Sinj: Oproštaj od fra Stanka Prcele

U srijedu, 23. listopada 2013. godine, u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju mons. Ante Ivas, biskup šibenski, u 15.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Stanka Prcelu koji je preminuo 21. listopada 2013. u KBC Firule u Splitu u 81. godini života, 63. redovništva i 54. svećeništva. U koncelebraciji su bili vikar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Ante Udovičić, sinjski gvardijan fra Petar Klapež, sinovac fra Jakov Prcela, cetinski dekan don Stipe Ljubas  i još 98 svećenika. Na oproštaju su bili sjemeništarci, postulanti, bogoslovi, rodbina, časne sestre, prijatelji i mnogi vjernici iz različitih župa gdje je fra Stanko djelovao kao franjevac-svećenik. Pjevanje je predvodio zbor franjevačkih bogoslova pod ravnanjem mo fra Jure Župića.


Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Sv. Frane u Sinju prevodio je fra Petar Klapež, gvardijan samostana Gospe Sinjske u Sinju.

Fotografije

 


Propovijed mons. Ante Ivasa, biskupa šibenskog

„Vrata vjere" koja vode u život zajedništva s Bogom, uvijek su nam otvorena. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život na zemlji i nastavlja se prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista koji je darom Duha Svetoga, učinio dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17,22)" Tim riječima je papa Benedikt XVI. otvorio „Godinu vjere", koja se primiče kraju.

Papa Franjo u enciklici „Lumen fidei" nas podsjeća kako je papa Benedikt otvaranjem Godine vjere zaželio da ona bude osobito vrijeme milosti da osjetimo veliku radost vjere, da u nama oživi zadivljenost širinom obzora koje nam vjera pruža, da u nama učvrsti uvjerenje da vjera život čini velikim i da mu daje puninu, da vjera u čijem je središtu Krist i snaga njegove milosti bude temeljno nadahnuće života i poslanja" (LG br.5)

Danas našega brata redovnika i svećenika fra Stanka, u ovoj „Godini vjere" s obnovljenom i osnaženom i stoga radosnom vjerom, ispraćamo kroz „Vrata vjere" koja su darom Kristove „Pashe" iz smrti u slavu uskrsnuća, konačni prijelaz iz smrti, iz „doline smrti" u život vječnog zajedništva s Bogom na nebesima. Vjerujemo da se i na njemu ispunila ona riječ koju je kroz 53 godina svoga svećeničkog života nebrojeno puta s vjerom i utjehom ponavljao susrećući se sa mučnom tajnom ljudskog umiranja i smrti: „Tvojim se vjernima život samo mijenja a ne oduzima i pošto se razori ova zemaljska kuća, stječe se vječno prebivalište na nebesima!" Zbog toga i pred ovom smrću osjećamo radost vjere koja život našega brata Stanka čini velikim i ispunjenim, a nama postaje nadahnuće i nada.

Ispraćajući još jednog svećenika u život vječni, zahvaljujemo Gospodinu što je htio da temeljno poslanje svih njegovih vjernika, redovnika a napose svećenika njegove Crkve bude upravo naviještanje i svjedočenje njegova „evanđelja života". Da budu navjestitelji i svjedoci „najveće novosti" koja se dogodila ovoj zemlji, ali nadsve nama ljudima... Da budu navjestitelji i svjedoci onoga „života u izobilju" koga je Krist navijestio, svjedočio i ostvario cijelim svojim životom, a na jedinstven način svojom smrću, uskrsnućem, a onda ga darom i snagom Duha Svetoga povjerio svojoj Crkvi.., da ga Crkva snagom Njegove trajne nazočnosti u njoj, u vjeri poslužuje svim ljudima kao kruh i piće života... „Ja sam kruh živi... Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će u vijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta... Tko jede ovaj kruh, živjet će u vijeke.... I tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada..." Upravo je svećenik ,,in persona Christi Capitis" izvor toga života i životnosti Crkve... I baš je

svećenicima povjerio u njegovo sveto Ime izgovarati riječi Euharistije, i „činiti je njemu na spomen"...

