Razgovor s fra Stjepanom Čovom u prigodi zlatne mise

U prigodi proslave zlatne mise, 50. obljetnice svećeništva, razgovor s fra Stjepanom Čovom vodio je fra Frano Doljanin.

Na otočiću Visovcu u četvrtak, 24. travnja 2014. godine 50. obljetnicu svećeništva proslavit će 10 franjevaca-svećenika koje je zaredio mons. Frane Franić u franjevačkoj crkvi u Makarskoj na Uskrsni ponedjeljak 30. ožujka 1964. godine. Slavljenici su: fra Stjepan ČOVO, fra Josip ČUGURA, fra Šimun ČUGURA, fra Mario JURIŠIĆ, fra Josip MATIĆ, fra Petar PLETIKOSA, fra Frano SAMODOL, fra Milan UJEVIĆ, fra Srećko VEKIĆ i fra Jozo ZRNČIĆ.

 

 

RAZGOVOR S FRA STJEPANOM ČOVOM

Fra Stjepane, ove se godine 30. ožujka navršilo 50 godina od Vašeg svećeničkog ređenja, a brzo će se napuniti 60 godina od početka Vašega redovništva. Možete li nam ukratko kazati kako ste i zašto postali redovnik i upravo redovnik franjevac i svećenik?

Nerado se odazivam ovakvim ili sličnim razgovorima. U ovoj prigodi ipak pristajem, jer je on poseban. Postavljeno pitanje zaista je izazovno. Ne zato što sada iznosim detalje početaka mojega zvanja nego upravo protivno, jer sam uvjeren da sam postao franjevac jer je to želio Gospodin. On je upravljao okolnostima u kojima sam se nalazio. Što sam danas redovnik franjevac, to sam zato jer mi je zvanje ponudio milosrdni Bog čiju sam ponudu prihvatio. Kako se to sve odvijalo uvijek će ostati potpuna tajna, jer znam da Gospodin zove koga hoće, kako hoće i kad hoće. Kojim je mjerilom izabrao mene i moje kolege? To mi ni danas nije jasno. Mogu kazati da će naš redovnički i svećenički poziv uvijek ostati mysterium vocationis – otajstvo poziva. Na mojem životnom putu bilo je više stajališta i pratitelja. Djetinjstvo sam proveo u skladnoj vjerskoj obitelji, okružen roditeljskom brigom i ljubavlju, jednako tako ljubavlju braće i sestara. Rat je donio strah i raznovrsne prijetnje. Poraće je bilo još gore, jer nas je ondašnji komunistički sustav progonio, kuću nam zapalio, sve nam je izgorjelo, spasili smo samo gole živote. Bijaše to tužna godina 1946., svetkovina sv. Petra i Pavla. Tada su plameni jezici uništili sve što smo imali. Moji se roditelji ipak nisu predavali. Vjera ih je hrabrila da ne pokleknu. U početku svakog zvanja nalazi se neki lik svećenika koji je potakao druga srca na raspoloživost, za izbor odvažnog života. Ja sam u djetinjstvu poznavao više svećenika i svi su isključivo bili franjevci. Oni su bili moji krstitelji, vjeroučitelji. U njih sam u ono nemirno doba imao veliko pouzdanje. Bili su uzorni i privlačni u svom radu i djelovanju, veoma bliski s vjernicima. Sjećam se pojedinih likova koji su bili predani svojemu pozivu, zračili su jednostavnošću i radošću, svjedočeći evanđeosko poslanje u vrijeme i onda kada nisu bili poželjni u društvu a često napadani i progonjeni. Smjelo su i odvažno stajali na braniku vjere i odanosti Crkvi, stavljali su svoj život na kocku. Oni su me potakli da i ja jednog dana to postanem Božjom pomoću. Na tom sam Gospodinu duboko zahvalan. U tom smislu sa psalmistom govorim: »Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao« (Ps 139 (138),14).

 

Kada ste osjetili poziv Božji? Da li ste odgovorili odmah bez oklijevanja?

