Mons. Mate Uzinić predslavio Antićevo u Makarskoj

U franjevačkoj crkvi u Makarskoj, u utorak 4. ožujka 2014., proslavu 49. obljetnica smrti sluge Božjega oca fra Ante Antića predslavio je mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački, koji je, uvodeći u slavlje, pozdravio vjernike, svećenike, časne sestre, a zatim rekao kako „večeras na osobit način razmišljamo o osobitom čovjeku koji je ovdje u Makarskoj živio, a vjerujemo da sada živi u Božjoj blizini s drugim svetcima i sveticama – sluga Božji fra Ante Antić. Slavimo dan njegova rođenja za nebo“.

O. Biskup je u propovijedi tumačio Antićevu misao „Bog Vas dragi ispunio svojim posebnim milostima i darovima, da ispunite svoje dužnosti na veću slavu Božju, na posvećenje Vaše i Vašeg potomstva i na dobro Svete Crkve i našeg naroda (...) (AP III/16, 3).

Nakon popričesne molitve mons. Mate Uzinić je predmolio molitvu za proglašenje blaženim oca fra Ante Antića i za milost po njegovu zagovoru. Na kraju je o. biskup zahvalio gvardijanu fra Anti Čovi za mogućnost upoznavanja duhovnosti o. fra Ante Antića jer je otkrio „veliko duhovno bogatstvo“. Gvardijan fra Ante je zahvalio svim sudionicima slavlja, a posebno predvoditelju slavlja mons. Mati Uziniću. Franjevački zbor, pod vodstvom Tanje Topić, pjevanjem je pridonio ljepoti slavlja.

Ovogodišnje Antićevo i priprava bili su posvećeni promišljanju vjere i vjerskog života pod geslom „Otac fra Ante Antić apostol obitelji“. Slavlja uoči Antićeva predslavili su fra Ante Čovo i fra Miljenko Odrljin koji su propovijedali na temelju Antićevih citata. Fra Ante  se osvrnuo na citat „Čuvajte svetost svojega braka“ (AP III/17, 2), a fra Miljenko „Ljubite svoju djecu ljubavlju samoga Boga“ (AP III/17, 2).

Fotografije

 


Propovijed mons. Mate Uzinića

Makarska, 4. ožujka 2014.

Sve od onda kad je u Zagrebu Sluga Božji o. Ante Antić 1965. umro na glasu svetosti, a osobito nakon što se 1984., pod predsjedanjem zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, sada i samog Sluge Božjeg, otvorio postupak za njegovu beatifikaciju, na današnji se dan uzdižu molitve Bogu da Slugu Božjega o. Antu Antića uzdigne na čast oltara i molitve Sluzi Božjemu o. Antu Antiću da svojim zagovorom pred Gospodinom posreduje u našim potrebama. Svojim sudjelovanjem u ovom euharistijskom slavlju mi smo tim molitvama odlučili pridružiti i svoje molitve. Uočavam daje ova naša večerašnja molitva također i naš odgovor na preporuku koju nam je, zajedno s Timotejom, uputio sv. Pavao u ulomku koji nam je ponuđen kao današnje prvo čitanje, potičući nas „da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice" i da molimo „na svakom mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre“. Mi to večeras, i ne samo večeras, rado činimo, moleći za o. Antu i moleći se o. Anti.

Moliti se Bogu za beatifikaciju Sluge Božjega o. Ante Antića i moliti se Sluzi Božjemu o. Anti Antiću samo je jedan od dimenzija, usuđujem se reći čak i manje bitna, večerašnjega slavlja Antićeva u Makarskoj u kojoj je o. Ante Antić kao magistar klerika u ovom franjevačkom samostanu djelovao 21 godinu. Važnija je dimenzija sjećanja na tog osobitog fratra kojemu je na današnji dan duša prije 49 godina uznesena na nebo, a „koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći na herojski način sve kršćanske kreposti“ (Sanctorum Mater). Sjećanje će nam pomoći otkriti u čemu ga mi sami možemo nasljedovati jer i mi smo, svatko on nas na svoj način i u svom redu, „pozvani na svetost... u skladu sa svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima" (Na svetost pozvani, br. 3). Ovo nam, čini se, sugerira i današnji evanđeoski ulomak, osobito Isusova rečenica: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama“. Isus tom rečenicom poziva učenike da se sjete onoga što je on govorio i činio dok je bio s njima, kao i onoga što je o njemu govorilo Pismo, da bi, obučeni „u Silu odozgor“, tome mogli biti svjedoci „po svim narodima počevši od Jeruzalema". Isusovu rečenicu možemo, međutim, primijeniti i na Slugu Božjega o. Antu Antića koji nam večeras, zajedno s Isusom kojemu se iz dana u dan tijekom svoga zemaljskog života sve više suobličavao, poručuje: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama . I on to čini usmjeravajući nas na Božju riječ, ali i onu njezinu aktualizaciju u njegovom vlastitom životu koju je, kao duhovni vođa, nudio i drugima. Nije moguće u cijelosti zahvatiti u obilje duhovnog blaga koje nam je ostalo iza Sluge Božjega o. Ante Antića. Spisi procesa za postupak beatifikacije, koji se nalaze U Rimu zajedno sa završenim procesom o čudesnom ozdravljenju, obuhvaćaju 13.890 stranica. Zato ću, jer nam je želja učiti od Sluge Božjega o. Ante Antića kako i sami možemo biti sveti, ovo razmišljanje ograničiti na sjećanju o Sluzi Božjemu o. Anti Antića kao učitelja duhovnog života.

