Priča fra Branka Periše “Naša Mala” u knjizi Glasa Koncila “Anđeli nikad ne odustaju”

U prigodi proslave 50. obljetnice Glasa Koncila, u četvrtak, 7. studenoga 2013., predstavljena je zbirka 25 najboljih kratkih priča pod nazivom “Anđeli nikad ne odustaju” (Glas Koncila, 2013., str. 240), koje je stručno povjerenstvo (predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Božidar Petrač, književnik Dubravko Jelačić Bužimski i novinar Glasa Koncila Tomislav Šovagović) odabralo između 216 priča, koje su od 2007. do 2012. objavljivane u katoličkom tjedniku Glas Koncila.

Promičući književno štivo i potičući stvaralaštvo pisaca koji književnim prinosima njeguju kršćanske humanističke vrijednosti, a zadovoljili su određene uvjete, kao što je tražena žanrovska odrednica, promicanje kršćanskih i univerzalnih vrijednosti, originalnost teme, jezično-stilska dorađenost i dubinska višeslojnost, Glas Koncila je odabrao raznolike tematske priče, nadahnute kršćanskim duhom i općeljudskom vrijednošću, koje su svojim porukama zaokupljali sudbinu ljudi u raznim prigodama suvremenoga čovjeka. Priče su kratke, zauzimaju od 6 od 10 stranica.

Između 25 odabranih pisaca čije su priče objavljene na stranicama ove knjige nalazi se i priča člana naše Provincije fra Branka Periše (od 221. do 230. str.) pod pseudonimom Abe Periša: “Naša Mala” (objavljena u Glasu Koncila, br. 48/2011.).



Naša Mala

Priča o Našoj Maloj počela se događati jesenskoga povečerja. Kada se zalazak prepustio sumraku, htjeli smo poći na počinak. Naš Tata, po domoljubnoj dužnosti, nečujno se pokušao iskrasti u noć. Na izlazu mi je potiho uputio poruku: Čuvaj Našu Malu.

Pri rastanku smo pomislili da se naša djevojčica već igra s anđelima. Jer smo je uspavali s pričom o nebeskim gostima. Nakon pozdrava, prije izlaznih vrata, opazili smo da je naša miljenica među nama. Tada se Naš Tata sagnuo, podigao Našu Malu u naručje i šapnuo joj, uz poljubac: Čuvaj Našu Mamu.

Na tatinu preporuku, bez riječi, Naša Mala pošla je u postelju. Kao da je razumjela da Naš Tata noćas mora negdje poći. Jer, tako čini duže vremena. Ove noći vidjela ga je po prvi put u odori hrvatske vojske.

Slavonske su jeseni uistinu krasne. Čar obojane ravnice utisne se u dušu njenih čuvara. Umjesto da nam noći protječu kao spavalice, nad nama se nadvio neki zlokobni usud. Krili smo od Naše Male da ne primijeti roditeljsku tjeskobu za njenu budućnost. Iako nejako dijete, prozrela je da joj se nešto tumorno nadvilo nad djetinjstvom.

Dani su postajali kraći, a noći sve neizvjesnije. Ponekad je Naš Tata nestajao po nekoliko dana. Ponekad i čitavi tjedan. Ali se, prikriven tjeskobom, vraćao doma. Povremene pucnjave postajale su sve bliže. Prijelazi zračnih razarača češće su parali oblake nad našim podnebljem.

Jedne večeri Naš Tata, prije odlaska, da čuje Naša Mala, objavio je obiteljsku zapovijed: Ujutro, kad se vratim, selimo se kod ujaka. Ako ne dođem, odvest će vas susjed sa svojom obitelji. Pridružit ću vam se za nekoliko dana.

I dok smo, svi troje zagrljeni, pošli prema izlazu, Naš Tata se obratio najmlađem članu: Čuvaj Našu Mamu.

U tom trenutku Naša Mala skočila je Našem Tati u naručje i tako ga čvrsto obgrlila da je nismo mogli otrgnuti. Zaplakana, ljubila je oca, stežući ga ručicama oko vrata. Nije se dala odlijepiti. Zarila mu je prstiće u kožu do krvi. Uzalud su bila uvjeravanja da će se Naš Tata vratiti, da će ostati u kući... Ne znajući što bismo tada učinili, počeli smo zajedno plakati. Ali, Našu Malu nismo uspjeli otrgnuti od Našega Tate sve dok nije sasvim klonula. Kad je izgubila djetinju snagu i sve suze isplakala, pala nam je, izmorena i blijeda, u naručje. Oči su joj natekle od straha koji je osjetila.

Naš Tata, iako obliven tugom obiteljskoga rastanka, ponosno je nestao u noći domoljubnoga zova. Shrvane od boli, Naša Mala i Naša Mama, zagrljene, bez Našega Tate, dočekale su svanuće.