Kad čujem govor o potpunom izboru za redovnički i svećenički poziv ipak za tako ozbiljan izbor pomislim da treba doseći punu ljudsku zrelost razlučivanja i znanja što se izabire, u meni se nešto buni. Kada Gospodin zove, pomislim na mladoga Samuela a jednako tako na staroga proroka. U Boga nema nikada ograničenosti, on uvijek poziva, kuca i čeka. Važno je, kad Gospodin zove, da mu treba odgovoriti. Imao sam dvanaest godina i bio sam nestašan kad sam ušao u franjevačko sjemenište. Tada nisam mogao znati ni odlučivati o svom izboru. Znao sam da u školi treba dobro učiti i još bolje se vladati. U poratnim godinama franjevačko sjemenište i gimnazija bili su razmješteni u tri samostana: Sinj, Makarska i Visovac jer su komunisti oduzeli zgradu Franjevačke klasične gimnazije i sjemeništa u Sinju i ona nije mogla normalno funkcionirati. Kako je tada bilo mnogo kandidata za sjemenište, mene su i moje kolege poslali u prvi razred gimnazije na Visovac, a druge u Makarsku. Na Visovcu nas je bilo dvanaest, a u Makarskoj 28 u prvom razredu. Poslije smo se sjedinili u Makarskoj, potom smo došli u sjemenište u Sinj odakle sam pošao u novicijat na Visovac. Sjemenišni odgoj bio je strog i zahtjevan u pogledu vladanja a ništa blaži za učenje. Mogli bismo kazati da je bio spartanski. Prvih godina sjemeništa bili smo oskudni u svemu, ali nas je najviše pogađala oskudna hrana, jer je ondašnja vlast samostanima oduzela sve posjede. Naši su nam odgojitelji i profesori tijekom sjemeništa željeli dobro. U jednu riječ bili su dobri, ali strogi odgojitelji.

U novicijat sam ušao u osamnaestoj godini. U novicijatu nas je bilo 15. Život je prolazio u radu i molitvi. Sigurnost, jasnoća i sreća poziva predstavljala se kao ideal, ali je tada još bio nedostižan. Kad nas je otac magistar uvodio u redovnički život i tumačio Pravilo, mi smo se pitali o mnogim stvarima života zanimajući se kako ćemo to shvatiti i što će biti s nama u tim nemirnim vremenima. Vrijeme odsluženja obveznoga vojnog roka i studija teologije uvodili su me u konačnu odluku. To se zbilo kad sam polagao svečane zavjete. Imao sam nepune 24 godine. Tada sam konačno potvrdio odlučni da predanja Bogu u Franjevačkom Redu. Tim je činom u meni dozrela odluka za redovništvo i svećeništvo. Odluka nije bila laka ni jednostavna, ali je iznutra neki glas govorio: Ne boj se, ja sam s Tobom! Ja sam taj glas spremno prihvatio. Životno svjedočanstvo naših profesora u teologiji bio je najbolji pokazatelj našega usmjerenja. Oni su bili jednostavni ljudi, ali puni vjere, ljubitelji Crkve i svoje zajednice. Nama su htjeli pokazati i na nas prenijeti svoje životno iskustvo završnih godina teološkog studija u Makarskoj i novih smjernica koje su dolazile Drugim vatikanskim saborom. Odatle smo krenuli u vinograd Gospodnji koji je očekivao nove, mlade snage za navještaj Radosne vijesti.

 

Sveti Franjo Asiški bio Vam je vođa i učitelj, što Vas je kod njega najviše privlačilo?