Sveti Franjo je pred tajnom svećeništva i svećenika i njegovom „vlašću da Krista poziva na oltar", bio na poseban način ispunjen divljenjem i poštovanjem i zahvalnošću Kristu Velikome Kralju, kome je htio biti poniznim slugom i glasnikom... Fra Stanka pamtim kao skromnog i jednostavnog čovjeka, slugu Božjega, redovnika i svećenika, župnika. Poznajem ga kao čovjeka „krotka i ponizna srca", koji je sav svoj život, svoje redovničko i svećeničko zvanje i poslanje shvaćao i živio cjelovito (ne na komade ili komadiće kako nam se pokatkad događa), živio ga je odgovorno i do kraja predano.., rekao bih „korjenito i temeljito ozbiljno". Bio je pravi, autentični svjedok vjere u svim događajima i okolnostima povijesti svoga naroda i Crkve... A događaji i okolnosti njegova svećeništva su bile teške i izazovne... kako za vrijeme komunističke diktature koja je protu-Božjom i protucrkvenom ideologijom nastojala svim silama i metodama obezvrijediti sve Božje ljudske i kršćanske vrednote našega naroda.., kad se trebalo gotovo „krvavo.., do krvi" boriti za svoje vjernike, za vjeru za nacionalni i kršćanski identitete svoga naroda... I tako sve do onih novih, neočekivanih iskušenja koja su nastajala nakon velikosrpske, četničke agresije na naš narod, koje je teško doživljavao... Ali Fra Stanko je ostao na „bojnom polju" svoga redovničkog i svećeničkog života, gotovo do posljednjih snaga i bez pokušaja bilo kakvog uzmicanja ... Sjećam se naših posljednjih razgovora u Banjevcima kad je osjećao onemoćalost i bio pred pitanjem: ostati ili se povući iz župnih obveza, koje ni tada nije htio umanjivati ili zanemarivati opravdavajući se na bilo koji način. Sve je, vjernički, strpljivo vršio i ispunjavao reklo bi se „do posljednjeg daha" ... A onda je spremno, kao ponizni fratar i svećenik, poslušao volju svojih poglavara da ovdje, „kod Gospe"! bude ispovjednik...

Zbog toga i danas ovdje ponavljam zahvalnu Isusovu molitvu kojom je molio za one koji će povjerovati njegovu riječ: „Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si slugu svoga fra Stanka pozvao k sebi da ga iz izmorenosti i opterećenosti života zemaljskoga pozoveš i obdariš spokojem duše svoje u tvojoj Ijubavi i zajedništvu svetih." Slavimo te Oče u ime naše biskupije šibenske u kojoj je fra Stanko, kroz 40 godina od svojih 53 svećeničke godine bio učitelj tvoje Istine, nositelj tvoga Svjetla, poslužitelj tvojih svetih Tajna, u župama Drnišu, Siveriću, Zlopolju, Mirloviću, Rupama i Banjevcima.., te zauzeto sudjelovao u svim zajedničkim biskupijskim i redovničkim pastoralnim programima i vjerničkim događanjima.

U ovoj Godini vjere u ovom susretu sa smrću našega brata, ali i pred susretom sa sve većom agresijom „kulture smrti" koja se sručila na naš narod i na čitav svijet.., naročito na obitelj, na odgoj djece i mladih.., na Crkvu i svećenike.., s vjerom ispovijedamo: Smrt nije kraj nego Božja „novost" života. „Gdje je smrti pobjeda tvoja žalac tvoj? Gdje je smrti žalac tvoj?... Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu"

Ljudski je život na zemlji trajno „žeđanje i gladovanje" života. Vjerujemo da nas smrt po Kristu, u koga smo krštenjem ucijepljeni, a svetim svećeničkim redom na poseban način posvećeni, dovodi na „izvore žive vode" iz kojih pijemo da ne žeđamo više.., već da budemo „napojeni i opojeni" Božjom ljubavlju... Vjerujemo da nas dovodi do „Kruha živoga" kojim se hranimo da ne gladujemo za ničim i nikim nego budemo siti punine Božje.., da budemo baštinici pobjede Pobjednika nad smrću u „životu u izobilju." Zauvijek!

Možemo danas zamisliti kako nam Krist nad grobom našega brata Stanka, kao onda nad grobom Lazarovim sestri Marti i Mariji, govori: „Tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada... I kako nas pita: „Vjeruješ li ovo? Odgovaramo s Martom: „Da, Gospodine. Vjerujemo da si ti Krist, Sin Božji... I s apostolom Petrom priznajemo: „Kamo ćemo Gospodine od tebe. Ti imaš riječi života vječnoga."

