završio u Metkoviću, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Sinju i Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1955. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1961. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u župi Metković.

U Provinciji je vršio slijedeće službe: Dubravice – župnik (1964.-1968.), Lećevica – župnik (1968.-1971.), Promina – župnik (1971.-1982.), Sumartin – gvardijan i župnik (1982.-1994.), Igrane/Drašnice – župnik (1994.-2012.), Živogošće – vikar i ekonom samostana (2006.-2012.), Zaostrog – u miru (2012. - ).

 

Fra Josip Zrnčić

Fra Jozo Zrnčić rodio se 3. travnja 1939. od oca Nikole i majke Mande r. Vrdoljak, u Udovičićima, župa Otok. Osnovnu školu je završio u Otoku, a Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U novicijat je stupio 1955. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1962. u Makarskoj. Zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30. ožujka 1964. god., u Makarskoj. Mladu misu je proslavio 5. travnja 1964. u Udovičićima – župa Otok.

U Provinciji je vršio slijedeće službe: Sinj – župni vikar (1964.-1965.), Zagreb i Rim – student crkvene glazbe (1968.-1970.), Zagreb – župni vikar (1971.-1973.), Frankfurt – dušobrižnik (1973.-1979.), Sindelfingen – voditelj misije (1979.-1983.), München – voditelj misije (1983.-1988.), Sinj – gvardijan i župnik (1988.-1991.), Zagreb – samostanski vikar i župnik (1991.-1997.),  Hrvace – župnik (1997.-2003.), Zagreb – župni vikar (2003.-2004.), Baška Voda – Župni vikar (2004.-2006.), Sinj – župni vikar (2006.-2013.), Sinj – ispovjednik (2013. - ). U Provinciji je vršio službu definitora i provincijalova delegata za Njemačku od 1982. do 1985. godine.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas170
Ovaj mjesecOvaj mjesec66443
UkupnoUkupno4900164

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 90 

Administrator

franodoljanin@gmail.com