Polazeći od krsne milosti koju je njegovao čitav život, o. Ante Antić svoj duhovni život, a to mu je bila temeljna preporuka i za duhovni život drugih, temelji na vjeri, vjeri čvrstoj, vjeri jakoj i nepokolebljivoj koja je, za njega, bila zalog duhovnog života: „Udahnjuje mu pouzdanje i čini da u svemu gleda Boga i sve prima iz ruke Božje" (Antić I. Mužiću, citirano prema : V. Kapitanović, Kristu suobličen, str. 207). Tu svoju vjeru hranio je molitvom koja je dopuštala sokovima vjere da struje njegovim žilama suobličujući ga potpuno Isusu Krista. To je i drugima preporučivao kao temelj duhovnosti potičući ih da se i oni suobličavaju Kristu njegujući dar vjere i moleći za dar vjere: “Ne živimo više mi nego Isus u nama. Budimo uvijek u Njegovoj svetoj prisutnosti puni vjere, puni ufanja, puni ljubavi, puni svetog straha Božjega, puni ljubavi do naših bližnjih (...). Tražimo ono što je Božje a ne što je naše. Neka nas Duh Sveti uvede u veliku tajnu Presvetog Trojstva. Neka se život Božanske Zajednice u nama pokaže, očituje i naš život neka bude vječna slava i hvala Njegova"’ (Antić M. Ostrognaj, AP 11/30, 26). Ono što je njegovu vjeru činilo osobitom, iako bi to trebala biti značajka svake iskrene vjere, bilo je upravo to njegovo suobličavanje i poistovjećivanje s Isusom Kristom, što se, sjedne strane, očitovalo u uvjerenost da ono što čini drugima čini samom Isusu Kristu, ali i u uvjerenosti da on sam za druge predstavlja Isusa Krista. Iz ovoga je, kao normalna posljedica, proizlazilo pouzdanje u Boga i velika „skromnost kojoj je

bilo strano svako isticanje, strpljivost koja je bila uvjerena da Gospodin neće zakazati ili da ima svoje razloge ako ne postupi po ljudskim očekivanjima, i zahvalnost za sve što je primao iz dobre ruke Božje“ (V. Kapitanović, 209-210). Sve to bilo je začinjeno ljubavlju. Slijedeći duhovnost sv. Pavla on nas primjerom i riječima uči da se “sav duhovni život sastoji u savršenoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kad je ljubav u duši ona dušu potiče na sve kreposti” (Antić D. Balajić, Zagreb, 5. II. 1945. AP, II/2, t 5, 32 i 33], c., citirano prema: V. Kapitanović, str. 210). „Propeta Ljubav, kako je Antić nazivao Krista - koji svojim učenicima, kako smo čuli u današnjem evanđelju, tumači da „je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih'“ - bila je njegov životni put i taj je put savjetovao osobama koje su mu se duhovno povjeravale“ (V. Kapitanović, str. 210), pozivajući ih sve „vršiti iz ljubavi, sve trpjeti iz ljubavi i sebe se odricati iz ljubavi“ (V. Kapitanović, str. 211): „Uzeti na se križ svaki dan i poći za Isusom, mimo i šutke vršiti dnevne dužnosti i svoje posle, ne odgovarati na razne upadice i zafrkavanja, na nikoga se ne tužiti, svakomu pomoći, ne puštati se osjetljivosti i raspoloženju - eto mira u kući, u zajednici, eto vedrine, veselja i radosti. Kada mi uzljubimo križ i ponesemo ga za Isusom i sa Isusom, mi onda najviše radimo na našem duhovnom životu, mi najviše tada radimo na našoj redovničkoj savršenosti i sličnosti sa Isusom. Kada pouzdano i predano uzmemo i nosimo svaki dan naš dnevni križ, tada mi ravno slijedimo Isusa i postajemo Njegovi pravi učenici i ljudi po srcu Božjemu“ (Antić K. Bačić, Zagreb, 3. III. 1959, AP. II/l, 17). Sve ovo Sluga Božji o. Ante Ante činio je i drugima preporučivao s dubokom mističnom čežnjom prema nebu. Ta njegova čežnja bila je, s jedne strane, obilježena osobitim odnosom prema euharistiji koju je želio učiniti i središtem duhovnog života onih koji su mu povjereni: “Sveta misa neka bude tvoje sunce, jedino blago, sve na svijetu” (Antić M. Mikuliću, Makarska, 25. XI. 1946. AP, 1/30, 27), a s druge strane marijanskom pobožnošću kojoj je „posvetio samoga sebe i svoj odgojni rad“ (V. Kapitanović, str. 212), ali i pobožnošću sv. Josipu, koju je također preporučivao svojoj duhovnoj djeci, kao i drugim svecima i sveticama.