U ime biskupije šibenske, svih svećenika i vjernika i moje osobno izričem sućut vama braćo redovnici Provincije Presvetog Otkupitelja, i vama poštovana rodbino, (tebi fra Jakove)... Gospodin mu, u zajedništvu svetih bio odmor, spokoj i svjetlo vječno. I neka nas iz vječnosti zagovara pred Bogom. Amen.

 


Oproštajne riječi vikara Provincije fra Ante Udovičića

Draga braćo i sestre u Kristu,

Bog, u koga vjerujemo, kojemu idemo u susret, On izvor svakog život, bogat neizmjernom ljubavlju prema čovjeku, posluživši se ljubavlju sustvoritelja Jakova i Ive rođ. Bakić, obdario je dahom života, devet mjeseci prije no što će ugledati svijetlo ovozemaljske stvarnosti 13. travnja 1933. godine u Košutama dijete, koje će na krštenju, zaodjenuvši se Kristovim duhom, primiti ime Marko.

Zaodjenut Kristovim duhom Marko je krenuo na hodočasnički put kroz teška vremena II. svjetskog rata i poraća. Osnovnu školu završio je u rodnim Košutama (1941.-1945.), te iste godine primio je i pečat dara Duha Svetoga - sakrament svete Potvrde.

Osnažen Duhom Svetim, u vremenu kad su mnogi naši muževi u tišini noći nestajali pod čizmom, nazovi, narodnih osloboditelja, pošao je u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1946.-1951.) te time pokazao kako čovjeka slobodna duha nitko ne može držati u okovima.

1951. godine ulazi u novicijat i oblači franjevački habit, kojega je nosio ne samo na tijelu nego i u duši, što se moglo iščitati u susretima s njim, te uzima redovničko ime Stanko.

Na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM 1957. godine u Makarskoj polaže svečane zavjete, a na blagdan sv. Tome, apostola 1960. godine u Imotskom prima sveti Red.

Teološki studij pohađa na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao na svetkovinu Rođenja Ivana Krstitelja 1961. godine.

Po završetku filozofsko-teološkoga studija fra Stanki je Provincijska Uprava povjerila službe župnoga vikara ili župnika u sljedećim župama, koje su povjerene Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja:

-      Drnišu od 1961. do 1963.

-      Zlopolju od 1963. do 1964.

-      Živogošću od kolovoza do rujna 1964.

-      na Hvaru, župa Sućuraj, od 1964. do 1967.

-      Rupama od 1967. do 1970.

-      Mirlović-Zagori od 1970. do 1979.

-      Siveriću od 1979. do 1991.

-      Banjevcima do 1991. do 2003.

-      te službu ispovjednika u samostanu Gospe Sinjske od 2003. do 2013., koliko mu je dozvoljavalo zdravstveno stanje.

Čovjek mirna duha, kao dijete zahvaćen vihorom stradanja II. svjetskog rata i poraća, te bolnim trenucima Hrvatskoga proljeća, koje je dočekao u Mirlović-Zagori, očito nije mogao završiti svoje hodočašće bez još jednog ratnog vihora. No, ovog puta taj vihor - Domovinski vihor - nosio je slobodu i nadu, uklanjao je tamu i crvenu prašinu, kidao okove i željezne zavjese.

Te 1991. provincijalni ministar mu piše u popratnom dopisu uz obedijencu kojom preuzima službu župnika u Banjevcima: „Određujući te za tu službu, imali smo pred očima prije svega Tvoje odgovarajuće kvalitete, ali i raznovrsne djelatnosti i potrebe Provincije u ovom vremenu! ... Samo Sveznajući znade koliko si dobra učinio na dosadašnjem radnom mjestu i samo Te On može za to pravedno nagraditi. A ja Ti bratski zahvaljujem na svemu tome u ime cjelokupnog provincijskog Bratstva!“

Naš brat fra Stanko usnuo je u Kristovu miru 21. listopada ove godine na dan sv. Uršule i drugih djevica mučenica. Ljubavi nema bez žrtve ni žrtve bez Ijubavi!

U vjeri i nadi u vječni život preporučujemo ga ljubavi milosrdnog Oca. Neka bude pozvan k stolu sinova i kćeri u nebesima i neka zajedno sa svetima bude baštinile obećane vječnosti.

A mi, mi molimo Gospodina, da nas osnaži u vjeri, nadi i ljubavi da jednom, kada dođe naš čas, skupa s fra Stankom mognemo poći u susret Kristu, koji je Život naš.