Mislim da mogu kazati da bit Franjine poruke ostaje plodna baština u Franjevačkom redu koji ga časti kao utemeljitelja cijeloga franjevačkog pokreta. Franjo je imao mnogo privlačnih sadržaja ali je na prvom mjestu ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku. Franjo i Franjevački red su me privlačili svojim geslom: Mir i dobro! On je čeznuo za mirom i dobrom kojih nije bilo ni u njegovo vrijeme, a još manje u doba naše mladosti. On se zaljubio u Krista i njegovo evanđelje, želio ga je donijeti i navijestiti svakom čovjeku. U tom žaru došao je i u naše krajeve nošen protivnim vjetrovima i tu se njegova ideja duboko ukorijenila. Povijesne prilike i svjedočanstvo Franjinih sinova kroz povijest približile su Franju hrvatskom narodu da su se njegovi sinovi srasli s našim mentalitetom. Franjevački red vršio je poslanje, božansko i crkveno, obnavljao Crkvu, tj. franjevci su propovijedali i svjedočili evanđelje, krčili misionarske putove i usađivali Božansku poruku uz cijenu progona, patnje i stradanja. Božji darovi nisu bili besplodni općenito i posvuda. Franjevački duh obnove Crkve potakao je mnoge velikodušne mladiće da slijede sv. Franju u godinama kad se govorilo o mnogim ubijenim fratrima samo zato što su stajali na braniku svojih vjerskih, redovničkih i narodnih ideala. Oni su se pred nama mladim ljudima pojavljivali kao uzori neustrašive borbe i vrijednosti koju sva sila zla nije mogla uništiti. Rađala se želja da ih se nadomjesti, zamijeni u radu koji im je silom prekinut. Franjino geslo: Ne živjeti samo sebi nego i drugima koristiti (Non sibi soli vivere sed et aliis proficere) poticalo je mene i moje kolege na velikodušnost da slijedimo Franju koji je s braćom to ispunjao do kraja života.


 

Kad ove godine slavite tako veliku godišnjicu svoga svećeništva, Zlatnu misu, kako gledate na svoj svećenički život i godine koje ste proveli u redovništvu i svećeništvu?

Moram naglasiti da pripadam skupini od 12 svećenika koje je redio mons. Frane Franić, splitsko-makarski nekoć solinski biskup 30. ožujka 1964., na uskrsni ponedjeljak. Tomu se ređenju posebno radovala Provincija, žudno je čeznula za mladim silama da pokriju mnoga prazna mjesta u ondašnjem nedostatku svećenika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća mnogi su svećenike stradali. Kako je naša Provincija pretežno pastoralna zajednica poslije svećeničkog ređenja poslani smo na prostore koji su bili najpotrebniji od svećenika. Ništa nam nije bilo teško, spremno smo stajali na raspolaganju starješinstvu gdje su se pojavljivale najveće potrebe. Ja sam ipak usmjeren u odgojnom i profesorskom smjeru, dok su drugi bili određeni za župski pastoral. Bacajući pogled unazad, vidim da je u svemu bilo prisutno Božje vodstvo i njegova milost koja je stajala pred mojim putem i putem mojih kolega kao privlačna snaga koju je trebalo iskoristiti. Životne poteškoće nisu bile malobrojne ni lagane. Suočavali smo se s raznim poteškoćama, svjesni Kristovih riječi upućenih apostolima: »Šaljem vas kao ovce među vukove« (Mt 10,16). Bilo je trenutaka umora, premišljanja i traženja načina kako koračati dalje. I mi smo u pojedinim trenucima bili u napasti da s prorokom Ilijom reknemo: »Već mi je svega dosta, Gospodine, uzmi moj život!« (1Kr 19,4). Uza sve poteškoće sveprisutna sila Božja i zaštita nebeske Majke nad nama je bdjela. Svijest dubokog međusobnog zajedništva poticala nas je da se često sastajemo, izgrađujemo međusobne, psihološke, čuvstvene, prijateljske i duhovne odnose u najrazličitijim oblicima uzajamnog pomaganja. To su bili dragocjeni trenuci odmora, molitve, razmišljanja i uzajamne bratske razmjene životnih iskustava. Tješile su nas riječi psalmista: »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti« (Ps 133 (132),1). Naš je život postajao veliki dio žrtve mnogih ljudi našega vremena, ali smo ipak bili pošteđeni najtežih iskušenja na čemu smo duboko zahvalni Bogu i mnogim znanim i neznanim ljudima koji su nas vodili i hrabrili. Dok slavimo Zlatni svećenički jubilej, ne želimo ništa drugo istaknuti nego zahvaliti Bogu što nas je obilato obasipao svojim milostima i što smo uspijevali mnogim ljudima pružati istine o Bogu i čovjeku te neprolaznim vrijednostima za koje se isplati žrtvovati. S ponosom se osvrćemo na godine našega svećeništva. One su brojne ali i lijepe. Zaboravljamo sve ono što je bilo teško. Ova naša proslava i zahvalnost Bogu samo je mali izraz zahvalnosti za sve što smo od Gospodina primili i u svećeništvu ustrajali. Naše su riječi siromašne kako bismo zahvalili Bogu na tako velikom daru. Zato smo na spomen sličici slavlja stavili riječi psalmista: »Što da uzvratim Gospodinu za sve što mije je učinio?« (Ps 116,12) i odgovaramo na to pitanje slavljem sv. mise, svete euharistije, najveće zahvale koju Bogu možemo prinijeti sada što smo radili cijelog svećeničkog života.