U nadi za skori povratak, s nužnim osobnim stvarima, brzo smo se prebacile kod ujaka. Nije trebalo dugo čekati da nas i ovdje počnu uznemiravati noćne sirene ratnih uzbuna. Pucnjave i granatiranja, bježanja u skloništa, metež sugrađana, nestašice namirnica, crne slutnje obavijesnih sredstava, svakodnevno su nam miješale utrobu i zagorčavale život. Događaje s ratišta pratile smo preko radio postaja, gledale televizijske dnevnike, čitale dostupni tisak, prepričavale dostupne vijesti...

Naša Mala i ja skromno smo proslavile Božić. Za Novu godinu u Hrvatskoj nikomu nije bilo do slavlja. Jer, pucnjave je bilo i previše. Korizmu smo iskoristile u osobnu molitvu. Ipak smo za Uskrs obojile pisanice i ukrasile sirnicu. Ljeto nismo dočekale u slavonskom gradu. Morale smo se preseliti na more. Najprije u radničko odmaralište, zatim u veći hotel.

Na jesen sam Našu Malu upisala u dječji vrtić. U prizemlju nas je dočekala voditeljica. Prvoga dana pozvani smo, roditelji i djeca, na zajednički susret. Bilo je zanimljivo slušati kako se mališani predstavljaju, kako izgovaraju osobna imena, imena roditelja i mjesto rođenja. Tako je, da se predstavi, došla na red i Naša Mala. Zatim su uslijedila tetina brza pitanja i dječji kratki odgovori.

Dušice, kako se ti zoveš?

Naša Mala.

Tko ti je dao tako lijepo ime?

Naš Tata i Naša Mama.

Kako se zove tvoj tata?

Naš Tata.

A tvoja mama?

Naša Mama.

Koliko vas onda ima u obitelji?

Naš Tata, Naša Mama i Naša Mala.

Imaš li bracu ili seku?

Nemam još, ali ću imati, rekli su Naš Tata i Naša Mama.

Naknadno sam teti, kao Naša Mama, objasnila krsna imena upisana u matične knjige. I tako je dječji vrtić bezbrižno započeo za Našu Malu.

Uz svesrdnu pomoć mjesnih vlasti, ubrzo smo između sebe organizirali redoviti prognanički životni ritam. Dolazili su općinski i županijski predstavnici, navraćali vojni službenici, pjesnici su krasnoslovili poetske večeri...

Naš župnik predvodio je crkvene pobožnosti i slavio svetu misu u hotelskoj dvorani. Uz pomoć časne sestre, koja je vodila pjevanje, uskladili smo različite običaje u zajednički vjerski obred.

Jedne nedjelje za vrijeme dnevne mise, dok sam, za pričest, prilazila do oltara, kao po običaju, povela sam Našu Malu da je svećenik obilježi križićem na čelu. Jer, Naša Mala bila je dobra. A dobra djeca zaslužuju Božji blagoslov. I nakon pričesti i križića, ispred nas se pojavio nepoznati branitelj u odori hrvatske vojske.

Naš Tata, reče moja djevojčica i poleti mu u naručje.

Kao da je razumio što mu je činiti, vojnik se sagnuo i ponio dijete na pričest. Svećenik je Našoj Maloj opet utisnuo križić na čelo. Skoro suznih očiju, branitelj se vratio do mene: Volio bih imati ovakvu djevojčicu.

Ovaj me susret toliko uznemirio, da nisam dočekala misni blagoslov. Od tada su se slični događaji često ponavljali. Čim bi Naša Mala vidjela vojnika, žurno bi mu prišla i htjela mu pokazati Našu Mamu.

Dok bismo odlazile u šetnju, ponekad je, ako bi ugledala nekoga branitelja, znala uzviknuti: Eno Našega Tate. U neznanju što bih u tom trenutku činila, pustila sam je da slobodno prilazi vojnicima. Shvatila sam da su susreti takve vrste za Moju Malu postali ljekoviti. Nakon razgovora s Našim Tatom, kako je znala reći, osjećala se sretnijom, žarila mirnoćom i postajala opuštenija.

Svi su prognanici upoznali Našu Malu. Ovako slabašna, a vesele naravi, postala je svima bliska. Rado je slušala razgovore starijih, zavirivala u kuhinju, u karitativne prostorije, kod župnika. Bila je toliko slobodna da je svugdje ulazila bez najave. I kad bi je ugledali, rekli bi: Evo Naše Male.

Na jesen je pošla u osnovnu školu. Iako sam je upisala po matičnom imenu, opet se, sa smiješkom, teti učiteljici, koju je otprije poznavala, pred svim učenicima, predstavila kao Naša Mala.