 


Riječ oproštaja mons. don Drage Šimundže u ime Splitsko-makarske nadbiskupije

Poštovana braćo i sestre, preuzvišeni biskupe Ante, draga braćo franjevci, zamjeniče oca provincijala, gvardijane sinjskog samostana, poštovani fra Jakove s rodbinom pokojnog fra Stanka!

S najduljim vam poštovanjem u ime splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, u ime Splitsko-makarske nadbiskupije i svoje s jedne strane izražavam kršćansku i ljudsku sućut povodom smrti pokojnog fra Stanka, s druge iskrenu zahvalnost fra Stanku za njegov i redovnički i svećenički rad u odgovornim službama u svojoj provinciji i našoj nadbiskupiji, u Kristovoj Crkvi.

Naš splitsko-makarski nadbiskup Marin redovito dolazi na sprovodne obrede svećenicima u nadbiskupiji, biskupijskim i redovničkim. Danas nije mogao doći zato, kako rekoh, posredno izražava svoje žalovanje Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, subraći i rodbini, uz iskreno priznanje i zahvalnost pokojnom fra Stanu.

Smrt nas na našoj ljudskoj razini uvijek pogađa, rastanak nas spontano žalosti; no dobro znamo da smrt nije kraj, već novi početak. Ljudski je život izraz Božje ljubavi. Bog je čovjeka stvorio na zemlji, u konkretnoj vremenitosti, ali ne samo za zemlju, već i za vječnost. Vjera je u tom smislu, kako je u propovijedi naglasio biskup Ante, naše istinsko bogatstvo. Svjestan je toga bio pokojni fra Stanko. Znao je da je nebo naša vječna domovina. Vjera mu je u tom smislu bila nadahnuće redovničkog poziva i svećeničkog zvanja. U obitelji ju je kao dijete primio, u redovničkom odgoju u duhu sv. Franje izgrađivao, a kao svećenik u svojim službama, u otvorenosti prema Bogu i čovjeku, apostolski naviještao i svjedočki tumačio. No, ono što je najvažnije, s njom je praktično živio. To je istinsko bogatstvo s kojim je u vječnoj domovini pred Bogom pojavio.

Dobro sam poznavao pokojnog fra Stanka. Bio je jednostavan i plemenit. Zapravo, koliko je po naravi bio smiren i tih, toliko je po svom franjevačkom odgoju s jedne strane bio blag i povučen, s druge srdačan i otvoren, spreman za susret i uslugu. Na sve je optimistički gledao, pa i posljednjih godina kad ga je bolest pritiskala. Bog mu je bio sigurnost i utjeha, a ispovjedaonica u svetištu Gospe Sinjske, nakon župničkih dužnosti, redovita svećenička služba.

Dragi fra Stanko, dok se u ovim sprovodnim molitvama na zemaljskom putu rastajemo s tobom, hvala ti za tvoj odgovorni rad i požrtvovni život. Na ta si način bio i ostaješ na ponos braći franjevcima i svojoj rodbini, svoj Crkvi i svim svećenicima. Počivaj u miru Božjemu.


 


Fra Gabrijel Jurišić, u ime kolega

Braćo i sestre!

Američki i engleski zrakoplovi 11. rujna 1944. god. bombardirali su Sinj, srušili staro Sjemenište uza zvonik Crkve, pročelje Crkve i dva pokrajna oltara s korom i orguljama.

Kajem listopada iste godine Hrvatska je vojska napustila Sinj i partizani ušli u grad. Komunističke su vlasti zauzele zgradu Franjevačkoga sjemeništa i Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Također su zaposjeli staru zgradu Gimnazije na Pijaci, tj. današnjem Trgu dr. Franje Tuđmana. I kao da je to bilo malo, ušli su tzv. novo krilo samostana. U fratarskoj blagovaonici je neko vrijeme bila čitaonica, kasnije restoran, a na katovima razni stanari, koji su jedva izišli tek 1960-tih godina. Vlasti su pošle i korak dalje pa su zauzele i gornji kat staroga Samostana i tu su useli vojnike. Tako su tzv. osloboditelji „oslobodili“ fratre (tj. oduzeli im) većinu samostanskih i provincijskih zgrada u Sinju.