 

Kako ste doživjeli svoje svećeničko ređenje i proslavu Mlade mise?

Svećeničko ređenje bio je poseban duhovni, a ne vanjski doživljaj. Sjećanje na njega ispunja nas zahvalnošću i radošću i obnavlja nam poletne godine našeg svećeničkog zanosa. Svečana liturgija odvijala se u svečanim zvucima gregorijanskoga korala. Posebni je naglasak bio u Ulaznoj pjesmi Uskrsnog ponedjeljka, dana našega ređenja: »Uveo vas je Gospodin u zemlju kojom teče mlijeko i med da Zakon Gospodnji bude uvijek u vašim ustima. Aleluja!« (Izl 13,5.9). Taj sklad gregorijanskog korala pod ravnanjem maestra fra Anđelka Milanovića poticali su zanos prema svećeništvu koje smo primali. Mladu misu sam proslavio u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju 12. travnja 1964. i u obiteljskom krugu u Karakašici ne tako svečano kao što to biva danas, ali opet lijepo i dostojanstveno, u krugu rodbine i prijatelja. Skromnija proslava Mlade mise sigurno je uvjetovana i smrću mojega oca koji je mnogo prepatio i bivao progonjen od ondašnjih vlasti radi moga odlaska u sjemenište. Sve je on to junački podnosio i neobično se radovao mojem usponu prema svećeništvu. Taj čas nije doživio ovdje na zemlji. Umro je 11 mjeseci prije mojega svećeničkog ređenja. Slavlje je sigurno slavio na nebesima sjedinjen s nama i molio za nas. Za moto Uspomene Mlade sv. mise stavio sam: »Dođi kraljevstvo Tvoje« (Lk 11,2).


 

Što je Vas i Vaše kolege potaklo da Zlatnu misu slavite 24. travnja ove godine na Visovcu? Vaši kolege su bili pastoralni svećenici, osim Vas, pa bi netko mogao očekivati da ćete to proslaviti u nekom drugom središtu sudjelovanjem vjernoga naroda, a vi to činite daleko od svijeta, na Visovcu?

Za proslavu Zlatne mise na Visovcu dogovorili smo se u rujnu prošle godine na zajedničkom godišnjem susretu. Visovac smo izabrali da u potpunoj sabranosti možemo proslaviti taj jubilej i zahvaliti Bogu na velikom daru. Na Visovcu smo počeli svoje redovništvo, proveli godinu novicijata i kasnije se rado na nj povraćali, da se duhovno osvježimo, obnovimo ali i da potaknemo mlade novake da izgrađuju svoje zvanje i u njemu ustraju. Na Visovcu smo se htjeli i sada okupiti u sabranosti i tišini. Za vanjsku proslavu Zlatne mise svaki će se zlatomisnik pobrinuti kako će i gdje organizirati to slavlje s rodbinom, znancima i prijateljima. Ipak za naše slavlje na Visovcu želimo da nam se pridruže braća svećenici i da s nama podijele radost našega svećeništva i zahvalnosti Gospodinu. U sabranosti srca govorimo: Hvala Ti, Gospodine, na daru svećeništva, oprosti nam sve manjkavosti koje smo u svom pozivu učinili! Bilo ih je i za njih se kajemo! Pred svečano liturgijsko slavlje imat ćemo i duhovnu obnovu, upriličenu za našu dob s predavanjem: Treća životna dob. Ono će nam prizvati u pamet našu prošlost, ali nas suočiti s našom sadašnjošću i prolaznošću, projiciranu na budućnost, kada treba ozbiljnije misliti na odlazak Bogu komu smo do sada vjerno služili. Vjerujem da sa sv. Pavlom možemo kazati: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak« (2 Tim 4,7-8). Ako dobro razmislimo, samo je jedno bitno u našemu slavlju: želja zahvale Bogu za sve milosti koje nam je davao, što nas je čuvao u svim životnim prilikama i neprilikama. Spontano nam dolaze riječi psalmista: »Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali…voda bi nas podavila; bujica bi nas odnijela, vode pobješnjele sve nas potopile« (Ps 124 (123),2-5).