Prognaničku djecu vozio je školski bus do obližnje škole. Za moju djevojčicu, a i Našu Mamu, od tada su dani prolazili ispunjeni učenjem i knjigama. Dragovoljno sam se prijavila kao čistačica srednje smjene u školi, kako smo nazivali vrijeme kada su prognanička djeca koristila školske prostorije između jutarnje i popodnevne nastave.

Naša Mala voljela je učenje i druženje. U školske bilježnice nizala je, nisam ni sumnjala, samo odlike. Dok sam radno vrijeme provodila u školi, slušala sam kako je učenici zovu - Naša Mala.

Prizor oko imena opet se ponovilo u prigodi predstavljanja prvopričesnika. Za vrijeme nedjeljne mise djeca su dolazila pred oltar i izgovarala svoje ime i ime roditelja, mjesto i nadnevak rođenja. Iako smo se dogovorile, a ona pristala, da će izgovoriti krsno ime, dogodilo se suprotno i pred svima je odlučno izjavila: Ja se zovem Naša Mala. Poslije obreda mi se ispričavala da se, od uzbuđenja, nije sjetila krsnoga imena.

Navečer smo redovito pratile televizijske dnevnike, i s jedne i s druge strane, kako smo ih zvale, crte bojišnice. Sve do onoga dana kada je Naša Mala poželjela, a ja je poslušala, da više ne gledamo večernje vijesti. Jer, zaključila je, da oni, s druge  strane, govore protiv Našega Tate. Od tada smo slušale samo radio postaje. Dok Naša Mala opet nije izjavila, a ja se s njom složila, da oni, s druge strane, govore protiv Našega Tate. Preostalo nam je čitanje dnevnoga tiska. Ali je Naša Mala odlučila, a ja se s njom usuglasila, da novinski natpisi previše opterećuju Našu Mamu. Ostalo mi je samo, kao obavijesno sredstvo, razgovor s prognanicima koji su prepričavali vijesti s ratišta. Međutim, Naša Mala je zaključila, a ja je poslušala, da ti razgovori previše uznemiruju Našu Mamu. Od tada smo nas dvije, Naša Mala i Naša Mama, više vremena provodile u osobnim razgovorima. Iako smo postale kao prijateljice, zabrane ove vrste ipak su me počele uznemiravati. Jer sam opazila da se Naša Mala povlači u sebe, postaje tjeskobna i manje izražava veselost. Ali me tješilo da je i dalje voljela susrete s hrvatskim braniteljima koji su navraćali s ratišta.

Iako je popodnevnu ljetnu sparinu redovito osvježavao morski povjetarac, činilo mi se, te godine početkom kolovoza, da su prognanici postali tiši u govoru, a hodnici se pretvorili u šapat. I u meni se, nisam mogla kriti, probudilo neko potisnuto iščekivanje. Te noći, Naša Mala i Naša Mama, povukle su se u osamu prognaničke sobe.

Rano ujutro, još za mraka, nad nama se zaorio zvučni znak uzbune. Ustanimo, probudila sam Našu Malu, dolazi Naš Tata.

Odmah smo ukinule osobne zabrane gledanja televizije i slušanja radija, čitanja novina i prepričavanja vijesti s prognanicima. Dok smo pomno pratile oslobodilačku Oluju, koju je vodio Naš Tata, pomoću školske zemljopisne karte pratile smo smjer kretanja hrvatskih vojnoredarstvenih postrojbi. Drugi dan nabavile smo veću kartu Republike Hrvatske. Raznobojnim olovkama, kako pravi ratnici, pomagale smo Našem Tati u oslobađanju okupiranih područja. Nakon pet dana išarale smo čitavu kartu. I zaključile: Pobijedio je Naš Tata. I od sreće, nismo ni zapazile, iskidale smo izgužvanu zemljopisnu kartu.

Na glas pobjede nastala je očekivana žurba. Najprije su počeli odlaziti bliži prognanici. Početkom nove školske godine nas dvije nastanile smo se u obližnjem primorskom naselju. Već sljedeće školske praznike provele smo kod ujaka u slavonskom ljetu. Jer, najesen je moja odlikašica pošla u srednju školu.

Pri prvom posjetu rodnom kraju dočekale su nas sablasne ruševine u šikarju. Prije nego sam se snašla, Naša Mala je zaključila, pokazujući obiteljsku kuću, umjesto mene: Popravit će to Naš Tata.

Nakon boravka kod ujaka, kako je predvidjela Naša Mala, obiteljsku kuću popravio je Naš Tata. Čak nam je darovao i stan u blizini ujaka.

Od stana do škole i crkve, i rijetkih večernjih izlazaka, Naša Mala izrasla u zrelu djevojku. Skoro sam pomislila da je zaboravila ratne i prognaničke nedaće. Ne mogu ne spomenuti događaj za vrijeme krizme. Kada je, zajedno s kumom, prilazila do oltara, a župnik je zamolio da se predstavi, ona je jednostavno rekla: Ja se zovem Naša Mala. Biskup se nije dao smesti: Naša Mala, ja te mažem krizmom spasenja...