Osim toga treba se sjetiti da u župama okolo Sinja nije mogao stanovati niti jedan župnik, nego su ; stanovali u Samostanu, jer su župske kuće bile ili spaljene ili opljačkane. Župnici su nedjeljom išli na župe, služili sv. mise i dijeli sakramente te se navečer vraćali u Sinj.

Komunisti su ubili 40 fratara naše Provincije, od toga veliki broj (20-ak) iz našega sinjskog Samostana i okolnih župa. Neke su fratre strpali u tamnice i osudili na višegodišnje robije, a neki su pobjegli u inozemstvo. Cijela naša Provincija od rijeke Neretve od Zrmanje, kao i cijela Crkva u hrvatskom narodu, našla se je na udaru komunističkoga bezbožnog ateizma.

U tim teškim danima poslije rata, našao se je jedan hrabri fratar, fra Gabrijel Nikolić, koji je govorio da se ne smije ništa čekati, nego Provincijal mora odmah napisati pismo župnicima neka nađu dječake, koji žele biti fratri i neka ih dovedu u Sinj. Treba odmah otvoriti Sjemenište i Gimnaziju, jer je to jedina garancija koja će osigurati budućnost Provincije.

Njegova je tvrdnja bila da treba i u nenormalnim prilikama raditi normalno.

Tako je u mjesecu rujnu 1946. godine dogodio veliki događaj za Provinciju: ponovno je otvoreno Franjevačko sjemenište i Gimnazija ovdje u Sinju. Otvoren je samo prvi razred. Među 18 sjemeništaraca i nekoliko vanjskih učenika bio je i . Marko Prcela iz Košuta, koji je u novicijatu uzeo ime fra Stanko. Ni on, ni mi drugi njegovi kolege, nismo znali za teškoće i probleme Provincije. Mi smo jednostavno vjerovali da smo na pravomu putu i u pravim rukama.

Tada sam ga prvi put u životu susreo i tada je počeo naš zajednički život: zajedno smo bili u svih 8 razreda gimnazije u Sinju i Zagrebu, zajedno proveli godinu novicijata na Gospinu otočiću Visovcu, zajedno studirali filozofiju i bogoslovlje u Zagrebu i Makarskoj.

Poslije Mlade Mise fra Stanko je sve do prije nekoliko godina bio župnik na više župa. Cijeli je život proveo s narodom Božjim i trudio se ljude približiti Gospodinu Bogu.

Kad je završio svoju župničku službu, vratio se je ovdje u Sinj, u Svetište Gospe Sinjske i kao ispovjednik uvijek bio na raspolaganju vjernicima, posebno hodočasnicima.

Tako smo se mi ponovno našli zajedno na ovomu svetom mjestu, na kojemu smo se prvi put

susreli one davne 1946. godine kao sjemeništarci i učenici prvoga razreda Gimnazije.

Dragi kolega fra Stanko, bio si ravan Božji svećenik, bio si uslužan prijatelj i bio si pravi brat. Došao je, evo, trenutak da se privremeno rastanemo, ili kako bi se izrazio pjesnik Ivan Mažuranić, ti odlaziš „kud za vazda gre se“.

Majka Crkva ti pjeva: ,,U raj odveli te anđeli!“ To ti svi mi ovdje okupljeni od srca želimo. U blaženoj vječnosti naći ćeš naše kolege iz prvoga razreda gimnazije: fra Josipa Smolju, fra Bonu Prcelu, fra Šimuna Šipića, fra Tomislava Duku, fra Antu Anića, fra Bernarda Dukića i don Zdenku Bralića, kanonika i župnika katedrale u Splitu.

A nama, koji smo još neko vrijeme ovdje na zemlji, neka Gospodin udijeli milost da sretno dođemo u kuću Očevu, za koju je sam Isus rekao da nam je u njoj pripravio mjesto, tj. vječni stan. Čvrsto vjerujemo da ćemo se naći zajedno u blaženoj vječnosti! Amen.

 


Fra Petar Klapež, sinjski gvardijan

Preuzvišeni oče biskupe, braćo svećenici, cijenjene časne sestre ožalošćene obitelji, rodbino, prijatelji i znanci našega fra Stanka.