 

Što ste u svom životu, u svojoj redovničkoj zajednici, radili kroz protekle godine redovništva i svećeništva?

Redovničko-svećenički život pun je životnih zadataka. Takav je bio i moj i mojih kolega. U općem pogledu možemo kazati da smo se držali starog redovničkog pravila: Moli i radi! a za ostale nijanse života i rada nije lako ukratko odgovoriti. Ipak ću ukratko iznijeti neke svoje činjenice. Kao mladi svećenik poslat sam na Visovac u svojstvu pomoćnika magistru novaka. Tu nisam mnogo ostao, jer me starješinstvo poslalo za župnog pomoćnika u Metković, odakle me opet povratilo na Visovac. Tu počinje moj novi život i usmjerenje. Upisao sam postdiplomski studij u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje sam magistrirao te potom poslat na studij pedagogije u Grottaferratu (Roma), gdje sam ostao godinu dana i prešao na studij teologije na Papinsko sveučilište na Lateranu u Rimu. Morao sam prekidati studij da bih obavljao službu magistra naših novaka na La Verni (Toscana) kroz dvije godine. U godinama 1968.-1970. naš se novicijat preselio s Visovca u Italiju. To je vrijeme bilo zahtjevno, puno obveza i nepoznanica, ali i pouzdanja u Gospodina, koji je umanjivao nenadane nadošle poteškoće. Tog se vremena s radošću sjećam. Poslije sam se vratio u Rim i završio studij teologije. Odmah sam imenovan odgojiteljem i profesorom na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Vršio sam razne službe u zajednici, pisao u listovima i zbornicima, objavio više članaka i knjiga, propovijedao, držao duhovne vježbe, nagovore i u raznim prilikama pomagao braći svećenicima u njihovim potrebama. Moji su kolege postali vrijedni pastoralni radnici koji nisu gradili ili popravljali samo materijalne crkve, a toga je bilo na pretek, izgrađivali su živu Crkvu, župske zajednice i njezine pojedine članove. Bili su u istinskoj školi svoga učitelja Krista i u školi Asiškoga zanesenjaka Franje, obnovitelja crkava i Crkve svojega vremena. Franji je raspelo u crkvici sv. Damjana u Asizu progovorilo: »Franjo, idi, popravi moju kuću, koja se, kako vidiš, sva ruši!« (2Čel 10), shvatio je da to nije zidana, kamena crkva nego Crkva vjernika za čiju se obnovu stavio srcem i dušom. Tim su putem išli i moji kolege u svom pastoralnom radu. Možemo s pravom kazati da su moji kolege bili učitelji, pastiri, Kristovi službenici i upravitelji otajstava Božjih (usp. 1 Kor 4,1). graditelji, zvonari i sakristani često na vjetrometini protivnih strujanja, društvenog nepriznanja, a često neshvaćanja i životnih smetnja. S Božjom pomoći uvijek su predano išli naprijed kao navjestitelji mira riječju i djelom popravljajući ljudske duše i vodeći ih izvoru svjetla i ljubavi, okupljajući Božju obitelj, vodeći je Bogu. Bili su svjesni da trebaju koračati često strmim i uskim životnim putem, jer su se pouzdavali u Kristove riječi: »Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta« (Mt 28,20).


Kako se u Vašem životu odražavao proces sekularizacije koji je u nekim sredinama bio dosta negativan?