Jedna od značajki duhovnosti Sluge Božjega o. Ante Antića bila je i njegova velika ljubav prema Crkvi. Ta ljubav se osobito očitovala u ljubavi papinskoj službi, franjevačkom redu i, ovo također moram spomenuti jer je to značajka i druge njegove subraće, osobito njegovoj redovničkoj provinciji. Dodamo li ovome o ljubavi prema papinskoj službi i papi, daje jedna od njegovih najizrazitijih vrlina bila gledanje Krista u bližnjima i daje, smatrajući da su redovi “utočišta svake nevolje, bijede i pomagači siromašnih i potrebnih (Antić Baliću, Samobor, 24. IX. 1962. AP, 1/4, 29 [0 4, 62-63), tu vrlinu nastojao usaditi i svojim gojencima učeći ih da se ljubav pokazuje naročito djelima milosrđa, onda nam se njegova poruka, ali i pouka, čini veoma suvremenom. Ovo ide do začuđujuće razine kako to pokazuje i ulomak iz pisma jednoj redovnici kojoj ovako piše: „Mi smo u sv. Redu kao jednoj spasonosnoj duhovnoj bolnici. Rane naše duše tu se bolje otkriju i tu se vidimo, osjećamo pravim bolesnicima, kojima treba lijeka i njege. Došli smo u sv. Red puni rana, puni duševnih bolesti i slaboća. Zadaća je sv. Reda, da nas duhovno ozdravi i obogati svojim krepostima“ (AP, 11/29,15). Čovjeku se čini, dok čita ove retke, kao da čita misli pape Franje koji, slično kao i Sluga Božji o. Ante Antić svoj Red, Crkvu prepoznaje kao „poljsku bolnicu“ kojoj je temeljno poslanje viđati rane, liječiti, grijati srca, biti blizu čovjeka našeg vremena, navješćujući mu spasenje koje se dogodilo u Isusu Kristu.

Mogli bismo nastaviti s ovim nizom, ali uvjeren sam daje i ovo izneseno dovoljno da nas sjećanje na Slugu Božjeg o. Antu Antića, na ono što je govorio i što je svojim životom na glasu svetosti i sam živio, potakne da umnožimo vjeru, učvrstimo ufanje i usavršimo ljubav, suobličujući se iz dana u dan sve više Isusu Kristu, kako bismo i mi odlučno, uz pomoć Božju i zagovor blažene Djevice Marije, sv. Josipa i svih svetih, krenuli putem svetosti, ali i još žarče molili Boga da Slugu Božjega o. Antu Antića uzdigne na čast oltara, a Slugu Božjega o. Antu Antića da nas zagovara u svim našim potrebama, a osobito u tome da u drugima prepoznamo Isusa Krista kojega smo pozvani poslužiti i da drugima svojim služenjem posvjedočimo Isusa Krista i onu ljubav kojom ih on ljubi, kojom ljubi svakog čovjeka.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas125
Ovaj mjesecOvaj mjesec80667
UkupnoUkupno4914388

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 79 

Administrator

franodoljanin@gmail.com