Toliko je Naša Mala voljela Našega Tatu da je, na kraju srednje škole, za maturalnu proslavu obukla odoru hrvatskoga vojnika. Nitko se od slavljenika nije iznenadio jer su znali da je Naša Mala, kako je rado govorila, vojničica Našega Tate.

Nakon srednje škole Naša Mala upisala je fakultet prirodoslovnih znanosti, a Naša Mama našla je posao u obližnjoj knjižnici.

Na prijelazu između drugoga tisućljeća u novo stoljeće, kao da je nešto slutila, Naša Mala pratila je predizbornu promidžbu za novi saziv sabora i za novoga predsjedničkoga kandidata. Ojađena, nakon izbornih rezultata, izjavila je da ne ćemo više gledati političke programe na televizoru. Ta se zabrana odnosila i na slušanje političkih radio emisija i na čitanje dnevnoga tiska. Zapravo, zabrane su počele od jednoga ponedjeljka, nakon večernjega dnevnika, dok smo, uživo na televizoru, pratile razgovor između voditelja programa i gostiju. Naša Mala ljutito je ustala i zaključila: Ovaj voditelj ne voli Našega Tatu.

Svake jeseni, kao po određenom ritmu, uhvati me majčinska sjeta. Nemoćna, odležala bih nekoliko dana. Ove jeseni cijeli tjedan. Ali me, od nemoći, ozdravljala djetinja skrb Naše Male. Kada bi mi prinosila čašu vode, da popijem lijek, rekla bi, kao prava liječnica, kroz smiješak: Naš Tata me zadužio da čuvam Našu Mamu.

Dok sam je gledala kako raste, činili mi se da je u duši ostala samo djevojčica. Iako je živjela u gradskoj sredini, rado je navraćala u zavičaj djetinjstva. Boravak u rodnom kraju davao joj je snagu za život. Iako smo, kao drage prijateljice, o svemu rado pričale, nikada je jednu tajnu nisam upitala. Jer, nisam htjela razbiti njeno djetinjstvo. Učinilo mi se kao da je i ona meni nešto imala reći, ali nije htjela uznemirivati moje majčinstvo. Valjda, djetinjstvo i majčinstvo ostaje vječni tajna između djeteta i majke. Tajna, koju smo obje znale, a nismo htjele otkriti, držala nas je u zajedništvu s Našim Tatom.

Sve je nepravde mogla podnositi, ali nije mogla podnijeti da netko govori protiv Našega Tate. Nikada je nisam vidjela tako tužnu, kao jedne večeri kada je, nakon dugo vremena, upalila televizor da gledamo dnevnik. Gledale smo samo sliku na ekranu, jer je zvuk isključila. Ubrzo je ugasila televizor, nevoljno se prebacila preko naslonjača: Uhvatili su Našega Tatu.

Od te večeri u nas se udomila obiteljska tuga, koja nas je razarala. Sve do proljeća, prije Uskrsa, u petak pred Veliki tjedan, kada je Naša Mala zalegla u postelju, molećavo jecajući: Osudili su Našega Tatu.

Kada Našu Malu ni jedan lijek nije mogao izliječiti, najesen me zamolila da se preselimo u rodnu kuću. Svježina slavonskih polja, nadala sam se, možda joj obnovi mladenačku snagu. Ili probudi djetinje uspomene?

Nad nama je zalazilo povečerje. Isti sumrak kao one noći kada je Naš Tata, po domoljubnoj dužnosti, izišao iz obiteljskoga doma. Blijeda lica, a smirena pogleda, pozvala me u naručje. Zagrljeni, ostali smo dugo budne u postelji. Sve dok Naša Mala nije potiho, a odlučno, izgovorila: Idem Našem Tati.

Od mene je tada ustala Naša Mala. Otišla je Našem Tati. U zagrljaj, kako je rekla. A meni je ostalo svježe cvijeće u naručju. I njezin humak kraj mjesne crkvice.

Od tada na grobu, s dva križa, leži uspomena na Našu Malu i Našega Tatu. I cvijeće Naše Mame. Dok se opet, uskoro, u Božjem domu, ne zagrlimo, utroje, zauvijek.


 

Pretraži sadržaj

Najave

2. - 13. prosinca: Sinj - Karitativna akcija "Daruj Božić"

*********

13./16./20. prosinca: Koncerti pjevačkog zbora „Neuma“ iz Drniša

**********

14. - 17. prosinca: Sinj - Duhovna obnova

*********

Trstenik: Mjesečne teme u OFS-u 'Blagovijest' - 2018.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1835
Ovaj mjesecOvaj mjesec39099
UkupnoUkupno5574606

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 127 

Administrator

franodoljanin@gmail.com