Uza sve to što je evanđeoski navještaj bitna komponenta redovničkog i svećeničkog poziva, činjenica je da i drugi svjetski negativni utjecaji dopiru do redovničkih i svećeničkih kandidata, a ne bez negativnih posljedica. Malo po malo dolazi do erozije mentaliteta, umanjuju se vrijednosti savjesti i širi neki defetizam. Postoji i opasnost od procesa sekularizma. Danas, ako zaista želimo bit vjerni Kristu, treba biti odvažan, poznavati taktiku obrane oko sebe u agresivnoj navali ideja i sistema. Dovoljno je pomisliti na mnoge filozofske pokrete koji se nameću u ime kulture, napretka, a ne znače ništa drugo nego zavođenje i zagađenje. Osim toga u prošlosti je postojao agresivni ateizam kojemu se trebalo odupirati. Danas je opasnost drukčija jer postoji mnoštvo političkih sistema i običaja koji su neobično agresivni protiv osnovnih istina i evanđeoskog pogleda na život. U tom se ozračju mora braniti ideal kršćanskog, redovničkog i svećeničkog života ne samo riječima nego životom, odvažno živjeti i to osobno plaćati. Bolje je osobno platiti cijenu ideala nego platiti cijenu mnogih zastranjenja! Mi smo kolege svi ustrajali u svom zvanju. Iako je bilo poteškoća, časova i napetosti, trebalo je smjelo koračati naprijed, s nadom koja se uvijek nije lako pomaljala na našim obzorima. Svijet je i nas zvao i izazivao, ali smo znali sve izazove svijeta odbaciti i njima se oduprijeti. Vodila nas je opomena sv. Pavla: »Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno« (Rim 12,2). U poteškoćama nas je hrabrio osjećaj da nas je Bog izabrao, da se on pouzdavao u nas a mi stoga ostajali njemu vjerni. Osim što smo nastojali biti blizu jedni drugima, iskorištavali smo skupove i susrete duhovnih vježba, dana obnove i tome slično. Osim toga svake godine smo rezervirali jedan dan za naše posebne susrete, zajedničku duhovnu obnovu, da osvježimo svoje zajedništvo, da se povratimo korijenima svećeničkog postojanja i potaknemo na vjernost Gospodinu. Dvojicu je Gospodin pozvao k sebi, umrli su predani u volju Božju. Da smo postali i ustrajali u primljenom svećeništvu trebamo zahvaliti Bogu radi dobra koje smo od njega primili i s njegovom milošću u životu surađivali. Svjesni smo da je naše zvanje plod Kristova poziva i vodstva ali i našega osobnog odgovora. Krist nas nije izabrao što smo bolji, nego što je imao samilosti prema nama.



Bili ste kroz dugi niz godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Katoličkom bogoslovnom fakultete u Splitu, čime se danas bavite poslije odgojnog i profesorskog ciklusa života?

Povratkom u Provinciju 1972. godine bio sam imenovan magistrom bogoslova i profesorom na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. To su bile plodne godine rada oko mladih kandidata kako u odgoju a tako i u nastavi. Istina, te prve godine bile su izazovne s odgojnog i nastavničkog rada. Mnogo se toga u to vrijeme prelamalo u raznim procesima vanjskog života što je nalazilo odjeka i u Crkvi a i u našoj zajednici. Koncilski duh nije se uvijek shvaćao u pravom smislu prvotne poruke. U Makarskoj sam ostao do 1999. kad su Franjevačka visoka bogoslovija sa Splitskom teologijom formirali Katolički bogoslovni fakultet. Na njemu sam predavao tri godine dogmatske predmete do umirovljenja 2002. godine. Poslije toga moj se život promijenio, jer sam se više posvetio direktnim svećeničkim dužnostima: ispovijedanju, propovijedanju, vođenju duhovnih vježba i molitvi. Kroz to vrijeme nisam zaboravio ni intelektualni rad. Objavio sam nekoliko knjiga o našim ubijenim fratrima. Da ne prepustimo zaboravu tolike mučenike naših dana i osvježimo sjećanja na te ljude potakao me je bl. Ivan Pavao II., riječima: »Živa je želja da uspomena tolikih svjedoka vjere ostane u svijesti Crkve kao poticaj na slavljenje i nasljedovanje. Ustanove posvećenog života i Društva apostolskoga života neka pridonesu tome djelu skupljajući imena i svjedočanstva svih posvećenih osoba koje mogu biti upisane u Martirologij dvadesetog stoljeća« (Ivan Pavao II., Tertio millenio adveniente, br. 37). S godinama su se pojavili i zdravstveni problemi koji me i danas prate. To je moj križ koji trebam nositi.


 

Smatrate li se ostvarenim u svom redovničkom i svećeničkom pozivu i kako se osjećate kod onih koji ne dijele s vama mišljenje o Vašem pozivu?

