Razgovor P. Paola Maiella s fra Miljenkom Štekom, predsjednikom UFME

P. Paolo: Na  25. listopada  završila je u Rimu XI. Skupština UNIJE MANJE BRAĆE EUROPE, i Vašim izborom za predsjednika otvara se novo dvogodište za UNIJU. Vi ste provincijalni ministar Franjevačke provincije u Hercegovini, naslovljene na Uznesenje Blažene Djevice Marije.Možete li nam govoriti o svojoj Provinciji, o etničkim, društvenim i religioznim karakteristikama svoje Zemlje, i dati nam sliku franjevačke nazočnosti u Bosni i Hercegovini?

Franjevci su ovdje prisutni - prema izvorima - od 1290.-91. - dakle, više od sedam stoljeća. Sa svojim smo pukom dijeli sve dobro i zlo, više od tri stoljeća ovdje nije bilo ni crkve ni kapelice, ni zvona ni normalnoga bogoslužja. Sve je bilo doslovce kao u katakombama, daleko od javnosti. Franjevci su pisali gramatike i katekizme, molitvenike, bili nositelji kulture i civilizacije. Mi imao jedan izraz koji to najbolje opisuje – lučnoše, oni koji nose plamenčić kojim će se upaliti vatra. I ne odnosi se to samo na moju provinciju. Zapravo sve hrvatske provincije bile su takve - nositelji obrazovanja među narodom. Dovoljno je samo sjetiti se franjevačkih gimnazija na Širokom Brijegu, Visokom, Badiji, Sinju, Varaždinu - svaka se provincija natjecala tko će imati bolje profesore. Svaka je imala svoje filozofsko-teološko učilište i kao kruna svega bila je i izgradnja i početak rada franjevačkoga filozofsko-teološkoga fakulteta u Sarajevu 1944. Sve su hrvatske provincije tu poslale svoje ponajbolje profesore, htjeli smo biti upravo u Sarajevu koje je multikulturalno, biti među muslimanima, pravoslavcima i katoličkom manjinom grad na gori. Vodili smo se mišlju prvih franjevaca koji su svoje ponajbolje studente slali na najveća ondašnja europska učilišta, pa ćemo tako u Parizu naći Aleksanda Haleškoga, Bonaventuru iz Buonaregio-a, u Kölnu Ivana Duns Skota, i tako redom. Ali je komunistička revolucija ugušila taj projekt, zgrade su oduzete, i tek nedavno vraćene...  Ne mogu ne spomenuti kako su upravo u tom ratu i poraću partizani bez suđenja ubili našega provincijala i još 65. braće. U komunističkom su režimu franjevci, zajedno s čitavom krajevnom Crkvom i vjernicima pod brutalnom represijom. Preživjela moja subraća nakon rata osuđena su u montiranim procesima na više od tristo godina, a sveukupno su odležali u zatvorima preko dvjesto godina. Uništili su naše odgojno i školsko biće i nikad nam ga nisu dali obnoviti i oživjeti. I danas su naši sjemeništarci i bogoslovi, osim postulanata i novaka, na školi i studiju izvan provincije.

Kao fratri sa svojim narodom bili smo u simbiozi, a vjera nam je, tako teško življena, stvarala sinergiju u svemu: dijelili smo do kraja sudbinu naroda. Ovo se može također prenijeti i na naše odnose s provincijom Bosnom Srebrenom, tom časnom ustanovom, koja je već u 14. stoljeću imala svoj nutarnji ustroj. Fratri su za osmanske okupacije ovih prostora (1463.-1878.) bili zapravo jedini dušobrižnici, jedini prosvjetitelji, oni koji su spasili vjeru i naciju.

Hrvati su u Bosni i Hercegovini jedan od tri konstitutivna naroda, a kao katolici su ovdje najstarija vjeroispovijed. Pravoslavci su dolazili i naseljavali se ovdje s osmanskom okupacijom, a s tim carstvom dolazi i islam. Danas je tako vidljivo - nakon krvavih sukoba devedesetih godina - nepovjerenje među konfesijama. Mislim da će proći naraštaji dok se sve rane ne zaliječe, jer dostatno je samo vidjeti atmosferu nakon športskih događanja. Toliko je vrijeđanja i nesnošljivosti.