Osnaženi Svetopisamskom riječi i nahranjeni sa euharistijskog stola ostavljaju nam ovaj čas i uvode nas u oproštaj s našim subratom fra Stankom. Mi se sada njega sjećamo kraj oltara, onako kako se sveta Monika preporučila svome sinu Augustinu „sjećaj me se kod oltara"! Mi se fra Stanka sjećamo ovdje kod oltara Čudotvorne Gospe Sinjske, stoga što je oltar bio središte njegova cjelokupnog svećeničkog i redovničkog života, što se on hranio euharistijom i tako uvijek nadograđivao, uzdizao, usavršavao onaj temeljni korijen koji je postavljen od samog rođenja po sakramentu krštenja u svjedočenju vjere posebno preko njegove kršćanske obitelji, koji se razrastao u franjevačkoj zajednici naše provincije, koji je kroz čitav život bio prožet duhom blaženstava, duhom evanđeoskih savjeta.

U ovom času naviru nam mnoge zgode iz života, mnoge slike, mnoga iskustva, ali jedan temeljni unutarnji dojam i uvid na osobu koja nas je danas

okupila, a taj je sažet u jednoj rečenici „fra Stanko je sebe predao Bogu“.

Mnogi od nas mogu posvjedočiti, kao što smo već i čuli. Ono što je pojava fra Stanka ostavila u našim dušama i u našim srcima. Obilježio nas je pravim, autentičnim crtama ljudskoga, kršćanskoga i na poseban način franjevačkog života. Siromaštvo duha, čistoća srca i čak neka određena životna tjeskoba koju je nosio kao svoj križ, obogaćen onim što je božansko - sve je to obilježavalo i obasjavalo fra Stankovu osobu i ulazilo u našu dušu i naše srce, tako da smo ga prepoznavali i mogli razlikovati. I ako je ikomu po našoj ljudskoj mjeri moguće pridati oznaku ,,svet“, ako smo se i dvoumili da li je nekome od ljudi pridati, za fra Stanka nije bilo dvoumljenja, jer je ona karakteristika njegova redovničkog života, jer je uvijek zračio nekako drugačije, tiho i nenametljivo. To ne znači da i on nije imao svoje granice, svoje ljudske nemogućnosti, tjeskobe i teškoće. I upravo spoznavajući te njegove granice, nemogućnosti, tjeskobe i teškoće, bilo je moguće svima nama koji smo s njim živjeli nutarnjim osjetilom zamjećivati neki poseban sjaj, neko svjetlo, ljepotu i dragost koje podsjećaju na ono što je božansko u čovjekovom srcu i ljudskom životu. I stoga je jedan

malo dijete. Njegova dobrota i Ijubav koju je gajio prema vama i vas prema njemu neka ostaje naša trajna poveznica sa svima Vama.

Fra Stanko je bio svima nama Božji dar koji je ustrajno i vjerno bivao prisutan kao svjetlo, putokaz i sigurnost. Vjerujem da su naše mnoge osobne tjeskobe, sumnje i nesigurnosti svladavane upravo stoga što je on bio nama blizu, što smo njega poznavali, što smo se s njime susretali, što smo u njemu kao ogledalu vidjeli kako bi trebalo biti i mogli smo sami sebe kritizirati pred Bogom zato što nismo kao on. I stoga je fra Stanko svima nama bio Božji dar, Božji putokaz, kadkada i Božja opomena, ali uvijek Božja podrška i sigurnost da smo na pravom putu ako smo slični onome kako je živio i kako se ponašao fra Stanko. U ljudima poput fra Stanka mogli smo često naći živo mjerilo, živi kriterij što treba, a što ne treba, što je pravo, a što samo prividno u redovničkom životu.

Sada dok ga pratimo na putu prema vječnosti među nama ostaje jedna praznina, ali ostaje i pečat koji je fra Stanko ostavio u ljudima tolikih župskih zajednica, u svojoj braći i sestrama u svojoj rodbini i prijateljima, a posebno u našoj franjevačkoj zajednici. Naša redovnička obitelj ovdje u Sinju bila je obilježena na poseban način redovničkim duhom

život, koji je po ljudskim mjerilima bio nezamjetljiv i ostvario uzvišenost svoga smisla.

U ovom trenutku u ime naše samostanske obitelji ovdje u Sinju izražavam zahvalnost dragom Bogu zbog fra Stanka što ga je podario našoj redovničkoj zajednici.

Zahvaljujem preuzvišenom biskupu Anti koji nas je kroz homiliju sve utješio i osnažio na putu vjere u našoj svakidašnjici do konačnog cilja u Bogu.

Zahvaljujem i našem kućnom liječniku dr. Anti Proliću koji je u svako doba dana i noći spremno priticao u pomoć našem fra Stanku.