Biti ostvaren u redovničkom i svećeničkom pozivu znači integrirati vjeru i život i to s ljubavlju svjedočiti. To znači odgojiti svoju afektivnu stranu života u svjetlu izabranih vrijednosti. Tada ne postoji opasnost funkcioniranja vlastitoga srca, jer se tada poznaju granice opasnosti koje prijete da se iz njih znamo udaljiti. Uspjeh ostvarenih osoba nije u savršenosti nego u težnji prema njezinu ostvarenju. Ostvarenost je u trajnom procesu rada i nastojanja, nemiru s postignutim, jer se uvijek može više i bolje ostvariti s Božjom pomoći. Treba uvijek rasti i usavršavati se u svojoj vjeri i u svome djelovanju. To nastojanje za višim i boljim, taj nemir, daje srcu mir i potiče na apostolsku plodnost. Najbolji odgovor i oružje svima onima kojima s nama ne dijele isto mišljenje o svećeničkom pozivu jest radost i mir koje u svećeništvu nalazimo. Mogu kazati da sam zadovoljan svojim pozivom i to mi pomaže da nadvladam sve protivnosti koje mi dolaze ususret.


 

Dosta ste pisali o Bl. Djevici Mariji. Što predstavlja, ili što bi danas trebala predstavljati, Bogorodica za jednog redovnika i svećenika?

Drugi vatikanski sabor u VIII. poglavlju Lumen gentium postavio je Blaženu Djevicu Mariju u misterij Krista i Crkve i prikazao ju kao osobu koja se potpuno posvetila poslanju svojega Sina Isusa Krista. Sabor nije stavio Mariju ni izvan ni iznad Crkve nego u Crkvu. Ne promatra je u sebi nego je prikazuje u odnosu na Krista i Crkvu. Redovnici-svećenici koji se svojom posvetom daruju Bogu u cijelosti njemu daruju svoju vjernost, u Mariji imaju majku i sestru koja ih je pretekla u vjernosti Kristu i posveti njegovoj osobi i njegovu poslanju. U Mariji trebaju naći nova i neiscrpna nadahnuća ali i utjehu i snagu da budu vjerni Kristu, da budu pobožni, poslušni, podložni Crkvi i radosno zauzeti u spasenjskom poslanju poput službenice Gospodnje, da znadu ići ususret ljudskim potrebama, a nadasve da bi današnjem čovjeku donosili Isusa. Kao što je Marija spremno odgovorila Gospodinu: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38), ta je Marijina spremnost redovniku-svećeniku poticaj da prihvati Božji plan s njim i ispuni životno poslanje. Četiri kreposti koje sjaje na Marijinu liku: vjera, ufanje, ljubav i poslušnost značajni su poticaji u prikazivanju Marije kao uzora njezinih službenika - svećenika. Ta njezina primjerenost nije nešto samo poželjno ili poticajno nego zahtjevno za redovničko-svećenički dinamički rast u krepostima.

Marija utjelovljuje i primjerno otkriva zaručničku vrijednost posvete na planu Božje ljubavi. Kad Mariju nazivamo Djevicom, pripisujemo joj posebno zajedništvo jedinstva u Bogu. Svećenici su izložena stvorenja svim utjecajima. U Mariji sav osobni i svjesni život imao je samo jedan utjecaj: utjecaj Duha Božjega. U njoj djevičanstvo postaje dar, prikazanje, zalaganje u vjernosti božanskim inicijativama. Nasljedovanje Marije zahtijeva kod posvećenih osoba to duboko zajedništvo s Gospodinom koje preobražava život i postaje temeljna vrijednost plodnosti za Crkvu. Upravo u njezinu svjetlu, posveta Bogu u Crkvi jest princip beskrajne plodnosti odakle kod redovnika-svećenika izviru djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Istina je da je Marija na najsavršeniji način u sebi proizvela savršenu sliku Kristovu, to je za redovnika-svećenika najbolja sigurnost i poticaj da je slijedi u osobnom duhovnom životu.


Koju biste poruku na kraju uputili braći u Provinciji i široj javnosti u prigodi Zlatne mise?Vi kao ex-profesor što biste preporučili mladim studentima teologije?