Društvene su prilike također uvelike neriješene. Rat je ostavio svoje posljedice, mnogi su osiromašili, stotine tisuća su potražile smještaj i dom izvan Bosne i Hercegovine, oko 200 tisuća je u ratnim sukobima ubijeno ili nestalo. Svi liječimo ratne rane, proizvodnje nema, industrije također nema. Stranih investicija također nema. A središnja vlast želi puniti proračune isisavajući sve što može od preostalog siromaštva pojedinaca i društvenih poduzeća. Možda će vam sve objasniti činjenica da je Bosna i Hercegovina i za međunarodnu zajednicu još uvijek nerješiva zagonetka.

Evo i u svem ovom metežu, mi nalazimo načina živjeti svoje franjevaštvo i radovati se životu. Od dvjestotinjak svečanozavjetovane braće, gotovo polovica je na njivi Gospodnjoj izvan Hercegovine. Gotovo čitava provincija pomaže pastoralno u Međugorju. Imamo, osim pastoralnih, i značajne karitativne i medijske djelatnosti. A Božji blagoslov osjećamo osobito u brojnim zvanjima – u ovom trenutku pedesetak mladih je u formaciji.


P. Paolo: Uredništvo Newsletter-a smatra veoma važnim izbor provincijalnih ministara Europe da predsjedništvo UFME povjeri jednoj zemlji bivše Jugoslavije, kojoj je Europska Unija pružila perspektivu pristupanja. Čini nam se da je ova okolnost važna za Franjevačku južnoslavensku konferenciju, kojoj Bosna i Hercegovina pripadaju, ali također i za Sjevernoslavensku konferenciju, i općenito za kontekst koji se može definirati kao Istočna Europa.

Smatrate li da Vaše imenovanje može koristiti za snažnije zbližavanje i koheziju franjevaštva na europskom području?

Osobno i ne bih mogao definirati pripadam li više Istoku ili Zapadu. Rođen sam u obitelji koja je živjela i radila u današnjoj Europskoj uniji, većinu svoga studija i dodiplomskog i postdiplomskog završio sam na Zapadu, a dugogodišnji pastoralni rad u Međugorju samo je sve nanovo ujedinio. Ne želim ovdje govoriti o političkim implikacijama, simpatijama i antipatijama pojedinih naroda prema drugima. Ali ono što se tiče naše franjevačke integracije u europskom ambijentu - pa mogu reći da smo svi mi okrenuti prema Zapadu i Rimu. Velika je većina franjevaca iz ovih krajeva studirala na Zapadu, učila europske jezike, mnogi su fratri i danas do kraja integrirani u europski ambijent - kao misionari u zapadnim zemljama. A moje imenovanje mogu tumačiti u onome smislu u kome je bl. Ivan Pavao II. govorio o dva plućna krila kojima Europa mora disati, prodisati. Istočnim i zapadnim. Stoga je proglasio slavenske misionare a grčku braću iz Soluna Ćirila i Metoda zaštitnicima Europe. Ovaj, gotovo plebiscitni, izbor smatram i stanovitom integracijom franjevaštva zapadne - i slavenskih franjevačkih konferencija u Europsku uniju...  Nismo više iza nekakve željezne zavjese. I provincijali su - mislim - svjesni da europsko franjevaštvo još uvijek živi i buja među slavenskim narodima i na europskom istoku. Osobito mi Hrvati dijelimo zajedno s Poljacima gotovo sličnu sudbinu. Kao država smo slobodni i samostalni tek nakon pada komunizma, 1989. Sve dotle bili smo pod utjecajem vanjskih čimbenika i sila, blokova i paktova, podijeljeni, rascjepkani, a onaj element koji nas je povezivao i integrirao te činio narodom bili su vjera, jezik, povijest, koju smo i mi franjevci dijelili sa svojim narodom. Slično je, vrlo slično i s drugim narodima iz naših konferencija. Na Zapadu franjevaštvo je u strahovitom osipanju, provincije se integriraju, dobna granica se pomiče prema gore, gotovo da u nekim dijelovima Europe prijeti izumiranje franjevačke karizme u klasičnom obliku. Treba ili nova transfuzija ili totalni zaokret prema onome što je Franjo planirao i živio. Mislim da u tome kontekstu mi franjevci s Istoka možemo unijeti stanovitu svježu krv u europsko franjevaštvo koje je imalo svoje svijetle epohe i koje je ranije nama pomagalo preživjeti. Željezni je zastor pao, predrasude među narodima također, protočnost, solidarnost među provincijama raste, mogućnosti za susretanja su također veće, komunikacije su među braćom pojačane zahvaljujući suvremenim sredstvima i internetu. Trebamo se samo s više bratskog povjerenja otvoriti jedni drugima i na nov način zaživjeti ljepotu ove naše franjevačke karizme.