Zahvaljujem na poseban način medicinskom osoblju Kliničkog bolničkog centra Križine, odjela za kardiokirurgiju pod vodstvom doktorice Grabovac, kao i medicinskom osoblju Kardiokirurgije na Firulam posebno dr. Cristianu Bulatu i dr. docentu Karanoviću koji su pokušali sve učinit da fra Stanku produže ovozemni život, ali Bog je očito imao svoje planove.

Zahvaljujem vama drage i ožalošćene obitelji našega fra Stanka. Loza je vaša razgranata diljem cijele Lijepe naše, pa sve preko Australije i Kanade. Lijepo Vas je bilo vidjeti kako ga svaki dan posjećujete na njegovoj bolesničkoj postelji. Svakom Vašem pozivu i dolasku radovao se kao

koji je fra Stanko usvoijo i kojemu je bio kao franjevac potpuno predan.

I stoga dragi fra Stanko toliko si puta odgovorio svima koji su te pitali kako si? Ti si uvijek iznova odgovarao „Nedaj Bože gore“. Vjerujemo da je sve ono što je bilo gore za tebe zauvijek nestalo. Onima koji slijede put evanđeoskih savjeta i koji žive duh blaženstava Bog obećava vječno kraljevstvo, a ti si cijeli svoj svećenički i redovnički život bio predan Bogu, u tebi je ostvaren duh blaženstva, Zato se čvrsto nadamo da se već nalaziš u Božjem zagrljaj, u vječnoj Božjoj Ijubavi. Počivaju miru Božjem!

 


Fra Jakov Prcela, u ime obitelji

U ime obitelji: pok. brata Stipe, pok brata Joze, pok. brata Luke, brata Ante (odsutan Australija), brata Ćire (odsutan Kanada), brata Blaža, brata Nene, obitelji sestre Pere, obitelji sestre Anđe (odsutna Australija), obitelji sestre Marije i mnogobrojne rodbine zahvaljujem svima koji su na bilo koji način u njegovim svećeničkim i redovničkim, staračkim i u posljednje vrijeme i bolesničkim danima bili od pomoći počevši od samostanskog osoblja gvardijana bivših i sadašnjeg, pomoćnog osoblja posebno kuharice koje su u posljednjih nekoliko godina za njega spremale posebno hranu zbog zdravstvenih potreba.

Zahvaljujem kućnim liječnicima iz Sinja dr. Proliću i Jukiću medicinskom osoblju doktorima i medicinskim sestrama iz Splita , braći fratrima , svećenicima a na poseban način fra Petru gvardijanu koji ga je svakog dana posjećivao u bolnici. Tvoja uzrečica bila je, 'na pitanje striče kako si - neka ne bude gore, hvala Bogu dobro je, treba li ti što, ništa' tako je bilo i za vrijeme tvoga boravka u bolnici, dva dana prije operacije u posjet je došla moja sestra Seka i reče joj daje on spreman da se smrti ne boji, ja sam svoj život proživio i što sam ti ono rekao prije petnaestak dana kroz smijeh ali ga je i obični razgovor umarao da dođeš iza dana Svih Svetih da mi sobu pospremiš i počistiš, mislim da ne ćeš trebati, nemoj striče tako govorit, 'ja se smrti ne bojim', kako si rekao tako se i dogodilo. Vjerujem da ćeš slaviti u zajedništvu svih svetih u nebeskom kraljevstvu. Bio si jednostavan i skroman, nikome nisi htio biti na teret. Prema svom zvanju svećeništva i redovništva i milosti koju ti je Bog dao služio si Bogu i svom Hrvatskom narodu do posljednjeg dana, svoje svećeništvo u pastoralu na raznim župama a svoje staračke dane, posljednjih 10 godina u Sinju u ispovjedaonici iz ispovjedaonice u bolnicu iz bolnice vjerujem u diku i slavu nebesku.

U ponedjeljak 21. listopada zatvorio si oči za ovaj zemaljski svijet i ovu svjetlost a u večernjim satima kada smo dobili obavijest da si preminuo, vjerujem otvorio si oči za svjetlost vječnu i neka ti svijetli uvjeke vjekova u kraljevstvu nebeskom. Počivaj u miru.

Fotografije


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas558
Ovaj mjesecOvaj mjesec57011
UkupnoUkupno5504557

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 119 

Administrator

franodoljanin@gmail.com