Ne smijemo smetnuti s uma da Crkva, a ni naša redovnička zajednica, nisu nikakav muzej, petrificirana sredina, nego živa i vitalna zajednica koja živi i razvija se u okolnostima koje su joj danas na raspolaganju. Cijela Crkva treba dijeliti »radost i nadu, žalost i tjeskobu  ljudi našega vremena« (usp. GS 1). U tom pogledu treba voditi brigu o formaciji svećenika u svim njegovim dimenzijama, svakoga usmjeravati prema zadatku koji će mu biti povjeren. Nije presudan broj članova jedne zajednice koliko je važna kvaliteta, ustrajnost, priprema budućih duhovnih vođa i učitelja za poslanje koje ih čeka. Zato bih rekao da se studenti teologije trebaju spremati za sutrašnje vrijeme Crkve u kojoj će uvijek trebati znanja, dobrote i svetosti kod njezinih službenika, kako bi bili sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14). Tako će biti svjedoci Božje prisutnosti u sekulariziranom svijetu. Današnji kao i prošli čovjek žeđa za Bogom. Ta će ga žeđ pratiti i u budućnosti. Koliko god bogatstvo privlači čovjeka, ono ga ne može potpuno ispuniti, čovjeku je potreban Bog i današnji čovjek traži Boga, on je gladan i žedan Boga, zato mu svećenik treba pomoći da ga nađe. Redovnici-svećenici moraju biti svjesni da su u službi ugroženog čovječanstva u ovom ranjivom svijetu, da moraju biti ljudi čvrste osobnosti i jasnih ciljeva. Svijet očekuje od njih duhovnu pomoć, da budu svjedoci redovničkog i svećeničkog duha i duboke odgovornosti, spremni kako će ozdravljati rane i donositi život koji je na mnogim sektorima ugrožen. Svećenici budućnosti bit će nastavljači svećenika koji su u proteklim vremenima oživljavali Crkvu kvascem Kristove ljubavi i milosti. U obzorju svećeničkog poslanja i svetosti, svećenici budućnosti ne smiju zaboraviti molitvu ne samo za osobnu izgradnju nego i za apostolski rad. Taj odnos molitve i prijateljstva s Kristom bili su ključ rješenja našeg poziva i životnih kušnja. Za svete se svećenike i danas čuje. K njima drugi hrle, njih traže, a takvi svećenici postaju na koljenima, sabrani u molitvi. Takav je svećenik vođa ljudi i učitelj svetosti. Svećenik može takav postati, ako za se može kazati sa sv. Pavom: »Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni« (Gal 2,20). U tako zahtjevnim zadaćama od Crkve se i njezinih redovnika i svećenika traži vjerodostojno lice, dobrohotno prevođenje evanđeoske poruke prilagođene modernoj misli, koju će podizati duboka vjera puna optimizma. Jedino će tako biti sposobni prenositi budućim naraštajima baklju dobrote, pravednosti i evanđeoske ljubavi. Kao franjevac prisjetio bih se riječi sv. Franje za buduću braću kako trebaju raditi, ali neka »ne ugase duh svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vremenito mora služiti« (PPr V., 2).

Danas nas prate mnogi životni izazovi, oni ne će nestati ni u budućnosti. Upravo u takvim prilikama potrebni su nam redovnici-svećenici koji su raspoloživi da nas vode i evangeliziraju. Naša ustrajnost i svjedočanstvo te vjerno služenje Kristu i Crkvi kroz 50 godina, vjerujem, može pomoći drugim svećenicima da ustraju kao što smo ustrajali i mi i da u časovima svojih iskušenja i zdvojnosti mogu i sami kazati sa sv. Pavlom: »Sve mogu u onome koji mi daje snagu« (Fil 4,13). Ako bih izrazio svoju konačnu želju u prigodi 50 godina svoga svećeništva, rekao bih da sam duboko zahvalan Bogu na tom daru, sa željom da podari Crkvi mnogo vrijednih i svetih redovnika i svećenika!

Razgovor vodio: fra Frano Doljanin, tajnik Provincije


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1819
Ovaj mjesecOvaj mjesec71470
UkupnoUkupno4987903

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 135 

Administrator

franodoljanin@gmail.com