P. Paolo: UFME, u ovom složenom povjesnom  trenutku za Europu, za Crkvu i Red manje braće, teži za obnovom koja će prolaziti kroz novu evangelizaciju Europskog kontinenta.

Imjući na umu karatkeristike UFME i svoga mandata unutar Reda, koja bi očekivanja htjeli ostvariti?

Mislim da se mi kao franjevci trebamo uključiti u programe i projekte cijele Crkve. Dio smo Crkve, s njome živimo, suosjećamo. Sentire cum Ecclesia! Ako nam je Bog u ovom vremenu poslao Papu Franju, koji, čini se po svemu, veliku nadu polaže u nas franjevce, onda ne trebamo izmišljati nikakve svoje velike i nove projekte. Projekt nam je dan i zadan: Evangelizacija, re-evangelizacija. Godina je vjere završila. Dojmljivo je bilo ono kod završnoga bogoslužja kad je Papa držao relikvijar sa zemnim ostatcima svetoga Petra. Ako je papa Bendikt stalno naglašavao da naša vjera nije moral, nije etika, nije ideja ni ideologija, nije ni tumačenje ili neki svjetonazor, nego da je to ponajprije susret. Susret s posve konkretnom osobom, Isusa Krista. I ako Papa drži u rukama moćnik osobe koja je susrela Isusa Krista, s Isusom Kristom provela, živjela tri godine, kojoj je Isus povjerio svoju Crkvu, onda se moramo i mi nad tim zamisliti. I u nutrini duše i srca potresti! Pa zbilja je to taj galilejski ribar komu je Isus rekao: Pođi za mnom! Nasljednik tog glilejskog ribara prigrlio je Franju, a Franjo nam je ostavio program.

U tome svjetlu promišljati vlastiti život i poziv - to je zadaća trenutka. Biti - kao što stalno naglašava papa u miru Bendikt - prijatelj s Isusom. Bez toga prijateljstva, osobnoga i intimnoga, naš poziv visi u zraku. Samo bih naglasio ono što su posljednji pape naglašavali glede evangelizacije, a u najnovijoj pobudnici posebno istaknuo papa Franjo: Uloga osobne molitve i uloga Duha Svetoga u evangelizaciji. Pa i Franjo nam je dao kao obvezu da na utrnemo duha molitve i pobožnosti – to je doslovno citirao i Međunarodnoj teološkoj komisiji pri posljednjem susretu, da se stalno trudimo oko toga da imamo Duha Božjega. Kapituli oko Duhova u našemu Redu o tome jasno svjedoče. Duh Sveti kao glavni evangelizator, kao duša evangelizacije.

To je posebno poglavlje Franjine duhovnosti. Sjetimo se da je prva naša zajednica htjela da im Duh Sveti bude general Reda. Naše franjevačko bratstvo iskusilo je upravo snagom Duha neraskidivu povezanost. Što god budemo poduzimali, moramo željeti taj plamen ljubavi, da bi iskusili ljepotu našega poslanja.

Nadalje, slavili smo 50 godina od početka Sabora. Treba se prisjetiti nekih datuma. Ivan XXIII. najavio je otvaranje rada Sabora na blagdan Pavlova obraćenja, 25. siječnja 1959. Znakovit dan, zar ne!? Obraćenje jednoga koji je potom izgorio za Isusa Krista. A da Isusa nije upoznao, možda bi umro u miru, kao poznati rabin, učen, školovan. Ali, ljubav nas Kristova sili... I nije mogao bez Krista, on mu je postao SVE. Zatim otvaranje  Sabora, 11. listopada 1962. Slavio se spomen Majčinstva BDM, spomen na Efeški sabor. Marija kao Bogorodica. Danas je uvelike zastrt Marijin lik, a isto tako i Isusova osoba. Posvuda kao da se vraća  arijanizam. Isus nije Bog, pa stoga ni Marija nije Bogorodica. Gdje nema Majke, nema više ni Sina. To je tako jasno i u zajednicama protestantske provenijencije.

Možda upravo u tome puzajućem arijanizmu treba tražiti i osipanje franjevačke karizme nakon Sabora. Sabor je htio natrag k izvorima. Put su pokazali veliki teolozi, Lubac, Congar, Danielou, Rahner, Ratzinger, von Balthasar. Natrag k Pismu, patristici, odmak od neoskolastike, Kanta, Hegela, Marxa (teologija oslobođenja).  Sabor je u tome uspio, samo su mnogi krivo tumačili duh Sabora...

Mislim da i mi franjevci moramo poći na svoje fontes franciscanae, a tu imamo Franju, Krista, križ, Duha, Mariju, Trojstvo, Oca... I samo ostaje predanje u vjeri.


P. Paolo: Generalni ministar Reda, Preč. P. Michael A. Perry, otvorio je XI. Opću skupštinu UFME s programatskim izlaganjem koje ukazuje na neke prioritete budućeg hoda Reda manje braće: a) produbiti duhovne izvore franjevačke duhovnosti, koja u sebi uključuje i ispunjena je milosrđem; b) živjeti iskustvo evanđeoskoga bratstva koje prigrljuje sve, i sve prihvaća kao braću i sestre; c) zalagati se za radikalno jednostavni stil života; d) biti odlučni da se na holistički način pomiješa život sa siromasima i rubnima danas; e) zalagati se da se živi život pravde, mira i pomirenja i da se promiče kultura u kojoj se to može bujno razvijati;  f) brinuti se za i poštivati dostojanstvo stvorenoga.

Po Vašem mišljenju, kako se PROJEKT ZA NOVU EVANGELIZACIJU U EUROPI, što ga je, kao magnam cartam” dvogodišta 2013. – 2015., potvrdila Skupština, može konkretno ucijepiti u franjevačku viziju koju je predložio Generalni ministar?

Ponovio bih samo ono što cijela Crkva i njezino učiteljstvo naglašavaju. Mislim da smo imali dosta dokumenata u prošlom desetljeću, ili pak dva zadnja desetljeća. Veliki jubilej, veliki papa Ivan Pavao II., tri godine posvećene trima osobama Trojstva, potom Godina euharistije, ulazak u novo tisućljeće i stoljeće s pozivom: Započeti ponovno od Isusa Krista! Dakle, Krist kao naš punctum saliens. Zatim smo imali Pavlovu godinu, Godinu svećenika, Godinu vjere, tolike sinode i njihove zaključke. Postsinodalni dokument Ecclesia in Europa s izvanrednom analizom postojećega europskoga stanja...

Svi oni lijepi prijedlozi našega Generala a i provincijala sabranih u UFME ostat će slovo na papiru, nemamo li to polazište i ishodište: Započeti od Isusa Krista. Upravo kao Franjo. Generalni ministar je dao poticaj, "Magna carta" nove evangelizacije je sažela sve i mi smo to prihvatili. Malo mi smeta i osobno držim da nam ne trebaju nekakvi ‘holistički’ pristupi, jer je to rječnik New-Age-a. Za nas je Krist Alfa i Omega, stvorenja i života. Znamo kako je Franjo započeo i kako je bujno bilo franjevačko stablo još za njegova života. U jednostavnosti i radosti, u Duhu Svetome, živjeti danas Franjinu karizmu, našu karizmu. Pada mi napamet tematika jednog filma u kojem se radi o ljudima koji su oboljeli od raka i onda stvaraju popis onoga što žele napraviti, a to su potiskivali dok su zdravi bili… Analogijom bih rekao da ne trebamo čekati neka teža stanja da krenemo s ostvarenjima ideala koji nose našu karizmu. Vrijeme je za ozbiljna pitanja koja sebi moramo postaviti. Konkretna pitanja koja će nas uputiti u pravom smjeru.


Što Vi, kao provincijalni ministar, odgovoran za franjevce u toj župi, možete reći o fenomenu Medjugorja?

Ne bih htio da ovo shvatite kao isključivi govor pro domo mea, sua. Naime, već više od tri desetljeća imamo Međugorje kao hodočasničko mjesto o kojem pastoralno brinemo mi franjevci. Crkva je ustanovila istražno povjerenstvo koje vrlo ozbiljno radi i istražuje fenomen kao takav. Crkva će reći svoj službeni stav o fenomenu i ne bih ni na koji način htio preteći sud Crkve. Ali ono što ostaje kao činjenica svima vidljiva je da se ovdje slijevaju milijuni vjernika svih naroda i jezika, a svake se godine broj povećava - Consensus fidei fidelium! Ovo mjesto je postalo ispovjedaonica svijeta, mjesto temeljitih obraćenja i zaokreta u životu. Meni se čini da se ono o čemu je govorio Sabor, ovdje obistinilo i ozbiljuje. Obnova, obraćenje, sakramenti, pomirenje, ispovijed, euharistija, klanjanje, zdrava mariologija. Znam da mnogi glasovi izazivaju neke čudne pomutnje. Da se povode za neutemeljenim senzacijama. Mi franjevci držimo sve odredbe i upute koje nam je dala crkvena vlast i radimo na Njivi Gospodnjoj i preko svojih snaga. Isus je rekao svojim prvim učenicima: Dođite i vidite! I ja to isto, s godinama iskustva i života tamo, ponavljam: Dođite, vidite, pomozite nam ispovijedati na svim jezicima, obnovite svoje svećeništvo dok bivate i jeste drugima protok milosti. Jer u ispovjedaonici kao i na oltaru nastupamo: In persona Christi! Jamčim vam: Zavoljet ćete svoje zvanje, bit ćete protok milosti, i Crkva će doživjeti obnovu! I dok su ovdje nebrojeni osjetili Božji poziv u redovništvo i svećeništvo, usudio bih se reći, da je vrlo čudno kako je u odnosu na druge redovnike, tako malo naše subraće svećenika OFM iz nekih europskih jezičnih područja u ispovjedaonici. Međugorje je uistinu mjesto susreta cijele Crkve, osobito istoka i zapada, sjevera i juga europskoga kontinenta.


UFME već ohrabruje različite incijative: susrete mladih [Euroframe], godišnje hodočašće [cammino di santiago], održava kontakte s Povjerenstvom Reda zaduženim za „pravdu, mir i očuvanje stvorenoga“, svjesna je nazočnosti Frame i drugih stvarnosti Reda, koje – na svojoj razini i sukladno svojim odgovornostima – rade za franjevaštvo u Europi.

Kanite li razvijati i snažnije strukturirati tu suradnju i započeti male zajedničke projekte?

Mislim da se ne trebamo razbacivati snagama. Nema nas previše a da bismo bili posvuda prisutni. Činimo ono što je u granicama naših sadašnjih mogućnosti. Moramo razmišljati „na malo“ da bi se dogodilo veliko. U svakom ostvarenju postoji niz malih koraka. Ali te male korake moramo koračati s mnogo ljubavi i vjere. S povjerenjem jedni u druge. Radovati se uspjesima naše braće. Svaka europska vlada ima svoje Ministarstvo zaštite okoliša - za ekologiju, a i biskupske konferencije (koje papa Franjo u dokumentu Evangelii Gaudium želi još više valorizirati i istaknuti njihovu ulogu) imaju svoje odbore i urede za Justitia et Pax, mi možemo malim koracima mnogo učiniti preko franjevačke mladeži, OFS-a. Ja bih možda uz Cammino di Santiago i Lourdes preporučio mladima koji su pod našim vodstvom da odabiremo i druga naša franjevačka i molitvena mjesta, da osjete raznovrsnost jezika molitve, onako Ecclesiam orantem, Ecclesia orans et adorans... Preporučit ću to konkretno vijeću UFME. Moramo samo medijski, osobito preko interneta, djeliti iskustva jedni s drugima. To je jedan i od zaključaka s naše posljednje sjednice UFME.




 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas847
Ovaj mjesecOvaj mjesec77468
UkupnoUkupno5076347

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 73 

Administrator

franodoljanin@gmail.com